|
|
 |
Pavle Solarić (1779-1821)
|
|
CIP – Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 886.1-1 SOLARIĆ, Pavle |
Čudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji - po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutarnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu - zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.
Solarićevi stihovi posthumno objavljeni u Letopisu Matice srpske (1826-1834) mogli su, doduše, biti inspirativni za Steriju, koji mu je posvetio pjesmu, a njegova metafizička poezija - u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji - morala je odjeknuti u Njegoševom djelu, što bi trebalo da bude predmet posebnih istraživanja.
Stariji pisci istorija srpske književnosti (Stojan Novaković, Jovan Grčić, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić, Pavle Popović) Solarićevu poeziju ako i registruju o njoj govore uzgred, u okviru ondašnjih stereotipa, dok je jedinu monografiju o Pavlu Solariću napisao, na početku ovog stoljeća, Nikola Andrić,1 pomno prateći njegov život i stvaranje, ali Solarićevi stihovi u njemu ne nalaze odziva, pa pjesniku zamjera što, poput Lukijana Mušickog, ne reaguje na aktuelne događaje i ne pjeva o dizanju gimnazije i otvaranju biblioteke.
Jovan Skerlić (koji Miloša Crnjanskog podsjeća na žandarma) svoju presudu Solariću izriče u jednoj rečenici: "Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomü lútopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova".2
Skerlićeva presuda imala je nesumnjivo pogubne posljedice; drugi su je, u ovom ili onom obliku, samo ponavljali. Književni istoričar Jovan Deretić piše da je Pavle Solarić "tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu".3 Za stihove:
Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
ili:
Kad priroda praznujući soveršava tajne,
Od’jeva se il’ u vodu il’ u luče sjajne.
kao i za stotine drugih Solarićevih stihova radije bismo rekli da su vrhunska jezička muzika nego "kotrljanje".
I književni istoričar Miroslav Pantić u Solarićevoj poeziji nalazi "neizbrušenost" i "razvučenost", ali ističe da je Pavle Solarić, kao pjesnik, uspijevao da "izluči komade pravog bisera".4
Znatniju pažnju Solarićevom djelu posvećuje tek Milorad Pavić, smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika.5
Mladen Leskovac u prvo izdanje svoje Antologije starije srpske poezije (1953) Solarića ne unosi, a u drugo izdanje6 uvrstio mu je čak osam pjesama. Ni to, međutim, nije bio dovoljan povod da se "iskopaju" svi Solarićevi stihovi, odnosno oni koji su sačuvani.
Kao filolog koji u zvonkoj kovačnici kuje nove riječi, radi na utemeljenju terminologije u više naučnih disciplina i sudjeluje - uvažavan od najvećih imena slavistike - u reformi srpskog jezika i pravopisa, Pavle Solarić dao je prinose koje valja valorizovati, kao i sve što je uradio, prevodeći filosofske, geografske, istorijske i druge spise i okušavajući se kao autor na raznim područjima. Ovaj samotnik, koga od mladosti prate bolest i materijalna oskudica, erudita i korektor od osobitog kova u štampariji Pane Teodosija u Veneciji, učinio je sve što je mogao na polzu srpskog naroda i u mnogim praktičnim poslovima uložio je ogroman trud.
No, kao pjesnik nije bio niti je želio biti didakt, duboko prožet spoznanjem da poezija ne ispunjava nikakve utilitarne zadatke, da je "čudo svi’ čudesa" i da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putevima. Dragocjena ruda pjesme može da se obrađuje, ali najprije mora da dođe i da ima nebesna svojstva. Ove mene pjeti uče, sloge same vežu, / Iz svog gaja sa mnom tajno ustaju i l’ježu - pjeva Solarić o muzama.
Posjedovao je svijest o izuzetnoj vrijednosti svojih pjesama, a zašto ih nije sabrao i objavio u knjizi - ne umijemo odgovoriti. Uzroke, pak, neadekvatne recepcije njegove poezije, u minulom i ovom stoljeću, lakše je naći, o tome smo poneku riječ već rekli. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom poetskom djelu ovu ocjenu ne obaraju), fluid njegove poezije nije dostupan svakome. U Solarićevim pjesmama nećemo naći stihove rodoljubivog zanosa (mada je, inače, bio stameni Srbin), kao ni ispunjavanje nekih socijalnih naloga ili bilo šta drugo što nije isključivo u službi poezije. Kao atipični pjesnik "čudnjačkih" stihova, Solarić je bio i ostao neprikladan za sortiranja i fijočice, njegova poezija nije dobra "građa" za ilustrovanje vladajućih ideja, Uostalom, Solarić jeste najveći, ali ne i jedini skrajnuti srpski pjesnik: u ovom vijeku nisu objavljene ni knjige Vikentija Rakića, Jovana Došenovića, Jovana Pačića, Nikanora Grujića, Jovana Subotića, Mede Pucića - a lista se ovdje ne završava. Ovi pjesnici, izgleda, nisu dovoljno "glatki", "lagani" i uklopljivi u gotove rasporede i vrednosne ljestvice u koje se ne dira.
Solarićev stih je četrnaesterac - rijedak u srpskoj i slovenskim poezijama (nalazimo ga u narodnom pjesništvu i ponekim pjesmama naših pjesnika, od Dinka Ranjine do Zmaja) - gibak, dinamičan, tečan, zvučno i značenjski prebogat, krcat asonancama i aliteracijama, semantičkim nijansama, prelivima i svježim poetskim slikama.
Srpsko pjesništvo poslije Solarića, bez njega, išlo je svojim putem, odmjeravajući se ponajviše prema narodnom desetercu kojim je spjevana veličanstvena poezija, ali ga je Pavle Solarić smatrao zaključenim, zatvorenim, nepodesnim za vlastito pjevanje. Isti odnos prema narodnom desetercu imali su i značajni pjesnici srpskog pjesničkog moderniteta (Stanislav Vinaver) koji Solarića, gotovo sigurno, nisu ni čitali, a prošlovjekovni pjesnici domogli su se vlastitog glasa jedino kad su izmicali narodnom desetercu, ne gubeći se u pukom kopiranju folklornog nasljeđa. Bilo je i radikalnih proboja iz deseteračkog oklopa, poezija se otima iz uza, uništava ih - ili je nema.
Pjesnički jezik, mogli bismo kazati, radi (i) sam.
A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska,7 sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima. Ovaj dio leksike današnjem čitaocu otežava primanje pjesnikovih stihova, ali bez crkvenoslavenskih i ruskih riječi Solarićeva poezija bila bi lišena nesvakidašnjih čarolija, ne bi ni bila ono što jeste. Solarić je svoja voznesenja, kladence duše i gustinu i čistotu čuvstava što ih je slušao, znajući da čovjek u sebi nosi "molvu neodrješene besjede", mogao iskazati jedino u jeziku koga je, bogonadahnut, stvorio, jeziku u kome čujemo bruj i romor drevnih jezičkih i duhovnih vrela - kroz slovo pjesnika u novom vremenu.
Solarićeva poezija je jedinstvena himna, pojanje radosti, velika pohvala Tvorcu, čovjeku i prirodi, beskraju, čudesima i preobraženjima vaseljene, jedinstvu i tajni vidljivog i nevidljivog. Svaka stvarca prožeta je i okupana nebesnom, sveprožimajućom svjetlošću (u njegovim stihovima nalazi se čitav jedan svjetlosni vokabular) i proste podjele na gore i dole ovdje ne važe. Erotske igre, humor i govor svakodnevnice javljaju se skupa sa uzvišenim, tijelu se ne uskraćuje što mu pripada.
Ovom pjesniku su neprihvatljivi oni koji nas raspolućuju i "kao na mučilu čoveka rastežu, vukući ga jedni za dušu, a drugi za tijelo" - kako je zapisao u jednom od svojih predislovija.
Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje - u ovom stihu sažima se pjesnikovo viđenje čovjekovog mjesta u kosmičkoj harmoniji. Kod Solarića nema, u pravom smislu, zla, ono je bez supstancije, "ljubve tama", ljubav je u središtu i svuda, u svemu je njen pečat:
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Mi smo pozvani na kosmičku gozbu, zajednicu svetih, da praznujemo, sa čudima u sebi i oko sebe, sa svim što je nedokučivo (nepostižno), u nepropadljivom (netljenom) svemiru. Čovjek, ipak, "rado izvan sebe živi", zaboravlja suštinu, sve želi opipati (osjaziti).
Nebesni darovi stižu pjesnicima, Božijim izabranicima, koji posreduju između Tvorca i čovjeka. Solarić je pjesnik jedinstva, njegova poezija nastaje prije pjesništva moderniteta, kada na red dolazi "rasulo apsoluta", iščezavanje božanskog i lament zbog tog iščezavanja, mada ni u modernom dobu svi ne putuju istim stazama.
Solarićeva poezija naseljena je grčkim, rimskim i slovenskim bogovima, kojima pjesnik pridodaje svoje, moćni antički gradovi, spomenici i čitave civilizacije u njegovom pjevanju postaju simboli, slike, metafore, stare forme (ekloga, poslanica) odjevaju se u nove odežde, Pindar, Vergilije i naročito Ovidije njegova su lektira, kao, uostalom, i francuski enciklopedisti i evropski pjesnici XVIII vijeka i, dakako, od početka i stalno Biblija, liturgijske srpske i ruske knjige, djela vizantijske mistike i njegovih savremenika koji su pisali na srpskom, ali sličnu lektiru mogli su imati i drugi, a Solarić je jedan. Kompletno štivo (prirodu, ljudske građevine, knjige) pretopio je u božansku muziku o kakvoj kasnije govori Vinaver: "Zamišljam... pesnika i pesmu kao melodiju kojom ječi cela vasiona, kao zračenje koje obuzima ogrezla bića. Pesnik traži da obuhvati celu vasionu."8
A Solarićev stih o povezanosti prividno udaljenih stvari Miluju se neka dreva s različni ostrova neodoljivo asocira na sumatraizam Crnjanskog. Čini se da ovo dovođenje u susjedstvo Solarićeve poezije i naših modernih pjesnika ima čvrstu podlogu u njoj samoj, a rekli bismo da Solarić susjedstvuje i sa Blejkom, Helderlinom, i Puškinom. Sa svjetlosnim vizijama, ukidanjem jaza između zemnog i nebesnog i slavljenjem Boga koji je po suštini nedostupan i nadimen, ali se njegove energije, što proishode iz suštine, otkrivaju i saopštavaju čovjeku, Pavle Solarić je, na specifičan način, u fascinantnoj blizini isihasta i Sv. Grigorija Palame (1296-1359).
Kao pjesnik božanskog, koga obasjava i prožima svjetlost Svete Trojice, čudotvorac i mistik, blistavi bogoglasnik Pavle Solarić neće biti blizak opsjenjenima koji stenju "pred licem kumira", u ovom vremenu kada kuga progresa čini svoje.
Ali, njegova poezija sada je ovdje - namijenjena onima koji su za njene gozbene darove spremni.
Zdravko Krstanović
1 Nikola Andrić: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad JAZU, knj. 150, Zagreb, 1902, 103-194.
2 Jovan Skerlić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1967, 121.
3 Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 214.
4 Miroslav Pantić: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.
5 Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.
6 Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, Novi sad * Beograd, 1964.
7 Pavle Ivić: O jeziku // Republika Srpska Krajina, Topusko — Knin — Beograd, 1996, 151.
8 Stanislav Vinaver: Nadgramatika, Beograd, 1963, 43.
Čudesa se pjesnom slave, ljudi pjesne ljube
Slova mogu obvetšati, nigda slične trube.
Ja bi pjevo, drzni muzo, čudo svi’ čudesa,
Tim su štedra ublažila život nam nebesa!
Trisvjato je kolo što me danas k tomu budi, 5
Poj, što voliš, ljupko vješta, nitko te ne sudi.
Brjacajte mi čtene glase prsti s razni struna,
Iz c’jevnica gortana mog jasnost zlatnog runa.
Sprip’jevajte, mili druzi, ognju moje grudi,
Žar u pjelu, to su neke previsprene ćudi. 10
Ovidij se pjesnej kaje, pjesne pjesnom tuži,
Priklad daje da i b’jednom pjetij voplj služi.
Drevnost šilje na potomstva što je uvjedžbano,
Spomen oca sinovom je svjatilo gadano.
Skazuje se bezponjatna, velika i krasna - 15
Bodro, muzo, kad zagrme vselenoj užasna!
Divni žrebij sozdanija ovoga je sveta,
Straovito zemlja s nebom oko nas zakleta.
Samo s’jeva da se smrkne i brže dan mine,
Što živi da izumre, kako jedva dine. 20
Sve što vreme na svet daje, i kamen i drevo,
Sve propada u nesito Saturnovo črevo.
Rano, kasno njegova smo trebišta svi žertva,
Ljuto čadam proročestvo, tu ste i vi mertva.
Iz utrobe svoje stvara on divna i huda, 25
Kao pauk paučinu časti svoga uda,
Čada svoja on pojeda da nova preživa,
Tak pučina r’jeke glota, izvore podliva.
Ništa za njeg ni velika ni malena nema,
Da se zbude i postane il’ u ništo sprema. 30
Sva su vsuje imuščestva gordi bogatira,
Stada tune i pažiti ubogi pastira.
Tamo tone grozna slava silni vitezova,
U vremena njedri trune ljepota gradova.
Veličiju carstva stoje ljeta zapisana, 35
Ruka čezne, čeznu djela rukama sozdana.
I budući jedno carstvo i sudbina mira,
Isti zakon i u zvezde sve valja da dira.
Kažu da je nebo negda više člo svjetila,
Ina drugda preko reda oku vidna bila. 40
Sve na zemlji lice menja, prerađa se, prazni,
Sva priroda, rekao bi, ko bjegle sna blazni.
Gore silne i dubrave trus i oganj kvari,
Od potopa jedva spase Noev kovčeg tvari.
Gdi su danas rajska mila na Gionu lona? 45
Stolpost’jena neboparnog kamo Vavilona?
Kamo zlato gileadsko, utvari s Ofira,
Kamo pričet i tainstva memfidskoga pira?
Ista mudrost človečeska ima rok i vreme,
Sad se digne, sad posrne, ka’ i opšte sjeme. 50
Grecija se svali u tmu, digne predjel Rima,
U Haldeji i Egiptu glupuje sad zima!
Ništa tvrda kad ga nije na nebesa visu,
Ništa tvrda čem se godi čisle v’ ljetopisu.
Preminjuju isti bozi (prilike od ljudi), 55
Ini v’jeci, i jezikom inog boga sudi!
Gdi su hrami Apolona i hvala Siona,
Gomorejska judol kamo, molbište Amona?
Sedmerično mira čudo, u prahu Dijana,
Str’jele strte Jupitera, poprata dver Jana? 60
Rodi bježe ispred rodov’, v’jek ne vidi v’jeka,
Svuda grabi, svuda topi zabvenija r’jeka.
Drjahli samo ostanci se nanova prelažu,
I rvine istošteno predstvo svuda kažu.
Tak i naši britki struje strmoglavce dani; 65
Sreća li je, čudo li je, mi smo na to zvani!
Zbogom mili običaji, zbogom slasti žizni,
Paguba je u sudbina svem čtena glavizni!
Sva se mudrost izumljava i duh strahom kruši,
Kad u miru ničtožestvo korači da vnuši. 70
Čuvstva zamru kad vselena nebitije tiče,
Kuda gluho mrak i praznost bezdna bezdni riče.
Ali basna, vsegda smešna, vsegda učna kaže
Da prostrana gadateljstva ne znadu šta traže.
Evo što nam ona na to prip’jeva iz knjiga, 75
Poslušajmo, volja svakom, um je bez veriga:
Što j’ god stalo u bitija svoje sušte pleme,
Imalo je neodstupno i mjesto i vreme.
Ovo trojstvo vsegda bude, misal svakom lasna,
Inače smo, sva vselena - ničto, naga basna. 80
Da isteku sva vremena, da nestane mjesta,
Da iščezne prisnosušna tušta mirskog t’jesta:
To nek’ koji lžeprorok pustoj vperi glavi,
Ničto nije nigda bilo slično Boga slavi!
Čudesa su sva prestala, drugim ko se nada? 85
Mečtanija zemlja pozna i za nji da strada.
Vpročem ljudi, premda znadu poprišta svog metu,
Žiteljstvuju kao da kane vovjeki na svetu.
To je pjesne moje čudo, hoća povsednevno,
(Ko bi reko?) jošte pozno koliko je drevno. 90
Kratkovječni, raduje se čovek svojej žizni,
Svaki j’ čas nov, dvojevremen, kojih nije blizni!
Što je prošlo, tog za njega ovde više nema,
Uživeno, neužito, sve zabvenjem drema.
Šta će biti, to nek’ Edip kom’ oće odgada, 95
Ja ću rado plod ne znati grjaduščega sada.
Čado časa nasušnoga, Saturnove vreže,
I gdi stoji, kuda hodi, sjedi ili leže,
Nevjež svega, čovek rado izvan sebe živi,
Sve osvoji, sve prikusi, da mu se mir divi. 100
Sad bog zemni (vreme sudi), a sad rab pod igom,
Sam se smjeje drugda svojim i divi podvigom.
Sreću traži? Prazna je reč, veli, među ljudma,
Pak’, ko oće, prestolstvuje svakome u grudma.
Zemljerodni, ne tužimo, tog međ nama nema, 105
Kom’ je sreća tako loša da mu vsegda drema.
Ko se danas s njome grli, ko da s’ od sto ljeta,
Ko što lasno stogodišnji zao čas sve smeta.
Blago za nas, o neznanstvo sutrašnjega dana!
Pusti, nek’ se s nam nadežda, kći ti, igra rana, 110
Pak nas zapri, kolik’ oćeš, međ sutra i juče,
Samo nam daj od danaske sve u ruke ključe.
Mila muzo, sad mi pristroj divne tvoje glase,
Praznuj sa mnom, čim se piri tvoga dvora krase:
Nizzovi mi drevna ljeta časom zlatnog v’jeka, 115
Da uskipi i nam r’jekom stolj meda i mleka.
Vitaj s nami (tako reci) svako neba nuće!
Blagi bozi, sljezte danas (nebo je moguće!).
Vi ste negda svašta ljudskog učasnici bili,
U Sodomi, o vremena, s ljudma jel’ i pili. 120
Na Olimpu (pamti zemlja) najkrasnij’ dni bjahu,
Kad se lici, kad piršestva i gozbe vođahu:
U veselju, žiznodajni, vi ste mir sozdali,
Ljubve puni, radovat se tvari proizvali.
Mene neki podilazi sveti trepet, druzi, 125
Duša moja okov trza, mni Bog bit u uzi.
"Ti si s neba po poreklu”, sve mi nešto kaže,
"Ta i s t’jelom voznešeni gore, što se blaže.”
Otverzite, nek’ se dveri i prozori mire,
Neka zjaju sve po domu k čuvstvam našim dire: 130
Bozi s nami i boginje neka človječstvuju,
Dan i neba, ljudem sveti, evo, božestvuju.
Cari naši, zemsti bozi, s ljudma drugda lade,
Zemsti bozi? S bozi valja da o nečem rade.
Čemu lučše podobiti Boga? Čelovjeku. 135
To s’ i bozi najvoljeli u svakome v’jeku.
Zato neka sve čudesno ostave u dvoru,
Pak pod zrakom raba dođu suvim i po moru,
Ne jezici žarki samo kao s burnim virom,
No čitavi ljudi ljudski ko negda k pastirom. 140
Zapjevo bi veleglasno i k nesitnoj duši,
Da me sv’jeti, da me v’jeci, da me gluhost vnuši!
Letio bi na molnije neboparnom krilu,
Vozvještaja preizbitnu tvari tvorca silu.
Kazao bi nezabveno i sv’jetu i v’jeku, 5
Ej, vječna je to istina, da mi svuda reku!
Da se popnem na visotu vavilonskog stolpa,
Nek’ se mete nedoumna čelovječja tolpa;
Glagolj bi moj svud obrjeo razumivo uho,
Kako spori červ nahodi vsegda svoje ruho. 10
Niti čudo (bivalo je veće među ljudma),
Da se takvi dari rode u izbranim sudma;
Vid za mira soglasije i besjede rjesne
Predizbro je like pače i pjevaca pjesne.
Vozdusi su mu v’jesnici, a puti vjetreni, 15
Sluge jego (car mu poje) plamen su ognjeni.
Ništa nije besposleno u njegovom domu,
Urok je dat od vladike čitavu i romu.
Trava travu, sve podobno, pčela pčelu rađa,
Pomeša se i rod drugda i nastane svađa. 20
Koji zvezde prstom vrti, po buduščem šeće,
Ninješnosti prestolstvuje, mimošla proleće;
Koji prisno sam iz sebe svakolika stvara,
Prima u se opet natrag preživajuć stara;
(Ibo, premda nikad nije bez poretka bilo, 25
Sva veštestva, ran’je kašnje, ko u vodi milo,
Plivala su rastopljena u plamenoj r’jeci,
To su naši, to su pozni iskusili v’jeci).
Vsedržitelj (to prozvište pristoji se Vidu),
Voljeo je ovci jagnje, uši dati gnjidu, 30
Svakom rodu potvorimo svoje pokoljenje,
Nežel’ s čudom užasavat svaki čas stvorenje.
I kad na tvar djejstvuje, služi se sa tvari,
Da objavi sirječ, vnjatno, kako za što mari.
Ove sile djejstvija, kad budu na javi, 35
Kratkovidno oko raznoj pripisuje glavi.
Otud pjevac auzonski bistrim stihom s’jeva:
Strah je boge počinio, u miru, pop’jeva.
Jest i nije, tu sad misli mogu biti naše,
Da je prido: blagodarnost, pogodio bjaše. 40
Što su vešti, kojih je zlost il’ štedrost na glasu,
(Sve je dobro u svom rodu i u mjere vlasu),
Mjestom više il’ vremenom od nas razmaknute,
Ljubiti i’ il’ se bojat’ proče zrimo pute.
Projezdi ko gdi kroz selo u pišnom od’jelu, 45
To je dosta, za čas bude sve u smutnom melu;
Drug se druga dopitiva, jagmi znati, ko je:
Car li volje posjetiti dostojanje svoje?
Tom se divi što ko nije učiniti kadar,
Većem djelu veću silu doumjeva na dar, 50
I budući razna djela, razne duma sile;
O, uslište, to su vine bogorodne bile.
Ako obraz, sjena cara, odežde ometa,
Strah il’ ljubov kod prostaka silno zanoveta:
(Koji ljudi nisu sprva svi prostaci bili?) 60
Da šta neće samodršca puti biti svili?
U neznanstvu kromje onog što u čuvstva dira,
Vitajući rodne strane pražitelji mira,
Kako su kad iskusili, ugodno il’ žalko,
Tom su užas vmjenjavali, srce slali žarko. 65
Svako čuvstvo (to je rado čovek dužan sebi),
Da kad nibud krivo stalo il’ nazadno ne bi,
Razbralo je sve predmete: tu hudi, tu blazi,
Razdrlo se carstvo jedno međ bozi i vrazi.
Burni vihor po vozdusi tu ime poluči, 70
Pre se zbilo bogom biti, mira žitkoj luči.
Vonje cv’jeća uhale su iz njedara Cv’jete,
Snjedi ljudske sipale su iz pregače svete.
Štogod t’jelo osjazava, inog boga danje,
Ista čuvstva imala su govjeno klanjanje. 75
U svakoj je vešti ime skupa s bogom stalo,
Ništa ne bi pogr’ješili da je jedno palo.
Međ njima je i Bog bio, otac bogov, ljudi,
I kad ovim još sudbina veljevaše: budi!
Nek’ mi ide ko god zove mnogobošce drevne, 80
Protivnožnik da mi bude, i čem munja sevne.
Božestvo je premudrosti pravilo, načalo,
Koje sudbu k sluhu zove, ko što je i zvalo.
Jest čoveku što prirodno djelatelja mniti,
Gdi god djela trag se vidi i pravosti niti. 85
Niti dosta: on sve prstom osjaziti teži,
U svačemu, premda čezne ko voda u mreži.
Tvorca hoće ko pripetu, licem vidi k licu,
Što nestašni vade lesno ribu na udicu.
Evo kako blagodarnost sama vuče ljude, 90
Da u onom, što vjeruju, lasno svi zablude.
Kako bistro ljeti rone luče s’ žarkog sunca,
No točila hladna poje jelena i junca!
Ko što voli neka pjeva i glase prebira
Na c’jevnici sedmozvučnoj, il’ u svirjel svira.
Nije svakom jedna želja, niti igra uma:
Šta bi bilo da drug drugu u svem ravno duma?
Nit’ bi mogo iskusnoga poučiti mudri, 5
Ili da su svi nevježe, tu bi išlo: udri!
Svud bi sami sveci žili, ili ljuti zv’jeri,
Razno pjeti ne b’ umjele boga pjevca kćeri.
K’ čem’ ko stremi, tamo žarko nek srce vospari,
Tamo zavjet’, tamo ljubve nek’ mu idu dari. 10
Javorove ište l’, evo! (gusla zvonko skripi),
Ko oseća da mu uz nji boljma grud uskipi,
Ima koji na stern poju i od slame pisak,
Slavuj slaže blagoglasje, sova ljubi vrisak.
Ne varaj se, čado zemlje, što ti neki kažu, 15
Da su ljudi ravni bili; lovka, slova lažu!
Od rebra je žena svome mužu pokorena,
Nauči se oca bojat d’jete iz malena.
Plemenuje otac prvi, dostojno vladika,
A sinovi il’ sramota il’ družine dika. 20
Ovo je već prvorodni otac sjetovao,
Kad je Avelj pod Kaina brata mišcom pao.
Što je pao, koji vele: zlo s’ je pripetilo,
Zar ne vjedu da je tako bogu Vidu milo?
Što su drevni gdi plakali, to mi sad pjevamo: 25
Brjacajte nam vetho, novo, dajte like, dajmo!
Nek’ vozdunu, koji ljube, u rožane trube,
Nek’ podimu timpan s klikom na nebesne klube.
Šum gradova, tihost sela, nepogode mora,
Il’ vitežstvo, slavu ljudi i pišnost kod dvora, 30
Pozorišta i čudesa vsesilne prirode,
Il’ kud vile il’ kud volhvi, volkodlaci hode;
Neka pjeva kom se rači i kako zna slaže,
Što god hoće (sve se može) neka braći kaže.
Moje vrste vispr idu u svojej glavizni, 35
Vnušite mi (ja znam ko će), vkušenije žizni.
Ta užiće, velim, vita svagda i posvuda,
Šta je zato u kom vidu ovud, u kom tuda?
Uživa se i po goram visu do oblaka,
I žitelje prenebesna ‘rani zvezda svaka; 40
Uživa se, pravda tebi, u glubini mora,
Što nam umre, prestavi se, novom žiću zora.
Jug i vostok, kako i mi, zapad i liv dišu,
Svakom svoja nužna učast, kak’ orlu i mišu.
Da gdi život poprestane il’ da se istrebi, 45
Masna bi neba stala, salo više ne bi;
Verse se razglavile bi prostranome miru,
Duž i preko zvezde strle po vselene viru.
Uživa se i kad s’ stužom svud skrežeće zima,
Kad pasnjačij znoj pripeče, i tad gođe ima. 50
Ko jeseni ne zna polnost, ko radosti vesne?
Ovde budi moji krila, dolja moje pjesne.
Vozri okom, vispr k nebu, gore se sve ljubi,
Ponri k adu, preispodni ad se milo snubi.
Cv’jet se šali na livadi, ptica pticu blaži,
Po dnu voda riba svoga dragoljuba traži.
R’jeka r’jeku k sebi mami, u pučinu vuče, 5
Polje zove u planinu, odziv roni ključe.
I dolina soobštava drugi svoje slasti,
Črevo zemlje ljubvom grije duboke propasti.
Neka dreva miluju se s različni ostrova,
Daljna drugda i jezera isti su plodova. 10
Vjetar se k tli prismikava, oburjava mora,
Zavire se u peštere, ljubi iznad gora.
Sunce ljubi zemlju našu, lučam ju cjeliva,
Svu blagodat čadam zemlje iz sebe nizliva:
I toplota, oganj, i svjet, sve su otčji dari, 15
Čim v’ utrobi zemlje svaku sunce žizan vari.
Nježna zemlja jer ju mjesec umiljato gledi,
Miluje ga i rada mu mjesečinom bl’jedi.
Ljubov je svud vpečatljena, sva priroda ljubi;
Silna svuda kao sušti Saturnovi zubi. 20
Vječni zakon i jedini sviju tvari mira,
Koji, kako zemljom vlada, i nebesa dira:
Zv’jezda zv’jezdi put skazuje, ljupko lice kr’jesi,
Nit’ je pomnit možno šta su bezljubezni b’jesi.
Svakom djelu istočnik je vsegda ljubov sama, 25
Veća ljubov, lučše dobro, zlo je ljubve tama.
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I Bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi,
Vrag je ljudski, ili druga il’ čtitelja traži. 30
Tuži, srce jadno moje, za te je tek tuga:
Sve se grli s milim svojim, a ti ne imaš druga!
Ridanija tebi tokmo nek’ budu po ćudi,
I najslađe sjetovati b’jednoj tvojej grudi.
Svi gobzuju u radosti, ti žertva pečali, 5
U sladosti za te gorest i vražda u šali.
Goruj o svem, koliko je čuvstvo tvoje jako,
I sve, što te okružava, primaj naopako.
Tužba tvoja nek’ se čuje gdigođ što diše,
Nek’ se i kamenu dobro upiše. 10
Potok nek’ ju istočnikom, odziv goram skaže,
Svirala se po dolinam tok u nju prelaže,
Zefir poljam nek’ oglasi a ptice vozduhu,
Ribe sinjim svim pučinam’ i r’jekam’ na suhu,
Zv’jeri od nje po dubravam’ neka grozno ciče, 15
Nek’ s njom grmi, i daleka bezdna bezdni riče;
Kroz vertepe do dna čreva zemlje nek’ zaječi,
Do vrh neba kroz sve zv’jezde tužba tvoja zveči.
Jeda sam ja zar najgori, da ljubovce nejmam,
Da sav život u žalosti bez ploda prodremam? 20
Golub ima golubicu, junica za bika,
Hištni jastreb diže kuša dolju milosnika.
Ako nisam l’jep i krasan, ja nisam ni ružan,
Ne premudar, ni jurodiv. Da u čemu dužan?
Ja ne imam s kim da drugujem, da se razgovaram, 25
Da se tješim, sovjetujem, ljubve nosim jaram.
Ja, komu bi (da mi nije ščastije zaspalo),
Ne djevojku, no boginju dati nadležalo!
Jer, o sudbo, kunem ti se da iz moji vrsta
Did bi više naučio neg’ ja s njeg’vi prsta. 30
A ovako više ljubim, i više se kaže
Da predmeti ljubov moju izbjegnuti traže,
Da me svašto samo draži i sa mnom se ruga,
I odredu moju javlja: biti mi bez druga.
O kako je, srce moje, bez njeg biti tužno, 35
Kako svašto u prirodi bez veselja ružno!
Zora svoje rumenilom prste ne umiva,
I Danice b’jelo lice sve tamnije biva.
Jutru, kom se lug raduje i njivjani klasi,
Niz plave se, mjesto rose, župelj c’jedi vlasi; 40
Ono tebi vozvještava čase pune žala,
I vzračni dan tebe cv’jeli, kad blaži ostala.
Može li ko vjerovati da najljupče strasti,
Ako nam se ne namiri, grozne su učasti?
Ev’ u z’o čas ja osjećam (nije usta drzost), 45
Bez ljubovi žalost vlada, iz nje na sve mrzost.
Sve kud vlada sm’jeh, krasota, slatki pjesan glasi,
Teb’ je černo naličije, muka i užasi.
Tebi gore voplj šilju, potoci plač daju,
Zv’jeri stenju i ptičice uzdišu po gaju. 50
Glas odziva iz peštera s žalostiju ječi,
Doline su bez svirala, nit’ gdi lira zveči.
Tihe sjene iz dubrava ko bezdne ti riču,
I drevesa među lišćem jao, jao, viču.
Ako mene, ah, Venera, pričina mog žara, 55
Ćudljivo (jer vine ne znam) oće da pokara;
Ako, što je meni pjesne o ljubvi šaptala,
Meni krati što je kroz nji često obećala;
Zašto nije u bogova ko što je u ljudi,
Da mi drugi bud’ u pomoć’ i vešt moju sudi? 60
Sve prizivljem, i sve vsuje, da nigdi ni traga,
Zavjet nosim, no nuća su posvud mjesta naga:
Pođem kamo do boginje, stranu nađem samu:
U pešteri nejma Nimfe, ni boga u hramu.
Tražim vile po planinam, pusti stoje l’jesi, 65
Iščezle su mi vještice sa zemlje i b’jesi.
Sade vidim kako se to na zlo moje sprema:
Sudbina je sverh bogova, zato ti nji nema!
No sudbina nek se prezne na pitanja vruća:
Pristoji li da ovako bude svemoguća? 70
I da, koja rukom vodi ščastije sveg’ sv’jeta,
I božestva prevoshodi, a da nije sveta?
Da mi dade nježno srce i s njim želju spregne,
Da naznači i predmete, pak mu ij ustegne?
Tuži, goruj, srce moje, tebe mi sve vređa, 75
Tebe mori glad kod jela, i kod vode žeđa.
Zlak je tebi uvenuo, plod se s dreva kruši,
Studenci su usanuli i sok se svak’ suši.
Tebi bilje, mjesto vonje, izdiše jad para,
Trava nejma sile više, ni ruža svog šara. 80
Može l’ biti što po volji kad nam onog nema,
Što sve volje opredjelja, ne ume da drema?
Slatkopjevna soborišta i grada prelesti
Nisu kadre krute tvoje žalobe pomesti.
Nema selo ugodija, plandišta su pusta, 85
Oko r’jeka neveselo, poljem magla gusta.
Vertograd je izgubio ljupkost svoju za me,
Stope moje traže tokmo hodnice nasame.
Ja sam organ zapustio, prsti su mi kruti,
Gortanu mom glas promuko, strune ću rasuti. 90
Jezik boljma pelin ljubi, oko maka slapi,
Nozdram mojim ugodnij’ su zadušljivi vapi;
Uho samo kukavice pjesni vnima sramnoj,
I kertini sve mi svojstvo zaviduje tamnoj.
O ljubovi, silna ti si, gdi bi za me bilo, 95
Gdi je mjesto kud ne vije žitko tvoje krilo?
Ili zašto tako kteste, o vi bozi durni,
Da kroz ovaj meni proći treba vozrast burni?
Drugim zanat Ovidijev, inim bapski čari,
Komu kupjel, kom pomažu nekog piva dari, 100
No pomoščnog za me nije prozjablo korena,
Ni boljezni l’jeka nejma srcu mom od žena,
Koliko je od vostoka do mrkog zapada,
I od juga do surovog sjeverovog lada;
Koliko je sinje nebo pod zemljom propeto, 105
Toliko je srce moje tugom obuzeto.
Večerom se ova bolest ka’ i druge zledi,
Što na družbe sviju tvari iz samoće gledi,
Kako sirječ svašto svoga dragoljuba mami,
Da u duplju, logovištu, gn’jezdu nisu sami. 110
Našto razum i čoveku bogovidna glava,
Kad u nečem zaviditi može sreći mrava?
Našto pjesne dosadašnje, da i’ oganj spali?
O, da može, i pamet ih u meni umali!
Zaklinjem sve, ko me čita, da me meko sudi, 115
Niti nježno čuvstiteljstvo pom’ješa sa bludi,
Da se istom opominje da nejmade zida,
Kog probiti ne bi mogle ostre str’jele Dida,
Da, nestašni ovaj božić svemu je sam buna,
Ni čoveka, ni na nebu ne štedi Peruna, 120
Da se ovaj na prestolu višnjem uznemiri,
Da se čudno preobrazi i zemlju priviri:
Pak u zraku zlatne kiše, labuda i bika,
I inače, sve u ime ljubovni prilika,
Dostoji se da djevojke ko čovek osjeni, 125
I neki čas carstvo mira za ljubov prom’jeni.
Meni, kome čuda sila ne može da služi,
Šta ostaje, nego da mi srce gorko tuži?
Koje zato ni počem već sunce nisko zađe,
Nigdi svoga jošt pokoja ne može da nađe. 130
Zv’jezde plaše oči moje, prete mi, ne sv’jetle,
I na nemir svaki čas mi uši čuju p’jetle.
Žurčanije potočića, pjenije slavuja,
Zefirovo šeptanije, meni su oluja.
Žižci noćni gdi zakr’jese ko iskre rasuti, 135
Il’ zatrepti plamen zemni, sve to na zlo sluti.
I tako sad na me zjaju namršteni mraci,
Mjesečinom šataju se od sjena prizraci.
Ni sam ne znam, bi li svemu, što god bdi na danu,
Ili noćnom, uvi, više zavidio vranu! 140
Luna tokmo, koja tiho vrh oblaka pari,
Podobna se meni čini izmeđ sviju tvari,
Na visini, u samoći, muči i sva bl’jeda,
Rekao bi da ju tiče, ka’ i moja b’jeda.
No i ona svoga dragog valja da imade, 145
Premda retko sastaje se, slasti ljubve znade.
Zašto krije lice od nas, kamo li se sprema?
Svaki mjesec, gdi je onda kad je kod nas nema?
Nejma ljubov različija, no svuda jednaka,
Nebo, zemlja, sva su puna silni njeni znaka: 150
I boginja ono traži u čertogu sunca,
Što junicu na livadi priteže uz junca.
Ovako sva uživaju, tim, da žive znadu,
I nastoje da vselenu ni časom okradu.
A ti samo, srce moje, do konca bez druga, 155
Za tvoje je objatije jedina tek tuga!
Dan se kloni, druzi, vreme nastoji,
Da se poje o čem’ gostom pristoji!
Pristoji se o svem tome, što veselje daje,
Dajte slične zato glase, da nam slađe traje.
***
Se čto dobro, druzi, ili čto krasno, 5
Nežel’ žiti braći vkupje i časno!
Jesti, piti, šaliti se, biti dobre volje,
To su našeg zdje blaženstva s’ neba date dolje.
***
Hvala tebi, Tvorče, prva na svemu,
Na životu, zdravlju, miru našemu! 10
Teb’ je radost ugodnija veseloga pira,
Nego trepet i stenjanje pred licem kumira.
***
Domaćinu počest na ovoj gozbi,
Hvala što nas skupi, njegovoj prozbi,
Što predlaže vseserdečno tolike nam dare, 15
Brati, svoji, tu gospoje, tu sve gospodare.
***
No nadleži pjesan više dignuti,
Aki b’ s trubom, s’ glasi silno viknuti:
Blagodarja sve desnice, koje ovo blago,
Ili hrane, ili daju, ili brane drago. 20
***
Raduj se, o knjaže, nam dobri oče!
Da te Bog poživi za dugo jošte!
Jer tvoj žezal pravdu tvori, vrage otražava,
A štit širi svud tišinu, ljude ublažava.
***
Slava hrabroj vojski, doblom vitezu, 25
Svakoj mirskoj vlasti, što za nas ljezu;
Oni s mačem u pogibelj na poljama brani,
Ovi s perom, s uredbama, u gradu i strani.
***
Čest crkovnom pričtu, po svojstvu ploda,
Učiteljem blagim svoga naroda, 30
Što oboj nastavlju i dobru nas uče,
Da i’ samo Bog umudri, da nas ne uzmuče.
***
Blagodarnost od nas budi pastiru;
Budi zemljedjelcu i njegovom miru;
I na vodi i na suvu hvala budnom lovcu; 35
I koji sve pridobavlja, brižnome trgovcu.
***
Komu slava ovde jošte dostoji?
Neka pjesna kaže, i šta on stroji.
Ime mu je blagoglasno i ukaz zanata,
A dari mu na trapezi pače suvog zlata. 40
***
Piruj, piruj, gozbo, gortan razverzi!
Svak’ ljubvom nek diše, nitko ne merzi,
Čaše pune nek brizgaju vrhom iz putira,
Jer se tako ime slavi bodrog vincilira.
***
On nam krasi holme, hodnice svodi, 45
Kud je trnje raslo, tu grozdje rodi,
Vincilir je vospitatelj mladog loze sina,
Popečatelj reskog mosta i vožd starog vina.
***
Klikni s čašom, druže, desno i l’jevo!
Vino žeđu gasi i grije črevo, 50
Čini više, jer se pije drugda i od l’jeka,
Prorok veli da veseli srce čelovjeka!
Černa zemlja vlage pije i dreva napaja,
More pije dožd i rosu i reke svi kraja,
Sunce more, a sunčane mjesec pije zrake,
Zašto, braćo, i ja lozne da ne c’jedim zlake?
Ja sam htjeo Jugoviće, htjeo pjeti Janka,
Slavu serbski obnoviti s’ starine junaka.
Ali strune, kad se mašim do moje samvike,
Vostrepeću o ljubovi, nježne zveknu like.
Ja pristrojim nove strune, soglasim samviku: 5
Načnem Marka Kraljevića, hrabrog v’jeka diku,
Dušanovu veličati stanem silu rubov,
No samvika vozglašaše opet samo - ljubov.
Zbogom dakle vitezovi - kad samvika neće,
Ja ću pjeti šta je milo, ljubve brati cv’jeće! 10
Nek’ se Pindar po strmome visi Elikonu,
Vergilij muze snubi po Tempea lonu,
S Ipokrene neka pije Ovidij struje,
Nek’ vozdusi od Pegaza s Oracijem zuje;
Nek’ se rvu dosjetljivi s Famom pjesnoslovci, 5
Jurodivi nek’ se muče za stih stihotvorci.
Ja, kad šećem po holmovi rujnolozni gora,
Previše sam, za okladu, olimpijski dvora!
Kad se šalim u družestvu serbski djevojaka,
Ja sudbini ruke vežem, sa mnom je nejaka. 10
Kade c’jedim dušne vlage iz vinova grada,
Um moj žali mečtanija parnasidski čada.
A kad ljubu moju grlim, blagujem na krilu,
Svu obimljem previspreni Empireja silu.
-------------- 15
--------------
Nit’ je kome lučše pjesan tada blagovolna,
Nit’ vječnosti izvjesnija, nego meni volna.
Preizredna neba kćeri, kćeri treh boginja,
Amarila, dostojna bit u čislu boginja!
R’jetka ženo želji našoj u ninješne dane,
Pobjeda ti, blagodati sve nosiš sobrane!
Lucina je o roždestvu nastojala tvome, 5
Zdravje tebi prisudila vsepodobno svome.
T’jelo, koja u ostrovu Idaliji vlada,
Dala ti je od utrobe Venera svog sada,
Ukrasila lice tvoje, milotom oblila, 10
Il’ si ona, il’ ni ona lepša nije bila.
Iz mudrosti napojena Minerve putira,
Prevoshodiš slovom ljepost, evo mog nemira!
Što gracije i što muze, što ume Kupido, 15
Ti si u svem vladičica, moga srca Dido.
I Fortuna služila se sa svojimi dari,
Da toliko svojstva bliste ko Danice žari.
B’jednog mene, ta godina, to je kratko vreme,
Da baš za me jednog samo svi se časi spreme, 20
Ja polazim, ali meni, zašto si poznata?
Da sam slušo, rekao bi, nije mi predata.
Predata si, uznao sam, eto nam pečali,
Niti možeš, niti mogu: vjeru bi si dali.
Ti sudbinu zaslužuješ lučšu od ti’ ljeta, 25
Loša sreća, što i možno, meni svuda smeta.
Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
Gle, vesna je mila došla, ruža se razvija,
More l’jepo priutihlo, volne ne uzbija;
Patka plije, lasta pjeva okolo prozora, 5
I prišelci ždralovi se viju iznad gora;
Kako sunce sve podgr’jeva s bistrijimi zraci,
Čeznu magle udolija, čeznu svi oblaci;
Danica se prije diže iz sonoga lusaka,
Zemlju trave pokrivaju bilijem svog zlaka; 10
Maslina se po holmovi listvijem od’jeva,
Po dolinam ljubičicu bere vonu djeva;
Gle, kišicu toplu kropi sedmošarna duga!
Orošava šumarice i zelija luga;
Poji cv’jeće po livadam i pupe drevesa, 15
Tmu tem tisjašč zlatni klija po polju potresa;
Stada riču ispod gora, dim tinja koliba,
Postav’ blaži slatkopjevna svirjel krasnog Priba;
Sve se kreće i ponavlja, vertep daje glase,
Sve ljubovi dare nosi, ljubvom se sva krase.; 20
Gle, ptičica za ptičicom kako svud prileće!
Prevoze se jedna k drugoj neba noćne sveće.
I nama je vesna došla, naše grudi kažu,
Mene tvoje, mila **, Tebe moje tražu.
Prođ’te me se veseljaci, nek’ vam drugi piše! 25
Ne zna vakha, golubinje ljubov pero diše.
No velite: Polza žezal Veneri Evana,
Polza budi. Pjesna ramlje kako je nagnana.
Slatkopjevne da vas pojem, ptičice dvokrile,
I zašto ste čiste svagda priklad ljubve bile! 30
Jest u nami neka sila, ovo nije vsuje,
Tajna sila koje su nam nepostižne struje.
Glava prestol, a sve t’jelo njezina država,
Ako udi i pozaspe, ona nam ne spava.
Vsegda budna, djeistvuje u noći i danu, 5
Obilazi nevidimo koju oće stranu.
Sastaje se ko je s kime, kad snom plot uživa,
Da otkuda biti može, što se noću sniva?
Ja sam snio da si sa mnom mila N. bila,
Kad se prenem, sav se sostav moji trese žila: 10
Ne inače, no ko da smo licem k licu stali,
Blagorodno na tom času k svecu našem zvali,
Veče bjaše, ono ljubve bezstrašija vreme,
Gdi se stidu junošeskom tme na pokrov streme.
Ne znam ni sam kako si mi s prozora znak dala, 15
Voskresno sam pokraj tebe, začela se šala.
Ni na umu da se za to kome ne dokaže,
Kako l’ prođo, gledeće te, ja tolike straže.
Il’ su bili svi van doma. il’ u tulu str’jele,
Ele ne bi tu zlotvora, sile i’ sapele. 20
Ti si stala na prohladi, za toplotu dana,
Odjevena ko po lovu na kupjelj Dijana,
Ja sam predsto s onim žarom jedva-dočekanja,
Što graniči do samoga za sebe neznanja;
Pripao sam, tvoja ruka klonula je na me, 25
Sve mi t’jelo črezvičajne osjetilo čame.
O, sjeli smo ko na odmor od nekoga truda,
Srca sama govorahu, usta kao luda;
Drugda bi se jezik opet, da nam sve iskaže,
Razvezao na toliko što pamet ne smaže, 30
Drugda bi nam vzdihanije, lobzanije, ...
Tok presjeklo razgovora moga ili tvoga.
Ovakovo svidjeteljstvo, da si oće blago,
Srca naši razvrglo je ugodije drago;
U vostorgu zagrljenja, san krila razvuče, 35
Svega vshoda sl’jed ostane, srce što mi tuče:
O, daj, N. koliko je sreće ti na glavi,
Da mi se sni moji zbudu skoro i na javi!
U mene je bio spretan sandučić od dreva,
No od dreva kedarskoga što vonju izjeva;
Verige su zlatne bile, il’ podobne zlatu,
Ključenica i preruči, sve čest svome mlatu;
Rogljeve je sve kitilo izrjadno kamenje, 5
Po stranami uvajani obraza znamenje.
Jednim slovom, ko u čem se svete mošti hrane,
No svetinje druge ovde bijahu sobrane,
Što sam pjevo o ljubovi, o zanatu Dida,
Tu je išlo što je tajno, da mu nije vida. 10
Jastučić je gore ležo od golubnja perja,
I na njemu Did sjedio posredi iverja:
Iverija sirječ svoji već satreni str’jela,
Koliko je u kovčešcu ispjevani djela.
Ne znam otkud, pronre Molva (za nju nejma čavla!), 15
Ne izleti a već izda nebogoga Pavla.
Djevojke se dogovore (a šta nisu kadre!
Ovakove svetotatce negdi zovu ladre!) -
Dogovore da ukradu pak da hitro vrate,
Ako bi što pokvarile, da storično plate. 20
Dođu, uzmu, da otvore - no kako bez ključa?
Zgrabe od stra’ c’jel sa sobom, pobjegnu bez luča.
Kad obiju, sve se preznu od djetinje str’jele,
Brže-bolje, da čitaju pjesne si pod’jele -
Uznadu sve i osvetu odma mi zaključe: 25
Da sandučić već ne vrate i duboko muče.
No nek’ znadu, ako sada većma neg’ pre ljube,
Da ja umem i jošt većma naoštriti zube,
I da neće truda biti dotle mojej grudi,
Dok se koja žrtvovati za pl’jen ne usudi. 30
Ja sam pjevo što je milo nježnog pola puku,
Didom vođen kroz ružične gajeve za ruku.
Jedva budu sonmu javni lici moga glasa,
Svolnuje se, kao vjetrom, njiva gobza klasa.
Bake breknu jetko na me, da mi satru zube, 5
(Videći zar što sva čeljad, sam’ one ne ljube).
Tuže, viču, da su žene i bez mene lude,
Da ij pjelom poduštati ne treba na ljude;
Tuže, viču: kakvo vreme u stare im dane,
Da ljubovna jazva razi mladi karavane! 10
Sve propade, što domaši više petnajst ljeta,
I ako zlo poustraje, to je konac sv’jeta!
Tako bake, i još gore, na me srce kale,
Pak da mogu ko zlotvora živa da me spale.
Digne se glas iz množestva, starice umuče, 15
Trista usta k pjesni mojoj složno mi zazvuče:
Zima nek’ se vjetrom grije, u snu sladost traži,
Ishod ljeta, našu jesen, živost vesne blaži;
Još je cv’jeće, još su šari, uhanija trazi,
Još s’ oko nas ljupki vozduh umiljato mazi; 20
U nami su jošte soci, u nami su žari,
Pravo doba, koje zrelo slatke plode vari.
Na to neve k udovicam da im r’ječ potvrde:
Šta slušate, što matere na mlade se srde?
Vladale su pređe one, carice sad mi smo, 25
Rabina je kojoj je Did uskratio pismo.
Otkako smo na prestolu, sve nam boljma kaže,
Da je divno što nam srca djevičanska traže.
Nevjeste su, pravo s’ rekli dobri naši stari,
Jer ne znamo do udaje šta su višni dari. 30
Muž i žena, žena i muž, red ovaki l’jesa,
Dosižu vis do božiji presveti nebesa.
Da na što bi, vele tiho, lepa četa, djeve?
Ova jedrost, ova čuvstva, podvig desn’ i l’jeve?
Ova živost i veselost sviju t’jela udi, 35
Do trepeta, koji drugda pronimlje nam grudi?
Zar priroda, kade s’ srcem nami pohot spregne,
Može biti tolj svirjepa da predmet ustegne?
Da nas muči od zle ćudi, ne za našu vinu,
Ne dajući veličat se pokraj ruže krinu? 40
Pojte slično, drugarice, uzvisite glase,
Ljub’te žarko, ljuboviju djevojke se krase;
Kad bi same mi ljubile, mi bi lude bile,
Ko lišene muškog pola po gorama vile;
No našega srca tajne junoše proriču, 45
Znati daju da s’ i oni ljubvom našom diču.
O, ljubimo, nije nami straha od ugleda,
Koji ljubi, svaki ženih, dal’ko je od vreda;
Koji poje i veliča ljubovi prelesti,
Još je dalje on uklonjen od lukave mesti; 50
Njegovo je srce mekše, umiljati nravi,
Čuvstva ljupka, kao v’jenca voni cv’jet na glavi.
Toliko je meni dosta za podvig pjesana,
Dosta, da mi s’ od c’jevnice svaka ori strana;
Da ja pjevam neustrašim krasnog pola dare, 55
I ne marim što babuške za mene ne mare,
Toliko je meni dosta, bodra družbo, mlade,
Da me nadežd’ sada jedne, sada druge krade,
Da se jedna mnom pobjedi, zagrli me druga,
I objavi: nije pravo, da je vov’jek sluga. 60
Odi, sjedi Radovane, da ti Miloš kaže
Novi slučaj koga mnogi sve zaludu traže:
Bio sam ti ukraj gaja s one holma strane
Gdi potočić ispodmiva šumarice grane.
Jedno mjesto zeleni se usred gustog lada, 5
Okruženo sa tri strane kao svodom grada,
Odovuda pod zaklonom bistra voda šušti,
Tu i onde s grana dole kao kiša pljušti;
Ništa se tu vid’lo ne bi, takva je tma mraka,
Da dve luče ne ulaze sunčanoga zraka; 10
Okolo ti stoji cvrka da nestašni ptica,
Ko na čudo il’ od straha nekakva tu lica:
Dovrebam se, pronre oko - šta da ti sad kažem,
Kako l’ da ti, što nemožno, slovami izlažem?
Sedi sama - ne znam, vila - roda ma višega - 15
Mlada, vzračna, ko Danica nakraj zlačnog brega;
Odežd’ b’jela raspuštena nemarno po t’jelu,
Gore kaže vrat i grudi, dole golen b’jelu;
Pojas joj se crven vidi, razdrešen niz stranu,
Niz vrat vlasi vlažni jošte vozvještuju pranu; 20
S jedne strane leži žezal obmotan u cv’jeće,
S druge s biljem košarica, koje ljubov kreće;
Na krilu joj šareni se, ona se osm’jeva,
V’jenac plete, v’jencu tiho, reko bi prip’jeva;
Sjetivši se iznenada, drugda se ogleda, 25
Na oprezu da pobjegne, skupi se sva bl’jeda;
A najviše od potoka, što brizga i šumi,
S mjesta moga skrivališta, ne čemu se glumi.
Ubojim se da ne spazi da joj se ja divim,
(Ne bi ju rad uvrediti, koliko što živim!) 30
Pouzmaknem, odolim se, premda srce žalko
Sovjetuje da postojim još i jošte malko.
No ja sam ti namjerio (ko tu da ne krade!)
Kradom staze ispitati, šta ti veliš, Rade?
Kradom danju, kad se može, noću na mjesecu, 35
Obiskati svetu guštu, s’ zavjetom mom svecu.
Ako bude ugodnica, naši strana vila,
Da joj predjel dare nosi od svi svoji sila;
Ako l’ bude, srećom mojom, podgorska pastirka,
Te dolazi da se kupa i tu cv’jeće birka: 40
O, ja ću ju umiliti s okladom u pjelu,
Zla ne može duša vitat v’ onom krasnom t’jelu.
Svirjel moju čuće ona, ti znaš ove c’jenu,
I kol’ko sam jagnjat’ imo ja na silu njenu;
Ja ću zaći izdaleka, zametnuti trage, 45
Nek’ pomisli: veseo je, taj nije bez drage;
Drugda ću se blizu čuti sa tužnimi zvuci,
Drugda opet ko da mi je djevojka na ruci;
I da budu neizvjesni glasi mi i r’ječi,
Kad daleko svirjel bude, oću da joj ječi; 50
Neću da zna urečene ni čase ni dane,
Ovako se misli love, vode nas nezvane.
Kad usmotrim ljubopitstvo, nevešt ću gdi proći,
Brzo, nek’ joj srce kucne, da li ću još doći.
Tople čase, kad s’ odmara, umiva i kupa, 55
Sa stadama svud planduje utomljena župa,
Ja ću svirjel ugoditi na podmukle glase,
Da se jasno do nje čuje, a otkud, ne zna se;
Pjevaću joj drugu pjesnu, kad sjedne na travu,
Kad se svlači, drugu pjesnu, i razvjenča glavu; 60
A kad vidim (biću blizu) da u vodu stupa,
Daću mojoj ja svirjeli udarenja tupa,
Da se slažu, nek’ osjeti, s pljeskanijem volna,
I da duša tu nečija ljubvom taje bolna.
Drugu ću joj pjesnu pjeti, kad nadvija grane, 65
Drugu, kad ju nagu uzrim s te, il’ s one strane;
I kad pliva, i kad rone, i kad rezvo priska,
Ja ću svirjel ugoditi, sterni moga piska.
Kad iziđe, i na bregu tare se od vlaga,
Pod odeždu sokrovišta svoga stavlja blaga: 70
Ja ću opet, da uznade, ko da netko strada,
Sad na ovo, sad na ono pjeti iznenada.
V’jenac plete, ubira se, ili se k snu sprema,
Sve uz pripjev dalko nečij, straha blizu nema.
Neka zaspi s pjesnom mojom, dosta za krat pervi, 75
Ovako ću zadjeti joj mreža moji vervi;
Te daj danas, te daj sutra, srce mi se nada,
Neće proći ni pet dana da se mnom oblada;
Da pitoma tako bude, da ju svirjel mami,
I kol’kogod jogunastoj uzbude se čami; 80
Plašiti se, ako prođem, kad odbira cv’jeće,
Ni srditi, da se prene, ona na me neće;
Više puta nek’ se šumom mimogred probudi,
To će dati da o meni sve to blaže sudi;
Nek’ me svidi i zaželi da me duže gledi, 85
Ja ću proći kao nevješt, šta se njojzi bredi;
Dok vnezapu jednom zazrim i noga k njoj stupi,
Pak neka ju od to doba ko može iskupi.
Ako bude do potrebe, tako t’ tvoje mlade,
Milošu ti bud’ u pomoć, je l’ da oćeš, Rade? 90
Teb’ Miloje, sve saleće mladež, rad’ pjesana,
Mladež ljubi: umiljat je glas tvoga gortana.
Zapjevaj nam slatku pjesan, radost onog braka,
Koga prostor još rastavlja jedne noći mraka;
Sve te misli, sve nadežde predvkušene slasti, 5
Što će dvoje uživati sutra s punom vlasti.
Ili nam poj zadovoljstvo po dugom rastanku,
Kako negda s ljubom bješe Sibinjanin Janku.
Poj seljanske žizni dolju, ljubve drevno žilje,
Ili kako pod Rodopom djeve beru smilje. 10
Skaži što su sprva bile serbski gora vile;
Poj što voliš, samo nam poj, ta oćeš li, Mile?
Ja milujem vsegda pjesne, ja milujem mladež,
No ljubov je štekotljiva, svoj razbira padež:
Tu se oće hitrost Pinda, tu c’jevnica lepa, 15
Tu pripjeva kolik’ oči paunova repa.
Svaki bi rad da se poje žar njegove grudi,
Ovome su javor-gusle, tom svirjel po ćudi.
Jedan ište da se pjesna s pravom ljubve slaže,
Drugi da mu ja pogodim šta joj srce kaže. 20
Ljubve Bogu, za okladu, tu bi bio zamor,
Nit’ je posla težeg imo, otkako je Amor.
Da ti pojem o ljubovi, njoj su muze blage,
Al’ izberi od pjesana što su tebi drage.
Poj mi ljubov iz Prizrena, potajenog pira, 25
Lobzanija Ljubosave kod svoga pastira.
Poj kako s’ je omilila Milica Nenadu,
Ostavivša vezen pojas pod lipom u ladu.
No, ne, to je davno bilo, pov’jest sada mertva,
A ljubovi našoj živa podobaje žertva. 30
Poj, koja je sreća onog koji ljubljen ljubi,
Jogunasti kako dane u pustoti gubi;
Kako ljubov, kud god ide, preobraža tvari,
Što se ljubi, sve zagrlja, za drugo ne mari;
Poj tainstva čijeg nibud zavjeta ljubnoga, 35
Oćeš moga, sad izberi, ili voliš tvoga.
Obećo sam, zaljubljeni, pjesnu sam vam dužan,
Čovek ničij, svoga slova valja da je sužan.
Ja bi pjevo ono vreme, iskoni u svetu,
Što vozrastu svakom svoju razakriva metu. 40
Kog’ oseća naitije, i stado, i drevo,
Istočnici po gorami, tamno zemlje črevo.
Vreme milo, mog’ dostojni gananija dani!
Da vas pastir u dolini, ptičica na grani,
Da vas težak, s njive svoje, vosklicajuć hvali, 45
Jek odziva slavoslovi po vsemirnoj dalji!
Kad svešteni oganj našu utrobu podiđe,
Srce dotle bespristrasno dvojno želi biće;
Sva priroda izm’jeni se, onemile ljudi,
Duša sama - no ne dugo - po pustinji bludi, 50
I sve traži, i sve pita, vjere ne imade,
Sve joj smeta, sve je malo, jedno joj se krade.
No vnezapu kad ovako sjetujuć razbira,
Davni sudi nedvižime sudbine su mira!
Vnezapu joj drug predstane u odličnoj rizi, 55
Koga istom stazom vode podobni podvizi,
Dvoumije sve iščezne, istini su trazi,
S ovom zorom tma prestane, ljudi nisu vrazi,
Tak’ u ono sveto jutro, jutro nove žizni,
Kad se sresmo, mila Vido, jednog duha blizni, 60
Moj je žrebij divno r’ješen sreće ovog sv’jeta,
Godine mi iz vesana nastale i ljeta.
Otkako su oči tvoje men’ srce urekle,
I sve strasti mog suštestva za tobom potekle,
Meni drugi vozduh diše, drugo sunce sv’jetli, 65
Drugi noćne prozivaju slatke čase p’jetli.
Svud se junost, svud krasota, svud veselost kaže,
Sve ščastiju mome novu otradu prilaže.
Stado veće vozigrava meni ispod gora,
Njiva oko pastirskoga razbotjeva dvora; 70
Dolina mi novu ljupkost jutrom daje rosna,
Novu sladost s ladom svojim dreva plodonosna;
Sunce s neba, mjesec, zemlja i sve mira tvari,
Rekao bi da su dužni čuvstvam mojim’ dari.
Kud pogledam, svaki holmić ružu prozjabava, 75
Kud god stupim, s ljubičicom meša mi se trava.
Misli moje, kud s’ obrate sretaju blaženstvo,
Sni na odru zautrašnje slave predprazdenstvo.
Pak kad svega toga uzrok, što je sve zazido,
Tebe pomnim, duši mojej, vozljubljena Vido! 80
Sreća, velim, u slobodi čoveka počiva,
A sloboda u ostenu razumnome živa.
Prisustvija tvoga na me sila je tolika,
Ko materi svega zemlji sunce, neba dika.
Kako holmi u Danice vzigravaju žaru, 85
Tako u tvog ja pogleda vozsijavam daru.
Sm’jeh na licu i prijazan svega struka tvoga,
Netljena je, do dna srca, pažit oka moga;
Gledeći te ja utapam u plameno more,
Ko što trepte kade sunce oblistava bore. 90
Uhu mome slovesa su ono tvoji usta,
Bez šta b’ meni zemlja bila sva gluha i pusta;
Što su nebu jasne zv’jezde, njivi zlatni klasi,
To besjede sluhu mome ljupki tvoji glasi.
Duha tvoga blagovonom uhaniju nema, 95
Ni što gora, ni dolina, ni što polje sprema,
Podobni mu ostrov nema uhanijem cv’jeta,
Divni sostav pristrastijam vozmužavši ljeta!
Lobzanije usta tvoji prevoshode mleka,
Prevoshode grozda sladost, rosu zlatnog v’jeka; 100
Gortanu mom med i saća nisu takve slasti,
Slađi nije nježni pokoj, nego tihe strasti.
Tvoja, Vido, objatija, Vido, tvoje lono,
Tvoje blago, srcu mome srce kad je sklono,
Ja sam viši od careva, ja prezirem v’jence, 105
Ja uživam stada moga pasući prvence,
I budući tajno neko čuvstvo meni kaže,
Kako što se Bog s prirodom u stvaranju slaže,
Tako da je, vseljubezna, i u našej vlasti,
Samo sušte sozdatelstvo črez ljubovi slasti: 110
Mi smo dosta jedno drugom, dosta za potomstvo,
U nami sva sokrovišta, tu naše lakomstvo,
Svako naše vnušenije, svaki podvig t’jela,
Dvolična su duše naše jednosuštne djela.
Mi drug druga magnovenja staramo se bljusti, 115
Ugađati seb’ vzaimno i srcem i s usti,
Neka teče, nek’ proteče takve žizni r’jeka,
O mi ćemo, gdi god bude, živiti dov’jeka.
(odlomak)
Mili,
Di je pokoj, di je ljubov,
di jaganjce pase,
Serbske mome di je čuti
umiljate glase, 5
Tam di potok bistrosjajni
kroz travicu grede,
I di nema (izedeno) stari
i di nije bede,
Di Milica vence vije 10
i cv’jeće zal’jeva,
Di se čisto srce serbsko -
Radoje osmeva,
Tam’ bi, druže, želja moja
iz ovi uzina, 15
Tam’ bi ona u družestvo
takovi milina,
Tam’ bi ona da zapeva
pesnu milu, lepu,
Udes ovi, što se jošte 20
priča po svijetu.
Čovek trpi i podnosi svakojake strasti:
Svagda malen, s’ silnom voljom, a svagda bez vlasti.
Ali ima (ko bi reko?) žizni magnovenja,
Gdi sam ne zna kakova je čovek pokoljenja.
Božijega? Bozi sami s neba silazahu, 5
S ljudma neke probavljati čase milovahu.
Dusi žive polovinom, bez vidimi udi,
No mi s dušom i sa t’jelom cjelivamo, ljudi.
Časi sveti! Da se čovek svega dobra liši,
U vami su jošte pred njim ispolini miši; 10
Stogodišnje splaćujete u jednom dnu trude,
Stogodišnjim prekositi tad visite grude!
Samo ljeta, i s ovima nek’ je meni zdravje,
Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje.
Nek’ s’ u bezdnu bezčuvstvenu, ko mrzi, uglubi, 15
To s’ u časi, da ne šapćem, kade čovek - ljubi!
Ja ne mogu mirovati, što navada radi!
Što se kome svagda mili, nigda s’ ne dosadi.
Ohote nam može biti i mudra i luda,
Ali droplje preutile l’jenost samo huda.
Pust nek’ l’jeni snom propada, koji meni smeta, 5
Ta biće mi sna suviše, živi ovog sveta.
Svi imamo ćudi svoje, svakom svoja draga,
Ako snosiš, prijatelje si, inače sto vraga,
Vražda srcam u djetinstvu i ljupkost se vliva,
Još dok otrok četveronog, što muž i ne sniva. 10
Blago grudi koja ljudski vospitana diše!
Kad to velim, znam da mnogi, bud’ je tako, kiše.
No daj, gdi je, ko se sebi zlovospitan viđa?
Crnomastnu bolja crna, plavu kosa riđa.
Ko je kakvu sreću imo, s kakvim svojstvom t’jela, 15
Takav mu s’ je srastvorio duhu konac djela.
Ko god leti, nek’ se prezne, kad o nami sudi,
Što ko takav, više s’ uzrok, neg’ on, proći ljudi.
Zamjeriti nikom neću, nek’ mi ne zamjera,
Sve iz dobrog proishodi, zlo - dobro bez mjera. 20
Nek’ se gordi Grand u Spanji, kako bolje znade,
Angličanin neka blago svega sveta krade,
Gal Veneri nek’ se kaje, ona nek’ mu sudi,
Nek’ zavide (gr’jeh je s oka), i Rusi su ljudi.
N’jemcu neka sreća pliva u veselom pivu, 25
Pamjatozlob išt’ osvetu Talijan svom krivu.
Turčin neka noge skrsti, dugi danak z’jeva,
Svak po umu, kako bolje, neka svom usp’jeva:
Jer najposle, sve što biva, tako oće ljudi,
Njeki hodi neporočno, njeki gr’ješno bludi, 30
Ti je malo: smjesa pače sv’jetom našim vlada.
Scjepljenoga vkusniji su soci plodu sada.
Čoveku, mnje, čovečeskog ništa čuža nema,
Kako svakog srce k čemu, i moje se sprema;
Različije negli samo (neko biti mora), 35
Što ja polzu vući umem od moji zlotvora.
Smiriti se, što vi gore, to ja bolje dnevno,
Lučše bude, svoskliknimo, ljubvi slatkopjevno.
Mrzosti je tako malo dostojni predmeta,
Da je pače sama ljubov duša ovog sveta. 40
Za nju sozdan, to je uzrok, što ja ne univam,
Ljubim danju i na odru o ljubovi snivam.
Lepo djeva iz Galije Skideri nam kaže,
U čemu se prava mjera zasluge pokaže.
Prava mjera dostojnosti valja da se snima 45
Sa prostranstva te kadrosti, što ko v’ ljubvi ima.
Namršteni nek’ se mrze, neka žale hudi,
O našoj se, po ljubovi, c’jeni pravo sudi.
Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
Ako li se žena tiče, jošt s’ oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se, onaj ono kaže,
Namršteni, znam, da vele, ne lukavnuj vraže!
Ima, koji gore misle, i gotove zube, 5
No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
I kad nađe, gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se, je l’ to i to, što i nije bilo,
Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo. 10
Za to lasno, no druga se na me četa sprema,
Žene ištu da dam uzrok, ispričanja nema.
Da dam uzrok, zašto svaka ljubvi mi prip’jeva,
Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
Ja bi rekla, on je dobar, ne daj mu odavle, 15
Druga na to u svom srcu: zaljubljen si Pavle!
Ja sam čeko do najposle to slovo odavno,
Što sam takav, evo budi svemu sv’jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like,
Milo mi je od skazaljke bilo i kavike. 20
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s’ pjesana istočnici razni, 25
I zbitija i snovidno uhištrene blazni.
No da ljubov, ko pod gorom šumarice jela,
Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani. 30
Svi narodi baš u v’jeku junošestva svoga,
Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasni,
Vsegda više umiljati negoli užasni.
Sad’ nek sudi tko mu drago i na koju stranu, 35
Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima, koji ljube, mlada i junaka,
Nego djece s drjahli starci i matori baka;
I veseli čada više u silnog Peruna,
Neg’ ugrjumi mudričara i sveti morguna. 40
Pak evo, što srce moje vsegda ljupko kreće:
O ljubovi pjesne nigda ostariti neće!
Tužnoj meni (Milica se s’ sobom razgovara),
To je grozno, ako ljude Bog ovako kara!
Zdrav je, vele, a i mlad je, to mu oči kažu,
Pak sjetuje, Prib sjetuje, reči se ne slažu!
On je mudar, najoštrija međ junošam glava, 5
Ljupka krotost svim je znana njegovi narava.
Ukrašen je i jezici - ta šta bi mu bilo?
Obišo je i gradova, strane zemlje krilo.
Prib da tuži! Više ištem, i više mi smeta,
Da mu nije - nije, vele - sreća čim uzeta? 10
No nesretan, ah i Bogu, on se meni kaže!
Misli meni svašto šapću, luč u magli traže.
On je priznat kod velmogi, vješt svakome stanju;
Nedostojan, podležati takvom sjetovanju.
Ima svoji, kažu da je roda gospodskoga, 15
Da i nije može slavu početi od svoga.
Netko ga je obidio, šta li mu se neće?
Šta li mu se pače hoće, kad prezire cveće?
Platila bi mnogo nešta, da mi se dokaže,
No da za to nitko ne zna, ni onaj ko kaže. 20
***
Meni bi se nešta ktelo, to znam da svak znade,
No da lasno ko pogodi, toga ne imade.
Ja ne marim za izborni izlišestvo jela,
Moj se gortan ne lakomi na rujna, ni b’jela.
Čist’ od’jelo, to je dosta, da t’jelo prikriva, 25
Žilje dobro, ako s’ u njem zdravo spi i sniva,
Šetati se i vozati? To nek’ čine prazni,
Raskošnikom pljesanija, igre, lici blazni.
Mudričanje udi zdravju, pjelu daje sušu,
I najbolju ružno gadi svjatošestvo dušu, 30
Milovidnost na što mome, da sve pl’jeni stasu?
Malo dobra, da mi s’ ime raspadne po glasu.
Ja ne ištem veličija, nek’ bude poznato,
Ni za Boga našeg vjena, ne marim za zlato.
A da zašto mariš dakle? - netko me već pita, 35
Il’ si prostak, ili gori od hudog nesita;
Zdravje, mir i potrebno, to nek’ mi se dade,
Pak slobodno izlišestvo nek’ mi se sve krade;
Samo djeva čuvstviteljna da me nježno ljubi,
Sreći mojoj šta adovi tada mogu zubi? 40
Se što dobro, što li krasno svuda među ljudma,
Nežel’ žiti braći skupa s ljubve punim grudma!
Žiteiske skorbi taru b’jedna nama čuvstva,
Šta bi bilo, da nam nije iskrenoga družstva?
Prijateljstvo, iskrenosti blagorodno čado, 5
Stegnulo je nježnom svezom družestveno stado:
I drug drugu sve tegote nositi pomažu,
Med je sladak, zašto pčele ovako se slažu.
U počinku, u odmoru, pokoju, prazniku,
Gdi se srce naslaždava, i uho u liku, 10
Mladost, krjepost i ohota vosparuju volju,
I na zemlji človečeskog ugodija dolju.
Sad nas jedan ljupkom pjesnom, drugi igrom blaži,
Ovaj milim pljasanijem, ini vkusom draži:
Ov’da selskim ljepotama duh naš preizbiva, 15
On’da tiha razgovora sladost nas opiva.
Starci ljube rujno vino, kao djeca mleko,
Ima koji i suviše srebroljubiv djeko.
Uz peć toplu bake ljube drevne pripov’jetke,
Šta se mili udovicam, ne znam, jer su jetke.
Udovci se rado kite, često briju bradu, 5
Kostreše se gdigod vide koju lepu mladu.
Mladoženje - (nek’ ostane, ta mi se svi znamo),
A supruge voskištava bračno lože samo.
No djevojke, pravdu reći, ni same ne znadu,
Ni šta ljube ni ne ljube u selu i gradu; 10
Trista želja, trista ćudi i trista izbora,
Kao sušte volšebnoga žiteljnice dvora:
Nek’ viluju, no žalko je, što se pouglube,
I što drugda više pjesne nego pjevca ljube.
Naše žene rado čuju da ij kogod hvali,
To je pravo, i ja činim, rjesno i u šali.
Neka vnuše sva kadila ščastljivi naroda,
Sve pohvale s gaditanski do pontiski voda.
Da su krasne ko u Kipru Venerine kćeri, 5
Žizni našej, što pravednim -----
Veledušne, kao sušte žiteljnice Rima;
Čtenonravne, duhu našem atinejska klima.
Da su vječne zemlji s nebom i volšebne sponke,
Hrabra srca, što najvole, kao Amazonke. 10
Sila njina na sve ljude, jerihonske trube,
Samo to je: vitjaginje ženiha - ne ljube.
Basne poju drevle svetlo ( da li je ukleto?),
Veličaju zlatnog v’jeka vreme kao sveto,
Zlatno vreme, gdi s’ pastiri bozi selstvovahu,
Plodi zemlje pišča ljudem, voda piće bjahu;
Gdi rogozom poljski hodeć prepojasan žitelj, 5
Šuplje drevo imađaše il’ vertep v’ obitelj;
Blago njino u zdraviju i miru stojaše,
I sve sreće preimućstvo ubožestvo bjaše.
Tako basna iz starine, nova ino kaže,
Da čujemo - ta si ime istine prilaže! 10
Danaske je sv’jetlo vreme, zlatnog v’jeka dani,
Gdi je zlato vsemoguće, nit’ mu se što brani.
---------------------
---------------------
--------------------- 15
---------------------
O, naši su, vjera pjesni, uprav zlatni dani,
S’ zlatom svašto prevozmažu bogatoga dlani.
On ispravlja zlatnim mlatom što je pred njim krivo,
Srebren koto: čest je kao povsednevno pivo. 20
Šta je duše blagorodstvo, on za to ne pita,
Zlatna bronja i štit srebren, pak eto ti Tita.
Mudrost r’jetku, što bogatir vadi ‘z zlatnog gruza,
Ne bi menjo Minervinom i sve devet Muza.
Da u vkusu prevoshodi Solomona pjenje, 25
I malog mu prsta kaže spojeno kamenje.
Prijateljstvo, slatka mana srca cjelomudri,
Zlatno runo prozjabava u svakojoj kudri.
Zlatno vreme, kad zlatnije za dušu i t’jelo?
Ljubov stoji na prodaju, _ _ _ _ 30
Vkus i mudrost izbrali su na sonmištu ljudi,
Da im sv’jetle, da ij vode kroz sve magle bludi.
Sočetanim dom je sozdan i ispeštren l’jepo,
I zakoni: da se više ne postupa sl’jepo.
U čertozi ženskog pola vkusa viša slava, 5
Mudrost sjedi u gornicam mužeskije glava.
To je, što bi mudrost bila udova bez vkusa,
Vkus toliko bez mudrosti preispunjen trusa!
Zato, Serblji, čtite žene; žene, posluh mužu,
Vkus je preči: ja ženama prvu nosim ružu! 10
Teško onom ko ne ljubi, i teško ko ljubi:
Al’ najteže ko nam ljubov bez padeže snubi.
Razum, mudrost i naravi i čest malo važi,
Zaljubljeni, ljubov danas samo zlato traži!
Da pogibne i kromječno da se upropasti, 5
Ko je prvi zlat’ i srebra vozljubio slasti!
Zlato čini srodnim vražde, braća da se dave,
Rađa vojne i državam okrnjava glave.
Srebroljupcem rve pokoj, da skrežeću s’ zubi,
I od sveg zla što j’ najgore - nadeždu, ko ljubi. 10
O, graždani, vas svešteni zavjet sad poziva,
Glas družine, svak da drza, nitko ne univa!
Vi branite zemlju vašu, s koje vaša ‘rana,
Vi obitelj, prvo mjesto roždenoga dana;
Vi branite ocev’ vaši grobna pepel kruga, 5
Vi kolevku čada vaši, vi postelj supruga!
Mal’ i nejak rođeni su da, što mogu, služe,
Ne, da trpe, ni pod igom zlu sreću da tuže:
Vel’ i krjepki da vozbodre i hrabro da brane,
Ne, da grabe, ni pritežu s’ svake lihvu strane.
Svak’ tolj moćnij u družestvu s’ počituje, hvali, 5
Što mu većma posobija trebuju ostali;
Tolj častljivij, i preotet zabvenija dremu,
Štogod više blagodenstvu prinosi opštemu.
Ništa nije više sm’ješno, što svi uzmu ljudi,
Bilo sramno, bilo podlo, bili skverni bludi;
Oni pravdu i svetinju prave ili kvare,
Gdi zakona njina nije, za sve to ne mare.
Kuju misli, kako oće, zavjet s neba, kažu, 5
I kumira, kom’ se mole, u Boga prelažu.
S ovim bogom, koje čudo, da prirodu blazne,
Da po sv’jetu proklijaju zlobe mnogorazne?
Samo jedno zapitaću, ko može, nek’ diči,
Što do Boga na prestolu vispar gorko kriči: 10
Dvoje mladi zaljube se, predadu si dušu,
Van sojuza inu sreću ne mogu da vnušu;
Posljeduju ljupkom svome prirode podvigu,
Da podnesu viju srca blagodatnom igu.
Soznade se: mati otud, odund baba gunda, 15
Na ocu se od jarosti trese duga bunda,
Skoči tetka, skoči strina, ujak i svak, viču,
Svi nebogu nesretnicom djevojku nariču;
One oće da se ženih rodom možno hvali,
Ovi da im v’jeno mošnjom debelom prevali; 20
Da se piše visoko-pre i ot da imade,
Da slugama valbe daje, ko je, da se znade.
Trista ti mu mana nađu, nije l’ im po ćudi,
Sve iz ljubve k čadu svome, makar da poludi!
Vas ja zovem u moj sovjet, zaljubljene mlade, 25
Vas junoše, je li pravo da to starij rade?
Poimlju li oci vaši što ste vi izbrali,
Mogu l’ u tom postupati ko u nekoj šali?
Kane l’ oni žizan svoju vašem pridat drugu,
Ili srcem ne pl’jeniti vaše kao slugu? 30
Zla gordinjo i lakomstvo nečestivo sv’jeta!
Nigda li vam nije dosta nit’ šta ovde sveta!
Mila čuvstva prodaju se, tu već nejma zajma,
Zemlja mora sva propasti s ovim običajma.
Sluga bi rad bit gospodar, ovaj ište vlasti, 35
A vlastelin da do cara pruža svoje strasti.
Čovek oće da je angel, angel se zlo gordi,
Da pogibnu svi lukavi s’ svojima oskordi.
Da propadnu i da idu svi od nas bez traga,
Koji kćeri kad udaju, motre samo blaga; 40
Kojima su prava njina nizašto priznata,
Svojom ćudi, kome oće, otvaraju vrata!
Slušao sam onomadne (da Bog ne usliši,
Da uslišav’ klevetnicu jezika ne liši!)
Slušao sam, o Serbkinje, vami bolje misli!
Zlorječivu, koja nam se zlo u rod naš čisli.
Kazaću vam, otrovnici da se ime znade, 5
Zove vam se ------ ne, nek’ česti stiha mog nemade.
Djevojka je, djevstvovala dabogda dov’jeka!
Ni bez onog na što huli, ne bilo joj l’jeka!
Mrzi Serblje i što je god tom imenu slavno,
Odvraća se srcem od nas i kleveće javno. 10
Njoj su ti običaji (ima zli navada),
Čak od lutke svi skaredni do popovski brada;
Nejma čina, nejma pola, nejma ni vozrasta
Kome ona zgrebla ne bi trista jetki krasta.
Načini su naši grubi, surovi nam nravi, 15
Krupan jezik, ko ga zbori, oće da g’ udavi,
Ona voli inorodnim, roda se svog stidi,
I da može, svukla bi se, sva joj koža bridi.
Kad prolazi, s ramena nas krivovrato gledi,
Kad pozdravlja, samo zato, da koga uvredi. 20
Svi ubori, sva obuća, što je ženski riza,
Nejma c’jene razvje tuđe, razvje iz Pariza!
Ko bi reko? - rado čita i iz naši knjiga,
Da prigari, u čem može, znak svojega žiga;
Traži navlaš u svačemu najružniju stranu, 25
Da je čisto kao sunce, našla bi mu manu.
Sve nek’ ide, ali evo moje ljute tuge,
Što ni pjesne nisu s mirom od njezine ruge!
Da suvkusne kao sušti pijemontski smrčak,
Ona b’ rekla pjevac Serbin da je b’jedni čvrčak. 30
Čvrčala joj, da je nema, metla oko glave,
Njoj i babi što joj nosi očarane trave.
Ne slušajte cjelomudre kletvu, serbske djeve!
Kukolj valja iz pšenice čiste da se pl’jeve.
Vi, koje ste bez Serbina ko bez lista ruža, 35
I tek Serblja ščastljiviti sve želite muža,
Vi ćete se radovati, uživati slasti,
Imajući svog supruga, budući u vlasti,
I ljubovi mili zalog, grliti svog sina,
Dok ženiha ona čeka još iz Nedođina! 40
Vrh bregova (sluh skazuje) Kozijega mora,
Drevle bjahu sretne strane silni carej dvora.
Tu bje slovo na prestolu, slava u državi,
Ljubov s pravdom zagrljena, v’jenac svakoj glavi.
(Otuda je i Slovaka i Slavjana dika, 5
I čisleni ime sišlo s plemeni jazika).
Jošte žive tu ostanci, s imenom Kozaka,
Hrabar narod, pomniv slave negdašnji junaka.
U nji ljubov vsegda bjaše boginja vrhovna,
I do danas u golubu svetinja duhovna. 10
Gr’jeh je njega umertviti, a jesti ga - dva su:
Tolika je sovjest k milom srca svoga glasu!
Ne div’te se serbske kćeri, što vas ljube druzi,
Što vas ljube i vnje doma i u čužej uzi!
Vi ste slavne u ljubovi, prva slave grana, 15
Mi po pravdi k ljubvi vašoj, potomci Slavjana!
Rodi rodom to skazuju, da baš oni ljudi,
Koje taru svakojaki mnogovječno trudi,
Ako samo soserdije stazu bljude pravu,
I na moru i na suši gordu dižu glavu.
Bljudte stazu, ta je prava, bezstrašni Sorabi! 5
Ta zavesti neće više da budemo rabi.
Nije nami onaj uzrok, ko skitnoga puka,
Da nas črevo dlja pšenična rasprodaje tuka:
Što je negda jedno pleme, od kog nam poreklo,
Iz otčizne svoje željno drugud se izvleklo. 10
Da na njine mirne žilce pozno udaramo,
Hanaanske stjažatelje razbojno paramo:
Pod izvjetom, ko bi reko? Volitelja s više,
Što je skverna da je sveto svačem, što gdi diše.
Nit’ je naše vešti meta, ko grečeski četa, 15
Za skopiti otud-odund sjeme svoji ljeta,
Tuzemaca zanimati zlo žilišta stara;
Ko se neće tu da stopi: zla sreća varvara.
Ti su bjegci pom’ješani u kruh raznog t’jesta,
Bez opštega dugo, s svojim prozvištami mjesta, 20
Jošte tada obidjeli tu ime Panona;
Lesni jezik otriguju naša zato lona.
Nit’ je nami vrtoglavo tjeme Makedona,
S kojim žezal zemlju ruši pod čadom Amona;
Kome, da su preko sveta ratna prešla krila, 25
Vselene bi Divobogu žertva mala bila,
I tvoj povod Serbom pada, o Romule nagli!
I na te je voplj ljudski: zli bog li si, vrag li?
Mrsko čuti, ti si digo na tvog brata ruke,
Tvoja rota svoje na mir napregnula luke. 30
Niti dosta, na Tivru je šake razbojnika,
S’ carej igom željna bila vozati se dika.
Nami, kojim jezik slovo, slovo slavu daje,
I jazika i Slavjana iskon’ ime traje,
Koji s’ toga čužim da smo il’ prozime Daka, 35
Il’ besjedom našom skudim N’jemac i Bezjaka;
Nami kako vladičestvo u dve časti sveta,
Tako tuda toga stope s’ bespamjatni ljeta,
Od ob on pol Kozijega il’ Jarčeva mora,
Pokraj Blatskog i Adrijskog, zemlje naši dvora, 40
Sjever i sad ponovljenom Slavjan’ slavom zveči,
Slova, risa, smokve, to su južniSlavjan reči.
Bozi naši (mi smo vsegda govjeini bili),
I s nami su zlatne v’jeke na zemlji požili.
Zlatne v’jeke! To glagolj naš svedoči nam javno, 45
Kog krasota čista kaže slavu i odavno.
Niti carstva sjati mogu bez jezika sjajna,
Ni bez vlasti gortan blistat, to već nije tajna.
Po jeziku (i pravi sud), mi smo pređe Greka,
U Aziji, više Raja i njegovi r’jeka, 50
Visili se sa prestoli i slovom cvjetali,
Pismo naše ne primili, no drugima dali.
Černog mora breg sjeverni žilišta Slavjana,
Kao Kavkaz, preko Istra vsegda vtora grana.
No slučaj, ka’ i ina, naša razsnu carstva, 55
Razženu nas i sm’ješaju u krjepča varvarstva.
Mnogima se ime zatre, mnogi novo prime,
Mnogi jezik svoj izgube, i božestva s njime.
Razbotjeju opet neki, kao pustinje krasna,
Opet v’jenac svoj obrjete s žezlom carska rjasna. 60
Sve od Istra do Istrije, niži viši strana,
Od Bojara do moravski i dalje Slavjana.
Ovaj pozdrav Dositeju (ako možno kome,
Ko ga pozna, zdravlje bez njeg’) Pavel šilje svome!
Čudno negli, slova moja, što se vru u vrsti,
I otkuda Melpomene ovog grada trsti!
Grada, sirječ, kud je negda ljezla Amfitrite, 5
Prve hiže gdi po glibi s trošću bjahu svite.
Kraj je pravda, ovde Krajnci po slavenski žive,
Pjesne stroje i djevojke, da se N’jemci dive.
Nije u nji ishod zabven, ni od muža musi,
Ni od ruže da se vodi slovo naše: rusi. 10
Rusa kosa svim se trese po rumenom vratu,
Červlenu je narod rizu predpočtio zlatu.
I citara kojom hitro otroci svi zveče,
Bagrjana je, rujne vlage, čim se starci l’ječe.
Riđa marva, i s njom snjedni rdiv zv’jer i hudi, 15
Vrsi gora crvene se i sav predjel rudi.
Veselosti i ljubovi, i što ova mari,
Nježni pjesan’,prirodni su simvol ovi šari.
Ako li nam po imenu veli ko iz Rima,
Da se drevna r’ječ Trgeste s trgovišta snima; 20
Toržište je slavenskoga iz starine vkusa,
I Merkurij vsegda bio pospješitelj musa.
Ove mene pjeti uče, sloge same vežu,
Iz svog gaja tajno sa mnom ustaju i ležu.
Podunavske, čujte (želim) mila četo, djeve! 25
Ljubve naše dostojne su karnijnske neve.
I da jednom različije i srodstvo se kaže,
Što od Istra u naroda do Istrije traže:
To Serbija eto budi, po svom gradu b’jela,
Ovo čermna već odsele takvi radi djela. 30
Pismo moje odmiče se: nek’ ti srce blaži,
Svud svedoči da su duhu mom skaredne laži.
Fama tvoje, svešteniče boginj’ Elikona,
Ponesla je davno ime od Temze do Dona;
Vsegda jasna, razvje uho rožano kom’ bilo, 35
Svuda blaga, kromje gdi je srce izunilo;
Prozvala te i po rebri sjeverovi dvora,
I, na sreću, po ostrovi Sredizemnog mora.
Ista molva onomadne brižne digla sluhe,
Da s’ glasovi serbski besjed ispune vozduhe; 40
Krila bjaše otsustvija uzrok veli tvoga,
No, podmukle, sitni čopor, skaske, žezla svoga
Zlo obstregla: one pronzu i predvare glase,
Kamo, pitaš, Dositej? Svi govore: zna se.
Znalo se je, no odsele nek’ se javno znade 45
Da radosti serbske koren ti nosiš,Obrade!
Vsegda velik i ispolin prevelebni djela,
Žizni ljupke i dostojne vjekovječnog pjela.
Razlivo si živu vodu iz tvoga kladjaza,
No najpače pod carstvijem Georgija knjaza; 50
Ti profeji podobaju i ta tebi grivna,
Neka mladež serbska uzna,musa kolmi divna.
O, ja vidim u napredak ščastljivu otčiznu,
Koja svoji ljetopisa takvu čti glaviznu.
Njen će predjel --- ---- 55
Bez sveštenog Egerije razbotjet’ lukavstva,
Eto žetve, neka mišce pril’ježu djelavca,
V’ Dositeju naći možno svakog zakon’davca.
Sobor s njime sobesjedi visoki vještnika,
S nastavnikom svog djetinstva, koja mužu dika! 60
Njemu zakon Sparte vjedom, vjedom i Atina,
I skrižali vethog Rima i veljbe Odina;
Tezoimnog ume Petra i krotkoga Pena,
Ume, što je svakom bilo neborima st’jena;
Kako ume? Jer je svuda njemu noga bila, 65
Koja s’ Serblji sad utjeha, gdi pre nije žila?
Kad bi devet muse bile iz devet oblasti,
I jezika žertve svaka svog voljela slasti,
On bi želji ugodio vsekolikog vkusa,
On pre bio i sveštenik vsedostojni musa! 70
Sokrat serbski, učitelju, oče, pusti, druže!
Pusti da ti blagodarno serbska usta služe;
Sokrat serbski, prorok serbski stari,
Danas svoji očevidac predgadani tvari.
Pozivlješ me u svjatilo novosvitog gn’jezda, 75
I još nudiš: nepodvižna bud bi bio zv’jezda;
Zv’jezda da sam: pače tamna sozvjezdija tvoga,
Nego mjesec gdi, bez tebe, neba širokoga.
Vinograd je, mnim, povelik: davni pun nedelja,
Potrebuje sad usrdni, vjerni djelatelja. 80
Nastao je ponedeljnik, ajde da se radi,
Kogod neće, tog’ paguba vječna pustoj bradi.
Bodro, ko je vavilonske stolpe do nebesa,
Ko sodjeo sedam drevni u miru čudesa?
Sodjeli su s’ slogom volja napregnuti trudi, 85
Ispolina? Ne, obični, kao Serbi, ljudi.
Pismodođe (i ja pišem) i abije strasti,
Zašto meni zanat nije Dedalov u vlasti
Već vopijem k Joni milno - no dvojaki strasti:
Moć boginje, pero v ruci - naježe mi vlasi; 90
I što treće molbu brže naprasnu vospeti,
Paun, srodno ptice ime s mojim njojzi sveti.
Neću više, ne boginjo, ja pernati krila:
U Serbiji s’ ljudi oće, ne sova ni vila!
Ja ću poći po putevi, kud se nogom stupa, 95
Baš u vreme kad se vesna razvija iz pupa.
Ravnice će smejati se, veseliti luzi,
S glasi pratit šumski pjevci, ljubve puni, druzi.
Tim glubine budu ljezni na vište dolina,
Poda mnom se hrebet gnuti naduti planina, 100
Potoci će gonzajeme brizgati mi struje,
Po vozdusi vonji sunce raspuždat oluje;
Most prehođa naručiću skorotečnoj Savi,
Da me s pjenom u Bjelgradu mom drugu predjavi,
Prijatelji meni tvoji (zlotvora ti nema, 105
I ne bilo tata nebu i usta mu n’jema,
Pravda Bogu, ljude ljubim, ali tvoga lica,
Prvi bi zlog navjetnika ja bio ubica).
Prijatelji meni tvoji na put žele blago,
I od sviju, vseljubezni, duša naša, Drago. 110
Eto korist prijateljstva: ljubi pak otidi,
I kad ideš obziri se, gdi su druga zidi!
No ljupko je i spomenom zagrliti druga,
I nadeždan svak’ rastanak, dok nam nije s kruga.
Nadežda je rastavila, nadežda nas skuplja, 115
Nadežd’ negdi bje boginja, nigdi basna šuplja,
Koja radost po rastanku, kad se svide druzi,
Slađi nego da se nisu rastali sojuzi!
Ovde pusti, nek’ se peru mom zadjene meta,
Tebe nebo da spodobi Nestorovi ljeta. 120
Tako serbskotebi srce prip’jeva bez lesti,
Tebi poje, a praznuje svete blagovesti.
Gdi ohota bdi otčizni, i slabi su jaki,
Ljubitelju, ljubitelju, zdravstvuj pak’ i paki!
Ja polazim, a vi mili ostajete druzi!
O, zašto su tako nježni ljubovi sojuzi!
Jeda ne bi lučše bilo da ljubezni žive,
Da se grle, dok je v’jeka, i drug drugu dive? 5
Ili (kad je takva sudba) da ljubovi nema,
Da nam srce, ah, ne puca, kad se na put sprema?
Družestvo je gobza loza, a rozge joj druzi!
Plodi, slatka ljubov v zlim, gdi ne mogu pruzi.
Je l’ ikada rastaviti možn’ od stabla granu, 10
Da ne svene u najbolju presađena stranu?
Čezne mlada i mučno se gdi prima nejaka,
Izumire prenešena u nevreme zlaka.
No nadleži da se dragi rastaje od drage,
Prijatelji na razdvižne postavljaju vage; 15
Da odlaze u predjele jedva li poznate,
Tu se bave, i drugda se već natrag ne vrate.
Il’ je vražbom na to došo ili vidom Lune,
B’jedni priklad s kolovratne il’ uz’o Fortune,
Ko je prvi kolesnicu smislio da nađe, 20
Il’ od glupe guske učen, da sostrio lađe.
Orudija o rastanku sugub’ okajana!
Skorobjegla, pogibeljno čoveku sozdana,
Da nji nije, nigda ljudi ne bi išli dalko,
Svak u svome uživao lonu svoje malko; 25
Ako bi se i rastao, to bi blizu bilo,
Dokle brižno prijateljstva za njim stiže krilo.
Koja mene b’jeda goni od vašije grudi,
Sudba li je propadati moja izmeđ ljudi?
Kakva zemlja, na što li me daleka poziva, 30
Zar i meni ralo dati svoji pusti njiva?
Rabota je ova teška, tvrdo opšte ralo,
Odveć meko, da mi dade gospodstva držalo,
Za imena počestej srce mi ne mari,
Mrzi svagda na bogatstvo, jer se njime kvari: 35
A šta mi zna drugo dati, il’ od mene pita,
Kadzakteva da mi od vas noga se poskita?
Evo sreća, koja vara, kade dobro d’jeli,
Što mi blaža sprva bjaše, to sad većma cv’jeli!
Proročestvo (na što vjera) mojej dato glavi, 40
Što je njegda na snu bilo, nije sad na javi.
Još‘ u djetstvu san je bio da me Trijest mami,
Pred očima živi obraz, ko grad stajo sami;
U posletku sve je nešto tajno mi šaptalo,
Da je nebo na tom mjestu meni žrebij dalo. 45
Došao sam i prošao, vratio se paki,
Srce moje osjetio u okovi jaki:
Okovi su, slatka družbo, ljubov vaša prava!
Userdije, koje k meni nikada ne spava.
Vi ste mene gostoljubno obimali blazi, 50
I u domu i vnje doma s iskrenosti trazi;
Sve ste dali, najtajnija otverzli mi dverca,
Da je štogod, dali bi mi još cjenje od serca!
Usta vaša često bi se nalaz’la u trudu,
Da iskažu, što želite, da nije zaludu; 55
Od nas nije nikog grizo ni porok ni mana,
U besjedi drugda dužoj, nego časi dana.
Uljudbom su ukrašeni vaši ljupki dari,
Koje nježni, kao drugdi, jošte pol ne kvari.
Tebje, pole, srce moje premnogo je dužno, 60
Nit’ je peru mome ovdje to priznati ružno;
Ja sam od vas iskusio ščastije plemena,
U vas ljubov i milošću slavni nam o žena;
Ljubezne ste bez proderstva, l’jepe bez ogleda,
Ukrašene bez gordosti, bogatebez vreda, 65
Dobre kćeri i supruge, matere dječica,
Dobre redom u zvaniju domuvladičica.
Izlišno je da imena u stih vaš se slažu,
Ako srca, kad čitate, vami ino kažu;
Ne, ne tako, vi ste sebi dovoljno poznati, 70
Skromnost vaša meni ovdje vam imjarek krati.
O, pređe će Istrijanu žeđu gasit Drina,
Serb u Banat prek’ Adrijski plivati pučina,
Pređe nebo strme gore, crna zemlja sunce,
Voda ptice, suša ribu, vozduh nos’ti junce: 75
Nego će se štedrost vaša iz moje pameti,
Gdi godbudem, s imenama ikada izneti.
Serbija je, kamo idem, mati naša draga,
Koja njedra otvorila, odagnavše vraga,
Pak sinovom na sve strane svu bojazan snima, 80
Milostivo nji prizivlje i rado ij prima.
U domu će njenom svatko za se posla naći,
Veća plaća djejateljem nego oni plaći.
Ja polazim, a vi, mili, šta mislite druzi!
Proljeće je, sve veselo, zelene se luzi; 85
Hod’te sa mnom, da zajedno utješimo majku,
Naći ćemo na Dunavu i na Savi šajku:
Ako li je nevozmožno, ostan’te u dalji,
Gdi ste biti na poslugu otčizni izbrali;
I hran’te bar ime moje (ljubov se tom nada) 90
U spomenu, kad ja budem dalk’ od vašeg grada.
Čitaćete, kad me od vas, dol i gora d’jele,
Ovaj Pavla, mili Drago, listak knjige b’jele,
Čitaćete, neka znadu roda vašeg udi,
Da za njima i u dalji moje gore grudi:
Da se srce sve spominje kako mu je bilo, 5
Prikrivenu pod golubnje doma vašeg krilo.
Slatki spomen! Sad najpače dvoumiju mome:
Kakova je sudba opet nisposlana po me?
Idem, što ću? (sovjest trpi), i više sam puta
Izgnan moro prah otresti s mojije oputa: 10
Ići, kuda nova sreća prstom sl’jepo kaže,
Ostaviti što m’ je tada stalo da pomaže.
Nisu mogli pristanište udobnoda nađu,
Gdi da spasu bezopasno doma našeg lađu,
Grebenska m’ je otuždila, radi svoje suše, 15
Bistra Sava raspalila žeđu moje duše;
Prvo mjesto stranstvovanja blažili Križovci,
Jazvili me pet godina, treće su Karlovci,
Dunav nije napojio, nije Fruška smjela,
Ni za Zagreb paki sreća nije me pripela; 20
Nisu mogli udržati dvojestruki v’jenci,
Pisaničke i venetske ljubve mi prvenci.
Primorije, slatka željo od moji dnej juni,
I iz tebe mora nešto da mene uzbuni!
Da vkusiti duhu dademom tvoje prelesti, 25
Pak za kratku sladost da se sad ljuće odmesti!
U Trijestu vjekovati, šta bi draže bilo,
Razvje Drago, kog se ime dikom preuzvilo.
Vjerujte mi ( ja znam da su vami gnusne laži),
Vrsnika vam među Serblji, dangubi, ko traži. 30
Za opkladu, ni u sv’jetlo serbski cara vreme,
Gdi se strasti blagorodne rvenijem streme,
Od vašega veledušn’je nije srce tuklo,
Ni za opštu većma polzu grlo je promuklo.
Nebo vam je vsepodobnu (javni dar promisla), 35
Pridružilo i suprugu, dobrotom bez čisla;
Udalo s’ je, i to jošte na izlišak blaga,
Da je u nje sva imena, koje nosi, snaga:
Sofija je vaša mudrost, što vam domom vlada,
O dostojnom vospitanju rači vaši čada. 40
I tast, i svast, i punica, i svak su te vreže,
I kolko vas rod sa četom slavujevom spreže.;
Braća vaša ko i snahe, južiki ostali,
Svi su meni na vov’jeki pamtiti se dali.
Nek’ Adrija već ne vidi, zaboravi R’jeka, 45
Nit’ me čuje već Istrija, Liburnije seka;
Kranjsku valja ostaviti, krajnje serbske neve,
Bodre pjesnom ispod Istra zasnubiti djeve;
Nek’ se čujem od Bulgara dokle teče Drina,
Od Bjelgrada do bogati Rodope visina. 50
Znaće Bosna i Velebit, i ob-on-pol skupa,
Panonija koju Serbin iz nužde ustupa,
Znaće gdi je moja najpre propjevala musa,
I njoj blizo ubježište želiti bez trusa:
Imenu će pjesan’ moji razići se glasi, 55
Čitaću se od množajih neg’ na glavi vlasi.
Ovako se nebog tješim, kad se sreća mi’enja,
Ko kad zima na nji stupi, bezlisna korenja:
Kad odlazim s mjesta koga, i strah mi se ježi,
Jeda l’ bolje drugdi naći, kamo noga teži; 60
Što premda mi srce trza, nemir daje ljuti,
Vedrije mi nebo biva, nego oblak sluti.
U otčiznu! i može li što više bit blago?
Ja polazim u otčiznu, ne već ime nago.
Sinovi smo, mati zove, ljupke su nje r’ječi, 65
Pridigla se da dom stroji, kog’ boli da l’ječi.
Svaki otčić to je dužan, ko se na nju nada,
Pročno želi da se spase i već ne postrada.
Ovako se negda vraćo pust iz Vavilona,
U pradjednja pozn’ Izrailj hanaanska lona; 70
Radovo se Spasitelju, no svom prašto trudu,
I sve čeko s neba samo, pak mu sve zaludu.
No u nas je drugo zname, novi mira zavjet,
Na vraždebnog krvoloka hristijanski navjet;
Gdi otčiznu, čim ko može, procvjetati traži, 75
Što je podlo il’ svirjepo, goni ka’ i laži.
Slab je zanat, no veseo, pletenje pjesana,
Slavan Bogu, slavan carom, a bez žulja dlana;
Ljubak svakom, a najpače mladom i junakom,
Meni skazan samouke muze prsta znakom: 80
S ovom ću ja, jer joj žetve u Serbiji zjelo,
Tisjaščukrat obnoviti svakojako pjelo;
Ljubov pjeti, ka’ i do sad nevinost pastira,
Seoskoga slavoslovit zadovoljstvo pira;
Vospariti da veliča zasluge muževa, 85
Čananije moje vispar da vitezom s’jeva.
No svegda će (vjeru dajem), kad me ćud namane,
Moj pomisal u te vaše doletati strane:
Vas grliti nevidimo, i četu ostalu,
Suštu ljupkost stiha moga, pjesan moji hvalu, 90
Da, dok bude pamet vaša, u rodu serbskome,
Konca nije nju pratećem ni pjeniju mome,
Idem dalje, ovoliko sad s puta mog čujte,
I, gdi sam god, vozljubljeni, vi mi tu zdravstvujte!<
GOZBA