Simo Matavulj: Pripovetke

Simo Matavulj
Pripovetke

Guske

- Eto Jovanovijeh gusaka u avliji! - povika jedan djetić u trijemu varoške bolnice u H.

Na taj aber desetak što muškijeh što ženskijeh glava pomoli se na prozorima prizemnog sprata. Bješe to služinčad.

- Gospodin Stevo! gospodin Stevo! - stadoše vikati.

Bolnički ekonom Stevo Ražnjatović i uza nj glavni bolničar Niko Pišteta ukazaše se na jednom gornjem prozoru.

- Čujemo, čujemo i vidimo sve! - odgovori debelim glasom ekonom.

- Platiće onaj čije su, ne boj se! - doda piskavijem glasom Niko.

Ne mogu mimoići tu dvojicu a da vam ne kažem kakva su obličja.

U Nika dvije noge dvije šipke, dvije ruke dvije šipke, trup mu kao u drugoga čovjeka stegno, vrat mu kao konac, a glava kao krtola; oči mu upale, nos i brada šiljasti. Pa i zovu ga Šiljak.

Ekonoma u oči zovu Šišo (stoga što je šiškast), a za leđima Gude, jer ne samo debljinom, nego i turinom nalikuje krmku. Ne dosiže glavom do ramena Šiljku, ali bi mogao plećima zakloniti dva Šiljka. Trbušine kao u fratra, vrata zadrigla, glave kao najveća tikva misirača.

- E, gledaj ti bezobrazluka! - gunđaše Gude.

A zbilja bi gušči bezobrazluk - ako ćemo pravo. Došetalo ih čitavo jato, pa uđoše rahat u "finu" avliju, na onaj '"fini" morski pijesak, kojim je zasuta. Iza avlijskijeh vrata bješe jedna oniska kamenica puna vode. Na što ta kamenica i voda u njoj - bog bi znao! A guske kao guske, namirisale vodu, pa došetale širokom džadom što dovodi od varoši k bolnici. Da rečemo istina je da u H - kao i po ostalim dalmatinskim varošima - nema žive vode, nego se kapavica u bunarima čuva, kao ulje; to je istina, al' to ne opravdava guske, koje bi trebale da znaju da to nije voda Jovanova i da one ne smiju ulaziti u tuđu avliju ni kroz otvorena vrata.

Ali njima ni brigeša za sve te razloge, no pošto malo zagagoriše oko kamenice, skoči jedna na okrajak, pak se po tenanu spusti u vodu, pa zagnjuri i odiže glavu - čisto ćejfi.

- Vidi bezobrazluka! - čulo se sa prozora, a niko da se makne nego se svi ukočanjili.

Kad izađe guska, druga je zamijeni, jer dvije ne mogahu jedanak stati, one dogovorno i skladno čekahu reda.

- Da pošljemo po gospod'na? - zapita Šiljak.

- A što da uznemirujemo gospod'na! - reče Gude.- Sad je tek 8 ura, a ti znaš da on spava do 9 ... Pa i ne treba ga! Vidimo svi šta se ovdje radi, a d' ako se uzvjeruje ov'likim svjedocima! - Glas mu je malo drhtao.

- Ako ćete, ja ću časkom potrčati do pazara k zovnuti poteštata (kmeta). On je tamo, Sijeno kupuje! - reče onaj djetić što najprvi aber dade.

Sluge promoliše dobro glave da vide šta će odlučiti gospodin ekonom. On poče važnim izgledom da suče brke, ali utoliko one dvije guske što se okupaše stadoše šetukati po avliji.

- Bota mi će sad u kupus! - zakriješta Šiljak veselo.

Ka te riječi svi pogledi sletješe opet u avliju.

- U kupus, u kupus! - zavika služinčad. Guske odigoše glave.

- U kupus! - vikahu s prozora. One tek po treći put razumješe, te potekoše veselo gačući tamo gdje se iza prošća zelenjahu glavice (upravo: glavurde) kupusa. Ostale guske ostaviše kamenicu, pa se učas stekoše oko kupusa.

Gude poblijeđe, Šiljak se zacrveni.

- Nema tu druge, no 'vatajte ih! - viknuše ta dva glavara.

A mlađi potekoše kao goropadni, te je tutanj stao u trijemu kao da je vojska u kuću jurišala, - bonicima na zdravlje! S kapije pak poleguške potrčaše pa kao jastrebovi padoše na svoj plijen.

U taj isti mah žena jedna otvaraše prozor na najkrajnjoj kući u varoši, a najbližoj bolnici. Ona kako ču gakanje, lepetanje i viku sluščadi, dosjeti se šta je, pa, naglo zatvorivši prozor, pođe iz odaje.

- Šta je, Milice? Kud hitaš? - zapita je domaćin, koji se češljaše.

- Idem da vidim je li Ilinka davala što živome! - odgovori ona malo zbunjena.

Jovan - onaj isti čije bjehu guske - ne opazi to, no pošto se nagledi, natače crvenu kapicu, pa otide u drugu sobu. U toj drugoj sobi bješe na sredini trpeza; dvoje nejake muške djece, kao dvije jabuke, sjedijahu za stolom, a pred njima bjehu dvije prazne zdjelice, a fildžanić je čekao njega. Na duvaru bješe niz ikona, pred kojima goraše kandilo. Jovan oprezno skide kapicu da ne pomrsi razdiok na kosi, prekrsti se tri puta, pa očita šapatom "Oče naš". Zatijem ižljubi djecu, pa sjede i stade se šaliti i razgovarati s njima.

- Šta radi već ta mama sa kavom? - reče on pošto je komad čekao, pa ljutito tresnu nogom o tavan.

Milica zajapurena i zbunjena uđe, pa pošto izli djeci mlijeko a njemu kavu, pođe ne progovorivši riječi.

Jovan ni to ne opazi, no pošto posrka kavu, pripali cigaru, pa se opet poče šaliti s dječicom.

Ostavimo ga neka ćejfi, a da vidimo šta je s guskama.

Gude i Šiljak prisjetiše se na vrijeme da nije zakonito što bjehu naumili, te nakon kratka dogovora pustiše guske. To je taman bilo kad je Milica Jovanova, sa sluškinjom Ilinkom, htjela da ode do bolnice. One taman na avlijska vrata, a eto ti gusaka, jedne za drugom, gegaju se doma. Jadna žena, znajući ćud domaćinovu, poteče k njemu da zabašuri što se dogodilo.

- Ma, čoče, ti začama sad ovdje, a malo prije ti se prešilo da izlaziš. Ajde, brate, već su svi dućani pootvorani! - reče ona veselijim licem.

- Neka, ženo! Kome je preša od mene naći će me i kašnje, ne boj se! - Pa se stade šaliti s njom i zadijevati je.

A bjehu lični i taj Jovan i Milica. Stasa podjednaka, oboje visoki, tanki u pasu. On od onijeh snažnijeh koštunjavaca kojima niti bi mogao šta dodati niti im šta oduzeti. Bješe smeđe dlake, očiju veselijeh, bijelijeh krupnijeh zuba. A ova duga lica, bujne crne kose i očiju. U svemu skladna i nježna.

Ona sjede ukraj njega i zagrli ga jednom rukom. On zažmirio, pa ispuhaše mlazove dimova. Najzad uze ključeve od dućana, pa otide.

Tek dođe na glavni sokak, gdje mu je dućan bio, srete ga općinski stražar, sa porukom da ga poteštat zove.

- A što ću mu? - zapita Jovan.

- Ne znam. Preporučio je da odmah dođete, e je velika potreba od vas! - reče stražar, pak se vrnu.

- T'e! biće što oko sijena da ga posavjetujem! - pomisli Jovan, pa pjevucajući otide put općinske kuće.

Kad li tamo, osim poteštata i tajnika, sjedi i opštinski medik dr Miletić, a Gude i Šiljak stoje iza njega.

- Dobro jutro! - nazva Jovan, a lice mu se odmah pomrači.

Dežmekasti poteštat, gosp. Špiro Kokić, čovjek prisjed, kukasta nosa, oblijeh iskočenijeh očiju, - on jedini odgovori kroza zube: "Bog dao dobro".

Doktor, nečesov oglodani dugonja, ćelav a bradat sa velikijem naočalima na šiljastu nosu, prebacio nogu pro koljena, pa čita "Objavitelj dalmatinski".

Tajnik, mlađi čovjek, žutomanjast, širokijeh pleća, sa kozjom bradom (francuskom), pogurio se za svojim stolom pa piše.

Jovan ih omjeri pogledom svijeh. Njega niko ne pogleda, no svi preda se.

- Šta ste me zvali? - poče on.

- Ovaj - poče načelnik, češkajući se iza uha - ovaaj, guske, ti znaš, guske počinile štetu bolnici, a ovaaj, rečeno ti je da ih čuvaš. Evo vidiš, (pokazujući svjedoke), oni su bili na muci da ih izagnaju, a ovaj, pojele kupus...

- Ja, boga mi, ništa za to ne znam!

- Lijep izgovor! - nasmjehnu se doktor, ne dižući očiju s novina. - Znamo mi! Evo ova dva svj...

- Lijepi svjedoci! - prekide ga Jovan porugljivo.

- Molim, molim! - doktor će odigavši obrve.

- Ps! mir! - reče tajnik.

- Pskaj doma, pasji skote! - reče Jovan, a krv mu pojuri u lice.

Nastade velika tišina, samo što je pero tajnikovo ljutito škripalo.

- Dakle, ovaaj, - poče g. načelnik! - ti priznaješ da su tvoje guske ušle u bolničku avliju i učinile potricu, a?

- Ja ne priznajem, niti znam za tu potricu, dok ispitam, pa ću vam odgovoriti...

- Ovake se stvari odmah rješavaju, - primijeti tajnik.

- Da, ovake se stvari odmah rješavaju - ponovi načelnik.

- Ele, šta ćete sa mnom? Hoćete li me mušketati ili objesiti? ... Tršavajte, jer ja ne mogu dangubiti! - reče Jovan porugljivo.

- Da platiš, ovaj, pet fiorina globe u bolničku kasu! - reče poteštat.

- Evo, ovaj, pet fiorina. D'ako ne propanem stoga! - reče Jovan, pa, bacivši peticu na sto, izađe, tresnuvši vratima za sobom.

- Pasji skoti! - mrmljaše on... - A ona kučka moja znala je za to. Stoga ti ona jutros ušeprtljila - i htjede doma, al' opazi da ga gledaju mnogi gore kako rano izlazi iz opštine, a u isti mah vidje pred svojim dućanom gomilu mušterija, te on pravo k njima.

- 'Bro jutro, gazda Jovo! Kamo te jutros! - dočeše oni.

Čovjek dade volju za nevolju, pa se stade razgovarati s njima, otvori vrata i ćepenak, i poče pazariti. A kako je bio tališan dan, te pazario lijepo, srdžba mu, malo po malo, utoli. A kako pazarnijem danom nije doma objedivao, nego mu donošahu jelo u dućan, to on i zaboravi.

Međutijem se događaj razglasi po varoši, te varošani, - osobito ženske - prihvatiše ono što je Jovan i zaboravio. Namah se cijelo mjesto podijeli u dva tabora; neki uz načelnika i doktora, a neki uz Jovana. "Tolomaši" (pristaše opštinske) navezoše na svoju. "Narodnjaci" (Jovanovci) branjahu svoju poglavicu. Riječi padahu, boga mi, krupne, s jedne i s druge strane.

- Duso moja, - rekla je javno debela šjora Bepa, žena poreznog prijemnika, - duso moja, guške izile kupuš; guške potrcale gori, pa ranile više bolesnika.

A Jaka Sabičićeva, kuma Jovanova, izgrdila je masnim riječima šjoru Bepu. "Kako će guske raniti bolesnike, lacmankuljo jedna. Guske su ušle samo u avliju, jer su našle otvorena vrata, - a ko zna jesu li i ulazile!"

I, boga mi, ih je bilo koji su sumnjali da li je i bilo potrice, nego je to sve udesio doktor, koji mrzijaše Jovana što je protivan bio njegovu izboru. A onaj skorovečernjak naduti, onaj poteštat, tobožnji Talijanac, a ne umije ni beknuti talijanski, on da povolji mediku i "pjegatima" (činovnicima) učinio bi svašta.

Tako se govorilo u Jovanovu taboru. A lacmani i njihovi pristaše grđahu divljake kojima ništa sveto nije, ni bolnica, no kidišu i njoj.

Tako se širila svađa, a Jovan nije ništa znao za to.

Kad sunce naže, te pazarlije razmetnuše tragove, Jovan otide kući.

- Šta ti je, Milice, zaboga! - zapita on ženu koja se cenaše od plača. Ona ne moga odgovoriti. Čovjek, pomišljajući na zlo, otrča u kuhinju, kad li i Ilinka suze roni.

- Šta je, dijete... Šta se dogodilo. Govori, radi boga!

- Gu-u-u-ske! - odgovori Ilinka, mlada, jedra djevojčica iz Kninskog Polja rodom.

- S vragom guske, kad nije što drugo! - reče on, pa namakavši kapicu na oči, a turivši ruke za leđa, otšeta u avliju. Šetajući, ustavi se baš pred guskama, koje ležahu zamišljene.

- Gle, nijesu sve! - reče on, čim ih vidje.

- A, Ilinka!

-Oj!

- A kamo deveta guska?

Djevojka istrča, otrije suze, pa ih prebroji glasno.

- Ne znam, gospodine, boga mi. Izlazile nijesu iz avlije pošto dođoše!

- Odista nijesu izlazile?

-Ne, života mi!

- Trči u bolnicu, pa pitaj kamo mi guska! Ilinka otrči pa se domalo vrati.

- Poćeraše me - veli - i opsovaše, a onamo namiguju jedno na drugo i potsmijevaju se.

Jovan pravo otolen u opštinu. Nađe stražara gdje kunja na klupi.

- Odmah hajde po gospodina, i odmah nek ide amo!

Stražar, oznebušen, prestravljen, otide. Jovan stade šetati naglim koracima po trijemu.

- Šta je, zaboga, ovaaj... - poče g. Špiro i pruži ruku Jovanu.

- Molim vas, 'ajdemo u sudnicu.

- Ja sam platio globu, bez riječi, - jesam li?

- Ovaaj...

- A bolničke sluge ukrale moju gusku ... razumjete li, ukrali...

- Ukrali!! - pripita načelnik češkajući se objema rukama. Kako ga Jovan začudio, nije ni kape skinuo, niti se od sijena očistio, nego mu po gunju i kružatu slamke i pljeva.

- Da, da, ukrali mi jednu gusku... Ja i moji domaći zaklećemo se da guske nijesu izlazile od jutros iz naše avlije. Dakle gusku su doktorovi momci ukrali, - reče Jovan i lupi šakom o sto.

Đavo ne dade onome žutku tajniku da muči, no promrmlja, kao iz šale kroza zube:

- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud!

- Pa uzeli momci jednu gusku za svoj trud! - ponovi od riječi do riječi poteštat, koji je u svakoj prilici bio kao prosti odziv tajnikov.

- A, tako se sudi, šjor poteštate!!-viknu Jovan iza svijeh mašica. - Tako li se sudi. Lacmanima peđu, a nama laktom... Vidjećemo, vidjeti, svetoga mi Jovana...

- Pa dela... Učini sve što možeš... Izlazi! - razdrije se poteštat.

I to se brzo razglasi. To bi kao ulje na plamen. Govorka se da će četa vojnika stići u varoš H jer je sudac izvijestio stariju vlast da bi mještani mogli doći i do ruke.

Sačuvaj, bože, da se to obistini. Jovan je tužio načelnika namjesništvu. Ko zna, može biti da će i do cara stići ta davija. Kako će se pak svršiti taj nesretni događaj, - o tome ćete, sigurno, u novinama čitati.

U Šibeniku, februara, 1886.

Čevrljino zločinstvo

Ima li mora, vidina, vještica, vjedogonja, zduhača, gvozdenzuba i ostalijeh utvara?

U našem mjestu - u Ribniku, nasred primorja dalmatinskog - malo ko sumnja da nema sveta toga. A u Ribniku žive do četiri tisuće krštenijeh glava, te vjerovanje tolika naroda nije, valjda, sitnica.

Pa ima i dokaza.

Kako da nema vještica? Da ko unesreći kuću Lujetića? Ta to pamti sav Ribnik, pa će i potonji njegovi naraštaji govoriti o tome strašnom događaju! Pravo je dakle, da i ja, kao ribnički sin - kad je već sreća dala da sam pismen - pobilježim sve kako je bilo, neka se to čuje i na dalje.

Špirak Lujetić, imućan težak ribnički, obudovi u najboljoj snazi, ali, dobar otac, ne htjede dovesti maćehe svojoj sitnoj djeci. Bilo ih je petoro: Ilija, Anica, Mitar, Pero i Simo, kojega još u djetinjstvu prozvaše "Čevrlja", jer gdje bi drugi potrošio deset riječi, njemu ih trebaše sto. Špirak im bijaše otac i majka dokle ne podrastoše; svak je hvalio toga čestitog domaćina, a osobito žene veličahu njegovo krasno srce. A opet i Špirak mogao se podičiti svojim trudom, jer ljepše kite mladosti ne podnjivi drugi koji roditelj; ljepše sloge i ljubavi od one što carevaše među njima ne bi ti poželio svojoj kući.

Čim se Anica zacuri, stadoše momci oblijetati oko nje. Ona se nije dugo ščinjala. Odabra njekog Radišića, inokosna, siromašna mladića, ali prikladnošću prema njoj. Špirak se smijao kad mu njeki prijatelji zamjeriše što je pristao na to, pa im odgovori: - Ej, ljudi, ljudi, kao da ne znate onu našu staru riječ: "Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago!" Šta sam ja imao prije nego se oženih? Pa? Bih li se danas s kim mijenjao? Još da mi bog prije vremena ne uze moga druga,... nego hvala mu, što mi je gubitak naknadio! On zna što čini! A što velite da je Anica mogla pričekati, bar dok Iliju ne oženim, da nam kuća ne ostaje bez ženskijeh ruku, to... e to će svak reći, dok mene ne čuje. Ali vama ću na vjeru kazati. Ja sam još prošle jeseni nauman bio da ga okućim i nagovarao ga, pa mi bi zaludu. Ne veli da neće, nego bježi kad počnem govor o tome. Nije se, brate, još zagledao ni u koju, eto što je. Opet, vidim, Anica prionula svom dušom iz Đuricu Radišića, pa se pobojah da joj ne zatomim sreću. Neka se uda, rekoh, da ako to nagna moga prvijenca te joj dovede zamjenicu! I to će biti ove jeseni, - završi Špirak, trljajući ruke od veselja.

Ali minu jesen, a Ilija se ne oženi. Spočetka se mislilo da je momku milo provoditi ljubav prije nego se veže, no pošto prođoše još tri doba godišnja, a on niti za kojom pristaje, niti mari da mu se za koju pominje, svak posumnja da tu nije čist posao. "Budi bog s nama!", govorilo se, "da je težačkom mladiću otužna ženica, još kad je može birati! Toga do sad nije bilo među nama!" - U to pronese se glas da će car početi uzimati vojnike i iz Dalmacije, pa ko se zateče okućen taj neće u vojsku, ma i bio za nju. Šta se nije radilo oko Ilije? Šta mu se nije govorilo?

- Vas puna kuća ljudi, a bez ženske glave! Sramota je da vas služe susjetke i najmenice, a bogme, nije vam ni korisno! A opet da ti se oženi mlađi brat, mimo tebe, to ne bi lijepo bilo, tome bi puk zabavio. Trsi to, Ilija brate, te povolji ocu i sebe dobro učini, - svjetovahu ga prijatelji.

A Ilija na to jednu te jedinu:

- Neću se, brate, ženiti! Eto neka se ženi Mitar, ili Pero, ili Simo, ili sva tri odjednom, ako su voljni, a ja se, brate, ženiti neću.

- Ma za što ne!? Imaš li uzroka? Da nijesi... sačuvaj bože... macat, kao Miško Kukolj?

- Da sam, znalo bi se, a ne bih se stidio, jer što je od boga, nije sramotno.

Tako je i ocu odgovarao, a na to ćaše stari planuti:

- Nijesi pogodio! Volio bih raskopati svoj temelj, nego li pomjeriti starinski običaj, bez nevolje. A ima li je tu? Kaži, dijete, da uhvatimo krajeve tvojoj upornosti, pa ću te se proći.

Tako zboraše u ljutini, ali kad bi utolio, ćaše obrnuti mekše:

- Ile, moj očinji vide, moja hrano i zamjeno, ti si zdrav i pristao kao malo koji tvoj vršnjak, te da zakucamo na koja god hoćeš vrata, odazvali bi nam se rado. Eto u našem mjestu djevojaka kao vila i od dobra traga. Eto, da rečemo, Vida Bučića, je li kao upis, a valjana kao pčelica? Eto ti Stoše Brkića, Mandice Laurića, Stane Skočića, Toke Šupića - je li jedna zgodnija od druge, jedna vrjednija od druge?.. Nećeš li iz našega mjesta, a mi hajdemo po sajmovima. Otidimo u Skradin o Maloj gospojini, u Drniš o Velikoj, u Knin na Svetoga Antona, u Vrliku o Ružarici, u Sinj... U tolikom svijetu da ako ti se svidi koja!

Aja! ne pomože ni to.

Tako je trajalo još druge jeseni po udaji Aničinoj. Na iste razloge slušahu se isti odgovori, na njih isti pogovori... nastani se nemir u kući Lujetića.

U to vrijeme kupiše oni komad utrine u Krnjajićima. To je zaselak u zabrđu ribničkom. Krnjajića je desetak kuća i svi slave Mitrov dan, dakle su jedno bratstvo. Ali su na zlu glasu otkad se zna za njih. Više ih je skapalo po tamnicama i mrtvijeh osvanulo pod tuđim međama, nego što ih je pomrlo na svojim ognjištima.

Lujetići prionuše svojski da obrade rudinu. Bila im je sneruke i podaleko, ali kao prisojna novina, kad se zasadi lozom i stane na rod, namiriće im trud. Ilija, momak kao trijes, krči za dvojicu. Pred Božić. uzmekotiše je polovinu. Po svecima iđaše Ilija sam da svrši krčevinu, jer mu braća s ocem prihvatiše drugi posao. I to je trajalo dvije nedjelje. Svakoga jutra on osvane u Krnjajićima, a omrkne doma.

Pošljednjeg dana njegove rabote bijaše subota. Pošto mučeći večeraše i krenuše da polijegaju, progovori Ilija:

- Stanite da vam nješto kažem. Ja... ovaj... onaj... imam nješto da vam kažem. Ja... eto... hoću da se ženim...

Zaista kao da im kaza kakvo čudo. Zapanjili se, razjapili usta i gledaju ga, dokle se starom ne povrati riječ:

- Bog te, sinko, obradovao, kao ti mene večeras!

- Sa srećom! - dodaše braća. Ilija diže oči put krova i premetnu nogu pro noge.

- Lijepo! lijepo! neto ako s vaše strane bude prigovora...

- Ne dao bog! - prekide ga otac. - Neće, sinko, duše mi! A zašto? Tebi mila, mila svakojem od nas - to sam ti mnogo puta rekao. A čija je to cura?

- Krnjajića! - odgovori polako Ilija i stade ih gledati ispitljivo i bojažljivo.

Ostaše kao gromom ošinuti. Mitar jedva progovori:

- Kojega Krnjajića?

- Jovičina...

- Jovice Požmirepa? - prihvati Čevrlja.

- Zar Mariju, onu što...

- Jezik za zube! - viknu Ilija i ustade...

- Njega zovi kako te volja, ali o Mariji da nijesi što izblejao preda mnom, jer to ne bi prošlo bez pokora!... Marim ja, najposlije, što vam nije milo...

- Sjedi, de! - poče stari. - Mir, djeco, i mučite, ta red je, valjda, da se moja najprije čuje! Zašto nam nije milo? Ja sam ti se zaklinjao da ti se nećemo protiviti, pa ma ti odabrao kljastu i slijepu. Tu... Mariju Jovičinu, po duši, ja ne poznajem, ali mislim da pri njoj nije kakve mane, zbog koje bismo se morali crvenjeti, a, Mitre?

- Ja joj nemam što zamjeriti, osim što bih volio da je poviša i uglednija. Šta ti veliš, Pero?

- Ja velju: ne mjeri se čeljad peđu, nego pameću! niti me briga kakva je struka i obraza!

•Njemu mila, svakom od nas mila, kao što je otac sto puta rekao.

Čevrlja se griskao za usne, ali kako je Ilija povlačio očima, a stari mu namigivao, a vidi opet svi se zagnali da isprave prvu, ispravi i on:

- Malo prije htjedoh se našaliti da Marija nalikuje njekoj svojoj tetki, što je udata u Mokro Polje, o kojoj se govori da je vještica. Duše mi, ništa do to...

- Hvala bogu, vazda li si nastran, kao djetinja zdjelica! - reče otac. - Čudna mi prigovora! A znaš li ti kome si sličan? No, neću o tome. Jovica nije rđav čovjek iako je od zla jata, - on je baš bijela vrana u tome jatu. Prozvaše ga Požmirepom zato što se izmiče iz svake zavade, što nije hupljiv, nasrtljiv i hvališa, kao ostali mu brastvenici. A časniji je taj nadimak po Jovicu, nego po njih što se diče kako ih narod krsti: Bakoč, Gazibara, Čovo, Čekljanac i... jadi ih znali kako još! S njim ću se oprijateljiti, ali ostalijeh se ličim dovijeka! I tijem je sve rečeno. Dakle, sinko, sretno, da bog da!

- Sretno, da bog da! - povikaše i braća. Ilija odahnu, veselost mu izbi na licu, pak poče zbunjen:

- Ja... ćaća ... kao velju... ovaj, najbolje bi bilo... a tako mi se čini, a ti kako rečeš... da se ne odmiče...

- Dobro, dobro, dobro, to će se odmah trsiti. Ti si se razumio s djevojkom? Jesi, veliš. Pa lijepo, ja odoh sjutra na uglavu. Smjesta, a da kako... ma kud si bolan, nagao da lijegaš? Aja! nećemo da nam tako mine ova noć, neto, hajde, Čevrlja, natoči veliki vrč da se malo grakne u zdravlje vjerenika. Brzo! živo! veselo! Čevrljina! A vi, Mitre i Pero, oglasite se, čoče! De onu: "Kad se ženi Sibinjanin Janko!" Ti, Mitre, počimlji, a ti, Pero, potresuj! I-ha-ha! Kamo ona crvaljika? - Uze pušku, iskoči pred vrata, pa izmetnu: tan!

Glomot prikupi susjede. Svako se od njih čudom začudi kad razumješe koju curu Ilija odabra; svako odmah pomisli, kao i domaći: ovo nije čist posao! opčinila ga, da što? - ali niko ne reče drugo što, do: sretno da bog da!

Špirak jednako graje i nagoni da se pije. Velji vrč od trećine sića napunio se bješe i ispraznio po jednom na dvojicu. Čevrljina se u jednoj zdravici kleo da niko u Ribniku nije tako pazio snahu, kao što će je on paziti. Pred zoru i domaćin zaplitaše jezikom, te mu pošljednja napitnica bješe: "Si... sinko Ile, da' b'g ja cu-cu-cu-cu-cu... kao tvoje dijete do ... do god ... ne!"

Pošto sunce otskoči, prvi usta Ilija i sjede pred kućom. Za njim izađe stari i posadi se kraj njega, ne rekavaši riječi. Obojici jako bučaše glava. U njeko doba otac zaiska vode, te ga sin poli. Po tome Ilija obrija Špiraka, kao vazda nedjeljom. Po tome se Špirak preobuče u svetačno ruho i krenu, a Ilija pođe za njim u stope, češkajući se po glavi. Najposlije progovori Špirak:

- Ne misli ni za što, nego se vrati, pa hajde s braćom u crkvu. A ja ako ne stignem na vrijeme na užinu, ne čekajte me.

Baš kad je Špirak bio prema Svetome Spasu zaljuljaše se zvona. Sunce je grijalo sa vedra plava neba, te se sjen crkveni razlio po rudini, pa se čini: po njoj izbio kalac. Po masliniku cvrkuću vrapci i zvižde kosovi. Izletjela i po gdjekoja pčela; jedna zuknu kraj uha Špiraku. Stari jedan bajam u njekom zgonu iza crkve, počeo cvjetati. Ele, da zažmuriš bi pomislio: zenulo je proljeće! a ono usred zime.

Špirak se dobro iskrsti i gledaše u vrh od opanka mičući usnama. Pa se sagnu da ispravi vrh - premda nije trebalo, jer opanci bjehu novi, pak pođe brže, pa lakše, pa brže, pa lakše, obzirući se počešće, dokle ne doprije pod mirine, ia kraj Ribnika, te bedemskijem hladom uputi se...

O, bože, je li moguće! Špirak ulježe u kuću gatalice Ivane! Pobožni Štirak, koji ne dopuštaše mlađima ni da govore pred njim o maštanijama, a on sad to čini.

Ivana - njeka krupna čandrljoka, strašilo ribničkoga naroda - češljaše se kad Lujetić uđe. Ta obrljuga i ne ustade na njegov pozdrav, no savijajući već prosijede pletenice, omjeri ga koso i zapita: "Šta je novo, djevere?"

On izmuca rašta je došao, a na to ču:

- To je stvar krupna, djevere. Ni prstom maći neću, dok ne staviš preda me talijer, jer ja poznajem dobro vas težake. Dok izmamite riječ: mile, lale, a poslije se cenjkate za pletu!

Pošto vračara ugrabi krunaš, dohvati karte igračke, promiješa ih, razasu ih po stolu, pak stade pogađati:

- T'e, jest mladić pod njezinom voljom, jest njezin pritrunak, ali se čuvaj, djevere, da ne razvrgneš svadbu, jer bi ti sinu prispjelo! Jesi li razumio? Prisjelo bi tebi, jer bi ga oženio crnom zemljom!... Najposlije, ako ga je opčinila, to je zato što ga miluje i biće srećan s njom do smrti. U tome, djevere, nije velike grjehote, jer današnji momci ne dadu se drukčije zaoglaviti...

Špiraku bučaše glava jače kad bi na ulici. Nije ni opazio kako se mnogi čuđahu videći odakle je izašao.

Malo se razabra kad stiže na domak Krnjajićima. Opet ču riječi: "Najposlije miluje ga i biće srećan s njom!" i to ga malo razvedri.

Dovedoše Mariju u polak mesojeđa. Ili'nih svatova bijaše desetak, a njenijeh pet i dvije prikladne jenđe. Od crkve je nevjesta hodila pošljednja uz djevera Mitra, kome je jedva glavom dopirala mimo nas, a uza to bješe strma čela, šiljaste brade, a kad pogleda čisto pokosi crnijem očima. Doduše, imala je pregustu vranu kosu, male bijele ruke i sve ostalo bijaše smjereno, ali tu žužicu Krnjajića ne ćaše uzeti ni pošljednji nadničar ribnički, van da uz bogatu prćiju. Ženske se zbile u gomile po raskršćima kud će proći svatovi, te ih posiplju bajamima i slatkijem bobicama, ali bi nevjestu zasule kamenjem da mogu. "Opčinila ga, da što!" govorahu djevojke glasno, "jer, za muku božju, bi li se mogao drukčije zaljubiti u nju!?" - "Valaj, odavno, ne gledasmo ljepšega ženika i zgodnijih svatova uz nakazniju nevjestu!" dodavahu mužatice. I svud Mariju praćaše jedan uzvik: "Prokleta vještico!" ...

Iz dimnjaka Lujetića kuljaše gust dim. U oboru vrćahu se peciva. Na ulici igraše kolo i razlijegaše se pjesma:

Dobro došla, snaho naša.
Mironosice;
S tobom došla svaka sreća,
Mironosice...

Njeka susjetka izvrnu pod glas:

Na zlo došla snaho naša.
Mala vještice...

- Anica koja je vodila kolo, ču to, te ćuši po obrazu konicu. I ćaše se bruka dogoditi, istoga časa kad mlada kroči preko praga, da pametniji ne zabašuriše i pritajaše stvar. Poslije toga pir se nije pomutio do mraka. Špirak je opet zaplićao jezikom u potonjim zdravicama. Čevrlja se opet zaklinjao kako će paziti snahu i - prođe sve u buci kao no ti u težačkoj kući o svadbi.

Nevjesta je ustalica, čista, svagda prisebna, pokorna svekru i djeverima. To priznavahu susjedi, koji su joj pratili svaki pokret i - što je pretežnije - to govorahu: Špirak, Mitar i Pero. Ni Čevrlja nije poricao, ali nije rado govorio o njoj, no kad bi morao što reći, rekao bi samo: "Pa dobra je!"

Otkad mu se brat oženi, Čevrlja se izmijenio. Kad god nema posla, on svrne k sestri, pa sjedi uza nju po čitave ure, zamišljen, puši a ne progovara., jedva ako se kad našali sa njezinijem sinčićem. Anica se čudila tome. Dotle ga je željkovala i često korila što je ne polazi, a sad eto ne odmiče se iskraj nje, ali je sjetan, a ne kaže šta mu je. Anici je taj mjezimac Špirakov bio u sred srca, jer ga je ona njivila, te mu bješe mati i sestra. Najposlije, bogme, otpetlja Čevrlja torbicu i izruči sve što bješe u njoj.

- U našu je kuću uljegla zla sreća! Eto šta mi je...

- Ama, brate, nemoj tako! - prekide ga Anica. - Svi se hvalite njom...

- Jest, jest, stara pjesma: pogodna, valjana, steklica - tandara, mandara, a sve je to ništa...

- Ma kako ništa...

- Ništa, velju ti, jer joj se ne prima. Ne možemo joj podnositi pogleda; ne možemo razgovarati otkad je među nama; ne možemo disati... nješto čudnovato, što ne umijem iskazati, kao da se kuća sužila i zapušila sa svijeh strana, kao da oganj tinja pod nama. S rabote ne mili nam se pod krov, a kad se već okupimo, zgledamo se kao u čudu. Stari se ne tuži, Mitar ne zbori ništa, Pero muči, ali je svakom na licu ispisano kako mu je pod kožom. Aja! ovo ne može trajati, - završi Čevrlja i škrgutnu zubima.

- Bog s tobom, Simo! A Ilija?

- A Ilija kao 'no ti opčinjen! Prionula mu duša uza nju. Kad nije u poslu, onda je uz njezinu opregljaču. Pilji joj u one klete oči... ne može da se nasiti onoga pogleda, od kojega svak drugi bježi. Pa igra se s njom kao s bebicom, tepa joj od mila i pred starijem, pobio bi se da joj ko ružnu rekne, a njoj bi dopustio da ga natovari. Ali neće tako trajati s nama, ne! - i opet zaškripa zubima.

Po tada nije već dohodio k Anici.

Prvoga dana bijele nedjelje oko ponoći Marija ječaše u snu tako jako da razbudi sve ukućane osim svekra i muža. Čevrlja ustane i zatutnji šakom po perdi njihove klijeti, rekavši: - "Ta umukni, zanijemila zavazda, bog dao!" Marija sjede na krevetu i briznu plakati. Mitru se ražali, te pitaše da nije bona. Nevjesta ne progovori, niti prekide plač, dokle se nije razdanilo, te svi poustajaše, osim staroga.

- Ne znam što mi je - veli Špirak - ali ne mogu ni prstom kopornuti, kao da mi je nješto... budi bog s nama ... svu snagu isisalo. Biću prozebao, eto, nego, hajte, vi djeco, ne dangubite, a ja ću za vama kad uzmognem.

Sva tri brata otidoše u Gornje Polje da kopaju vinograd, pognavši na dvijema mazgama motike, hranu i ponjave, jer mišljahu noćiti tamo. Od Ribnika do tijeh baština hoće se dobru pješaku više od ure. Zadugo braća ćutke iđahu, pa Mitar probi led, počevši Iliji pričati kako je mlada cviljela, a ne zna. se zašto.

- Lako je pogoditi rašta! - odgovori mladoženja. - Ova pogrda Čevrlja lupao je i rekao ružnu riječ, a ona, kao 'no ti ženica meka obraza, zaplaka se.

Pero se uhvati za te riječi, pak se stade - onako bratski - podrugivati Iliji kako mu se prenemaže i bebuni otkad se oženio. "Ne vali ti već ništa, nego da natakneš klobuk, da naučiš prkelati, pa da se previjaš pred njom kao pravi rastriženjak!... Ženica meka obraza! A što ne rečeš smjesta: Sinjora! Bu đorno! Puklimenti! - Pak još joj se pokloni, evo ovako!"...

Na to svi prsnuše u smijeh i Ilija isti. Lijepa ljubav bratska ogrija ih, kao njekad, te sinuše i otvori im se volja na šalu. Odavno veseliji ne bijahu, niti radije prionuše na svoj mučni rad.

Po užini, baš legli pod masline, kad ali doigra na konju njeko momče iz njihova susjestva vičući:

- Kući brzote!... Umrije Špirak!...

- Šta naopako? - Je li te on poslao? - Zar mu je gore? - pitaju, što koji.

- Strina me poslala i poručila je da časa ne časite!... Pop je već bio i naredio ga s bogom!...

Tu se već nije imalo šta razabirati. Ilija prvi okroči mazgu, Mitar za njim, Pero uzjaha konja, te zaprašiše u sve mahove. Čevrlja i djetić trčahu za njima.

Zatekoše Špiraka s voštanicom u ruci. Kraj njega Marija, pop i susjedi. Samrtnik bješe zanijemio, ali još maličak u svijesti. Gledao ih je svijeh redom, pa izdahnu...

- Čovjeka može nestati u trenutku, to znamo, ali zdrava ljudina kao što bješe ovaj Špirak ne bi prije svršio van da od puške, ili od noža! - reče top krsteći se.

- Mi ga zvasmo starijem od mila, ali on bijaše tek prevalio pedesetu, - doda njeki susjed. - Eto vidite ni jedan mu zub ne bješe krnj, oči kao u jastreba, a lice uvijek rumeno. A, brate, kopao je uza sinove, mogao je natovariti na mašče pedeset oka, mogao je po cio dan hoditi, - brate čovjek u cvijetu snage, pa eto na prečac!... Bogo moj, što smo ga na ovom svijetu...

Sinovi, Anica i Marija skamenili se, dvoumeći: je li san ili java. Pošto se osvijestiše, Marija prva stade se busati šakama u glavu, naričući: "Kuku meni, grješnoj!" Anica se onesvijesti. Ilija, Mitar i Pero klekoše kraj mrca. Čevrlja se podboči i stade hodati po kući, vičući: - Eto, ćaća, jadni ćaća, - eto kako ćeš cucukati unuče!... Zla nam sreća, kojoj si se nadao!... Kao da. nije... sam slutio!...

Čeljad skočiše da ih poutješe. Anica, premda bješe izvan sebe od jada, razumjede da bi se moglo i veće zlo dogoditi, te se objesi Čevrlji o vrat. Đuro, muž joj, pomože, pa nagovoriše Čevrlju do ode s njima, dokle minu prvi bolovi.

Pošto se uredi što je najpreče bilo oko pokojnika, posjedaše ukućani i izvanjci. Marija je jednako ponavljala one tri riječi: - "Kuku meni, grješnoj!" - Znadijahu svi da ne bijaše rječita, ali se svakome čudno učinje što joj se jezik ne driješi na drugo što. A kad i izvanjci čuše kako je prošle noći ječala i kako je odmah zatijem svekar iznemogao, onda svi razumješe uzrok smrti mu. Nagađahu svi od koje bolesti umrije, ali se niko ne usudi da iskaže ono što svakome bješe jasno u glavi, što svakome bijaše navrh jezika. Ponjeka baba lanula bi riječ da joj nijesu pred očima čvrste šake Ilijine. Mitar, siromah, muči se teškijeh muka, razvodeći svoje i tuđe misli sa crne istine, pak završi: - Hajte, ljudi, što duvate u vjetar! Kao da nije božja da čovjek umre, kao i da se rodi!

Pop je svu noć čitao jevanđelja. Čevrlja se bješe utažio kraj braće. Anica tiho. naricaše čelo glave očine. Marija se bijaše sklonila u klijet...

Kako je bilo Lujetićima na uranku kad kretahu na posao, ne čujući onaj mili glas, kome bjehu obikli otkad znadijahu za se! Krutu istinu zavije san, ali se ona življe prikaže odmorenu mozgu i jače tišti srce na tašte. Kako im je bilo danju, kako noću, to može znati onaj ko je podnosio take jade. Mitar je sokolio braću. "Radimo i molimo se bogu da vas ne zadesi druga kakva nenadna!"

*

Ali im usud ne dade predahnuti.

Druge nedjelje velikoga posta rasturilo zvaća na sve momke općine ribničke koji bjehu napunili dvadesetu a ne prešli dvadesetčetvrtu godinu da se moraju skupiti na loži. I Mitar Lujetić. bijaše među tijema. Kad se mladi narod skrknuo na trgu, opkoliše ga soldati sa sviju strana, pa onda pretur, sa velikog prozora na sudnici, pročita kako je ćesaru potreba da i Dalmacija dava soldatiju i kako se on (ćesar) nada da će Dalmatinci biti junaci, kao što su bili od iskona, i da će mu biti vjerni. Iza toga dozivalo po imenu mladiće, pa ih gole golišate mjerilo po tegu, po širini i visini, pa ih uzelo gotovo svijeh i kazalo im da će svaki deset godina služiti svoga gospodara i nagnalo ih da se zakunu.

Otrgnuti Ribniku njegovu snagu koja ga je hranila!

Po Ribniku žalost, kao da je kuga pomorila što je najljepše u njemu.

- Mi smo vojnici odvazda, a sad hoće da smo soldati, - govorilo se.

Ali to ne pomaže.

Na krstopoklonu nedjelju, pred podne, sleže se po obali gotovo sav ribnički narod i iz okolnijeh sela, te u silnoj graji i vardanji dvojilo se ono što bješe "za cara" i ukrca se na "vapore".

Mitar se izgrli i ižljubi s Ilijom, s Perom, i s Marijom, pak uze na stranu Čevrlju, te mu je nješto za dugo pričao, razmahujući rukama; pa ga cjeliva dva puta u obraze i istrča uza šticu, ne obzirući se...

*

Lujetići rabotahu bolje i složnije nego dotle, jer u trudu tražahu utjehe. Ko ih je gledao u poslu, ne znajući kakve rane na srcu nose, ćaše im zavidjeti. Samo Ilija bijaše jako blijed. S početka braća ne opaziše to, ali kako se Iliji ne povrati rumen u lice, počeše strahovati i nagovarati ga da se liječi. Ali se Ilija ne da osoliti. "Natrunio sam želudac, drugo mi ne vali." Radi, otimlje se, no ne može skriti da svakoga dana gubi snagu. Pa stade kašljucati, pa kašljati i izrkivati sukrvicu. Jednoga jutra osvanu mu kraj kreveta lokvica čiste krvi. Tada se i on prepade i zareče da će se vidati, ali kad dođe ljekar, Ilija mu obrnu pleća, niti htjede progovoriti, niti popiti što mu se nudilo. Sjutradan se diže i otide na baštinu, gdje se presnijeti usred rabote; nije mogao ni rukama ni nogama, a dahće kao pile u šaci. Poniješe ga doma. Ležao je dva-tri dana, pa opet ustade, i poče zvrljati po varoši. Narod se čudi gledajući mrtvaca gdje hodi. Ko ga ne bješe podavno gledao, ne mogaše ga već poznati. Više od jednog čuo je nesretnik iza leđa gdje pitaju:

- Ama, boga ti, je li ovo Ilija Lujetić! Šta bi tome čovjeku te iščilje tako brzo?

Ali se mladoženja uzjogunio, te svakoga dana bivao uporniji. Još braća podnošahu svake jade od njega: breca, psuje bez ikakva razloga, prigovara im za svašto, traži vrh odabrana jela pojedak, sve mu je krivo, ništa mu se ne sviđa. Anicu ne trpi na oči - samo je Mariji podložan, više no dijete majci...

Tako je trajalo do Cvijeti, a toga dana leže logom.

Ono riječi što mu preosta uloži da preklinje braću neka mu paze udovicu; neka živi na njegovu dijelu, ako se ne preuda. To je mnogo puta ponovio, pak, za bolju tvrđu, dozva bilježnika da mu pošljednju volju zapiše...

Na veliki četvrtak, kad se razdvajaše noć od dana, rastavi se i on zavazda od svoje Marije.

*

Neka zamisli ko može kako bi u kući Lujetića!

Koliko je težačkoga naroda u Ribniku ne osta duše koja iskreno ne požali nesretnu kuću. Nije, brate, šala, u devet nedjelja tri groba ispod jednoga krova - jer u ono vrijeme govorahu da je soldat živi grob. A kakva tri čovjeka nestade! Sav narod, kao iz jednoga grla reče da to ne može biti od božje. Svjetina zaguši kuću, obor, vrtove - mnogo ih više nego o svadbi. Kuknjava se razlijegala, kako odavno nije, a u toj strašnoj dernjavi Aničin je glas prodirao mimo ostale.

Pred podne dođe pop, koji, premda umoran od dugačke službe crkvene, što se vrši toga dana, poče od svoje volje čitati sveta jevanđelja nad pokojnikom. U redu je bilo da se svak savlada, te i Anica umuknu za njekoliko, ali ne moga odoljeti, nego pomrsi riječi božje svojim naricanjem. Starog sveštenika obliše suze, no ne prekide, i tako se pomiješaše riječi što. tješe sa riječima žalosna srca.

Udovica se ne ču živa. Raspletena, blijeda, savila se u guku iza vrata i zablenula se u plamičak od voštanice nad Ilijom.

Mnogi pomisliše da je izašla iz svijesti.

Kad pop doprije do glave sedme jevanđelja po Mateju i izreče: "Jer kakvijem sudom sudite, onakvijem će vam suditi; i kakovom mjerom mjerite, onako će vam se mjeriti", skoči Marija kao pomamna, kao da je njeka sila odiže, te poteče k mrtvome vičući:

- Kuku meni grješnoj!...

Anica ustuknu, udari se u grudi, pa zabugari:

Kuku nama a ne tebi!...
Aoh, Ile, ne prosto ti
Što iskopa kuću našu,
Što dovede prokletnicu!...

Kako što munja iz oblaka blijesne, sinu nož u Čevrljinoj ruci i zabode se Mariji u njedra - i ona se 'strovali mrtva vrhu vojna, a njega ljudi savladaše da ne uloži na sebe. (Predadoše ga sudu, a sud ga opravi u istarsku tamnicu da robuje dvanaest godina.)

A na veliki dan u zoru, kad na Spasovoj crkvi zvona zaslaviše a narod zapoja: "Voskresenije tvoje, Hriste", sjeđaše Pero Lujetić sam pred pustom svojom kućom i plakaše gorko.

Pošljednji vitezovi

I

U srcu grada H nalazi se Ulica svetoga Frane, gdje su nanizani vlasteoski opustjeli dvorovi, među kojima je najznatniji onaj plemenitijeh M–vića. Taj dvor je krpež od nejednakih građevina, zidanijeh u različita vremena.

Gledaocu s ulice pred očima je, u tamnoj zidini, nad visokim vratima, isklesan ovakav grb: okrunjena aždaha isplazila jezičinu, propela se na zadnje noge, a u prednjoj šapi drži go mač. S obje strane te zidine strše visoka zdanja. Desno je krilo pravi dvor, sav od tesana kamenja, na dva poda sa svedenijem prozorima. Lijevo krilo bijaše njekad tvrda kula; s vremenom se puškarice raširiše u nejednake četvrtaste prozore, ali ni danas, za tri koplja visine, nema na njoj nikakva otvora. Ta dva zdanja bijahu vezana dvama bedenima. Beden sastrag pretvori se u onisku kuću, namijenjenu slugama, a onaj do ulice utanji se i posta prosti oborski zid, držeći na svojim grudima, kroza dugo vrijeme, pomenutu strašnu aždahu, to viteško obilježje M-vića, koje oni donesoše u XII vijeku, kad pobjegoše iz Bosne u Primorje.

Prije ne mnogo godina, svakoga dana u zoru, kad zvona oglase pozdrav Bogorodici, njeko bi otvorio gvozdene kapke dvaju prozora u prizemnoj sobi, pak proturio glavu izvan. Bješe to povelika glava, oblijeh obraza, sijerijeh očiju, prava nosa, podrezanijeh prosijedijeh brkova, pokrivena crvenom kapicom. Ona počivaše na zadriglu vratu, ovaj na zdepanu trupu, trup na kratkim nogama, a sve odjeveno u težačkoj primorskoj nošnji. Na prvi pogled moglo se poznati da je taj čovo gospodsko starogonče, od onijeh što su više smatrani kao ukućani nego kao sluge, što govore: "mi" "naša kuća", "naše imanje", što smiju obrecnuti se na gospodara, a, borme, njegovu djecu mogu ponjekad i ošinuti. Taj šiško, pošto bi se provjetrio, savio bi dušek, na kome je prenoćio, i iznio ga kroza vrata. Sad se sa ulice jednijem pogledom mogla pregledati prilično trostrana soba. Na stijeni, prema prozorima, čkiljaše plamičak u srebrnom kandiocu, pred razapetijem Isusom. S desne strane Gospoda našega osmjejkivaše se dobrodušni lik Pija IH-oga, a s lijeve ćesara Frana Josipa. Pod njima starinski divan; pred njim velik pisaći sto, pokriven zelenom svitom, poštrcanom pjegama od crnila; naokolo drvene klupe, a nad njima visoke police pune snopova artije; u jednome uglu gvozden kovčeg sa tri katanca, i vrhu njega njekoliko komada starinskoga oružja: dževerdan, dva mača, čit malijeh pušaka sa velikim pozlaćenim jabukama; s obje strane oružnice po jedna sveta prilika na platnu, sveti Frane i Dominik.

Nakon četvrt časa, otprilike, sluga bi opet zatvorio prozore, pak, otvorivši teška oborska vrata, izašao na ulicu, držeći zapaljen fenjer. Neka je napolju sasvijem vidno, recimo ljetnjega dana, pred sunčani ogranak, sluga ipak izlazi sa zapaljenim fenjerom, kašlje, zijeha, proteže se, tjera pse i mačke, što zabasaju tom tijesnom ulicom, razgovara se s "fakinima", što tuda naiđu. To trajaše njekad duže, njekad kraće, ali svakako dokle se ne otvori prozor na prvome podu dvora i ne promoli jedna glava, zavijena bijelom krpom.

- I–han! - vikne glava, izgovarajući tu riječ eto tako, u dva sloga.

- Gotovo, šjor! - odazove se sluta, skinuvši kapu.

To ime "I–han" nije naše, niti u cijelom Primorju - vjerujte! - bješe čeljadeta koje ga nošaše, osim toga sluge. Kako ono postade i zašto prionu debeljku, nažalost, pored sveta našeg savjesnog istraživanja, ne mogosmo doznati.

Kad bi I–han čuo teške korake niza kamene stepenice iza zidine, tada bi opet skinuo kapu. Domalo stupi na prag ljudina širokih pleća, u crnoj zakopčanoj haljini, sa visokim klobukom ka glavi i toljagom u ruci. Tome krupnom gospodinu mogaše biti preko pedeset godina. On ćaše, prekrstiv se, micati otromboljenim obrijanim usnama, ostavši ukrućen toliko vremena, koliko je dosta da ga čovjek utuvi: orlovski nos, lice široko, krupne jabučice, oči plave, izbuljene, guste obrve sastavljene. Zamisli da je još brkat, pa mu mješte lacmanskog klobuka natakni kacigu, mješte meke crne haljine pokri mu grudi teškim oklopom, uturi mu u desnicu visoko koplje, o lijevoj mu bedri pripaši mač, neka jošte mjesto gaća navuče pletene hlače, a mjesto crevalja žute čizme obuje, - onda, brate, eto ti prave slike i prilike jednoga od njegovijeh predaka, koji je živio u doba Kulina bana, u Bosni ponosnoj. Vitez taj, gore u dvornici, odvoji se od platna, izađe iz zlatnoga okvira, pa sad polazeći k banu na vijeće, ili, možebiti, na krvavu krajinu, preporučuje se bogu na svome kućnom pragu! - Hoćeš li drugu sliku? Natakni mu samur-kalpak, obuci mu zelenu dolamu sa zlatnijem kitama, pripaši mu ljutu dimišćiju, a o rame objesi tanku latinku, baci ga u sedlo pomamnu dorinu, eto ti druga Smiljanića, Jankovića, Močivune, Nakića, Šupukovića i ostalijeh naših slavnijeh serdara, koji gonjahu kroza Kotare Tanković Osmana, Talu Budalinu, Udbinjane i ostale krajišnike. Tako će taj čovjek nalikovati svojim starima iz Srednjega vijeka. Ali ovako kakav je sad, u polovini devetnaestoga vijeka, u lacmanskoj nošnji, sa "varićakom" na glavi, to je prosti šjor Ile M-ković, deveti Ile u svome plemenu, i pretposljednji ogranak "od grane od dobra korijena", kako se obično kaže u starinskim: poveljama. Kako se on često ponosio sa osam imenjaka svoje loze, to ga iza leđa zvahu: "deveti" ili "deveti u plugu".

- Hajdemo, I–han! - rekne plemić.

Starogonče krene pobrže, pa na njekim vratima povuče za konopac, a na to ispane drugi sluga sa fenjerom i za -njim izmigoli njeka sitna, pogurena gospođa, neobično dugih obraza.

- Dobro jutro, konteša! - nazove deveti.

- Dobro jutro, konte! - odgovori baba i pođu dalje.

Često su spominjali davno, srećnije vrijeme, kad imađahu do desetak drugova svoje vrste u tome jutrenjem pohodu, a sad spala knjiga na dva slova, pretekoše samo dvije žiže da navješćuju polazak gospoštine k ranoj misi!

Za njima pristane gdekoja baba građanskoga reda, gdjekoji stariji umirovljeni činovnik i starije sluškinje.

Konte, veoma pobožno, prekleči malu misu u starinskome manastiru, gdje leži, dajbudi, pedeset kostura njegovijeh predaka, gdje ima oltara i ikona i dragocjenijeh utvari, što oni priložiše.

Poslije službe, istijem redom, vrate se njih dvoje. I–han opet otvori prozore na prizemnoj sobi. Deveti, pošto posrče kavu u kući, izađe na ulicu, te stane odmjerenijem koracima šetati od jednoga kraja do drugoga ispred dvora.

Đačići, vodarice, fakini, stariji težaci iz zagrađa, prolazeći tuda, drže se druge strane ulice i većina njih pozdravlja Devetoga. Naiđe i starijih popova, činovnika, i od tijeh će gotovo svaki se ustaviti da ga pita za zdravlje, da ga ponudi duvanom za nos. Desi se, bora mi, i drukčije. Desi se da tom ulicom hita kakvo bijesno momče težačko, pak se mimogred navlaš očeše o staroga. Drugi opet goni natovareno magare, pa će ga ošinuti derući se: - "Ćuš! Što si se uzlijenio kao deveti u plugu! Ar! Arja amo!" - Deveti nije prostran čovjek, niti je spor na jeziku, te smjesta tijem bezočnicima pomiluje oca i majku, a bezočnici njemu istijem načinom opomenu sve njegove stare, čak do vremena Kulina bana.

Te ružne pojave bijahu rijetke, ali svakoga u boga jutra događalo se nješto, što je konta kud i kamo više ljutilo od tijeh prostačkih uvrijeda. Eno ulicom nema žive duše, a ipak konte stao i srdito bobonji u sebi i kucka toljagom po kaldrmi. Šta je? Eno dolje čak u dnu ulice vitlaju se gusti koluti dima oko glave jednog visokog gospodina, koji se baš momačkim koracima primiče. Moraš se začuditi njegovoj mladenačkoj živolaznosti, kad ga, iz bliže posmatraš, jer je taj dugonja vršnjak kontov. Riđi mu brk, bez i jedne sijede, lijepo dolikuje njegovom suhom muškom licu, ali borovi oko usana i na čelu, kao i progrušana kosa, odavaju mu vijek. Pogled mu je pouzdan, ali u isto vrijeme taj pogled kazuje da ga se ništa ne tiče. To je konte Slavo D., također " od grane od dobra korijena", barabar sa M-vićem. Slavo je bio časnik u ćesarskoj vojsci. U Mađarskoj buni, 48-me godine, dopadne teške rane, te je morao ostaviti službu. Živio je priličnijem dohotkom svoga imanja i mirovinom. Od roda je imao samo dvije stare tetke koje s njim življahu u starome dvoru. Slavo je pod svojim krovom noćivao, svrćao na objed i večeru, a sve ostalo vrijeme provodio u kavani i šetnji, ne vadeći iz usta gotovo nikada cigare. U crkvu je hodio samo nedjeljom i o veljim godovima. Bio je čovjek junačan, iskren, od riječi, milostiva srca, neotesan i ohol, poštovan od svakoga.

Kad se Slavo primače, Deveti izbulji svoje orlujske oči put njega, kao da ga ćaše proždrijeti, ali vojnik prođe, prezirno prčeći usne. - Pogled Devetoga kao da govoraše: "Što ti mene ne pozdravljaš, ti skitaču jedan?" A odgovor Slavov kao da bješe: "I ti si mi njeki vlastelin! Pi!" - I to je bivalo deset godina, svakoga jutra, kad ne bijaše kiše. Doduše, kad se Slavo vratio s vojne nije se tako ponašao prema svome drugu iz djetinjstva, ali, naskoro zatijem, stade mu svakim načinom pokazivati da ga prezire. I to ne bi zbog kakve zavade među njima. Slavo pak ne govoraše pred drugima o Devetom ni bijele, ni crne.

Deveti čepukaše gore dolje, gledajući u časovnik, buljeći na onu stranu otkuda izađe Slavo. Čim pak nazrije jednoga, dvojicu, trojicu, gomilu ostrvljana, on uđe u prizemnu sobu, sjedne na divan, natakne crnu kapicu i počne prebirati brojanice.

Jer ne može biti da ostrvljani mimoiđu stari dvor M–vića. Njima je Ulica sv. Frane samo put k njemu, u svako doba godine, i onda kad nije vrijeme jematvi, kad se ne treba javljati gospodinu zbog dohotka. Kad se iskrcaju sa svojih brodova, ljudi i žene sa različitijeh krajeva, zaustave se na obali, pogledaju se bojažljivo i ščinjaju se jedno od drugoga, dokle se gomila ne raznovi. Tada se jedni raziđu kojekuda za svojim poslom, a drugi svi, lagano i ćutke, navru k Ulici sv. Frane. Među se teško da zavrgnu razgovor, osim isprekidanijeh pitanja i odgovora.

Ali vrijedi motriti obla, dobrodušna lica naših ostrvljana kad već stignu pred dvor! Nadanje, strah, pritajana srdžba, čak i očajanje - sva ta osjećanja izbiju. Ne prođe mnogo vremena, a kroza otvorene. prozore čuju se ovaki razgovori:

- Šjor konte! Ja sam dužan dvista glavnoga, a sam platal lani dobit; sad vi kažete da je nareslo glavno! Po boga, kak može naresti!?

- Čuješ ti! - odgovara krupnijem glasom Deveti. Gotovo uvijek počinjaše govor sa: "čuješ ti": - Kad već misliš da sam te zanio, a ti, brate, idi u sud... Ne-ne-ne-ne! neću više riječi, nego idi u sud. Ali ćeš se počešati, ja ti dajem riječ! Ni dana te već neću čekati!...

- Ja, po Jezusa., nimam sad dobiti! - veli drugi. - Nimam, da me zakoješ! Nego vas molim, ka' ča se moli ovi raspeti, da me pričekate, dokole mi sin pošaje...

- Umukni, beštijo! - izdere se konte. - Zar se ljudi mole kao Isus! Oprosti, bože! - Konte bi ustao, skinuo crnu kapicu, i prekrstio se pobožno.

- Ma vas molim ka' kraja našeg da me pritrpite, jerbo će mi sin poslati pinezi iz Omerike.

- Čuješ ti, ne bih ti vjerovao da sad izdišeš, jer si me prevario dva puta s tvojim sinom iz Omerike. Izlazi!

- Ča ću nesritna, slabišna, udova, ako se ne smiluješ! - nariče njeka žena.

- A što ću ti, moja draga! Bješe se pružiti koliko se možeš pokriti. Žao mi te, ali ti ne mogu pomoći...

- Kak ne moreš, konte svitli, kad...

- Orazumi se, ženo, ne mogu ti ništa, jer su karte otišle dalje, svojim putem. Ne mogu ja sada sudu narediti da obustavi zaplijenu. Idi, dobra ženo, idi!

Ponjekad se moglo čuti i ovakih govora:

- Po svetoga Franu, kom si zavitan, došlo mi je da - da - da. Ah! baš nimaš duše...

Drugi: - Ubit' ću se, virujte, konte, utopit' ću se: ako vam ni žal mene, smilujte se mojim sirotama!

Treći: - Po sve svete, ča ih je na nebesih, uzet' ću abokata, tirat' ću do gubernadura, do ministar', do kraja, do javla u paklu, potrošit' ću sve ča iman, ali neće bit' na tvoju!...

Ali je Deveti dobro poznavao svoj narod; znao je da mu se ne treba bojati njihovijeh prijetnja, te mu je moglo biti da sliježe ramenima i da ih izgoni.

Jednom samo imao je krupna posla sa njekim težakom iz zagrađa, kome takođe čudnijem načinom narasla bješe glavnica duga. Poslije zaludne molbe, težak izmahne nožem i bi ga proburazio bio da I–han hitro ne ustavi njegovu ruku. Otada ne htje više zajimati novac žustrim Primorcima i "Vlasima" krvopijama, neto je trovao duše ostrvljanima!

Često je bivala taka naloga da se dužnici ne mogahu smjestiti u sobi, nego ih je I–han propuštao redom. U tijem prilikama pomagaše Devetom njeki piskaralo, koji se uvijek šunjao oko dvora, a I–han otvaraše gvozdeni kovčeg, smještajući pretežnije isprave i vadeći novac.

Eto u kakvu se zvijerku preobrazi vitez iz vremena Kulina bana, serdar iz društva Jankovića!

I eto zašto je plemić Slavo D. iz dna duše prezirao plemića Ila IH-oga M–vića.

II

Onijeh godina kad Princip propade, te Francuzi, osvojivši Primorje, uvedoše nove uredbe i dadoše narodu više slobode, nastade seoba beskućnika u primorske gradove.

Bilo ih je otsvuda i u svakoj nošnji: sa bosanske i hrvatske granice, iz planina i zabitnijeh mjesta, u pelengaćama sa pošom oko glave, u benevrecima i razdrljenijeh grudi, ponajviše mladi i odlučni ljudi. Jedni se upisaše u pandure, drugi se najmiše, a većina ih življaše s dana na dan, kriomčarenjem i krađom.

Među tijema bješe došao u X njeki Todor Bulin, čovjek žute dlake, kratka trupa, dugih nogu, pjegava lica. Po kroju haljina kao da bješe od Vrljike, ali bog sami zna njegovo pravo porijeklo i zavičaj, njegovu prošlost, njegovo pravo ime.

Todor se najmi kod popa u zagrađu, i ugodi mu. Pop mu bude provodadžija, te ga, poslije jedne godine, oženi s jednom udovicom. Ta se dobrosretnjica zvaše Ika. Ona imadijaše povelik vrt pod svojom kućicom, na kome je gajila povrće, te prodavala na trgu. Uljez Todor - koga iz šale prozvaše Todor Ikin - posluživaše i dalje popa. To je trajalo jošte godinu, kad jedne zimske noći njeki zlikovci navale na kuću popovu, njega rane i sve mu ponesu.

Dugo se ne mogaše ući u trag zlikovcima. Najposle jedan bi uhvaćen i taj im oda da im je Todor bio vođ. Todor dopade tamnice, ali poslije deset godina izađe zdrav i ugojen, kao iz manastira. Tada se skrasi kod kuće. Obrađivao je vrt i naimao se kod imućnijih težaka. Nego u dokolici, otisnuo bi se po okolini i krao stoku, dok jednom osvanu mrtav pod tuđom stojnicom; zrno mu je razmrskalo glavu.

Ostade Ika sa tri sina. Najstariji Ilija uvrže se na oca - skitač čiste krvi. Dva mlađa Jakov i Periša bijahu dobri momčići, radiše i štediše, a s Ilijom rastijaše svako zlo. Tako je trajalo za koliko je Ika starala. Jakov i Periša rade kao crvi, ponašaju se kao devojke, paze majku, a Ilija se klanča po ulicama, krade kuću, svađa se i opija.

Periša i Jakov bježahu od svojih vršnjaka od straha da ih ne kore bratom. Najteže im je bilo svečanikom kad po zagrađu uzavru pjesme, kad njihovi drugovi gomilama prolaze ulicama, gdje je djevojaka, a njih dva, kao njeki odvojenici, ginu od čame pred kućom. Jer koja bi djevojka s njima gledala, iako bijahu prikladni momčići? Ta prisjelo bi joj odmah od drugarica, toj snasi Ilije Buline.

Najposle Periša i Jakov otjeraju Iliju iz kuće.

On se pribi kod nekog konopljara kao pomoćnik, - posao veoma lak, jer nema šta drugo do da okreće veliki točak. Tu je izdržao punu nedjelju dana, pak posta derač u klaonici, pak ribar, pak fakin, i sve tako na izmjenu, odmarajući se često u šljepiću, dokle se jednom ne razboli smrtno na ulici.

Tada ga braća noću preniješe u kuću. Dok je on u tlapnji bulaznio koješta, tužna Ika naricaše, a u potonju poče da se tješi:

- Zlo je pri njemu rođeno, kao i pokojnome ocu! U krvi im je tako. Vi ste se umetnuli na ujčevinu, bogu da je hvala! Ali, vidite, mogao bi se popraviti, ako preboli.

- Da bog da! - govore braća.

- Može, može, biva toga... Pamtite li pokojnoga Vujana? Je li da je bio krasan čovjek? Jest, ali u mladosti ne bješe ni malo bolji od našega Ilije. Mati mu nemaše do njega jedinca, pa opet joj dođe da ga pregori, jer otide bosonoga Gospi na Vrhpolje i reče: "Gospe moja, ili učini da se popravi, ili ga uzmi k sebi!" Kad se jadnica vrati kući, zateče Vujana smrtno ranjena; u zavadi, jedan ga susjed udari nožem u slabine. Ali, preko nadanja, osta živ i posta miran kao jagnje i okući se, ele, pravi čovjek.

- Vidite - nastavi poslije dužeg mučanja - griješna ti sam, i ja sam namišljala da učinim zavjet, isto kao mati Vujanova, a ovo se odazivlje!... Teško majci kad do toga dođe!

Braća se zaplakaše.

Bolest ne savlada Ili'nu tvrdu građu. U dugom oporavljanju imao je ponuda, koje su kupovane bile znojem njegove braće. To ga dirnu te, kad mu se snaga povrati, poče raditi uza njih, svrćući pomalo stranputice, koliko se moglo podnositi...

Jedne nedjelje bijaše Ika sama u kući kad Ilija utrča bez duše i zakračuna vrata iznutra.

- Što je? - tek izgovori stara, a s ulice zasuše bubulji u vrata. Diže se graja:

Otvori!... Daj nam ga u ruke, ili ćemo ti razoriti kuću nad glavom! - viču njekolicina, gađajući neprestano.

- Nemojte, braćo, radi boga! - stade preklinjati stara, pa da ih umoli, oškrinu vrata. U isti mah zgodi je kamen u grudi, te pade nauznak, kao svijeća.

Ljudi smućeni zbog nehotična zla djela, pobjegoše.

Ika umrije sjutradan.

Općinski stražari uhvatiše Iliju.

Desetak dana posle toga, puče glas da općina otpravlja trojicu u vojsku.

U ono doba Dalmacija ne davaše vojine, ali su općine silom šiljale zle ljude.

Sleže se silan svijet na obalu da vidi Iliju i njegova dva druga, sva tri u pratnji stražara, kako će se ukrcati.

Svak im poželi: sretan put bez povratka!

III

U po jutra izađe iz kontova dvora njeka omalena jedra žena, sa svilenijem rupcem ukrštenijem na grudima, i silnijem, zlatnijem prstenjem na prstima, noseći u jednoj ruci zdjelu juhe, a u drugoj, na kružiću, križaka limuna i naranče. Žena oprezno uđe u pisarnicu, te pokloniv se malko, stavi juhu pred Devetoga.

-Dobro jutro, šjora Garofola! - pozdravljaju je ostrvljani. - Zdravo uranili!

- Zdravo, judi! - otpozdravi im zemljakinja, pa odmah nastavi noseći kružić natrag:

- Hajdemo, I-han, mluodi je vej gorik.

I–han pođe za njom.

- Pi-pi-pi! muoj Roro! - vabi Garofola penjući se opet s nategom uza stepenice, kojima gotovo zahvaća dužinu svojim širokim krstima. - Pi-pi-pi, muoj Roron! On ješte spi! Lak, polak, kuonte mluodi, nimote ga oštro budit'!

Ta šjora Garofola prije trideset godina uđe u dvor kao dojkinja, pa osta kao sluškinja i svrši kao upraviteljka, koja je i I–hanu zapredala. Po gradu bješe nahoda i nahotkinja, koje narod prozva Kontići i Kontićke. Govorilo se da je njih Garofola nautoč pomagala i kućila.

Kad bi stari posrkao juhu, izašao bi u obor, a za njim pisar i seljaci. Stari bi digao glavu put prozora njekadašnje kule, a to bi i ostali učinili. Sad bi I–han i Garofola otvarali prozore i iznosili na sunce mnoštvo ptica u krletkama, pa onda dva ćuka na tojagama, jejine, kraguje, grlice i jednoga orlića, a svega toga pernatoga naroda stane cvrkutanje, gukanje, ćukanje i kliktanje, da bi ta graja proglušila i gluha.

I–han hitro siplje proso, ulijeva vodu i čisti tamnice zarobljenicima, a Garofola im samo tepa redom, držeći jednako one kriške u ruci.

Pa onda se otvori krajni prozor i ukaže se visok čovjek, od trideset godina, tanak kao trska, ćelav, krezub, crvenijeh jabučica, kao da ih bješe omastio, riđa četkasta brka, sitnijeh i modrijeh očiju.

- Dobro utro, kuonte mluodi! - viču ostrvljani.

- Dobro jutro! - pozdravlja pisar.

- Dobro jutro, pape! - veli jedinac, našljednik konta Ila IH-oga, konte Ile H-ti, pak iznese jednog starog operutanoga papagaja.

Sad dopadne Garofola, pa njih dvoje stanu čistiti krmelje ptici, mažući joj preostala pera rakijom. Deveti pažljivo motri; najposle podvikne:

- Bon đorno, Roro, bon đorno!

- Odgovori papi! - sokoli ga Deseti.

- Javi se Roriću muoj! - dodaje Garofola i oboje golicaju Ronrona, a on treska ćelavom glavicom, kao da mu se teško sjetiti kako treba otpozdraviti. Najposle zakriješti: "Bon orno onteee!"

Eto ti sad veselja svijema. Ako je stari dobre volje, stane prvi pričati kako je Ronron u mladosti bio oštroum. Za njim kazuju to isto Deseti, I-han i Garofola. Ova često govoraše:

- Ja vam kažem da je grihota, bože prosti, čak ni kršćen, eh kad je bil mluod, imal je više pameti nego mlogi kršćeni!

A virujemo, šjora Garofola! - odgovori koji lukavac, da se preporuči mogućoj sluškinji.

- Virujemo, zač ne! Eto gospodske tice malehne, malehne, pa govore više jazik', po naški po talijanski, po tudeški, a naša dica od pet lit' ne znaju toliko rič' po materjem!

Ako bi Deveti prepleo prste i stao obrtati palac oko palca, to bješe znak da se prisjetio nješto važno zabilježiti u kakvoj pogodbi, a pošto ne mogaše biti u pisarnici bez sluge, to bi viknuo, prije nego uđe:

- Hajde, I-han!

Deveti još čeka: hoda i hoda, pak će planuti:

- I-han! Ile! Korpo dela voštra madona...

Bože mi oprosti! Čuješ ti magarčino, da toliko dangubiš, kada ti se kaže da ima posla, a?

- Kao da sam ja kriv, šjor! Kao da je meni baš milo hraniti tičurine!

- Dosta sad! - vikne Deveti i prstima smrska kožu na čelu da prikupi svu pamet, iz koje će iscijediti njeku rečenicu. Ali je bivalo dana kad tu svetu tišinu pobrka Ronron. Nakljukan i razgrijan na suncu, stari brbljov stane se derati iz svega mozga, miješajući izreke što mu preostaše u mozgu: - Adijooo! Mala bili malo! Kom-pa-nji marš! Ajns! Cvaj!

Tada bi Deveti pomaman:

- Ile! Korpo dela!... Zavrnuću mu vratom, ako ga namah ne ukloniš!

I, - han bi se tad podmuklo smješkao, jer mu veoma gođaše kad bi se gospodar stoga ljutio. Ali, usred toga, ako gospodar, kazujući u pero, nehotice izostavi kakav važan uvjet, I–han, jednako srdit, napomenuće to, onako surovo. Tada Deveti ustane, uhvati ga za puce na kružatu i gledajući ga milostivo potapšaće ga po ramenu. Tijem je među njima mir učinjen.

Prije nego se svrši posao, Deseti siđe i ukočanji se na pragu, zvjerajući očicama.

- Pape, ja ću malo izaći!

Svagda se moraše javiti.

Ako je ocu do razgovora, zadržaće sina malko - uvijek na pragu - tužeći mu se na zla vremena, na zle dužnike, na svoje meko srce, zbog kojega će najposlije propasti. Ako nije voljan, tada samo odmahne glavom, ali će svagda dodati:

- Čuješ ti, nemoj se sastajati s onijem!

- Bo-bo-že sačuvaj! pape moj! Aj^bo-bo, ne-ne-ne! - ušeprtlji se Deseti, crveneći na sav mah. Tako je tepao, čim se malo uznemiri, a crvenio je stoga što je lagao, jer se s onijem, s kontom Slavom, najradije družio u kavani.

Deseti grabi svojim dugim kracima, a pri tome mu glavica jednako igra, baš kao u ptice kad skakuće. Ulica izdušuje na rastoku drugih ulica, pred ljekarnicu "Kod spasitelja".

U toj ljekarnici bivalo je uvijek pet-šest dokone gospode na posijelu. Glavni bijahu: jedan gojazni kanonik vlastelin, jedan stari bogati ljekar, jedan bogati skorojević, koji mišljaše da ne bi mogao živjeti dva dana bez ljekova, i jedan šaljivac, za koga se ne znadijaše čim živi, ali se znalo da dobro živi.

Njima je Deseti dobro došao, baš kao poručen. Ako bi on htio da ih mimoiđe, tada je dosta da njeki ispane preda nj.

Čim uđe, prihvate ga kao da ga ne vidješe bog zna otkada.

- O, ooo, karo, karisimo mio! - viče kroz nos kanonik.

- Ma gdje si ti, čovječe, a? Jesi li opet bolestan? - pita ljekar.

- A ti ne znaš šta je nova? - zapitaće šaljivac.

- Ne-ne-ne! Šta? Šta? - ubrza Deseti.

- E, šta, moj brajko! samo slušaj! - I stanu izmišljati koješta, da ga zaplaše, na pr. po gradu se klanča bijesan pas; utekao je iz tamnice strašan razbojnik, kojega ćahu osuditi na vješala; težaci! se pobunili protiv gospode, zbog dohotka.

Deseti blijedi i znoj ga spopada, ne sumnjajući da je sve istina što čuje, iako su ga sličnijem bajkama prepadali gotovo svakoga jutra. Pošto se nasite, puste ga, a on krene dugom ulicom, obilazeći pse i oružane ljude, koje udesi. Još mu je pretrpjeti peckanja i dosjetke omladine svakojeg staleža - od prolaznika, iz dućana i radionica - bezobrazno namigivanje mladijeh prostijih žena, što ta najviše ljućaše, pa ga eto u veliku kavanu.

Tu zateče radnijem danom njekoliko časnika koji odvojeno sjeđahu, njekoliko isluženijeh činovnika i među njima Slava D. Deseti veoma učtivo pozdravlja svakoga, Slava osobito, koji mu uvijek, bez riječi, pruži dva prsta desne ruke, pak ustane i priđe biljaru.

Deseti bijaše vrlo dobar igrač. S njime se malo koji u gradu mogaše mjeriti, osim Slava, ali ga svaki mogaše dobiti, samo neka ga zbuni, neka mu rekne na pr.: "Ne broji vam se taj uda rac, jer ste povukli štapom!" Ili "Otkuda imate petnaest? Samo dvanaest, gospodine!" Toliko bješe dosta da Deseti izgubi. Slavo to nije činio; šta više, on ne dopuštaše da ga zadirkuju.

Pred podne izađe i stari kamatnik, praćen svojim dužnicima, te se uputi k manastiru. I–han zatvori prozore i stane šetati ispred dvora. Deveti, oprostivši se s ostrvljanima, prihvati svoga staroga prijatelja gvardijana fra Vincenca, njekoga debelog Talijanca, koga narod prozva fra Bačvom. Njih dvojica sporijem koracima, ustavljajući se u prepirci svakoga trena, pređu obalu, zaokole iza saborne crkve na trg, gdje je velika kavana i gdje im se pridruži Deseti. Odatle će dugom ulicom, koja svršuje kod pomenute ljekarnice. Ta šetnja traje dobar čas. Kamatnik striže očima na sve strane, neće li ugledati koga dužnika, kojega treba opomenuti, a u isto vrijeme pažljivo sluša od učenog prijatelja što je o čemu rekao sveti Augustin, ili sveti Toma Akvinski, ili koji priznati svjetski mudrac.

I–han priđe ka duhovniku i poljubi ga u ruku, pak uđe u dvor, za gospodarima, zakračunavši oborska vrata.

Sa kamenijeh stepenica ulazi se u visok trijem, gdje je strop drven, a pod složen od sitnijeh kamičaka nejednake boje, gladak sav kao jedna mramorna ploča. Petera su vrata duž trijema, vrata visoka, 'dvokrilna, od mrka drveta, sva ispunjena prelijepijem rezbarijama. Kroza srednja uđe se u prostranu dvornicu, gdje je pod i strop kao i u trijemu, po stijenama golema mletačka ogledala i slike starijeh M–vića i providura, optočene zlatnijem okvirima. Naokolo su široke stolice, postavljene zelenom svilom. Iz te dvornice, kroz omanja vrata, ulazak je u četiri sobe, takođe ispunjene starinskim raskošnijem pokućanstvom.

Sa dna trijema vode stepenice na gornji boj, kud sada krenuše sva trojica. I gore je slična podjela, samo što dvornicu zamjenjuje ručaonica, a sobe su manje, te ih je više. Garofola je postavila na prostranom stolu za četvoricu i ona se zabavljala sa Ronronom, kojega svakoga dana kad se ruča i večera prenesu tu iz kule. Deveti sjede u začelje, Deseti njemu s desne, prema ovome Garofola, a I-han malo dalje, odvojen. Njeka stara ispijena kuharica, crvena nosa, odjevena polak težački polak varoški, donosi juhu. U povratku ne može ni ona na ino a da ne rekne koju ljubaznu obožavanoj ptici.

Dokle oni jedu, ded' da čujete uglavnome što je zapamtio slavni Ronron.

Poslije Devetoga, papagaj bijaše najstariji ukućanin u dvoru M–vića. On je gledao jedinoga konta Ilu devetoga kao mladića pusta i bogata, U doba Francuza, kad se prekidao zakon, koji dotle bješe napose za vlastelu, a napose za pučane i kmetiće. Ronron je zapamtio svatove Devetoga i pitan je bio iz ruku konteše Matilde, odive plemenitijeh D-ća, bijesne i prelijepe vlastelinke. Ronron bješe svjedok prve ljubavi potonje mrzosti, između Devetoga i Matilde. Ronron jedini mogaše pouzdano znati bješe li istina što se po gradu govorilo... Njeki mladi pukovnik bješe česti gost u dvoru, iako nezvan. Najposlije Ronron zapazi kad jedne zore zacilika u velikoj spavaćoj sobi, na prvome podu, mali Deseti, a istoga dana pred veče ispusti dušu Matilda. I tako ne bi suđeno ni materi da se nagleda djeteta, ni pukovniku da mu kumuje, kako bješe obrekao.

Ronron bješe velika razbibriga mlađanom vlastelinčiću, koji se othrani više lijekovima. nego Garofolinijem mlijekom.

Kad je Deseti po godinama mogao izučiti malu školu, tada mu otac najmi "meštra" Luju, isluženog učitelja. Na većoj muci bješe sada Lujo sa bolešljivijem plemićem, nego njekad sa 50-60 živolaznijeh težačića. S ovijema je, doduše, morao biti po cio dan, al' je bar carevao nad njima: jedan kleči na piljcima, drugi dubi na jednoj nozi, trećega razapeo, ovome isprašio tur, onome dlane, - često, borme, spopani "božji potrebač" te mlati njim lijevo i desno, po glavama i trupovima! Tako je bivalo dvadeset godina, sa gomilama đavolića, a sad pred jednijem... posta manji od makova zrna! Njemu Lujo tepa, tobož od milošte. Samo kad se plemeniti đak sasvijem pronevaljali - recimo kad iglom bocne meštra u stegno - tada Lujo skoči i... šmrkne duhana dva puta više nego obično, pak će ozbiljno:

- Molim, šjor konte, da nikada već to ne učinite! Sad slušajte: be, a, ba; be, o, bo...

- Šta je Ronronu, šjor meštre? Što se vrpolji? Da mu nije uš pod krilom? - prekada ga dijete.

Lujo lagano rastegne krilo papagajevo, te izdreljivši oči kroza zelenkaste naočari, traži zareznike. Zatijem, red bijaše pozabaviti se kanarinkom Mimi i jedinijem drozgom, po imenu Kikom. Utoliko i šjora Garofola donese meštru čašicu rakije i popriča se s njim - Lujo bi vazda stojao pred njom - i tako se svrši čas predavanja.

Deveti se razgoropadi doznavši da je Lujo počeo krišom donositi ptičice, koje Garofola, takođe nautoč, hranjaše u starinskoj kuli.

- Ti, kenjederu jedan! - viknu mu pred pisarnicom, - da nijesi već prešao moj prag! Ja te plaćam da mi učiš dijete, a ti mu puniš glavu kojekakvijem ludostima!

- Iluštrišimo šjor konte, vjerujte da ne znam...

- Šta: "Ne znam"! Eno gore deset ptica! Sinoć je dijete brbljalo da mu kupim vapca i ljepak, da ide u lov! A? Zar nijesu to tvoji savjeti, kenjederu najzadnji!

- Nimote se grišit', konte! - umiješa se Garofola. - Nimote ofendivat' prava človika, er ja som kriva, zač ja som rekla muolom da ćemo ga slat' u lov, čim nauči kak vaja: a-be-ce. A, po boga, ča je zla u tom? Nij li medik reka da muolom triba hoda i čiste arije, gospodine?... A, I–han, javle munjeni, ča su se tebi usta zalipila?

I–han, mudro, izdaleka, navede govor o zdravlju kontićevu i povladi Garofoli.

- Hajde, neka. bude i tako, ali sve s mjerom, korpo dela madona, bože oprosti! - završi Deveti.

Poslije te male smutnje, kontić se priljubi uz Luja, a on, da ugodi bolje pitomcu, pod starost nauči ispunjati ptice, te se starinska kula napuni i njihovijeh tjelesa.

Na kraju proljeća, jednoga dana, pred fra Vincencom i domaćima, bi ispitan Deseti. Gvardijan i otac činjahu se nevješti što je meštar došaptavao gotovo svako slovo. A kad mališa izreče naizust sav "Oče naš" i komad "Zdrave Marije", Garofola se zaplaka od miline.

Sjutradan povedoše kontića prvi put na ptice. Naprijed je hodio meštar, noseći ćuka na tojazi. Za njim Deveti, vodeći sinčića za ruku. Za njima I–han, noseći dvije krletke vabaca, i snopić prutića pod pazuhom. Pošljednji jedno težačko dijete, sa kotaricom hrane na glavi.

Ptičari padoše daleko od grada, na kontovu baštinu, gdje, čamajući do prvijeh hladova, namamiše dva drozga.

To se ponavljalo dvaš u nedjelji, s tom razlikom što u pohodima zamijeni Devetoga i I–hana njeki Tuklin, žilav mlad čovjek, po zanatu krojač, koji je radio samo kad bi ga glad nagnala, ali bješe strastan i vješt ptičar.

Silno kretanje po čistom vazduhu pomože metiljavom kontiću, a taj boljitak u njegovu zdravlju naknađivaše starome priličan trošak i veliku dosadu u kući, koja postade kao njeki pregradak Nojeva kovčega. Do kraja jeseni sjatilo se bješe oko Ronrona, Mimi i Kika mnoštvo pernatijeh drugova. Koliko je puta spočetka Deveti planuo u pisarnici:

- I–han! Korpo dela madona, bože mi oprosti, izbaci ih van!

Ali bi ga namah ukrotila mudra Garofola:

- Ako ćete da ubijete muologa, ondak muožete to učinit', er to bi isto bilo ča i zaklat' ga! I eto kako starinska kula postade ptičnjak.

Tri godine jošte učaše meštar Lujo maloga, pa ga predadoše fra Vincencu. Naskoro iza toga mešetar promijeni svijetom. Fratar je predavao Desetom za tri-četiri godine na pretrg, kad bi r mladić nakanio. Ali kako rastijaše, tako je marljivije polazio u lov sa vrijednijem Tuklinom.

Još nam je spomenuti da Deseti oboli smrtno 18 godini i u toj bolesti izgubi kosu i zube.

Zatijem nikakve znatne promjene ne bi u dvoru M–vića, do onoga časa kad ih eto ostavismo za ručkom. Ronron, Deveti, Garofola, I–han i Deseti, za toliko i toliko godina, dva puta dnevno bijahu na okupu, izmjenjujući jedne te iste misli.

Poslije objeda, stari bi otspavao dva časa, a mladi konte sa I–hanom i Garofolom opet oko ptica. Kad stari ustane, sin ga je pratio na večernje molitve u manastir, jer iako mu otac gledaše kroz prste jutrom, večernje ne smijaše propustiti. Iz crkve bi se prošetali sa gvardijanom istijem putem kojim i pred podne, pak na večeru i u krevet.

Eto kako je bivalo, s dana na dan, u dvoru M-kovića, osim kada bi konte Ile H-ti krenuo zorom sa vjernijem Tuklinom u lov.

IV

Proteklo je četrnaest godina od smrti Ike Bulinove. Njezina mala krovinjara uzvisila se i raširila se u lijepu težačku kuću na jedan pod s prozorima, sa strmijem krovom, sa slarićem i drvenijem stepenicama, koje prolaze uzlazi iz čista ograđena obora.

Nedjelja je poslije podne u početku jeseni.

Na slaru sjedijahu dvije žene i troje djece. Obje su žene mlade, stasite i plave. Iz daljine rekao bi slične su, samo što je jednoj na glavi crna povezača. Iz bliže vidio bi da je ona u crnini po licu ospičava, a da toga nije, ljepša bi bila od druge.

Žene gledahu, preko susjednijeh kuća, na daleku glavnu ulicu, kuda je vrvio narod. Odjednom, iza roglja njihove uske ulice izađe njeki vojnik, sa štapićem u ruci. Vojnik upita nješto jednoga dječaka, pokazujući štapom Bulinovu kuću, pak se uputi upravo k njoj, te prije nego žene mogahu izmijeniti svoje misli, bješe on u oboru.

- Pomoz' bog! Je li ovo kuća Bulinova? Može li se naprijed? Kamo ih? - pitaše vojnik penjući se.

Ona s bijelom povezačom izmače se s klupe, a ona druga sjedeći na pragu, pokri lice rukama. Djeca se zbiše iza praga.

- Bog pomogao! Jest kuća Bulinova. Koga tražiš? - odgovori ona s bijelom krpom.

Vojnik sjede na njezino mjesto, skide šajkaču i stade brisati crvenu kožu na licu i riđi snažni brk. Kad uvuče rubac pod ogrlicu, da i vrat protre, izgovori na pretrg:

- Sakrament, ala je vrućina! Dakle se obogatili, a? A kamo ih, kamo? Ja, danas je nedjelja, u krčmi su odista... E, e, e, pravi dvor, pravi dvor!

- Ma, molim vas, ko ste vi? - zapita žena iza njega. Glas joj malo drhtaše.

- Ja sam ti... mislim da sam ti djever, znaš Ilija, onaj ... jesi li čula.

Obje aknuše iznenađene. Krastava se pribra odmah i ustade.

- Zdravo bili!

_, No, no, a ti koja si? - zapita Ilija, izvadiv iz špaga jedan fišek.

._ Ja sam Ana, udovica Perišina.

_. Šta?... Umr'o Periša! - reče on. Na licu mu izbi čuđenje, ali to potraja trenutak. Pomnjivo nače prstom iz onoga fišeka malko masti, te zasuka brk. - Sakrament! Dakle umr'o! A ja ništa znao nijesam! Tako ti je kad ne mare braća za brata! Ja im pisah njekoliko puta, pa mi ne odgovoriše nijednom! - Opet nagnu ploskom.

- Mi nijesmo primili pisma! - reći će ona druga.

- Taa-ko! No, no, ti si Jakovljeva?

- Marija. Ja te se sjećam. Bilo mi je deset godina, kad ono tebe... ti ode u vojsku. Dobro sam ti zapamtila obličje, ali te sad ne bih poznala. Ja sam, znaš, kći Marka Tomića.

- E, e, - čuđaše se Ilija paleći debelu cigaru. Pa uprije štapom put mališe, kome je moglo biti ispod šest godina. - Je li mi ovo sinovac? E nalikuje na pokojnoga djeda. Kako ti je ime, a? Pu-u! Što se plašiš, kozliću! Amo ti, curice! I ona se mrdi! Divlje, pa divlje. Gle, i drugo žensko! Čije li je koje?

- Sve su moja, - odgovori Marija. - Od pokojnika ne osta djece.

- Bolje je tako. Što će sirotinji djeca? Marija pocrveni i zausti nješto, ali je prekide jetrva:

- Eto braje!

Vrh ulice primicaše se gomila za onijem dječakom koji bješe vođ Iliji. Od te gomile odvoji se visok čovjek, te pođe brže. Na njemu je bio nov, optočen gunj, koji nije obukao, nego se ogrnuo njim, pa sad, u brzu hodu, namicaše ga neprestano ramenima. Tako čine naši težaci kad su potreseni.

- Sa-kra-ment! je li to Jakov?

- Jao! - pljesnu se Marija, pokazujući narod. - Jao! kao na komendiju!

Čak bijaše i žena sa malom djecom u naručju.

- Sakr... Kako si mi obrkatio, oplećatio! - viknu Ilija, kročivši ususret bratu, pa ga uhvati za ramena i poljubi se s njim.

- Kako si.! - jedva izreče preneraženi čovjek.

- Zdravo, a ti! Sakrrr... pravi granadir! Ti se okućio, napunio kuću djece, sahranio brata, a ja ništa za to ne znadoh. No, no, opet dobro.

- Ja... brate... ja ti se već nikad...

- Servus, zemljaci! - viknu Ilija punu oboru čeljadi.

- Zdravo, Ilija! Dobro došao! Jesi li u životu! - viču ozdo.

- Ja sam mislio da si odavno na onome svijetu i duše sam se tvoje sjećao - poče Jakov.

- Ha-ha-ha! ta je dobra! Duše mi se sjećao! Ha-ha-ha!

- Onaj pokojni Škulić, što je s tobom otišao, pričao je u povratku da si poginuo u jednome boju u Italiji, - nastavi Jakov. - Dosad evo svak je od nas mislio da si mrtav.

- Škulić je to pričao! Dakle, velite, otegao je papke!

- Pravo, po duši, br'te, hvalio te pokojni Škulić, - poče njeki starčić, odbijajući dimove iz kratka kamiša. - Što jes', jes', br'te, kazivao je da si se dobro podnio u njekome ratu, da te kapetan...

- Ja sam bio u dvadeset i pet bojeva! - prekide ga Ilija, okrenuv leđa svojima na slaru i šireći ruke po priječazi. - U dvadeset i pet bojeva razumiješ li? i mal' da ne u svakom drugom bio sam smrtno ranjen, akamoli što je pričao gubavi Škulić. Deset puta bio sam smrtno ranjen. To ne može čovjek vjerovati, ali je tako. Ja panem, odnesu me u bolnicu, ljekar me pregleda i kaže: "Tot!" - to ti je naški: "Umr'o!" Alzo, deset je puta ljekar rekao: "Infanterist Ilija Pulin tot!" Oni tako izgovaraju: Ilija Pulin! A ja odležim po mjesec, po dva, dokle ne isteče otrovana krv, pa jači postanem. Alzo, tri su mi se prebijene kosti srasle: lopatica, jedno rebro i gnjat. I gnjat - razumijete li? Toga ljekari nikad ne vidješe. Nego, idimo redom. Svakoga puta, kad se oporavim, kažu mi starješine: "Pulin, vi ste dopili slatna metalja, sat možete na kuća!" A ja njima: - "Jok, gospodo! Ilija Pulin ostane! Ilija Pulin pravi Dalmatinac! Dokle bude rata, budem ostat'!" I tako ti, moj rode, ovaj vitez izdrža dvadeset bojeva i osam smrtnijeh rana! - svrši Ilija busnuvši se u grudi, pa ponovo prinese plosku k ustima.

- Popusti za dvije rane! - reče njeko usred prigušena smijeha.

- Molim vas, braćo, da nas ostavite na miru, a imaćete kad naslušati ga se! - presiječe Jakov, osmijehnuv se malo čemerno. - A vi dvije, što ste se ukočanjile? Zar, ti Marija, ne misliš da treba zgotoviti večeru, a? Ta nećeš mi tako brata dočekati. Hajdemo, Ilija, u kuću.

Žene uđoše i povedoše djecu.

- Ma biće i car slušao za tvoje junaštvo?

- poče opet onaj starčić s lulicom u ustima, baš kad svi ostali krenuše da izlaze.

- Ko? Car? - prihvati Ilija sučući brčinu. - Bolan ne bio, ja sam sa carem govorio, baš kao sad s tobom, ne budi primijenjeno! Kad je dohodio u Mletke, te držao smotru nad svom vojskom ujedanput viknu s konja: "Ko je Ilija Pulin?" Ja kročim tri puta ispred vrste, pa viknem:

- Evo vašega vjernoga vojaka!

Car mi se dobro zagleda u oči, odjaha, pa hajd', hajd', k meni, te me udari, što ikad mogaše, dlanom po ramenu, vičući:

- Bravo Dalmatinac, brrrra-vo! Da mi je samo deset regemenata takih vojnika, pa da osvojim drugu kraljevinu!.. Žao mi je, žao mi je, žao mi je - (baš tako tri puta reče) - što si rđavo zabilježen, a da toga nije, smjesta bih ti dao zapovjedništvo nad svom ovom vojskom. Nego idi kući, a daću ti dobru službu, da ti bude obilato dovijeka. A zasad evo ti sto dukata...

- I dade ti toliki novac! - viknu prostodušno jedna žena, cupkajući dijete u naramku.

- Stan', ne prekidaj me! ... Oni oficiri, što bijahu oko cara, popadaše na koljena:

- Svijetla kruno! - reče najstariji - molim te da Iliji prostiš pogriješke, te neka nam ostane, kao naš drug i naša dika. Jer, najposlije, šta je krupna zgriješio? Gotovo ništa! U ljutini i zavadi posjekao dvojicu, trojicu, kao'no ti žestok vojnik. A to se može oprostiti vitezu, koji je izdržao trideset bojeva, koji je dopanuo petnaest ljutijeh rana...

- Pridade opet! - napomenu onaj ozdo.

- Šta ti to mrmoljiš, mladaću! Jezik za zube pred starijim! - Ele, car se nasmija i dohvati za kajiš da otpaše sablju svoju, pa da je meni pripaše, - to car čini jedan put u životu, kad hoće da počasti najviše što može. Ali ga ja pretekoh:

- Nemoj, svijetla kruno! Hvala ti do boga, ali sam se zaželio mira! - Tu je bilo svakojakih riječi: molbe, vike, pa, borme i prijetnje, ali ja ostadoh pri svojoj, uzeh onijeh stotinu dukata, oprostim se s drugovima, odjenem se lijepo, pa k mojoj konteši...

- U-ha! - stade glomot u oboru. Jakov pljunu i uđe u kuću.

- Ne obziri se na dječurliju, Ilija! - reče starčić. - Što je odraslo s govedima, ne zna gospodske rabote.

- Tako je - dodade drugi tobož ozbiljno.

- Ko bi ta konteša? Žena ti, što li?

- Odlazite, ako boga znate! - viknu Marija s praga.

U kući se začu tutanj njeki, vriska djece i prigušen glas udovičin, - kao da se rvaše s djeverom.

- Stanite, još deset riječi! - izdera se Ilija, predušujući s ploske, već trešten pijan.

- Ko je bila, pitaš? Najljepša, najbogatija udovica u Mlecima, more! Konteša Vivaldi...

Jakov, zelen u licu, iskoči i uputi se niza stepenice, a na to gosti zagrabiše.

Snahe uvedoše djevera i povedoše ka postavljenom stolu.

- Čudna blutiša! - reče starčić kad Jakov zatvori oborska vrata za njima. - Nimalo se izmijenio nije!

- Istina je da laže i paralaže, ama bih ga slušao cijelu noć! - doda njeki.

To potvrdiše svi i dogovoriše se da ga sjutradan časte u krčmi, a biće još družine, jer je svečanik.

Jakov slušaše to iza zida. Pošto otidoše, Dugo jošte osta pogružen, pak mu se natušti oko srca, te briznu u plač kao dijete. Uđe pod slarski svod, ispra oči vodom iz vijedra, a ubrisa ih rukavom, te se vrati u kuću.

Ilija hrkaše na sav mah, naslonjen čelom na ivici od stola.

Bez riječi jedne, Jakov ga uhvati ispod pazuhe i odiže; žene ga ščepaše za noge i legoše ga na krevet u nuglu. - Cijela prostrana suhota ne bijaše ispregrađivana, a bilo je njekoliko postelja naokolo. - Brat mu izu čizmetine i otkopča mu mundir, pak se vrati ka stolu. Tu se nalakti i pokri lice rukama. Marija i Ana posjedaše, pa čekahu da domaćin izreže one dvije plase pečene govedine, što već okorješe nasred stola.

- Jakove, brate, batali brigu! - reče mu žena. - Ded', brate! - pa mu poturi jelo, ali u taj isti mah i njoj grunuše suze.

Jakov opsova, skoči, naglo svuče kružat, otpasa se i izu, sve to u tinji čas, kao da mišljaše u vodu skočiti, pa se pruži na krevet.

Žene su dugo šaptale za stolom, te i one polijegaše.

Zorom zabrujaše zvona u gradu, naviještajući blagdan, "jesenski Božić", kako njegdje u Primorju zovu Svisvete.

Jakov bješe istočne crkve, ali iz ljubavi prema svojoj Mariji ne rabotaše o velikim katoličkim godovima. Toga jutra, uz jeku zvona, dogovorno, obukoše težatno ruho, preporučiše Ani kuću i djecu, sađoše u obor te pognaše mazgu u polje, ne da rade, nego da se razgovore podrobno, na osami.

Granu topal dan, kao usred proljeća, kakov samo u Primorju u to doba godine biti može.

U oboru igrahu se djeca, Ana zamišljena sjedijaše na slaru; pred njom bješe rukomija vode, spremna za djevera, kad ustane.

Škripa oborskih vrata trgnu je iz misli. Uđe jedan općinski stražar, njeki tutuš, kome sablja dopiraše do članaka.

- Dobro jutro! Ovo je kuća Bulinova, rekoše mi. Je li tu Ilija Bulin, soldat? Ilija skoči na prag.

- Ko me traži? Šta je?

- Poruka od općinskog tajnika da mu se prijaviš po podne. Istina svetac je, ali...

Pljusak mu prekide objašnjivanje; Ilija mu izli svu rukomiju vode na glavu.

Mali stražar, spuštajući s neba sve višnje sile, istrže sablju i poteče uza stepenice, ali videći kako rutave zasukane mišice Iline drže stolicu, vrati se, prijeteći.

Ilija ne upita za brata, ni za drugu snahu, niti i za što, nego će na polasku:

- Sa-kra-ment! Ovdje se ne pije kava izjutra, a ja navikao. Da nemaš... ovaj... jedan banovac? Teško mi je mijenjati pedeseticu.

- Pogodio si, brajo, da nemam! Mi smo željni vidjeti bijelu paru, a ti ćeš cedulju isto morati razmijeniti, ako je -

- E, gle, mudrovanja! Daj, nemoj se mrgoditi, golubice. Znaš da ću ti vratiti desetostruko. Više će ti donijeti što ću u jedan mah pokloniti, nego što donosi za po godine ono - treska! - treska! - pokaza štapom stativu.

Udovica dršćući odriješi rubac, u kome, na njezinu žalost, bijahu same plete, te mu morade dati jednu.

Ilija ponosito otšeta u kavanu. Iz nje, s načetom cigarom, krenu da se nagleda svoga rodnog mjesta, a i ono njega. Po življim ulicama sretao je mnoštvo crkvara, ponajviše mladog ženskinja, a tada bi se uštapio i sukao brk. Svrnu i u dvije-tri crkve. Najposlije otide u općinsku kuću, gdje mu činovnik pregleda vojničku bukvicu, pa mu iščati drugu bukvicu, zbog krštenja stražareva.

Pred gradskim vratima udesi mnoštvo težaka, te njekoliko od onijeh što ga sinoć slušahu.

- Zdravo, Ilija!... Servus, šjor Ilija!.. Živ bio, viteže! - viču što koji.

- Servus, servus, zemljaci! - odazivlje se on i pruža svakojem po dva prsta.

Nije ga trebalo moliti da pođe s njima u krčmu. Gozba se nače rakijom. Kad mu zasuzi jedno oko, stadoše se nadmetati ko će ga častiti najprije jelom, i nude ga da bira. Ilija ih gledaše, kao žaleći ih, pa odmahnu rukom:

- Ta čim da me častite vi? Meni su trgle na nos prepelice i jarebice u Mlecima! U pošljednje vrijeme sve mi posta prijetrano, osim ribe, i to njeke vrste ribe što je ovdje nema... A, gle, muke mi, što mi pade na um! Mogao bih malo pečenja, ovnujskog pečenja s ražnja, po naški. Sakramenthinajn! da mi je to ko rekao prije mjesec dana! Ali, opet, što je ko navikao...

- Sakrmenthinajn! krčmaru, donesi ovome čovjeku po oke od bubrežnjaka, i vina daj amo! - viknu njeki.

Dok Ilija jeđaše ovnovinu, - baš vlasteoski s početka, onako šmedlajući, pak stade bucati - dotle mladići pričahu starijim ljudima sve što čuše sinoć od njega; a pošto se obrediše vinom njekoliko puta, navale na nj da nastavi.

- I ti se, Ilija, oženi u Mlecima! - poče jedan. - Kako bješe ime onoj konteši udovici?

- Kakva udovica! Zar bi Ilija uzeo udovicu! - prekide ga drugi.

- Dobra ti je, momče! - namignu mu Ilija.

- Bješe konteša, ali djevojka kao vila, od osamnaest godina. Ele, ona se zaljubi u mene po čuvenju, - ta novine ne prestajahu govoriti o meni, - a take udavače traže ljude na glasu. Ja sam se kao malo ustezao, znajući da se tijem načinom žensko jače namami, pak je isprosim i poslije dvije nedjelje vjenčamo se.

Imali smo deset mramornijeh dvorova. U jednom smo ručavali, u drugom večeravali, u trećem dočekivali prijatelje i provodili igre, u četvrtom noćivali, u petom... ali vi to ne možete razumjeti. Ostalijeh pet dadoh pod najam velikašima, te mi je donosilo dohotka preko trista dukata na dan. Ali, vjerujte bogu, nijedan mi ne omrcaše u špagu! - Žena je imala svoju prćiju napose. - Reći ćeš: u što potroši toliko blago? Evo čuj! Ujutro me povezu moja dvadeset i četiri veslara u šetnju, na mojoj gondoli od zlata. Kud god prolazim, dočekuju me svirke, pelivani, igračice, sirotinja i dječurlija, te se deru: "Viva el konte Pulin!" - a ja sipljem i sipljem. Ručali pak nijednom nijesmo bez dvadeset po izbor gostiju. Poslije ručka zasjednem u velikoj kavani pred svetijem Markom, a oko mene se skupe: admirali, đenerali, konti mali i veliki, i sve ih ja častim. Ali uveče, u četvrtom dvoru, tu sam najviše trošio. Jednom zatekoh drugove u igri, te viknem s vrata: - Banko! - Njeki vlastelin prišapta mi: "Nemojte, svjetlosti, jer je u gomili pedeset hiljada talijera! - "Ništa za to, rekoh, konte Pulin ne poriče svoje riječi! Vuci karte!" Onaj izvuče i ja dobih. Sve to poklonih onome mladiću. Dakle, osim troška, bijah i razdarušan. Cijeli se Mleci tome čuđahu...

- Ja se, boga mi, čudim ovijema što te slušaju! - prekide ga jedan stari, pa izađe.

Ilija se nimalo ne snebi, nego gledaše za njim prezirno, a družina zapljeska rukama. Nasta graja:

- Pa šta bi dalje?... Rodi li ti konteša sina? ... Ili ti je pregrabi njeko?... Da te ne pokradoše Mlečići?...

Dok su ga tako pitali, on nategao iz vrča, pa jedva preduši.

- Zbilja ne bi čovjek vjerovao da je tako bilo, da ne svjedoči konte Ile M–vić! - uplete njeki vragolan. - Lani, vraćajući se iz Mletaka kazivaše kako se jedan naš tamo bogato oženio. "Zaboravio sam mu ime - govoraše - ali je vrtoglav, sve će istrošiti u malo vremena..."

- On je to govorio! Ovaj naš kamatnik? - viknu Ilija. - To mi je hvala što sam ga gostio tri dana i što mu zajmih silni novac... nego imaću ja s njim računa čim...

- Nemoj, brate, sad svraćati na drugo, no svrši!

- Trajaše tako godinu dana. Ja sam već bio vidio da mi nema opstanka, da mi o glavi rade, te naumim da skupim što više blaga, pa da umaknem, ali me pretekoše. Jedne noći, tek što se svukoh, zatutnjaše koraci u trijemu, dotrča moj dvornik: - "Bježi, gospodaru, pogibe!" pa ga nestade. Ja nategnem malu pušku u lijevoj ruci, a desnom istrgnem sablju i stanem navrh stepenica. Odozdo ih navrije pedeset. Opalim jednom u gomilu i mislim da složih na zemlju barem četvoricu, ali rulja viknu: "Morte Dalmata!" i poteče. Ne bi mi druge, nego iz sobe u sobu, pa onda s jednoga prozora: đipac! Srećom bućnuh u more, a da padoh na kaldrmu, ne bi mi ostale dvije kosti zajedno. Isplivam, te onako kišan, avrlj-bavrlj kroz ulice, dokle dospjeh u veliku kasarnu. Tu ispričah sve po redu, a na to vojnici htjedoše krenuti da me svete, nego ih ustavi zapovjednik, naš čovjek, čini mi se rodom iz Bata. On me povede nasamo i reče: "Moj druže, orazumi se! U ovome su poslu svi plemići, a ko zna?... ko zna? i ko još! Oni imaju stotine načina da te smaknu mučki, - pa da takov čovjek. pogine mučki? Nego idi ti u Dalmaciju, a za bolju sigurnost obuci se kao prost vojnik. Ja ću sve caru javiti!" - Ja ga poslušah. Sad, kako vidite, stvar nije svršena.

- E, baš mi je krivo što se tako pusti Talijancima! - viknu njeki.

Ilija diže mišicu visoko:

- Pokazao sam ja stotinu puta mačkarima ko sam ja, a za ovo ću, kako ja znam! Ne učite vi mene, djeco!

Dugo je on još tako kitio, pa u mraku posrćući, dođe k bratu na noćište.

Po gradu, po baštinama, govorilo se o čudnom vojniku, te koji ga ne bjehu slušali, jedva čekahu svečanik.

Kad nigdje nije bilo časti, Ilija bi se skrasio kod kuće i zadovoljio suhim hljebom i rasplaćenijem smokvama, običnom hranom primorskih težaka. Uz to bi uvijek pomalo iskamčio što od, snaha, jer ih je plašio da će zavrći parbu oko dijela. Jakov je znao da će se najposlije do toga doći, da će morati odvojiti skitaču dio u ime očinstva, stoga je vješto obilazio i izmicao se da se ne sukobe.

Desi se pak nješto što ga skide s vrata Jakovu za njeko vrijeme.

Jedne nedjelje, prvijeh dana mesojeđa, pred kavanom na obali, posjedalo mnoštvo težaka prema zimskom suncu. Ilija im se pridruži teškovoljan. Bješe u težačkoj nošnji, u odorama pokojnoga Periše. Već ga ne čašćahu, nego je obično moljakao. Neto, veseli su dani, a ljudi željni šale, te mu revenom poruče piće. Malo po malo njemu se izoglavi žestoka mašta, te priča i priča onako "svojski".

- E, sad ćemo vidjeti može li se tebi što vjerovati, - prekide ga njekoji. - Spominješ li se da si nam kazivao kako si u svome dvoru u Mlecima gostio konta Ilu M–vića?

- Pa jesam. Guba jedna, kamatnik, ljudo...

- Pss! ne psuj! I ti se njemu ne javi otkad dođe?

- Nijesam, ama hoću, koliko danas.

- A da nu, pogledaj, ko je ono s onijem fratrom?

Ilija izboči grudi i uputi se k dvojici prijatelja, koji, kao obično, primicahu se lagano, razmahujući rukama. Jedan poteče za Ilijom i vrati ga.

- Njekako nije lijepo da čovjeka ustavljaš na ulici, nego hajdemo pred njegovu kuću!

Svi krenuše uz obalu, pa uz Ulicu svetoga Frane, gdje udesiše I–hana u običnoj njegovoj šetnji pred ručak; odatle izađoše pred ljekarnicu "Kod Spasitelja".

Pratioci Bulinovi razdvojiše se i odmakoše, kako se primaknu Deveti sa gvardijanom i sa sinom.

Ilija sastavi pete, dotače se kape prstima:

- Javljam ponizno: Ilija Bulin, deto konte Pulin, vaš poznanik iz Mletaka.

- Šta?... Što?... Ko si ti?... Šta hoćeš? - pita Deveti, kročivši natrag.

Fratar razjapio usne, Deseti pobježe, dokonjaci iz ljekarnice izađoše, prolaznici zastadoše.

- Šta hoćeš ti? - izdera se opet konte.

Ilija zarešeta glavom i diže ruku da potapše konta po ramenu, ali stari izmahnu toljagom.

- Natrag, pijani lupežu, jer ću ti glavu rascijepiti.

- To mi je hvala za ono što sam te častio!

- A, lupežu, ti mene častio?... čekaj!... stan'! - zavika konte, i stade mahati štapom, a Ilija se uvija tamo ovamo, dokle ga sa straga ne obori I–hanova noga. Grohotan smijeh sa sviju strana proprati vitežev pad, ali to potraja trenutno, jer Ilija padajući istrže kontu štapinu, skoči, pa I–hana: udr'! udr'! udr'! po prsima, trbuhu, leđima... I–han, vrišteći, najprije se obrnu dvaš u kovitlac, pa dade mahove nogama. Tada se Ilija vrnu ka kontu, te i njemu odalami desetak tojaga, čuvajući mu glavu. Jedva već i redari dopadoše i razdvojiše imenjake.

Deveti i sluga mu odležaše njekoliko dana u postelji, a vitez šest mjeseca u tamnici.

Pošto izađe, podijeliše ga dobri ljudi od brata. Ilija skunatori do 300 talijera za svoj dio.

Neprekidno su trajale pijanke i pričanja do druge jeseni, dokle nestade novca. Tada Ilija poče mučiti muke da trbuh napuni, te dosadi crkvi, susjedima, putnicima, a najviše bratu. Krčmari mu ne dopuštahu k sebi, osim kad bi s praga pokazao novac. Mirniji ljudi svrtahu s puta ispred njega. Fakini i dječurlija kinjahu ga rugom, te posta pakostan. - da bog sačuva!

V

Svakoga proljeća Ile Deveti otplovi u Mletke na odmor, i ostane tamo po mjesec dana. Pisarnica se ipak zorom otvara; ostrvljani, istina u manjem broju, ali opet se kupe oko I–hana; konte Slavo, svakoga jutra, u isto doba, ponosito prođe tuda; gvardijan, šetajući s jednijem mlađim fratrom, dva puta u danu zastane pred dvorom i porazgovori se sa slugom. Da još mladi konte i šjora Garofola žive po staroj navici, moglo bi se reći da se red malo pomjerio, ali kad staroga nije, mladi rano odlazi u lov, a ona leškara do podne.

Samo jedanput putovao je s ocem Deseti, ali umal' se ne razboli u duždevu gradu, čeznući za pticama...

Ele, proljeće je u svemu mahu. Zora rudi.

Ilija Bulin probudio se na kamenoj klupi, pred gradskim vratima, baš kad mladi konte i Tuklin prođoše. Ptičari se začudiše što ih propusti bez pozdrava. Najkraći mu pozdrav bješe ovako:

- Zdrav' uranili, dva G... vića! U lov, a? Lupeški sine, otac ti odire siromahe, a ti hvataš ptice! A taj dronjo digao glavu otkad se kljuka tvojim mrvama! A kamo vam I–han, moj stari znanac? Valaj, platiše mi: I–han i stari jarac, a vas dva do zgode, sakramenthinajn!

Tako ih je obično ispraćao riječima, a toga jutra ćutke pođe za njima.

Kad bijahu na kraju zagrađa, stade Tuklin, spusti dvije krletke vabaca, nasloni se na tojagu s ćukom, kao na bojno koplje, pak će oštro:

- Što si pristao za nama, Ilija?

- Što mi je drago!

- Pa-pa-pa, što 'o'š? - zabobonji konte, iza leđa Tuklinu.

- Pa-pa-pa, svoj put, kud me volj-volj-volj! - zapjeva Ilija, podražavajući pticama.

- Natrag! - izdera se Tuklin, mašiv se za pas.

Ilija se raskorači.

- O o, čudna momka rastriženjaka! Što je to za pasom, bolan? Ded': vajir!

Iza njih zabaktaše mazge i gomila čeljadi naiđe; težaci uranili na posao.

Deseti i njegov pomoćnik jedanak zagrajaše: kako im se nasilje čini na carskoj cesti.

- Idem putem. Eto što oni zovu nasiljem!

- Pa idi, ali ne za nama! - viče Tuklin. - Što si naumio, krvopijo? - tobož se obrecnu njeki mladić.

.- Moje mi duše, brate, nemam nikakve zle primisli. Rad sam naučiti kako se love ptice da tijem štogod zaradim. Mogu li mi, dakle, oni braniti da ne idem za njima?

- Ne, borme! - rekoše svi.

- Ali, ako baš to nije po volji šjor-kontu, onda... e onda neka se maši u špag, neka mi da štogod.

- Podaj mu, kontiću, neka ga đavo nosi! - reče onaj mladić.

- Podaj! Podaj! - govore i drugi.

- Ne, ni prebijene pare! - viknu Tuklin. - Hajdemo, pa ćemo vidjeti!

I opet pođoše ptičari, a Ilija im se pridruži, te uhvati korak s njima, podvikujući: "Ajns! cvaj!" Tuklin stane. Deseti sklopi ruke, moleći svoga pratioca da ne zameće kavge, a težaci se smiju grohotom.

- Ne skide ga s vrata, bez otkupa, konte! Deseti izvadi kesicu. Bulin tada skide kapu.

- Braćo, vi znate da sam metao krv na njihovu kuću, a znate da sam imao i pravo. Ali kad primim poklon iz njegove ruke, e tada je mir uglavljen zavazda. Je li pravo ovako? Otsad, zaista ću ginuti za njih, sakrrr... Aaaa, konte, vi mi pružate banovac!? Da uzmem banovac, ja?...

- Ne, borme, manje od talijera! Takav čovjek da oprosti krv za banovac!

- Nemoj, Ilija, što ti neće dati sve što je u kesi.

Konte dodade još jedan, ali videći e ga se neće moći otresti, baci od jednom pet.

- E, sad se poljubite, kao što je red pri uglavi mira! - viknu njeko.

Ilija raširi ruke, a Deseti ustuknu. Ženske ga opkoliše. Ilija poče igrati, podvikujući i u tome omjeri njekoliko puta svoju poplatu o Tuklina, koji se mučaše da iskobelja gospodara.

Ilija se u povratku sretao s drugim težacima. Svi ga pitaju šta je to bilo, a on sako veselo odmahuje rukom:

- Pomirio se Bulin sa M–vićima! - viču oni prednji. - Dao mu je kontić dio, u ime očina duga!... Nije, nego mu je platio lovačinu!... Aja, bogme, to je samo za ovaj kraj, a za ostale baštine biće nove pogodbe!...

Ilija zorno bahnu u kavanu.

- Daj kavu, rakiju i cigaru! - viknu s vrata, treskajući novcem.

- Nanijela sreća odnjekuda, a viteže? - pitaju ga ljudi. Ilija ništa ne odgovori, nego pošto doručkova i zakurnjavi, udari se dlanom po čelu i zarešeta glavom, kao da ćaše reći: "Gdje je meni dosad pamet bila!"

Ali se i on sjutradan u prozoricu veoma začudi kad izađe kroza gradska vrata I–han sa dvocijevkom o ramenu, pa Tuklin sa vapcima, pa Desetog, pa jedna momčina težačka sa toljagom u ruci. Svi, osim Desetoga, čikahu pogledima Bulina.

- Sakrm! - počeša se on po glavi, ali se nije dugo predomišljao, nego pođe za njima.

Niko se ne obazrije na nj dokle ne minuše daleko od zagrađa, a tada se osu grad kamenja na njega, te anj hramljući, vrati se natrag.

Još je dva puta I–han predvodio družinu, ali kako Iliji ne bijaše nigdje traga, trećega jutra izosta vojvoda. Tuklin namjestio vapce poperio prutiće, te se vrati ka kontu i momku, i leže pored njih na ledinu, kad zaklikta njeka ptičurina i zamaha krilima, na vrhu jedne gomile, iza vinogradske međe. Ptičari ustadoše i krenuše tamo da otjeraju orlušinu, ali se ona preobrazi u Iliju Bulina, i prije nego se razabraše, zvijukahu bubulji oko njih. Deseti prvi zagrabi, i to srećno, jer ga zgodiše samo dva kamena u noge, ali Tuklin i njihov mlađi otrčaše puni masnica. Sav pribor i vapci ostadoše plijen pobjeditelju.

Događaj se brzo razglasi. I–han javi općini, a ona naredi pudarima da hvataju krivca. Proteče njekoliko strašnijeh dana po čeljad M–vića, jer se Deseti previjaše manje od bola nego od žalosti što neće moći više u lov. I–han je svakog trena trčkarao na općinu da čuje je li zlikovac uhvaćen. Aja! bogme! Iliji nigdje strva. Poče se čak govoriti da je zaglavio. I–han se radovao tome glasu i potajno obeća nagradu ko ga o tome uvjeri. Nađe se njeko ko primi nagradu - i tada već ne bijaše sumnje, te se I–han opet zavrže dvocijevkom i isprati gospodara i Tuklina. Onoga mladića težaka ne htjede više u službu; nazva ga "mlakonjom".

Zemlja bijaše prhla, praši se gdje staneš; zrikavci uzavrjeli sa sviju strana; ptice u krletkama žalostivo crvkutahu, kao da opominjahu slobodne druge neka se čuvaju zamaka. I–han, leđima uza maslinu, puškom preko krila, kunjaše kao i gospodar kraj njega. Tuklin je krpio svoju poderanu nogavicu.

Usred tišine krcnuše grane pod međom, njima s boka. I–han streknu. Mrtvačko blijedilo prože mu kožu, zjenice mu se raširiše od užasa jer Ilija Bulin nategnutijem štucom cilja put njegove glave. Konte se izvrati, Tuklin se strovali na bok.

- Baci dvocijevku daleko od sebe, ili si smjesta mrtav!... Alzo: ajns, cvaj...

Prije nego zlikovac svojim promuklim glasom izgovori "draj!" I–han baci pušku i jedva izgovori: "Nemoj!"

- Neću! - prihvati Ilija - ali se odmah vuci u grad! Za gospodara se ne boj! Moje mi časti, ni prst ga neće zaboljeti, jer mi nije kriv! Idi!

Konte se uhvati: za I–hana, no Ilija nastavi oštro:

- Pustite ga, šjor konte! Ne bojte se! Ako ga ne pustite, biće zlo!

I–hanu klecahu koljena; jedva izađe iz vinograda.

Tada zlikovac diže dvocijevku, primače se i stade notom na notu premrla Tuklina.

- Što ste vi digli hajku na mene, a? Vi ste me isprebijali žao psa, zato što sam hodio za vama, a ja ne tražih suda, nego se osvetih, jednom za jednom. Je li tako, kontiću?

- Je-je-jest!...

- A što ćemo sad?

- Da-da, daću koliko rečeš...

- Aj-bo! Ostaću ovdje s vama i vrnuti se s vama, neka vidi svijet da se nijesam pohajdučio!

- Hajdemo odmah na-trag! - poče Deseti malko oslobođen. - Ja ću svakome reći da nijesi ni malo kriv, svakome, i općini, i...

- To će biti lijepo, - prekide ga ljubazno Ilija, - ali konte moj nije hitnje! Zašto da ostavljate lov?... Ti, dronjo, trkni tamo pod među i donesi vapce i prutiće što ste ostavili poslednji put. Eto vidite, konte, da ja nijesam rđav čovjek! Idi, dronjo, idi, ne predomišljaj se, nego da si tamo i amo za trenutak. Nemoj bježati, jer moj štuc stigne dokle oko dopire. A ne boj se ni ti dronjo, iako nijesi zaslužio da te štedim. Neću te, valaj, zbog obraza mladoga gospodina... Vi gospodaru, pričekajte malo! S vama sam odmah!

Ilija otide sa dvije puške o ramenima, a vrati se samo s dvocijevkom, jer mu štuc bješe-zajmio pudar. U povratku prva mu je briga bila da u dva duška popije svu rakiju iz ploske kontove, ali od toga kao da se Deseti opi, te poče u govoru uplićati: "Ilija brate!" Ilija pak njemu s poštovanjem: "Šjor konte imenjače!" Po njegovu svjetu, odmah se premjestiše podalje, pod njeki humak. Pošto su tu zaludu dugo dreždali,. premjestiše se u jednu dolinicu, i tu ih sreća posluži, ptice se hvatahu kao lude. Oko popasnijeh doba Ilija i trećom premjesti oko. Zaisto konte morade pomisliti da mu je novi, nezvani pomoćnik, pravi vještac, jer toliko ptica nije drugda ni u pet dana nahvatao. Od silne radosti Deseti se podjeti većma nego što dotle bješe, te se poče šaliti s imenjakom, a nesretni Tuklin, sluteći svoju skoru propast, ćutaše mramorkom.

O sunčanom smiraju, težaci, vraćajući se s polja ka svojim kućama, nagledaše se pravog čuda! Konte Ile Deseti i Ilija Bulin gredu veselo zajedno, a za njima Tuklin, prosti izmećar, pognuo se pod silnijem teretom!

Veseli usklici praćahu nove prijatelje

- Sretna ortačina, Ilija!

- Sa srećom, kontiću, novi drug!

- Živjeli vitezovi!

Ilija lijevo i desno otpozdravlja po vojničku, prislanjajući prste na kapicu.

- Ne čudim: se što ih bog stvori, nego se čudim kako ih sastavi! - rekoše mnogi. A drugi na to:

- Ko će kao bog! Dva izgometa, jedan od gospodske ruke, drugi od naše, sastaše se da budu zajedno na ruglo narodu!

Te večeri, Ilija triješten pijan, čašćaše znance u krčmi, što se odavna ne bješe vidjelo. Razumije se da je na svoj način iskitio znatni događaj, ali, što je najljepše, tvrdio je da on nije tražio kontića, nego ovaj njega. "Stari jarac - među nama budi rečeno - stari je pisao sinu ovijeh dana iz Mletaka: da se svakako oprijatelji sa mnom! Jarčina je doznala ko sam bio ja, i da je sve istina što sam kazivao, pa sad, onako pulitički, hoće da mi se primakne. A ja se činim kao nevješt, dokle ne kucne moj čas."

Sjutradan prije zore bješe Ilija na ulasku Ulice svetoga Frana. Deseti izađe veseo i sam predade dvocijevku imenjaku, I–hanova tužna glava promoli časkom kroza prozor donje sobe, pa se I–han prekrsti desetak puta, kao 'no ti čovjek koji ne može da dođe k sebi od čuda. Tuklin ponizno pođe za njima noseći vapce, još - ali to ćete teško povjerovati - još klimnu glavom put skitača nazvavši: "Dobro jutro, šjor Ilija!"

I tako je bivalo prekosjutra, zakosjutra, nakozasjutra, ele svakoga božjeg dana. Ilija se danju lomi uz kontića po baštinama, a noću "seiri" po krčmah.

Tako zateče kamatnik, vrativši se iz Mletaka. Krivo mu je bilo - još kako! - ali što će? Hoće li "u greb otirati mluodoga kuonta, ako zabrani ča je navikal!" kako reče Garofola. Jedino, pošto Deveti preuze stari red, uvede novu preporuku, koju davaše sinu, jutrom u pisarnici.

- Čuješ ti! nemoj se sastajati s onijem oklamašem - bar po gradu nemoj, korpo dela madona! - Bože mi oprosti!

.- Aj-bo-bo-bo, pa-pa-ša, ne-ne-ne, nijesam ga vidio ima... ima i ne znam kad! - odgovori Deseti, a pocrveni odista i po cijelom životu, kad tako slaže.

A Ilija ga čeka. Deseti grabeći svojim dugim kracima, obrće se svakoga trena, od straha da pape ne "špija".

- 'Bro jutro, šjor konte imenjače! - pozdravlja ga Bulin. - Zdravo osvanuli! Spavali dobro, ja? Dobro, borme, kao mlad! Jutros ste vedra lica, boga mi kao lilić, kao ruža, divota vas pogledati!

- Ču-ču-ješ onaj, da-danas nećemo...

- Ta znam da nećemo, nego mi vi juče rekoste da vas pričekam.

- Aj-bo-bo, nijesam rekao!

- Kako!? Dakle ja lažem, sakramenthinajn! Dakle...

- Ne - ne to, imenjače, nego, znaš, pape...

- A što pape?... Već mi je dosmrdio taj vaš pape! On me zove da sam oklamaš, da sam...

- Ni-ni-ni-je to rekao...

- Nije jednom, nego stotinu puta, sakrrrr...! Ali sve do jednom, dokle mi ne prekipi, jer ja nijesam izmećar, nego carski vojnik, sakrrrr...!

- Idi sad, evo ti, na!...

- Šta. "Evo ti na?" Ne bih ja iz postelje ustao za pljesniva dva banovca, akamoli čekao dvije ure.

- Ču'š, evo ti pleta, e nemam više usitno.

- Hajde, uzeću i toliko, kad već nemate usitno... Pa, kad zapovijedate, šjor konte imenjače? Istesao sam dvije nove toljage za ćukove Da, pače juče sam hodio iza gradišta, starijem putom, na onu poljanicu, znate? o, moj dobri gospodaru, ne bi vjerovali, ne bi vjerovali!...

- Što-što-a?

- Božja daća! Božja milost! Tušta! Tma! Nebrojeno mnoštvo sjenica... da se priča, pa eto!

- Ču'š, evo ti još dva banovca! - reći će kontić, a zatrepeću mu od mila blijedi kapci i oblizne se jezikom, pomišljajući na "polentu" sa sprženim sjenicama.

- Da - dakle iza gradišta? Pa - pa - pa da idemo u četvrtak, ali molim te, prije sunca!...

- Prije zore sam ovdje, sakramenthinajn! Od ponoći biću ovdje, aptak! Dašto nego: aptak! u četvrtak! - Bog s vama!

Dokona gospoda iz ljekarnice, trgovci i zanatlije iz dućana i radionica, svako ispadne pred vrata; žene sa vjedrima na glavi i prolaznici zaustave se da gledaju imenjake. Mnogi pitaju Bulina koliko je iskamčio, a on smigne ramenima, kao odgovara: "Koješta! Zar mu ja mamim što!"

Nego pravo je kazati i u pohvalu Bulinovu ono što jest. Kao što je taj hrabri "vojak" njekada tamanio mačkare Talijance, tako je sad, pod starost, pokor činio od drozgova, čiževa, sjenica, vuga, čvoraka, kosova, ševa, slavuja i ostalijeh krilatijeh neprijatelja. Nebrojene su pobjede njegove u Taliji, a tako isto nebrojene po okolini grada X.

Takođe pravo je napomenuti i nevolje što vitezovi zajedno podnesoše. Evo nješto:

Jednom, o sunčanom zalasku, opkoli njih dvojicu desetak ogarenijih ljudi, pa im sastaviše leđa i opasaše ih jakih užem; zatijem stegoše im mišice. bedre i članke od nogu; pa onda natakoše Iliji kontov klobuk, a kontu Ilinu kapicu; među leđa njihova usadiše tojagu, na kojoj čučaše ćuk; najposlije nagnaše ih da hode.

Bulin je vukao krake svoga gospodara; uz komandu zlikovaca: "Ajns! cvaj!" I tako ih izvedoše na cestu, pak zlikovci popadaše iza međa, te ih gađahu zemljanijem grudama.

Cestom, kao obično, vraćahu se težaci, te stariji prolažahu, a mladež guraše dvojake, i sve tako, dokle ih ne doguraše pred grad, gdje se oko njih sklopi gradska fukara. Strahovita vika progluši prve ulice, te otsvuda poteče čeljad. Najbliže kolo oko konta i Bulina, zbijalo se i zbijalo, zagušujući njihovu dreku; ostali narod motaše se, te svak u čudu pita: "Šta je!" Stade se izmišljati: "Ubio Bulin kontića!..." "Nije, nego kontić njega!..." "Nije nego ostrovljani ubiše obojicu! ..." I bog zna šta jošte i kako ćahu svršiti vitezovi, da ne dotrčaše stražari, malo kasno, po svome običaju.

Deseti je opet bolovao njekoliko dana. Ilija da pobjesni od ljutine i od nevolje, te se domisli i ćuši ljekarnika "Kod Spasitelja", rašta se odmori u šljepiću, - u svojoj staroj kući.

Mnogi mišljahu da će se Deseti okaniti ptica, ali kad Bulin udesi svoga gospodara, ovaj se zaplaka kao dijete. Zaista čudan slučaj bješe da se njih dvojica sastanu pred gradom, u večernje doba, kad najvećma željkovahu jedan drugoga! Bješe već mrklo, a ustoka vitlaše prašinom, te suzbi šetače. Ilija, sjedavši na klupu, protrlja krmeljane oči.

- E, ču'š, imenjače, ima li prokletijega naroda od našega? - poče Deseti.

- Šjor konte imenjače, recite pravije: ima li smetenijeg čovjeka od Ilije Bulina?

- Ka-ka-ka-ko to?

- Gdje je meni pamet da ja vas pratim bez oružja?... Vi mašete glavom, kao tobož: to ne bi pomoglo, a? A, oprostite... bez zamjerke, znate... sjetite se kad ono imađah zub na vaše ljude, na I–hana i Tuklina, kad 'no proglasi da sam se pohajdučio... ta već znate! E, lijepo! Ne ustade li potoč na mene sa sviju strana, pa smjede li ko primaći se, sakrrr...! A mislite da ne hoćahu ukebati me, da su smjeli? Ta prevlastilo bi brata mi onoliko mito što je nudio I–han! Ali: čik mu ga ko će na Iliju Bulina, kad je on oružan, sakrament!

Ti razlozi pomjeriše kontića. Ilija još nadoveza kako je ružna ona šala smutila zagradskoga kneza i sve čestite domaćine, kako su se ljudi zarekli otkriti krivce itd. Razgovor je dugo trajao, a pošljedak bi da te večeri Ilija primi obilatu napojnicu - jedva već! - da je sjutradan I–han svraćao ka viđenijem težacima, te darivao žene i djecu, i da treće zore opet vitezovi krenuše na viteški posao.

Ko bi dostojnijem načinom pobrojao sva njihova djela? Srećom našao se čovjek kome to ne bješe teško. Poslije smrti našega pjesnika Don Josifa B; među njegovijem artijama, naći će se potpuno djelo u klasičnom jeziku dalmatinskoga primorja, kome je natpis: Pisme Lastrice Vrhu Konta Ile M–vića i Ilije Bulina, spivane od D. J. B.

Ostaje nam još da letimice ispričamo svršetak vitezova.

Smrt ih razdvoji u jeku njihove ljubavi, poslije osam godina. Najprije ponese Desetoga. Bilo je ovako:

U pučini ljeta jednoga dana, vrati se iz lova, oznojen, mrtav gladan i žedan, pak se sitan najede i napije, pak, ne promijeniv rublja, otide s papom na večernje molitve, jer je bilo uoči velikog praznika. U povratku iz manastira, probadalo je Desetoga u grudima i plećima, te odmah leže i zakovrnu. Klapio je u groznici tri dana; četvrtoga se osvijesti, ali do malo opet zabunca i izdahnu.

Ilija posta kao avetinja., te se potucao od nemila do nedraga cijelo ljeto.

Jedne večeri pred Lučin dan, uždio ljuti primorski sjever - nosi drvlje i kamenje.

Ilija uđe u kavanu na obali.

- Daj rakije! - veli. - Novaca nema, nego evo ti gunj!

- Ta nećeš goloruk po ovoj studeni, ubio te led! - kažu mu.

- Ne brinite se za to, sakrament! Evo gunj! - i baci ga za tezgu.

Pošto ispi četiri čašice zasopke, izađe, pa čvrstim korakom: ajns, cvaj, draj, skoči s obale u more, na očigled mnogima.

Mornari uskakaše u brodiće da ga spasu, ali ga valovi zaklopiše.

Konte Ile Deveti preživi fra Vincenca, Garofolu i I–hana. Bješe se pogurio i osušio kao ukljeva, te dokotura, do devedesete.

Sve njegovo imanje osta manastiru. Stari dvor M–vića dade se pod najam, te se danas po njemu širi kakva činovnička glota.

Kraljica

Putnici koji dolaze morem pod Šibenik vide s lijeve strane grada, pod krilom tvrdinje, oko stotinu kuća. To je zagrađe Dolac. U staro doba tu se sklonio zbjeg od turske sile, pak se, s vremenom, narod množio, te se gradilo i prigrađivalo, dokle su se zgrade tako zbile da se, u njekijem uličicama, dva plećata Dolačanina jedva mogu razminuti, a s prozora, koji se sučeljavaju, mogli bi se susjedi rukovati.

Srećom njihovom, Dolačani se malo bave u Docu, nego se najviše nalaze na drugoj strani zatona, gdje su im zemlje i stanovi. Oni nemaju pedlja zemlje koja se obrađuje, osim preko mora. Sreća je što su im ženske čistunice, inače ne bi bolijest izbivala iz te tjeskobe.

Milina je jutrom pogledati kad ispod Doca otplovi dvadeset-trideset brodića, punijeh čeljadi. Graja i pjesma ore se po pučini. Veslaju sa dva, četiri i šest vesala, te brodići lete, mile, uporedno, u gomili, lak se skupe, pa se rastrkaju, kao jato ptica po vazduhu. Nije rijetko da se otisne "regata", - odvoji se njekoliko lađa sa jednakijem brojem veslara, pa nastane utakmica. Starijima obično to nije po volji, jer se troši snaga uzalud, ali se. malo po malo, i oni zagriju, te sokoli svaki svoje...

Iskrcavši se na suprotnu obalu, narod se raziđe kao mravi po svojim stazama. Što im je baštine od starine ostalo, s nje bi se mogla hraniti jedva polovina Dolačana. Umnožio se narod, a ne raseljava se. Nego je vrijedna dolačka ruka, pa je raskrčila svaku i najmanju škrapu i u nju usadila lozu ili maslinu. Osim toga, gaje goru i stoku, koliko se može, ali glavna im je ljetina vino i ulje. Ima desetak kuća dolačkijeh koje mogu snijeti pod krov preko stotinu barjela vina i pedeset barjela ulja, a to iznosi do hiljadu talijera dohotka. Biće dvadeset kuća kojima može ljetina donijeti polovinu toga, pa dolaze oni koji se "jematvom" mogu ishraniti, a, najposlije, najveći broj porodica naknađuje oskudicu zaradom, ljudi po nadnicama, ženske tkanjem i poslugom po gradu. Dolačani se pomažu nješto i ribanjem, ali vrlo malo, prema onome što bi mogli.

*

Svečanikom Dolačani saborišu na obali.

Najbogatiji među njima bješe Josif Bujasov, knez dolački, čovjek gromoradan i trbušast, odjeven kao i ostali težaci suknenijem benevrecima i gunjem, sa crvenom kapicom. Bješe čovjek nabusit, ali ne stoga što se ponosio svojim bogatstvom, nego što bješe take ćudi. Od oca mu osta veliko imanje, koje on umnoži, vrlo prostijem načinom: zakupljivao je vino i ulje od siromašnijih svojih zemljaka, pa je, zajedno sa svojim, prodavao kad cijena skoči. Uostalom, Josif se ne samo odijevao kao i drugi težaci, nego je i radio i hranio se kao i oni. Bio je tvrdica, a izdašan je bio samo - savjetima. Ko bi želio da čuje njegovo mišljenje o njekom poslu, taj bi čuo mnogo više nego što tražaše. Ali se nije nametao, ni pojedinima, ni u zboru. Dolačani ga pak dizahu do neba pred izvanjcima, ponoseći se što im je knez bistar i bogat, što može zapredati "Latinima" po gradu. Josif osta udovcem prilično mlad, ali se ne htjede ponovo ženiti od straha da se ne namjeri na upornu ženu, kakva mu bješe pokojna Marija, s kojom imadijaše jedinca Iva...

Ivo je izvijen mladić, tanka vrata "sijerijeh očiju, rijetke kose, a odjeven svitnijem haljinama. Da je smio od oca, odavno se on ćaše preobući "na latinsku." Slabunjavi Ivo nadgledao je samo poslenike. Na oca se umetnuo u jednoj stvari - bješe tvrdica. Stari ga je prezirao. Obično bi ga zvao: "Ona moja nesreća!" Najviše se Josif bojaše da Ivo ne uzme kakvu razmaženu curu, ili, što je gore, kakvu Latinku iz grada koja ne bi htjela slušati svekra. Taj strah jednako moraše staroga, jer je Ivo rado pristajao za suknjama. Stoga bi Josif bio zadovoljan da Ivo uzme i najsiromašniju curu iz Doca.

Tu je u zboru i Grgur Pivić, jedan od najsiromašnijih Dolačana, ljudina, kao da je pod Velebitom rastao, prilično glupa izgleda, ali se drži njekako ponosito, tako da, ko ga ne zna, mjerio bi riječi pred njim. Uz njega je sedam njegovijeh sinova, sve po izbor momci, jedan ljepši on drugoga, a najljepši najmlađi Marko. (Molim vas zapamtite to ime: Marko Pivić.)

Tu su i svi ostali Dolačani, stari i mladi, različni obličjem, imanjem i pameću, ali, opet, svi imaju nješto zajedničkoga, čim se odlikuju od ostalih ljudi iz triju zagrađa šibeničkih.

Dakle, kao što rekosmo, radnijem danom u Docu je tišina. Ali se to naknadi svečanikom, osobito svečera. Tada u Docu vri! Mladići idu ulicama, te se ustavljaju pod prozorima da otpjevaju po jednu svi skupa za ljubav jednome drugu iz gomile. Tako se svi obrede. Djevojke kojima pripijevaju stanu iza pritvorenijeh kapaka na prozoru i njihovi to ne brane. Pjevanje je skladno. Sadržina pjesama nalik na tu vrstu pjesama među Srbima u Ugarskoj. Pošto se mladići rastave, otide svaki svome zlatu pod prozor, i tu se šapuće po dva-tri časa. Često, cura izađe pred vrata, i to joj njezini ne brane, osobito ako su vrata na ulici. Mladić u kuću ne ulazi dok ne isprosi. Uostalom, taj običaj vlada i po ostalijem zagrađima. Pored sve te slobode, ne dešava se sramote djevojačkoj kući. Naprotiv, korisno je po oboje mladijeh da se izbliže poznaju.

Njekad bješe običaj da dolački mladići prozovu kraljicom onu djevojku koja je bila najljepša. Razumije se da to nije išlo lako, da trebaše dosta vremena dokle se nesuglasice izravnaju da, bar većina, srećnoj djevojci prizna to visoko odlikovanje. Ali tako ne bješe sa Anđom, kćerju Šimete i Antice Purića. Čim se Anđa zadjevojči, omladina nju jednoglasno proglasi kraljicom.

Vi već ne sumnjate da Anđa to bješe zaslužila, a da vas utvrdim u tome kazaću vam da Anđa bijaše puka siromašica, kći jednoga nadničara. Na čast, dakle, neka je taj izbor ondašnjoj omladini dolačkoj! Ali, opet, i omladinu imadijaše što zanijeti, jer bilo je i biće pravijeh kraljica po svijetu, koje nose krupne đerdane, kojima se klanja malo i veliko, ali odista malo se koja mogaše isporediti sa njom, jer stasa Anđelinoga i bijelog obraza, crnog oka i žarkog pogleda, priroda ne daje izdašno ni kraljicama po rođenju...

A već ste zapamtili ime Marka Pivića, sedmog sina Grgura i Jelene Pivića? Zaista da bješe običaj po ljepoti birati kralja, Marka, ne bi mimoišla ta čast.

Ele... ta već samo se kaže!

Markiša, kad god je mogao, pjevaše pod kraljičinijem prozorom, a njoj opet miliji bješe njegov glas, nego li slavujev. Kad bi se u društvu ispjevao, tada bi pod prozorom s njom šaputao kao i drugi što čine. Često bi kraljica izašla pred vrata, te bi se grlili i ljubili, kao i drugi - sve kao i drugi.

Šimeta i Antica, roditelji kraljičini, ne osvrćahu se ni malo na njezino ašikovanje. Eto joj, neka bira! Što odabere, biće njezino, samo neka se udomi poštenijem načinom, a već suđeno joj je da gladuje!

Grgur i Jelena (roditelji Markovi) marahu još manje za sinovlje ašikovanje. Oni bijahu načisto s njim u tome. Stotinu su mu puta rekli da ka njima ne dovodi ni kraljice, ni koju manju od kraljice, jer hljeba nema. Tako rekoše i ostalijem sinovima, osim najstarijega.

Mislite li da je to bunilo Marka i kraljicu?

Ni malo, boga mi! Oni se tome smijahu. Mladi, zdravi, nenavikli gospodstvu, a, svrh svega, zaljubljeni jedno u drugo do ušiju, pa da se boje kako će preživjeti. Koješta! Marko će se najmiti u krčke mline, gdje snažan, mlad čovjek, može zarađivati više nego što mu treba, pa eto hljeba i ljubavi do smrti.

Nego, ni on ni ona ne pomišljaju da ih usud može rastaviti.

*

Bijaše oko Petrova dana. Jedne nedjelje poslije podne, Šimeta i Antica Purići kunjahu za stolom. Kraljica bijaše otišla ka njenoj drugarici. Njezina dva mala brata igrahu se s ostalom djecom po obali. Nenadno vrata se otvoriše i stupi u sobu knez Josip Bujasov.

Da je mati božja, koja višaše vrhu kreveta, sišla iz svoga okvira, ne ćahu se muž i žena većma začuditi, jer knez nije nikada nikoga pohodio.

Šimeta, ustajući, zabobonji nješto. Antica sa razjapljenim ustima gledaše obojicu.

Knez zlovoljno pogleda po sobi, sjede, pljunu preda se, pa otrije nogom.

- Uf! vrućina, brate! Ako ovako potraje, spržiće sve! Baš sam prekojuče gledao onaj tvoj mladi vinograd - nema, brate, ništa, lišće je uvelo.

Šimeta potvrdi glavom.

- A, ovaj, ako nas i ove godine ljetina izda, onda smo propali.

- Zar ti da propadneš! - reče najzad lagano Šimeta.

- Ja sam... ovaj... navikao spavati poslije ručka, a danas nikako ne mogu... Pa onda, i druga je!... Ona moja nesreća, moj Ivo, eto se nakanio da se okući. Hajde, velim, dobro! Koju ćeš? "Biće ti, veli, po volji ona, koju sam izabrao!" Pa ded' kaži je! Aja! Krio je njekoliko dana, ali danas kaza... Hoće vašu Anđu... Sad razumijete zašto sam došao?...

Oni se zgledaše, kao da sumnjaju: da li je čovjek šenuo.

- Ja... ovaj... nemam ništa protiv toga... Anđa je valjana, slušaće me. Šta vi mislite?

Ni Šimeta ni Antica ne mogahu progovoriti. Josif planu:

- Koga ste se đavola skamenili? Recite:

"Pristajemo!" Recite: "Ne pristajemo!" Ili, baš, ne govorite sad ništa" neto mi, ti stari, donesi sjutra odgovor. zbogom!

I Josif otide ni ponuđen, akamoli počašćen.

*

Toga večera bila je bruka u kući Purićevoj.

- Kučko, ciganko, izrode! - prdi majka kraljicu. - Mjesto da ljubiš zemlju gdje nogama staje, ti ga odbijaš. A radi koga? Radi onog gladnog Marka Pivića, koji ne može ni sam sebe hraniti. Ama, znaš li što radiš!? Čim se zanosiš, nesrećnjice? Zavrtio ti se mozak što te prozvaše kraljicom, je li? To ti mnogo valja! A znaš li, nesrećnjice, da onaj čovjek zakuca na koja god hoćeš vrata u gradu, da bi mu se svuda poklonili! Znaš li ti to?

- Znam, majko, ali ne mogu, - odgovara plačući kraljica.

- Muči, ženo, umukla zanavijek! - Lakše bar da ne čuju susjedi. Ko bi ovo mogao vjerovati? Da je nagovaramo da pođe za Iva Bujasova, za jedinca Josifova, za čovjeka koji ima u svojoj pivnici dvije stotine barjela vina i pedeset barjela ulja! I neće ga naša cura zato što nije lijep, što je ona kraljica, ha-ha-ha!...

- Nije stoga, ćaća moj...

- Hoćeš, dijete, ili ću te prokleti. Kleknuću na gola koljena pred Gospom, pa ću te klet ako me ne poslušaš, - dodaje mati.

- Nemoj, mamo, tako govoriti!...

- Ja ću ti nožem grlo prerezati! - prihvati otac. - Vidiš, ovijem ću te nožem zaklati, kao jagnje!...

- Kamo sreća da 'oćeš odmah, ćaća!

- Ne govori tako, moja golubice, moja jabuko, nego poslušaj svoju majčicu, koja bi pregorjela, svoja oka za tebe!... Vidjećeš da se nećeš kajati. Kasnije ćeš me blagosiljati. Koja majka ne želi sreću svome djetetu? Zar ja to tražim iz svoje koristi? Ta ja ću do malo sklopiti svoje oči navijek. Ako me ne poslušaš, to će se dogoditi prije vremena... - Ne mogu, majko!...

– Nećeš, kćeri, jer nas ne ljubiš! Dijete, dijete teški li je ovo čas po mene! Meni je pedeset godina na plećima, ia mojim zadnijem plećima, koja su se grčila od zore do mraka svakoga dana da vas prehranim. Pogledaj žuljeve na mojim dlanovima! Sad bog dade da te, udomim kako ni jedan otac u Docu ne udomi kćer, a ti pljuješ na dar božji, na pričesnu čašu pljuješ, razumiješ li?... Ima li u tvojoj glavi mozga koliko u kokošinjoj? Jesi li ti moja kći, ili je u tebi latinska krv, kad se toliko zanosiš za jednijem dronjavcem? Zar se poštena težačka djevojka zanosi tako bezočno za jednijem čovjekom? Ama ti si, dakle šinjora?... Mašeš glavom! Pa, pokaži da nijesi! Poslušaj svoju pamet, a ne utrobu! Bog je stavio pamet vrhu utrobe, jadnice! Poslušaj boga, ta ovdje je njegova ruka! Vidiš li da ti daje načina da pomogneš svojima, poštenijem putom? Evo, nas dvoje starijeh, gronulijeh od rabote i od godina, pa, sjutra, kad nas nestane, ostaće ti dva brata nasred puta, ako nas ne poslušaš...

Tako se nizahu, na izmjenu, prijetnje i molbe grdnje i tepanja, - sve što može izaći iz gladne duše kad je zagrije pomisao na korist. Anđa se donjekle opiraše, pa najzad reče:

- Može biti da će se Ivo predomisliti... ta ja nikad s njim nijesam razgovarala. Na to skoči starac kao pomaman:

- Zar sam ja ruvijan, iako sam siromah! Zar da se moja kći iz šale prosi!

- A, more, ta bi se šala krvlju oprala! Tako ih zateče ponoći.

Sjutradan Šimeta odnese odgovor: "Roditelji su zadovoljni, cura je zadovoljna."

*

Kraljica je bolovala njekoliko dana. Diže je s kreveta ne toliko njega materina, koliko milosrđe prema svojima, - milosrđe koje nju navede da pregori svoju ljubav, što joj bješe milija od života.

Vjeridba se svrši svečano.

Ivo je dolazio svakoga dana ka Purićima. Dolačanke su mnogo torokale o tome. Bilo ih je koje su tvrdile da je stara Antica morala omađijati Iva. Djevojke su zavidjele kraljici, a kad se uvjeriše da nije srećna, onda je žaljahu.

A Marko Pivić niti se jadao, niti je prijetio, šta više, on je čestitao Ivu, a Purićima je nazivao boga, kao i dotle. Ne bješe isprosio kraljicu, dakle mu se u obraz nije taklo, a, opet, znao je da kraljica ne prevjeri od svoje volje. Kako mu je pak u srcu bilo, to mu se na licu moglo čitati.

*

Vjenčanje je imalo biti na "Svisvete" (1 novembra po novom). Njekoliko dana prije toga svečanika, uraniše Dolačani na obalu da se krenu na rabotu, kao obično. Istok bijaše vedar, ali sve ostalo nebo zastrli bjehu oblaci. Iz one vedrine duhaše vjetrić, te gonjaše oblake ka zapadu. More bješe uzburkano. Dolačani, podijeljeni na gomilice, stojahu oko svojih brodića, gledajući u nebo, ščinjajući se da li da kreću.

Šimeta Purić, kraljica i dva joj brata, stigoše na obalu pošljednji, pa odmah uskakaše u svoj brod. Tome se niko ne začudi, jer stari Purić nikad ne čekaše da "prebaci vrijeme". Kra