Simo Matavulj: Pripovetke

U tuđinstvu

Jedne veoma studene večeri, četiri "mediga" Primorca u Beču, otidu iz krčme u kavanu i posjedaju oko "svoga" stola. Ostala mjesta oko njih, gdje se obično skupljahu njihovi zemljaci, bijahu prazna. Đaci uzmu po jedne novine i naklone se nada njih, dokle Švabo donese "šljivovu juhu".

Dvojica bijahu mladići od 21-22 godine, vidjelo se da su novaci, a ostala dva doturaše do tridesete, - "djejstvitelni studenti", kako Rusi zovu one koji se ne rastaju lako sa velikom školom.

Pavao Ž. bješe najličniji među njima. Visok, bjeloputast, pune crne brade, koja lijepo dolikovaše njegovijem protegljastijem obrazima. Navrh tjemena bješe mu granula zvjezdica, koju je on pažljivo krio pred ženskim svijetom, i s koje on dosta jada podnese od svojih drugova. Znali su mu slabost. Ako će koji da ga strašno razgnjevi, dosta je da mu reče i u šali: "Ćelo!" Inače on bješe veliki domišljan, i kolovođa u terevenkama. Rodom je bio iz jedne varošice u srednjoj Dalmaciji, i prilično imućan.

Periša K., seosko dijete, iz općinske oblasti odakle i Pavle, bješe okošt dugonja, riđe dlake, kukasta nosa i sijerijeh očiju. On se ponosio svojim neobično lijepijem zubima, a još više snagom svojih žilavijeh mišica. Prije pet ili šest godina dođe zajedno s Pavlom da uči ljekarstvo, te se nikako nijesu razdvajali; uprav on ne mogaše bez Pavla. U ljutini bio je spor na riječi. Najveće mu je uživanje bilo da se prepire sa Pavlom, ali iako kad mogaše da ga nadvlada težinom razloga i pravilnijem zaključkom, onaj bi ga gotovo uvijek poplavio svojom bujnošću. Periša pak ne mogaše trpjeti da se ko drugi protivi Pavlu, ma u čem bilo. Toga radi, prvijeh godina njihova đakovanja, dolazilo je često do ruku, osobito s tuđincima, te ostadoše priče o junačkim podvizima Perišinim u tijem prilikama.

Marko G., tanak, uskih grudi, ćos, mila lica, bješe pošljednji izdanak jednog plemićkog korijena, jedna glasite kuće dalmatinske, koja odnjivi krajišnicima dugački niz vojvoda, u četiri vijeka ratovanja. Među đacima Marko je bio hvaljen kao dobar znalac klasika i naše novije književnosti, te, po svome izboru, radije hoćaše učiti stare jezike, ali ga otac nagna da uči ljekarstvo, - već razumije se zašto. Na jednoj đačkoj zabavi, njekoliko dana prije ovoga skupa, Marko je krasno govorio Preradovićevu pjesmu: "Domovini" i Jakšićevu: "Majci". Osobito ovom pošljednjom zanese tako slušaoce da su ga prekidali silnim tapšanjem i ne osta oka koje ne zasuzi, a na kraju, dvornica, regbi, srušiće se od vike i vardanja rukama i nogama. Od te večeri bolešljivi vlastelin omili jako Pavlu.

Najposlije da vam prikažem četvrtog u toj družinici. To je mladun smeđ, rasta gotovo kržljava, lice neznatna, odjeven raskošno, sin prebogata skorojevića, đak koji se jedva provukao kroza srednje škole. Sad je nasrtljiv i plašljiv, kako u kojoj prilici, a primljen je u društvo rado, jer troši nemilice. Glas mu bješe kao u djeteta ispod deset godina. Pošto je ugađalo njegovoj taštini da se druži s jednijem "kontom", stoga svud praćaše Marka, kao njegov sjen. Ime mu je Toni T., ali ga običnije zvahu Tonćuli.

Kad podsudnjak kucnu na sto, đački se pogledi stekoše na jednu plavu staklenicu, koja je stršila između zdjela kave.

- Šta je to? - zapita Pavle njemački.

- Pravi vaš zemljak, gospodine doktore. To vam jamčim svojom poštenom riječju! - odgovori sluga i stade pričati kako je baš toga dana njeki bečki vinar otvorio dalmatinski podrum, a kavanski gospodar odmah odabrao što je bilo najboljega za svoje svakidašnje polažajnike, osobito za Dalmatince.

- I baš biste učinili veliku ljubav mome gospodaru da okušate, jer vi najbolje možete suditi: je li pravo dalmatinsko? - završi Franc.

Sklenica brzo prođe kroz ruke. Na četvrtastoj hartiji, pod zlaćanim grbom triju kraljevina, pisaše: "Pravo dalmatinsko. Prvi bečki podrum", itd.

- E, obješenjak ovaj sluga. Nanjušio da sam pri novcu! - reče Toni i namignu sluzi: - De toči!

- Prava švapska mješavina! - opazi Periša, mršteći se, pošto srknu.

Pavle je žvakolio, kao što čine vinski trgovci kušajući, a pri tome je motrio Perišu.

- Varaš se, brate. Ovo je pravo spljetsko vino, - "žerbo" vino, kako ga tamo zovu, a ti si navikao na tanku hrvaštinu iz ravnica.

- Ta već znam da nećeš potvrditi ono što ja kažem, pa i bio uvjeren da je istina!

Nastade raspra. Kušali su piće na njekoliko načina, - mućkali ga u čašama, te mirisali; sipali ga na šećer da vide kakva je cvijeta; kropili njim dlane, pa pljeskali. Najposlije, sa tri četvrtine glasova, potvrdiše da je dobro i prirodno, pravo domaće. Tonćuli reče sluzi da zapamti tu riječ, te kad mu se naredi, neka samo tu vrstu donosi.

- Ja, majne heren, ajnferštandn, ajne flaše domaše! - reče Franc i otide po drugu.

Pavle, da pokaže kako mu je svejedno, pilo se ne pilo, zadubi se u novine, te ga Tonćuli morade gurnuti da se prene, i da se kuca s njima.

Ali kad se nače četvrta, tada "vince udari u lice" i otpetlja jezike, te se zavrže govor koje o čem, o strankama dalmatinskim, o djevojkama, o profesorima i njihovijem predavanjima, o bečkim zaglušnim nevaljalštinama, - o svačem po malo, samo ne o onom što bješe najpretežnije u novinama, naime: o suđenju njekim socijalistima. Toga su listovi bili prepuni; nastavak ispita krivaca zahvaćaše njekoliko stubaca, koje Pavle bješe lakomo pročitao. Dan prije, Pavle, braneći socijaliste, bješe se žestoko sporiječio s Perišom, te se zarekoše da neće više o tome govoriti. Sad ga je to kopkalo; govorio je o čem i drugi, ali je mislio o tome i vrebao neće li koja riječ pasti koja bi se zgodno mogla skopčati sa slavnijem pretresom, pri tome čikajući pogledom svog vječitog sporitelja. A i Periša kanda o tome mišljaše, jer bješe digao glavu, gledajući Pavla kao s planine, i često je kružio prstom između vrata i okovratnika, što kod njega bješe znak da je željan rata.

Gosti stadoše odlaziti, svijeće se gašahu jedna za drugom, dokle ostadoše samo dva plinska plamička nad njima i jedan nad tezgom. Na ulici je vjetar strašno duvao, kola već rijetko zvrjahu po kaldrmi. Razgovor malaksa.

Usred tišine, Pavle tresnu dlanom po mramornoj ploči.

- Biću iskren! - viknu on. - Sinoć sam krivo mislio. Danas sam skrozi i skrozi izmijenio mišljenje, jer sam pročitao nastavak i... uopšte shvatio stvar u cjelini.

- Kako to? - zapita Periša izvrativši dobro glavu, a oči da mu strknu, baš kao vojenom konju kad čuje trubnu poklič.

- Eto tako, brate, mislim drukčije nego juče. Da im ja sudim, svijeh bih ih povješao!

- Kako to? - pripita Periša.

- Kako! Kako! Ta znaš bar otprilike kako se vješa, ev' ovako, - i pokaza rukama kako se namiče konopac oko vrata, što izazva opći smjeh.

- Franc! - veknu Toni. Njegov djetinji glas, kad hoćaše da jače vikne, zavekao bi kao koza.

- Ja, domaše! - odazva se dremljiv poslužitelj, donoseći sklenicu, a praznu skloni na drugi sto, gdje ih već bješe prilična gomilica.

Periša razumjede da ga Pavle želi zbuniti tom promjenom. Njemu se tada htjede da pokaže protivniku kako je on spreman da se bori i na zemljištu koje nije izabrao, i s oružjem koje će na vrat na nos skupiti. Ta ga pomisao nadraži.

- Sreća je, moj Ćelo, što ti nijesi sudija i što nećeš biti, jer i inače o svemu sudiš na prečac.

- Prije svega, molim te, zovi me imenom, ili me ne zovi nikako! A ja sve što rečem, razmišljeno je. Tvoji razlozi, kojima si ih sinoć krivio, nijesu dobri. Optuženici jesu krivi, ali kad se gleda sa drugog većega vidika, na koji je vas teško popeti. - Pavle prevuče rukom ispred sve trojice.

Toni i Marko zgledaše se. Ta oni su sinoć uz Pavla pristajali. Periša im pruži obje ruke i nasmija se.

- Pa ded', čoče, pomozi, da se i mi ispentramo na taj tvoj strahoviti vis, samo pazi da se ti prvi ne skotrljaš niza nj!

- Ne prekidaj me! - viknu Pavle - i slušajte! - Pa se nalakti i poče im kazivati kako različiti učeni ljudi shvataju socijalno pitanje.

Kako je i Periša imao izlišno tuđih misli o tome, upade mu u riječ, te ga stade ispravljati.

Ali se i mladunčadi htjede da se malo proače svojim pamćenjem, te počeše izbijati jedan drugoga, jedan na gumno, drugi sa gumna, - ovo rekao Bebel, ovo Marks, ovo Bekl, Spenser, Maltus, - dokle ih Pavle ne nadvika sve, te dade maha bujici svoje rječitosti.

Udari na lukave sebičnjake, koji plemenite uzore i osjećaje stavljaju pod svoja stopala kako će se oni svijetu veći činiti, a, u isto vrijeme, lakše uzabrati rodove sa visokih stabala; na prostodušne, koji nehotično griješe, ali njihove griješke smetaju razvoju onoga što ne razumiju nego naziru; na mlitavce, bez tvrdoga uvjerenja, koji kao muhe padaju čas na šećer, čas na nješto što se bijeli... - Pavle onako stojke, razbarušene kose, zažarena lica, razmahujući rukama, pod blijedom svjetlošću plinskom, imadijaše nješto apostolskoga, te čak i Franc zinuo bješe, a Periša svakoga trena odmahivaše glavom i rukom, kao da ćaše da reče: "Ta to su sve stare stvari!..." - Pošto Pavle preduši, uživajući maličak silan učinak svoje propovijedi, nastavi povijesnu stranu društvenoga čvora, koji muči ljudstvo od toliko tisuća godina. Kaza im kako su mudraci sviju naroda pokušavali riješenje toga pitanja, koje je duša sviju kretanja, sviju mijena, čak i vjerskih. "Dašto, glad je osovina u kolu života. Njeki dodaju uz to: i ljubav, - ali je ljubav pošljedak sitosti!" - Sa općenitog razmatranja svrnu na naš narod i dokaza im da kroza nj provijava čisti demokratski duh, od davne davnine do danas; kako je i ustanova plemstva od iskona bila u nas drukčija nego u drugih naroda. Da potvrdi to, ispriča da su vlasteli bili glavni činitelji bogumilstva, koje je išlo na to da sruši hijerarhiju; nazva ga narodnom vjerom. Napomenu im naše zadruge, gdje je starješina mogao biti i najmlađi po godinama. Sjeti ih poljičanske državice i njezina "poštovanog štatuta". Završi: "Mi imamo svoj jak temelj, ali ne umijemo zidati na njemu. Što je, osobito u novije doba, složeno na njemu, to je po tuđinskome načinu i ne dolikuje mu. Dolje s kojekakvijem novotarijama!"

Tona i Marka prođe zanos, a Franc hrkaše na sav mah, s glavom na prekrštenijem mišicama.

- Oh! Oh! - prihvati Periša. - Dakle: dolje s novotarijama! A nauka? Napredak?...

To rekavši, ustade i izvrnu svoje snažne šake, te se stade obzirati, kao da nješto tražaše.

- Šta? Hoćeš da uhvatiš nauku i napredak? - podrugnu se Pavle.

- Dođavola! - promrmlja Periša, pak u dva kroka stiže do peći, koja se bješe ohladila" i baci joj u ždrijelo njekoliko lopata uglja.

- Dobro si se sjetio! - veli Toni.

- A još bolje što nijesi razbudio Franca, prida Marko. - Kome bi se sada mililo gaziti do kuće, po ovoj ciči?

- Pomisli, na kraj Jozefštata!

– Meni se više ne pije! - reče suho Pavle.

- Bogme, ni meni! - potvrdi Toni. - Meni se kupe usta. Kanda će pravo imati Periša, ovo je vino pravljeno!

- Hajdemo za drugi sto, jer evo oko nas gomile duhanskog puhora, - čisto me davi nikotin - opazi Marko.

Kad se premjestiše, nastavi on:

- Sad su blizu tri ure; do dana jošte tri. Proći će i to u ćaskanju. Hoćeš li ti, Pavle, jutros na predavanje?

- Na svaki način. Jutros je predavanje iz patologije, i to veoma važan dio, a ja sam najvedriji poslije ovakvih noći.

- Na zdravlje ti bilo! - podrugnu se Toni i ćaše odista nješto zajedljivo dodati, nego ga suzbi oštri pronicavi pogled Ćelonjin, koji mladiću jasno reče: "Jezik za zube, dijete!"

Međutijem ugljevlje u peći stade cvrkati i pištati, te se Periša vrati k njima.

- Dakle, tako? Sve novo dolje, a? A napredak,. nauka? Moj brajko, kud si ti zalutao sa tvojim prečistim narodnjaštvom? Zašto zatvaraš oči pred istinom? Danas iole pitomije čeljade u Dalmaciji hrani se i odijeva po jednome kalupu kao i prosvijetljena čeljad po drugim krajevima zemljinijem, ovdje u Beču, u Londonu, u Nju Jorku...

- Istina ti je! - viknu Marko. - I naše gospođice pod Velebitom, Dinarom, Biokovom, nose se kao Parižanke i ne mogu živjeti bez francuskih romana!

- Ne samo što se cio obrazovani svijet izjednačio u nošnji i hrani - nastavi Periša - a to nije sitnica, priznaćeš! nego su potrebe i navike umne i tjelesne, ukus, pogled na svijet, osjećajna strana, sve se izjednačilo! Put željeznik i munjevna žica, eto prepletoše zemaljski krug, te je u velike skučen prostor i vrijeme. A što li će tek biti! Ta mi smo tek u početku velikog ujedinjenja! Sjutra će se usavršiti vazdušni brodovi i telefon, pa kakav će samo to preobražaj donijeti? A gdje su drugi obreti, koje mi ni izdaleka ne zamišljamo! Dabogme, da će izumiti i jedan svjetski jezik. Naš je Tomaseo rekao da bi izum svjetskoga jezika stajao prema obretu tiskanijeh slova - kao 2000:1. A to će biti, jer svijet osjeća potrebu toga. Jasno je, dakle, da svijet ide ka jedinstvu, i da nikoja sila to već ne može spriječiti!

- Tako je, tako! - viknu Toni u zanosu. - Živio napredak, ljudstvo kao jedna porodica, sloboda!

Pavle će mirno:

- Da ti znaš mnogo više nego što si znao polazeći iz svoga sela, o tome neću sporiti. To isto mogu kazati za Tona, Marka i sebe. Ali kakva će korist biti od toga našoj zemlji? Nikakva. Razlika je sva što ćemo tražiti da živimo gospodski, na što nam, tobož, daje pravo nauka. A što kažeš za naše zemljake? Recimo, njih devedeset po sto i hrane se i odijevaju i misle i osjećaju, ama u dlaku kao u doba Jankovića Stojana, i mnogo prije, a ja ne kažem da je to zlo. Naši seljaci, goneći stoku na sajmove, odmaraju se pored ceste; povrh njihovijeh glava zuji žica - prolijeću misli širom svijeta. Seljaci to objašnjuju ovako: na vrhu svakoga stupca, pod onijem bijelijem kapkom, skriven je po jedan đavo i ti đavoli šapću jedan drugome. A što su vatrena kola i parna lađa? To je, brate, "špirit", jakako "špirit"! I misliš li ti da će to malo trajati? Reći ćeš mi da je današnji seoski naraštaj gotovo sav pismen. Pa lijepo, čitaće molitvenik, pjesmarice i raspre po našim novinama; znaće da je zemlja okrugla i da se sunce ne vrti oko nje; da u bolesti ne treba zvati vračaru nego ljekara... i još štošta. I to li mi je član ujedinjenog ljudstva! - A kaputaši? Čudna mi čuda i napretka što su se navikli na bolju hranu i veću njegu, kao da tako ne bijaše i u prošlo vrijeme. Velika većina njih sjutra će letjeti u tijem tvojim usavršenijem loptama po vazduhu, ali čim zagrmi i krijesne munja oko njih, oni će se krstiti i dozivati svetog Šimuna i svetu Barbaru, jer ti ugodnici božji štite nas smrtne od strijela, koje odapinje prokleta "Irudica". - Pa tako je i po ostalome svijetu! Ovi glupi švapski seljaci iz okoline bečke, kojima smo se toliko puta smijali i koji jako izostaju iza naših po bistroći i zdravoj pameti, koliko su oni umno napredniji od svojih starih, u minulijem vjekovima? A dopustićeš da nijesu oskudni školama. Pogledaj i na dalje. Cijela je Njemačka danas jedan vojeni stan, Francuzi su mahom žešći katolici, nego što bjehu prije velike revolucije, svuda po Jevropi, - da ne nabrajam posebice, - napredak je izvanjski, za oči velik, ali gomile nijesu koračile ni pedlja na tome putu koji ti zamišljaš. Šta je s oslobođenijem robljem amerikanskim? Stotine milijuna Azijata, Afrikanaca, Australijanaca zar su bolji? A nemaš pred očima ono mnoštvo divljačkih plemena nerazvijena mozga, za koje današnja nauka tvrdi da nijesu podobni za napredak?... Opće obrazovanje! Opći napredak! Potrzaš mi šuplje fraze, kao kebu iza pasa!

- More, ti potrzaš same šuplje rečenice, koje će lakše raspršiti zdravo mišljenje, nego što vjetar razduva pljevu, - planu Periša, a kako se bješe naljutio, ne mogaše već hitro govoriti, nego zastojkivaše nižući "zdrave misli".

Raspra je dugo trajala. Toni je uzvicima povlađivao Periši, a Marko je nemarno slušao. Franc se razbudi, te pošto ogrija leđa prema usijanoj teći, dohvati metlu, i stade mesti podinu, ne mareći što se prašina vitla oko njih.

Kad Periša najžešće juriša na plemstvo, Pavle ga prekide:

- Plemstvo ima smisla... ako ništa u njih je domaće predanje nepomućeno, oni vide sebe u prošlosti, tako reći oni osjećaju trajnost i jedinstvo svoga bića, postojani su u načelima, uzdaju se u sebe, zato i jesu kadri i dan danji da budu vođi velikim pokretima. Šta misliš, da bi Bismark bio što je da nije kućić od starine? Pa i Napoleon Veliki bio je od gospodske loze od starine... Cvijet učenjaka, književnika, umjetnika, osobito u romanskim narodima, bio je plemenite krvi. Evo nam živa primjera među nama, evo nam druga Marka! On je dobro uzgojen. Je li se on ikad kome od nas čim zamjerio? U svakoj prilici on vlada nad sobom. Ako se i otisne kadgod u ovake terevenke, on ipak ne gubi vrijeme. Sve ja to pratim. Vjeruj, Pero, da će on postati bolji ljekar nego ja, ti i ovaj.

- Ja... ja... ja... ne držim do toga! - poče Marko, zarumeniv se do vratnoga korijena. - Ja nijesam nikad pokazao da se... uopće ja cijenim čovjeka...

- A mi, što smo? - zapita Periša Pavla, jedva došav do riječi od srdžbe.

- Kako da ti kažem? Sjemenje koje raznosi vjetar, te gdje padne, tu nikne i naraste stablo prema zemljištu, obično izdržljivo, čvrsto, ali nije pitoma voćka. Ne znam ko živi u meni? Ne znam na koga ću se ugledati od mojih starijeh, da mu ličim u svemu, ili da se čuvam da ne nalikujem na njega! Ele, Cigani.

- To ti možeš za sebe kazati, ali od pet naraštaja znadu se grobovi mojih starijih! - viknu Periša.

- Ja bar nijesam Ciganin! - izmrmlja Tonćuli, zagledajući dva draga kamena u svome prstenju.

- Ha-ha-ha! - zasmija se grohotom Pavle. - Hi-hi-hi!... Ne smijem se tebi, mali, nego Periši. Kako se daš uloviti! I ti kažeš da ne držiš do "starinskih misli", a!? "Pet naraštaja!?" "Moji stari!" Što ne kažeš čisto: "Moju knjigu rodstva?" Uostalom, eto mudri Franc donosi hladne vode i vrele kave! Ži-vio-ooo!

Tonćuli zapjeva početak jedne po Dalmaciji veoma obične pjesmice:

"Naša je majka ustala,
I b'jele dvore pomela,
I hladne vode don'jela,
I vrelu kavu skuhala..."

- Moja neće već ustajati! - reče tužno Marko, čisto nehotice, za sebe. Pavle ga milo pogleda.

- Davno li je izgubi?

- Još se nije navršila godina! - odgovori lagano plemić, a lice mu se preobrazi, - iz dubine izbi mrtvačka bljedoća i prože mu kožu.

Pavle se udari dlanom po čelu.

- Sad ja tek razumijem! sada tek! Kako se prije ne sjetih!

- Šta to? - zapita Periša.

- Dabogme, stara stvar: nema umjetnosti bez istinskog osjećanja! Onako govoriti "Majci", onako može čovjek mlad, obrazovan, tankoga osjećaja, ali, povrh svega, mora mu biti tuga u srcu. Oh!...

- Ama ja jošte ne razumijem o čem je govor? - opet će Periša.

- Ne možeš, brate, ni razumjeti... ti... tebi su živi roditelji, je li?

- Jesu.

- I čak praroditelji, čini mi se? - doda podrugljivo.

- Ta pričao sam ti da mi je djed još u snazi kao mladić. Ima mu devedeset i četiri godine, a rumen je u licu, zubi mu svi zdravi i prav je kao šipka. On se ruga s ljekarima i s ljekarijama. Mi smo, bolan, strašno dugovječni.

- To jest: oni su, oni tvoji dugovječni, a za sebe ne možeš to reći, - uplete se Toni;. - Ti se, brajko, snažiš već je šest godina po ovijem zdravijem prostorijama, a tvoj djed nije, po svoj prilici, kave ni omirisao, a? Kukuruzna kruha, pure, zelja, a? - I on se stade smijati, kao obično svojim dosjetkama, pa onda poče zviždati.

- A i tvoji su živi, je li, Tonćuli? - zapita ga Pavle.

Tonćuli kimnu glavam i zvijuknu: fi-ju, fuuu! Tako često čine fakini po Primorju kad hoće nješto da potvrde. Zatijem on poče:

- I papa i mama, živi su... Ah, zbilja, nijesam vam nikad pričao! Ta to je čitav roman... vjerujte... pravi pravcati roman! Pape je od veoma starinske ugledne porodice - (ne smjede reći "plemićke") - iz Verone. Njegov otac, djed moj, bijaše žestoki austrofil, te stavi moga papu u kadetsku školu. Nego, eto vraga, moj pape zarana se napojio slobodnijem mislima, te stade na svaki način prkositi svojim starješinama i učiteljima, a zato ga ture u vojsku kao prosta vojnika, - vjerujte kao prosta vojnika. Ele, šta će? Morao je služiti i tumarati tamo amo kud su premještali njegovu regimentu. Kad isluži svoje godine, opet napast, zaljubi se u djevojku prostoga roda. Djed i svi ostali članovi porodice ni da čuju za to. Jest, ko da skrši gvozdenu volju upornog pape? On ti se vjenča s mamom, pa bjež' u Dalmaciju. Pomislite vi samo to, u tuđi svijet bez novčića u špagu? Srećom bijaše priličan slikar...

- Kako to? Vojnik! Slikar! - prekide ga Pavle koji je dotle uzbuđen sukao brke.

- To jest - umio je slikati, bio je "diletante"...

Pavle poče kikotati kroz nos, gledajući oštro Tonćula u oči.

- No, - prekide ga sad Periša, koji jedno što ne maraše za romane uopće, a drugo vidje e će Pavle prasnuti, - no, vidim da je građa zaista romantična. Nego, znaš što? Ti ćeš to lijepo opisati, - ja sam uvjeren da ćeš s vremenom to opisati, pa što da nam kvariš kasnije uživanje?

- No-no-no! - reče Tonćuli, malo prezirno, - ja vidim da vam nije do moga pričanja, ali ni meni već do sjedenja. Konte, ti ostaješ?

- Pa kuda ću sad? Sjedi, bolan, bar dokle sunce ne grane!

- Koješta. Adieu!

- Addio carissimo! - viknu Pavle. - Nije s gorega, što ideš, jer bi čuo što treba da čuješ! Mislim da nam je ovo pošljednji sastanak!

- Zbilja šta tebe tako naljuti! - pita Periša.

- Kako šta!? Ne znaš, dakle, da ovaj nikogović laže kao malo ko?... Tebi je, valjda, Marko, poznata prošlost njegovijeh?

Marko potvrdi glavom, razvukavši malko usne.

- E, brate, - nastavi Pavle, - svi li su ovi prekomorci jednaki! Sve je to pribjeglo k nama zbog njeke viteške nevolje; sve uskočilo među naše krše zbog nesrećne ljubavi, slobodnijeh misli, urota, strašnijeh domaćih tajna i... bog te pitao šta još, a kad tamo sklonila se čeljad od gladi! Otac Tonćulov - odavno ja to znam - bio je prost vojnik, pa kad isluži, uze njeku sluškinju i životario je svojim zanatom. A po zanatu bješe prosti mazalo, od onijeh što jedva izmuče po pedeset novčića na dan, - razumiješ, što kreče zidove i kistom prave cvjetove kroza izrezuckanu hartiju po stijenama. Kad ono pred talijanski rat ćesarovci stadoše, na vrat na nos, dizati tvrđave po Primorju, obogati se preko noć i talijanska golja, kao mnogi promućurni tuđinci. Eto oda šta mu sin kuje njeki roman!

- To mu je, zaista, mana! - doda Marko, - ali ja ću nastojati da ga odučim od toga, jer nije zla srca.

- Varaš se, Marko! On u duši mrzi i tebe i nas svijeh i našu zemlju i jezik i težnje naše!... Ne znaš li da mu je otac kamatnik i italianisimo?... Okani se ti njega! - završi Pavle u srdnji, pak podnimi glavu na jednu ruku.

Periša je kunjao. Dugo su tako ćutke sjedili, dokle Pavle započe blagim glasom:

- Markiša dragi, osladi mi noćašnju gorčinu, molim te.

- Kako to?

- Ded' onu... krasnu pjesmu, ako ti nije baš preteško.

Marko se namršti. Ščinjao se za njekoliko, htjede da odbije, pa najposlije ustade i poče uzdrhtalijem glasom:

"... Ponoć je.
U crnom plaštu nema boginja..."

Pavle zaronio licem u pregršti i tako osta dokle ne umriješe pošljednje očajne riječi u mladićevijem ustima:

"... Otkad te majko nisam video,
Nikakva dobra nisam video...
Il' možda misliš: "Ta dobro mu je,
Kad ono tiho tkanje ne čuje,
Što pauk veze žicom tananom
Nad onim našim crnim tavanom!...
Među ljudma si, među bližnjima!"
Al' zlo je, majko, biti međ' njima!
Pod ruku s zlobom pakost putuje,
S njima se zavist bratski rukuje,
A laž se uvek onde nahodi,
Gde ih po svetu podlost provodi; -
Laska ih dvori, izdajstvo služi,
A nevera se sa njima druži!...
O, majko, majko, svet je pakostan
Život je, majko, vrlo žalostan!"

- Divna pjesma. Mene svega trnci podilaze! - reče Periša.

- Te riječi Jakšićeve potresaju najnježnije žice u meni, bude mi rojeve uspomena iz djetinjstva! - viknu Pavle zažarenijeh obraza... - Ne mogu odoljeti da vam ne ispričam... onako na dohvat, na preskok ... štogod od tijeh uspomena... Ne boj se, Periša, nije roman a la Tonćuli, nego prosti događaji domaći, može biti malo neobični, o kojima ti nijesam govorio. Marko će me pak potpuno razumjeti!

II

- Otac mi je bio stočni trgovac, na glasu, od Primorja do bosanske granice, jer u trideset godina imade posla gotovo sa ovakim viđenijim čovjekom na tom prostoru, a nikad se nikome ne zamjeri krupno. Premda inokosan, oženi se tek u trideset petoj. Uzrok je tome bio pokojni djed Pavle najprije, pa onda otac. Djed kao momče dođe odnjekud sa granice u Primorje, u doba francuskoga zavojevanja, te se najmi u našoj varošici. Kad zaštedi nješto novca, dade se na trgovinu sa stokom, a kako mu radnja pođe za rukom - u svakom brđaninu leži dobar trgovac - okući se. Imao je dva sina, koji, čim stadoše na noge, pomagahu Pavlu u radnji i praćahu ga u dalekom putovanju. Stariji umrije naprečac, - odista od zapaljenja pluća, - u dvadesetoj godini. Red je bio da djed oženi oca mi što prije, ali stari bijaše cjepidlaka u svemu i veliki probirač. "Teško je - govoraše - dan danji naći ženu kutnjicu i muškoga srca, kakva se hoće mome razmaženom Iliji!" Tako je starac odmicao i odmicao, te ga i smrt ponese.

Ostade Ilija s velikim tajnijem teretom. Za živa oca imao je redom njekoliko milosnica, pa najposlije s jednom i djecu. To je sve mjesto znalo. Ilija mišljaše pozakoniti djecu i vjenčati se s nesretnicom čim stari oči oklopi, ali usud htjede da jadnica naglo premine prije djeda Pavla. Ilija se morao oženiti, ali ga njekoliko poboljih udavača odbi. Najposlije nađe se jedna djevojka iz susjedstva, od veoma siromašne težačke kuće, koja, natjerana od svojih, nazva mu se ženom.

To je bila moja mati.

Sad vi već zamišljate da će nastati tragedija, - jer brak bez ljubavi, nesrazmjera u godinama, prošlost očina, itd. itd.

Koješta!

Sjećam se jednog neznatnog događaja iz mota ranog djetinjstva, koji će vam na to odgovoriti.

Meni je moglo biti oko šest godina, Jakici četiri, a Mišo počeo tek bješe gmizati, - uz-gred vam kažem, s Mišom se završio porod. Sva-koga jutra sluškinja nas vođaše u "školicu", - onda bijaše zli običaj da djeca, čim na noge stanu, danjivaju kod "meštrice", njeke babuskere, koja ih učaše moliti se bogu; nas je bilo oko dvadeset u jednoj sobici. Ele, jednom u polasku sretosmo se s njekim popom, koji zapita, od šale, nabusito:

- Čiji ste vi, a?

Ja mu priđem ka ruci, a Jakica uplašen odgovori:

- Mi smo dobog Ilije!

Sluškinja, gušeći se od smijeha, objasni:

- Ilije P., gospodine. Mali je više puta čuo gdje mu mati tako reče: "Moj dobri Ilija", pa misli dijete da tako treba... hi-hi-hi!

- Lijepo je to čuti! - reče pop, pa pošto svakojeg pomilova, ode.

- Lijepo, borme! - doda njeka starica, koja se bješe ustavila, - a i pravo je, jer se malo koja ženska glava može pohvaliti da ima domaćina kao majka te djece! O, poznajem ja dobro njega i nju. Po duši, i ona je vrijedna ženica, ali svaku čestitu ne dopada čestit drug, - ne, borme, lako!

Kuća naša bijaše kao što su mahom starinske kuće po primorskim varošicama. (Djed je bješe kupio od dužnika njekog propalice.) Od krupna kamena, dvadeset lakata šupljine u dužinu, sa četiri prozora, uska prema dužini, donji kat pregrađen, gornji sav jedna suvota. Na sredini te prostorije orahov sto i oko njega tronožne stolice i klupe. Naokolo, uza stijene, krevet do kreveta, kovčezi, a vrhu svakojeg ponješto: ikona, oružnica, lolica sa kositernijem posuđem, suknje, gunjevi itd. U zastavi, prema vratima, stativa, iza koje uvijek sjedijaše mati, među trubama sukna. Strop nije bio zaklaćen, nego na gredama pribijene daske. Ni na jednom od četiri prozora ne bijaše sviju stakala, te kad uždije ljuti naš sjeverac, zatvaraju se kapci usred dana. Dodajte k tome da neprestano čeljad ulazi i izlazi; kokoši ulijeću, te se s vardanjom i kletvom izgone; u prostranom oboru riču goveda i bleji sitna stoka; sluge graju i bez potrebe; kuharica se s njima zavađa, cmareći se pri ognjištu, koje se nalažaše u jednom pregratku marvene stojnice, - zamislite, rekoh, sve to, pak ćete pojmiti gdje sam odrastao!

Kao da sad gledam krupnog moga oca kako se penje uza stepenice, pak pred vratima pogne se i malko koso ulazi, da ne zapne o pragove svojim širokim ramenima. Glava mu bješe prema dubini, - visoko čelo, krupne plave oči, obrazi obli, dug smeđ brk, pod malo kukastijem nosem. Da je bio dužega vrata, a manjeg trbuha, moglo bi se, zaista, reći: lijep čovjek! Ali kako se po Primorju - pa i gotovo svuda po našem narodu - najviše cijeni krupnoća, stota osta taj pridjev uz njegovo ime.

Mati mi, omalena, ali kremenita primorka, jedva mu dopiraše do ramena. I ona imadijaše lijepo prostrano čelo, crne kao ugljen oči i bujnu kosu. Osobito je odlikovahu mala usta i gospodske ruke, iako žuljave od silna rada.

Ako otac zateče u kući mnogo "kuma" - svaku je ženu zvao kumom - on tada pravo k polici, te se napije rakije, pak zasuče brčine, a pri tome mu sinu zdravi zubi. Mati, neka je u najvećem poslu i govoru, opet mu prati ovaki pokret, a on samo odmahne rukom, kao da kaže: "Na čast ti, brate, ženski razgovori!"

Ako udesi nju samu, tada mu ona pođe ususret i stane ga ispitivati.

- Izgubio, dašto! To ti, brate, vidim na licu! Teško meni, kad ćeš prestati "rizikati"? Rekoh li ti ja: ne kupuj sad krupnu stoku, nije joj prođe...

- Izgubio, pa hvala bogu! - reći će on sučući brke i žmirkajući, a to je pouzdan znak da nije štetovao. Ali ako obrće srebrnijem pucem na kružatu, ili se češka i bobonji kroza zube: "E trista mu petalja, što ću?" - tada su zli biljezi, a tada ga ona tješi:

- Pa hvala bogu, čoče, imaćeš kad naknaditi! Da vazda dobivaš, ne bi se zvao trgovac, nego dobivalac! Što da se kidaš za to? Ne bih ja dala mrvu zdravlja za veliku dobit!

Otac je bio svoje ćudi u mnogom čemu. Spavao je na pr. na najkraćem krevetu, previjenijeh nogu i nikad mu se ne znadijaše pravo doba spavanju. Mrzilo ga je preoblačiti rublje i haljine, na što ga je uvijek mati morala nagoniti. Ne bješe mu milo u crkvu hoditi, premda je istinski bio pobožan. Za stolom vazda je sjedio u začelju, pa bilo ne znam kakvijeh gostiju, čak i starijih kumova, i pio je iz vrča, ali pred svakim drugim morala je biti čaša. Kad bi sami bili, sjedila bi mati s lijeve mu strane, a ja, kao prvijenac, s desne, do nje Mišo, do mene Jakica. Tada bi se njih dvoje ljudski narazgovaralo. Ponjekad bi mati namrgođena počela nješto šaptati, a on bi je slušao oborenijeh očiju i uzdisao. Jednom, bilo je kasno po večeri, to njezino šaputanje toliko mu dojadi da mu se skotrljaše dvije krupne suze niz obraze, a mati, kad to vidje, briznu također u plač i stade mu ljubiti ruke...

Koliko sam puta zorom skočio sa postelje i stanio se do matere na prozoru da vidim kako će otac uzjahati. Stojan sluga, njeki žustri i prikladni Kotaranin, dovede dorata ka binjektašu, na kom otac čeka i s koga kroči u sedlo. Zatijem se Stojan zavrgne dugom puškom, potrči da otvori oborska vrata, pa krene ulicom pjevajući: "Na putu nam dobra sreća bila!" Otac smigne ramenima da namjesti optočeni gunj - obukao bi ga samo u jakoj studeni - obode konja i viče: - "Zbogom, dušo!" - Najposlije izlazi iz stojnice Jakov gončin, uprćen. Na leđima nosi u torbi brašnenicu, a pod torbom gospodarev ogrtač. I on se zdravi s nama: - "Zbogom, gospodarice! Zbogom, Paviću!" A mi gledamo za njima, dugo gledamo, čak do gornjega brijega, gdje se cesta savija i gdje nam se čine ljudi kao mravi. Pak svrnemo oči na naš prostrani zaton, po kome mile jedrenjače i brodići na vesla. Ostrvljani rane na tržište. Ako duva jaka bjelojužina, vjetar pogibija u našem kraju, mata se stane moliti: "Pomozi im, sveti Nikola putniče!" K tome će dodati: - "Blažena Gospo, u pomoći budi mome čovjeku!" Zatijem sjedne za stativu, te brdila stane treska, pojače nego kad je domaćin u kući, tako da se Mišo razbudi i zaplače...

Otac bi ostao "tamo po svijetu" - kako mi zvasmo - najmanje petnaest dana, ljeti i dva puta toliko. Ne treba da kažem kako bismo ga željkovali. Poslije večere s majkom sjedimo na tratini, iza kuće, a ona nam priča. Zvijezde trepere po našem čivitastom južnom nebu, vjetrić piri od mora i lelija grančicama po masliniku. Ja maštam o mračnim šumama, o ravnicama, gdje vidiku nema kraja, o bradatijem divovima povezanijeh glava, - tako sam zamišljao Bosnu i Turke. Pa čisto s ponosom vidim krupna Primorca na dobru konju, i dva vjerna pratioca, kako slobodno prolaze kroz gore i ravni i hale...

Svagda bi otac udesio da stigne kući na večeru. Mati čim primi poruku, ne skrasuje se toga dana za stativom, nego zavrne rukave, pa gotovi, buni i kara kuharicu. Kad se suton uhvati, mi s materom u kuću, osluškujemo s prozora, a čim čujemo o-kanje i Stojanov haber: - "Hajde, dore, daleko-o-o je mo-o-o-o-r-e-e-e!" mi da skrhamo vratove niza kamene stepenice i preko obora. Kad zaboravimo Miša, njega stane vriska, te se ja moram povratiti da ga snesem. Otac odjaše, pa mu redom letimo u naručje. On je veseo i znajući čim će materi ugoditi, pošto upita za zdravlje, odmah viče: - "Oh, brate, ala sam gladan! - Ala sam željan domaćega jela!" Za večerom zadirkuje nas djecu i kazuje smiješne stvari. Tek pred zoru dojavi Jakov kupljeni krd...

Tako smo živjeli i tako je u nas bivalo, - osim: neznatne koje izmjene, - dokle meni nasta osma godina. Tada počeh polaziti prvi razred osnovne škole, a Jakica i Mišo iđahu jednako k "meštrici". Te godine ljeti bješe taka žestoka vrućina kakve starci nijesu zapamtili. Čak noću do kasno, kamene klupe pred našom kućom bijahu kao usijane, a vjetra ni od kuda ćuha. Govorilo se da je pomor udario njegdje preko mora, a bojati se bilo da će i k nama. Otac se bijaše jako uzlijenio, te je gotovo malo i ustajao sa svoga malog kreveta; u podne je malo jeo, ali bi uveče naknadio i mnogo pio, pored sviju majčinijeh opomena.

Licem na Petrov dan uveče, pošto je slatko jeo, usred razgovora zakovrnu očima i pade sa stolice. Mati se skameni za čas, pa ciknu. Dotrčaše slute i njih stade graja, te dopadoše susjedi, - domalo svjetina zaguši kuću. Njeko otrča po ljekara, njeko po svećenika. Nas djecu odvedoše ka tetki Mariji, rođenoj sestri materinoj, koja bješe podaleko kućom. Kad tetka razabra što se desilo, brzo otidje k našoj kući, a nas preruči domaćinu svome, Grgu. Oni nemahu djece, a tetak, po zanatu opančar, sušta dobrota, uze mene da razgovara i tješi, a Jakicu i Miša nije trebalo, jer djeca bijahu dremovna. U njeko doba nagna čovjek i mene da se svučem i legnem. Ja se pritajah, te ne znam koliko sam vremena sluktio i trzao se, dokle i mene san ne savlada. Nijesam zaboravio ni što sam snijevao te strašne noći. Usnim da je otac plačući uzjahao na dorata, kome se ispod sedla raširiše krila, te odleti, ali se do malo vrati, i otac uze Miša preda se, te se uzdigoše u nebeske visine...

Razbudi me nječiji plač i tužnjava u drugoj sobi. Razabrah tetkin glas i ove riječi:

- Jao, Ile, diko bratska!... Dječica ti i ne slute!...

Sjedoh na krevetu. Disanje mi se prekinulo u kotlacu, probi me hladan znoj, i sav se ukočih.

Tetak pita tetku:

- Je li se, jadnik, povratio bio k sebi?

- Jest, jadna ti sam, i pričestio se i preporučio Marti djecu i onu... (šapnu nješto).

Ja skočio s postelje i stadoh se busati pestima naričući:

- Kuku tata!... Kuku tata!... Hoću kući!.. Pustite me!...

Grgo me pritište na svoje grudi, ljubeći me po vratu. On i tetka jedva me savladaše da ne pobjegnem go kroz ulice. Utoliko se i braća razbudiše, te smo skupa plakali, dugo i dugo, dokle ne zanijemismo...

Tek pred podne dođe opet tetka Marija, pak nas preruši u crno ruho i povede kući. Putem sam čuo od njekoliko prolaznika:

- Ovo su djeca Ilije P... Jadni, dobri gazda Ilija, umr'o je od kaplje, bog da ga prosti!

U kući se jedva proturasmo kroza svijet. Mati vrisnu, kad nas vidje, pa nas odiže, jednog za drugim da poljubimo oca, koji ležaše na velikom stolu, u novijem haljinama, u licu vedar, gotovo rumen. Živo se sjećam da sam se, usred žalosti, jako začudio materinoj snazi, jer mene odiže lako, kao perušinu! Malo smo tu ostali. Tetka nas opet povede k sebi.

Pogreb je bio istoga dana pred veče.

Sjutradan dođe sluškinja po nas. Mater zatekosmo gdje leži obučena na očinu krevetiću, a oči uprla u lik majke božje. Ja briznuh u plač. Ona mi oštro zapovijedi da umuknem, pak privuče k sebi Miša i zagrli ga.

Dođoše Stojan i Jakov pogruženi. Mati ustade i poljubi se s njima, a oni izljubiše nas, pa ih isprati do stepenica.

Pođem lagano za njima, da doznam šta znači sve to.

- Zbogom, moja dobra gospodarice! - veli Stojan brišući suze. - Neka ti bog namiri svakim dobrom sve što si mi valjala! Ako bi ti. ikad ustrebao, evo me...

- Zbogom, - dodaje Jakov, koji ne mogaše dalje govoriti.

- Haj'te zbogom, braćo! Da vam je prosto i blagosloveno sve i oprostite! - veli maja, pokrivši lice rukama u povratku.

Ja se ukradoh i siđem u obor. U praznom naslonu dva čovjeka izgrtahu đubar, a jedan zidar mjeri konopcem širinu.

Otrčim k ognjištu.

Naša kuharica - stara cura ova u crnini, šije nješto, lica joj požutjela kao vosak, oči joj crvene i izbuljene. Čim joj se primakoh, zgrabi me željno i stade cjelivati. Od nje doznadoh sve - i kako su ljekari ocu krv puštali, te se razabrao, pričestio i govorio malo s materom... tu, očito, prećuta nješto, i kakav je bio sprovod; kako je dorat toga jutra prodan i sluge otpuštene; kako će se od naslona načiniti mali stanovi, te davati pod najam, itd.

Taj dan, mati nam provede na krevetu, razgovarajući se mirno i bez plača sa ženskima, koje ju pohodiše.

Po večeri legoh ja s njom, na njenoj postelji.

Ne motu znati koje doba noći bijaše kad me razbudi govor.

Gledam oko sebe... nema nikoga, a mati, otvorenijeh očiju, govori kao na javi:

- Hoću, brate, ne misli, čim bude dan!... Ta to je za mene sveto, kad si ti naredio!... Bog vidi sve i zna, pa kako bih se ja ogriješila Njemu i tebi!...

- Mamo moja!... Mamo! - stanem vikati užasnut. - Što je tebi, mamo!...

Ona zatrepta očima i trgnu se, dišući naglo.

- Ništa, dušo!... spavaj, čedo moje! Može biti da sam što iza sna govorila! - I zagrli me, te na njezinijem njedrima mene opet savlada drijem.

Čim se mi djeca obukosmo i umismo, mati nas navrsta pred Bogorodicom, a sluškinja donese na crijepu žerave i posu je tamjanom, te nas okadi. Zatijem poče mati:

- U ime oca, i sina, i duha svetoga.

Ja izgovorim "Oče naš" i pozdrav Bogorodici. Drugih molitava ne znadijasmo, nego ona smisli njeku za očinu dušu. Spominjem se ovijeh riječi: - "Bože mu daj pokoj vječni i raj svijetli, da bi mu se duša radovala u tvome carstvu, a mi da bi živjeli po tvojoj volji!"

Poslije toga još je nješto šaputala, pa onda reče sluškinji:

- Neka uđu!

Mi se jedanak obrnusmo.

Za sluškinjom uđoše dva dječaka, ocrnjena, u težačkoj nošnji. Jednome je moglo biti šesnaest godina, drugome četrnaest. Stariji je veoma nalikovao na Jakicu, a mlađi kao da mu ne bješe brat, nikakve sličnosti.

Djetići se primakoše oborene glave i poljubiše mater u ruku.

Ja vidjeh kako ona ponese ruku na srce i ublijedi više nego što bijaše blijeda. Pak se pokloni prema prilici rekavši:

- Primi, bože, zavjet!

Ja toga trena osjetih da postadoh njeko drugi, da nijesam više dijete... sve mi je bilo jasno: i oni potajni razgovori materini sa živijem ocem i onaj noćašnji njezin razgovor, i ono što je tetka šaptala i ono što je sluškinja prećutala... sve!...

Mati ih poljubi u čelo, a nama reče:

- Ovo su vam braća!... Oni će ostati s nama!... - pak izađe.

- Eto, ja sam ovršio svoju priču! - reče Pavle ustajući.

Marku se zavrtješe suze, a Periša već odavno hrkaše.

Franc otvaraše prozore.

Pred vratima začu se tutnjava nogu. Tri radnika uđoše, tresući haljinama.

- Gle! koliki je snijeg nakrhao! - veli Pavle, pokazujući rukom na prozore.

- Pa šta bi s njima poslije, s tom tvojom... braćom? - pita Marko.

- Odrastoše s nama, dokle se ne dohvatiše snage i zanata. Stariji je uz Grga postao opančar, i danas je svoj gospodar, oženjen i lijepo živi. Mlađi je kovač, nego sad je u vojsci... Hajdemo!

- A braća ti rođena? - nastavi Marko. Pavle se namrači, te pošto ispiri mlaz dima:

- Mišo preminu od gušobolje, šest mjeseca nakon oca... Znaš onaj san! Ali ko danas vjeruje u to?... Jakica je, hvala bogu, zdrav i preuzeo je očin zanat... E, sad hajdemo.

- A majka? - bijaše Marku navrh jezika da upita, nego se na vrijeme trgnu. Ta razumio je!

Razbudiše Perišu, te izađoše jedan za drugim, uskom prtinom po snijegu. Tako su išli do šire ulice, pa onda krenuše uporedo, kroza golemi, hladni Beč.

Bogorodica Trojeručica

Margarita, Jelena i Slavko ostadoše na krovu dok je lađa plovila preko zatona. Sve troje ćutke gledahu kako se odmiče gradić Rebenik, odakle bjehu rodom. Prva progovori stara Margarita.

- Bože moj, da nam je ko juče u ovo doba rekao da ćemo sad biti na moru! Da nam je ko rekao da ćemo u Trstu božićovati.

Jelena, mlada djevojka, briznu u plač i reče:

- Oh, jadan mi Božić!.... jadna moja mama!

Slavko, ličan mladić, zagleda se u nebo, koje nad morem bješe obrubljeno tamninom. Mnoštvo galebova lećaše nisko nad površinom.

Dođe činovnik da kupi bilete. Uzev ih od Margarite, reče: "Izvolite u drugu klasu".

Mladić i djevojka zgledaše se. Jelena uze od činovnika bilete, dade ih Slavku i reče:

- Molim vas, doplatite za prvo mjesto. Zašto ste to učinili, tetka, znajući da ja...

Ali Margarita istrgne ih Slavku govoreći:

- Kad prijeđeš prvu stanicu, zamijenićemo ih!...

Slavko otšeta na krov trećega mjesta, gdje se nalazila šarena gomila, kao obično duž dalmatinskih obala. Na zaklonu trapa, dva Arnauta, podvili noge, puše i budni sanjaju, - prave dvije slike toliko opjevanih "barbareza" što su u staro vrijeme pljenili blago i djevojke po srpskom primorju. Iza njih, polijegalo njekoliko vojnika, pokrivenih šinjelima. Uz bočinu, između dvojice žandara, sjedi okovan čovjek. Podalje, gomila brđana, ljudi i žena, u živopisnoj nošnji, ali većinom dronjavih. To bjehu zacijelo učesnici u suđenju onome krivcu.

Kad se Slavko vrati ka Margariti i Jeleni, zateče ih u društvu s trećom.

Njeka sredovječna gospođa, u crnim, svilenim haljinama, sa debelom zlatnom verižicom oko vrata, sa silesijom zlatnog prstenja, sjela prema Margariti, drži psetance na krilu i priča svoja stradanja prošle noći. Govoraše talijanski, sa akcentom naših ostrvljana, miješajući srpske riječi, a najčešće uzvik: "Jo, duso moja!" Do nje je sjedio mlad čovjek, plave bradice, obrijanih brkova, - a taj, i krojem odijela i pokretima, hoćaše da se o njemu misli e je Inglez! Bješe njeki trgovački agent iz Trsta. Bezobrazno je gledao Jelenu i upadao u riječ ženama, smijući se sam svojim dosjetkama. Podalje sjeđahu dva jezuite i čitahu molitve iz "Brevijara". Najzad, jedan uzeti gospodin, još mlad i krupan, zagrlio svoga slugu pa šetuka po krovu. To bjehu putnici prvoga mjesta.

Jelena sa izrazom dosade ustade i pođe Slavku, te se skloniše do krmilara.

Sunce je jako grijalo, oblaci bjehu se zgrnuli svi u jednu golemu guku, koja lebđaše na nebu u pravcu kojim će lađa skrenuti. Jelena svrati Slavkovu pažnju na čudnu pojavu:

- Pogledajte! Ovako što nijesam nikad vidjela! Oblak je kao kakav lijevak, kome je širina nama okrenuta, a grlić kao da je otišao u bestrv! I, pazite, kako se obrće onaj veliki otvor pa guta druge oblačiće, - uprav upadaju mu sami u ždrijelo!

- To i jest đavo, što se ono gorje obrće! - reče krmilar.

U jedan mah čovjek njeki, na kljunu lađe, pr-vuče njegovu pažnju. Bješe visok, a nješto pričaše gomilici mrnara, razmahujući rukama. Pa se primače vojnicima, pa seljacima, pa Arnautima i najposlije ka žandarima. Svakome je taj ponješto progovorio i uvijek je prstima dohvatao kapu. Najzad se pope uza stube, na krov prvoga mjesta.

Bješe starac dugih obraza, potpuno krezub, te mu se šiljasta brada i orlujski nos gotovo sastavljahu. Pod gustim obrvama sijevahu crne oči. Na glavi mu bješe crna svilena kapa sa zlatom izvezenim kolutićima na tjemenu, kakve nose stari Bokelji. Dugačak vrat, bješe snop debelih žila; kaput do koljena višaše na njemu kao na kosturu; široke pantalone zvonjahu oko njegovih predugačkih cjevanica. Na kažiprstu imao je zlatan prsten sa četvrtastom pločicom. Kaogod što mu oči i nos napominjahu grabljivu pticu, tako mu i šake ličahu na kandže...

Starac se ustavi iza prečage i stade posmatrati nebo. Poslije njekoliko trenutaka, on odmahnu glavom, pa, trljajući ruke, uputi se ka gospodi. Najprije se pokloni jezuitima, pa ostalima što sjeđahu, dodirujući srednjim prstima kapu i govoreći:

- Bo'đorno, sinjori, ala kumpanija! Bo'đorno, bo'đorno! Vento fresketo, bora borin, a gavoramo baherin! Bo'đorno, sinjori! (Dobar dan, gospodo i družino! Imaćemo friška vjetra, bure i burice i biće pomalo poigravanja.)

- O, barba Ivo, bona levada! - dočeka ga onaj... Inglez". (Čiča Ivo, zdrav ustao!) Pa jeste li se odmorili, barba-Ivo? a šta ćemo s ribom? Hoćemo li nastaviti pogodbu, a?

- Bo'đorno, mladiću! - reče Ivo, zadržavši pogled na zlatnoj verižici debele gospođe... - Jesam se odmorio. A koliko treba staru čovjeku da se odmori, gospodine moj? Sedamdeset i pet je odzvonilo na naš Ivanjdan, a to je trinaest dana poslije vašega. A što se vi rugate mojoj trgovini, to nije lijepo od vas. Je li tako, moja dobra gospođo? (obrati se Margariti). Svak trguje onim čim može. Je li tako, čestita gospođo? (okrete se debeloj). I suha riba treba nekome, jer svak ne može jesti sveže. A? Šta vi na to velite? Evo časni oci mole se bogu, mole, mole, pa kad dođe vrijeme, i oni jedu, i još kako slatko!...

Debela gospođa, Margarita i jezuite osmijehnuše se. A pošto Ivu kanda glavni zadatak bješe da svakoga promotri i da mu svak čuje izbliže glas, on se uputi ka Slavku i Jeleni, sa svojim vječitim: "Bo'đorno."

- Vi ste Bokelj? - zapita ga Slavko.

- Jesmo, šjor, od Kotora, ne baš iz Kotora, nego od kotorskijeh strana. A vi ste Dalmatinac?

- Da. Putujete li u Trst?

- Može biti, a može biti i bliže... znate, kao sirotinja malo trgovinice, malo onako... A gospođica je vaša sestra?

- Nije. Iz istoga smo mjesta, iz Rebenika.

- Bog da je poživi i utješi, jer je nješto brižna... Vi ste trgovac, doista? Vi razumijete muku i nevolju, ali dogodi se tako da čovjek mora putovati pred sami Božić, pa bio bogat, ili siromah... Gospođica je veoma tužna, ali bog će pomoći. Treba se bogu moliti, dijete!... Zlo se vrijeme sprema ali, ko zna, može i prebaciti. Baš ću otići gorje da čujem šta kapetani misle.

A vi ste Srblji, čini mi se?

- Jesmo. Dakle, vi trgujete ribom?

- I ja sam čistjejši Srb od starine. Vo imja oca i sina i svjatoga duha, amin! Ovo je pravi krst. Je-li-te, gospođice? Dašto! Poklanjajusja krestu tvojemu, Hriste! Poklanjaju sja, poklanjaju sja!... Ja, što pitate da li trgujem ribom, to, znate, tu ima i šale! Ali opet neuljudna je šala onoga Latinina, što je obrijao brke, jer on, kao mladić, mogao bi pomišljati da bih mu ja mogao biti đed! A, bora mi, i svijeta sam obišao poviše no on! - Pa dodade njeku grčku rečenicu i otide.

Agenat pričaše o starcu ovo:

- Barba Ivo trguje suhom crnogorskom ribom, to jest, nosi vreću, dvije ukljeva, pa će to prodati, pa će kupiti, recimo, oraha ili buharice, ili dasaka, ili, ili... što god hoćete, što god možete zamisliti, pa će to preprodavati. I u svako doba godine, i u svima pristaništima i po našim i po Levantu, može se desiti da ga nađete. Ja ga poznajem ima desetak godina i viđao sam ga svuda. Gradi se prost, ali je prepreden! Još se prikazuje kao isposnik i veliki bogomoljac. To je jedan od onih što putuju drugom klasom plativši polovinu treće, što mogu živjeti od Budve do Trsta o kori hljeba, ili o tuđem računu...

- E, baš mi nije milo s takvim putovati! - veli debela gospođa. - Taki privlače rđavo vrijeme, duso moja!

Agenat nastavi:

- Priča se za njega da je vjedogonja. Ne šalim se! Čuvajte se, ne upuštajte se s njim u razgovor, jer bi mogao doznati sve tajne vašega srca! A osobito treba da ga se čuvaju djevojke, - dodade pogledavši Jelenu, koja se okrete ka Slavku, rekavši:

- Bože, kako su ljudi većinom prazni i dosadni.

- Pa tako ti je, - veli Slavko. - Ja se odavno držim pravila da se na brodu ne družim s nepoznatima. Šta me mogu zanimati ljudske sitnice pred ovakim veličanstvom prirode. Ova beskrajnost vode i vazduha snaži me, naknađuje mi tjeskobu Rebenika... Osjećam kako mi vjetar ispira cijelu dušu, kako mi misli postaju uzvišenije. Doduše, osjećam i ništavilo svoje i svega pred svesiljem prirode, ali to mi je ugodno.

Barba Ivo penjaše se uza stube, što vode na uzvišicu, gdje bjehu kapetani i pilot. Ovaj izađe na susret starcu i poče ta vraćati, ali uporni starac, jednako klanjajući se kapetanima, prođe mimo njih, nasloni se leđima na branik i prekrsti ruke.

- Čudna starog đavola - reče Slavko. - Kad je sad ovako živolazan i nemiran, kakav li je istom bio u mladosti! Jesi li zapazila kakav je diplomata? Ti ga pitaš jedno, a on ti odgovara drugo, a dotle sprema odgovor na ono prvo: i onda umije svratiti govor na što on hoće, umije i iskušati čovjeka i sve to tako vješto, da se poslije sjetiš.

- Mene nije iskušao, a ipak je pogodio da sam sjetna. Pa onda, više mi je kazao pogledom, nego riječima! Strah me je od toga starca, a ipak bih ga rado slušala.

- Ne treba čovjeku nikakve proročke moći, pa da odmah vidi e si zabrinuta i tužna. Uostalom, i ja mislim da njegovo pričanje može zanimati...

Lađa okrenu uz vjetar, koji zazvižda kroz katarke i odmah se vali počeše lomiti o bokove. Ona crna pjega na nebu, za tinji čas, raskoluta se naširoko i kao da se spusti...

Sa svih strana začu se vapaj i kuknjava od morske bolesti. U gomilici gospode najprije nasta metež, ta se zbiše jedno uz drugo.

Slavko i Jelena potrčaše ka Margariti, koja se previjaše. Debela gospođa poblijedi i zamliječi očima. Mlađi jezuita prekinu molitve, a trebnik pritisnu na želudac. Sluzi i uzetom gospodinu takođe pozli...

Brod se naglo prope, te se pokretne stvari otkoturaše na protivnu stranu. Stade škripa i zveka drvarije i gvožđarije po brodu, stade drhat užeta i jedara.

Lađa zaroni prednjim dijelom, a zadnji joj se diže tako visoko u vazduh da su golemi točkovi neiskazanom brzinom zvrjali u praznini! Dim se povi na protivnu stranu, a zatim pođoše i sve kretljive stvari. Golemi val prebi se o bočinu, pa se rasprska po krovu...

- Vodite me, duso moja! - zavapi debela gospođa... - U salon! duso moja!... Ah, oče, pomolite se bogu!...

- Đezu i Marija! - reče stariji jezuita, krsteći se.

Margarita, uzeti gospodin i sluga njegov takođe se previjahu. Slavko, Jelena i agenat pridržavahu bolesnike, čekajući da se lađa malo smiri, pa da ih odvedu pod krov. Ali ona crnina kao da sve većma vri, lađa sve većma "cijepa", te agenat dozva poslužitelje, koji uzeše pod ruke najprije debelu ženu, koja pokaza rukom na "ponat", gde stojaše Bokelj Ivo, te ona viknu:

- Ah, eno ga gore, duso moja!... Šta će on gore!... Vjerujte da on čini zlo vrijeme!

Svi pogledaše na ponat.

Četari čovjeka navrstala; se uz branik, trojica u mrnarskim ogrtačima, a četvrti, barba Ivo, ukrućen, prekrštenijeh ruku. Kad lađa zaroni kljunom, nijedan se od njih ne pomače, niti se prihvati rukom za šipku, nego kao da bijahu drveni i usađeni, stajahu dupke.

- Ah, prokleti Juda! - viknu debela. - Šta će on gore!? Gonite ga odande! Recite kapetanu da ga baci u more! Ah, duso moja, da mi ga je ščepati!...

Poslužitelji je najposlije odvedoše, a za njom sve ostale sjem Jelene, koju odvede Slavko.

O6je se skloniše u žensko odjeljenje, a debela gospođa leže u salonu.

Slavko nije mogao izdržati pod krovom, te se vrati gore, gdje prisloni stolicu uza "spiralj", a nogama se odupre o stupčić, oko koga se vezuju konopi. Tako sjedeći, dizao se i spuštao, čas glavom, čas nogama. More zapljuskivaše po okrajcima krova... Mladić zaklopi oči. Stotine glasova prodirahu mu uši, - činjaše mu se da sluša glasove mučenika, što se nadmeću koji će se više izjadati. I brod mu se učini kao živi stvor, kojega nagone da ide protiv vala i vjetra, te ječi od muka.

Odjednom začu kraj sebe drukčije glasove, te otvori oči, i kako li se začudi kad vidje pored sebe Jelenu i Iva. Starac jednom rukom držaše djevojku, a drugom namještaše stolicu. Jelena, bez kapi krvi u licu, gotovo da padne u nesvijest. Slavko skoči, te je posadiše na njegovo mjesto.

- Tako! - reče Ivo. - Ne bih vas karao najzad, što ste izašli na ariju. Bolje je ovdje! Kaže meni pilot da je njeka ženska izašla ozdo, pa ne može, veli, naprijed. Pogledah, kad li ova naša gospođica. o - o, velju ja, neću ja nju ostaviti, te, brže bolje, siđoh i pomoću božjom privedoh je ovđena.

I starac se vrati na uzvišicu i preuze pređašnji položaj fantastičnoga kipa, koji se ukrućen klatari!

Njih dvoje ostaše ćutke. Tako je trajalo. Mjesto da stignu na prvu stanicu oko tri časa poslije podne, stigoše u deset noću!

Sa obale kroz pomrčinu, začu se glas:

- Telegram za gospođicu Jelenu Rajkovića.

- O, bože! - ciknu Jelena, trčeći ka ulasku. - Ja sam Jelena Rajković! Dajte brzo!

Dokle tražahu svjetlosti, Slavko joj kaza da je on prije polaska (žicom tražio izvješće od oca joj na prvu stanicu. Pa stavši kod fenjera, uze od nje depešu i pošto je preleti očima pročita glasno: "Od sinoć materi bolje. Profesori daju dobro nadanje"...

- O, bože, hvala ti! - viknu Jelena, pa se prekrsti i obori glavu da očita molitvu. Ivo Bokelj nađe se do nje i reče:

- Tako, dijete, tako! Neka vam je uvijek prva misao na boga, - pa bilo u radosti, ili u žalosti! Ko će pomoći, ako ne bog, a opet ko će kao on!

Jelena mu pruži ruku i ispriča:

- To je, znate, moja mati koja leži bolesna u Trstu. I od sinoć joj je bolje, - sinoć, kad sam već izgubila nadanje... o, bože, dobri bože, pomozi!

- A ko zna? može biti e ste se sinoć najvruće molili bogu za vašu mamu, gospodična, - veli Ivo.

Jelena pođe s njim, govoreći na pretrg:

- To je baš istina... A kako vi to znate?... Ali nemojte mi ničega govoriti. Hajdemo tetki Margariti. Griješna sam, ja nju i zaboravih - moju dobru teticu. o, kako će se i ona obradovati...

Margarita iznurena i žuta, kao da je odavno bolovala, dođe u salon. I njeno se lice preobrazi od radosti kad joj djevojka dade telegram. Ivo se skloni u kut, te iz polusenke posmatraše i slušaše obe ženske.

Slavko ponudi Margaritu i Jelenu da izađu s njim u grad, da tamo večeraju, pošto im je, veli, kapetan rekao da će se lađa krenuti istom u zoru. Ali Margarita ni da čuje o izlaženju. Ona je, veli, ponijela posna jela, a ne bi se omrsila ni za kakvo blago, niti bi dopustila Jeleni da to učini pošljednje nedjelje božićnjeg posta.

- Tako, tako, dobra, čestita gospođo, - umiješa se Ivo iz prikrajka. - Treba čuvati svoju vjeru i davati primjer mlađima!

Ono ponoći kad se Slavko vrati na brod, sa krova, kroz stakleni "spiralj", vidje starog Iva u najživljem razgovoru sa Margaritom i Jelenom. Pred njima bješe ostataka od posnoga jela. Ivo je sjedio u pročelju i pričao nješto, uz žive pokrete ruku. Svojim dugačkim kažiprstom opisa krug na stolu, načini krst u krugu, zatim, istim prstom poče udarati o ivicu i micati obrvama, - kao da svaku svoju riječ prati tim pokretima. Najzad skide kapu, postavi je na zamišljeni krug, skupi prste i poče otresati njima. Jelenino je lice sijalo od zadovoljstva, a Margarita je pomalo drijemala.

Slavko ne htjede kvariti dobru volju Jeleninu, te ne siđe dolje, nego poče šetati, domišljajući se šta li ono radi stari "šarlatan".

Kad se opet nadviri, Ivo izvadio iz njeke torbice kremen, trud i ognjilo, ukresa vatru, pripali i tako, između dimovih mlazeva, nastavlja pričanje. Najposlije Jelena diže sa svojih grudi njeku sliku, okrete joj naličje, zapita nješto Iva, na šta on lagano namače naočari, lagano izvadi iz špaga njeku žutu hartiju, razvi je, pa uze čitati, kuckajući prstom kao ono pređe.

To je dugo trajalo. Najposlije Margarita ustade, a Jelena brzo izvuče iz špaga novčanik, izvadi novaca i uklopi ih starcu u šaku, pa otide za tetkom.

Kad Slavko siđe u salon, zateče Iva gdje sjedi podvijenih nogu na divanu i puši.

- Gle! - reče mladić, tobože začuđen. - Vi sami?

- Dobra vam sreća, mladi gospodine, - do-čeka ga stari. - Vazda vam bila dobra sreća! Ja, sinak malo spavam. Koliko spavanja treba čovjeku od sedamdeset i pet godina? Ovako sjedim, ispušim dvije-tri, pa slađe zaspim. Ali, legao kad legao, vazda se probudim u zoru. Što'no se kaže: "Zora na istok, Gospod bog na pomoć!"

- A jesu li davno otišle gospođe?

- Malo priđe. Razgovarale se sa mnom. Divne ženske glave, prave Srpke! Krasno je dijete gospođica Jelena!

- Dakle, mnogo ste se razgovarali?

- Dugo! Vidim da je đevojka brižna, pa kao velim da je razgovorim. A, ona, opet sve lijepo, slatko oko mene: "Dondo Ivo, dondo Ivo"...

- Jeste li večerali zajedno?

- Jesmo. Ja bih vam sad to kazao, no me pretekoste, - reče Ivo, ne bez ironije, jer već razumjede kako onaj o njemu misli. Pa opet nastavi blago: - Kažem vam, obje su prave hristoljubive Srpke. A ja sam opet gospođicu tješio. Kaže ona: - "Mama hoće da umre. Medici vele: umrijeće!" - "Bog s tobom, dijete, zar je medicima u vlasti život ljudski! Koliko puta medik kaže: "Ovaj će umrijeti", a bog kaže: "Neće umrijeti!" Zar nije tako? Ono, istina, i bog ponekad naredi da njeko umre, pa se smiluje, i opet naredi drukčije, kad mu se čovjek moli. A, bora mi, više to pomaže kad se drugi za tebe moli, kao što je sinoć gospođica molila za majku...

- Tako, dakle, dondo Ivo, vi utvrdiste gospođicu u vjeri pravoslavnoj?

- Zar ja, prost, star čovjek, da nju studijanu (obrazovanu) mogu utvrditi?... A, to ne, nego sam joj pričao šta sam ja doživio... Ja sam, gospodine mladi, u svom vijeku, bio dajbudi deset puta na pragu groba, pa mi se bog smilovao, a, razumije se, na moje molbe! Ja sam se gospodine moj, topio, padao u ruke razbojnicima, ranjivao se, bolovao od krasta, od kuge, ozdravio, gospodine moj, pomoću božjom, kugu prekužio, što 'no rijek!...

- Što 'no rijek: "Neće kuga u svoj rod!"...

- A nije to tako, gospodine moj, nije to lijepo od vas! Ja nijesam kuga!

- Nijesam mislio da vas vrijeđam, dondo, nego sam htio da kažem da ste jači nego bolest... Pa kako ste se izliječili od kuge?

- Ja nijesam rekao da sam se liječio. Mene je bog izliječio! Najzad, ja ću vam ispričati, pa vi vjerovali ili ne vjerovali!... A čini mi se da ste od modernijeh gospodičića, koji misle da sve znaju, iako mi gospođica reče... ali, ali sad svejedno, nego da čujete...

- Ali, molim vas, najprije da čujem šta vam je gospođica rekla?

- Rekla je da ste i vi čista hristoljubiva duša, ali da su vas bezbožne knjige zanijele... Dakle, bilo je to godine 1836 s proljeća. Ja ukrcah nješto trgovinice u Krfu, na brod pokojnoga Lesa Mandića, koji je išao za Solun. Slavan je kapetan bio pokojni Leso, a i brod njegov bješe dika naše mrnarice, a i vojska mu na brodu, sve sami sokolovi. Ele, mi se iskrcamo u Solunu. Ja prodah trtovinu, on opet predao svoj tovar, svi zdravi i veseli, kad u jedan mah, gospodine moj, na jednom turskom brodu bukne kuga, pa s njega prijeđe na drugi, pa na treći, pa sve tako, pa i na naš, te umriješe za jedan dan dva mrnara! A ja prodao ono trgovinice, pa kupio drugu, da je preprodam đe drugdje, može biti na Izmirni. Šta ću sad? Bora mi, teško je ostaviti svoju muku, a kuda ću opet golim životom. I tako predaj se bogu na volju, pa trpi, trpi i čekaj. Čekao sam, ja mnim, neđelju dana, a u to vrijeme pobolješe se i umriješe još dvojica od Lesove vojske, - jer nijedan već ne dizaše glave koji bi se razbolio! Bora mi, jednog dana, poslije ručka, uhvati me vatra, - glava da prsne, bolovi niz krsta, niz rebra, a osobito na lijevoj strani grudi. Evo je na, pomislim, nema druge, do sjutra sam gotov! Ali ne legoh, nego (ne znam ni sam kako) odvučem se u grčku crkvu, svetog velikomučenika Dimitrija, padnem na koljena i počnem se moliti Svetom (Ivo ubrisa oči, koje bjehu zasuzile). Tu, ne znam koliko sam stajao, pa sjednem u klupu i malo zaspim. U tome javi mi se u snu presveta Trojeručica!

- Šta je to? - zapita Slavko, ne znajući šta da misli o čudnovatom starcu. Ivo, kao da ne ču pitanje, nastavi:

- I reče mi, prečista Trojeručica, baš ovako kao sad ta vama: - "Ivo, zato što odavna nosiš u srcu želju da vidiš moje prečisto lice, i da mi se pokloniš, ovoga si puta "spasen!" (Ivo se prekrsti i pokloni.) I ja se razbudim sav nakostriješen, ali lak kao pero! I tako veseo otidem kapetanu, predam njemu trgovinu, pa kako on poslje uredi, a ja ti, gospodine moj mladi, sjutradan na kaluđerskom brodu pravo u Svetu Goru, i pravu u manastir Ilendar, pred obraz prečistija, presvjatija Trojeručici! Predam za svijeće i za ulje, polovinu, - čistu polovinu od svega novca što sam uza se imao. Tu mi kaluđeri očitaše bdenije, pa osveštanje masla. Tri dana sam jednoničio i po cio dan stojao u crkvi, - a stojao bih od miline pred obrazom njezinim tri godine!

- To je dakle takva ikona? - pita Slavko.

- To je obraz prečiste Bogorodice, koji je pisao sveti jevanđelist Luka! ... To je najčudotvornija ikona što je ima na svijetu, koja...

- Pa zar ima tri ruke, šta li, kad se tako zove?

- Svaka joj je ruka puna milosti, i svaka joj čudesa čini, ali se ona treća ne vidi! Upravo vidi se i, ne vidi se, - to ne umije niko kazati. To ćete sami moći suditi, ako hoćete, ja imam ovdje njenu priliku... Poklanjajusja obrazu tvojemu, poklanjajusja!

- Pokažite mi tu ikonu, - reče Slavko, koji odmah razumijede zašto je Jelena dala novce. Ali Ivo, opet kao da to ne ču, nastavi:

- U Ilendaru je i grob svetog Simeuna, srpskog mirotočivog, na pomoći nam i on bio! Iz toga groba nikla je loza, koja se obavila oko sve crkve, i rađa plod za pripovjest! Moj gospodine, to se grožđe razašilje po cijelom svijetu, radi oslobođenja trudnih žena, koje teško rađaju. Bivalo je da su turski velikaši plaćali po napoleon za jedno zrnce...

- To ste vi dobro pazarili u tome manastiru, - prekide ga Slavko.

- Ja nijesam pazario, mladi gospodine, nego ja sam uzeo njekoliko prilika prečiste Trojeručice, - prilike koje su osvećene i koje razdajem nevoljnicima. A evo vam od igumana ilendarskog svjedodžbe, koja tvrdi da je svaka dotaknula prečisti obraz!...

Starac izvadi žutu hartiju koju je čitao Jeleni, i predade je Slavku. Pa se maši iza sebe, dohvati torbu i izvadi iz nje drvenu ikonicu, otprilike pedalj dugačku.

Bješe obična vizantijska Bogorodica, duga lica, duga nosa, obrva visoko povijenih. Slika je do pojasa sa Hristom u naručju. Sem dviju glava, crteži se ne razlikovahu, ali je zbilja izgledalo da ima tri ruke!

- Za čudo, koliko ste ovakih ikona, dondo Ivo, uzeli? Od 1836-te godine do danas, koliko ste ih razdali! Jer, doista, bivalo je dana kad ste ih više... rasprodali! Recimo, da ja sad uzmem ovu, a može biti da ste još jednu večeras...

Ivo, gledajući ga pravo u oči, neobično živim pogledom nastavi:

- Dao sam je gospođici! Poklonio sam je njoj, gospodine, iz čistoga srca, a ne prodao! A što mislite da nijesu prave, to se varate, jer sam ja poslije hodio njekoliko puta u Svetu Goru, i svakoga puta uzimao ih. A vazda nosim uza se po dvije, po tri, radi utjehe kakvoj hristoljubivoj duši, kao što je gospođica Jelena. I njoj će odista pomoći, odista, odista, jer je čistom vjerom primila obraz prečasni!...

- Pa dobro, koliko... da vam dam za ovu ikonu?- zapita Slavko.

- Ne griješite se, mladiću, - reče starac gledajući ga zasjaktelim očima. - Ako vam srce ište, uzmite je na poklon, neće li vas bog prosvijetliti! Gospođica je uzela, pa mi je poslije na silu umetnula nješto novca da priložim u Ilendar, kad opet otidem. To ću ja i učiniti, ako bog da života, ako ne da, ja ću na smrti kazati priložnicu i narediti da se prilog otpravi! Jer, ja bilježim takve rabote... Dakle, uzmite ovu ikonu za ljubav, gospodine, jer se bojim da joj poslije onakih vaših riječi ne pritrunite!... Uzmite Trojeručicu, nosite je, da ona vas ponese đe želite!... Ja znam da ste mlad, zdrav, bogat, ali svega toga može brzo nestati, a opet i mlad čovjek ima njeke želje, ako ništa drugo, a ono, recimo, da se oženi kako bi htio...

Slavko se nasmija, pa se nalakti sanjiv.

Tako su se ćutke gledali njekoliko trenutaka. Slavku se odjednom učini da se starčeve zjenice šire, da mu crte uzimaju mrtvački izraz, i on, u strahu, pođe k njemu, ali u taj mah Ivo diže glavu, sa izrazom čovjeka koji odlučno nješto hoće, uprav zapovijeda...

Nesvjesno mladi čovjek turi ikonu u špag od kaputa, pa sve nehotice i nesvjesno (što je docnije priznao) izvadi novčanik, uze dvije desetice i stavi ih na sto...

Pa se otetura do najbliže kabine, te samo što se izu i svuče kaput, leže i zaspa teškim snom...

Kad blijeda svjetlost zimnjega jutra osvijetli staklenu badžu nad salonom, dvojica slugu, nadmećući se u dosjetkama, raspremahu i brisahu. Na divanu pod Slavkovom panjegom, ležaše uzrok i izvor njihove neobične veselosti, ležaše Slavkov donji kaput, koji je jedan od njih malo prije očetkao i iz koga bješe izvadio Trojeručicu. Poslužitelj, iznenađen što u haljini elegantna mladića nađe čudnu madonu, tresnu njom o divan pa dozva druga da se zajedno čude i smiju. Mlađi drug, koji je razumijevao srpski i koji je svjedok bio Ivova razgovora sa ženskima, odmah objasni otkud ikona. Na to stariji otrča u svoju klijet, i donese jedno nezapečaćeno pismo, koje razviše i pred kojim blenuše, jer je bilo pisano "grčkim slovima". Pa onda, složivši kaput, udariše u smijeh i dosjetke. Ikonu nazivahu "babom madonom".

Kad se probudi Slavko, nalakti se u svojoj tijesnoj ložnici, sa izrazom blaženstva, odista prouzrokovana njekim divnim snom. Torokanje služinčadi ne svrati njegovu pažnju, ali baš kad turi ruku da otvori zavjese, trže se na ove riječi: - "More, ostavimo već na miru grčku madonu, pa idi da kuvaš kavu!"

Slavko se na jedan mah sjeti svega i posumnja e su mu premetali špagove! Krv mu pojuri u glavu, te odgrnu zavjese i viknu:

- Šta se vi toliko derete kad putnik spava?

- Dobro jutro, gospodine, - reče mirno stariji poslužitelj, predajući mu pismo. - Oprostite, zaista smo se malo zaboravili. Ovo vam je pismo od staroga gospodina. Lijepo vas je pozdravio...

- Od koga starog gospodina?

- Od starog Iva, Bokelja, koji...

- Šta se mene tiče stari Bokelj. Kakve veze imam ja s njim?

- Oprostite, gospodine, čovjek se jutros iskrcao i zamolio me da vam predam ovo pismo. Sad, ako vi nećete da ga primite, to je druga stvar, ali ja vršim svoju dužnost... Idi, Bepo, skuvaj kavu, - dodade poslužitelj, okrenu glavu, a držeći jednako pruženu ruku s pismom.

- Ali otkud vi znate da je meni upravljeno? - zapita Slavko, većma razdražen zbog njegove hladnokrvnosti. - Otkud vi znate moju adresu?

- Ta, zaboga, gospodine, vi ste jedini putnik koji ste se s njim dugo razgovarali! Sjem toga, starac mi je pokazao vašu ložnicu, i deset puta mi preporučio da ne zaboravim predati vam pismo.

Slavko uze pismo, i reče:

- Dobro, dobro, ostavite me da još malo spavam. Ja sam se malo najedio, ali... - i od-mahnu rukom. To je značilo: "Ja ću da ti naknadim uvrjede dobrom napojnicom", što je poslužitelj potpuno razumjeo, te pokloniv se otide.

Legavši opet, Slavko se živo opomenu sinoćnih razgovora, opomenu se svoje zajedljive šale i veselosti, koja do vrška bješe doprla onda kad'no starac vješto navede kako bi mu Trojeručica mogla pomoći da se dobro oženi! I baš kad je naumljao da na to odgovori šalom, kad je htio da pokaže staroj varalici a ne može svakoga za nos vući, baš onda se unizi i uradi ono, što bi ismijao da drugi uradi!...

Kako je to bilo?

Starac ga pogledao, onako čudno preobražen, sa izrazom samrtnika, i kad mu Slavko, u strahu, pođe u pomoć, onda osjeti da baš u njemu umire i volja i misao... Možda nije tako bilo, nego osjetljiv kao što je, iz sažaljenja njekog, iz štedrosti njeke, da namiri uvrede nanesene, uzeo ikonu i dao "prilog", pa mu se u drugom najbližem trenutku učinilo kao da je podlegao starčevoj volji... Ne, ne, ne može svijest u dva trenutka na dva načina primati utiske!... A da koji je đavo onda!?

Slavko nije znao na kojoj misli da se ustavi, pa da objasni čudnovat događaj. Misli su nailazile jedna za drugom, i hodile jedna za drugom, kaogod morski vali, koje je juče onako dugo posmatrao. I kaogod što se vali razbijahu o gole dalmatinske abale, tako se i njegove misli lomljahu o njeku sumnju.

Slavku ne bješe nikakvo čudo što je gotovo cijele noći imao posla s Ivom - što su se večernji utisci u snu izrojili, ali je bio potresen tim, što je u snu Ivo prema njemu postupao kao pravi otac, kao pravi tvorac njegove sreće! Njeke potankosti iz toga sna, osobito njeke riječi, neće Slavko nikad zaboraviti, iako zna šta vrijede snovi!...

I u zbrci osjećanja, nađe mjesta i njeko strahovanje, te Slavko dohvati pismo, i uze čitati:

"Počitaemi Gospodine, Zdravstvujte!

"Počitaemi Gospodine Slavko bio bih vam kaza da se mislim ovđenak iskrcati da nismo najlepše prekinuli naš razgovor zbog vašeg spavanja kako ste naglo zaspali a opet mladosti ništa nije lepše nego san laki! A Gospođi čestitoj i Gospodičnoj čestitoj kaza sam sve. Zato vam sadek velim zbogom dijete i želim Vi svako Blagopolučije i od Gospoda i od Prečiste Trojeručice pomošt u oskorbleniju Kao uvik u pomoći kad joj se molimo veruju meni Dijete a neka Knjige govore šta hoće. Jer knjige bezbožne pišu Latini i Židovi radi upropaštenja Srbske junosti. A Gospodičnoj miloj opet preporučite od moje strane neka ima vjeru u Obraz Prečisti radi ozdravljenja matere ali ako bog bude drugčije odredio neka se pokori volji Božjoj kako Kristoljubiva jadna devojka er ćemo svi mrijeti neko priđe neko poslije a Vi ne krijte što Vam a na serdcu ležaše. A ja ću priloge priložiti Prečistoj a ovoga proleća ako Bog da. I sade Vi želim da u zdravlju provedete Roždestvo Hristovo a ako Bog dade zdravlja videćemo se na leto može biti u Vašem paizu.

Vaš sluga ponizni

Ivan Katić Kupec od Kotora.

Pismo učini neprijatan utisak na Slavka. Prikaza mu se starčevo moralno obličje onako kako ga je prije zamišljao: pod obrazinom pobožnosti, obično prostačko lukavstvo sa pretenzijom da je vidjelac! Sve obične dosadne fraze nanizane su da bi mogla imati mjesta ona "ne krijte što vam je na srcu", što je značilo: "od mene se ne može ništa sakriti; ja znam šta ko misli". I kako je ona bez ikakve veze sa ostalima, kako odaje nevještinu nepismena čovjeka! Pa onda, tek vrijedi zlata ona opreznost za buduće, otprilike: "ako mati ozdravi, vidjećemo se opet, da iskučim prilog!"... Mladiću bi odvratno sve to, pa onda mu se istakoše one riječi u početku da je ženskima kazao sve. Šta im je kazao? Je li to da će se iskrcati, ili da je Slavko dao prilog i uzeo ikonu! Slavko opet pročita, ali nije mogao razabrati, pa se naljuti i izađe da se udesi.

Lađa se dotle umjereno nagibaše s boka na bok, a odjednom poče jače, što Slavka navede da misli e je ušla među ostrva. On se brzo obuče, otvori kovčeg i opremi u nj ikonu, pa izađe na krov.

Kako se začudi kad vidje da je brod na pučini, da je cijelo nebo naoblačeno, da se dugi, golorebrasti Velebit sav zamaglio. Vali dopirahu dugački i nabujali, ali se ugibahu a ne lomljahu o brod. Dim je koso i nisko letio, a ne visoko i pravce ka krmi, kao juče. Mrnari razapinjahu platno nad krovom lađe i razvijahu gornje jedarce na srednjoj katarci. Poručnik, koji upravljaše tom rabotom, primače mu se veselo govoreći:

- Dobro je, zemljače! Na planini snijeg, a ovamo samo što nije udarila kiša, a vjetar je s boka, te ćemo, ako bog da, prije ponoći u Trst.

Na krmi sjeđahu ženske u razgovoru sa kaluđerima. Jelena mu priđe.

- Dobro jutro, Jelena. Kako ste spavali?

- Prilično. A vi, mladi gospodine? Vi ste odista došli pred zoru, kad ste dosad spavali.

Mi smo sjedile i čekale te do noći.

I ona ga gledaše malo prijekorno. Od velike želje da se opravda, Slavko se zatrča.

- Ja sam se vratio na brod prije nego što ste legli, ali...

- Kako to? - zapita djevojka, pošto očeknu da on nastavi, i videći da se snebiva. - Šta ali"! Šta je bilo?

- Ta ništa, ja vas ozgo vidjeh u razgovoru sa starim Bokeljem, pa nijesam htio... kako da kažem... Vidio sam vas u dobru raspoloženju, pa sam se bojao da ne pokvarim...

- Ama, šta da pokvarite?...

- Vidio sam da vas uveliko zanima Ivovo pričanje, pa nijesam htio da vam se pridružim, jer ne bih mogao odoljeti da ga malo ne ismijavam, a tim bih tebi učinio na žao. Eto, dakle, kakav me je razlog zadržao.

- I naveo vas da se vratite u grad?

- Ne! Čim ste vas dvije otišle, ja sam sišao dolje...

- I vrijeđao starca?

Slavko posumnja da se ona vidjela s Ivom prije nego što se iskrcao i da sad hoće da ga iskuša! Može biti da hoće da dozna za njegovo duševno stanje, poslije priloga... A da nije još Ivo i u njenoj duši raspirio plamen! Ta mu se pomisao prvi put nametnu i njegovo srce zaigra. Sjeti se svoga sna. Pomisli da je Ivo i njoj pisao ... Sve te misli proletješe kroz njegovu glavu za koliko bi udario dlan o dlan.

- U koje se doba krenula lađa jutros? - zapita on.

- Otkud ja to znam!? - reče djevojka iznenađena i zagleda mu se u oči, sasvim onako kao što je radila kad su oboje bili djeca.

Slavko se uvjeri da nije istina ono što je zamišljao i čisto bi mu krivo što nije istina.

On kroči, kao da se uputi u šetnju, i reče:

- Pa, poslužitelj mi kaza da ste rano ustale.

Ona ga zaustavi i uze za ruku:

- Molim vas, šta je vama? Slavku se opet nametnuše pređašnje sumnje, reče odlučno:

- Meni nije ništa, niti razumijem zašto vam za ovo njekoliko trenutaka izgledam tajanstven, sem ako ste vi već naklonjeni tome... Eno onaj stari jezuita ima asketsko lice; on bi mogao zamijeniti Iva. Onaj mlađi, bogme...

Jelena ga prekide:

- Vi ste odista starca vrijeđali, - rugali se njegovoj vjeri!

- Umjereno, sve umjereno! - prekide je Slavko. - Razgovarali smo o trgovini, o njegovim putovanjima po Levantu, o starim pomorcima, i tako koješta. A znate da mi kapetan kaže da bismo još mogli imati pogodno vrijeme samo, veli, neka se osnaži vjetar od kopna, i da bismo mogli stići u Trst prije ponoći.

Započe kiša, koja se brzo prometnu u pljusak.

Slavko glednu oko sebe, kao da se uvjeri e su sami, pa joj lagano stade pričati razgovore sa "dondom" i kako je uzeo ikonu i dao prilog, na što mu djevojka stište ruku i kroz oči izli svu svoju dušu.

Nakon podužeg ćutanja, a većma uzrujan, pa, čisto kao da sam sebe nagoni da govori, nastavi mladi čovjek:

- Sanjao sam da je stari Ivo sjedio baš ovdje, na ovome mjestu, pod rastegnutim platnom, pod silnim pljuskom, kao što je ovo sad, i da drži na grudima dvije Trojeručice... Nas dvoje stalo pred njim, pa se prekrstismo i cjelivasmo ikone! A on onda ustavši, uze nam ruke u svoje, pa reče:

" "U ime prečiste Trojeručice kojoj ste zavjetovali, vi... ste... sjedinjeni zanavijek! U njeno ime da ste srećni i blagosloveni!... Jelena, obori glavu.

- Još reče: "Vi se ljubite tako istinski i duboko, da i ne pomišljate e vam to treba i riječima iskazati. I sam bog zna kad bi to bilo, da vam ne bi vašega donda Iva."

Djevojka je na svaku riječ poviše glavu dizala, kao da ga hrabri.

I on se toliko ohrabri, da je zagrli.

Poslije godinu dana, Trojeručica. višaše u ložnici mladoga bračnoga para: Slavka i Jelene.

A legenda o čudu Bogorodice Trojeručice pričaće se u Rebeniku zadugo!

Snaga bez očiju

Za vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875) Vaso Gorčinović, kožarski trgovac u Dubrovniku, mogao je imati oko pedeset godina. Vaso je bio rodom iz Hercegovine, iz trebinjskog kadiluka, pa kao dijete pobjegao je od siromaštine u Grad, gdje je najprije posluživao njekoga zemljaka, kožarskog trgovca, pa mu postao šegrt, pa s vremenom kalfa, pa s vremenom ortak, pa s vremenom naslijedio ga, što nije rijedak slučaj među hercegovačkim trgovcima po Primorju. Vaso se nije ženio, kao ni njegov gospodar i dobrotvor. I mnoge navike Vaso bješe primio od gospodara, na primjer, da se sam dugo šeta, da susreće Hercegovce koji silaze na pazar, da oštro drži sve postove, da se uveče dugo bogu moli, da u magazi sveti vodicu četiri puta u godini, da mnogo dijeli sirotinji, da ne jede jagnjetinu prije Đurđev dana, itd. Vaso bješe osrednjega rasta, širokih pleća, dugačkih obraza, sa blagim izrazom, velikih prosijedih brkova, koji malko zaoštravahu mekotu crta. Nosio je "tijesno" odijelo, ali uvijek crnogorsku kapu, a u ruci jaku drenovaču. Imao je momka u magazi i kuvara, obojicu Hercegovce. Kako se često večerom u njegovoj magazi skupljahu hercegovački trgovčići i radnici Dubrovčani, prozvaše Vasa "pretsjednikom vlaškoga koncilijabula"; pošto buknu ustanak prozvaše ga "vojvodom". Me-ću njegovim zemljacima vladalo je mišljenje da je ostao "čist kao od majke rođen", te da stoga njegova molitva ili kletva ima prijema u boga!

U isto vrijeme kad i Vaso Gorčinović, krenuo se iz zavičaja njegov brat od strica Mićo Gorčinović. I taj je posluživao godinu ili dvije po Dubrovniku, ali je bio nemirne naravi, nebojša i kavgadžija, te se nije mogao skrasiti ni u trgovini ni u zanatu. Zato stupi u austrijsku vojsku kao dobrovoljac. Za mnogo godina Vaso nije imao nikakva glasa od rođaka. Istom po svršetku talijanskih ratova, primio od njega pismo, kojim mu javlja da je postao oficir. Poslije su se dopisivali po jednom, po dva puta u godini, što je trajalo njekih dvadeset godina. Najposlije, kapetan Mićo Gorčinović piše bratu iz njekoga garnizona u Galiciji da je dobio "jeđupatsku bolest" u očima, koja se ne može izliječiti, zbog čega mora u pensiju. To je bilo krajem zime, a početkom proljeća kapetan Mićo stiže. Lako je zamisliti kako je bilo rođacima pri prvom sastanku, nakon trideset godina, otkako se rastadoše kao djeca.

Mićo je bio veoma krupan. Vrat, mišice, grudi, bijeli zbijeni zubi, gusti riđi brkovi pod kukastim nosom, sve to odavaše neobičnu mušku snagu. Glavno mu je obilježje bilo, na prvi mah, što se mnogo smijao. Svaka sitnica mogla ga je navesti na smijeh, a to dade Dubrovčanima povoda da misle e je kapetan malo udaren. Čuveni dubrovački filozof onoga vremena, Dum Ivan Stojić, jednom pred kafanom, kad je bila riječ o tome reći će:

- Može bit' da je udaren, a opet može bit' da ti čovjek ima baš od naravi moć kojom svačemu uhiti smiješnu stranu! Jer sve na svijetu, počinjući od boga, pa do onoga što može zamisliti njeki ofičo u pensiuni ima svoju stranu!

Razumije se po sebi da se rođaci ne razdvajahu. Kapetan se nastani u kožara. Zajedno su šetali i u kafanu išli. Više od jednom u šetnji Vaso bi čuo iza leđa ovake opaske:

- Ma, bogare ti, otkada je vojvoda Vaso tako spiritozan (duhovit), da mu se oni rođak smije k'o mahnit?

- Može bit' da je baš rođak spiritozan, pa se smije Vasu...

Ponjekad bi kapetan sam sjedio pred kafanom na Bersaljama. Tu je, takođe osamljen, često sjedio njeki mladić Dživo Dorić pravnik, sin jednoga obućara iz grada. Jednom kapetan zamoli mladića da mu da novine, pošto ih on pročita, našto se đak učtivo prikaza:

- Gospodine kapetane, dopustite da vam se prikažem, jer vas visoko poštujem!

Kapetanu stade i rukova se sa Dživom.

- A, milo mi je... A vi me poštujete? - Pa udari u smijeh.

Mladić je ćutke posmatrao vojnika. Gusta, kratko potšišana kosa, kratko ošišana brada i upredeni brci nemahu nijedne sijede. Dživo zamišljaše sve strahote, kroz koje je taj dobrovoljac morao proći, dokle je od nepismenog mladića postao kapetanom.

- Dakle vam je moj rođak Vaso već pričao o meni? - započe kapetan skinuvši crne naočari i brišući ubrusom crvene oči.

- Ta u gradu se zna dosta o vama, - prihvati mladić... Videći kako i sitnica golica kapetana na smijeh, Dživo se sjeti teorije kanonikove da taj čovjek, mimo ostale ljude, vrlo brzo vidi smiješnu stranu, a, može biti nju jedinu i vidi.

- E, što ti je malo mjesto, gde svakoga sva-što zanima! - dodade kapetan. - Moj gospodine, ja sam ti prošao kroza sito i rešeto!... Ha-ha-ha-ha, prošao kroza sito i rešeto!... Kako može čovjek proći kroz take stvari!?

Poslije toga predgovara, kapetan započe svoj životopis, začinjajući i žalosne i smiješne i ozbiljne događaje svojim vječitim smijehom. Cijelo ratovanje u Italiji izdržao je bez prekida; zatim rat pedesetdevete godine; pa danski rat, šesetdruge godine; pa pruski rat šesetšeste godine!... Bilo je strahovitih prizora, o kojima je govorio istim tonom, kao što je pričao, ka primjer, kako je rado pušio virginije cigare, sve dok mu ih ljekari ne zabraniše.

Ele, za pola časa kapetan ispriča Dživu cio cjelcat svoj život. Uostalom, očevidno, on bi se tako povjerljivo razgovarao ma s kim bilo, koji bi prvi naišao. Mladi čovjek dobi utisak da je veteran zdrava, srpska duša, nepokvarena kasarnskim životom kroz toliki tuđ svijet, - pamet bez velike dubine, sem koja je pojimala mnoge ljepote. Kapetanu se ne izmače nijedna riječca srdžbe zbog malog unapređenja, zbog toga što mu pri otpustu ne dadoše vojeno odličje. Iz toga pričanje osobito darnuše Dživa njeke opaske, kao na primjer: "I tako, moj mladi gospodine, ja ti u životu nikako uživao nijesam, sjem očima, a sada, eto, hoću i njih da izgubim!"...

Poslije tri nedjelje Mićo se iseli od rođaka, iako je ovome to krivo bilo: uze jednu sobu, kod njeke udovice na Pilama, ručavao je i večeravao kod svoga rođaka. Jutrom su zajedno išli izvan grada i dočekivali zemljake, pa onda bi kapetan sam otišao do Gruža i vratio se do pomenute kafane. Po čitave bi sate sjedio nepomičan, sa malko izvraćenom glavom, ali, čim bi mu se kogod pridružio, odmah bi počeo svoj grohotni smijeh. A poznao se bješe sa filozofom kanonikom, sa starim vlastelinom Borićem, i sa mnogim drugima. Osobito mu milo bješe društvo starog obućara, Dživova oca, koji se jedini sjećaše kapetana kao dječka.

Jedne nedjelje Vaso pozva i Dživa na ručak. Kapetan je sjedio u pročelju. Domaćin i njegov momak sa strane, a oba se držahu prema njemu kao kad je put sjedio za njihovim stolom.

Dživo opazi da je ta pretjerana pažnja dosadna kapetanu. A on najzad i reče:

- Ma, bogare ti (da rečem i ja po dubrovačku), zar sam ja kakav razmaženi gospodičić, te me toliko mazite? Zar ste zaboravili da sam se othranio profuntom?

Jako a pitko konavosko crno vino učini da Dživo prvi dade maha prepunosti svoga srca i izveze zdravicu kapetanu, nazivajući ga "junakom Kustoce, Solferina, Sadove", mučenikom osjećanja dužnosti, koji je čak svoj očnji vid na kocku stavio da se ne ogriješi prema čovječanskoj dužnosti. - "Jer, da je naš dični brat poslušao savjet ljekara, te otpustio bolesnog svog slugu, ne bi mu prionula grozna bolest, koja ga muči!"

Zatim se Dživo zanese u djetinjstvo obojice rođaka, napomenu junake iz njihova bratstva i plemena, zarobljenu Hercegovinu i njezine nade, istaknu čudnu sudbinu, koja je braću za četvrtinu vijeka razdvojila neizmjernim prostorijama, pa ih, "pod jesen života", opet sastavila, da se do kraja života nagriju na suncu bratske ljubavi!

Vaso je plakao od ganuća, a Mićo se grohotom smijao. Pa obojica, razdragani, počeše se sjećati davne prošlosti, pa otkriše namjeru, koju su dotle krili, - čim počne jesen, otići će zajedno u Hercegovinu i zadržati se dokle kapetan potpuno ne ozdravi.

- Jer, treba da znate, - reče kapetan Dživu - kao što u boga vjerujem, tako vjerujem da naše babe znaju mnogo štošta bolje nego li ljekari! Ja sam zapamtio kako je njeka naša baba liječila baš od očnih bolesti. Dođe bonik, leži u mraku kod babe i ona ga zapaja samo surutkom, koja čovjeka istruže, to znate, te jadnik bogoradi da mu se da, dajbudi, malo kaše. Aja! Baba ne da ama ničega "krušna". Najzad, jednoga jutra, posade bonika na nisku stolicu, pokriju ga po glavi, a baba podnese jednu veliku činiju s vodom. U činiji je tikva, u tikvu udjenuta zapaljena svijeća, i baba, mrmoljeći nješto, počne bacati trave na plamen. Dim od trave ujeda u oči bonika, i on stane ječati, i hoće da skrene glavu, ali ga dvojica čvrsto drže. I, vjerujte, ne prođe dva-tri minuta, a iz očiju počnu padati na svijeću i na vodu kao bijeli končići! To su sve crvići. A i ljekari kažu... zovu ih... kako ono? koji na njekim "sočinjavaju" gnijezda u očima.

Odjednom Vaso, udarivši pesnicom o sto, viknu:

- Čuješ, brate, trista mu jada, što sam ti rekao na trijezno, u četiri oka, to ću sad ponoviti na "pjano", pred ovim našim prijateljima!

- Aj, aj, - veli kapetan i udari u smijeh.

- Šta tu "aj, aj" po švapski, trista mu jada, veli Vaso, - pipajući po špazima... - Šta tu... pa! - i pruži mu krajcaru.

- Batali! - reče kapetan.

- Drž' to, kad ti kažem, neka vidi, ovaj Latinin šta može "Vlah"! Jakako, Vlah, Srbalj ... Dela, molim te, onako u dva maha ... vi to niste znali, Dživo?

- Ne znam o čemu je riječ, - veli mladić.

Kapetan uze krajcaru i previ je među prstima. Zatim ustade, raskorači se, pa je previ na drugu stranu i prelomi je u dva komada.

- O, brate, kakva je to baš snaga! - viknu mladić u čudu.

- A, šta sam ja rekao, a? - prihvati Vaso... - Šta njemu fali? Ono, recimo, što njemu fali, imam ja. Ja sam stekao, ja sam gospodar, pa mirna Krajina! Dakle, trista mu jada, šta tu vazda, nego neka se moj brat Mićo oženi, pa eto mu kuće, eto mu...

Dživo i momci zagrajiše kucajući se s njim.

- Zar nije grijehota - nastavi Vaso - da od ovakog junaka ne ostane poroda?

Kapetan brisaše naočari, a kad ih natače, na njegovu se licu pojavi bolni izraz. Vaso i Dživo postajahu sve više oduševljeni, a on je ćutao.

Najzad izidoše sva trojica.

Bješe divna noć. Na čivitastom nebu treperahu bezbrojne zvijezde. Nigdje svijeće po gospodskim drevnim dvorovima; nigdje žive duše po glatkom Stradunu, po kome odjekivahu njihovi koraci.

- Dubrovnik spava dubokim snom pod težinom svoje prošlosti, - šapnu Dživo.

- Oh, ala štiplje, ali štiplje! - reče kapetan.

- Oči? Je li? - pita mladić.

- Ništa, trista mu jada, proći će! - veli Vaso, - Živ čovjek sve podnese, osobito čovjek kao ti što si, taka snaga! - opazi Vaso.

- Snaga, da! - prihvati kapetan... - Sna-ga bez očiju! Ha-ha-ha!

I njekoliko puta ponovi taj izraz, dokle ga dopratiše do kuće.

Već sjutradan ču se da se ustanak širi na jugu. Nastade strah po Primorju, kakav se nije zapamtio od vremena francuske najezde. Oba rođaka iđahu i dalje na jutrenje šetnje da iščekuju glasnike.

U "vlaškom koncilijabulu", u Vasovoj magazi, sjem pređašnjih članova, počeše dolaziti još: kapetan, Dživo, i njekoliko mlađih Srba katolika.

To je trajalo otprilike dvije nedjelje, dokle ustanak ne zahvati i trebinjski kadiluk.

Malo pomalo, pojaviše se isuviše očevidni znaci da austrijske vlasti rado gledaju događaje na granici, a to ohrabri patriote, te počeše grajiti... Pa ne prođe mnogo, a vlasti počeše otvoreno potpomagati ustanak...

Duž cijelog Primorja obrazovaše se odbori; ustanoviše se bolnice za ranjenike; poplaviše proglasi, kojima se pozivlje omladina da se pridružuje ustanicima; novine počeše napadati na Srbiju i Crnu Goru što oklijevaju, kad, za tri do četiri nedjelje, vjekovno pitanje može biti riješeno!

Vaso i Mićo postadoše sasvim drugi ljudi, - podmladiše se, upravo podjetiše se, izgubiše svaku opreznost, svaku mjeru!

Najbolje se može prikazati ondašnje stanje duhova i stupanj srpske naivnosti ovim riječima kapetanovim, što ih izreče jednog večera u "koncilijabulu": veli "Snaga bez očiju."

- Sad već i ja vidim istinu! Rabota je dogovorna između Rusije i Austrije! Austrija će pristati da zarate Srbija i Crna Gora i ako ustreba, zagaziće i ona u rat da se stvori velika srpska država! Ne znam kakva će njoj za to nagrada biti, ali, zacijelo, tako je!

Ustanici počeše slobodno prelaziti na austrijsko zemljište, a Turcima je Austrija činila svakojake smetnje. Zatijem nastade još veće čudo, - dođoše dobrovoljci iz Crne Gore i Srbije, pa dođoše u pomoć i Garibaldinci iz Italije! Garibaldinci, do juče prokleto ime među Austrijancima, počeše gomilama dolaziti pod Dubrovnik i Boku! Za njima naiđoše dobrovoljci ruski, češki, slovenački. Ele, nastade prava "vavilonska kula". Ćesarski policajci drugovahu sa dobrovoljcima i ustanicima. Povoljne vijesti sa bojišta svečano se objavljivahu, - ćesarski komesari bratimljahu se i veseljahu sa patriotama!

Dživo, sa još njekoliko mlađih ljudi, bješe se dogovorio da idu. Uoči polaska cijelog je večera sjedio sa kapetanom pred kafanom, ali ne samo što ne kaza svoju namjeru, nego se navlaš vladao tako, kako će se sjutradan jače istaći njegovo pregaoštvo. Kad, po običaju, isprati kapetana do kuće, reče mu:

- Laku noć, kapetane. Zbogom. Može biti zbogom zanavijek!

Kapetana spopade njegov goropadni smijeh, a mladić, uvrijeđen, najbržim koracima otide svojoj kući.

Sjutradan, u zoru, pred gradskim vratima bješe na okupu četica mladih Dubrovčana i četiri Rusa. Njeki imađahu revolvere, njeki starinske pištolje, kremenjake; svaki je još imao u torbici džebane i hljeba.

Rusi bjehu šareno odjeveni; bilo ih je sa crnogorskim gunjevima i ruskim kaftanima, sa dalmatinskim kapama i ječermama; ali svi bjehu snabdjeveni ostragušama.

Četica se uputi trebinjskom cestom, a kad stiže na pojilo, dočeka je čovjek čudna izgleda. Na glavi mu bješe crnogorska kapa, na nogama opanci i široke šarene nazuvice, u koje je uvio plave oficirske pantalone. Na njemu bješe bluza, a sablju po kozački objesio preko grudi; oko struka široki kožni pojas; na boku, u silaju, revolver i lovački nož.

On stade preda njih, izvrativši malko glavu, i prikaza se:

- Pensionovani kapetan Gorčinović! Želim vam biti drug, ako me hoćete.

- Kapetane! - viknu Dživo... - Dakle... Svi se rukovaše s njim i odmah se uputiše. Rusi zapjevaše:- "Po čustvam brati mi: s toboj" - pjesmu dekabrista.

Kapetan se uputi razgovarajući se s jednim ruskim oficirom, koji je naročito istupio iz vojske da dođe u ustanak. Od ostalih njegovih zemljaka dvojica bjehu đaci, trojica plemići i jedan mašinista. Od Dubrovčana bjehu Dživo, jedan drvodjelja, jedan vlastelin, jedan bogoslov, jedan opančar, jedan kafanski momak i jedan mrnar.

Kad skrenuše sa kolskoga puta prečicama, na granici hercegovačkoj, kapetan se poče spoticati.

- Ej, - reći će on, kao u šali - prije trideset (i njekoliko godina, skakao sam ja ovuda kao koza, a sad!... Ko bi ikad rekao, najposlije, da ću ja vidjeti ove strane!... Ha, ha, baš ih lijepo vidim!

I on sjedne na kamen, pa obrisa dlanom suze, koje ronjahu ispod naočari.

Pred veče stigoše pod manastir Duži, koji bješe u rukama ustanika.

Oko manastira, u porti, po doksatima, u različitim gomilama i položajima, vidješe što se ni u snu ne sniva! Gotovo sve nošnje jevropske bjehu zastupljene, čujahu se gotovo svi jevropski jezici, - bilo je tu kaluđera sa kamilavkama, ljudi u šumadijskoj nošnji, Crnogoraca, Garibaldinaca sa crvenim košuljama i fantastičnim šeširima, Rusa u crnogorskim gunjevima i sa dalmatinskim crvenim kapama! Sjem toga, tu se mogla odabrati najljepša panoplija, koja bi predstavljala razvitak oružja! Bilo je šešana, kremenjača, dževerdara, srednjevjekovnog "trombuna", ostraguša, pištolja, revolvera, sabalja, čak i kopalja! Ali, bilo ih je dosta bez ikakva oružja. Novodošli snebivali su se zbog nemarnosti, kojom su bili prihvaćeni. Kapetan Mićo, propitujući za vojvodu, pođe pred njima da se prikažu.

Vojvodin momak povede ih u manastirsku trpezariju, gdje, usred velikog dima, nađoše još desetak glavara. Jedan omalen, mlad čovjek, jevrejskog obličja, usred opšteg ćutanja pisao je nješto.

Vojvoda, poslije njekoliko običnih riječi, reče:

- Šta da vam kažem, kad eto vidite i sami! Eto nema ni oružja, ni džebane, ni reda!

Onaj ruski oficir ispriča kako je donio dosta novaca, te se može nabaviti što bude trebalo.

- Novca imamo dosta, - reče vojvoda - ali kakva vajda kad reda nema, niti ga može biti!... Uostalom, razgovaraćemo o tome kasnije, a sad oprostite, jer evo imam žurna posla...

Rusi otidoše da potraže svoje zemljake, kapetan Mićo da nađe svoje bratstvenike Gorčinoviće, Dživo se pridruži Šumadincima koje nađe podalje od manastira, na jednoj jutrini, gdje se bjehu okupili oko jednog mladog tamburaša. Svi mahom bjehu veseli, baš kao i njihovi drugovi Garibaldinci. Brzo se poznadoše. Tamburašu bješe ime Vlajko Šapčanin...

Istom u sumračje sjeti se Dživo kapetana, te ga nađe u porti, gdje se živo razgovara s jednim sredovječnim, krupnim Garibaldincem. Oko njih posjedalo desetak Talijanaca, te slušaju prepirku, koja se vodila u istom talijanskom žargonu... Razgovor je bio strategijski i kao da se ticao napada na Trebinje. Talijan je padao u vatru, braneći svoje gledište, i uza svaku treću riječ vikaše: "Ali ja vas uvjeravam, keptene", - zašto li ga zvaše "keptenom", kad se talijanski kaže "kapitanijo"?

Mićo, Dživo, bogoslov, vlastelin, kavanar, mrnar i opančar prenoćiše pored ognja sa Šumadincima. Vlajko Šapčanin odlikovao se ne samo kao tamburaš i pjevač, nego i kao veliki đavolan.

Pred zoru diže se velika raja. Svi poustajaše i pođoše, ne znajući ni sami kuda, proglušeni različitim uzvicima u više jezika.

Zauzeše položaj na padini jednoga brda. Kroz maglu naziralo se Trebinje, a pod njegovim bedemima komešao se ljudski mravinjak. Doznadoše da se to brdo zove "Trojičina Glavica", i da će Turci pokušati da zauzmu manastir...

Kapetan sjede na panj i licem zaroni u pre-gršt. Dubrovčani stajahu oko njega; Garibaldinci odvojeno, Šumadinci odvojeno, Hercegovci i među njima vojvoda... odvojeno.

Na jedan mah nastade prasak pušaka i začu se graja: "Naprijed!" Pa onda svi bez određena smjera i reda, počeše pucati. Pa se odmah poremeti pređašnji raspored, a utledaše kapetana na njekoj njivi, odvojena od vojske. On se okretaše oko sebe, držeći sablju u desnoj a revolver u lijevoj ruci. Blizu njega ležaše njeko.

Ko bi mogao ispričati sve što je dalje bilo, ali pred podne zgrnuše se svi pred manastir, u zabuni, u zbrci, kakva se jedva zamisliti može.

"Turci bjehu suzbijeni", tako je išlo od usta do usta, a na svakome koji to tvrđaše moglo se poznati da tako govori što je od drugoga čuo! Govorilo se da ima oko petnaest ustanika mrtvih... Svi Dubrovčani bjehu živi, a odmah svi posumnjaše da je kapetan poginuo. Vojvoda izda naredbu da se svi ustanici koji nisu Hercegovci raziđu, da se sjutradan rano skupe u njeko selo na granici...

Lutajući tamo amo, Dživo doznade od jednog Šumadinca da je poginuo Vlajko Šapčanin, na njekoj njivi, gdje su bili samo on i onaj "slijepi kapetan". Dživu se steže srce, jer je uvjeren bio da je i kapetan svršio. Ali, na Dživovo veliko čudo, na unutrašnjim stepenicama manastirskim, naiđe na kapetana, sjeđaše isto onako, kao i prije boja. Dživo vidje da su mu pantalone ispod desnog koljena krvave...

Mladić viknu:

- Za ime božje, gdje ste? Vi ste ranjeni?

- Nije ništa, ogrebao se malo... No, pa šta je? gdje je vojvoda? šta će se sad? zašto smo se na vrat na nos povukli?...

Dživo mu kaza kakva je naredba izašla. Kapetan poblijedje i ustade, kao razjaren lav. Njeko ga pretječe ovom primjedbom:

- Ta zaboga, valjda vojvoda i ostali Hercegovci bolje poznaju ovdašnje zemljište!

Kapetan se okrete sarkastičnim izrazom i viknu:

- Zapljevat, što kaže Rus. Zapljevat na sve. Hajdemo natrag!...

Dubrovčani pođoše istim putem kojim bjehu i došli.

Pošto se odmakoše, navališe na kapetana da mu ranu pregledaju. Ne bješe opasno!; zrno mu je probilo list od noge, ali, po svima znacima, ne oštetilo žila. Zaviše mu ranu, kako su umjeli, pa onda s dosta muke stigoše u prvo selo preko granice, gdje će se odmoriti. Kapetan sjede pod jednim drvetom. Ostali počeše pretresati događaj, koji im već izgledaše kao neki san. Svi su govorili u jedan mah, ističući svaki svoj strategijski talenat i proročanstva. Tvrdo su uvjereni bili da će do njekoliko dana Srbija i Crna Gora oglasiti rat Turskoj!

Slučajno naiđe seoski pop te stade slušati, na jedan mah progovori:

- Kakva Srbija, kakva Crna Gora! Naša će vojska zauzeti Hercegovinu!

Na te riječi kapetan diže glavu.

- Čija vojska?

- Pa vojska našega cara, da čija? Da nije to u izgledu zar bi fratri oko Neretve i u Popovu Polju dizali narod na oružje? Pa zar bi se i vi, kao carski oficir smjeli miješati, da nije tako...

- Uf! - viknu kapetan hvatajući se za glavu, pa se diže i lagano priđe popu, te ga zapita:

- Zbilja, vi tako mislite?

- Nego kako? - reče pop, veoma začuđen.

Kapetanu nađoše u selu konja, te pođoše put Primorja.

Kad se mrak uhvati, kapetanova ogromna sjenka otegla se fantastična prema obzorju. Pogruženi i ćutke iđahu mladići za njim...

Što se gušći mrak hvatao, kapetan je na konju sve veći izgledao, dokle, najposlije, ne dobi takve srazmjere da izgledaše nješto natprirodno... I odjednom se Dživu učini da ono ne bješe živi stvor, da ne bješe "ona snaga bez očiju", nego da ono bješe jedan simvol snage srpskoga naroda, - snage bez očiju!...

Sjutradan oko ponoći u jednoj sobi oficirskog odjeljenja dubrovačke vojene bolnice, pucanj razbudi poslugu i jednoga ljekara...

Ljudi dotrčaše i konstatovaše da se ubio pensionirani kapetan Gorčinović, koji je toga dana primljen bio na liječenje!

Đukan Skakavac

Idemo iz škole ja i neki moj drug, pa se pred gradom sretosmo s nekim čovjekom u novim haljinama, težačkoga kroja, onako kako se nose primorski zagrađani, a ne seljaci. Čovjek je bio osrednjeg rasta, malene glave sa niskim čelom i riđim velikim brcima. Na gunju je imao medalju.

- Znaš li ko je to? - zapita moj drug takim glasom i izrazom lica da sam odmah pomislio da ću čuti nešto neobično.

- Ne znam, - rekoh.

- Ne znaš!? ... Pa to je Đukan Skakavac što je sad došao iz vojske, što je u ratu ubio francuskog đenerala! Ta ni o čem se drugom ne govori nego o njemu! Eno vidiš kako ga svijet gleda!

Zbilja, dvije-tri ženske obazriješe se za njim.

Moj drug uze pričati događaj koji je Đukana obesmrtio. Znao je sve potankosti, kao da je očima gledao, a ja sam opet sve vjerovao, kao da očima gledam. Kad najposlije on preduši od silnoga pričanja, prenerazim ja njega ovijem riječima:

- A znaš li ti da je Đukan moj kum. Žao mi je što nijesam znao da je on to, a ja bih ga ustavio i zdravio se s njim... Ali ja ću to učiniti prvi put kad ga sretnem, i on će mi sam pričati kako je bilo u ratu u Italiji!

Na licu moga druga mogla se čitati velika zavist, - i tako se rastanemo.

Doista, moj pokojni otac bio je kum sa Skakavcima. Mnogobrojna i imućna zadruga što je nosila taj nadimak živjela je u zaseoku, čas hoda od naše varoši. Skakavci su bili na glasu kao vrijedni i pošteni težaci, malo arumi i tvrdice. Govorilo se, doduše, da u toj kući uvijek ima poneki vidovit čovjek, a od njihovijeh odiva da su poneke vještice, ali kanda su to najviše razglasili "Svatini"...

Meni je glava bila tako puna junačkih djela Đukanovih da se začudih kad u kući zatekoh tetku i njenog postarijeg rođaka gdje razgovaraju o drugim stvarima, a ne o njemu. Ja sam nestrpljivo očekivao kad će se oni sjetiti glavnog predmeta, pa, videći da oni na to i ne pomišljaju, umiješah se u razgovor.

- Je li, boga ti, striko, poznaješ li Đukana Skakavca?

- Što ti treba znati? - zapita tetka, po svome običaju, oporo.

- Pa kažu, teto, da je taj Đukan ubio u ratu francuskog đenerala i da mu je za to car svojom rukom prikačio medalju!...

- Prikačiću ja tebi medalju, ako smjesta ne uzmeš knjigu i ne gledaš svoj posao!

Ja se odmaknem, ali ne toliko da ne bih čuo dalji razgovor. Ona nastavi:

- Zbilja, Krsto, je li istina to što se priča za moga Đukana? I ja sam to čula.

- A jadi ga znali, sestro. On to priča, ali ko će mu vjerovati! Ti znaš da svi naši lažu kad iz soldata dođu! Svaki je činio čudesa, svaki je govorio s carem.

- A je si li se ti sastajao s Đukanom?

- Jesam. Onomad smo pili zajedno. Bilo nas je desetak. Đukan brblja, brblja, nikad kraja. Mi ga prekidamo i zadirkujemo. Šantavi Lovro Balmas poče pričati kako je on u mladosti ubio pašu travničkoga... Zarekao se, veli, da će ga pogubiti, i on samo sam otišao u Travnik i smakao ga. Možeš zamisliti je li bilo smijeha! Drugi opet počeše lagati kako je sa trojicom drugova dočekao u klancu pedeset gornjačkih kiridžija pa ih oplijenio... Svaki je izmišljao po kakvu komendiju, samo da se Đukan sjeti da se rugamo, ali se on gradi nevješt.

- Ama najposlije zašto bi mu dali medalju? - zapita tetka.

- A đavo bi ga znao! - odgovara Krsto smijući se... - Može biti za to što ima jake zube... E, to ne laže, to sam vidio svojim očima. Turi krajcaru među kutnjake, pa je nagrize s obje strane.

- Tako ti boga! - reče tetka, očigledno misleći o nečem drugom.

- Tako mi boga, sestro! Nagrize krajcaru na obje strane, onako kao što bismo mi potvrđu koru hljeba!... E, jadan ti sam, da su mi njegovi zubi, a džaba mu sva njegova slava i medalja!

- A vele da je donio i novaca!

- Pa jeste. Ti znaš kakvi su Skakavci. Da staviš koga od njih navrh Velebita, on bi opet našao načina da iskamči odnekud i nekako koju paru... Ali nije lijepo od Đukana što hoće da se odijeli od zadruge. Otkad je došao, nije ni svraćao kući. Već je poveo parnicu radi dijela.

- E, moj Krsto, - prihvati tetka, - znaš li što 'no se kaže: "Ako smo mi braća, nijesu naše kese sestre". Đukan je punijeh dvanaest godina bio u vojsci, a oni mu ne poslaše nijedne pare. Zar je to lijepo od njih?

Po tome sam vidio da tetka zva o Đukanu mnogo više nego što sam mogao misliti.

Krsto slegne ramenima i pođe. Tetaka pođe s njim. U dvorištu oni su zastajkivali u živu razgovoru. Najzad Krsto otide ulicom, a tetka svrati u susjedstvo, k Marti udovici.

Ta tetka bila je meni i mojoj braći i sestrama i otac i mati i kućevni starešina. Bila je oštra i uporna, ali pravična i zauzeta za naše dobro... Toliko samo mogu da kažem, a toliko je i dosta za razumijevanje ove priče.

Udovica Marta, koju pomenuh, bila je žena od trideset godina, visoka, jedra, crnomanjasta, bijele kože kao da je u kavezu rasla. Po mome ondašnjem ukusu, to je bila najlepša žena u našem mjestu. Imala je samo jedno žensko dijete od četiri godine, sušta materina prilika, kojoj mi dadosmo nadimak Fifina. Marta i naša tetka pazile su se kao dvije rođene sestre.

Kad prvi put poslije toga sretoh Đukana, njegovo me obličje odbi. Sitne a mutne oči uvukle se duboko pod nisko čelo kao dva razbojnika u zasjedi. Pogled mu je strašniji izgledao zbog gustih obrva. Kako je brijao bradu, ostala mu je sjenka od brijotine, te su mu obrazi imali dvije boje. Preplanuli vrat bješe snop samijeh žila. Ruke sve do kraja prstiju bjehu mu rutave.

Drugi put sretoh ga pijana. Nije posrtao, nego je išao raskoračen, jedva vukući noge, a u sebi je nešto bobotao.

Ja to ispričah u kući, a tetka me jako izgrdi.

Treći put sukobim se s Đukanom u našoj ulici. Bilo je u sutonu. Nijesam mogao vjerovati svojim očima, ali morao sam vjerovati. Đukan je izišao iz Martina dvorišta, i vidio sam nju kad je zatvorila vrata.

Sav usplahiren dopadoh u kuću. Moji baš sjeli da večeraju. Ja zaboravih i da nazovem boga, nego započeh:

- Znate šta sam sad vidio!... Đukan Skakavac izišao je iz kuće tetke Marte!

- Evo ti potvrde za to! - reče moja prava tetka, udariv me što je bolje mogla dlanom po obrazu ... - To ti je u isto vrijeme i večera!... Odmah idi lezi!

Morao sam se pokoriti. Dugo sam se okretao i prevrtao u krevetu, dokle sam se smirio i počeo razmišljati. Nijesam baš bio dijete, bilo mi je oko dvanaest godina, ali mi nikako nije išlo u glavu da bi se lijepa i bogata tetka Marta mogla zagledati u maljavog Skakavca, tijem većma što je odbila mnoge prosioce... A šta je opet navrlo tetki da ja gotovo ne smijem ni pomenuti Đukana!... Sve je to bilo suviše zagonetno.

Prođe nekoliko nedjelja. Ja sam često sretao Đukana i po varoši i pred kućom udovičinom. Dva ili tri puta zatekoh ga i u našoj kući, u razgovoru sa tetkom, ali me on nikad ne pogleda.

Razumije se da sam se dobro čuvao da ga ne pominjem pred njom, ali u naknadu govorio sam mnogo o njemu sa djecom, a govorio sam tako da ga oni počeše od srca mrzeti. To je kanda došlo i Marti do ušiju, jer od nekoga vremena poče okretati glavu od mene i sklanjati Fifinu, iako je znala kako ja to dijete milujem.

Najzad, jednoga večera u početku jeseni, tetka mi reče, da ćemo ja i ona docnije večerati jer da ima sa mnom nekoga razgovora. Kruta žena rekla mi je to koliko je mogla ljubaznije, te sam vidio da će se sa mnom postupati kao s malim domaćinom, što je rijetko bivalo a uvijek mi laskalo.

Sjećam se da je toga dana duvala silna bjelojužina.

Pošto naredi djecu, ona se ogrnu, naredi i meni da se ogrnem, pa pođosmo. Tek pošto izađosmo iz dvorišta progovori ona:

- Idemo k Marti... Ona se udaje za Đukana. Sjutra će bita prvo oglašenje. Do tri nedjelje vjenčaće se... Ti ćeš im biti kum.

- Zar ja!?

- Zar ti!? - okosi se tetka... - A što ne?! Vi ste odavna vezani kumstvom sa Skakavcima. On te je sam izabrao.

- On? ... A tetka Marta?

- Pa i ona, razumije se... Sad nemoj da ulaziš nakostriješen u tuđu kuću, a tobož prvi put u pohode kumovima.

- Ah, jadna Fifina! - rekoh nehotice.

- Šta jadna Fifina! - ciknu tetka. - Što će faliti Fifini? Gledaj ti, molim te, pametna, zrela čovjeka, koji zna šta kome dolikuje, koji umije žaliti tuđu djecu!... Ovo je baš da se čovjek i preko jada nasmije... Šta ti najposlije imaš protiv toga čovjeka, a? Ja znam sve što ti djeci govoriš, ali kaži šta ti imaš protiv njega?... Nije ti mio, to je sve, a to je ništa!

Tetka ućuta za nekoliko trenutaka zagledavši mi se dobro u oči pa nastavi:

- Dobro! Recimo nije najbolji. A bi li ti želio da se Marta uda za kakvog... Latinina?

- Bože sačuvaj! - viknuh ja zaprepašćen.

- Eto vidiš! A to bi bilo da nije Đukana, jer među ženicima našega zakona osim njega nema za nju prilike. On se sad odijelio od svojih, on je bogat, mlad, bio u svijetu, pa šta ćeš više!... Marta je inokosna, i treba da se uda, a Latini navalili sa sviju strana da je prose... Razumiješ li sad zašto se ja toliko zauzimam za njega?

- Razumijem, teto! - odgovorih dirnut, jer sam dobro znao kakva je ona fanatična pravoslavka, te sad već nijesam sumnjao da pametno radi.

I tako mi veseli uđosmo u Martinu kuću.

Kuća je bila na dva poda. Donji je služio kao podrum. Iz njega su izvodile drvene strme stepenice. Vjetar je tako silno duvao da tek kad mi dođosmo pred gornja vrata, Marta ču korake i reče: "Evo ih", pa nam pođe u susret. Đukan je sjedjeo za postavljenim stolom, na kome je gorela "lukijerna" sa tri plamička, ali je slabo osvijetljavala veliki prostor, koji je bio samo pri kraju pregrađen.

Pošto nazvasmo boga, reći će tetka svečano:

- Evo vam kuma! Srećan vam bio!

- Da bog da! - prihvati Skakavac, pa ustade i zapuši mi usta svojim oštrim brčinama. Sjećam se da sam pomišljao kako će to neprijatno bosti puna lijepa usta Martina. I ona se poljubi sa mnom.

Đukan započe:

- Sjedi, đače, mudroslovče, pa nam kaži svoj žvr!

- Koga mu đavola znači "žvr", - rekoh u sebi i; glasno odgovorih:-Hoću samo da vidim Fifinu. - I otidem ka krevetu, te poljubim dijete.

- Zaspala je već, - odgovori Marta, pa okrenuv se tetki nastavi: - On je sa njom komendijao cijelo veče... Bože, šta s njom radi! Uzme je, pa je digne uvis, vrh sebe, pa okreće njom, pa čini da se premeće.

- Dakle, hoće k njemu? - pita moja tetka.

- Još kako! Zove ga ćaćom. Sve pita: đe je ćaća?

Marta otide u pregradak, gdje je bila kujna, pa sa svojom najamnicom Tomkom iznese večeru.

Posjedasmo svi otrnuti, jer je duvalo malo manje nego na ulici. Sva tri plamička vrtjela su se u kovitlac, te ih je svakoga trenutka trebalo zaklanjati rukom da se ne ugase.

Skakavac se opet obrati meni:

- Dakle, kume, šta učiš?... Znaš li već latijanski i talijanski i srbljanski?... Zbilja, razumiješ li tudeški?

- Pomalo, - rekoh.

- Aja, ne valja tu pomalo, nego treba baš onako... žvr!

- Ama, šta ti je to žvr? - rekoh. Udovica prsnu u smijeh i dodade:

- I ja mu to ne razumijem!... To baš nije ni lijepo!... Svaki čas "žmr", "žmr"!...

Skakavac se malo namršti, pa, pruživši ruku, diže pun veliki vrč vina. Kanda nam je htio pokazati svoju snagu, jer zadrža nekoliko trenutaka teški vrč u pruženoj ruci, a drugom je gladio brke. I onda reče:

- Žvr je sve, pa i to kad čovjek hoće da se napije i da nazdravi... Dakle, babo moja, žvr! - I Đukan, mrdnuvši obrvama na Martu, nagnu vrčem.

Tetka me gurnu nogom, jer vidje na mom licu izraz negodovanja što on pije iz velikoga suda. I on kao da to opazi, te pružajući Marti vino i pošto donjom usnom ože brk, reći će:

- Na, babo! Mi ćemo ovako po starinsku, a ova finija čeljad, ako će, mogu i čašom, - eto ih pred njima... I to je žvr!

I tetka se napi iz zajedničkog suda, pa sam morao i ja.

Odmah zatijem, Đukan zapodjenu razgovor o domaćoj privrjedi. Kaže da će prije svega kupiti dobru mazgu. Zatijem, veli, prodaće sve svoje zemlje u zaseoku i pokupovaće druge u blizini Martinog imanja, da ga zaokrugli. Marta je u dobroj godini nalazila do sto barjela vina i desetak barjela ulja, a i njegovo će toliko donositi. To je, boga mi, dohodak - žvr! A kakav će već dohodak biti do nekoliko godina, pošto on sve ljudski obradi i pošto umnoži imovinu! To će biti tri puta žvr! Jer on neće prodavati vino i ulje u nevrijeme kao što čine "naši dronjavci", u nevrijeme kad Talijanac i Ličanin kupuju pošto hoće oni, nego će ga prodavati pri kraju ljeta, kao što rade gazde... Uopšte, on će pokazati da je ostao dobar težak, iako se dvanaest godina klančao po kasarnama i po bojištima; - pokazaće da zna "šta misli zemlja i voćka", iako već neki zlurado tvrde da se on odvikao od težačkih poslova te da nije više ni za što nego da grije klupe po krčmama!...

Dugo je trajalo to njegovo razlaganje, ispresijecano nebrojenim "žvrkanjem" da cijelo vrijeme Marta nije očiju s njega digla. Ja sam opet nju posmatrao. Spočetka, ona mu ni jednom ne upravi pogleda milošte, nego ga je gledala s nekim čudnim izrazom, kao da nešto očekuje, ali, malo pomalo, kad se vino poče odazivati, kad mu se zarumeniše jagodice, te mu i pogled postade najprije određeniji i slobodniji, pa onda i umiljat, onda udovici se oči zažariše.

Tomka dođe da odnese sudove. Bila je to zdrava, snažna plavuša od petnaest godina, a u najmu kod Marte iz djetinjstva. Ona nešto šapnu gospodarici, pa dodade glasno:

- A što se mrznete ovdje, kad na ognjištu bukti velika vatra!

- Boga mi, pravo kaže, - rekoh ja i otidoh kujnu. Tomka siđe u podrum da donese još vina.

Njih troje još su razgovarali, pa dođoše k meni i posjedaše oko ognjišta. Đukan svuče gunj, ogrnu se njim i diže dlane prema plamenu. Iz širokih rukava promaljale su žilave i rutave mišice.

- Ej, da mi je kadgod bila ovaka vatra!... Da mi je bila onda kad sam poslije boja, gladan i umoran, ležao među mrtvijema i ranjenijema na vlažnoj zemlji!

- Uh, ne spominji! - reče Marta ježeći se... - Samo o tome ne govori!

- Znam, - rekoh, - tebi je već pričao, ali i ja bih rado čuo kako je ubio đenerala!

- Dok se dođe do đenerala treba žvr! - veli Đukan. - Šta je i šta bilo dok sam ja do toga došao.

- Pa pričaj, kume, molim te!

- Boga mi, kume, nijesu ti mišice suviše debele kao za junaka, - reče tetka.

To bi Đukanu kao da ga ko udari po obrazu. On je pogleda začuđen i uvrijeđen, škrgutnu zubima, zasuka rukav, ustade i raskorači se.

- Šta je, zaboga... šta hoćeš!? - jedva izreče Marta od straha.

- Žvr! sad će se vidjeti valja li što moja tanka mišica, - veli on. - Ček', ček', da vidite!

- Ama, zaboga, žena se našalila.

- I ja se šalim!... Ded' ti, kume, uhvati me iza šake... uhvati me obema rukama. Ti, Tomka, uhvati odmah do njega! Ti, Marta, kao najjača, drži za sredinu, a ti kumo, za mišicu, do ramena. Ded'!

Mi učinismo tako, više od straha, nego od sile.

- E, sad, kad rečem: jedan, dva, tri, vi uprite svom snagom, da vidim hoćete li previti ovu tanku mišicu! ... Nemojte se smijati, nego onako žvr!... Ded'!... Jedan, dva, tri!

Mi navalismo smijući se, pa onda baš zbiljski, ali nam je bila sva muka uzalud, baš kao da smo htjeli previti suho drvo.

- O, brate, ovo je zbilja đavolska snaga, - reče tetka... - Dosta! Što da se mučimo uzalud!

- Ne, nego još! - doda Marta, sva zajapurena. - Hoćemo baš da mu pokažemo!

- Još, još! - veli Đukan.

Ja zamotrih da on prstima lijeve ruke škaklje udovicu iza vrata. To me navede da i ja to isto pokušam na Tomkinu vratu. Djevojčica me pogleda, pa zaturi glavu smijući se, pa i ona stade vikati:

- Još! još!...

Najzad, sustali, posjedasmo, ali on ostade onako raskoračen, sučući brke, slušajući naše hvale, pa odjednom dohvati iza sebe s police tanjir, turi ga u usta i odgrize parče, kao što bi gladan čovjek odgrizao okrajak od pogače. I baci tanjir i okrajak posred kujne.

To je bilo za koliko bi udario dlanom o dlan.

- Ovako ću ja tebi, babo, pregristi grlo kad me najediš!... U mene ti nema pet ni šest, nego odmah... žvr! - reče smijući se, pa sjede.

Sjećam se vrlo dobro da me je ta šala neugodno dirnula, ali na moje veliko čudo udovica sa izrazom najveće poniznosti odgovori:

- Ti si moj gospodar, ali ja se opet nadam da ćeš mi biti dobar!

Tetka pogleda mene i Tomku, (sjedeli smo jedno do drugog), pa, videći valjda kako mi željno očekujemo nastavak ljubavnog tepanja, ona nađe za dobro da da drugi pravac razgovoru.

- Valaj, ako iko, ti ćeš, Đukane, živjeti sto godina, ali opet pričuvaj svoju snagu! Zube čuvaj za starost, a već za mišicu lako je... Jesi li ikad bolovao?

Đukan nagnu vrčem. Toga puta jedva je predušio, - pio je kao vo.

- Bolovao sam često u vojsci, ali nikad nijesam uzimao lijekova... Aja, brate, neka oni daju kome drugome, ali meni žvr!... Ono znaš, čim se razboliš, dođe veničar, pa te pregleda, pa ti propiše lijek. Ali, opet vam kažem, ja nijesam nikad lijek progutao, nego ako ga uzmem pred njim, ja ga zadržim u ustima, pa ga ispljujem; ako nema nikoga, ja ga bacim. Jer, bolan, oni grade sve lijekove od otrova. Šta je lijek nego otrov? Istina je da ti pomogne na prvi mah, ali poslije siđe u slezinu, pa tu ostane dovijeka.

- To nijesam znala, - reče Marta začuđena. Tetka se osmjehnu.

- Ja ti kažem - nastavi Đukan - da lijek nikad ne izlazi iz čovjeka, nego mu se skupi u slezini... Tako se kupi, kupi, kupi, pa ko ih mnogo pije nadme se kao tenac a u licu je žut kao limun.

- Jao meni, to je istina" - veli Marta. - A ja sam davala Fifini neke praškove zbog bubina.

- Rđavo si radila. Ali opet dijete će lakše prekužiti.

- Ama, kume Đukane, nečim se treba liječiti, - reče tetka.

- Treba, treba... Fifini treba davati zapaprene rakije, ako je istina da ima bubine. Pomalo, razumije se, jer koliko treba piletu? Vino i rakija i vatra i pijavice, to je lijek za sve. Doduše, kad je čovjek bolestan, treba i da gladuje.

- A od čega si ti bolovao? - upita Marta.

- Od vraga i njegova druga, - veli Đukan mršteći se. - Uvali mi se vrag u trbuh, pa me muči po dvije-tri ure... boga mi, i to cijelu noć. Ono što kažu, razvije se pupak, a nema koga da istrlja, a nema ni vina ni rakije, ni vatre. Muka živa! Dok sam bio kod kuće, bio sam zdrav kao drijen, ali u vojsci...

- Pa šta si radio, jadniče? - pita Marta bolećivo.

- Stisnem zube pa trpim. Eto šta! Dao bih talijer za oku vina, ali o tome nema ni pomena. Kad ne mogu ništa drugo, ja se trljam sam i štipam se svuda. Jer i to je dobro. Ništa bolje nego se dobro štipati, da krv uzavri.

- Sačuvaj bože i Bogorodice! - reče Tomka kao nehotice, ali takvim izrazom da svi prsnusmo u smijeh.

- A za probade i uboje najbolje su pijavice, - nastavi Đukan.

- To je istina, - potvrdi tetka.

- Jednom sam se u kasarni potukao sa soldatima Talijanima i Tudeškima. To je bilo u Veroni. Na nesreću, ne desi se u sobi niko od naših, a njih sedam-osam kidisaše na me. Bili smo se pesnicama, pa onda kundacima. Ja ih premlatih dvojicu, trojicu, ali, boga mi, i oni meni namjestiše rebra. I dva loša ubiše Miloša. Tako je trajalo dok ne stigoše neki naši. Ja sam se jedva na nogama držao, osjećao sam da, ako ovakav legnem i dopanem šaka ljekaru, da neću više ustati. Srećom imao sam nekoliko talijera, te zamolim nekog Sinjanina da me odvede do berberina. On me odvede. Ja izvadim Mariju Tereziju i pružim je berberinu i kažem: "Evo ti, ali da mi staviš pijavice ovako s nogu, da ih načičkaš svud gdje ima modrica". Pa onda se svučem i kažem zemljaku: gledaj dobro da mete pijavice svuda gdje su modrice, jer jarac talijanski hoće da prevari. Kad me Sinjanin vidje gola, stade se čuditi: "Jao, veli, pa ti si sav isprebijan!" Berberin opet odmahnu rukom. "Ne mogu ja vama za talijer da potrošim toliko pijavica. Tu će ih otići dvije pregršti"... Na to, neka ga đavo nosi, ja mu dadoh dvije Terezije... A moj brate, muka živa, i koliko je to trajalo. To je bilo žvr! Pa onda onako sa pijavicama na sebi vratih se u kasarnu. Razumije se da me više Sinjanin nosio nego što sam išao. Poslije dvije-tri ure skinuše ljudi pijavice s mene, ali nijesam mogao sjutra ustati. Veničar jarac poznade šta sam uradio, pa me tuži, te me osudiše na četiri nedjelje apsa. Odležao sam aps, ali sam iznio glavu, a da sam se dao ljekarima u ruke, bio bi žvr.

- O, majko božja, šta se s tobom radilo! - reče Marta i prekrsti se.

Na to se tek prenuše u Đukanu uspomene, a kako se svakoga časa mašao vrča, to su one vaskrsavale sve življe i življe. Jedna mi se osobito udubila u pameti. Pričao je o nekom svom drugu sjenovitu čovjeku, koji je imao "čudne moći". Taj je čovjek bio Furlan, dakle, iz zemlje gdje je od starine pomiješana slovenska i latinska krv. Bio je, veli, suv i crn kao đavo, očiju kao u zeca. Furlan, veli, zagleda se čovjeku u oči, zagleda se, zagleda, pa se počne izmicati natraške, a onaj u koga je gledao mora da ide za njim. Nema tu hoće ili neće, nego baš mora! Bilo ih je, veli, koji su se kladili s Furlanom da ih neće privući, ali je svaki izgubio opkladu. I sjedneš, veli, na zemlju ili na stolicu, ili legneš nauznak, svejedno; i smiješ se i govoriš što god hoćeš, a on samo stavi ruke iza leđa, pa upaoči onim pustijem očima, pa kad vidi da je vrijeme, a on se počne polako izmicati, a onaj drugi na jedan mah ublijedi i zanijemi, pa za njim, za njim, sve za njim, kao da ga je užem privezao. A mi naokolo da puknemo od smijeha.

- O, bože, svačega li ima na svijetu! - veli Marta.

- Ima toga i u nas, - ispravi tetka. - Pokojna baba Rogatića mogla je tako privlačiti očima stoku. Zagleda se tako u mazgu, ili goveče, ili magare, ili ovcu, a životinja ide za njom, kao što ti reče, kao da je privlače užetom.

- Ja, - nastavi Đukan... - Tako ti je to moj Furlan bio strah sve kasarne. Ali s jednim je bio žvr! s jednim je izgubio opkladu.

- A s kim to!? - zapitasmo.

- Sa mnom. Mene nije mogao ni maći smjesta. Gleda me, gleda me, a ja mu isplazim jezik i odmjerim rukom. Najzad se trgne i pođe nazad, a ja se iz glasa smijem, pa ni da se maknem. On se tome čudio i krivo mu je bilo. Tako je kušao dva-tri puta, pa kad vidje da ne može, on mi pruži ruku i reče da sam mu ja brat.

- Kako to? - pita Marta.

- Pa to da imam i ja njegov duv.

- A je li to istina? - opet će žena.

- Ja, boga mi, ne znam. Nijesam nikad pokušavao, ali bi mogao sad... Što da ne?... Sad ću se zagledati u Tomku... Sjedi, mala, mirno!

Tomka vrisnu i skoči.

To je bio povod novom smijehu i ponudama da se obredimo vinom. Đukanu su oči svijetlile kao u onoga Furlana. A i svi smo bili malo uzavaćeni. Čak i moja ozbiljna i umjerena tetka bješe crvena.

- Ama, molim te, kume, - rekoh ja dodajući vrč Tomki - da čujem već jednom kako je bilo sa onim francuskim đeneralom, jer to je za mene najveći... žvr!

I Đukan se nasmija kad ja, nakon kratkog zatezanja, izgovorih mu njegovu omiljenu riječ.

- Bilo je, sinak, evo ovako, - poče on i zaćuta tražeći nešto, pa skupi preda se čaše (koje ionako nijesu trebale), vrč i vatralj, jednu ljusku od jaja, izvadi nož iza pojasa, uze iz kutije nekoliko kresavica i bog ti ga zna šta još.

- Dakle bitka na Solferinu bila je na dan svetoga Antonija. E, sad pazite šta će biti. Ovo je rijeka. Vidiš li Marta? - zapita polažući vatralj.

- Vidim, Đukane.

- A ovo je most. Vidiš li kume? - i po-loži nož preko vatralja.

- Vidim, kume.

On brzo načini nekoliko gomilica od pepela i pobode od tih kresavica, pa onda razredi čaše, ljusku i ostale stvari, pa poče objašnjavati.

- Ovo su Francuzi, a ovo su Talijani, a ovo smo mi... ne, boga mi, nego su ovo Talijani, a ovo smo mi.

- Dakle, vi ste pod brdom? - pita Marta.

- Svi smo pod brdom! -.. Samo slušajte!... Evo... - I nastade taka zbrka riječi i pokreta, nastade takvo premještanje "pomagača", da ni najtrijezniji ne bi ništa razumio. Doduše, ja i Tomka marili smo za to koliko za lanjski snijeg, jer mi upotrebismo tu priliku da se nekoliko puta cmoknemo. Ali u neke viknu Đukan:

- Pazi, kume, sad će poginuti đeneral... Dakle, ja sam ovdje, a on je tu, a ovo je šanac, a ovo su konjanici!... E, sad vidi!... Padaju ljudi, padaju oko mene, kao muve! Vidim ja jarčinu... imao je bradu kao jarac, a na njemu crvene pantalone, te ti se zaletim te žvr!

I Đukan zvrčkom pogodi kresavicu, koja odleti preko plamena.

- Živio, moj sokole! - viknu Marta.

- Živio, kume! - viknuh ja.

To je dalo povoda tetki da se sjeti naših starih junaka, naših primorskih i kotarskih serdara i četnika, Jankovića, Smiljanića, Mandušića i ostalijeh. Ali je slabo ko slušao. Vrijeme je već bilo da se raziđemo. Meni je glava kružila, te ne znam kako sam otišao i legao...

Otada pa do Martine svadbe, svakoga dana, ja i tetka iđasmo na večeru i na sijelo k njoj. I svakog bogovetnog večera, sve je išlo istijem redom kao i prvog. Fifina spava, Đukan započne ozbiljan razgovor o domaćim poslovima i o privrjedi, tetka i Marta pomalo se o tome prepiru, pa onda se navrstamo oko ognjišta, gdje primorska crvenika učini svoje, gdje se Đukanova žestoka mašta razuzda, te nam se ređaju prizori kakvi se ni u snu ne viđaju.

Đukanovi pogledi na svijet, njegovo mišljenje o ustanovama i svijem ljudskim uredbama, mnogo su ličili na njegove nazore o higijeni i medecini. To su bile krnje i površne misli mlada težaka, otrgnuta od svoga rala i motike, odvedena u tuđ svijet, provođena kroz neslućenu i beskrajnu panoramu, koju mu niko nije objašnjavao, upregnuta u jaram kome nije razumijevao ni povoda ni smjera, proglušena tuđim jezicima, zajažena svijem tuđinskim, počinjući od hrane i odijela, pa do vavijesti o dužnosti, o bogu, - krnje i površne misli, koje su se neprirodno razvile u kasarni. On je uvjeren bio da je naš narod i naravstvenošću i umljem snažniji od svojih gospodara, ali su ovi posljednji silniji zato što su lukaviji, zato što su obrazovaniji. Obrazovanje nije ništa drugo do prepredenost i lukavstvo, dakle žvr! On se bojao one tajne sile kojoj je izvor u redu i zaptu - bojao se, ali je nije poštovao. Sve je bilo zbrkano u njegovoj glavi od prvobitnih domaćih predanja i naivnih vjerovanja do onoga što je u tuđini naučio ili nazrio iz suvremenog napretka.

Naravno, ja sad to razumijem, ali onda sam kroz Đukanove riječi, malo pomalo, stjecao uvjerenje da je zbilja tako. Ljudi od zakona i činovnici bili su gori od ljekara, popovi pak najgori. Sve su to varalice i levente, koji kako postaju prepredeniji i proždrljiviji, to se penju na viša mjesta... Sve je to žvr, koji, kad bi čovjek mogao, najbolje bi učinio da jednom snažnom zvrčkom otpravi u nedođiju.

Tetka, Tomka i ja, manje više podlijegali smo njegovu uticaju, ali Marta prionu svom dušom uz njega. Za divno čudo, ta stamena žena, koja bješe pristala da se uda jedino zbog nekih razloga, poslije malo vremena predade cijelo srce i dušu tom energičnom i fantastičnom čovjeku.

Jednoga večera, već pri kraju sijela, Marta ispriča kako se počeo javljati neki pokojni Anto Svambiša, čija je kuća bila treća ili četvrta u redu do njene. Taj Anto bješe siromah nadničar, čestit čovjek, a umro je naglo od plućne upale, ostavivši ženu sa mnogo sitne djece. Anto se počeo javljati sedme noći poslije smrti. Čim žena s djecom legne, odmah nešto počne vrdati po kući i ugledaju bijelu priliku u pomrčini. S početka žena je mislila da joj se samo prizire, ali kako se avetinja redovno javljala, ona dozove drugu ženu da s njom spava, i ta se žena kune svačim na svijetu da je poznala Anta, da je vidjela kako lomi ruke nad djecom.

Tetka nije to vjerovala, - ne zato što nije vjerovala da se mrtvi Latini ne dižu iz grobova, nego, veli, Antova je udova poznata lažljivica.

- Ama, zašto naši mrtvi ne ustaju? - zapitah ja.

- E, tako je bog odredio,