Simo Matavulj: Pripovetke

Amin

(Iz planinske Dalmacije)

Na obronku planine Velebita, na granici lučkoj i dalmatinskoj, pukla je dolina, koju presijeca rijeka a paše šuma. Na kraju doline izdigla se starinska, dvobojna i četvrtasta zgrada, sa crkvom na kraju, manastir sv. Bogorodice, po pričanju, iz vremena Nemanjića. Za manastirom, u manjoj dolji, nalazi se prnjavor; iznad prnjavora, pod samim vrhom planine, ima zaseljak od desetak kuća; desno od rijeke, po višim obroncima Velebita, rastrkalo se selo Golubić; lijevo je drugo selo, nješto zbijenije, i zove se kao i rijeka, kao i manastir: Krupa. Svijet je u okolini manastirskoj veoma siromašan, u mišljenju i življenju prvobitan, veoma privržen starinskim običajima, čemu će biti glavni uzrok slab saobraćaj sa ostalijem krajevima. Često su kuće toliko razmaknute da se od jedne do druge ne može dozvati. Zimi, kad napada snijeg, zadruge i porodice žive osamljeno, kao u kakvim tvrđavama, hraneći stoku u pojatama, braneći se od zvijeradi; ljeti, brđani sa stokom odlaze visoko u planinu, gdje se, zbog paše, često događaju krvavi sukobi s Ličanima. Dosta dobro obrađuju ono malo zemlje, na kojoj može roditi kukuruz, ječam, krompir i grah. Ali i u najljućoj zimi, Golubićani i Krupljani staraju se da održe vezu sa manastirom, jer dolje je ne samo crkva nego i mlin i kovačnica, a kaluđeri prodaju i piće. Stoga, valjda, zovu manastir i "gradom".

Jedne godine, na bijele poklade, crkva je bila puna svijeta. I na uzanom trijemu pred crkvom, i po strmim, kamenim stepenicama što izvode k njoj, načičkali se stasiti gorštaci, gologlavi, sa pletenim perčinima, većinom ogrnuti crnim kabanicama. Taka naloga biva četiri-pet puta u godini, o velikim praznicima i uoči postova.

Pomenute godine, veliki post počinje u polovini februara, kad se u primorju već osjeća dah proljeća, a kad je pod Velebitom još zima. Ali te godine baš uoči poklada silna jugovina raskravi snijeg i po obroncima Velebita. Oblaci lijetahu ka sjeveru, a kroza problijeske sijaše sunce. Vrapci, sjenice, strnadice, češljikari sjatili se oko crkve. Bogomoljci pred crkvom slušaju ptice, gledaju nada se i oko sebe sa iz-razom zadovoljstva; jer se svak zaželi vedrine i razgovora, nakon dugačke zimnje čame...

Liturgiju je služio otac Antim, sredovječan kaluđer, riđe brade, okošt i žustar. Oštro je izgovarao riječi, te je većma izgledalo da grdi nego da se bogu moli, a takav se način sviđa velebitskim gorštacima. Za pjevnicama pojahu dva đaka. Do njih u stolovima, prebirahu brojanice četiri kaluđera; desno, iguman Seravim i namjesnik Josip, obojica lični ljudi, progrušanih brada; lijevo, dvojica mlađih, suhi Silivestar i lijepi Justin, koga ženske i ne zvahu drukčije no "lijepi dujo". U prvom redu navrstali se kapitani (seoski kneževi) krupski i golubićki, njihovi pristavi (pomoćnici) i ostali znatniji domaćini, svi sa malijem puškama za kožnjim pašnjačama, sa opletenim perčinima. Do igumana stojaše starčić njeki u novom skerletnom koporanu sa srebrnim pucima, sa tokama. To je bio Mijat Zelić iz sela Žegara, koje se nalazi preko brda, iza doline krupske. Mijat, imućan čovjek, starješina velike zadruge, bješe velik bogomoljac i priložnik manastirski. Iza viđenijeh domaćina zbili se ostali, a sve ih je čitavom glavom nadvisio njeki Nikola Šiljčina iz Golubića, star čovjek, na glasu zbog toga što je bio neobično nosat i grlat, što je zbog ubijstva tamnovao petnaest godina, što je, kao njekadanji čuveni lupež, vješto hvatao tragove krađama. Za ljudima zbile se ženske, čija je nošnja sasvim kao i u Bosni, samo što djevojke nose crvene kape. Ljudi rado nose toke, puca, verižice i trepetljike o lulama; ali tek ženske luduju za svačim što zvekeće i blješti! I najstarija baba ima u pletenicama po koji srebrni novac i na tkanicama sindžirića; udavače i nevjeste nose silne đerdane (prave oklope), od starih ćesarskih talira i cvancika, pa onda sijaset đinđuva, šljokica, trepetljika. U crkvi je gušio zadah od masla, kojim i muški i ženske mažu kosu, a uz to se pomiješao miris od tamjana. Kad se kaluđeri krste i klanjaju, onda se sav gorštački narod previja i žagori, prizivajući na svoj način boga i njegove ugodnike; onda proglušuje žubor i zveka od đerdana, sindžira, šljokica i trepetljika! Poslije toga svi se protežu i zijehaju i udare u razgovor. Kad to prevrši mjeru, suhi Silivestar izide iz stola, pa vikne:

- Umukni, narode, i slušaj slovo božje!

Toga jutra trebalo je često opominjati "narod" da sluša slovo božje; zaželio se razgovora i novosti, a liturgija dugačka! Najposlije, kad se služba svrši, kad se prednjaci pomjeriše s mjesta, radi "navore", otac Antim sa dveri mahnu rukom. Njekoliko trenutaka ćutao je, provlačeći prste kroz riđu bradu, pa započe:

- Blagočestivi Ristijani! čuli ste da je početkom mesojeđa pokraden Mijat Zelić iz Žegara; lupeži mu odvedoše dva najbolja vola, kravu jalovicu i deset biranih ovnova...

- Valaj, Golubićani nijesu zaista! - viknu Nikola Šiljčina.

- Valaj, ni Krupljani! - prihvati drugi.

- Valaj njetko jest! - viknu Silivestar i dodade:

- Umukni, narode, kad sveštenik govori! Antim, sav nakostriješen, nastavi.

- Dakle, blagočestivi Ristijani, dva vola, krava i deset brava, - tu je štete najmanje stotinu talira! A poznato je cijeloj Bukovici^[1] da je Mijat pošten čovjek, da nikada, ni u mladosti, nije tuđe uzimao, da je bogomoljac i priložnik ove svete obitelji! Mijat je davao sodžbine dvadeset talira, ovna i mjeh rakije, pa se niko ne odazva... Mijat nas je zamolio da udarimo kletvu na njegove zlotvore. Mi smo pristali da, baš danas, kad ulazimo u časni post, kad vas je toliko na okupu, mećemo amin na krivce, i to ne mali, obični amin, nego onaj veliki iz knjige Davidove!...

Nikola Šiljčina opet prekide kaluđera:

- E, valaj, to nije pravo!

- A što nije pravo, Šiljčina, bolan! - viknu Josip namjesnik... - Što se ti nezvan u svašto petljaš, te se nema mira od tebe ni u crkvi!

Nikola se progura pred glavare. Oči su mu sijevale, svaki mu je mišić igrao na licu. I odgovori, derući se:

- Nije pravo ovako iznebuha udariti veliki amin, od koga se čovjek već ne diže. Sjetite se šta je bilo zbog amina udovice Marije Veselinovića. Nije zbog toga zaglavio samo krivac, nego mu se ugasila cijela kuća! Ja velim: jedno je mali amin, od kojega bog često okrene glavu, a Drugo je veliki amin iz knjige Davidove od koga se crkne. Ja velim: kad već hoćete da dođete do toga, pravo je da naprijed oglasite. Jer siguran sam, kad lupeži čuju, da će se u manastiru držati velika kletva, da će štetu namiriti. Može biti, uzeće sodžbinu, - a to je i pravo! Je li ovako, braćo? Reci ti, Mijajlo!

Mijajlo Ljubić, krupski kapitan, gledao je i slušao Šiljčinu sa razjapljenim ustima. I svi ostali ne čuđahu se toliko razlozima Nikolinim, koliko slobodi njegovoj. Niko pak ne posumnja da je njegov prst u toj raboti, jer se znalo da se on odavna otkanio tijeh rabota; moguće je samo da je što znao, ili nagađao ko su lopovi, te se nadao "jabuci" od njihove strane. Ta se misao svima nametnu te se ču odobravanje. Iguman i Justin nasmijaše se; bješe im milo što se i Šiljčina boji "velikog amina", - Šiljčina, koji priča da je "duša puša", da se bog ne pača u ljudske rabote...

Kapitan Mijajlo reče:

- E, pa zbilja, duhovnici, ovaj... ovaj, ne bi zgoreg bilo da se to premetne tamo do druge neđelje posta...

- Pa dobro! - prihvati iguman... - Ako do neđelje krivci ne učine što treba, onda će se toga dana, poslije svete liturgije, držati veliki amin! Razglasite to, a sad idite u miru božjem... Ako vas danas bude pijanijeh, kao što odista hoće, nemojte barem psovati boga i svece i nas duhovnike, kao što ste navikli!

*

Bješe počela kiša. Seljaci se rasturiše po prostranim prizemnim doksatima manastirskim. Zvono oglasi kaluđerski ručak, na koji bjehu pozvati glavari i Zelić. Seljaci se podijeliše u gomilice, izvadiše iz toraba hljeba, luka i sira. Tiha kiša pretvori se u pljusak. Po seljačkoj navici, svi su lagano žvakali, i, kao da je kiša neobična pojava, posmatrali su je pažljivo, ćutke. Tek kada zatutnjiše koraci na gornjem hodniku, kad izidoše iz trpezarije kaluđeri i njihovi gosti, onda dolje nastade žagor. Poznato je kako planinci viču i kad misle da najtiše govore, ali kroz svu viku grlatih glasova isticao se gromki glas Nikole Šiljčine. Ljudi su pričali razne doživljaje za vrijeme zimnjeg samovanja, - mahom neznatne domaće događaje; ženske opet svoje jade i nevolje. Malo pomalo, gomilice bliže Šiljčini prekidoše razgovor i počeše slušati njega. Govorio je o aminima, malim i velikim, pa stade pričati događaj sa udovicom Marijom Veselinovićkom.

- One godine kad me pustiše iz tamnice, dođoh kući tri dana pred Đurđev dan; naši već bjehu u planini. Ja ostadoh u kući dva dana; treće zore, licem na Sveca, uputih se u planinu, kad kod Krvavog Graba sretoh se sa našim Jovandom, koji iđaše odozgo, gologlav. Vidim da je njekome bio sudnji dan, te prije nego što se pozdravih s čovjekom, pitam ga: "Šta to bi, Jovanda? Ko to zaglavi?" On me i ne poznade na prvi mah, te pošto se ižljubi sa mnom, veli: "Pogibe naš Vaso! Nađosmo ga sinoć mrtva u jednoj rasjelini, daleko od stana tri puškometa! Ubili ga Ličani, jašta! Ali kako im dođe u klopku, on, onako lukav i oprezan, bog ti ga znao!... Elem, idem sad Mariji njegovoj da javim, pa ću sići k manastiru, radi sahrane..."

- Meni se ražali, jer sam s Vasom živio kao sa rođenim bratom, te se vratih s Jovandom...

- Jeste dosta vojevali zajedno, - dodade njeki vršnjak Nikolin.

- Jeste li, striko, krali zajedno? - zapita njeki mladić.

- Jesmo, valaj, sinovče, i dosta stoke pokrali, i dosta sokova pojeli, bog da ga prosti! -odgovori Nikola... - Elem, bi što bi, Vasa sahranismo i ožalismo. Pošto siđosmo s planine, ne prođe ni neđelja dana a lupeži poharaše Vasovu udovicu. Odjaviše joj svu stoku i odniješe toke i oružje Vasovo! Skočismo za tragovima, iđasmo po svim krajevima Bukovice, ali nigdje ništa! Onda namolismo pokojnog igumana Genedija da udari veliki amin. I on ga udari, a sjutradan umrije na prječac... Šiljčina stade razgledati oko sebe, pa videći, valjda, njekoga od rodbine ukletoga, odmahnu rukom i nastavi: - Umrije naprasno čovjek, pa za neđelju dana dvoje mu đece i žena, koja na samrti kaza da joj je muž poharao Mariju...

Mijat Zelić i kapitani siđoše u dvorište. Mijat se oprosti s glavarima, koji se raziđoše ka svojima po doksatu. Starac skide kapu i viknu:

"Zbogom, narode!... Ja se nadam da će se zli ljudi pokajati, da im se kuća ne iskopa! Ja, valaj, to ne želim! Zbogom!"

Golubićki kapitan Tane u svome skupu uze ponavljati što za ručkom bješe čuo od Mijata:

- Nadao se čovjek soku!^[2] Kako i neće, molim te! Obećao čovjek dvadeset talira, ovna i mijeh rakije! I zbilja, veli Mijat, jedne noći spavao sam kraj ognjišta, kad me neko zovnu i reče:

"Hajde za mnom do luga da čuješ poruku zbog tvoje stvari!" Bješe noć bez mjesečine, a vidjeh čovjeka, ogrnuta haljetkom sa dugačkom puškom o ramenu. Glas mu ne poznadoh, jer bješe stavio kamičak u usta. Išao je preda mnom lagano, ne osvrćući se, pa kad uđe u lug, viknu mi da stanem i reče mi: "Sodžbinu što nudiš prima se! Zato sjutra, u ovo doba noći, pođi prijekim putem ka Bilišanima i ponesi što si obećao. Možeš poći i samodrugi, a ustavi se đe naiđeš na kladu ispriječenu nasred puta."

- "Dobro, - reče Mijat; - ama ti si sokodržica a ne sok, pa zašto se kriješ?" - "Valaj, ja sam i sok i sokodržica!" - odgovori nepoznati i otide. "Šta ću?" veli Mijat. "Drugu noć, oko ponoći, uzmem sina i natovarim ga rakijom; najboljeg ovna izaberem i povedem, a u zamotuljku u ruci držah talire. Išli smo, išli, sve do bilišanske međe, a niđe niti klade, niti kakvog drugog znaka. Onda se u rasvitak vratismo kući. I odonda nikakva glasa ni traga!"

Mnogi se stadoše krstiti uzvikujući: "E, jest čudo! E, jest za pripovijest! E toga nije bilo otkada je Bukovice! Otkud je sokodržica i sok jedan čovjek! Kako to? E, jest bruka i sramota da se čovjek tako vara!..."

- Šta veliš na to, Nikola? - viknu kapitan.

Šiljčina odmahnu glavom:

- Valaj, kapitane, da sam znao da je sve to tako bilo već bi na one poganove pao veliki amin, jer se ne bi zauzimao za njih! Šta će sad reći Kotari, Promina i ostale krajine, kad čuju da se u Bukovici počelo varati o sodžbini! o, ubio ih Savaot!

Svi zagrajiše zbog prekršaja starinskih običaja, ali se graja utiša kad dva đaka otvoriše podrumska vrata.

Ženske oboriše oči, ljudi povlačahu pogledima, kao da se očekuje nješto neobična.

A očekivalo se ko će prvi poručiti piće. Jer se u Bukovici ne pije uz jelo, ni pojedince, ni na obroke, nego kad se pije, to se radi u gomili, bilo revenom, bilo da jedan časti. Vino dijeli jednom čašom onaj koji u tome ima njeke vještine i koga zovu "dolibaša". Obično kad crkvari tako posjedaju, zna se naprijed ko će biti u svakoj gomili dolibaša i kome pripada prva zdravica.

Kapitan Mijajlo mrdnu obrvama i kao da odgovara na nečije pitanje, reći će: "Pa hoćemo, valaj, okvasiti grlo! Poklade su. Hajde, Simate, donesi po vrč na glavu!"

Simat, najmlađi u društvu, ustade pa češkajući se jednom rukom, prstom druge ruke prebroja ih, pa otide u podrum i donese kabao vina i čašu, koje stavi pred dolibašu.

Ni dolibaša, niti iko od družine, njih desetoro, ne pogledaše na kabao; svako načini izraz kao da i ne misli o vinu, kao da mu nije do toga. Takav je običaj u Bukovici. Sramota je pokazati halapljivost. I sve što o tome sad ispričam ovdje, nije bilo slučajno, nego je takav red, upravo obred.

Dugo je potrajalo dokle najmlađi iz najbliže družine ne otide po vino. Tako iz treće, pa sve redom. Tek kad i pošljednju dođe kabao, onda kapitan Mijajlov dolibaša zahvati čašom i pruži mu je. Kapitan je nemarno uze, ali zadugo ne izvadi kamiša iz usta, nego pućkaše dalje, kao da u ruci držaše gorki lijek. Najposlije nazdravi ukratko najstarijem, pa srknu i namršti se, a čašu vrati dolibaši. Svi se muškarci tijem načinom obrediše, a kada dođe red na prvu žensku, ona se stade nećkati, te je, tobože, jedva nagovoriše da okusi.

Sve su te ceremonije tačno vršene i među ostalijem družinama.

Uz drugu čašu, kapitan Mijajlo nazdravi opširnije; za drugom čašom nastade pjevanje, zaokaše po dvoje i započeše:

"Kad sjedimo što da ne pjevamo,

I milom se bogu pomolimo!..."

I uza svaku dalju napijalo se sve kitnjastije, opsežnije, dokle se napošljetku već nije razumijevalo šta ko govori. Kablovi vina donošahu se jedan za drugim. - O sunčanom zahodu sav taj pravoslavni narod bješe trešten pijan, te otide uz planinu posrćući. A, razumije se, da su se napsovali boga, svijeh svetaca i kaluđera...

Glas o velikom aminu preletje cijelu Bukovicu. Nastade neopisana zlovolja i pometnja, te se gotovo ni o čem drugom nije govorilo. Žene i udovice tumarahu po rodbini, uzimahu na ispit rođake i svjetovahu ih da učine što treba. Nikola Šiljčina nije izbivao iz manastirskog mlina, slušajući što se priča, nagađajući, domišljajući se kako bi se on mogao uplesti da izvuče "jabuku". Ali mu bi sve uzalud!

Tako proteče prvih šest dana velikog posta. Na osvitak nedjelje, po najljepšem vremenu, krenu se gotovo sav planinski ženski svijet na pričest ka manastiru. Takav je običaj toga dana, ali mimo običaja, te godine sa ženskadijom pođoše i ljudi. Šarena gomila motala se po prostranim hodnicima manastirskim; kaluđeri zauzeti bjehu ispovijedanjem. Gorštaci su pitali đake: hoće li biti amina? Đaci su slijegali ramenima. Najposlije, kad zvona oglasiše početak službe, muškarci otidoše pred mlin, na sunčanje i razgovor.

Oko polovine liturgije naiđe Mijat Zelić sa pet-šest Žegarana. Krupljani i Golubićani pođoše za njima. Žegarani navlaš odmakoše i proturaše se kroz ženske u crkvi. Njeki od kaluđera viknu: "Umiri se i umukni narode ristijanski!" Tane, kapitan golubićki, odgovori: "Hoćemo, duhovniče, ali molim te poslije pričesti išćeraj iz crkve ženskadiju!" "Pa dobro", odgovori kaluđer... "Vi mlađe žene i đevojke, kako se koja pričesti, izlazite na mala vrata u doksat, i ondje ćete slušata kletvu!"

- Ha, dakle biće amina! - rekoše. - To ti je! Drž' sad!

Pred pričest đaci navrstaše ženske. Kako se povorka smanjivala, izlazeći kroz sporedna vrata, tako su ljudi nailazili spolja.

Kad se smiriše, stade na dveri otac Silivestar u crnoj odeždi, sa svijećom u ruci. Đak stavi preda nj nalonju sa crnim prevjesom i na nju debelu knjigu, višnjikastih korica. Zatijem oba đaka iznesoše dva snopa svjećica i stadoše ih dijeliti. Silivestar rasklopi knjigu. Sve se oči stekoše na njega i sva se lica namračiše. Svjećice planuše, kaluđer reče:

- Blagočastivi Ristijani! Svi dobro znate šta je u prošlu neđelju oglašeno sa ovoga mjesta, kakva je prijetnja upućena zlotvorima Mijajla Zelića, ako se ne pokaju i Zeliću ne namire štetu. Protivno svačijem očekivanju, zli ljudi ostadoše uporni u zloći svojoj, zato ćemo sad metati na njih veliki amin iz ove svete i velike knjige Davidove! Kad ja viknem "amin" neka svaki od vas to isto rekne! Ko ne posluša, neka je i on proklet!

Antim viknu:

- Đaci, zvonite!

Silivestar ukoči pogled na zaglavlje na lijevoj strani u knjizi. Bješe to Biblija, štampana u Rusiji, u Kijevopečerskoj lavri XVII stoljeća. Po nezgrapnoj hartiji gmizahu nezgrapna slova. Kad zabrujaše zvona, kaluđer započe, razvlačeći slovenske riječi stradsovitog psalma stotinu osmog.^[3]

"Bože, slavo moja, nemoj mučati.

Jer se usta bezbožnička i usta lukava na me otvoriše; govore sa mnom jezikom lažljivim.

Riječima zlobnim sa svih strana gone me, i oružaju se na me ni za što.

Za ljubav moju ustaju na mene, a ja se molim.

Vraćaju mi zlo za dobro, i mržnju za ljubav moju.

Postavi nad njima starješinu bezbožnika i protivnik neka mu stane s desne strane..."

Kaluđer zastade, uprije prstom na početak novog stiha i diže glavu. Zvona takođe umukoše. U mrtvoj tišini, nekoliko trenutaka, on je gledao užasnutu gomilu, koja tek tada stade očekivati ono što je najgore. Odande gdje on bješe upro prstom, pa sve do kraja psalma, stihovi bjehu podvučeni crvenijem mastilom. Znači, da ono što je izgovorio bješe kao njeki predgovor pravoj kletvi!

To on pokaza pokretima, pa jačim glasom i strašnijim izrazom lica nastavi:

"Vnegda sudit' se jemu, da izidet osužden i molitva jego da budet na greh! Amin!"

Zvono jeknu, - jezičak udari samo jednom

"dam!"

Po crkvi zatutnja aminjanje.

Kaluđer nastavi:

"Neka budu dani njegovi kratki, i vlast njegovu neka dobije drugi!... Djeca njegova neka budu sirote i žena njegova udovica!... djeca njegova neka se potucaju i prose, i neka traže hljeba izvan svojih pustolina!... Neka mu uzme dužnik sve što ima i neka mu razgrabe tuđini muku njegovu?... Nek se ne nađe niko ko bi ga ljubio, ni ko bi se smilovao na sirote njegove!... Natražje njegovo neka se zatre u drugom koljenu, neka pogine ime njihovo!... Bezakonje starih njegovih nek se spomene u Gospoda, i grijeh matere njegove nek se ne izbriše!... Ljubio je kletvu, neka ga i dostigne nije mario za blatoslov, neka i otide od njega!... Nek se obuče u kletvu kao u haljinu, i ona nek uđe u njega kao voda, i kao ulje u kosti njegove!... Nek mu ona bude kao haljina, u kojoj se oblači, i kao pojas, kojim se svagda paše!..."

- Amin! Amin! Amin! - vikao je narod za kaluđerom, a zvono je potvrđivalo kletvu...

- Sad idite u miru božjem! - završi kaluđer... - Ko je prav neka se ne boji, a ko je kriv neka nađe što je tražio!

Šiljčina odmahnu glavom.

- Valaj, ne bih rad biti u njihovoj koži, ali ni u koži Mijata Zelića!...

Ne bi pića kao prošle nedjelje, nego se odmah raziđoše uz planinu, sumorni, pogruženi.

Napomene:

1 Krajina pod Velebitom.

2 Vidi u Vukovu Rječniku riječi: sok, sokodržica i sodžbina.

3 U Daničićevom prevodu 109

Povareta

(SA DALMATINSKOG OSTRVA)

Između grada i ostrva stakli se more u odbljesku žarkog sunca na zapadu. Ka ostrvu mili čamac, u kojem su dvojica: jedan vesla, drugi sjedi na krmi. Iako je tek početak aprila, sunce silno peče, te su skrenuli glave ka dalekim brdima, od kojih su njeka još pokrivena snijegom. Čamac je glomazan; veslar je sredovječan, po izgledu više fakin nego pomorac; na krmi je mladić zbojit, prepun snage, u odijelu carskoga mrnara. Kad se otiskoše s obale gradske, čiča je pitao mladića: ko je i odakle je, koliko je služio, poznaje li ovog, onog od svojih drugova, pa ućutaše. Jer mladi ostrvljanin, Juraj Lukešić iz Krapna, ne bješe izuzetak među svojim zemljacima, nije bio brbljiv, ni naklonjen povjerljivosti. Sjedio je i pušio mirno, gledajući oko sebe stvari mirne: vodu i vazduh.

Malo po malo, ostrvu se otkri obličje; najprije ugledaše šumu i u njoj visoku zvonaru. To se nalazi na jednom kraju ostrva a na drugom je selo. Stoljetna borova šuma i manastir u njoj odlikuje ostrvo Krapan od sviju ostalijeh.

Odjednom pocrvene zrenik iza Krapna, pliskavice počeše pljeskati po površini, a krupnije ribe u većim gomilama juriti mimo čamac. Tada se Juraj trže iz svoga dotle nepomućena mira, te uze od staroga desno veslo.

U prvi suton brod zarinu kljunom u pješčinu pristaništa. U isti mah zabrujaše zvona na manastiru. Juraj iskoči i ostade na mjestu, gologlav, u molitvi. I stari veslar, prije no što će se otisnuti natrag, pozdravi kapom čuvenu "Gospu od anđela".

Brzim koracima uputi se Juraj ka ulici, koja se može nazvati glavnom zato što imaju još dvije, uporedne, mnogo kraće. Kuće su sve od kamena, mrke od starine, na jedan i dva boja, sa osrednjim prozorima i zelenim kapcima; malo koja da nema i pedalj dvorišta, gdje je staja za magare i skladište loze i trulog, iskopanog čokoća za ogrjev. Da mladić bješe iz kakva daleka kraja, pa da ga je slučaj nanio na ostrvo, morala bi ga jeza obuzeti što je selo potpuno nijemo, što nigdje ne vidi žive duše, ni od kud ljudskog glasa, kao da je sve kuga pomorila!

Ali je Juraj znao da su gotovo svi njegovi zemljaci na svojim baštinama, preko mora, u selima Rožine i Jadrtovac.

Njegova kuća bješe na kraju glavne ulice. On dođe k njoj s naličja; zaobiđe je lakim koracima, i sukobi se s djevojčicom od sedam-osam godina, koja stajaše da visokom naslagaju loze, povrh zida od dvorišta. Kad stade prema njoj, kao da je s neba pao; djevojčica htjede viknuti. Mrnar šapnu: "Joji", stavi prst na usta, pa raširi ruke govoreći:

- Hajd' Skoč! Hop!

Mala mu skoči u naručje. Prekidajući poljupce, Juraj pitaše "A šta radiš tu na lozju? A di je ma?"

- Ma je u kužini, - odgovori Joji, držeći ga za ruku i skakućući... - A ti si doša! A ja sam skakala ozgo, jer je Miš reka da ja ne smim skoknuti!

Juraj ju uvede u dvorište govoreći:

- Ne valja s visine skakati. To nije za divojčice! A Miš je magarac kad te na to nagovara!... Hajdemo sad, polako, polako, da se ma začudi!

- Da je pripanemo? - šapnu Joji.

Juraj stade na vratima prizemne sobe, koja zahvataše cijelu dužinu kutnju. Dva prozora naprema se bjehu širom otvorena, te još bješe dosta, vidjela. Njegove oči obuhvatiše sve; svaka stvar bješe na svom mjestu, kako ih je ostavio, bez malo, kako su ih i njegovi preci ostavili: police sa kujinskim posuđem, dva velika, orahova kovčega, dugački hrastov sto, nad njim veliki razapet Isukrst. Jurjev pogled zaustavi se na konturama žene, koja, tik ognjišta, bješe okrenuta licem ka vrati. Juraj se nakašlja, žena se okrete, zastade malko, pa se sretoše između prozora. I viknuše zajedno:

- E po bota, Jureta!

- Ma! Draga ma!

Poslije zagrljaja, zagledaše se jedno drugome u oči, u modre, sitne, bistre oči, koje po našim ostrvima naraštaji jedan drugome predaju, kao god što predaju i oble glave, okruglaste obraze, radost živovanja, jako vjersko osjećanje, nejaku moć mišljenja i skučen broj riječi... Jurjeva mati, Luca, izgledaše kao njegova starija sestra, starija za desetak godina, ne više. Imađahu isti zatupast nos, kratku, zaobljenu bradicu, bijele i rumene obraze.

Nastadoše pitanja i odgovori, koja su počinjala sa "a", kao što to biva kad su ostrvljani uzbuđeni.

- A kako si, ma?

- A dobro, Jureta, kako si?

- A dobro. A ća?

- A dobro je i ća.

- A Miš?

- A dobro je i Miš.

Pa onda se žena nješto namrači, uze najveću tronožnu stolicu sa naslonom, pa je privuče ka ognjištu. Sin sjede i uze savijati cigaretu. Žena poče strugati ribice, koje bjehu u koritu.

Luca se mnogo nagnu, a kad ponovo progovori, glas joj posta nepouzdan, kao da je veoma umorna.

- A ti si pisa da ćeš doć'... tako... do deset dan?

- A jes! privario sam vas!...

- A bio si oko cilog svita?

- A ne oko cilog, ali daleko, u Omeriku.

- Vidio si puno paiza (zemalja)?

- Puno.

- I crnih ljudi?

- I žutih!... A je li jematva (berba) bila dobra?

- A nij! Krupa obila vinograde! Imali smo samo trideset baril vina i šes ulja...

Nakon kraćeg odmorka, Jureta spusti glas:

- A ke nova?

Mati ne odgovori, on dodade:

- A ke nova s Maricom?...

- A nij dobra nova! - odgovori žena šapatom.

Jureta ustade viknuvši:

- O, Gospe od anđela! Šta je?

- A dobro nij, nij, nij! - ponavljaše žena odričući glavom, pa se ispravi i duboko uzdahnu.

- Za muke Isukrstove, ma, šta je? Je bolesna?

- Bila!...

- Ah... Je... umrla?

- ... Je!

Jureta pade na stolicu. Zelen u licu, za njekoliko trenutaka blesasto gledaše mater, pa jedva izgovori:

- Je istina, ma?

- Je! - potvrdi ona i obrisa rukavom oko. Dugo je mladić jecao i uzvikivao: "Ma, ma!" Najposlije zapita:

- A šta je bilo, za rane Isusove?

- A zlić (prišt)! Na srid mišice izaša joj zlić! Stari Matija vodija je u grad, kod likara, a on je odmah reka: "Nij dobro". Posli zva je bajalicu, a i ona je odmah rekla: Nij dobro!" Posli Matija je činija zavit, iša je bos kod Gospe od anđela. Pa niš nije pomoglo. Sutra je osam dan kako njena lipa mladost trune u blagoslovenoj zemlji.

- Joj!... A ti, ma, jesi li, išla kod povarete (sirotice)?

- Bog s tobom, jadno dite! Osim mene, niko nij zna da si je izabra, pa ni ona, povareta, nij to slutila!

- Joj! - ciknu Jureta i zaklopi lice šakama... - Joj, povareta moja, nij znala da sam joj dušu da, a ja sam o njoj uvik mislija na Moru! Evo, ja sam joj juče u gradu kupija i veru, evo na!

I ustavši, izvadi iz špaga kutiju sa zlatnom burmom, te je predade materi.

Pa opet sjede jecajući:

- Joj, ma, ja ću umriti!

Luca stavi burmu u svoj duboki špag od suknje i reče: - ... Jesi li ti kršćanin, ili si Žudija posta? Hoćeš li protiv boga? ... Hajd', sad će naši doć'! Sramota bi bila da se dozna zašto tužiš, jer nisi povaretu isprosija, niti se zna da si to mislija, kad se iz vojske vratiš! Reci joj rozarije za dušu i hajd'!...

Ona uze sud s vodom, te ga poli a on opra malo ruke i oči, pa izađe pogružen i povede sestru istim putem kuda bješe došao.

Zateče pristanište zagušeno gajetama i proglušeno grajom i njakanjem magaraca. Jer svaka krapnjanska gajeta (barka koja hvata više od tone i kojoj je prednji dio pokriven) nosi na krovu po jednoga magarca natovarena drvima.

Srce mu se steže kad u prvom redu vidje oca Maričina, Matiju Tanfaru sa crnom kapicom, i dvije kćeri njegove, sa crnim povezačicama. Zabolje ga jače što ga jedna od njih poznade i reče: "Eno soldata! A, to je Jureta tete Luce!..."

To bješe Pava Tanfara, srednja sestra Maričina, mnogo nalik na nju.

Pošto su svi zabavljeni bili izvlačenjem magaraca, malo ko svrati pažnju na njega; ali on letimično prebroja sve Lukešiće, Jarane, Tanfare, Prebande i Jurage, i svu njihovu čeljad i sav njihov podmladak, te mu dođe da glasno zajaoka i nariče: "A di si, najlipši cvite krapljanski, Marice Tanfarice! A di je tebe iz bašćine, da čujem srebrn glasić tvoj, da vidim viti stas tvoj, i one crne oči, i ono bilo lice!"

Marko Lukešić vezivao je gajetu kad mu sin stade iza leđa. Stari suh, čvrst čovek od četrdeset i pet godina, vukao je za oglav njihova magarca. Rižana a Miš ga je gurao u sapi. Uzalud je Joji ponavljala: "Doša je Jureta, evo ga!", njih dvojica ne osvrnuše se, dokle Rižan pod bremenom ne iskoči na obalu. Tada Miš, živolazan mladićak od šesnaest godina, zagrli brata, a Marko samo se rukova s Juretom rekavši:

- Ej, po boga, iprovižada (iznenađenje). A kako si?

- A dobro sam, ća! - odgovori Jureta. - A Miš naresta?

- A ka zla trava!... - veli stari pa zapaljenom kresavicom najprije osvijetli lice Juretino, pa pripali lulicu. Pošto odbi njekoliko dimova, stavi ruku na rame Juretino:

- A kanda si puno patija?

- A zašto, ća?

- A zato šta si puno blid i oči su ti crljene. A meni je reka Juraga, koji je prij šest nedilja, prij tebe doša iz marine, da si zdrav.

- Pa, nisam puno zdrav od jučer.

Počeše prolaziti mimo njih seljani, te i kroz mrak njegovo mrnarsko odijelo privlačaše poglede. Začuše se uzvici i pitanja: "A je li to tvoj Jureta.?... A je li to naš Jureta? Ola Juri!"

Inače ne bješe običaj Markov da se tiska putanjom. To je znao i stari Rižan, te kad se gomila udalji, on pođe sam.

Joji i Miš uzeše brata za ruke a ća, grickajući kamišić, poče sinu pričati o letini, o radovima, o troškovima i o ovakoj sitnici te vrste, koja se desila za dvadeset i pet mjeseca njegova otsustva.

Luca ih dočeka pred kućom. Na klupi bješe zemljani umivaonik i ubrus. Djeca odvedoše Rižana da ga rastovare i smjeste. Marko brzo svuče gunj, grudnjak i košulju, te nakloni nad umivaonikom svoj crni trup, na kome se isticahu sva rebra i pršljeni u rtenjači. On opra sapunom u jednoj vodi ruke, u drugoj lice, u trećoj vrat. Kad mu žena još ispra i obrisa leđa, on utrča u kuću da presvuče čisto rublje. To isto uradi i Miš, koga je Joji trljala po plećima.

Na stolu bješe: zelja, pržene ribe, somun ječmena hljeba i vrč bevande (razvodnjena vina).

Luca uze s nogu Isusovih brojanice, te jedne dade domaćinu. Sve petoro navrstaše se pred likom. Domaćica izreče sama: "U ime oca i sina i duha svetoga. Amen," pa svi u jedan glas začatiše očenaš, pa zdravomarija, i ostale molitve, koje čine "razorije". To je trajalo otprilike četvrt časa.

Za večerom ćutahu. Luca gurkaše Juretu, koji je pokušavao da njekoliko zalogaja stavi u usta. Marko je dugo žvakao svaki zalogaj, naslanjajući umornu glavu na dlan. Tek kad se prvi put maši vrča, pogleda bistro Juretu pa onda ženu i reče:

- Ej, po boga, šta se procidija i profinija ovaj naš! Ka gospojica! A čekaj ti, dok ti uklopimo motiku u šake.

Svi se obrediše iz istoga vrča pa, na mig materin, djeca otidoše na spavanje.

Luca donese manji vrč i čašu. Kad natoči, vidjelo se da je čisto vino, crno i gusto. Marko nazdravi sinu sa "dobro doša" pa iskapi. Luca ponovi dobrodošlicu i ispi pola čaše, pa vrč i čašu stavi pred sina. U isti mah i otac metnu preda nj lulicu da mu je napuni. I reče:

- Ti si noćija u Zadru i cilu noć pija. To se vidi! Pa si se danas dobro najija i u gradu. To se vidi! Je?

- Što je, je! - reče mladić, osmjejkujući se na silu.

- A koga ste vraga išli u Omeriku?

Pa hajd'. Tako je prij nas išla koracada (oklopnjača) "Marija Terezija" u Ustraliju.

- I vidija je crnih i žutih ljudi, - dodade mati, šarajući prstom po stolu.

- A zar ti viruješ soldatima? - reče Marko izvrativši glavu ka tavanici i zijehajući... - Puno lažu, bona!... A, a, a reci ti meni koliko si zaštedija?

- Petnaes talira, ća - odgovori Jureta.

- A nij puno. Roko Tanfara donio je dvadeset!... A po boga, daj još jednu, pa da se spi!... A sjutra, poslije male mise, otiđi najprije kod strica Jose, pa kod strine Marije.

- To se razumi, - doda mati.

Ća ustade i lenjivo pođe. Luca pripali malu uljanu lampicu i otide za mužem.

Jureta se nalakti. Ozgo iz kamare poče dopirati snažno ritmično rkanje roditeljskog para, što je dopunjavalo sliku dnevnog domaćeg života. Jureta, prazne glave, obuzet jedinim užasnim osjećanjem, stade pažljivo slušati rkanje; dođe mu ta obična pojava kao nješto tajanstveno, učini mu se da ono odmjerava tok noći, tok života, tok sveta što odlazi u ništa... Njeka lupnjava i njeki krještavi glas trgoše ga iz zanosa. Njihov pijetao prvi se usudi da naruši duboki pokoj ostrva. Ostali po selu kao da se počeše nadmetati. Kad opet sve zanijemi, Juretu podiđe jeza, sjeti se svih priča iz djetinjstva. Eno se otvaraju bijele grobnice oko Gospe od anđela i izlaze mrtvi, najprije oni skorašnji, koji se nijesu još navikli samovanju! Eno povarete Marice, koja nije znala za njegovu ljubav, koja je tek početkom te noći sve doznala, pa sad hita k njemu da uzme prsten... Plamičak na stolu zaigra, nješto škrgnu vratnicama i Jureta užasnut, ustade. Ali to je trajalo trenutak. Prava njegova narav, težačka i mrnarska, nadvlada trenutnu slabost i on, oboriv glavu, izgovori rozarije za pokoj povareti.

Pa onda sjede i spusti glavu na prekrštene ruke. Zaspa...

Luca, kao uvijek, prva na nogama, zateče ga tako. Ona naloži vatru i skuva kavu, pa je stavi pred njega i gurnu ga. Mladić se ispravi i zagleda se u mater sanjivo, nesvjesno. Najposlije izvadi svoju novu, metalnu duvanjaru, savi malo duvana u hartijicu i poče srkutati i pušiti.

Mati sjeđaše prema njemu oborenih očiju.

On prvi progovori:

- Ma, ja danas neću izlaziti!

- Ni u crikvu? Znaš li da je danas nedilja?

- Nikud! Ja ću leći u kamaricu a ti ćeš reći da sam bolestan.

- To je grih!... Ja sam ništo sanjala, malo prij nego što sam ustala, u zoru, kad je san od boga.

Doista je Luca čekala da je sin zapita šta joj se to nagovijestilo, pa kad ne ču njegova glasa, ona nastavi.

- Sanjala. sam nju - povaretu! Došla je, povareta, blida i plačna, sa oteknutom i uvijenom rukom. I odvela me na fonjistru (prozor) i zdravom rukom pokazala mi more i na njemu velik brod, i na brodu bija si samo ti. I ona, povareta, plačući reče: "Eno ga! Dolazi! Ali ja ne mogu, mene priteže ova žalosna ruka, priteže me u dunbinu... A Jureta neka vazme Pavu..."

Luca obrisa oči rukavom.

Za dugo su ćutali, pa mati podiže oči i ustavi ih na sinovljem licu, na kome se postupno vraćala radost živovanja.

Najzad on zapita skrušeno:

- Je to istina, ma?

- Je, sinko, neka je svidok blažena Gospa od anđela!

- He, pa neka bude volja božja!... Povareta!

Pilipenda

(IZ GORNjE DALMACIJE)

Pilip Baklina spavaše, na ognjištu, obučen, pokriven haljkom, glavom okrenutom ka slabom plamenu, koji je liskao dno lonca, obješena o verige. Zapaljeno smrekovo korijenje davalo je više dima nego plamena; dim je plavio mračnu kućicu, dizao se pod slameni krov, pokušavajući da izađe kroz jedini otvor na krovu. Vjetar je suzbijao dim, te bi se lice Pilipovo namrštilo, a promolili se krupni, žućkasti zubi pod četkastim prosijedim brkovima. Kad bi vjetar utolio, dim bi ugrabio priliku da se izvuče, te se mogahu razabrati: u jednom uglu krevet, ispunjen slamom. ali sav raskliman; u drugom razboj i na njemu njekoliko haljina; prema vratima koš i nad njim naherena polica sa njekoliko komada posuđa; oko ognjišta još dva-tri lonca i toliko tronožnih stočića. I to bješe cijelo pokućanstvo!

U dvorištu" domaćica, Jela Pilipova, sitna žena, ružna, posmatraše na pozitku dva bremenca smrekovih panjeva, pomiješanih sa njekoliko sitnih grabovih cjepanica, što su njih dvoje sa velikom mukom za dva dana nasjekli i prikupili po zabrežju, nad selom. Vjetar je landarao njenim zubunom i kosom bez povezače, a ona je namještala panjeve, kako će tovar izgledati veći.

U pregratku grizao je Kurjel, sitan, riđ, gotovo sijed magarac, tankih nogu, sama kost i koža. Nad njim, na tavancu, bješe složen tovar ječmene slame, njegova krma za cijelu zimu, a pred njim, na zemlji, bješe rukovijet slame, njegov jutrenji obrok, koji je on grizao lagano, gotovo slamku po slamku. Njegov blagi pogled bio je upravljen čas na domaćicu čas na pijevca i dvije kokoši, što prema njemu čučahu, gledajući ga žalostivo. Očevidno on ih je žalio, osobito veselu i lijelu Pirgu, te bi rado s njima podijelio svoju slamu, kad bi to za njih hrana bila.

Još dvadesetak takih kućica, pa onda desetak povećih, to je selo K. u gornjoj Dalmaciji. Selo se razasulo na jednom rubu ravnice, pod brežuljcima. Mala starinska pravoslavna crkva, sklonila se za najgušćom gomilom kuća, u sredini. A u začelju sela, odvojena, zidala se velika, gospodska zgrada, očevidno bogomolja, koja bi dolikovala kakvoj varošici, a ne najsiromašnijem selu Petrova Polja.

Jela uđe u kuću, tresnuvši vratima. U isti mah i vjetar huknu jače i plamen bukvu i voda u loncu uzavri, te se Pilip trže, sjede i pogleda mutnim očima oko sebe. Kad ustade da se protegne, tada se tek vidje da je pravi Pilipenda, kako su ga seljani zvali, jer kad diže ruke povrh glave, umalo ne dohvati ševar na krovu! Bješe krakat, duga vrata i oble glave. Benevreci na njemu bjehu sama zakrpa, a njekada crvena kapa, od plijesni crna, natakla mu se do klepastih ušiju. Kad zijehnu, činilo se da će progutati lonac.

Jela izvadi iz koša i stavi pred muža zemljanu zdjelu, u kojoj bjehu oko dvije pregršti kukuruzova brašna, većma crna, nego žuta. Pilipenda uzdahnu, odmahnu glavom, pa zahvativ polovinu, sasu ga u vrelu vodu, pa mješajom provrti kašu. Jela odnese ostatak, a donese njekoliko zrna soli i spusti ih u lonac. Oboje stadoše gledati kako krklja kačamak, jedući ga očima. Najposlije Pilipenda skide lonac, izmiješa puru i izruči je u drvenu zdjelu. Pa iziđoše oboje pred kuću da se umiju.

Pošto se prekrstiše, počeše polako, oprezno žvatati, omjerajući nesvjesno, brzo i krišom jedno drugom zalogaje. Kad već bjehu pri kraju, Jela će:

- Jadna ti sam, što ću!? Nemam povezače! Kako ću sjutra na pričešće bez povezače?

Pilipenda slegnu ramenima, napi se vode, pa izađe iz kuće. Žena izađe za njim. te natovariše magarca. Onda oboje stadoše kao skamenjeni, posmatrajući tovar, magarca i kokoši. Ponjekad, trenutno, sukobili bi se njihovi prazni, tužni pogledi, ali bi ih brzo odvratili. Tako izgledahu kao dva kipa, koji oličavaju glad i nemoć! Najzad opet će žena, kao za sebe;

- Jadni ti smo, šta ćemo? Za ovo nećeš uzeti ni pet šestica, koliko treba za brašno, a ja gologlava ne mogu na pričešće, te će se reći da smo se i mi upisali!

Pilipenda pusti glas, koji je nalikovao na režanje ljuta psa, pa izbuljivši krvave oči na ženu, zapita kroz zube:

- A hoćeš li da se upišemo u tu... tu... vjeru?

- Sačuvaj Gospode! - reče Jela ustuknuvši i prekrstivši se.

Onda Pilipenda uđe u magareći pregradak i donese najbolju kokoš.

Jela, užasnuta, viknu:

- Ma zar Pirgu? Hoćeš da prodaš Pirtu?

Pilipenda samo reče: "E, ja!" pa dohvata dugački štap i pođe za magarcem.

Put je vodio mimo novu crkvu. Pilipenda ču gdje ga njeko ozgo zovnu, ali pljunu put radnika, pa pohita dalje, preko njiva.

Kad stigoše na kolski put, Pilipenda se osvrte na planinu Dinaru, koja se bijeljaše od snijega: tužnim pogledom preleti cijelo Petrovo Polje, koje se crnjaše u suhomrazici; pogleda žalostivo na seoca što se nižu po rubovima i učini mu se da vidi kako po ravni leti ona strahovita utvara, koja već. od četiri mjeseca davi narod.

To je bilo zimi godine 1843. Zbog neobično slabe ljetine, još s jeseni, zavlada glad po gornjoj Dalmaciji. Pred Božić malo koja kuća imađaše nješto žita, a zbog slabog saobraćala u ono vrijeme, žito je sporo dolazilo s mora u gradove, a bezdušni trgovci udariše prevelike cijene. Šumoviti i stočni krajevi pomagahu se kojekako, prodavajući drva, hraneći se bijelim smokom, koljući stoku, prodavajući je u bescijenje, ali golo Petrovo Polje, niti ima šuma, ni stoke! Kad se već desilo njekoliko smrtnih slučajeva od gladi, onda općina drniška, kojoj pripada Petrovo Polje, stade opravljati i graditi putove, plaćajući radnike kukuruzom. Snažan i vrijedan radnik, kao što bješe Pilipenda, mogaše zaraditi pola oke kukuruza na dan, a toliko bješe dosta za njih dvoje, jer već krajem ljeta otidoše im oba sina u Primorje, u najam. Ali nakon nekoliko nedjelja, općina prekide radove, a sreska vlast nabavi dosta žita i poče ga dijeliti narodu na dva načina: katolicima na poček (biva, da otplaćuju na obroke u novcu, nakon nove ljetine), pravoslavnima pak poče poklanjati kukuruz, pod pogodbom da svaki kućni starješina koji bude primao ishranu mora prijeći u unijatsku vjeru. Narod se smuti. Agitacija najviše poče u K., gdje ne bješe druge vjere sjem pravoslavne. Stari iznemogli pop nastojaše da orazumi svoju pastvu, ali baš znatnije seljake strah od gladi nagna da se pounijate. To učiniše kapitan, ađunto, čauš (seoski knez, zamjenik mu i raznosač službenih listova) i još sedam-osam domaćina. To se zvalo: "upisati se u carsku vjeru!" Razumije se da je novovjercima bilo zabranjeno ulaziti u pravoslavnu crkvu...

Pilipenda je išao ka gradu za svojim starim Kurijelom, koji je nabadao tankim nožicama, sporo odmičući. Ali ga Pilipenda nijednom ne ošinu, niti ga je ikada tukao, jer mu žao bješe svoga staroga i odanoga pomagača u ratovanju za opstanak. Pilipenda požali i jadnu Pirgu, koja jednom zarakoli i zalepeta krilima, pokušavajući da se otme. On joj reče: "Ej, moja Pirgo, žao mi te, ali mi je žalije sebe! Oplakaće te Jela, lje!"

Dabome da je Pilipenda na svoj način pomalo i razmišljao o zlom udesu, koji snađe njega i ostale i da je vezivao na to njeka svoja kratka razlaganja. To mu se najviše vrzlo po mozgu kad bi tako za svojim magarcem išao u grad, a sve se naturivalo u obliku pitanja. Pitao je Pilipenda boga:

- Bogo moj, zašto ti šalješ glad na ljude, kad je meni, jadnom težaku, žao i stoke kad gladuje!? I zašto baš šalješ bijedu na nas težake, koji te više slavimo nego Lacmani, siti i objesni!? Ali, opet, hvala ti, kad dade da smo mi najsiromašniji najtvrđi u vjeri, te volijemo dušu, nego trbuh!...

U njeko doba Pilipenda ču iza sebe tutanj koraka; uporedi se i pođe s njim Jovan Kljako. Bješe to živolazan starčić, koji je prije dvadeset i pet godina učestvovao u šibeničkoj buni protiv vladike Kraljevića, kad ono htjede da pounijati pravoslavne Dalmatince, a sad Kljako, pod starost, ipak prevjeri! Nazva boga Pilipendi i dodade:

- A, jadan Pilipenda, smrznu li se?

- Valaj da hoću da se ukočanjim ovđe, nasred puta, ne bih zažalio!

- A jadan, a što ti... a što se ti ne bi upisao?

Pilipenda odvrati:

- Valaj, neću, pa sad crkao od gladi! A nećete dugo ni vi svi, pa da vam je car poklonio cijelo Petrovo Polje!

Kljaku i drutovima mu Pilipenda bješe živi, oličeni prijekor; ipak se nasmija i poče izvijati:

- Ama, Pilipenda, bolan, orazumi se i čuj me! Ne učinismo ni mi to od bijesa, niti mislimo ostati u poganiji, nego... znaš... dokle izimimo, dokle opasemo nejač i čeljad, pa onda ćemo lako!

Pilipenda pljunu.

- Ja ne znam hoćete li lako i kako ćete, ali znam da vam obraz ne opra niko, ni dovijeka, ni dokle vam bude traga!

Kljako se namršti, te će oporo:

- Blejiš, Pilipenda, ali ćeš i ti biti unijat prije Uskrsa!

Pilipenda stade i viknu:

- Ja se uzdam u mora srpskoga Rista! Ako će mi pomoći, hvala mu, ako neće i onda mu hvala, jer mi je sve dao, pa mi sve može i uzeti, i dušu! A ti...

Kljako ga prekide.

- Muči, Pilipenda, ja sam carske vjere!

- A, pasji sine, - viknu Pilipenda izmahnuvši štapinom... - čekaj da ti pritvrdim tu vjeru!

Ali Kljako pobježe.

Onda Pilipenda, izvan sebe od gnjeva, ovom snagom udari Kurijela. Ovaj stade, okrete glavu i tužno pogleda gospodara, a Pilipenda se postidje, pa ga obuze žalost, te sjede na pervaz od ceste i zaplaka se!

Našljedstvo

Bješe u Rebeniku sudija njeki Fortis, čovjek naprasit i nastran. Jednog jutra, primivši poštu i pročitavši njeko pismo, uzviknu: "O, korpo de dio!" pa odmah zazvoni, našto uđe pandur, njeki starogonja, kratka vrata, crven, preugojen. Sudija započe:

- Roko, ti poznaješ sve Berkase?

- Poznajem sve!

- A znaš li koji je od njih najstariji?

- Najstariji!... Star je i fra Lovre i onaj bakalin Bare, ali, kanda će najstariji biti fakin Antun!

- Ona pijanica? Pa koliko može imati godina?

- Vjere mi, šjor, malo je mlađi od mene, dakle, preko šezdeset godina!... A, molim, što to?

- Taj je Antun više puta osuđivan?

- Jest, za uvrjede, za ubojstva, ali ne za nepoštena djela! Jer je čistijeh ruku! Što jest, jest! Nema trgovca u Rebeniku koji mu ne bi povjerio koliko hoćete! Ali što vam treba znati njegove godine?

- Idi, dovedi Antuna odmah! - naredi sudija i poče hodati po sobi upredajući keserastu bradicu.

Roko bješe po domaću sa gospodinom, ali kad ovaj počne hodati po sudnici i upredati bradicu, tada se Roko čuva mnogih zapitkivanja. On se odgega, vrteći glavom i pitajući sam sebe: "Šta će mu godine Berkasa? Šta će mu smeteni Antun?"

Roko ga nađe na "loži", gdje kupi ostatke od cigara. Bješe visok, snažan, tankih, riđih brkova, pod kojima se bjelasahu vučji zubi. Roko ga zapita iznebuha:

- Koliko ti je godina, Berkase?

Fakin se ispravi i pita začuđen:

- A što?

- Tako!... Koliko ti je, de?

- Šezdeset i dvije pune.

- A ko je stariji, fratar ili ti?

- Ja, - reče fakin, turi u usta i zapali kusatak.

- Kad je tako, hodi sa mnom! Zove te pretur.

- Štaaa!? - reče Antun i zaškiljiv jednijem okom, raskorači se, gotov da izlijema pandura.

- Da me vodiš? Zašto? Zato što mi je toliko godina?

Roko ustuknu i ušeprtlji:

- Zovnuo me je pretur i zapovjedio: dovedi mi Antuna Berkasa.

Antun sleže ramenima:

- Doista, zove me na rakiju! Pa hajdemo, i onako je kapi od jutros okusio nijesam. Nakon njekoliko koraka, nastavi:

- Onaj naš Podripalo, Bare, ne htjede mi jutros dati čašicu na veresiju! Veli: "Kad imaš novaca, piješ kod drugih, a kad nemaš, onda tražiš od mene na veresiju" Tako reče, guba od gube!

- A da li kadgod što iskučiš od rođaka fratra? - pita Roko.

- Prije bi đavo od njega dušu iskučio! Ko se još od fratra pomogao?

- A kako živiš sa ostalijem rođacima?

- A što pitaš, kad znaš! Ne trpe oni mene, ni ja njih, osim Josipa i snahe Dumke.

U sudskom hodniku zatekoše gomilu seljaka, a među njima tamničara Borka, koji upravi pogled na fakina, kao da mu kaže: "A ti si to, golube? Odavno mi nijesi bio u gostima!" A Antunov pogled kao da odgovori Borku: "Bolje je ležati i u šljepiću, pod tvojim ključem, nego inače biti u tvojim kandžama!" - Jer, pupavi Borko, bijele kože i njegovane brade, kao kakav savjetnik, davaše novac na kamatu.

Sudija zadugo ne progovori, nego motraše fakinove silne grudi, gvozdene mišice, ruke kao lopate, golema bosa stopala i dronjke na njemu. Pored nesumnjivih biljega da je Antuna piće razorilo, ipak se ogledaše snaga; najposlije započe:

- Antune Berkase, koliko ti je godina?

- Šta je ovo jutros! - viknu Antun... - Pita me za godine, najprije Roko, pa sad vi, šjor,... oprostite... šezdeset i dvije.

- A vašem fratru, koliko je?

- Šezdeset.

- A onom vašem trgovcu?

Antun pomisli: "Opklada, doista!" I obuze ga nadanje da bi se ona njegova šala o rakiji mogla obistiniti! Odgovori veselo:

- Trgovac je mlađi od fratra; ja sam najstariji od sviju Berkasa. Znate, mi Berkasi nijesmo dugovječni.

- Tebi se ne može vjerovati! Antun mu povrnu:

- Pa ne vjerujte!

Sudiji jurnu krv u obraze:

- Jesi čuo, ti!... - Ali se savlada. Grješni Antun zamuca:

- Ja... najposlije,.. ne znam... Matica je u namastiru. Svi smo u njemu kršteni... Ja se, najposlije, ne bih zakleo, da...

- Koliko vas ima, vas Berkasa starijih? - nastavi pretur, već miran.

- A ima nas, eto, taj fratar, pa Bare, pa ja, pa Josip ribar, pa...

- Živite li svi u Rebeniku?

- Svi, šjor.

- A nije li jedan Berkas u svijetu? Fakin se trže:

- Jedan?... u svijetu?... jest! U Americi! Trtak!

- Šta kažeš?

- Ivan! - reče fakin glasnije... - Molim vas, je li živ?

- Otkad je u Americi?

- Ima već četrdeset godina. Molim vas, je li živ?... O, sveta Djevice, a ja ga sanjao nedavno!

- Je li vam kadgod pisao, taj Ivan?

- Nikada.

- A jeste li inače što razabrali o njemu?

- Rijetko... Ponjekad... Je li živ?

- Kako si ti živio s njim?

- Ja sam ga i prozvao Trtkom, da oprostite, jer bješe kusast.

Antun uzdahnu i dodade:

- Ja sam, gospodine, svoj rod ljubio, a što su oni svi gube, osim snahe Dumke i Josipa, zato nijesam kriv! A s njim, s Ivanom, nijesam se svađao. Zato sam Ivana često sanjao, i uvijek lijepo. - Bog zna, - doista je umro!

- Umro je! - potvrdi sudija... - Prije četiri mjeseca umro je u Americi, u jednom velikom gradu. Došlo je pismo od našeg konzula odonud.

Antun obori glavu i uzrujan započe:

- Bog da mu dušu prosti... Zaradiću i platiću mu za dušu jedan pomen, jer znam da one naše rđe neće to učiniti... Molim vas, šta piše konzul, - je li naš Ivan umro u bijedi?

- Naprotiv, ostavio je veliko imanje, gotovijeh dvanaest hiljada dolara, a to čini oko trideset hiljada fiorina.

- Gledaj ti! - uzviknu Antun.

- A šta si mu ti? Kako ste rod?

- Brat od strica.

- Dakle, najbliži.

- Ne. Ja sam mu isto što i fratar i Josip i Dume... A je li imao djece?

- Nije se ženio.

- Ho! A onda?

- Naredio je pismeno da dohodak od tog imanja uživa onaj Berkas koji je najstariji po godinama.

Antun razjapi usta.

Sudija nastavi:

- Dakle, ako si ti najstariji Berkas, primaćeš otsada mjesečno preko sto dvadeset fiorina!...

Fakin poblijedi, - jedva izgovori:

- Vi... šjor... šalite se sa siromahom! Fortis, ponovo ljut, viknu:

- Nema šale u sudu s takvim stvarima!... Svi ćete Berkasi biti pozvani, pa će se po krštenicama odrediti našljednik! Jesi li pismen?

- Ja, - zapita Antun, uzrujanijem glasom, a krv mu se vrati u lice i oči mu sinuše...

Ja nijesam pismen, a to je... vidite, to je ono... a oni jesu! Pretur ga stiša:

- Ne boj se, sve će biti po pravdi i zakonu. Sad idi.

Otvarajući vrata, Antun njima odgurnu Borka, koji prisluškivaše. Antun strča niz stepenice i sjede na najdonju. U glavi mu lupaše, u grudima ga zaptivaše, osjećaše umor, kao na kraju dana kad iznosi vreće soli sa broda! Kad se obazrije, a to Borko silazi, kezeći se.

- Antune, bolan, ke nova? Nješto sam čuo! - započe Borko prijateljski.

To osvijesti fakina. Sjeti se preturova pitanja: je li pismen? Htio mu je odgovoriti ovako:

"Ja pismen nijesam, a znam zašto pitaš, i šta smišljaš, - znam da ćete, ti i moji pismeni rođaci, pokušati da izmijenite testamenat, ali svetoga mi Antuna, uzmite se na um! Znam ja vas, gospodu! Dvojica su gospoda u mome rodu, i oni su od nas najgori!

Borko sišavši, nastavi:

- O, o, o, čudne novosti! Pa čestitujem, Antune brate! Koliko ono bješe, reče pretur? Dohodak od dvanaest hiljada dolara! Nije šala! Gospodin čovjek Antun Berkas! Kako se dobri bog stara za dobre duše!

Fakin posumnja da su sudija i tamničar dogovorni, - da je svaki od njih uzeo na sebe njeki dao pletkarenja, kako će ga zgodnije prevariti. Dođe mu da "starom Pupavcu" satjera u grlo ono njekoliko pušljivijeh zuba, ali se trže, jer pomisli da bi im baš dobro došlo da on padne tamnice. Ko zna? Moguće je da bi mu Pupavac dao u jelu ili piću malo mletačkog "beverina!" Zato se prekrsti i pobježe.

Od sudnice do velike lože (starinske općinske zgrade), kuda ide glavna gradska ulica, tjeskobna, sa visokim kućama, a jedina prava, Antun se uputi sa zaturenom kapom, zvijerajući lijevo i desno. Na trgu, gdje se sučeljavaju veličanstvena starinska saborna crkva i "loža", ne bješe nikoga; sunčani zraci otsijavahu sa pločanika u Antunove zakrvavljene oči, te izgledaše trešten pijan. Odatle pođe još brže i dajući maha svojoj navici, kad je uzrujan, započe glasno govoriti sam sobom:

- Ne vjeruj nikome, a najmanje svojima! Dosada nijesu marili za mene, a otsada, ako ovo bude istina, željeće mi smrt!... O, bože, može li ovo biti istina!? Ja, ja, Antun fakin, postajem bogat čovjek! Ja, pijem ruma, najfinijega ruma, jamajke, kolikogod hoću i pušim cigare virđinije i mogu ustati kad hoću, leći kad hoću, svratiti u koju hoću kafanu i gostionicu! Imam i slugu, a držaću ga da mu svi drugi zavide, da se svuda hvali: "E, gospodara kao moga nema u svijetu!" Jer u dobru je lasno dobar biti!... Pa, onda, brate si mi moj, poklanjaću cigare fakinima! Zašto ne? Baš Jereti i Krljugu, kojima sam često otimao mokole (kusatke)! Oni će se onda čuditi i govoriti: "Gledaj ti, molim te, šjor Antuna, kako se on ne stidi svojih starih drugova!? E, valaj, pravo je što je bog pogledao na njega". - A zašto ne bih pomogao, osobito one koji su sa mnom patili, a nikad mi zla ne poželješe? Ta lako je biti dobar u dobru!... A zašto nijesu dobra gospoda? Zato što se ne boje boga, - nego njeki kažu da ga i nema! Pi, na njih"... Nosiću se, što se kaže, kao serdar, ljepše nego Jakov Berić! - Pomisli, bolan, na meni kapa novišata, kružat od svile sa srebrnim pucima, svilen pas, gunj optočen! Jer, ne bih obukao lacmanske haljine, ni da mi car naredi!... E, a obuću? Ništa nije ljepše nego ići bos, ali, kad se mora drukčije, onda mora se! Nosiću levantine od crvene kože, kakve su nosili stari Rebeničari! Biću obrijan i čist vazda, da se ženske obrću za mnom! Eh, vjeru mu, što nijesam mlađi desetak godina, pa da se i oženim! Znam da bih mogao i ovako, ali, ne bi dobro bilo!... A, recimo, što ne bih ja, rođače i komšijo i prijatelju, otšetao do Trijesta? A? Što kažeš ti na to? Neka te vide! Sjediš, recimo, pred Starom berzom, srkućeš kafu i pušiš, a oni te samo gledaju i šapću među sobom: "Njekakav dalmatinski bakonja!" A ideš, recimo, po korsu, između one latinske sitnadije, a ona cvrka: "C-vr! C-vr! što su ti naočiti ljudi ovi Dalmatinci!"... Pravo kažeš, komšija, otići ću, pa ma potrošio i... i... četrdeset fiorina!... - "Zar tako da baciš četrdeset fiorina!? A kao fakin, cijeloga ljeta nijesi motao toliko zaraditi! Zar nije bolje taj novac pokloniti našoj Dumki, jadnoj Dumki, kojoj otpadoše ruke oko razboja!? Zbilja, ja se još ne sjetih Dumke!... A, luda glavo, Antune, ti si zaboravio što je najglavnije, nijesi kupio kuću! Kamo ti kuća, smrdljiva fakinčino! Zar ti ne bi dosta hladne i vlažne jazbine u kojoj si noćivao? E, jesi gvozden, kad te memla dosada ne pojede! "Pravo kažeš, pobratime, da sam budala!... Kud ja odoh čak u Trijest, a za kuću se ne postarah!" Kupiću je, brate, otkupiću onu što je bila đedova! Načiniću kamara, načiniću perguo (balkon) ia drugoj strani, što gleda na more, i tu ću s večera piti hladno vino, i zorom gledati kako se zvijezde gase!... Pa onda, subotom ujutro, kad navale prosjaci, dijeliću im sam - nijednome manje od dva šolda! Jer, lako je biti dobar u dobru!...

Kao što slap hladne vode ugasi žeravak, tako hladni pogled Bara Berkasa bakalina ugasi usplamtjelu maštu Antunovu! Jer Antun u snijevanju na javi, ne videći već niša pred sobom, bješe stigao pred rođakov dućan na obali, a on "Podripalo" (kako ga Antun zvaše) šetaše pred vratima. Bješe maloga rasta, sijedih brkova, otromboljenih obraza, žute boje, očiju kao u mrtve ribe. Bakalin zastade i reče kao za sebe, ali glasno:

- Već je smrdljivac pijan, pa ide da otspava!

I Antun zastade i reče:

- Bum! Prsnuće bomba i učiniće: bum! bum!

Pa svrati k njekom susjednom trgovcu i izmoli od njega fiorin u zajam. Odatle brzo stiže u starinski franjevački manastir, gdje se u trijemu u hladovini debelijeh zidova, ugodno razgali. Njeko đače, sjedeći na kamenoj klupi od klaustra, gledaše u knjigu i mrmljaše. Ono doviknu fakinu:

- Nije vaš fra Lovre u manastiru!

- Tražim paroha fra-Šerafina, reče Antun. - Je li on gore?

- Fra Šerafin je u svojoj ćeliji.

- A sad oprezno i ponizno! - zapovjedi Antun sam sebi, penjući se uz kamene stube.

Parohova ćelija bješe na sredini prvoga doksata. Vrata bjehu otvorena, fra Šerafin širi no duži, neobično visoka i jajasta tjemena, crnijeh, povijenijeh obrva, sjeđaše za stolom čitajući novine.

- Ke nova, Berkase? - zapita on.

Antun gradeći se zadihan i sustao, većma nego što bješe, započe:

- Hvaljen Isus, pripoštovani! Poslao me šjor pretur i zapovjedio mi je: "Hajde kaže odmah, ka parohu, fra-Šerafinu Duhoviću, neka izvadi tvoju krštenicu.

- Nu, nu, - učini debeljko, - a šta će mu tvoja krštenica.

- A šta znam, moj dobri oče! Zapovijed je zapovijed! Tako reče i još dodade: "Idi što brže možeš, da si mi ovdje u jedanaest ura!" I još reče: "Pozdravi mi fra-Šerafina, ako je u kakvom drugom poslu, neka sve ostavi, pa neka, meni za ljubav, odmah napiše tvoju krštenicu, jer treba u sudu."

- E-he! - učini fratar, posmatrajući oštro fakina, ali Antun diže oči ka tavanici, nastavi:

- Najprije me je pretur pitao ko je moj paroh, pa kad mu kazah da ste vi, onda sve tako reče: "I pozdravi ga", veli.

- E-he, - ponovi fra štipljući golemi podvaljak, što potraja njekoliko trenutaka, koji se Antunu učiniše dugi kao časovi.

Pa udari u lukavstvo:

- Sad, moj dobri fra-Šerafine, ako nećete da napišete krštenicu, a vi mi dajte cedulju za pretura, da mu je odnesem, da mene ne krivi!... Vi znate kako je naprasit!

- Ehe, ti moraš znati, zašto njemu treba tvoja krštenica!... To-o-o-o nije čista stvar!

- Kažem vam da ne znam. Koga će vraga meni krštenica, - nijesam ni za vojsku, ni za ženidbu, a, hvala bogu, ni za bolnicu. Radije bih popio to što se plaća za krštenicu, to vi dobro znate. I šta ja znam šta preturu treba, - zar se ja s njim razgovaram, kao s mojim parom? I, opet vam kažem, ako nećete, meni je svejedno, samo mi dajte napismeno da ne odem u šljepić, ni kriv, ni dužan.

Šerafin ustade s nategom i otide pred police, u kojima ležahu parohijske knjige.

- Znaš li koje si godine rođen? - zapita, još jednom omjeriv ga pogledom.

- Čini mi se, pripoštovani, da sam rođen osamnaeste.

- Zar si tako star magarac? To ne može biti!

Antun načini sladunjavo lice:

- Stariji sam od fra Lovre, a vidjećete, stariji sam i od Bare... Nađite Antun Berkas kvondam Petar.

- Kvondam, kvondam, kvondam đavo! - veli fratar, prevrnu njekoliko listova, pa zastade na otvorenoj strani i zavrti glavom:

- Zbilja si rođen osamnaeste, na dvanaest đunja, uoči Svetog Antuna. Ehe, ko bi to rekao! Šezdeset i dvije pune godine! Baš si stari kenjac, a na oči si mnogo mlađi.

Antun se osmijehnu i zapita:

- A molim vas, koje je godine rođen naš fra-Lovre?

- Dvadesete.

- Dvadesete, a nema već nijednog zuba u glavi... A Bare?

- A nije ni on baš mlad. Došao je na ovaj grješni svijet dvadeset prve, u novembru.

Antun jedva savlada svoju radost, pa poče mudrovati:

- Bože moj, oče, jadan ti je današnji naraštaj! Kad pomislim da sam ja danas najstariji Berkas...

- Jesi li donio biljeg od pedeset šoldi, koliko treba za kršteno pismo?

- Nijesam, pripoštovani! Molim vas kao dobrog oca, neka otide da kupi njeki od vaših slugu, - jer sam sustao!

- Ček', ček', ček', može biti da imam ja još. Evo ga, dobro je! E-he! E-he! Daj novac!

Kad paroh prilijepi marku i primi forintu, poče pisati. Antun stade razgledati oko sebe. Do police bješe franjevački krevetac, pokriven zelenijem pokrovcem; lijevo, do stola, bješe veliko drveno raspeće. Kad se fakinov pogled sukobi sa samrtničkim pogledom Isusovim, istom se onda sjeti da se nije ni bogu zahvalio, ni pomenuo preminulog brata. I skrušeno, toplo, kako već Primorac čini u nastupu pobožnosti, stade se Antun u sebi moliti.

- Evo ti krštenica, - reče Šerafin, - a evo ti resto.

Antun uze pismo i turi ga u grudnjak, nakašlja se i reče:

- Za tijeh ostalijeh pet šestica recite malu misu za pokoj duše moga rođaka Ivana Berkasa, kvondam Vilipa, koji je umro u Americi.

- Štaa? Kako? E-he! - poče fratar, ustajući... - Kakve su to stvari, a!? - viknu, a njegove čudne obrve odoše naviše.

Antun izvrnu dlane i izrazom savršene bezazlenosti, reći će:

- Molim vas, čemu se čudite? Doznao sam da je moj rođak Ivan Berkas umro u Americi, te mu plaćam misu za dušu.

- A sada to kažeš, e-he, najprije išteš krštenicu, pa plaćaš misu za rođaka, e-he! A, je li ti pretur kazao žalosni glas, e-he!... Da nije...

Prekide ga Antun s podrugljivijem osmijehom:

- Moj dobri fra-Šerafine, sve ćete razumjeti naskoro... Sjutra ću doći na vašu misu. Bože zdravlja i vama i meni, biće još misa, malih i velikih!

I izide, ostaviv fratra zabezeknuta. Kad bi u dvorištu, mahnu glavom i pohvali sam sebe:

- E, ovo ti je dobro ispalo, šjor Antune! Tako treba sa gospodom, kao i oni s nama, laži i maži! A sada idi pravo ka Dumki, s kojom se ne treba pretvarati!

Ali gle! onaj trgovčić, susjed Podripalov, koji maločas dade u zajam fiorin Antunu, sav uzrujan, iskoči pred dućan i pita ga:

- Je li istina što se čuje po gradu?

- Šta? - zapita Antun mršteći se.

- Ma, bolan, da ti je ostalo od njekoga iz Amerike veliko blago? .. Sav grad već zna! Razglasio je tamničar. Dakle, istina je?

Antun uđe u dućan, ispriča šta bješe doznao od sudije, pa uze na veresiju rakije i stvari za jelo mnoštvo, koje otpravi k udovici Dumki Berkasovoj.

Dumka je prala i krpila Antuna besplatno, osim što bi kadgod primila od njega čašu vina. Imala je svoju kućicu; na gornjem boju bjehu dva pregratka, u jednom razboj, u drugom ložnica njena i kćeri joj Jele.

Udova bješe stasita, snažna žena od četrdeset i dvije i tri godine, crnijeh očiju i kose, bjelolika, prirodno dostojanstvena. Imađaše osobito lijepa usta i vrat. Jela, rastom i držanjem ličaše na mater, a lica bješe nepravilna.

Obje ga dočekaše kao dva znaka pitanja. Šta to znači, toliko jelo i piće - prava gozba? Otkuda to?

Antun naredi curi da ostruže srdele, pa kad se ona vrati, započe pričanje. Započe iz početka, davši i početku početak, - pričajući šta je mislio i radio u zoru, kad ustade. Uživao je posmatrajući na njihovim licima tragove svojih riječi! Pa završi:

- Eto vam šta je jutros bilo i kako je bilo, a hoće li bog dati da se ovo obistini, onda ćemo odmah udati Jelu! Daće striko malo prćije! U dobru je lako biti dobar!...

Razumije se da je sav Rebenik govorio o neobičnom događaju. Razumije se da je bilo i zavisti i dosjetaka, na primjer: kako će rum i vino poskupiti.

Brujao je Rebenik njekoliko dana, ali Antuna nigdje ne bješe vidjeti; po cio dan ribao je na pučini sa rođakom Josipom, dokle ga sud ne pozva.

Najposlije, dvadesetog dana, pretur pozva svijeh petnaest starijih Berkasa. Lako je bilo utvrditi da je Antun Berkas, kvondam Petar, najstariji od svih Berkasa, te da će on, prema zavještaju Ivana Berkasa, koji je umro u gradu Limi (Peru, Amerika) do kraja svoga života uživati dohodak od dvanaest tisuća dolara, a poslije njegove smrti to će pravo prijeći va najstarijeg Berkasa, i tako će bivati dokle u Rebeniku bude Berkasa. Nakon časa, iziđoše iz sudnice pokunjeni, a veselog Antuna dočekaše drugovi fakini sa: "Živio šjor Antun!"

Dodajmo da je Antun pio uvijek po svojoj žeđi, da je dugo živio, da je dobro udao sinovicu, Dumkinu kćer, da je preživio i fra-Lovra i Podripala te imao za prezumptivnog našljednika dobrog i tunjavog Josipa - i tijem smo kazali sve što je za sobom donijelo našljedstvo pokojnog Ivana Berkasa Trtka!

Oškopac i Bila

Koliko je jadan život dalmatinskih Zagoraca ne može se iskazati! Oni dolje, uz more, slade živovanje vinom, voćem, povrćem, vesele oči lijepim vidicima, uživaju u blagosti vazduha; ali brđani, ili se živi peku, ili se mrznu, ili su smeteni od silnoga vjetra, koji duva tri četvrtine godine! Podmladak se tu teško podiže. Oni pato ostaju muče se svoga vijeka da iz škrte zemlje izmame malo ječma, da ishrane malo stoke, da iskopavaju smrekovo korijenje, da oprezno sijeku drva iz kržljavih gajića! U tolikom prokletstvu, najgore je što su ti krajevi bezvodni; iz njekih sela, ljeti, ide čeljad po tri časa do najbližeg studenca ili vrela!

Zagorsko selo Zatrnci, prvo od mora, nješto je boljeg udesa, jer u njemu rađa i vinove loze i bajam. U njemu se dogodilo čudo jedno, koje, evo, hoću da ispričam.

Tri časa hoda od mora, penjući se kroz ljute krševe, pod golim brdom, prosulo se selo Zatrnci. Ko dolazi ozdo u selo, najprije nailazi na dvije kuće; s desne strane puta, bjelasa se "kula" Ivana Lopušine; s lijeve strane crni se kućerak Jurage Žagrinovića, nadimkom Oškopca. Žagrinovići su starosjedioci, a Lopušine "Vlasi", doseljenici.

"Kula" je najznatnija zatrnačka zgrada a domaćin Ivan Lopušina najznatniji je Zatrnčanin, najimućniji i bez zamjene kapitan (knez) u selu. I Juruga Oškopac bijaše najčuveniji Zatrnčanin, ali u zlu, - od djetinjstva, ubojica i kradljivac. Istom se bješe oženio, rani iz puške Mijata Lopušinu, brata Ivanova, za što odleža pet godina tamnice, a ranjenik bolova godinu, pa umrije. Pošto se Oškopac vrati, bješe jednako na opazu i pri oružju. Bio je neobično dobar lovac; novac, što je brao za divljač, propio bi; otišao bi dolje u grad i ponjekad ostajao dva dana; pijanačka mrzovolja hvataše ga sjutradan, pošto bi se ispavao, a tada teško ženi mu Šimici i kćeri Pavici!

Rodne godine mogao je Oškopac imati do petnaest barila vina, od koga, za čudo, nije pio do o velikim svečanicima. Ostalo bi prodao. Kako je stario, tako je bivao manje "srećne ruke" u lovu, ali se nije manje bakočio. A inače, s godinama, bivaše pakosniji. Prijećaše seljanima da će svojoj Pavici uzeti kakvog domazeta, kakvog "rkaćkog (pravoslavnog) lupeža", koji će dojaditi Zatrnčanima.

Njegovo dvorište, prostranije od Lopušinova, zasađeno bajamima, donosilo je njekih godina lijep dohodak. Ostalo njegovo imanje, njive, vinogradi, gaj, iako ne veliko, bješe sve na okupu.

Kapitan Ivan Lopušina bješe krupan, riđ, rutav, mirnjačina i bogomoljan. U njegovoj se kući nije uveče lijegalo bez "ruzarija". Uz veliki post dopiraše od njih molitvena graja, kao iz kakvog manastira! Ivan rano obudovi, a imađaše tri sina: Mija, Krsta i Antuna; prvi i tijelom i naravlju sličan njemu, a mlađi bjehu sitniji i žustriji.

Juraga Oškopac bješe osrednjeg rasta, čvrst kao kremen, očiju plavih, svijetlih. Za crkvu nije mario, ali se bojao đavola i utvara, koje mu se često prikazivahu, osobito kad bi se pijan vraćao iz grada.

Lopušinu posluži sreća da mu se Mijo oslobodi vojske; stari se ne bi više obradovao ni da je Oškopac napriječac umro! Navali na Mija da ga ženi, a kad srednjega, Krsta, uzeše u vojsku, onda stari stade određivati kratke rokove da mu se snaha dovede.

U to vrijeme Pavica Oškopčeva pobježe za njekog siromaha mladića u Miljevo. Oškopac, ljutit, otide u grad i ne odljuti se za deset dana! Pavica umrije poslije njekoliko mjeseca. Jadna joj mati Šimica presvisnu od tuge i od udaraca. Oškopac prozli se još gore.

Mijo Lopušina, vrativši se jednog dana iz grada, poslije večere, iznenadi oca:

- Ja sam, ćaća, zagledao curu! Ja ne znam!... Ja bih je...

- A čija je? - pita ćaća.

- Iz Bilica, Bikanovića.

- A kad je ti poznade?

- Viđao sam je, jednom, idući u grad, drugom, vraćajući se. Išla je vazda s materom. Danas su ručali u krčmi.

- Jesi li govorio s njom?

- A-ja! Kako bih, bez tebe? Govorio sam sa starom.

- O tome?

- A-ja! Onako! Kaže zna, po čuvenju, našu kuću.

- A cura, kaže li šta?

Mladić slegnu ramenima.

Antun, koji to slušaše razjapljenim ustima, zapita:

- Je li lijepa?

- Onako, nije visoka, - odgovori Mijo.

- Kako je zovu?

- Bilom! Ime joj je: Bila!

- Zar je bijela kao snijeg? - pripita Antun. Mijo pršte u smijeh. Vrteći glavom i pokazujući prstom na ognjište, za dugo ne mogaše od smijeha, najzad izgovori:

- En' onaka, kao onaj lonac!

- Šta? Onaka, kao lonac? - zapita brat.

- Crna! Crna sva, kao Arapkinja!

- Pa ti se sviđa?

- A svidi mi se. A baš zato što je crna... A mirna je, kao ovčica, to se vidi. A čvrsta je kao kremen, to se vidi. A vidi se da je... za mene. Eto!

Sjutradan, stari, u stajaćem ruhu, siđe k vatri i smjesta naredi Antunu da osamari mazgu, pa, pošto ispi rakiju, samo reče:

- Odoh do grada!

Braća razumješe da ide da raspita za Bilu, ali kad se uveče vrati, ne mogoše poznati kakve je volje, niti jednom riječju pomenu gdje je bio i šta je radio.

Četiri dana rabotahu u vinogradu sva trojica zajedno, povazdan, a kapitan ne pomenu ženidbe. Mijo ga pogledaše ispod oka, pa bi se mrštio. Čak jednom šapnu bratu: "Čekaće za dugo drugu, svetoga mi Mijata!"

Na osvitak nedelje, Ivan probudi starijeg sina. Dva brata spavahu zajedno, u kutu, prema ognjištu. Stari držaše u ruci staklo rakije, pa probudi i zapoji Mijata.

- Šta to, ćaća? - pita sin. Otac ga zapita šapatom:

- Ostaješ li pri tome? Za Bilu?

Mijat sjede.

- E - ja! Da! Po volji mi je!

Na to stari izvadi iz pojasa modar rubac, razdriješi rogalj i čvorastim prstima izvadi zlatan prsten i dukat.

- Ovo je sve pokojne ti matere, bog joj dušu pomilovao!

- Bog joj dušu pomilovao! - ponovi Mijat.

- Dakle, da bude svadba o jeseni?

- Pa može, - prihvati Mijat i stade se brzo oblačiti... - Tamo o Lučinu. Odoh da osamarim Zuku.

Antun spavaše duboko. Golobrad i blagih crta, izgledaše kao djevojka. Otac ta posmatraše nježnim pogledom, pa ga pomilova, na šta momče okrete glavu, a stari podnese mu rakiju pod nos, pa mu pokropi usne i otide smijući se...

Vrati se kapitan u mrak, dobro napit. Čim odjaha, započe klateći se:

- E neka nam bude srećna mlada domaćica! Tvoja Bakra! Isusa mi! Ja ću je tako zvati, a ti kako hoćeš! Neka ti ostane Bila, ako hoćeš, a po krstu je: Cvita! Vidiš babino ti ime. To si znao! I znao si da su Bikanovići u zavadi sa Oškopcem!

- Nijesam, ćaća, to znao nijesam!

- Lažeš, sve lažeš, kao Oškopac! Al' što reče da je čvrsta kao kremen, tu te ne hvatam u laži! Što jest, jest! Nabrekle joj grudi, vrat joj kao u dobre mazge, zubi su joj kao u vučice!

Mijat sijnu od radosti, prekide ćaću:

- Ma, ćaća, ti je kanda nijesi prije danas viđao?

- Jesam, što lažeš? Prošle nedjelje, kad sam, tobože, išao u grad. Ti znaš - što lažeš? Ali, dijete moje, trebalo je razmisliti, nije to lako dovesti domaćicu kući Lopušinovoj! Ali, evo sad, u ruke svete Gospe, u ruke svetih Ivana, Mijovila, Krstofora i Antuna! Ja sam gladan. Htio sam večerati bez molitava, kao živinče. Nijeste još izrekli sveto rožarije?

- Nijesmo, - odazva se s vrata najamnica, neka zdepana, starija djevojka.

- A, i ti si tu? - reče stari dobrovoljno. - Pa neka. Eto si čula da ženimo Mijata! Ako budeš kao do sad, nećeš biti na odmet ni ti... Hajdemo, djeco! Večeras ćemo izgovoriti dva rožarija: jedno za pokoj duše moje dobre Luce, a drugo za napredak naše kuće.

Pa uđe u kuću, pa s praga započe: "U ime oca, i sina i duva svetoga! Amen!"

*

Poodavna su Oškopca počele izdavati noge, a poslije smrti ženine izdadoše ga sasvim, te, poštapajući se, mogaše se izvući iz kuće. Povazdan sjeđaše na kamenoj klupi, do vrata; puška mu prislonjena do njega, a stari Kapitan, lisasti lovački pas, ležaše prema njemu, piljeći mu u oči. Mazgu bješe prodao, a imanje, osim bajama, dao u napolicu. Povazdan Oškop srkutaše vino, pušaše, razgovaraše sa Kapitanom. I:z sela mu niko nije prilazio, sjem napoličara i nekog Bakule, koji mu, po ženskoj krvi, bješe rod i koji navijaše ne bi li mu Oškop ustupio sve svoje, a da ga on hrani do smrti.

•Svakog drugog jutra dolazio je Oškopu njegov pobratim Puzdrak iz Miljevaca. Zvao se pranim imenom: Jakov Prnjat, ali ga niko drukčije ne zvaše do nadimkom: "Puzdrak!" Bješe visok, malo pognut, već starac, ali čvrst i hitar. Oči mu bjehu bjeličaste, sa izrazom veselosti i lukavstva. Od mladosti Oškop i Puzdrak bjehu drugovi i ortaci u "galijoštinama" i "nepodopštinama", kako kažu fratri. A kad Oškop izađe iz tamnice, Puzdrak dopade u nju, zbog paljevine, te odrobova osam godina; zatim se nješto zavadiše i, malo po malo, sasvim se raziđoše, - ali kad pobratimu Oškopu "bog presiječe žile", nađe mu se Puzdrak u nevolji, poče ga obilaziti i hranom snabdijevati.

Na prvi mah pobratimi su malo riječi trošili, Oškop izbroji Puzdraku novac i kaže mu šta da kupi, pa ovaj uzme put pod noge. Ali kad se vrati iz grada, pošto izvadi iz torbe meso, pirinač, hljeb i drugo, nabrajajući koliko je za što dao, nastajahu ovaka pitanja i odgovori:

- Kazuj pravo, stari lupežu, koliko si ukrao?

- Nemoj Juraga, bolan, da se uvijek griješiš!

- Pa, nu, reci, koliko?

- Ukrao nijesam, a uzeo jesam, pet karantana za duvan.

- Pet! A-nu, čuj! Kažeš da si dao za but osamnaest karantana, a dao si, najviše, četrnaest; na pirinču si ukrao sigurno dva, na!... Smrdljiva vrano, ma isto ćeš crknuti od gladi.

Na tu ljubaznost Puzdrak će njemu:

- Valaj, pravo je što ćeš se raspasti živ! Ja sam tebi: lupež i vrana i crkotina, a ti si mi ljudski cvijet!...

Puzdrak naloži vatru, raspremi kuću, otide po vodu, pa počne gotoviti jelo, peče i vari. I za to se vrijeme grde i prepiru. Ručaju ćutke, obično na klupici pred kućom. Kapitan ih gleda i daje znake nestrpljenja. Pošto i njega nahrane, počnu piti i istom se onda razgrana razgovor, - počnu spominjati stare događaje i zajedničke doživljaje, a ponekad donosi Puzdrak i novosti iz grada i iz okoline. Od njega prvog Oškop doznade za vjeridbu Mija Lopušine. Puzdrak započe:

- Čuo si da Lopušina ženi onog svog najstarijeg magarca?

- Odakle ga ženi? - pita suho Oškop.

- Od tvojih dobrih prijatelja: Bikovića, iz Bilica!

- Od koga Bikovića!

- Jakovine, koji te dobro pamti! Čudim se, vjere mi, što te ne pozvaše u svatove!

Na to obojica udare u smijeh, jer je jednom Oškopac isprebijao toga Jakovinu Bikovića. Puzdrak nastavlja:

- Djevojka je crna kao đavo, i za to je zovu iz sprdnje Bila! Ne bi je doista niko uzeo, ni u Bilicima, ni ovamo u Zatrncima, osim magarčine Mije! Hajde, najposlije, neka im proljepša soj! Bilo je i do sada svakojakih Lopušina, pa neka ih bude od sada i crnih i pirgastih...

Jednom pobratimi povedoše govor o bolesti Oškopčevoj. On započe:

- Ma, zašto me đavo nače s nogu? Puzdraku se ražali, te ga popravi:

- Nemoj tako, Juraga, brate, sve je od boga!

- Ma, nije sve! Podijelili su vlast on i đavo! Sad, najzad, svejedno, zašto s nogu?

- Ma, zar bi ti milije bilo da udariše s glave!? Po duši, onda ne bi bilo zanajprije, jer bi bilo sve svršeno! Ili žališ što ti ne -otkrnjiše mozak! E, onda bi bio lijep! Što bi radio bez razgovora sa mnom?

- Evo šta, - prihvati Oškop, bekeljeći se... - Blejao bih kao ovan! ... Da-nu, čuj! Ti dođeš, a ja blejim: "Be-e, be-e-e!." Odzovi se!

Puzdrak stane blejati, te se obojica kidaju od smijeha.

Pošto se vratiše u zbilju, Oškop pita:

- Šta misliš, Puzdračino, mogu li ovako trajati?

- A što ne, kada ti je srce zdravo. U tebe je zdravo kao u jagnjeta. Nijesi star. Dvije si godine stariji od mene, dakle ti je sedamdeset treća. Šta je to? Možeš ti živjeti još i deset godina, a bog ti je dao da se možeš krijepiti i mrsom i pićem!...

A Puzdrak se jadaše na svoj udes. Osiromašio, ostao inokosan, mrze ga u selu! Oškop ga tješi: zato je zdrav i čio, te najzad, ako mu suviše dojadi, može upljeskati njekoga, pa u tamnici imati hljeba do smrti!

Kapitan je svagda pažljivo pratio razgovor dvaju pobratima i prema mijenama njihova raspoloženja i on se mijenjao: čas bi otkrio gornju vilicu, kao da se osmjejkuje, čas bi režao. Bilo mu je već osam godina, ali se još dobro držao, u pošljednje vrijeme, od silnog lastovanja, počeo se gojiti. Pobratimi su često i njemu obraćali riječ. Osim obična pokliča: "Uzdur, Kapitane!" bilo je još vazda uzvika i pitanja, koje je on razumijevao i na koje se odzivao.

Oko sunčanog zahoda, kada bi pobratimi obično bili trešteni pijani, nastalo bi puškaranje. Puzdrak bi namjestio nišan na zidu od ograde, a Oškop bi prvi gađao, za njim Puzdrak. Ponjekad je to dugo trajalo. Rijetko bi kad Puzdrak noćio u kućerku, a i to su Lopušine znali, jer bi graja trajala duboko u noć. Ali često i kad bi Oškop sam ostao, čulo bi se urlikanje. Tada bi se svaki Lopušina prekrstio i preporučio svetom Antunu, koji čuva pobožne duše od sotonskog pritrunka!...

U Zatrncima se stvori priča, koja, idući od usta do usta, bivaše sve kićenija, a doprijevši gore do bosanske granice, postade najčudnija priča. Pripovijedalo se ovo: "U Zatrncima živi čovjek neki, Oškopac, koji se još u mladosti prodao đavolu! Oškop je, veli, imao ženu i devetoro djece; žena je, veli, bila bogomoljna, pa i djecu podigla u bogomoljstvu, i oni su se, jednako, bogu molili da Oškopa otrgne od đavola i da ta obrati na travi put! Ali se Oškop ne obrnu bogu, jer mu đavo bješe obrekao dug vijek, izobilje i veselo srce. Tada bog uze k sebi ženu i sve devetoro djece, redom! Tada se sotona prikaza Oškopcu i reče mu: - "Pobratime, sad smo istom pravo svoji! Ti si mi dušu prodao, ali nijesi zapečatio, a sad je red da ugovor zapečatimo, ako želiš da jošte živiš! Jer, treba da znaš da je tvome pravome životu kraj, onome što ti ga je bog namijenio, a ja ga mogu produžiti, ali samo pod ugovorom da ti uzmem noge, jer zdrave note mogle bi te odvesti ka crkvi i pokajanju! Dakle, ako hoćeš da živiš, moraš umočiti prst u svoju krv i pritisnuti ovdje!" - I nečastivi pokaza mu ispisanu hartiju. Oškopac reče: - "Daj mi jednu noć da razmislim". Đavo mu je dade. Te noći javiše se Oškopcu njegova žena i njegovo devetoro djece i stadoše ga moliti da ne sluša sotonu, te da dođe k njima. Ali Oškopčevo srce bješe odrvenilo, te u zoru, kad se sotona opet javi, rasječe dlan i krvlju zapečati ugovor! I onoga časa uzeše mu se obje noge. A taj Oškopac ima lisata psa, za koga se moljaše nečastivom da i njemu doda vijeka! A đavo razglavi psu vilice i zadahnu ga svojim dahom, te od toga časa pas poče razumijevati ljudski govor. Još reče Oškopac sotoni: - "Pobratime, imam dobra druga u selu Miljevcu, Puzdraka, ti ga znaš. Učini i njega dugovječna, pa bilo pod koju cijenu!" Sotona se nasmija i reče: "Puzdrak je moj, odavna, i potvrdo kao i ti! Živjeće! Samo će se savijati, kao gudalo, jer sam mu stavio crvića u hrptenicu!" Otada se njih trojica, sotona, Oškop i Puzdrak, ne razdvajaju i čine selu zla svakojaka!...

Pobratimi su znali za to pričanje i češće su zbog toga seirili. Ponjeki prolaznik čuo bi ovaki razgovor: - "Kapitane, poznaješ li toga lupeža što prolazi?" Kapitan štekne. "Dobro je, pamtimo ga!" veli Oškop ili Puzdrak, a uplašeni Zagorac grabi dalje, krsteći se. Zatrnjački paroh, fratar fra-Anđel, koji je mrzio sve što mu donosi brigu ili odgovornost, bješe ljudina od pedeset godina, sav srastao u salu, te je s mukom mogao otslužiti misu, a obamirao bi kad bi nosio pričešće kakvom bolesniku. Konj fra-Anđelov bješe takođe grdosija. Elem, fra-Anđelu dojadiše zapitkivanja i nagovijesti o đavolskim starcima; osobito dosadni bjehu namjernici iz daljnih krajeva. Naiđe njeki, zaište blagoslov, pa otud-odovud dođe na pitanje: - "Ma, je li istina, po bogu oče, da u vašem selu ima čovjek koji druguje sa sotonom? Vele, ne rastaju se!" - Fratar odgovoraše obično: "Ma, je li istina ovo? je li istina ono? Kao da sam ja onaj, ozgo, sveznajući! Sve može biti!" - Zagorac je mnogo pokoran fratru, ali je svaki i "oškopac", te odgovarahu: - "Ma, dobri moj oče, ako ti ne znaš, ko će onda znati! A, najposlije, što sav svijet kaže, mora biti istina! A dobro nije da se onaj nalazi u Zatrncima, - dobro nije ni za sav kraj, akamoli za vaše selo!" - "Pa, dobro, šta mogu ja!" izmače se jednom neopreznom fratru. - "Kako, šta možeš!? A imaš velike molitve, koje izgone đavola!? Stari su fratri to radili!" - Otada fra-Anđel postade oprezniji i prouči u velikom trebniku obred "egzorsizma". Muka je samo što taj obred treba vršiti u domu, gdje se zli duh nastanio, a "Vra" se držao one pouke: "Boj se boga, ali i onoga koji se boga ne boji!" Najposlije, dozna fratar da se njeki parohijani spremaju da ga tuže crkvenoj vlasti, te se odluči da nješto pokuša i jednoga jutra, prije sunca, turi pod jedno pazuho trebnik, pod drugo štit od sunca, pa se uputi ka Oškopcu. Išao je sporo a u sebi reče: "Seljaci će se sad čuditi i pitati se: kuda će fra-Anđel bez šakrištana (crkvenjaka)?" I, doista, Zatrnčani, koji ga vidješe, čuđahu se i pitahu šta to znači? - Fra-Anđel (koji nije mogao drukčije misliti kad je što mislio do razgovarajući se sam sa sobom glasno, pri čemu je uvijek sam sebi govorio "mi") nastavi: -"Svakako, glavna je stvar da selo zna da smo išli ka onom prokletniku! Svakako, to je glavno! Jest, ali treba govoriti s njim! A šta ćemo mu reći? The, što nas bog nauči! Ah, bože, kad već ne može da nas mimoiđe ova čaša, neka bude volja tvoja, - ali, svakako, bolje bi bilo da ovoga nema!"... Tako, čas razgovarajući se, čas čateći iz trebnika, išao je fra-Anđel dišući sve napornije, sve većma obasjan žarkim junskim suncem. Kako od sredine sela put ide naniže, Oškopac mogaše vidjeti i raspoznati i dijete, kad dolažaše ozgo... Kad ugleda fratra, Oškopac diže obrve. Pošljednji tut vidio je "vratrinu" kad je dolazio da isprati pokojnu Šimicu. Oškopac pomisli da je, može biti, bolestan neko od Lopušina, ali se opomenu da bi u takom slučaju fratar nosio pričešće, te ne bi išao sam, pješke! - "Da ga vrag ne nosi k meni!?" zapita se najposlije Oškopac i namrači se. Kapitan, koji je pratio njegove pokrete, naćuli uši, stade kao zapeta puška. Njih dvojica posavjetovaše se pogledima, pa se Oškopac pruži na klupu, rekavši psu: "Kuškuš i ti!" Anđel, vidjevši to, reče: "Eno prokletnika, sad će činiti vintu da spava, a njegov Kapitan može nas ujesti! O, prečista Djevice, umudri nas, šta da radimo?!" - Ne videći nikoga po polju ni oko "kule" Lopušinove, nastavi: "A kao za pakost, nema nikoga! I tako, osim boga i njegovih ugodnika, niko nam se ne može naći u nevolji! Ali, nemojte tako, fra-Anđele! Zar vam je malo: pomoć nebeske vojske? o, fra-Anđele, zaista je tanka vjera vaša!... - Ma, to jest, brate, slabotinja smo, ali, opet, boj se onoga ko se boga ne boji, ko se sa onim udružio!" - I tako, ščinjajući se, kada doprije do roglja dvorišta, oprezno svrati sa ceste, pa se uputi duž zida, dokle ne stiže prema Oškopcu, koji se bješe umrtvio. Fratrov pogled obuhvati zlikovca, njegovu dugu pušku i Kapitana, čija njuška počivaše na šapama, ali ono uho do gospodara bješe načuljeno. Fratrovo srce zalupa, fratrova mašta usplamti, - vidje sebe kako pada, pogođen zrnom usred srca, a đavolski "Kap" grize mu noge i utrobu, pa, u trenutku najvećeg straha, zavapi Isusa i Mariju i započe slabim glasom:

- Hvaljen Isus, Juraga!

Oškopac šapnu: "Kap! veliko cap!" našto "Kap" đipi, preskoči zid i juriša na paroha, koji, sav blijed, stade se braniti štitom, vičući:

- Juraga! Molim te, Juraga! Oslobodi me od psa!

Juraga se lagano ispravi i trljajući oči viknu:

- Ma, ko me zove? Ko je to?

- Ma ja sam, - fra-Anđel! Oškopac zviznu, a Kapitan se pokorno vrati i leže na pređašnje mjesto.

- Hvaljen Isus, Juraga, - ponovi fratar i dodade: - A ti?

- A, eto! A vi? - povrnu Oškop, gradeći se veoma začuđen.

("A ti", "a vi", u onim krajevima znači: "Kako si? Kako ste?" "A eto": "Tako-tako.")

Fratar nastavi:

- Jeto se došetao!... Ne znam ni sam. Jutros mi dođe volja da se šetam! Pa vidih tebe gdje ležiš, pa rekoh: "Hajde da zapitam čovjeka kako je," jer sam čuo da si nemoćan.

Oškopac stade puniti lulu. Pošto kresnu drvcem, odbijajući prve dimove, odgovori:

- A jeto, moj dobri oče, ne služe me noge!

- Ma, šta je upravo?

- Ma, ništa ne znam, oče! Tako uzele se noge! Godine! Može biti i nagazio!

- A po godinama, ne bi to moralo biti! Jesi li pitao ljekara?

- Kako ne, - odgovori bezočni Oškopac. (U taj mah stvori mu se pred očima pobratim Puzdrak, zamisli da je Puzdrak tu u blizini i da sluša te razgovore i da je na to pitanje prsnuo u smijeh, te i Oškopcu dođe da udari u smijeh.) Načini oblak dima pred licem, pa nastavi glasno: - Dao mi je ljekar mast i prašak.

- Pa ne pomaže? - zapita paroh, očevidno s uvjerenjem da lijekovi ne pomažu. Jer koliko i koliko ih je on izmijenjao i potrošio ne bi li postigao da mu "tijelo bude poslušno", kako "manastirci" kažu kad su im uporna crijeva.

Fratar reče u sebi: "E, sad je vrijeme da počnemo pravi razgovor!" Ali njegov se pogled susrete sa Kapitanovim i fratru se učini da ga životinja gleda podrugljivo, s njekom namjerom, s njekim očekivanjem, - njekako, budi bog s nama! Sve priče o Oškopčevu psu povrvješe mu u pameti, a sjeti se da je čitao u knjizi O satanizmu da se zli duh rado nastanjuje i u životinje, te ga trnci podiđoše. Još mu se učini da je Oškopac brzo zaokružio pogledom oko dvorišta (kao da se uvjeri e nema u blizini nikoga), da mu prsti uzdrktaše i da ih je dva-tri puta nesvjesno primicao ka pušci, te se uzvrpolji i naglo reče:

- E, zbogom, moj dobri Juraga! E, bog će pomoći!

- Zbogom pošao, moj duševni oče Anđele, - reče Oškopac, a šapnu Kapitanu: "Hop! Cap!" našto ovaj isprati fratra, kao što ga i dočeka.

Pošto se "Vra" odmaknu, reče sam sebi: "Pa eto učinili smo što je glavno, spomenuli smo ime božje! Uf!" Ugledavši tri Zatrnčanina, koji ga čekahu kraj puta, on rasklopi brevijar i dade im znak rukom da ga ne prekidaju. A, prve nedjelje, pred crkvom, na pitanja, on samo nadu obraze i zatrese rukama, što svi razumješe da znači: pokušao sam, pa eto vidjećemo, vidjećemo!...

Tada se stvori nastavak prvoj priči kako je zatrnački fratar pokušao da istjera sotonu iz Oškopca, pa, kako je, usred preklinjanja, Oškopov pas progovorio i rekao: - "Zaludu ti muka, vratre, mi smo đavolski i ostajemo njegovi!..."

Te godine bješe dobra ljetina, osobito bajami rodiše za pripovjest, te Oškopac uze lijep novac, za svoje, a od napoličara takođe za ostalo, te učestaše veselja dvaju pobratima. A kad počeše duhati studeni jesenji vjetrovi, Oškop se zatvori, te jedini znak života mu bješe što se tanki mlaz dima izvijao iz krova.

*

Jedne nedjelje, pred veče, usred najveće vjetrene huke, dovedoše Mijovu mladu. Vjenčanje je bilo u njenom selu. Dovedoše je: djever Antun, kum, njeki Stjepan Pirika iz sela, i Marta Šundićka, tetka po ocu ženikova. Svi dojahaše na mazgama, i svi, osim mlade, stigoše pijani. Kapitan Ivan dočeka ih u dvorištu, zagrli snahu uz obični blagoslov. Vjetar donese iz susjestva magareće njakanje, lavež i smijeh. Bjehu ljudski glasovi, sjem laveža, - glasovi Oškopca. i Puzdraka! Mijo uleti u kuću i vrati se sa sjekirom, kum Pirika izvuče jatagan, Antun viknu najamnici: "Pušku mi daj!" Žene zavriskaše. Stari stade na izlazak dvorišta da ih zaustavi. Mlada pade na grudi tetki Šundićki, te, dršćući i plačući, pita:

- Šta im je, teto, za boga? Šta je? Tetka se otrže i umiješa se u gužvu. Najamnica iznese veliku pušku, ali je mlada odgurnu pitajući:

- Koja si ti? Nosi to zlo natrag! Kaži mi šta je? Na koga hoće da kidišu?

- A na Oškopca i Puzdraka! - odgovori cura... - To oni njaču kao magarci, - rugaju se našem veselju!

- Oškopac! - ponovi Bila, čudeći se ... - Ma je li to onaj o kome se priča da je predao dušu sotoni?

- Da, i on je vaš krvnik, jer je ubio gospodareva brata!

- O, Isuse! Pa zar je on naš komšija!? - pita mlada, zaprepašćena... - A ti, ko si, odakle si?

- Ja sam iz Švrljuga, vaša najamnica!... - Obje se propeše na prste i glednuše ka vratnicama. Bila šapnu:

- Evo se vraćaju! Hvala Isusu! Hvala svetoj Mariji, neće biti zla!...

Uđe u kuću, glednu po mračnoj prostoriji. Na sredini goraše vatra i dječko njeki vrtijaše na ražnju golemo pecivo. Blizu ognjišta vidje postavljenu nisku okruglu trpezu i oko nje poređane stočiće. U jednom kutu bješe razboj, u drugom pred ikonom zapaljena voštanica.

Sluškinja, idući uporedo s njom, posmatraše je. Bješe povisoka, stamena, kao od mramora otesana! Najamnica reče u sebi: "Samo da joj je koža bjelja, pa da joj, po "šesnosti" nemaš čemu zamjeriti!"

Bila kleče pred ikonama.

Pijana gomila uđe. Iz žagora prodrije silni Ivanov glas:

- A gdje je moja snašica, moja Bila? Jadno dijete, kakav doček! Doista se prepala i negdje sakrila! O, Bila!

- Eno je pred Gospom! - reče najamnica, koja jednako držaše pušku.

- Ah! - učini kapitan, gledajući obje ženske, jednu u molitvi, drugu oružanu... - Šta ćeš ti tu, bleko ženska! Šta će ti ta crvljika? Nosi to, i nastoj oko večere!... A gledajte moje dike, moje poslušnice, kako se skrušila tred Blaženom! Vidiš, to joj je bila prva stvar! To na dobro sluti - blago nam svima, kad je bogomoljna! Hajdemo i mi! Red je, prije svega, da izgovorimo rožarije.

Kum Pirika, Mijo, Antun i tetka Marta oteturaše se za domaćinom i navrstaše za mladom. Stara kleče do mlade. Njih četvorica začavrljaše molitve, pomjerajući se a lijevo, a desno.

Skinuše sa ražnja ugojena dvisca. Kum Pirika pokaza veliku vještinu sijekući pecivo. Svi netremice gledahu njegove udarce i često vrtijahu glavom kad kumov nož tačno pogodi među rebra, ili među pršljene, kad rasiječe grudne kosti. Mast i mrvice štrcahu na sve strane, te svi bjehu poprskani, ali se niko ne odmače. Kum bacaše komade u jednu veliku zdjelu. Kad sve bi gotovo, stari sjedajući reče:

- Ejvala ti ga, kume! Tako valja!

Pa mahnu glavom na mlađega sina i dodade:

- De, mali, javni se!

Antun uze pušku i s vrata ispali je vičući:

- U zdravlje Lopušina, malih i velikih! Da bog da se ova kuća napunila djecom!

Posjedaše. Golema bukara, puna vina, stajaše nasred trpeze. Pred svakim bješe samo po nož i komad pogače, a ni viljuške ni utirača. Ivan prvi bocnu svojim nožem i natače komad pečenja; svi redom učiniše tako a nastade opšte, sporo žvatanje. Mlada nakon nekoliko zalogaja ustade i sastavi ruke za tkanicom.

Najamnica i mladićak jeđahu obaška. Dječak, zbojit i zdrav, bješe sin njekog siromaška iz sela; otac mu i on često rabotahu kod kapitana. Najamnica ga zapita:

- Kako ti se sviđa mlada, Ivice? Ivica slegnu ramenima.

- Znam - nastavi ona - ali, recimo, da si za ženidbu, bi li je uzeo?

Ivica zamaha glavom, pa zaklima:

- Na prvi mah ne bih, a, poslije, čini mi se bih! Kad se oči naviknu na nju, mila je.

- O, pametno dijete! - šapnu ona, zadivljena... - Jesi dijete, ali si pametno. Vidiš, to je! Sve je običnija, sve, sve običnija. Svak će to reći. Tako je moralo biti i Miju. Kad je prvi put vidio, sigurno ni pomislio nije da bi je mogao uzeti, pa mu je, ponajlak, prionula za srce. O, blažena Gospe, kako su sretne njeke djevojke, - završi kao za sebe.

Kad već svi bjehu siti, počeše vrhovima od noževa rgati kosti. Antun ustade i s puškom stade na prag, očekujući domaćinovu zdravicu. Kapitan Ivan dohvati bukaru i napi kumu. Puška prasnu, mlada se pokloni. Kum nazdravi Miju, Mijo Antunu, Antun tetka-Marti, Marta kući Lopušinovoj i mladoj "koja, zapravo, još nije Lopušinova", dodade namigujući...

Ljudi zakurnjaviše iz zemljanih lulica i onda istom se zavrže razgovor. Najprije započeše o Oškopcu. Mlada, jednako ukrućena, slušaše život i djela Oškopčeva, slušaše vjetrenu huku, pogledaše na crvena lica pijanih ljudi, na plamen, na služinčad, koja sita i napita, drijemaše. Bješe joj hladno oko srca, u toj kući, meću tijem krutijem ljudima, uz njihove jezive priče. Bješe na svijet došla sa klicom duboke sjete, koja se našljeđuje u krajevima nerodnijem, nepitomijem, gdje je rat za život suviše grub, gdje je pjesma nalik na zapijevku, gdje se sva ljubav prema ženi svodi na trenutnu pohotnu požudu. Bješe odrasla u patnjama, u vjerovanju da je život stradanje, da je na svijetu mnogo više zla nego dobra, da je zlo kao u zasjedi oko čovjeka, te napada na zdravlje, na dušu, na srce!... Tijem je prožeta bila, iako to osjećanje nije nalazilo izraza u njenom skučenom, zbunjenom mozgu, te ga ne bi umjela iskazati, ali ga iskazivaše u mehanično naučenim molitvama, u izrazima, kao što su: "Majko milosrđa, smiluj nam se, spasi nas!" Nikad pak to osjećanje nije bilo u njoj jače nego toga "veselog" večera! Uvjerenje tijeh ljudi da su se Oškopac i Puzdrak predali nečastivom, iako je ispuni užasom, s druge strane, dođe joj jasno da čovjek i ne može biti srećan i zadovoljan na ovom svijetu, ako se ne preda sotoni!... Zgrozi se od te pomisli i obrati suzne oči Blaženoj i šapnu:

- Majko milosrđa, smiluj mi se! Ne daj me!

Djever je povuče za opregljaču i u šali je zapita:

- A ti? Plačeš za majom? Zaboravićeš je, lje, do zore!

Nevjesta, postiđena, otide tobože da potstakne vatru. Stari, u taj mah reče:

- Valaj, kume i ti Marta, kolika mi je ova radost, tolika bi mi bila još veća da đavo već jednom dođe po Oškopca.

- A, ne može prije utanačenog vremena, - objasni Pirika... - Kažu: "Sotona drži zadatu riječ baš kao Turčin." Sve što pljuje na krst, drži svoju riječ! Čudna stvar, ali istinita.

- To je istina, - potvrdi stari i, nakon kratka razmišljanja, dodade malo nižim glasom: - "Mene je strah za mladu! Bojim se vražjeg pritrunka. Mi smo prekaljeni, jer u ovoj hariji živimo od postanja, a ona je nejaka duša".

- Toga se ne boj, - prihvati Marta s pouzdanjem... - Bila već nosi u zubunu nješto ušiveno, a ona to ne zna, niti treba da zna.

Bila ču sve to, pretrnu i u sebi zavapi:

- Pomozi mi, ti Isuse, i ti Marijo! Budite mi u pomoći!...

Dugo su još nazdravljali i čavrljali, dokle ih piće ne savlada, te polijegaše...

Bila je, po običaju, spavala između djevera i svekrvine zamjenice. Antun i Marta zaspaše odmah, a mlada se prevrtala, obuzeta stravičnim mislima, uznemiravana vjetrenom treskom i lupnjavom.

Pred zoru vjetar utoli. Mlada ustade, umi se i očešlja, pročarka vatru, uze vučiju i uže, pa sjede na kamenu klupu pred kućom i nalakti se na vučiju, sjetna, iznurena. Šundićka izađe mamurna i mrzovoljna i nazva:

- Dobro jutro, mlada.

Bila skoči, pokloni se i uze ljubiti tetku u čelo, u oči, u jagodice, u vrat, u ramena, u grudi, u ruke. Tako će, po običaju, svakoga starijega u susretu, za četiri nedjelje.

Marta je poljubi u čelo i zapita:

- Jesi li išto sanjala prvi put u svojoj kući?

- Sanjala sam, blaženu Gospu, u pomoći nam bila!

- Blago tebi i kući! A što si vidjela?

- Ne smijem kazivati. Zapovjedila mi je da ne kazujem!

- Nu! Nu! - učini Marta... - I to je dobro.

Djever Antun, ogrnut kabanom, mimoiđe ih, rekavši: "Hajdemo, mlada, sa srećom!"

Mlada uprti vučiju, dohvati vjedarce i otide za njim. Prijeđoše seoski put i zaokoliše dvorište Oškopčevo.

Na puškomet iza kuće Oškopčeve bješe gajić velikih brjestova. Tu uđe mladić. Ona se sjeti što joj ćaća govoraše, poslije prosidbe: "Imaćeš svega! - veli. - Kuća je puna. A povrh svega, nije tu kao po ostalom Zagorju, da se ide na vodu daleko; bunar ti je pred kućom i nikada ne presuši".

Mlada zahiti. Antun zbaci ogrtač, svuče gunj, zasuka rukave, prekrsti se i pruži pregršt. U tri maha on opra ruke i lice. Ona izvadi iz njedara utirač, a on iza pojasa srebrn novac, dariva je i poljubiše se. Pošto napuni vučiju, djever je povuče za ruku, te sjedoše. On započe:

- Svašta smo blejali sinoć, je li Bila?

- A nijeste, brajo, nego razgovarali se kao ljudi.

- Aja! Vino je govorilo. A ti si plakala.

- A, onako, brajo, ne zbog toga, nego... onako.

- Najžalije mi je što brat Krsto nije s nama. On je najbolji između nas, najpoštenijeg srca.

- A svi ste vi dobri.

- Mijo je arum u piću, a ovoga puta baš nije bio, te po tome vidim da te puno ljubi. Bilo udari rumen u lice. Mladić nastavi:

- A vjeruj da ćemo te, ćaća i ja i Krsto, gledati kao oči u glavi. A i ti ćeš nas!

Bila se zaplaka.

Tako se razgovarahu djever i snaha sve dok sunce ne granu.

U povratku, kad bjehu prema Oškopčevu dvorištu, Antun zastade, a mlada se pope na jedan krš. Prema vratima stajaše visok, pogrbljen starac.

- Puzdrak - šapnu Antun.

Dolje, s praga, pomoli se Oškopčeva glava, srasla u sijedoj kratkoj bradi, pod plješnivom kapom. On klečaše, oslonjen na ruke, pa se izvuče, lazeći pokoljenačke, kao što čine mala djeca.

- Pomozi nas, Isuse! - reče mlada... - Je li to Oškopac? Zar je uzet?

- Došao je vrag po svoje, - odgovori Antun... - Pravo bi bilo da otidem onamo, pa da ih darivam za sinoćnje njihove pozdrave!

- Ne, brajo, molim te, - reče mlada smućena... - Bog će svakom suditi, ali može i pomilovati!

- Zar i Juragu Oškopca? - pita mladić smijući se.

- I njega, - potvrdi mlada zbiljskim glasom... - I on je krštena duša. Antun zastade i zapita u čudu:

- Šta ti to govoriš, Bila?

- Mili moj brajo, nemoj se ljutiti. Ja sam o njemu nješto sanjala... nješto... kao u ime blažene djevice Marije!

Antun je za dugo gledaše, sve u većem čuđenju, pa odmahnu glavom:

- Nemoj ti to pred ocem reći, ni za živu glavu!

Ona odreče glavom, pa se ispravi, koliko je mogla pod bremenom, i reče odlučio:

- Neću ja, brajo, nikome izgubiti rišpet, a najmanje ćaći. Ali, što mi Blažena naredi, učiniću, pa ma glavu izgubila!

Antun slegnu ramenima i uputi se pred njom.

Zatekoše Ivana, Piriku i Martu gdje doručkuju. Antun se pridruži, a mlada stade pomagati najamnici. Poslije doručka, ljudi otidoše da protegnu noge po selu, ženske prionuše oko ručka. Ivica poče okretati drugog dvisca. Šundićka se izvali u domaćinovu stolicu sa naslonom, te izdavaše naredbe.

Za ručkom se opet nazdravljalo, istim redom i obredima, kao i za večerom. Oko zaranaka Pirika, Marta i Ivica otidoše, a domaći polijegaše ranije.

Mladoženja i mlada ustadoše prvi; njemu je bilo do toga da mu se stari ne ruga. Zato probudi oca i brata vičući i tobože prigovarajući im što dangube. Stari se smijao od srca i odgovori:

- Eto nas, eto, ranioci naši.

Kad siđoše k ognjištu, na rakiju, starac uze Bilu za bradu, pitajući je kako je spavala. Pa sva trojica otidoše na rad.

*

Ostavši sama, Bila izgovori pred Blaženom sve molitve koje znađaše, pa otide na vodu. Kad stiže do onog kamena, sa koga je, dan prije, prvi put vidjela Oškopca, rasprti vučiju i pope se. Stari sjeđaše na klupi, a Kapitan ležaše do njega. Bila uze vjedarce s vodom i čvrstim koracima prođe duž zida, otvori vratnice od dvorišta i stade pred Oškopcem. On zinu od čuda i pomisli da vidi kakvu prikazu. Kapitan čučnu i razdrelji oči.

Bila započe:

- Hvaljen budi Isus i Marija, striče Juraga! Došla sam...

- Šta? Ko? To? - zamuca on, gotovo većma u strahu, nego u srdžbi... - Koja si ti? Šta tražiš?...

- Ja sam Mijina mlada. Mene šalje blažena Gospa da te poslužim. Ona mi je to zapovjedila u snu. I evo, slušam je.

Pa dohvati vrč s vodom što bješe na zemlji, prosu ustajanu vodu i nasu jakošnju:

- Eto, striče. Svako ću ti jutro donositi. To mi je naredila Blažena, i još ću te što poslužiti. A sad, zbogom.

To je izgovorila plaho i u zabuni, da je Oškopac jedva mogao razabrati.

Drugog jutra, Oškop i Bila, sjem pozdrava druge riječi ne izmijenjaše, ali mu ona očisti i u red dovede kuću...

Toga dana uveče Bila kaza svojima šta je učinila i zašto. Kaza prosto, ukratko: "Bila sam kod starog grješnika da ga vodom napojim, da mu logu očistim. To mi je Blažena zapovijedila, prve noći pod ovijem krovom. I od sele ću ga dvoriti i spremati da kršćanski umre".

Sinovi svratiše oči na oca, koji sav uzdrhta, čuvši to. Nasta dugo ćutanje, u kome se stari njekoliko puta prekrsti. Najposlije reče:

- Ti si božja duša! S tobom je u moju kuću došao blagoslov! Radi šta hoćeš!...

Čudo se razglasi: kako je mlada Lopušića izgnala sotonu iz Oškopca, kako ga navede da s njom zajedno govori rozarije Blaženoj, da se ispovijedi, da se raziđe sa Puzdrakom - što sve bješe istina.

Oškopac se pokazivaše pun milošte i poniznosti prema Biloj, a ona ga je dvorila kao oca, Sa Lopušinima se nije otvoreno mirio, ali se već nijesu grdili. Živio je još dvije godine i umrije kao hrišćanin, ostaviv Biloj sve svoje imanje.

Mrvica filozofije

Prije njekoliko godina otidoh na zimovnik u primorski grad X. Prvoga jutra, u glavnoj kafani, zatekoh trojicu Biograđana, s kojima se poznavah, te im se pridružih. I oni bjehu došli prije desetak dana da provedu zimu u tome zdravom i jevtinom mjestu, koje se još odlikuje starinskom kulturom i znamenitim brojem inteligencije. Kafana bješe puna građana i graje. Dok su mi Biograđani pričali svoje utiske iz toga, za njih po sve neobičnoga kraja, proglušavaše nas živa prepirka, u dva jezika, srpski i talijanski. Kako koji od građana dođe, uzme njeke novine, čita ih u sebi za njeko vrijeme, pa pročita naglas kakav stav, i onda, obrativ se njekome, proprati, bilo grdnjama, bilo hvalama, bilo ma kakvim tumačenjem. Drugi prihvati protivnijem dokazima i oba se staraju da privuku pažnju ostalijeh. Ponekad, za trenutak, umiješa se treći, a kadgod i više njih, ili cijela publika, te nastane taka zbrka da niko nikoga niti sluša niti razumije. Uz graju mrdaju silno rukama, glavama, nogama. Moji Biograđani, iako gledahu te prizore već desetak jutara, ne bjehu oguglali, neto se čuđahu tolikoj, uzaludnoj potrošnji riječi i pokreta. Ja sam se smijao i pričao im jačih primjera "te uzaludne potrošnje". U tom uđe njeki starčić i snimi cilinder, a sva publika pokloni mu se. Jedan od Biograđana reče mi:

- E, ovo je bela vrana. Taj najduže ostaje u kafani, a živ se ne čuje.

- Zaista, njeki miran čiča, - prihvati drugi. - Svako posle podne igra šaha usred najvećeg meteža i ostane priseban. Oni oko njega mešaju se u igru, čak i dohvataju figure. Njegov drug u igri obično se pomami, a on strpljivo čeka da se stišaju, pa nastavlja po svojoj volji. - Da nije stranac? - zapitah.

- Nije. Ovdašnji je. Kažu da je od velike, starinske familije i da je major u penziji.

Momak mu skide kaput i viknu onome iza tezge:

- Kafu za konta Marketa!

Starčić, velikih, sijedih brkova, rumena, tek obrijana lica energična izraza, bješe u crnu zakopčanu kaputu, sa rozetom u rupici. Momak mu donese napitak i sve novine koje ne bijahu zauzete.

Zovnuh momka i zapitah ga: ko je konte Marketo? Evo šta sve doznadosmo. Konte Marko O., major u penziji, pošljednji je muški potomak starinskog, vlasteljskog doma. Stanuje u svom dvoru, jednome od najstarijih u gradu X. Ima i nješto baštinja. Udovac je, ima i tri kćeri neudate, koje on obožava i ne dopušta da se udaju. Dvije su već matore, a najmlađa je na izmaku mladosti. U nju je zaljubljen njeki mladi učitelj muzike i ona u njega. To zna sav grad, a otac još ne zna. I, veli, sav grad simpatiše zaljubljenim, i sav grad želi da se oni uzmu, i sav grad nestrpljivo očekuje šta će konte riješiti, - hoće li učiniti da mu i najmlađa ostane usidjelica, da ga svijet proklinje. Konte ima i nadimak, u gradu ga obično zovu: Mrvica filožofije, jer mu je najmilija uzrečica: "Treba imati mrvicu filožofije!" (kako naši Primorci izgovaraju riječ filozofija).

Mi se slatko nasmijasmo cijeloj toj istoriji i tome nadimku, pa otidosmo u šetnju.

Istoga dana, poslije podne, nađoh konta Mrvicu gdje igra šaha. Oko igrača sjeđaše velika gomila i bivalo je sve onako kako sam izjutra razabrao, - kibičari ne davahu mira igračima, a on, konte, samo što bi kadikad mirno rekao: "Ta čekajte! Ta, ke dijavolo, treba imati mrvicu strpljenja, mrvicu filožofije!"

Istoga večera, šetajući po korzu s njekim građanima, novijem poznanicima, poznadoh sve tri kontove kćeri. Dvije starije bjehu krupne, lične, ali već prezrele. Najmlađa, elegantna, stasita plavuša, otprilike od dvadeset i pet i šest godina, imađaše nježan luk vilice, labudski vrat, rudu, crvenkastu kosu, nos malo prćast i divne oči. To je bila Slavija. Starija se zvala Eulalija, a najstarija Aurelija. Za njima iđaše lijep, visok mladić, muzičar M.

Dani mi se nizahu jednolično, ali ne dosadno, dok trajaše lijepo vrijeme, ali otpoče kiša, te me satjera ili u sobu, ili u kafanu.

Njekoliko dana padala je na mahove, pa poče trajno. Ne zastudi mnogo, ali vlaga dojadi. Tada se gotovo nastanih u kafani.

Najstalniji kontov partner bješe njeki stari sudija, čovjek veoma nervozan, bez "mrve filožofije". Bješe ih još dvojica neznatnijeh, koje je i suviše lako dobijao. Posmatrajući igru, ponjekad sam kazivao svoj sud, uvijek oprezno. To me je, valjda, najviše preporučilo kontu, te me jednom ponudi igrom. Tada mu se prikazah.

Bili smo jednake snage, - najbolji uslov da se veza održi. Uz to, on je zacijelo osjećao da mi je mio.

Malo po malo, postadoh mu "neophodan". Dođosmo do intimnijeg odnosa, te bi me korio kad bih se zadocnio, ili kad bih izostao. Ja se opet toliko oslobodih da često uzeh ponavljati njegovu omiljenu riječ: "Ke dijavolo, treba imati mrvicu filožofije!" To mi prijeđe u naviku, tu smo izreku toliko ponavljali obojica da jedared čuh gdje za drugim stolom njeko reče: "Eno se Mrvice spremaju za šaha!" Čuh poslije i kafanskoga momka gdje reče: "Šah za Mrvice!!"

Poslije igre, u sutonu, najradije zapodijevasmo razgovor o stvarima apstraktnim i mističkim. On je navodio Hegela, Đobertija, Erazma, čak i Notrdamusa i Svedenborga!

Konte nije rado šetao; iz grada gotovo nikad nije izlazio. Jedino mu je kretanje bilo od kuće do kafane i obratno, a uvijek je išao sam. U potonju, ja ga počeh pratiti večerom, što je izazivalo čuđenje među prolaznicima. Doista se moralo stvoriti uvjerenje da ja imam velik, gotovo tajanstven uticaj na starca. Njekoliko puta opazih da nas i njegove kćeri s prozora posmatraju.

Pred Božić. opet nastade lijepo vrijeme. Jednom, u večernjoj šetnji po trtu, opazih da me gospođica Slavija uporno gleda. To se ponavljalo na svakom sukobu. A jednom, kad dođoh ranije na doručak u kafanu, zatekoh muzičara M., koji tu nikada ne dolažaše. Bješe sa jednijem mojim poznanikom. Ovaj nas upoznade. Očevidno muzičar bješe naročito zato došao. Nastojao je da mi se dopadne.

Bješe tankovijast, elegantan, nješto slabunjav u licu, ali veoma simpatičan. Imao je osobito lijepe plave oči, mala usta i protegljaste, gospodske ruke. Porijekla je bio seljačkog, iz okoline gradske. Još kao gimnazijalac pokazao je neobičnu naklonost ka muzici. Stric njegov, kanonik saborne crkve, koji ga je izdržavao, postara se za vremena da ga i muzički školuje još onda. Poslije ispita zrelosti, stric ga otpravi u bečki konservatorijum, odakle iziđe sa najboljom svjedodžbom, te odmah dobi mjesto učitelja muzike u mjesnoj gimnaziji i mjesto upravnika građanskog orkestra. Već je i komponovao njeke stvari, i građanska omladina smatraše ga kao buduću veličinu. - Nješto od toga znao sam i po čuvenju, a ostalo dopuni mi on potanko, toga jutra.

- Šta li to znači? - pitah se... - Nakon dva mjeseca moga boravljenja u X, toga mladog čovjeka odjednom obuze želja da se pozna sa mnom! Neće, valjda, zahtijevati da mu ja kod konta "provodadžišem?"

Više u kafanu nije dolazio, ali u svakom susretu po gradu pozdravljao me je najumiljatije i izmijenjao bi po koju riječ sa mnom. Najzad, jednog jutra na obali nađosmo se i on poče šetati sa mnom. Bio je uzbuđen, Započesmo razgovor o vremenu, o kojekakvim sitnicama, pa, na moje veliko čudo, odjednom, muzičar mi stade pričati početak i sav tok svoje ljubavi prema kontesini Slaviji, i to tako povjerljivo, tako potanko, kao da bjesmo odrasli zajedno, - što samo može opravdati strast, ali svakako i njeki smjer.

I ja ga zapitah zašto to on meni kazuje, a on mi, bez okolišenja, iskreno, prizna da on i djevojka dođoše "na srećnu misao" da baš mene zamole da utičem na starca, pošto je već poznato da ja imam uticaja na njega, kao niko drugi! I vatreno nastavi:

- Konte je zaista čovjek plemenit, bez aristokratskih predrasuda, obožava svoju djecu, ali, vidite, on ima jednu maniju, on se nikako ne može pomiriti s mišlju da njegova kći može ljubiti njekoga drugoga, razumije se, pa ma drukčijom ljubavlju, sjem svoga oca!

- Šta? Ne vjerujete? - viknu M., na moje odricanje. - Ta pitajte cio grad, ta sav svijet zna šta je bilo sa Eulalijom najprije, pa sa Aurelijom! Prije dvadeset godina, u Eulaliju se bješe zaljubio njeki kapetan ratne mornarice, naš čovjek, vlastelin, mlad, lijep, bogat. I djevojka se bješe njemu svom dušom odazvala. Niko ne sumnjaše da neće doći do svadbe, a dvoje zaljubljenijeh najmanje. Pošto kapetan otkri svoju namjeru kontu, ovaj je bio preneražen. Tražio je od prosioca njekoliko vremena do odgovora, a to je vrijeme ispunio kuknjavom, jadanjem, čak i prijetnjom da će se ubiti! Niti se hranio, ni spavao, niti je htio na oči njekoga od rodbine i od domaćih prijatelja, koji su ga, naravno i po molbi djevojaka i po svome uvjerenju, htjeli orazumjeti. Ništa ne htjede čuti, nikakav drugi razlog nije navodio, do jedinijeh, ludačkih, manijačnih uzvika: "Ne dam ja moje dijete nikome! Nikome! Nikome! Aurelija, srce moje, ako ti to učiniš, znaj da ću se ubiti! Dajem ti časnu riječ da hoću, a ti znaš da ja neću pogaziti zadatu riječ!... Bar, još godinu, dvije, strpi se, o tome ne pominji, ako već. nećeš da čekaš dokle me nestane!..." I padao je preda nju na koljena i ljubio joj ruke. Pošljedica je toga bila da se prosilac udaljio, a djevojka je dugo bolovala, poslije je htjela u kaluđerice, ali i to otac spriječi. Cio grad ga je osuđivao, a on za dugo nije izlazio iz kuće.

- Je li to mogućno!? - rekoh kao za sebe... - Je li moguće da Mrvici filožofije nedostaje toliko mala mrva?

- Da, gospodine - dodade mladić. - Slučaj je zaista nevjerojatan, može biti, jedinstven, ali je istinit. Nakon tri godine, to se isto desilo i sa Aurelijom. Nju je iskao konte B., naš sugrađanin, takođe imućan, zdrav, lijep, obrazovan. Što da vam ponavljam iste stvari. Sve na dlaku bilo je i s njom, kao i sa starijom... Stari konte i danas mrzi konta B., koji se međutijem i oženio.

Nakon poduljeg ćutanja muzičar nastavi:

- Sad sam ja na redu. Zacijelo, kao najglavniji razlog navešće da je on već pri kraju života, pa poslije njegove smrti neka rade šta hoće, a, međutijem, sami vidite da je zdrav kao drijen, da on može živjeti još dvadeset godina, iako je preturio šezdesetu. Njegov je otac živio preko devedeset godina. I, što je najgore, ta njegova... kako da je nazovem?... očinska sebičnost, u suštini i dirljiva i smiješna, biće sve jača u daljoj starosti. Nalazite li i vi da se toga bojati?

- Šta vam ja mogu pomoći, mladi prijatelju? - rekoh najzad, potresen.

Muzičar izvadi iz špaga njeko pismo. Bjehu tri listića ispisana. On nađe na drugoj strani njeki stav, uprije prstom u nj i zamoli me da čitam.

Bješe govor o meni, "o onom fureštom (stranom) gospodinu, o kome papa jednako govori". Slavija se uzdaše, poslije boga, najviše u mene da bi stvar mogao uputiti! Očevidno, u mašti sirote, zaljubljene kontesine, ja sam bio njeki svemogući mađioničar!... Oh kako bih ti rado pomogao, kad bih mogao, jadno dijete!

Ali ti ne pomogoh! Sve se svelo na to što me je stari konte pomrzio i prezreo, ništa manje nego i muzičara!

Onda sam prvi put vidio i dobro upamtio ingliski rukopis vlasteličin. Onda joj bješe oko dvadeset četiri godine, danas ima oko trideset i šest. Onda je ljubila, tj. živjela udvostručenijem životom, gledala na svijet i u budućnost kroz ružičaste snove svoje mladosti, danas joj je, boj se, srce sleđeno.

Možda ne ćaše biti srećnija i da se njen san ostvario, ali svakako bila bi srećnija u putu ka željenoj, zamišljenoj sreći, a to nije malo!...

Svakako, svakako, mnogo bolje ćaše biti da je papa imao još jednu "mrvicu filožofije".

Kišovite noći

Pošljednjeg dana katoličke godine, kiša je pljuštila cijelog dana, pa i kad kroz tijesne i puste ulice gradske žmirnuše zapaljeni fenjeri. Sa oluka visokih starinskih kuća padahu slapovi na kaldrmu. Na sve strane voda je šuštila, tutnjila, revala.

U krčmi Kod tri zvijezde, pri dnu dugačkog stola, večerahu krčmar Mišo Selaković i njegova kći Ivana. Nikoga drugoga u krčmi ne bješe. Iza njih, kroz kuhinjska vrata, plamen na ognjištu svjetlomrcaše, te se, na mahove, na stijeni, prikazivaše sjenka čupave, ženske glave, koja je takođe jela. To je bila Jelena, nadimkom Jejina, sestra i kuvarica Mišova. Momka nemađahu.

Pošto večeraše, Ivana uze raspremati sto, Mišo se stade protezati i zijehati na stolici, Jejina dođe na kuhinjska vrata i zapita:

- Da zaprećem vatru?

- Zapreći! - reče brat preko zijeha. - Da mi nije zbog Pipa, odmah bi zatvorio. Ovo je brate noć za spavanje! Ovo je božji dar! O-ho-ho, ala će se spavati!

I kao da načini ;uvod slatkom spavanju, koje će trajati dugačke kišovite noći, krčmar složi mišice na grudi i izvrati glavu. Ivana otide na vrata da kroz pljusak posmatra pustu ulicu. Jejina se vrati u kuhinju i odmah započe grdnje na "Latine".

Latini su, znate, ne samo Talijani, nego i Srbi katoličke vjere.

Tako sve troje pokazaše šta je kome na srcu.

Bogati, razmaženi krčmar, bješe željan jedino odmora i bezbrižnosti. Bio je jak, zdrav čovjek, od pedeset godina. Glatki i rumeni obrazi, tanki još crni brkovi, napominjahu one likove na berbernicama, te je on uvijek bio ideal ljepote prostijem ženskinju, a otkad ostade udovcem, prosto mu se nametahu. Iz navike, iz častoljublja, a ne zbog zarade, držaše otvorenu krčmu do ponoći. Njegovo dobro vino privlačilo je večerom zanatlije, podoficire, manje činovnike i mrnare. Tu se "briškulalo" i grajalo do ponoći, ali na prvi otkucaj časovnika, kad pokazivaše dvanaest, Mišo vikne: - "Ol rajt, na noge, djeco! Svima i svakome laku noć!" I tome već ne bješe pogovora. Danju njih troje jedva mogahu odoljevati poslu, navali seljaka koji dolaze u grad, na sud, ili zbog pazara. Jejina je gotovila, on je posluživao, a Ivana naplaćivala.

Brige velike bješe se Mišo oslobodio nedavno, kad se Toni Fabri oženi. To je bio drvodjelja, ubojica i razmetnik, kakvima je obilato Primorje. Toni je ludovao za Ivanom, a i ona za njim, te Mišo jedva spriječi da je na silu ne odvede. Nagađalo se da Mišo želi udati kćer za kakva činovnika, pa da će se i sam oženiti.

Ivana, stasita djevojka od osamnaest godina, bjelolika, povijenih obrva i crnijeh očiju, dosta ličaše na oca, ali ćudi bješe sasvim suprotne. On, sebična mirnjačina, stamen, u svemu sređen, a ona pod ličinom mirnoće, bijaše fantastična, ponesena za neobičnijem. Gledajući s praga u Jezivu noć, ona stvaraše jezive događaje, koji bi dolikovali tome okviru.

Baba Jejina, starija od brata deset godina, udovica bez djece, sitna, sva čvorasta, isticaše se vjerskim pravoslavljačkim fanatizmom, koji se ne izražavaše toliko u vršenju obreda, koliko u neutoljivoj mržnji na katolike. To je bila prava bolest ograničene a i obazrive babe, koja je mogla samo grditi. Ona je više mrzila Tonija Fabrija zbog njegove vjere, nego zbog njegova razvratnog života; ona bi, doista, radije zadavila Ivanu, nego što bi pristala da se uda za "Latinina". Dok je bratanična stojala na vratima i maštala ko zna o čemu, dotle je tetka prala sudove i grdila:

- Potop, dabogda! Potonuo im, dabogda, i mali Božić i njihova Tri kralja i njihov sveti otac papa i sve njihove fandonije! Ah, nijedna vjero, da mi je doživjeti da te Rusi unište! Hoće, akobogda!... Svjat, svjat, svjat, Gospod Savaot! Udri po mozgu poganiju!...

Okrugli časovnik na stijeni zakvrča i poče izbijati osam. Ivana se vrati k ocu i reče:

- Eto strika Pipa.

Pa donese karte, tablicu i kredu, pa otide da natoči kvartuč vina.

Pipo ribar stanovao je čak na obali, otprilike na kilometar daljine, a ipak, grmjelo, pucalo, Pipo ne izostane da po večeri s bratom odigra tri partije briškule.

Uđe i skide ogrtač od navoštenoga platna. Na glavi mu bješe kožna ribarska kapa, nalik na šlem. Bio je omalen. Njegovo oštro, žuto lice, sa potkušenijem, sijedijem brkovima, sa sitnijem smeđim očima, kao da se vječito potsmijevaše. Nikakve sličnosti ne bješe između ta dva rođena brata, a sličnost između Pipa i Jejine bješe u grbastom nosu i razvraćenim ustima. Pošto nazva boga i sjede, Pipo dodade:

- Ode im stara godina plačući. Pa odmah uze miješati karte.

- Neka, valaj! - prihvati Mišo. - Ne bih dao ovu kišu za deset vijorina. Čim svršimo, leći ću. O-ho-ho! ala će se spavati.

Jejina iz kuhinje doviknu:

- Je li, reče, da im ode godina plačući? Neka, brate, neka! Plakala im svaka, dovijeka! Ivana sjede prema stricu i nalakti se. Odigraše dvije partije bez riječi, kurnjaveći iz kusastijeh lula. Kad započeše treću, uđe Toni Fabri, sjede podalje od njih i zaiska polučak vina. Ivana, zbunjena, pogleda oca i strica, pa otide da ga posluži. Jejina se promoli, nakrivi glavu i učini: "Uh! uh!" Pipo zapita šapatom brata:

- Ama, zar dolazi ovamo!?

Mišu se odiže tornja usna i bljesnuše vučji sjekutići, što učini da mu se obličje izmijeni. I on odgovori kroza zube:

- Do sada nije. Đavo bi ga znao! Toni, mlad, snažan, neobično širokih leđa, plav, bješe mila lica.

On uzdrhtalijem glasom zapita djevojku:

- Pa kako si, Ivana?

- Dobro, 'fala, - odgovori ona, pa otide za tezgu, podnimi se i uprije oči u njega.

Mišo baci karte i uputi se k vratima rekavši:

- Vrijeme je da se spava! Ol rajt! Pipo se okrete ka Fabriju i reče:

- Ode stara godina plačući, sinovče! Toni se trže. Na njegovu uzbuđenu licu vidje se kao da u tijem riječima traži kakvu uvredljivu nagovijest. I skrstiv svoje silne mišiće, zapita oporo:

- Šta hoćeš da tijem kažeš, barba* Pipo?

- Pa eto, nebo plače, - tako se kaže, - veli ribar mirno.

- A kao za čim bi to plakala naša stara godina, a? - pita Toni i prkosno odiže glavu.

- Hoće li se vaša smijati, razumije se, našoj? Hoće li se ovdje, kod Selakovića, uvijek vrijeđati naša vjera?... Koja je starija ovamo, u našoj carevini, pitam ja vas!...

- Kakvi su to razgovori? - viknu Mišo, stavši prema njemu, držeći ruke za sobom. Pipo slegnu ramenima i zatrepta očima. Jejina iz kujne dreknu.

- Razgovori luda čovjeka! Svjat, svjat Gospod! Udri, brate!

Toni ustade, baci krčmaru groš i uzviknu:

- Ol rajt! Ol rajt! Vlasi! Jejina poteče na nj, kao bijesna; u ruci joj se odnjekud obrete štapina. I viknu:

- Evo ti rajt! Pa lupi štapom po stolu. Toni ogrtačem ugasi i obali lampu. Začu se cilik" njeko stenjanje, topot koraka, i pljeska na ulici...

To je sve trajalo trenutak.

A pošto Mišo zapali svijeću, ne bi ni Ivane!... Odjuriše oboje u kišovitu noć.

Rkaćki patrijarh

U primorskom gradu Travnju, u subotu, 17 marta, godine 1854, stari travanjski trgovac Marko Plamuša - nadimkom patrijarh, u svom dućanu doznade da se Francuska i Ingleska pridružiše Turskoj protiv Rusije, i pade u nesvijest. Upravo, zadugo je bilo pitanje je li Patrijarh najprije doznao za taj događaj, la onda pao u nesvijest, ili je za događaj doznao pošto se osvijestio? Zadugo su o tome razbijali glavu žbiri i Latini (katolici) travanjski, ali starac ne htjede kazati istinu, dok je trajalo ono apsolutističko doba.

Onoga jutra, Patrijarh, pošto se, po svom običaju, dugo bogu molio i doručkovao u kući, stiže u dućan kad je njegov sinovac Triva već uveliko pazario, jer je subota pazarni dan u Travnju. Uđe u pun dućan pa poče kupce savjetovati u izboru, umjeravati cijene, itd. Stasiti starac, blaga lica, sijede brade, sa svilenom crnom kapom na glavi, u dugačku crnu kaputu, zadavaše svakom povjerenje i poštovanje. Seljaci pravoslavne vjere obožavahu ga, smatrahu ga kao živa sveca, a "Latini" ga i mržahu, ali i oni ga poštovahu. I toga jutra, uz pogađanje i cjenkanje, bilo je pomena o starim vremenima, i o ženidbi Trivinoj; te se, kao i uvijek, ponavljao uzvik: "Ta šta ga već. ne ženiš! Toliko blago, a vi inokosni!"...

Stara Paraskeva, Patrijarhova sestra i "domovoditeljka", ručala je uz obične razgovore o Rusiji. Skoro je godina dana (upravo od jula 1853 otkad Rusi upadoše u Vlašku) da se u njihovoj kući i ne govori o čem drugom. Stari je na svoj način objašnjavao novinarske vijesti, a svako njegovo tumačenje bješe duže od najdužeg novinarskog članka. Zaključak je bio uvjek jedan: "Rusi će pobijediti!" Jer ne samo što je uz njih bog, kao svagda, nego imaju silu i bogatstvo, koje se ne može iscrpsti! To zna on, Patrijarh, koji je svojim očima gledao rusku vojsku, rusko blago po crkvama i manastirima.

Paraskeva bješe bratov odjek među ženama, koje je pohađahu. Ona je njima objašnjavala malo drukčije, ženski. Govoraše:

- Rusi ratuju radi oslobođenja Hristova groba od nekrsta, a Rusima se protive ne samo Turci, neto i Latini i Lutori! Ali to je dobro. Zbog toga bezboštva, nestaće sa lica zemlje svake vjere, osim krsta od tri prsta, svijeh kraljevina i carevina, sjem jedinoga i prevelikoga carstva moskovskoga, pravoslavnoga...

Kad poslije ručka Triva otide u dućan, Patrijarh, kao svakoga dana, leže u istoj trpezariji na divan.

Istočni ugao, prema pročelju, prikazivaše pravi ikonostas, - tri niza ikona, srebrom i zlatom okovanih, pred kojima uvijek goraše kandilo. - Dokle Patrijarh spava, pod blagom zaštitom svetitelja, da vam ispričam šta je glavno iz njegove prošlosti.

Rodio se u zagrađu travanjskom, pošljednjih godina vladanja Mletačke Republike. - Otac mu, nadničar, dade ga u trgovinu kod njekog imućnog i samoranog Grka. (Onda je bilo još njekoliko grčkih. domova u Travnju.) Mladi Plamuša ugodi Grku, a kad stade na snagu, postade mu kao posinak. U to vrijeme Primorje pripade Austriji i ona postavi pravoslavnog crkvi prvoga vladiku. Ali taj vladika (cincarskog porijekla, iako se zvao Kraljević), poče najprije krišom, pa javno, raditi da se pravoslavni pounijate. Zato se protiv njega stvori zavjera i mjesto njega, po slučaju, plati glavom njeki njegov doglavnik, Poljak, kanonik. Vladika, pobježe; vlada zatvori oko petnaest zavjerenika, među kojima i mladog Plamušu. Srećom njegovom, dvije godine prije oslobođenja, gospodar, umirući, ostavi mu svoju kuću i dućan, a ako bi on umro u tamnici, onda da pripadne pravoslavnoj crkvenoj općini. Kad se Plamuša, nakon devet godina, oslobodi tamnice, prvi posao bi da otide u Rusiju. Tako je lutao pune dvije godine, obilazeći velike gradove i sveta mjesta. Vrativši se u zavičaj, preuze trgovinu, ne htje se ženiti, nego uze k sebi sestru Paraskevu, udovu bez djece. Docnije uze sinovca Trivu za pomoćnika u radnju... Imanje se množilo, a uz njega i njegov ugled u Travnju, osobito među pravoslavnijem, koji ga izabraše za prijesjednika "opštestva". Katolici iz poruge, prozvaše ga "Rkaćki patrijarh" - što, malo pomalo, uzeše i pravoslavni, izostavivši pogrdni pridjev.

Tako je, uglavnom, trajalo bez velikih promjena trideset godina, do dana kada ga ostavismo da se poslije ručka ispava pod zaštitom mnogobrojnijeh božijeh ugodnika...

Ustavši, Patrika se molio pred ikonama, manje nego izjutra, a završio je kao i izjutra, kao i svakog puta otkad zarati Rusija s Turskom:

- Gospode, molim ti se, molim se svjem nebeskim silama, svom dušom i svijem srcem skrušeno vam se molim, budite u pomoći blagočestivom caru Nikolaju, njegovoj hrabroj vojsci, - podajte im na vragi pobjedu i odoljenije, a zlotvore naše, Latine i Lutore, satori jakože Sodom i Gomor jesi!... Amin!

Pa otide u dućan.

Toga dana, poslije podne bješe pripeklo sunce kao što može gdje na sjeveru u sredini juna. Među visokim kućama, sa glatke kaldrme, otsijevahu vreli zraci, te čisto bođahu oči. Patrijarh kročiv na ulicu odmahnu glavom i započe sam sobom:

- O, brate, ovo baš prigrijalo. Pomozi, Prečista! Sačuvaj nas marčanog sunca!

Susjed mu, njeki Niko Frketa, krojač, zaneseni "Latinin", stajaše na vratima i po običaju pozdravi Patrijarha sa:

- Bona levada, šjor Marko! (zdravo ustao!) I dodade:

- Ke nova?

Patrijarh izvrati glavu i reče:

- Eto ke nova! Kiša će!

- A, biće još što nova, biće! - dodade pakosnik.

Patrijarh sleže ramenima i otide. Bješe mu već dodijalo prepiranje s Nikom, a bojao se da ne izusti štogod "zašto bi mogao dopasti još jednom kuće neobične", jer već razgovori i nagađanja o ratu počeše postajati zajedljiviji...

S uživanjem stade na prag svoga hladovitoga dućana, zadrža pogled na Trivi, koji premjeravaše trubu platna, pa ga, čisto sa miloštom, skrenu na široku stolicu, postavljenu kožom, koja je raširila svoja "objatija", kao da starcu kaže: "Hodi, Patriko, moj stari, da se odmaraš, da đetetu pričaš svjetske događaje."

Sa te istorijske stolice njekoliko travanjskih naraštaja sluša stradanja Patrijarhova i njegova putešestvija.

Triva uze od strica štap, primače običnu stolicu, na koju će starac pružiti noge, pripali mu čibuk, i dodade "Objavitelja dalmatinskog", koji je dolazio poslije podne...

Stari, pažljivo razgleda je li zavoj cio, pročita svoje naštampano ime, pa uze čitati ukaze na prvoj strani. A kad okrete list, trgnu sobom, poblijedi, glavu izvrati, ruke klonuše...

Triva, užasnut, poteče k njemu vičući, pa poteče k vratima, i opet natrag.

U tinji čas ispuni se dućan gomilom; njeki radnik otrča po ljekara.

Majstor Niko Frketa reče:

- Nema tu pomoći, moj Triva! Kaplja ga je udarila! Svršio je!

Ugledavši novine na podu, Frketa ih uze, kao da se ništa nije desilo, pročita glasno krupno štampan telegram: "Beč, Francuska i Ingleska, opozvali svoje poslanike iz Petrograda. Obje te držav