Srpske narodne pjesme

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić.
Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije.
u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.

Internet izdanje

IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ

Tehnologije, izdavaštvo i agencija
Beograd, 11. oktobar 2000

PRODUCENT I ODGOVORNI UREDNIK
Zoran Stefanović
LIKOVNO OBLIKOVANJE
Marinko Lugonja
VEBMASTERING I TEHNIČKO UREĐIVANJE
Milan Stojić
DIGITALIZACIJA TEKSTUALNOG I LIKOVNOG MATERIJALA
Nenad Petrović

Štampano izdanje

Srpske narodne pjesme II
(Sabrana dela Vuka Karadžića, knjiga 5)
Prosveta, Beograd, 1988.
Priredila Radmila Pešić

Sadržaj

Najstarije pjesme junačke

Sveci blago dijele.

Mili Bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il' se zemlja trese!
Il' udara more u bregove?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Nit' udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji:
Sveti Petar i sveti Nikola,
Sveti Jovan i sveti Ilija,
I sa njima sveti Pantelija;
Njim' dolazi Blažena Marija,
Roni suze niz bijelo lice.
Nju mi pita Gromovnik Ilija:
"Sestro naša, Blažena Marija!
"Kakva ti je golema nevolja,
"Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Blažena Marija:
"A moj brate, Gromovnik Ilija!
"Kako ne ću suze proljevati,
"Kad ja idem iz zemlje Inđije,
"Iz Inđije iz zemlje proklete?
"U Inđiji teško bezakonje:
"Ne poštuje mlađi starijega,
"Ne slušaju đeca roditelja;
"Roditelji porod pogazili,
"Crn im bio obraz na divanu
"Pred samijem Bogom istinijem!
"Kum svog kuma na sudove ćera,
"I dovede lažljive svjedoke
"I bez vjere i bez čiste duše,
"I oglobi kuma vjenčanoga,
"Vjenčanoga ili krštenoga;
"A brat brata na mejdan zaziva;
"Đever snasi o sramoti radi,
"A brat sestru sestrom ne doziva."
Njoj govori Gromovnik Ilija:
"Sejo naša, Blažena Marija!
"Utri suze od bijela lica,
"Dok mi ovđe blago pod'jelimo,
"Otić' ćemo Bogu na divane,
"Molićemo Boga istinoga,
"Nek nam dade ključe od nebesa,
"Da zatvorim' sedmera nebesa,
"Da udarim' pečat na oblake,
"Da ne padne dažda iz oblaka,
"Plaha dažda, niti rosa tiha,
"Niti noću sjajna mjesečina,
"Da ne padne za tri godinice;
"Da ne rodi vino ni šenica,
"Ni za crkvu časna leturđija."
Kad to čula Blažena Marija,
Utr suze od bijela lica.
Kada sveci blago pod'jeliše:
Petar uze vince i šenicu,
I ključeve od nebeskog carstva;
A Ilija munje i gromove;
Pantelija velike vrućine;
Sveti Jovan kumstvo i bratimstvo.
I krstove od časnoga dreva;
A Nikola vode i brodove;
Pa odoše Bogu na divane,
Moliše se tri bijela dana
I tri tavne noći bez prestanka,
Moliše se, i umoliše se:
Bog im dade od nebesa ključe,
Zatvoriše sedmera nebesa,
Udariše pečat na oblake,
Te ne pade dažda iz oblaka,
Plaha dažda, niti rosa tiha,
Nit' obasja sjajna mjesečina:
I ne rodi vino ni šenica,
Ni za crkvu časna leturđija.
Puno vreme za tri godinice:
Crna zemlja ispuca od suše,
U nju živi propadoše ljudi;
A Bog pusti tešku bolezanju,
Bolezanju strašnu srdobolju,
Te pomori i staro i mlado,
I rastavi i milo i drago.
Cio ostalo, to se pokajalo,
Gospodina Boga vjerovalo.
I ostaše Božji blagosovi,
Da ne padne leda ni snijega
Do jedan put u godini dana;
Kako onda, tako i danaske.
Bože mili, na svem tebe vala!
Što je bilo, više da ne bude!

Opet to, ali drukčije.
(iz Crne gore).

Zbor zboriše Boži apostoli
Boga moli Ognjana Marija:
Zbor zboriše na nebeska vrata,
Otud dođe Gromovnik Ilija,
A pita ga Ognjana Marija:
"Đe si bio, moj brate Ilija?" -
"Kazaću ti, Ognjana Marija:
"Ja sam bio u zemlju prokletu,
"Đeno jeste Bože nezakonstvo:
"Đe ne mole Boga, da pomogne,
"I ne sluša porod roditelja,
"A ne sluša mlađi starijega;
"Đe kum kuma ne drži za kuma,
"Đever snasi o sramoti radi;
"Đe brat brata po sudovim' ćera
"I muči ga mukah pred Turcima;
"Ne svetkuju sveca nikakvoga,
"Niti žegu u crkvu svijeće,
"Niti služe Božu leturđiju."
Ono reče, na noge ustade,
I Gospodske dare dijeliše,
Što je njima Gospod poklonio:
Sveti Petar i apostol Pavle
Ev' uzeše punje i šenicu ^[1],
Svet' Ilija groma nebeskoga.
A Marija munju i strijelu,
Sveti Toma pečat od oblakah,
Aranđeo jesenje brijeme,
A Nikola na vodu brodove,
Sveti Spase žitnjega cvijeta,
Sveti Savo leda i snijega,
Sveti Jovan sabor anđelima,
A Đorđije proljetnje cvijeće.
Kad anđeli^[2] dare dijeliše,
Oni sv'jetu muke udariše:
Ilija ih gromovima gađa,
A Marija munjom i strijelom,
Ne mogli ih Bogu obrnuti.
Aranđeo navali brijeme,
Nikola im zatisnu brodove,
Sveti Petar i apostol Pavle
Uzeše im punje i šenicu
I od zemlje svakoji berićet;
Pa ih Bože sunce izgorelo,
Gorelo ih tri godine danah,
Dok uzavre mozak u junaka,
Dokle puče kami u lugove,
A osanu gora kroz planine;
Dokle crna zemlja ispucala,
Puče crna zemlja po tri lakta,
Te se lome konji i junaci;
Sveti Savo puštio snijega,
Tri godine snijeg ne opade,
Dok u svijet ništa ne ostade,
I ovčari ovce izgubiše,
Iz svijeta čele pobjegoše,
Sa svijem se svijet dotamani,
Do u Sr'jemu, u to mjesto župno;
E se kupe Srijemski glavari
Na sakupu pred bijelom crkvom,
Tu dođoše mlogi sveštenici,
Posjedaše, đe je Mjesto kome;
Otud dođe samouče đače,
Pa im đače riječ progovara:
,Svi se, braćo, na noge dignite,
"I pružite mene desne ruke,
"Vjeru dajte, da me ne varate!"
Svi jedanak od zemlje skočili,
I svi đaku desnu ruku dadu;
Tada đače njima progovara:
"Ho'te, Bogu da se obrnemo!
"Da služimo Božu leturđiju,
"Da molimo Boga po zakonu."
Svi se bjehu k Bogu obrnuli,
Po tri puta ljube zemlju crnu;
I posluša porod roditelja,
I posluša mlađi starijega,
I brat brata ne vodi na sudu,
Ni ga muči mukah pred Turčinom,
I svetkuju sveca svakojega,
I svi mole Boga milosnoga
Bez prestanka i dnevi i noći
Po pravilu, ka' je Bogu milo;
I Bog im je usliša' molitve,
Smilova se Bog na sirotinju,
Te se opet svijet naslijedi.

1) U Crnoj se gori punje zove ono vino, s kojijem se ustaje u slavu; a šenica se ovdje spominje radi koljiva, poskura i krsnoga kolača.

2) U više pjesama slušao sam, da se sveci zovu anđeli

Đakon Stefan i dva anđela.

Rano rani đakone Stevane
U nedelju pređe jarka sunca,
Pređe sunca i pre leturgije,
On ne ide u bijelu crkvu,
Već on ide u to polje ravno,
Te on seje belicu pšenicu,
Al' eto ti dva putnika stara,
božju su mu pomoć nazivali:
"Božja pomoć, đakone Stevane!"
A on njima lepše odgovara:
"D'o Bog dobro, dva putnika stara!"
Al' besede dva putnika stara:
"Boga tebi, đakone Stevane!
"Koja tebi velika nevolja,
"Te si tako rano uranio
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Pa ti seješ belicu pšenicu?
"Ili si se junak pomamio;
"Ili si se danas poturčio,
"Časnog krsta pod noge zgazio,
"Časnog krsta i krasnog zakona,
"I svoju si veru izgubio;
"Te si tako rano uranio
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Pa ti seješ belicu pšenicu?"
Al' besedi đakone Stevane:
,O Boga vam dva putnika stara!
"Kad pitate, da vam pravo kažem:
"Ta nisam se junak pomamio,
"Niti sam se danas poturčio,
"Nit' sam svoju veru izgubio,
"Nit' sam krsta pod noge zgazio,
"Časnog krsta i krasnog zakona;
"Već je meni velika nevolja;
"Zašt' ja ranim u mojemu dvoru
"Devet nemo, drugo devet slepo,
,To ja ranim s mojom vernom ljubom;
"I Bog će mi greha oprostiti."
Al' besede dva putnika stara:
,Ajdemote đakonovom dvoru,
Da vidimo đakonovu ljubu,
Što nam radi ljuba đakonova."
Odšetaše đakonovom dvoru,
Al' je ljuba rano uranila
U nedelju pređe jarkog sunca,
Pređe sunca i pre leturgije,
Ona čini belicu pšenicu;
Božju su joj pomoć nazivali:
"Božja pomoć, đakonova ljubo!"
Ona njima lepše odgovara:
"D'o Bog dobro, dva stara putnika!"
Al' besede dva putnika stara:
"Boga tebi đakonova ljubo!
"Koja tebi velika nevolja,
"Te si tako rano uranila,
,Uranila u svetu nedelju
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Te ti činiš belicu pšenicu?
,Ili si se mlada pomamila?
"Ili si se danas poturčila
,I svoju si veru izgubila,
"Časnog krsta pod noge zgazila,
,Časnog krsta i krasnog zakona;
"Te si tako rano uranila
"U nedelju pređe jarkog sunca,
"Pređe sunca i pre leturgije,
"Te ti činiš belicu pšenicu?"
Al' besedi đakonova ljuba:
"O Boga vam, dva putnika stara!
"Kad pitate, pravo da vam kažem:
"Ta nisam se mlada pomamila,
"Niti sam se danas poturčila,
"Nit' sam svoju veru izgubila,
"Nit' sam krsta pod noge zgazila,
"Časnog krsta i krasnog zakona;
"Već je meni velika nevolja;
"Zašt' ja ranim u mojemu dvoru
"Devet nemo, drugo devet slepo;
"To ja ranim s mojim gospodarom;
"I Bog će mi greha oprostiti."
Al' besede dva putnika stara:
"O Boga ti, đakonova ljubo!
"Daj ti nama tvoje muško čedo,
"Muško čedo iz kolevke zlatne,
"Da zakoljem' tvoje muško čedo,
"I od čeda krvi da ugrabim',
"Da poškropim' tvoje bele dvore:
"Što je nemo, progovoriće ti,
"Što je slepo, sve će progledati."
Ali misli đakonova ljuba,
Ona misli misli svakojake,
Dok je mlada na jedno smislila,
Pa im dade čedo iz kolevke,
I zaklaše čedo prenejako,
I od čeda krvi ugrabiše,
Poškropiše po belome dvoru:
Što je nemo, progovorilo je,
Što je slepo, sve je progledalo.
Digoše se dva stara putnika
I odoše s Bogom putovati,
Osvrće se đakonova ljuba,
Pa pogleda na zlatnu kolevku,
Al' joj čedo sedi u kolevki,
Pa se igra jabukom od zlata,
Pa besedi đakonova ljuba:
"Mili Bože, na svem tebi fala!
"Gdi dođoše dva putnika stara,
"Zaklaše mi čedo u kolevki,
"I od čeda krvi ugrabiše,
"Poškropiše moje bele dvore,
"Što je nemo, progovorilo je,
"Što je slepo, sve je progledalo,
"Evo čedo sedi u kolevki
"I sigra se jabukom od zlata!"
Progovara čedo iz kolevke:
"Slatka majko, moja slatka rano!
"Ono nisu dva putnika stara,
"Već su ono dva Božja anđela."

Ognjena Marija u paklu.
(iz Crne gore)

"Daj mi, Bože, od rajevah ključe,
"Da od raja otvorimo vrata,
"Da ja dođem proz raj u pakao,
"Da ja viđu ostaralu majku,
"Ne bih li joj dušu izbavila!"
Boga moli, i umolila ga,
Od raja joj ključe poklonio,
I šnjom posla Petra apostola,
Te od raja otvoriše vrata,
I prođoše proz raj u pakao;
Al' tri druga po paklu šetaju
Jednom drugu noga gorijaše,
A drugome ruka do ramena,
A trećemu glava gorijaše.
No Marija apostola pita:
"Što su, Petre, Bogu zgriješili,
"Te se muče mukah žestokijeh?" -
"Kazaću ti, Ognjana Marija!
"Što ovome rusa gori glava,
"Ovaj nije darovao kumu:
"Kuma njemu svetoga Jovana,
"A on njojzi pare ni dinara;
"Što ovome gori desna ruka,
"Njom je klao ovce prehodnice;
"Što ovome trećem noga gori,
"Njom je bio i oca i majku."
Njih minuše, naprijed prođoše,
Ali sjede do dva stara starca,
Njima gore i brade i glave.
No Marija apostola pita:
"Kažuj, Petre, što su zgriješili?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Ovo bjehu od zemlje sudije,
"Mirili su mrtve i ranjene^[3]"I u kmestvo sijedali krivo,
"I prokleto uzimali mito;
,A nijesu jošte dočekali,
"Što činjahu, kad oni mogahu,
"Kamatnika, seko, i mitnika
"Do dva tezi Bože prokletnika."
Pa minuše malo ponaprijed,
Tu nađoše jednu nevjesticu,
Đe joj gore i noge i ruke,
A propa' joj jezik proz vilice,
A vise joj zmije o dojakah;
Kad je viđe Ognjana Marija,
On' ijetko apostola pita:
"Što je, kučka, Bogu zgriješila,
"Te se muči mukah žestokijeh?"-
"Kazaću ti, moja mila seko!
"Griješnica j' krčmarica bila,
"U vino je vodu prisipala
"I za vodu pare uzimala;
"Imala je obrečena muža,
"Hodila je šnjega na drugoga;
"Kad se mlada vjenčavala šnjime,
"Bačila je na sebe mađije,
"Da šnjim nema od srca poroda,
"A Bog joj je pisa' sedam sinah,
"Eto joj ih, seko, o dojakah,
"Sa njima će pred Gospodom poći."
I pođoše malo ponaprijed,
A nađoše babu ostaralu,
To je majka Ognjane Marije,
Njojzi gore i noge i ruke,
I gori joj kosa navrh glave;
A Marija stade pored majke,
Pa upita ostaralu majku:
"Kaži, majko, što si zgriješila?
"Ne bih li ti dušu izbavila."
No Mariji majka govorila:
"Ja nemam što, do kamena kazat':
"Kad ja bijah na bijes^[4] đevojka,
"Jedno jutro uskrsenje dođe,
"Moja majka do pred crkvu pođe,
"Men' ostavi da siguram ručak,
"Kad mi majka ispred crkve dođe,
"Mene golu u haljine nađe,
"Udari me rukom i prstenom,
"Ja šnjom ud'rih o duvar od kule,
"Tade me je proklinjala majka
""Zaludu se udavala, sinko!" "
"Udavah se tri četiri puta,
"I tu ja bih u Boga zločesta,
"Ne održah muža ni jednoga.
"Kad se, sinko, udadoh četvrtom,
"Tu ja nađoh dvoje pastorčadi,
"Jedno ludo od dvije godine,
"Drugo, sinko, od pune četiri,
"Uzeše me đeca Bogom majku:
"Kad mi đeca iz igre dođoše,
"Kod mene se oba zaplakaše,
"Plačući mi starij' govoraše:
""Skroj mi, majko, bijelu košulju."
"Mjerih mu je o kamenu stancu^[5]".
"Mlađi reče: ""Daj mi ljeba, majko""
"Ja mu dadoh komat zemlje crne "
Još se baba jaditi hoćaše,
No joj ne da Petre apostole.
No je Petar za ruku dofati,
I bači je među đavolima:
"Čekaj vraže, drži je đavole!"
To je bilo, a Bože pomozi!

3) T.-j. raspre zbog pobijenijeh i ranjenijeh, kao što se u Crnoj gori i onuda po okolini činilo do sad.

4) T.-j. odrasla i stala na snagu.

5) Da ne raste više, nego da ostane onako, kao kamen.

Bog nikom dužan ne ostaje

Dva su bora naporedo rasla,
Među njima tankovrha jela;
To ne bila dva bora zelena,
Ni međ' njima tankovrha jela,
Već to bila dva brata rođena:
Jedno Pavle, a drugo Radule,
Među njima sestrica Jelica
Braća seju vrlo milovala,
Svaku su joj milost donosila,
Najposlije nože okovane,
Okovane srebrom, pozlaćene
Kad to vid'la mlada Pavlovica,
Zavidila svojoj zaovici,
Pa doziva ljubu Radulovu:
"Jetrvice, po Bogu sestrice!
"Ne znaš kaka bilja od omraze?
"Da omrazim brata i sestricu."
Al' govori ljuba Radulova.
"oj Boga mi, moja jetrvice!
"Ja ne znadem bilja od omraze,
"A i da znam, ne bih ti kazala:
"I mene su braća milovala,
"I milost mi svaku donosila."
Kad to začu mlada Pavlovica,
Ona ode konjma na livadu,
Te ubode vranca na livadi,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Ubola ti vranca na livadi."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"Zašto, sejo? da od Boga nađeš!"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!"
To je bratac seji vjerovao
Kad to viđe mlada Pavlovica,
Ona ode noću u gradinu,
T zaklala sivoga sokola,
Pa govori svome gospodaru:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Zaklala ti sivoga sokola."
Pavle pita sestricu Jelicu:
"Zašto, sejo? da od Boga nađeš!"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!"
I to bratac seji vjerovao.
Kad to viđe mlada Pavlovica,
Ona ode veče po večeri,
Te ukrade nože zaovine,
Njima zakla čedo u kolevci.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Ona trči svome gospodaru
Kukajući i lice grdeći:
"Na zlo, Pavle, seju milovao,
"Na gore joj milost donosio!
"Zaklala ti čedo u kolevci;
"Ako li se mene ne vjeruješ,
"Izvadi joj nože od pojasa."
Skoči Pavle, kan' da se pomami,
Pa on trči na gornje čardake,
Al' još sestra u dušeku spava,
Pod glavom joj zlaćeni noževi;
Pavle uze zlaćene noževe,
Pa ih vadi iz srebrnih kora,
Ali noži u krvi ogrezli;
Kad to viđe Pavle gospodaru,
Trže sestru za bijelu ruku:
"Sejo moja, da te Bog ubije!
"Bud mi zakla konja na livadi
"I sokola u zelenoj bašči,
"Zašt' mi zakla čedo u kolevci?"
Sestrica se bratu kunijaše:
"Nisam, brate, života mi moga!
"Života mi i moga i tvoga!
"Ako li mi ne vjeruješ kletvi,
"Izvedi me u polje široko,
"Pa me sveži konjma za repove,
"Rastrgni me na četiri strane."
Al' to bratac seji ne vjerova,
Već je uze za bijelu ruku,
Izvede je u polje široko,
Priveza je konjma za repove,
Pa ih odbi niz polje široko.
Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste smilje i bosilje;
Đe je ona sama sobom pala,
Onđe se je crkva sagradila.
Malo vreme za tim postajalo,
Razbolje se mlada Pavlovica,
Bolovala devet godin' dana,
Kroz kosti joj trava pronicala,
U travi se ljute zmije legu,
Oči piju, u travu se kriju.
Ljuto tuži mlada Pavlovica,
Pa govori svome gospodaru:
"Oj čuješ li, Pavle gospodaru!
"Vodi mene zaovinoj crkvi,
"Ne bi li me crkva oprostila."
Kad to čuo Pavle gospodaru,
Povede je zaovinoj crkvi;
Kad su bili blizu b'jele crkve,
Al' iz crkve nešto progovara:
"Ne id' amo, mlada Pavlovice:
"Crkva tebe oprostiti ne će."
Kad to začu mlada Pavlovica,
Ona moli svoga gospodara:
"Oj Boga ti, Pavle gospodaru!
"Ne vodi me dvoru bijelome,
"Već me sveži konjma za repove,
"Pa me odbi niz polje široko,
"Nek me živu konji rastrgaju."
To je Pavle ljubu poslušao:
Priveza je konjma za repove,
Pa je odbi niz polje široko.
Đe je od nje kaplja krvi pala,
Onđe raste trnje i koprive;
Đe je ona sama sobom pala,
Jezero se onđe provalilo,
Po jezeru vranac konjic pliva,
A za njime zlaćena kolevka,
Na kolevci soko tica siva,
U kolevci ono muško čedo,
Pod grlom mu ruka materina,
A u ruci tetkini noževi.

Kumovanje Grčića Manojla.
(iz Crne gore).

Dvije su se kume podignule,
Dvije kume, u jednoga kuma,
U onoga Grčića Manojla;
Jedno jeste tanana Grkinja,
A drugo je bijela Vlahinja.
U Vlahinje čedo muško bilo,
U Grkinje nije, no đevojka,
I dođoše kumu na dvorove,
Te krstiše dvoje đece ludo.
A kad sjutra zora dolazila,
No da reče tanana Grkinja:
"Mio kume, Grčiću Manojle!
"Promijeni ovu đecu ludu:
"Daj ti mene čedo Vlahinjino,
"A Vlahinji da damo đevojku,
"I dajem ti Božu vjeru tvrdu,
"Dvaš ću ti ga izmjerit' sa zlatom."
Prevari se, Bog da ga ubije!
Pa razm'jeni dvoje đece ludo.
Ondolen se kume podignule,
Kad Vlahinja planinama bila,
Nešto joj se čedo usciktalo;
Majka mu se bješe prepanula,
Pa počinu nasred druma puta,
Te razvila ono čedo ludo;
Ali nije muško, no đevojka!
Šnjom udari o kamenu stancu,
Sta ju cika, kako zmije ljute,
Pa otide natrag kukajući.
Kada kumu na dvorove dođe,
Kumu svome riječ govorila:
"A za Boga, moj kume Manojle!
"Što prodade kuma za cekine?
"Platio ga svetome Jovanu!"
A on joj se krivo kunijaše:
"A nijesam, moja mila kumo,
(A dijete drži na koljenu)
"Ta ne ijo od ovoga meso!"
Tada mlada na dvorove pođe
I bešiku praznu ponijela.
A Manojlo konja uzjahao,
I Grkinji na dvorove pođe,
Te mu mlada čedo naplatila.
Pa ondolen otide Manojlo;
Kad je bio drumu u planinu,
Na put srete jedno jagnje crno,
Pa upali žestoku strijelu,
Te pogodi ono jagnje crno,
Pa g' ispeče drumu u planinu,
Ispeče ga, pa objedovao,
Jedno pleće u zobnicu bača,
Pa otide na svoje dvorove.
Al' ga srete vjerenica ljuba,
Ona bješe suzna i krvava,
No ju pita Grčiću Manojlo:
"Što je tebe, moja vjerna ljubo?"
Sve mu, što je, po istini kaza:
"Iskoči mi iz ruku dijete,
Provrže se crnijem jagnjetom,
"I uteče mene uz planinu."
Manojlo se tade sjetovaše:
"Ja sam, ljubo, jagnje dočekao,
"Ubio ga, pa ga ispekao,
"I od njega, ljubo, objedova',
"I pleće sam mesa ostavio;
"Vrzi ruku u zobnicu vrancu!"
Ona bači u zobnicu ruku,
Ono pleće mesa dofatila,
Al' je ono od đeteta ruka!
Tader mu je ljuba govorila:
"A Manojle, trag ti poginuo!
"Ti ne bio prodavati kuma."
Bogu fala, jer j' ovako bilo!

Zaručnica Laza Radanovića.

Kad se ženi Radanović Lazo,
On isprosi lepotu devojku,
I sakupi iljadu svatova,
Ode pravo dvoru devojačkom;
Daleko i majka ugledala,
Ugledala, pa je besedila:
"Sad ću stati na dvor na kapiju,
"Da ja gledam kićene svatove."
Kad su svati blizu dvora bili,
Besedila devojačka majka:
"Idu, ćerko, kićeni svatovi,
U čije će dvore ulaziti?
"Čija će i majka dočekati?
"Čija l' braća konje privatiti?
"Čij' li baba vinom poslužiti?
"Čija l' seja darom darivati?"
Kad devojka reči razabrala,
Besedila svojoj staroj majki;
"Oj starice, mila majko moja!
"To je, majko, Radanović Lazo,
"I to su mu kićeni svatovi,
"I pravo će našem belom dvoru;
"Veće slaži moje bele dare:
"Ti ćeš, majko, svate dočekati,
"Moja braća konje privatiti,
"Moja seja darom darivati,
"Mili babo vinom napojiti."
Dok su svati u dvor ulazili,
Zavadi se majka i devojka,
Ne o grade, ni o vinograde,
Već o jednu tananu košulju;
Majka oće da ostavi sinu,
A devojka svome đuvegiji;
Tad' se majka na nju naljutila,
Pa je stala dvoru na kapiju,
Na studen se kamen naslonila,
Na kamenu grozne suze lije,
Nju mi pita Radanović Lazo:
"Oj Boga ti, mila majko moja!
"Koja ti je golema nevolja,
"Te ti nisi svate dočekala,
"Već si stala dvoru na kapiju,
"Na studen se kamen naslonila,
"I na njega grozne suze roniš?"
Majka Lazi tijo odgovara:
"Ao Lazo, zete nesuđeni!
"Kako ću ti ja vesela biti,
"Kako l' svate jadna dočekati,
"Kad je tvoja umrla devojka,
"Juče smo je mladu saranili?"
Onda Lazo majki govorio:
"Kazuj groblje, gdi je ukopana.
"Da ja vidim i mrtvu devojku."
Kad je majka reči razabrala,
Besedila Radanović-Lazi:
"Ja ti groblja ne smem kazivati,
"Jer je kod nas čudan adet post'o:
"Kad umire pod prsten devojka,
"Ne kopa se u to novo groblje,
"Već se baca u to sinje more."
Kad to čuo Radanović Lazo,
Besedio kićenim svatovma:
"Oj svatovi, moja braćo draga!
"Čekajte me u belome dvoru,
"Dok otidem na nove pazare,
"Da ja kupim svile svakojake,
"Da ja pletem mrežu šarovitu,
"Da ja tražim po moru devojku,
"Il' ć' u meni živo srce pući."
Kad je Lazo ovo besedio,
Slušala ga tanana robinja,
Pa je njemu tijo besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"Nije tvoja umrla devojka,
"Već se ona s majkom zavadila,
"Ni o grade, ni o vinograde;
"Već o jednu tananu košulju:
"Majka oće da ostavi sinu,
"A devojka tebi da ponese."
Kad je Lazo reči razabrao,
On besedi kumu i deveru:
"Oj Boga vam, kume i devere!
"Vi idite gore na čardake,
"Dovedite lepotu devojku,
"U njene joj dare ne dirajte,
"Jer u mene dosta dara ima."
Kad to čuo kume i devere,
Poslušali Radanović-Lazu:
Otidoše na gornje čardake,
Dovedoše lepotu devojku,
U dare joj ni dirnuli nisu.
Kad su Božji zakon savršili,
Devojka se sa rodom oprašta:
Ljubi oca, ljubi staru majku,
Ljubi braću i milu sestricu,
Pa je majki onda besedila:
"Oprosti mi, mila majko moja!
"Što sam tebi, majko, sagrešila."
Ali majka kune bez prestanka:
"Mila kćeri, i tebe ne bilo!
"Ni doprla tamo, ni ovamo!
"Već ostala sredi gore čarne."
Kad devojka reči razabrala,
Ud'riše joj suze od očiju.
Digoše se kićeni svatovi,
Odvedoše lepotu devojku.
Kad su bili sredi gore čarne,
Al' devojku zabolela glava,
Besedila svom ručnom deveru:
"Oj devere, moj zlaćen prstene!
"Ti mi zovni Radanović-Lazu.
"Kad je dever reči razabrao,
Brže ode Radanović-Lazi,
Pa je Lazi tijo besedio:
"Ajde, Lazo, brže u natrage,
"Devojka se naša razbolela,
"Na kuma se glavom naslonila."
Kad je Lazo reči razabrao,
On otide lepoti devojki,
Pa je pita Radanović Lazo:
"Što je tebi, lepota devojko?
"Što je tebe zabolela glava?"
Devojka je njemu besedila:
"Gospodaru, Radanović-Lazo!
"De mi skupi kićene svatove."
Skupi Lazo kićene svatove,
Devojka im lepo zafalila
Na ljubavi i na prijateljstvu;
Svakom dala po kitu bosiljka,
Lazi dala tananu košulju,
Za koju se s majkom zavadila,
Pa je njemu tijo besedila:
"Na košulju, Radanović-Lazo!
"Pod grlom joj puce jadikovo,
"Jadikovo i čemerikovo:
"Kudgod odiš, neka jadikuješ;
"A gdi staneš, da čemerikuješ;
"A mene je zabolela glava,
"A od srca preboleti ne ću."
To izusti, pa dušicu pusti.
Tad' je Lazo svatom besedio:
"Sad na noge, kićeni svatovi!
"S nadžaci joj raku iskopajte,
"A sabljama sanduk satešite,
"Više glave ružu usadite,
"Oko groba klupe napravite,
"Niže nogu bunar iskopajte:
"Rad' mirisa nek se ružom kite,
"Od umora na klupe sedaju,
"A od žeđi ladne vode piju."
Često Lazo na grob izlazio,
Pa je pit'o svoju zaručnicu:
"Jel' ti, dušo, zemlja doteščala?"
Devojka mu mrtva odgovara:
"Nije meni zemlja doteščala,
"Već je teška materina kletva."

Jovan i divski starješina.
(iz Crne gore).

Car hoćaše izgubiti ljubu,
Car hoćaše, i nevolja mu je,
E mu ljuba mlogo zakrivila,
I za to je care pomrzio;
Ma je sluge izgubit' ne dadu,
No se mole caru čestitome,
Te gospođu svoju izmoliše:
Car je svoje sluge poslušao,
Pokloni joj život za godinu.
Ona sina imaše Jovana,
Pa đetetu svome govorila:
"O kamo te, moj Jovane sine!
"Hoćeš li se odricat' od majke?"
Dijete su suze propanule,
Pa dijete majci govorilo:
"Čuješ li me, moja mila majko!
"Ja ću s tobom po sv'jetu bježati."
A njemu je majka govorila:
"Hajd' uljezi caru u saraje,
"Te izvedi gojena Labuda,
"Da bježimo, sinko, po svijetu."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
Te je majku svoju poslušao
(A nema mu do petnaest ljetah),
I Labuda svoga izvodio,
Bačiše se njemu o ramena;
No je Jovan majci govorio:
"A za Boga, moja mila majko!
"Kad m' odvoji od oca mojega,
"Koji nema do mene jednoga,
"Kud ćemo se, majko, dijevati?"
A majka je sinu govorila:
"Da bježimo, sinko, po svijetu,
"A od cara i moga i tvoga,
"A daleko trideset konakah,
"Đe ne care ni čuti ne može,
"A nekmoli očima viđeti."
Oni bježe zemljom i svijetom,
Dok dođoše u divsku planinu,
Tu nađoše studenu pećinu,
Ali u nju sedamdeset divah,
Među njima divski starješina.
Kad Jovana divi ugledaše,
Krenuše se, da mu uzmu glavu;
Žestok li je ludani Jovane!
Od bedrice sablju izvadio,
Slobodno je njima udario,
I pos'ječe sedamdeset divah,
A skri mu se divski starješina.
On je s majkom nojcu boravio;
A kad sjutra dan i zora dođe,
No se Jovan strpljeti ne moga',
Već on u lov u planinu pođe
Na njegova gojena Labuda,
Te on lovi srne i košute;
Kad po podne sunce navalilo,
On otide u pećinu k majci
I donese srnu i košutu,
Da zarani odagnatu majku.
No mu majka tader besjedila:
"O Jovane, hajde pred pećinu,
"Te počini trudan i umoran."
On posluša roditelja svoga.
Hitro Jovan pred pećinu pođe,
A majka mu diva ugledala
U pećinu, divsku starješinu,
Pa joj divski starješina vika:
"Hajd' ovamo, Jovanova majko!
"Hodi k mene, da ašikujemo."
A ona mu tader besjedila:
"Hodi k mene, divski starješina!
"Hodi k mene, da mi lice ljubiš."
A on joj je tader govorio:
"Ja ne smijem od Jovana tvoga,
"Koji zgubi sedamdeset divah,
"No kad dođe Jovan u pećinu,
"A ti tvoje dijete upitaj,
"Boji li se do Boga i koga,
"Pa najprije igru zametnite,
"Prokletoga u ruke prstena,
"Oko njega te se kune krivo,
"Dijete je ludo i nevješto,
"Ti ćeš njega lasno nadigrati,
"Pak mu sveži ruke naopako,
"A ja ću ga onda pogubiti,
"Pak ćem' onda mi ašikovati."
A kad Jovan u pećinu dođe,
Večeraše gospodsku večeru,
Pa mu tader majka govorila:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Ti izgubi sedamdeset divah,
"A ti ideš, sinko, planinama,
"Bojiš li se do Boga i koga?"
No joj Jovan riječ govorio:
"Ja se bojim Boga velikoga,
"Ne bojim se nikakva junaka,
"Doklen mi je gojeni Labude."
Tad' Jovanu besjedila majka:
"O Jovane, moj jedini sine!
"Mi smo jadni, sinko, obojica,
"Hod', da malu igru zametnemo."
Jovan svoju poslušao majku,
Pa je šnjome igru zametnuo,
Ponajprijed u ruke prstena;
On mogaše nadigrati majku,
On mogaše, nego ne hoćaše,
No je njega majka nadigrala:
"Ja sam tebe, dijete, dobila."
Pa mu obje savezala ruke
Od lakatah te do vrh nokatah;
Ludi Jovan rastegnu rukama,
Na sedmoro konop raskinuo.
Kada sjutra dan i zora dođe,
Jovan pođe u lov u planinu.
Kad na drumu carevome dođe,
Iz svijeta srete ćiridžije
I pred njima ćiridžiju Rada,
Đe ćeraju šezdeset tovarah
Sve na golo vina i šenice;
Jovan im se na put učinio,
I pred njima kapicu skinuo:
"Molim vi se, braćo iz svijeta,
"Prodajte mi šezdeset tovarah
"Sve na golo vina i šenice,
"Da ja ranim odagnatu majku,
"Da vi platim žutijem dukatom."
Ćiridžije robu mu prodale;
No ga pita ćiridžija Rade:
"A tako ti, dijete Jovane!
"Đe je tvoja ostarala majka?"
Jovan majku u pećinu kaže;
Pa s' ondolen šnjima podignuo,
Kad daleko od pećine bili,
Ma pećinu bjehu ugledali,
I Jovana ugledala majka,
Pa se ona vrnu u pećinu,
Pa je divu riječ govorila:
"Nu hod', dive, da mi promislimo,
"Evo ide dijete Jovane,
"Kako bismo njega izgubili,
"Pa mi tader da ašikujemo."
A div joj je riječ govorio:
"Učini se bez nevolje bona;
"A kad dođe dijete Jovane,
"On se hoće majci prepanuti,
"Pa će majku za ponude pitat':
""Bi li, majko, kakvijeh ponudah?" "
"Ti ćeš njemu ovako kazati:
""Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
""Iz velike vode Kaladžijnske;" "
"U vodu je nesita aždaha,
"Što proždire konje i junake,
"I kod nje su dva ljuta arslana,
"Što iziju živoga junaka;
"Ne bi li ga proždrla aždaha,
"Il' izjeli dva ljuti arslana."
Pa kad Jovan u pećinu dođe,
Ali bonu nahodio majku;
Sjede Jovan majci više glave,
Žalosne ga suze propanule:
"Kuku mene, moja mila majko!
"Bi li, majko, kakvijeh ponudah?"
Ona mu je riječ govorila.
"Ja bih, sinko, sa bukve jabuku
"Iz velike vode Kaladžijnske,
"Čini mi se, bi mi bolje bilo."
Skoči Jovan od zemlje na noge,
I Labuda svoga uzjahao,
Pa otide noći bez mjeseca,
Hitro Jovan k vodi dolazio,
I u vodu ugoni Labuda,
Te dofati sa bukve jabuku,
A kad bio ukraj vode ladne,
Opazi ga nesita aždaha,
Na Jovana uriš učinjela,
Na sablju je Jovan dočekuje,
I aždahi glavu okinuo;
Al' skočiše dva silni arslana,
I veliku vodu zamutiše,
A Jovanu skaču na Labuda,
Dijete je srca žestokoga,
Oba ih je živa ufatio,
Labudu ih za rep savezao,
Povede ih zelenom planinom,
U pećinu majci dolazio,
I dade joj sa bukve jabuku.
Kad to viđe Jovanova majka,
Jovanu je riječ govorila:
"O Jovane, da te, sinko, pitam:
"Bud sam ideš zelenom planinom,
"Da t' ufate od gore hajduci,
"Da ti spute obadvije ruke,
"Bi l' ti i što zadržalo ruke?"
A Jovan joj tader govorio:
"Ja bih svašto, majko, raskinuo,
"Do prokleto drndarsko tetivo."
Kad to čula Jovanova majka,
Ona skoči od zemlje na noge,
I tetivo hitro nalazila,
Pa je njemu ruke savezala
Od lakatah te do vrh nokatah,
Od nokatah lije krvca crna,
Pa je Jovan majci govorio:
"A za Boga, ostarala majko!
"Odriješi moje b'jele ruke,
"Jer mi, majko, obje otpadoše."
Ona trnu od zemlje na noge,
Hitro diva iz pećine vika.
Brzo divski dođe starješina;
Od Jovana muku napraviše:
Obadva mu oka izvadiše,
Bačiše ga ukraj od pećine.
Pa su onđe nojcu boravili.
Kada sjutra dan i zora dođe,
No se kučka s divom dogovara:
"Čuješ li me, divski starješina!
"Ti dofati ludoga Jovana,
"Slijepa ga na Labuda bači,
"Povedi ga zelenom planinom,
"Te ga bači u jamu studenu."
Skoči dive, dofati Jovana,
Kad ga dive bješe dofatio,
Stade cika ludoga Jovana,
Pa ih kumi Bogom velikijem:
"Nemojte me u jamu bačivat',
No me bač'te na drum u planinu."
No mu majka ni habera ne ma,
Već je ona divu govorila:
"Bači, dive, vraga i đavola."
Povede ga zelenom planinom,
Silnu jamu ukraj druma nađe,
Pa ga jami u dubljinu bači.
Kud će diva nesreća taknuti!
Ali je to Gospod naredio,
Te mu sveza nad jamu Labuda,
Pa otolen u pećinu pođe.
Malo bilo, ništa ne stanulo,
Da je kome žalost poslušati:
Stoji cika gojena Labuda,
Labud bije jamu kopitima
(Od kopitah cjepanice skaču),
Da dofati zubom gospodara;
Ali stade tutanj uz planinu:
Evo ide tridest ćiridžija
I pred njima ćiridžija Rade,
Kad pogleda ukraj druma puta,
Višti Labud viš' luda Jovana,
No govori ćiridžija Rade:
"Nu viđite, moja braćo draga!
"Eno Labud ludoga Jovana,
"Đe mu pusti u planinu višti,
"Bog zna, mu je Jovan poginuo;
"Haj'te, braćo, da vidimo onđe."
Kad dođoše na jamu studenu,
Višti Labud, kopitama kaže;
Tadar skoči ćiridžija Rade,
I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga,
Te napravi petnaest komata,
Pa se Rade preko pasa sveza,
Spustiše ga tridest ćiridžija;
Tu Jovana u životu nađe,
I izvadi ludoga Jovana,
Pa mu b'jele odriješi ruke,
Krenu da ga vodi po svijetu;
Kumi Rada dijete Jovane:
"Bogom brate, ćiridžija Rade!
"Ne vodite mene po svijetu,
"No me bač'te na pusta Labuda,
"Zajmite me vodi Kaladžijnskoj,
"E umrijeh od žeđi junačke;
"A pođite dva tri u Kosovo,
"A u moje Bogom posestrime,
"Posestrime krčmarice Jane,
"Neka dođe vodi Kaladžijnskoj,
"Da me zajmi u polje Kosovo,
"Razumna je uma i pameti,
"Guslara joj u svijetu nema,
"Ne bi li me guđet' naučila."
To je Rade za Boga primio,
Te ga bači na konja Labuda,
A zajmi ga vodi Kaladžijnskoj,
Tu Jovana bješe ostavio,
A sahiju posla u Kosovo.
Kad je Janu haber dopanuo,
Hitro dvije dozivala sluge,
Te joj sluge konje dovedoše,
Pa otide šnjima niz Kosovo.
Sam na vodi Jovan Kaladžijnskoj,
Pišti momče, kako zmija ljuta,
No ga čula od planine vila,
K Jovanu je brzo dolećela,
Kad pogleda ludoga Jovana,
E su njemu oči izvađene,
Umi njega vodom Kaladžijnskom,
Pa je vila Boga zamolila,
I Jovanu oči satvorila.
Kad se Jovan očih dofatio,
I svojega uzjaha Labuda,
Pa ga igra pokraj vode ladne,
Poje Jovan iz grla bijela:
"Mili Bože, na svemu ti fala,
"Koji si mi bio na pomoći!
"No ne fala mojoj staroj majci,
"Koja svoje iskobi dijete!"
Ali ide krčmarica Jana
Na silnoga hata debeloga,
A kad viđe ludoga Jovana,
Prije su je suze propanule,
Pa se potljen grohotljivo smije
"Blago mene, mio pobratime!
"Bog zna, su ti oči proboljele?"
Ruke šire, u lica se ljube,
Za velje ga jade upitala,
Što j' od majke čedo dočekalo,
Što učini! prokleta joj duša!
Pa se ladna napojiše vina
Ondolen se oni razdvojiše:
Jana minu u polje Kosovo,
Jovan pođe da traži krvnike.
A kad Jovan pred pećinu dođe,
Al' mu sjedi pred pećinu majka,
Strašna diva u perčinu bište,
Pa pogleda, ugleda Jovana,
Pa je divu riječ govorila:
"Kuku, dive, evo Jovan ludi!"
Pa skočiše od zemlje na noge:
Stan' da vidiš Jovanove majke,
Kako prama kučka u planinu!
Div ulježe u lednu pećinu.
Brzo Jovan majku ufatio,
Pa joj sputi obadvije ruke,
Frk je bači na silna Labuda,
A divu je glavu okinuo,
Pa se Jovan bači na Labuda,
On otide zemljom i svijetom,
Da on traži svoju postojbinu.
Kad se bješe primaknuo blizu,
Nogo caru muštuluci gredu:
Koji prvi na muštuluk dođe,
Njima hate nesedlane daje;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Njima spenzu nebrojenu daje;
Koji treći na muštuluk dođe,
Njima čohu nekrojenu daje
Kad ispade Jovan na Labudu,
Željna li ga sluge ugledale,
A caru su riječ govorili:
"A evo ga, dragi gospodaru!"
Skoči care iz svoje stolice,
Te car svoje susrete dijete,
Žalosno je sina prigrlio,
Pa Jovanu riječ govorio:
"A Jovane, sve ti prosto, sinko!
"Što učini od oca svojega?
Ja sam reka', nikad doći ne ćeš "
Pa mu silni šemluk udariše;
No se caru dijete požali,
Što je njemu učinjela majka;
Pa skočiše, te je ufatiše,
Obukli joj tananu košulju,
Namazaše prahom i katranom,
Pa zaždiše su četiri strane;
Ali vika Jovanova majka:
"Ne daj majku, dijete Jovane!
"Izgorje ti majku oganj živi."
No joj Jovan riječ govorio:
"A neka te, prokleta ti duša!"
Sva izgorje o njegovoj duši.

Braća i sestra.

Rani majka devet mili sina
I desetu šćercu mljezinicu;
Ranila ih dok ih odranila,
Dokle bili sini na ženidbu,
A đevojka bila na udaju,
Nju mi prose mlogi prosioci
Jedno bane, drugo dženerale,
Treće prosi iz sela komšija
Majka daje u selo komšiji,
Braća daju s preko mora^[6] banu,
Još su braća sestri besjedila:
"Ja ti pođi, naša mila sejo,
"Ja ti pođi s preko mora banu,
"Mi ćemo te često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice."
To je sestra braću poslušala,
Ona pođe s preko mora banu.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Ja Bog pušća od sebe moriju,
Te pomori devet milih brata,
Sama osta samorana majka.
Tako stade tri godine dana.
Ljuto pišti sestrica Jelica:
"Mili Bože, čuda velikoga!
"Što sam vrlo braći zgriješila,
"Te me braća pohoditi ne će?"
Nju mi kore mloge jetrvice:
"Kučko jedna, naša jetrvice!
"Ti si vrlo braći omrznula,
"Te te braća pohoditi ne će."
Ljuto pišti sestrica Jelica,
Ljuto pišti jutrom i večerom.
Al' se milu Bogu ražalilo,
Pa on posla dva svoja anđela:
"Id'te dolje, dva moja anđela,
"Do bijela groba Jovanova,
"Jovanova, brata najmlađega,
"Vašijem ga duhom zadanite,
"Od groba mu konja načinite,
"Od zemljice mijes'te kolače,
"Od pokrova režite darove;
"Spremite ga sestri u pohode."
Hitro idu dva Božja anđela
Do bijela groba Jovanova,
Od groba mu konja načiniše,
Njinijem ga duhom zadanuše,
Od zemljice mijese kolače,
Od pokrova rezaše darove;
Spremiše ga sestri u pohode.
Hitro ide nejačak Jovane;
Kad je bio dvoru na pomolu,
Daleko ga seja ugledala,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Od žalosti vrlo zaplakala,
Ruke šire, u lice se ljube;
Pa je seja bratu besjedila:
"Jeste l' mi se, brate, zatjecali,
"Kad ste mene mladu udavali,
"Da ćete me često pohoditi:
"U godini svakoga mjeseca,
"U mjesecu svake neđeljice?
"Evo danas tri godine dana
"Nijeste me jošte pohodili!"
Još je njemu seja besjedila:
"Što si tako, brate, potavnjeo
"Baš kan' da si pod zemljicom bio?"
Besjedi joj nejačak Jovane:
"Šuti, sejo, ako Boga znadeš!
"Mene jeste golema nevolja:
"Dok sam osam brata oženio,
"I dvorio osam milih snaha;
"A kako se braća iženiše,
"Devet b'jelih kuća načinismo;
"Za to sam ti pocrnjeo, sejo."
I on bio tri bijela dana.
Oprema se sestrica Jelica,
I oprema gospodske darove,
Da daruje braću i snašice:
Braći reže svilene košulje,
A snahama burme i prstenje.
Al' je Jovo vrlo ustavljaše:
"Ti ne idi, moja mila sejo,
"Dok još braće u pohode dođe."
Al' Jelica ostanuti ne će;
Ona spremi gospodske darove;
Otale se Jovo podigao
I sa šnjime sestrica Jelica.
A kad blizu dvora dolaziše,
Kod dvora je prebijela crkva.
Pa besjedi nejačak Jovane:
"Ti počekaj, moja mila sejo,
"Dok ja odem za bijelu crkvu:
"Kad smo srednjeg brata oženili,
"Ja sam zlatan prsten izgubio,
"Da potražim, moja mila sejo."
Ode u grob nejačak Jovane,
A ostade sestrica Jelica
Čekajući nejačka Jovana.
Čekala ga, pa ga potražila,
Al' kod crkve mlogo novo groblje:
Tu se odmah jadu osjetila,
Đe j' umr'o nejačak Jovane.
Hitro ide dvoru bijelome;
Kad je blizu dvora dolazila,
Al' u dvoru kuka kukavica;
To ne bila sinja kukavica,
Veće njina ostarila majka.
A Jelica na vrata dolazi,
Ona viče iz grla bijela:
"Jadna majko, otvori mi vrata."
Stara majka iz dvora besjedi:
"Id' odatle, od Boga morijo,
"Devet si mi sina umorila,
"I men' hoćeš ostarilu majku?"
A Jelica bila besjedila:
"Jadna majko, otvori mi vrata,
"Ovo nije od Boga morija,
"Već Jelica tvoja mila šćerca."
Pa joj majka otvorila vrata,
Zakukaše, kano kukavice,
Rukama se b'jelim zagrliše,
Obje mrtve na zemlju padoše.

6) "s preko mora" mjesto: iz preko mora.

Milan-beg i Dragutin-beg.

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine.
Koliko se braća milovala,
Pod njima se dobri konji ljube.
Beg Milan-beg bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Hodi, brate, da se iženimo."
Beg Dragutin bratu govorio:
"Lasno bi se, brate, iženili;
"Al' kad tuđe seje sastavimo,
"Tuđe će nas seje zavaditi,
"Baška će nam dvore pograditi,
"Između njih trnje posaditi,
"I kroz trnje vodu navratiti,
"Neka trnje u visinu raste,
"Da se nikad sastat' ne moremo."
Beg Milan-beg brate ne slušaše,
Već isprosi lijepu đevojku
I iskupi kićene svatove,
Te dovede lijepu đevojku,
Načinio šenluk i veselje.
Kad je bilo noći po jaciji,
Mladijence u đerdek svedoše;
Kada beže u odaju uđe,
A đevojka stoji pod duvakom,
On za sobom zatvorio vrata,
Diže curi puli duvak s lica,
Sinu lice, kano žarko sunce,
Beg zagrli lijepu đevojku,
Hotijaše, da je i poljubi;
Al' mu veli lijepa đevojka:
"Gospodaru, bego Milan-bego!
"Ne dam tebi lica obljubiti,
"Dok ne vidim tvoga brata glave,
"Đe se mrtva po avliji valja."
Ondar joj je bego govorio:
"Ne budali, lijepa đevojko!
"Volim brata od očinjeg vida;
"Ko bi mog'o bratu kidisati?"
Veli njemu lijepa đevojka:
"Ako ti je žao kidisati,
"Ti ćeš sjutra rano uraniti,
"Pa ti hajde u lov u planinu,
"I povedi brata Dragutina,
"Ponesite sive sokolove,
"Povedite hrte i zagare,
"Pa krećite tice jarebice,
"Napušćajte sive sokolove,
"Nek fataju tice jarebice;
"A krećite srne i košute,
"Napušćajte hrte i zagare,
"Neka taru srne i košute;
"Pa najpošlje, bego Milan-bego,
"Ti zametni hajku u planini,
"Pa ti kreni zvijera arslana,
"Svoga brata metni na busiju,
"Otkuda će arslan udariti,
"Pa će njega arslan pogubiti."
To je bego odmah kail bio,
On joj reče, da će učiniti;
Tada mu je lice dopuštila.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio beže Milan-beže,
Ide bratu u drugu odaju,
Da on budi brata Dragutina;
Al' mu bratac prije uranio,
Na demir se pendžer naslonio,
Pa premišlja misli svakojake.
Njemu Milan Božju pomoć daje,
Dragutin mu ljevše prifatio;
Milan mu je onda govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"Jesam, brate, lova poželio,
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je bratu govorio:
"Moj rođeni brate, Milan-beže!
"Ja sam noćas zao san usnio:
"Đe nam munja od zapada sinu,
"A grom puče iz vedroga neba,
"Pa u naše udario dvore,
"Ja umrijeh, ti prebolje, brate."
Milan-beg je bratu govorio:
"A moj brate, beže Dragutine!
"San je klapa, a Bog je istina;
"Nikad sanku vjerovati nije;
"Da idemo u lov u planinu."
Dragutin je brata poslušao:
"Hajde, brate, zovi naše sluge,
"Da povedu hrte i zagare,
"Da ponesu sive sokolove,
"Dok ja idem snahi u odaju."
Pa od zemlje na noge skočio,
Te on ide snahi u odaju.
Kad uniđe snahi u odaju,
Ali snaha kod pendžera sjedi,
Njoj Dragutin dobro jutro viče,
Spram njeg' snaha na noge skočila,
Dragutinu Boga prifatila,
Bijelu mu poljubila ruku
Podmače mu zlaćenu stolicu,
Šećerli mu kavu iznijela
I pred kavu žeženu rakiju.
Njojzi veli beže Dragutine:
"Snaho moja, Milan-begovice!
"Jesi l' mi se jučer umorila
"A jašući konja velikoga?
"Jesi li mi noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Mom Milanu na desnici ruci?"
Na to njemu snaha odgovara:
"A đevere, moj zlaćen prstene!
"Jesam ti se juče umorila,
"Ali sam ti noćas počinula
"U čardaku na meku dušeku
"Tvom Milanu na desnici ruci."
Al' da vidiš bega Dragutina!
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi devet prstenova
Sve od čista saliveni zlata
I u njima dragi kamenovi,
I uza njih stotinu dukata,
Te dariva svoju snahu dragu.
Snaha mu je poljubila ruku,
Izvadila od zlata maramu,
Ts dariva bega Dragutina.
I odoše u lov u planinu;
Oni dižu tice jarebice,
Napušćaju sive sokolove,
Te fataju tice jarebice;
Oni kreću srne i košute,
Napušćaju hrte i zagare,
Te fataju srne i košute.
Pa najpošlje hajku zametnuše,
A Milan-beg pometa busije,
Dragutina metnu na busiju,
Otkuda će arslan udariti.
Zavikaše po gori hajkači,
I krenuše zvijera arslana,
Na bega je arslan udario;
Kad sagleda zvijere arslane,
Kad sagleda bega Dragutina,
Na bega je juriš učinio.
Beg se brani drvljem i kamenjem,
I najpotlje zlaćenom maramom,
Što je njega snaha darivala;
Ufati ga zvijere arslane,
Al' zavika beže Dragutine:
"Đe si, brate, beže Milan-beže?
"Pogubi me zvijere arslane!"
Kad to čuo beže Milan-beže,
Tada mu je žao brata bilo,
Pa poteče bratu po avazu;
Kad dopade bratu u busiju,
Al' na bratu ruse glave nejma.
Žao bilo begu Milan-begu,
Brže jaše konja velikoga,
Pa on ode dvoru bijelome;
Pa on ode na gornje čardake,
Pa uzima svoju vjernu ljubu,
Te je baca s gornjega čardaka
On je baca na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade.
On nakupi bisage dukata,
Pa posjede konja velikoga,
On ostavi dvore i timare,
Pa otide glavom po svijetu.

Mujo i Alija^[7].
(iz Crne gore).

Dva su brata divno živovali:
Jedno Mujo, a drugo Alija;
Koliko su divno živovali,
Ispod sebe konje mijenjali
I sa sebe svijetlo oruže;
Pa se digli na jezero mutno,
U jezero utvu ugledaše,
Oba su ju pozlaćena krila.
Mujo pušti sivoga sokola,
A Alija pitomu žuricu,
Uloviše utvu u jezero.
Mujo reče: "Soko je ufati."
A Alija: "Nije, no žurica"
To je Muju ža' na sv'jetu bilo,
Pa sjedoše pod jelu zelenu,
I pod jelu piju vino ladno,
U vino ih sanak prevario.
To gledale tri bijele vile,
Najstarija vila besjedila:
"Čudne onjen dva dobra junaka!
"Koja bi ih vila zavadila,
"Dati ću ju stotinu cekinah."
No najmlađa polećela vila,
Polećela na bijela krila,
Ona pade Muju više glave,
Pa mi tople suze prolijeva,
Dok Mujovo progorelo lice;
Skoči Mujo, ka' da se pomami,
Kad pogleda, ugleda đevojku,
Pa aliju brata dozivaše:
"Ustan', Ale, doma da idemo!"
Skoči Ture od zemlje na noge,
Pa je Muju bratu govorio:
"A ne, Mujo, rđa te ubila!
"Tebe dvije, a mene ni jedna!"^[8]To je Muju ža' na sv'jetu bilo,
Od pojasa povadi handžara,
I Aliju na srce ud'rio.
Pade Ale na zelenu travu,
A Mujo se đoga dofatio,
Za se bači lijepu đevojku,
I okrenu dvoru niz planine.
Stade cika Alijna vrančića,
Ale ranjen brata dozivaše:
"O ti Mujo, brate i krvniče!
"Povrni se, Mujo, na tragove,
"Uzmi moga maloga vrančića,
"Da ne višti pusti proz planinu;
"A biće ti po družini fala,
"Ka' si svoje oči izvadio!"
Tad' se Mujo natrag povratio,
Te on uze Alijina vranca,
Na njeg' bači lijepu đevojku,
I uminu Mujo planinama.
Kad je bio nasred druma puta.
Srete vrana bez desnoga krila,
Pa je tici riječ govorio:
"A tako ti, crna tice vrane!
"Kako ti je bez desnoga krila?"
No mu tica piskom odgovara:
"Mene jeste bez krila mojega,
"Kako bratu, koji brata nema,
"Ka' i tebe bez Alije, Mujo!"
Onda Ture sobom besjedilo:
"Zlo ti, Mujo, današnje junaštvo!
"Da bud li me tice prekoriše,
"Da kako te braća i družina!"
No mu tade vila govorila:
"Povrni se, Mujo, na tragove!
"Nekada sam vidarica bila,
"Ja bih tvoga brata izvidala."
Povrnu se Mujo na tragove,
A kad tamo do jezera dođe,
Za sobom se Ture obrnulo,
Viđe vranca, a nema đevojke!
Brzo Mujo pripade Aliji,
Ali mu je duša ispanula.
Kad to viđe Mujo Ture mlado,
Od pojasa handžar povadio,
Njime svoje srce prekosio.

7) Jamačno je ova pjesma u narodu našemu starija od Turaka u našijem zemljama, nego su ova imena poslije uzeta, i ja ih nijesam htjeo mijenjati.

8) Valja da je Mujo bio oženjen, ili se Aliji prividjelo, da kod Muja stoje dvije djevojke?

Zmija mladoženja.

Stan'te, braćo, da vi čudo kažem:
Oženi se kralje od Budima
Eto danas devet godin' dana,
Ništa kralje od poroda nema.
Podiže se kralje Milutine,
Prav' otide u lov u planinu,
Da on lovi lova po planini.
Tako njemu Bog i sreća dade,
Nit' ulovi srne ni košute;
Vrlo kralju žeđca odolela,
Pa se diže na vodu studenu,
Te se napi vode studenice,
Zakloni se za jelu zelenu;
Malo vreme za tim postajalo,
Eto otud do tri gorske vile,
Napiše se vode studenice,
Pa kod vode staše besediti;
No besedi vila najstarija:
"Čujete l' me, do dve mile ćerke!
"Znate l', ćerke, jeste l' zapazile,
"Kad s' oženi kralje od Budima?
"Eto danas devet godin' dana,
"Kako je se jadan oženio,
"I ne ima od srca poroda."
Još ovako vila besedila:
"Zna li koja kakoga lijeka,
"Ne bi l' ljuba trudna zahodila?"
Obe mlađe ništa ne govore,
Salt govori vila najstarija:
"Da zna kralje, kako ja što znadem,
"Da sakupi Budimske devojke,
"Da donese mlogo suho zlato,
"Da saplete onu sitnu mrežu,
"Sitnu mrežu od suhoga zlata,
"Da je baci u tiho Dunavo,
"Da uvati ribu zlatnokrilu,
"Da joj uzme ono desno krilo,
"Opet ribu u vodu da pusti,
"Krilo da da gospođi kraljici,
"Nek izede ono desno krilo,
"Jednak će mu trudna zahoditi."
A to kralju i sluša i gleda,
On se diže u grada Budima,
Pa sakupi Budimske devojke,
I donese mlogo suho zlato,
Te saplete onu sitnu mrežu,
Sitnu mrežu od suhoga zlata,
Meće mrežu u tiho Dunavo;
Tako njemu Bog i sreća dade,
Te uvati ribu zlatnokrilu,
Pa joj uze ono desno krilo,
Opet ribu u vodu pustio,
Krilo nosi gospođi kraljici,
Te joj daje ono desno krilo;
Kak' izede ono desno krilo,
Jednak mu je trudna zahodila.
Nosi breme za godinu dana,
Dođe vreme, breme da se ima,
Nemade se jedno muško čedo,
No s' imade jedna zmija ljuta;
Kako pade zmija na zemljicu,
Jednak zmija u duvar odmile.
Tad' otrča kraljica gospođa,
Pa ovako kralju besedila:
"Kamen, kralje, da se obraduješ,
"Obraduješ od srca porodu!
"Nemade se jedno muško čedo,
"No s' imade jedna zmija ljuta;
"Kako pade zmija na zemljicu,
"Jednak zmija u duvar odmile."
Tade kralje 'vako besedio:
"Vala Bogu na njegovu daru!"
Tako stade za sedam godina,
No besedi zmija iz duvara:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Što ti čekaš, te ne ženiš mene?"
Mrda kralje tamo i ovamo,
Još ovako kralje besedio:
"Moja zmijo, moj hudni porode!
"Ko će dati za zmiju devojku?"
No ovako zmija besedila:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Ti osedlaj konja Lastavicu,
"Pa ti idi ka Prizrenu gradu
"Od Prizrena caru čestitome,
"Car će dati za mene devojku."
Kad to začu od Budima kralje,
On osedla konja Lastavicu,
Pa se meće junak na drugoga,
Pravo ode ka Prizrenu gradu;
Kada dođe caru pod dvorove,
Sam ga care s kule ugledao,
Pa on sljeze niz kulu visoku,
Te ga srete u svojoj avliji,
Ruke šire, u lice se ljube,
Za junačko pitaju se zdravlje,
Pa ga uze za desnicu ruku,
Odvede ga na visoku kulu,
Slug' uzoše konja Lastavicu,
Odvedoše u novoga ara.
Piše vino tri bijela dana,
Dok se rujna ponapiše vina,
Doke vince uljeze u lice,
A rakija stade govoriti;
Uzmuči se kralje od Budima,
Poznade ga dare od Prizrena,
Pa je njemu bio besedio:
"A Boga ti, kralje od Budima!
"Što je tebe, kaka je nevolja?
"Te si mi se tako uzmučio?"
Stade kralje njemu besediti:
"Čuješ mene, care od Prizrena!
"Znaš li, care, jesi l' zapazio
"Kad sam ti se jadan oženio?
"Za punijeh do devet godina
"Ja nemadoh od srca poroda;
"Kad s' napuni devet godin' dana,
"Nemade se jedno muško čedo,
"No s' imade jedna zmija ljuta;
"Kako pade zmija na zemljicu,
"Jednak zmija u duvar odmile.
"Et' od tade sedam godin' dana,
"No besedi zmija iz duvara:
""O moj babo, kralje od Budima!
""Što ti čekaš, te ne ženiš mene?" "
"Ja sam 'vako zmiji besedio:
""Moja zmijo, moj hudni porode!
""Ko će dati za zmiju devojku?" "
"No je mene zmija besedila:
""O moj babo, od Budima kralje!
""Ti osedlaj konja Lastavicu,
""Pa ti idi u Prizrena bela
""Ka onome caru čestitome,
""Car će dati za mene devojku.""
"I ja sam se jadan potrudio
"I ka tebe care dohodio."
No ovako care besedio:
"Čuješ mene, kralje od Budima!
"Ti mi idi u Budima grada,
"Te ti pitaj zmiju u duvaru.
"Može li se zmija podvatiti,
"Da dovede kićene svatove
"Od Budima do Prizrena bela,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Još nikakva rosa ne okvasi;
"Ako s' može zmija pouzdati,
"Ja ću dati za zmiju devojku."
Kad to začu od Budima kralje,
Izvedoše konja Lastavicu,
On se meće konju na ramena,
Ode pravo preko polja ravna,
Kano zvezda preko vedra neba.
Kad je bio do blizu Budima,
Još je kralje ovako mislio:
"Avaj mene! do Boga jednoga!
"Gde ću naći zmiju u duvaru,
"Da joj kažem od cara pozdravlje?"
Taman dođe na Budimska vrata,
Prije njega zmija progovara:
"O moj babo, od Budima kralje!
"Dade l' care za mene devojku?"
No ovako kralje besedio:
"Zmijo moja, moj hudni porode!
"Ako s' možeš, zmijo, pouzdati,
"Da odvedeš kitu i svatove
"Od Budima do Prizrena grada,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Niti kakva rosa pa orosi,
"Dade care za tebe devojku;
"Ako l' ne mo'š odvesti svatova,
"Ne da care za tebe devojku."
No ovako zmija progovara:
"Kupi svate, hajde za devojku;
"Ja ću odvest' kićene svatove,
"Da ih nigde sunce ne ogreje
"Ni kaka ih rosa pa zarosi."
Sakupiše silu i svatove,
Sakupiše hiljadu svatova,
Svi svatovi u kraljeva dvora,
Izvedoše konja Lastavicu,
Sam se konjic po avlije šeta;
Tu viknuše ti laki čauši:
"Hazur da ste, kićeni svatovi!
"Hazur da si, mladi mladoženja!"
Kad to začu zmija iz duvara,
Tad' se smile zmija niz duvara,
Pa se primi konju uz koleno,
Pa se zavi sedlu na jabuku;
Okrenuše niz Budima grada,
Zadede se jedan modar oblak
Od Budima do Prizrena grada,
Baš ih nigde sunce ne ogreja
Nit' ih kakva rosa zarosila.
Kad otoše u Prizrena grada,
Uljegoše u dvore careve,
Svi svatovi konje provađaju,
Salt ne šeta zmija Lastavicu,
Sama joj se po avlije šeta.
Čudno ih je care dočekao,
I čudno ih darom darivao:
Svakom svatu od svile košulju,
Mladoženje konja i sokola,
Još odviše Prizrenku devojku.
Bre viknuše ti laki čauši:
"Hazur da ste, kićeni svatovi!
"Hazur da si, kume i starojko!
"Hazur da si, Prizrenka devojko!
"Vreme dođe, polazit' hoćemo."
Svi svatovi konje pojahaše,
Još uzjanu Prizrenka devojka,
Kad to vide zmija iz duvara,
Tad' se smile zmija niz duvara,
Potprimi se konju uz koleno,
Pa se zavi sedlu na jabuku;
Okrenuše niz Prizrena grada,
Po više njih jedan modar oblak.
Svi svatovi konje razigraše,
Stade igrat' zmija Lastavicu,
Koliko je njega ražljutila,
U Prizrenu istrla kaldrmu
I Prizrena redom pokvarila,
Baš se kurvić pograditi ne će
Za punijeh dvanaest godina,
Što je caru kvara učinjeno.
Pa otoše zdravo i veselo,
Otidoše u Budima grada,
Svadbu 'graše za nedelju dana,
Igraše je, pa je proigraše,
Svaki ode ka svojemu dvoru,
Zmija osta u svome duvaru,
Kralj ostade na svome divanu;
Dođe vreme, da s' svedu mladenci,
Da se svede momče i devojka,
Izvedoše lijepu devojku,
Izvedoše na kulu visoku,
Turiše je podu najvišemu.
Kad je bilo noći u ponoći,
Stade graja kule na visinu,
Tad se krade kraljica gospođa,
Ona s' krade od poda do poda,
Dok izljeze podu najvišemu,
Na oda. tvorila vrata,
Šta da vidi? čuda golemoga!
Na jastuku od zmije košulja,
U dušeku dobar junak spava,
Zagrlio Prizrenku devojku!!
Svaka ma rada je porodu,
Te ukrade od zmije košulju,
Pa je turi na tu vatru živu,
Pa potrča kralju gospodaru:
"Blago tebe a i mene kralje!
"Ja se digoh na visoku kulu,
"Na odaji ja otvorih vrata,
"Na jastuku od zmije košulja,
"U dušeku dobar junak spava,
"Zagrlio Prizrenku devojku;
"Ja ukradoh od zmije košulju,
"Pa ju turih na tu vatru živu."
"Što je, ljubo, izela te zmija!"
Potrčaše kule na visinu,
Šta da vide? čuda golemoga!
Mrtav junak u dušeku leži,
Zagrlila g' Prizrenka devojka,
I ovako ona besedila:
"Jaoj mene, do Boga jednoga!
"Što ostadoh mlada udovica!
"O svekrvo, da te Bog ubije!
"A mene si malo učinila,
"A sebe si gore dopravila."
Osta majka bez sina svojega,
Od nas pesma, a od Boga zdravlje!
Nas lagali, mi polagujemo.^[9]

U narodu našemu ima i pripovijetka, kako je žena rodila zmiju, pa kad su je ovako oženili i mlada vidjela, da u veče iz zmijine košulje izlazi prekrasan momak te s njome spava, a u jutru se opet zavlači u zmijinu košulju, ona se dogovori sa svekrvom, pa mu košulju spale na vatri. Kad se momak probudi, on otide od žene u svijet, kazavši joj, da se s djetetom, s kojijem bila trudna, ne će rastati, dokle ga ne nađe i on ruku na nju ne metne, a prije da ga ne će naći, dok ne podere gvozdene opanke i ne satre gvozden štap tražeći. Po tom ona, tražeći ga svuda, dođe k suncu, no ono joj kaže, da ga danju nigdje vidjelo nije, i pošalje je k mjesecu, da pita njega, nije li ga on gdje noću vidjeo. Na pohodu odande pokloni joj sunčeva majka zlatnu preslicu sa zlatnom kudjeljom i s vretenom. Kad dođe k mjesecu, i on joj odgovori, da ga nigdje vidjeo nije "Nego", veli, "idi k vjetru, te njega zapitaj, nije li ga gdje vidjeo, jer se on zavlači svuda." Kad odande pođe, pokloni joj mjesečeva mati zlatnu kvočku s pilićima. Kad dođe k vjetru i zapita ga, on joj kaže, da ga je u toj i u toj zemlji vidjeo, gdje se oženio

9) Gdjekoji pjevači često dodaju na svršetku pjesme:
"Onaj laže, koji meni kaže,
"Onaj laže, a ja polagujem."

S tijem pjevač pokazuje, da ni on sam ne drži sve za samu istinu, što se pjeva i caruje. Kad ga onamo nađe i opanci joj se poderu i štap prebije, ona s onijem darovima od sunčeve i mjesečeve majke potkupi njegovu ženu, te joj dopusti, tri noći s njime da prenoći. Prvu i drugu noć kraljica svoga muža nečim opoji, te je i ne vidi i ne čuje njezine riječi: "Kralju, metni ruku na mene, da bih se rastala s tvojijem djetetom;" a treću doznavši on to od sluge svoga, metne u veče pod bradu sunđer, te u njega saspe ono piće, koje mu kraljica donese, i tako ostane pri sebi i metnuvši na nju ruku, ona se rastane s djetetom i rodi mu sina zlatne kose i zlatnijeh ruku; po tom on ostavi onu zemlju i kraljicu, a s prvom se ženom i s djetetom vrati u svoje pređašnje kraljevstvo.

Opet to, ali drukčije.
(iz Crne gore).

Prošetaše do dva kaluđera
Po pržini pokraj mora slana,
Šetaju se, razgovaraju se:
"Fala Bogu, fala jedinome!
"U jadnoga Mihaila bana
"Kako nema muškoga đeteta,
"Do imaju devet đevojakah!
"Da li znade gospođa banica,
"Da ponese mrežu od bisera,
"Da je zapne moru na izvoru,
"Da ufati ribu od šes krilah,
"Da izije ribi desno krilo,
"Imala bi zlatoruka sina."
Ono njena začula jetrva,
A jetrva Kojadinovica,
Sve joj, što je i kako je, kaza.
Ponesoše mrežu od bisera,
Zapeše je moru na izvoru,
Ufatiše ribu od šes krilah.
Viđi kučke Kojadinovice!
On' izjede ribi desno krilo,
A banici dala je lijevo;
Obje dvije trudne ostanule.
Nogo viđi Kojadinovicu!
Ona ima zlatoruka sina,
A banica zmiju kraosicu,
Zmija joj se u krioce valja.
Kad to viđe Mihaile bane,
On doziva slugu Radosava:
"A nu hodi, moja vjerna slugo!
"Uzmi ovu zmiju kraosicu,
"Te je bači moru u pučinu."
Skoči sluga, zmiju dofatila,
I bači ju moru u pučinu.
A kad sluga doma dohodila,
Al' je zmija prva ugrabila,
I došla je u krioce majci.
Kad je nojca o večeri bila,
Zatvoriše zmiju u odaju,
I šnjom hojde Veruša đevojka,
Najprva kćer Mihaila bana,
Koliko se brata uželjela,
Od zmije se odvojit' ne hoće.
A kad nojca po večeri bila,
Bači zmija krila i okrilje,
I oturi od sebe košulju.
Kad to viđe Veruša đevojka,
Ona jasno od radosti visnu,
Iz odaje izljeze đevojka,
Svojoj staroj govorila majci:
"Ha, nu hodi, moja mila majko!
"Da ti vidiš čudo neglejano:
"Nije ovo zmija kraosica,
"No je ovo ognjaniti zmaju,
"Na njega su do tri obilježa:
"Vuča šapa i orluja pandža,
"Iz zubah mu živi oganj skače;
"Divan li je, jad ga zadesio!
"I mene je noćas govorio,
"Da će sutra lećet' pod oblake,
"Za godinu doma doći ne će."
Ono reče, suzama prosula,
A majka je veseliti pođe:
"Ne boj mi se, moja kćeri mila!
"Njega hoće ustaviti majka."
Pa ulježe u odaju brzo,
Ukrade mu krila i okrilje,
I ukrade od zmije košulju,
Sve u živi oganj zapretala,
Na oganj je sina izgorela.^[10]

Napomena

10) Svršetak ove pjesme vidi se da je vrlo skraćen.

Nahod Simeun.

Uranio starac kaluđere
Na Dunavo na vodu studenu,
Da zavati vode na Dunavu,
Da s' umije i Bogu se moli;
Namjera je starca nanijela,
Nađe starac sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
Mlidijaše u njemu je blago,
Odnese ga u svog namastira;
Kad otvori sanduk od olova,
Al' u njemu blaga ne bijaše,
Već u njemu jedno muško čedo,
Čedo muško od sedam danaka;
Iz sanduka čedo izvadio,
Pokrsti^[11] ga u svom namastiru,
Lijepo mu ime nađenuo,
Nađenuo: Nahod Simeune.
Ne šće davat' čedo na dojilje,
Već ga rani u svom namastiru,
Rani njega medom i šećerom.
Kad je bila čedu godinica,
Kolik' drugo od tri godinice;
Kad je bilo od tri godinice,
Kolik' drugo od sedam godina;
A kad bilo od sedam godina,
Kolik' drugo od dvanaest ljeta;
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
Kolik' drugo od dvadest godina.
Čudno Simo knjigu izučio,
Ne boji se đaka nijednoga,
Ni svojega starca igumana.
Jedno jutro u svetu neđelju
Izišli su đaci namastirski,
Te s' igraju igre svakojake:
Skaču skoka, meću se kamena,
Preskače im Nahod Simeune,
Preskače im, kamenom odmeće;
Mani bjehu đaci namastirski,
Pa govore Nahod-Simeunu:
"Simeune, jedan nahodniče!
"Ti ne imaš roda ni plemena,
"Ti se ne znaš od roda kakva si,
"Tebe j' naš'o starac igumane
"U sanduku vodi pod obalom."
Mučno bješe Nahod-Simeunu,
Ode Simo u svoju ćeliju,
Pa uzima časno jevanđelje,
Čati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
Pa on pita Nahod:Simeuna:
Što je tebe, Simeune sine?
"Te ti roniš suze od očiju?
"Šta je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod Simeune:
"Gospodine, oče igumane!
"Kore mene đaci namastirski,
"Da se ne znam od roda kakva sam,
"Da si naš'o mene pod obalom:
"Već čuješ me, oče igumane
"Ako znadeš Boga istinoga,
"Daj ti mene tvojega đogata,
"Da ja idem u svijet bijeli,
"Da ja tražim, od kakva sam roda:
"Al' sam kakva roda horjatskoga;
"Da l' od kakva roda gospodskoga;
"Ja l' ću skočit' u tiho Dunavo."
Žao bješe starcu igumanu,
Pazi Sima, kako svoga sina;
Poreza mu sv'jetlo odijelo,
Dade njemu hiljadu dukata
I đogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli,
Hoda Simo devet godinica,
Traži Simo roda i plemena,
Al' kako će njega nahoditi,
Kad nikoga pitat' ne umije?
Kada nasta godina deseta,
Na um pade Nahod-Simeunu,
Da on ide svome namastiru;
On povrati svojega đogata.
Jedno jutro bješe uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepši je od svake đevojke,
Dobro svoga odgajio đoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona viče tananu robinju:
"Živo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati đogata,
"Kaži njemu: "Kraljica te zove,
"Nešto tebe ima govoriti."
Ode živo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junače! zove te kraljica,
"Nešto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati đogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade đoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad iziđe gospođi kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Božju pomoć daje,
Kraljica mu Božju pomoć prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesoše vino i rakiju
I lijepu svaku đakoniju.
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"^[12]
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.

11) U govoru bi se kazalo: krsti ga; a pokrstiti govori se za onoga, koji je kakve druge vjere, n. p. Turčina ili Čifutina.

12) Valja da je u jevanđeliju, sprijed ili na kraju, bilo zapisano, čije je ono, ko je on, i čega radi ide po svijetu.

Opet Nahod Simeun.

Rani care u Janju devojku
Od malena do desnog kolena,
Ne rani je, da je drugom daje,
Već je rani, da je za se uzme;
Care oće, a devojka ne će;
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, al' je care ne da,
Već on uze pod silu devojku.
Po tom malo vreme postajalo,
Malo vreme, tri godine dana,
Med njima se muško čedo nađe,
Al' ga majka negovat' ne može,
Već mu savi knjige i košulje,
Pa ga zali u olovo teško,
Pa ga baci u to more sinje:
"Nosi, more, sa zemlje nepravdu;
"Ranitelj je kako i roditelj."
Podiže se patrijaru Savo,
Podiže se itar lov loviti;
Lov lovio letnji dan do podne,
I od lova pišta ne ulovi,
Kad se dvoru beše povratio,
Bog mu dade i sreća donese.
Te on nađe sanduk od olova,
Isturila voda pod obalu,
U sanduku čedo muška glava,
Nit' se smeje, nit' ručicu daje,
Ni kršteno, ni zlamenovano;
Uze Savo čedo mušku glavu,
Odnese ga Vilendari crkvi,
Pa krstiše čedo mušku glavu,
Lepo su mu ime nadenuli,
Lepo ime: Naod Simeune.
Kad je dete do konja doraslo,
Dobra konja i svetla oružja,
Lepo dete knjigu izučilo;
Al' besedi patrijaru Savo:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Ja sam tebe, čedo, odranio,
"Ranio sam al' rodio nisam,
"Naš'o sam te moru pod obalom;
"Uzmi, sine, knjige i košulje,
"Pak ti idi od grada do grada,
"Te ti traži roditelja svoga."
Uze Sima knjige i košulje,
Pa on ode od grada do grada,
A kad dođe baš u Janja grada,
U Janju se care prestavio,
Prestavio, i saranili ga,
Osta sama carica gospođa,
Osta sama u bijelu dvoru,
Nju mi prose lale i veziri,
Lale prose, a carica ne će,
Već besedi carica gospođa:
"Odber'te se šezdeset delija,
"Na lepotu da nema lepšega,
"Na visinu da nema višega;
"Ja ću stati na bela bedema,
"Baciću se zlaćenom jabukom,
"Ko ugrabi zlaćenu jabuku,
"Onoga ću verna ljuba biti."
Odbraše se šezdeset delija,
Na lepotu da lepšega nema,
Na visinu da višega nema,
I stadoše gradu pod bedema,
A carica gradu na bedema,
Pa se baci zlaćenom jabukom;
Tu se desi Naod-Simeune,
Te ugrabi zlaćenu jabuku,
Pa se venča s caricom gospođom.
Po tom malo vreme postojalo,
Malo vreme tri nedelje dana,
Podiže se Naod-Simeune,
Podiže se itar lov loviti,
Osta sama carica gospođa,
Osta sama u bijelu dvoru;
Kad carica postelju pretresla,
Ona nađe knjige i košulje:
"Mili Bože! na svemu ti fala!
"Da vrlo sam Bogu sagrešila!"
Kad je bilo sunce na zaodu,
Ide Sima iz lova itroga,
Pred njeg' šeta gospođa carica,
Roni suze niz gospodsko lice:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Da vrlo si Bogu sagrešio!
"Jer si svoju obljubio majku
"U neznanju, moje čedo drago!"
Kad to začu Naod-Simeune,
Proli suze niz gospodsko lice,
Pravo ode Vilendari crkvi,
Pade Savi preko svilna krila,
Stade grozne suze prolivati:
"A moj babo, patrijaru Savo!
"Da ti kažem do dve do tri reči:
"Ja sam Bogu vrlo sagrešio,
"Jer sam svoju obljubio majku
"U neznanju, roditelju Savo!
"Možeš li mi za to duovati?"
Al' besedi patrijaru Savo:
"Čedo moje, Naod-Simeune!
"Ne mogu ti za to duovati;
"Nije šala svoja stara majka!
"Ovako ti mogu duovati:
"Da sazidam kulu od kamena,
"Da te bacim u kamenu kulu,
"Pak da ključe u more zabacim;
"Kada ključi iz mora izađu,
"Onda ćeš se greka oprostiti."
Pa sazida patrijaru Savo,
On sazida kulu od kamena,
Baci Simu u kamenu kulu,
A ključeve u to more sinje.
Prođe vreme trideset godina,
Digoše se po moru alasi,
I po moru ribu povataše,
Uvatiše ribu zlatopernu,
Pokloniše patrijaru Savi,
Kad je Sava ribu rasporio,
U ribi je ključeve našao,
Za to Sava i zaboravio.
Počem vide, po tom i poznade:
"Jaoj meni do Boga višnjega!
"Ja sam Simu i zaboravio,
"Ovo s' ključi od mojega Sime."
Pa otvori na tavnici vrata,
Al' se onde Sima prestavio,
Prestavio, i posvetio se;
Glas dadoše na četiri strane,
Skupiše se mlogi sveštenici,
Te čatiše tri dni i tri noći,
I držaše velika denija
I čatiše velike molitve:
Mole sveca, kud će svetac poći;
Oće svetac Vilendari crkvi;
Onde nam je svetac počivao
A u krasnoj Vilendari crkvi.
Blago onom bratu rišćaninu!
Koj' celiva i prilog pridaje,
Prilog daje, i očima gledi.

Predrag i Nenad.

Rani majka dva nejaka sina,
U zlo doba u gladne godine,
Na preslicu i desnicu ruku.
Lepa im je imena nadela:
Jednom Predrag, a drugom Nenade.
Predrag majci do konja doraste,
A do konja, i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku
I pribeže gori u ajduke.
Osta majka raneći Nenada,
Nenad braca ni zaznao nije.
I Nenad je majci dorastao
A do konja i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku,
I pribeže gori u ajduke,
Ajdukova tri godine dana.
On je junak mudar i razuman,
I srećan je svuda na mejdanu;
Učini ga družba starešinom,
Starešova tri godine dana.
Al' se mlađan zaželio majke,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ja sam vam se zaželio majke,
"Ajte, braćo, da delimo blago,
"Da idemo svaki svojoj majci."
Družbina ga rado poslušala.
Kako koji izasipa blago,
Taj se njemu i zaklinje teško:
Koji bracem, a koji sestricom;
A kad Nenad svoj' izasu blago,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Brata nemam, a sestrice nemam,
"Već: tako mi Boga jedinoga!
"Desnica mi ne usala ruka
"Dobru konju griva ne opala!
"I britka mi sablja ne rđala!^[13]
"Ni u mene više nema blaga."
Kad su tako podelili blago,
Nenad sede na dobra konjica,
Pak se diže svojoj staroj majci
Lepo ga je dočekala majka,
Pred njeg' nosi slatku đakoniju.
Kad su bili seli za večeru,
Nenad majci tijo besedio:
"Oj starice, moja mila majko!
"Da mi nije od ljudi sramote,
"Da mi nije od Boga greote,
"Ne bi rek'o, da si moja majka:
"Zašt' mi nisi braca porodila,
"Jali braca, jali milu seju?
"Kad sam bio s društvom na deobi,
"Svaki mi se zaklinjaše teško:
"koji bracem, a koji sestricom,
"A ja, majko, sobom i oružjem,
"I dobrijem konjem ispod sebe."
Stara mu se nasmejala majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Ja sam tebi braca porodila,
"Predragoga tvog brata rođenog,
"I juče sam za njeg' razabrala!
"Da s' naodi i da ajdukuje
"U zelenoj gori Garevici,
"Pred četom je junak arambaša."
Besedi joj mlađani Nenade:
"Oj starice, moja mila majko!
"Pokroj na me sve novo odelo,
"Sve zeleno od čoe zelene,
"A okratko s goricom Jednako,
"Da je idem braca da potražim,
"Da me živa moja želja mine."
Besedi mu stara mila majka:
"Ne budali, mlađani Nenade!
"Jer ćeš ludo izgubiti glavu."
Ali Nenad majke ne slušaše,
Već on čini, što je njemu drago:
On pokroji na sebe odelo,
Sve zeleno od čoe zelene,
A okratko s goricom jednako,
Pak usede na dobra konjica,
I diže se braca da potraži,
Da ga živa želja mimoiđe.
Nigdi svoga on ne pušta glasa,
Niti pljunu, ni na konja viknu;
A kad dođe gori Garevici,
Kliče Nenad, kako soko sivi:
"Garevice, zelena gorice!
"Ne raniš li u sebi junaka,
"Predragoga mog brata rođena?
"Ne raniš li u sebi junaka,
"koji bi me s bracem sastavio?"
Predrag sedi pod jelom zelenom,
Predrag sedi, pije rujno vino;
Kad sasluš'o Nenadova glasa,
Družbini je braći besedio:
"Oj družbino, moja braćo draga!
"Ispadnite na drum za busiju,
"Dočekajte neznana deliju,
"Nit' ga bijte, niti ga globite,
"Već ga živa meni dovedite:
"Otkudgod je, on Je roda moga."
Ustalo je trideset momaka,
Na tri mesta sve po deset stalo.
Kad na prvi deset naišao,
Nitko ne sme pred njeg' da iziđe,
Da iziđe, da konja privati,
Već ga staše strelom strijeljati.
Besedi im mlađani Nenade:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kako mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
Oni njega propustiše s mirom.
Kad na drugi deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
I njima je Nenad besedio:
"Ne streljajte, braćo iz gorice,
"Ne bila vas vašeg brata želja,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo!"
I oni ga propustiše s mirom.
Kad na treći deset naišao,
I oni ga strelom strijeljaše,
Rasrdi se mlađani Nenade,
Pak udari na triest junaka:
Prvi deset sabljom posekao,
Drugi deset konjem pogazio,
Trebi s' deset po gori razbeže,
Koje k gori, koje k vodi ladnoj
Glas dopade Predragom junaku:
"Zle ga seo, Predrag arambaša!
"Dođe tebi neznana delija,
"Iseče ti po gori družbinu."
Predrag skoči na noge lagane,
Pak uzima luke i strijele,
Pak izlazi na drum na busiju,
Pak zaseda za jelu zelenu,
Skida njega strelom sa konjica
Na zlo ga je mesto udario,
Na zlo mesto, u srce junačko.
Vrisnu Nenad, kako soko sivi,
Vrišteći se po konju povija:
"J'o junače, iz gore zelene!
"Živa tebe, brate, Bog ubio!
"Desnica ti usanula ruka,
"Iz koje si strele ispustio!
"I desno ti oko iskočilo,
"S kojim si me, more, namotrio!
"Još te tvoga brata želja bila,
"Kano mene i brata mojega!
"Što me tužan ovud poteralo,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči saslušao,
Iza jele njega zapituje:
"Tko si junak, i čijeg si roda?"
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Što me, more, ti za roda pitaš?
"Od mene se oženiti ne ćeš;
Ja sam junak mlađani Nenade,
"Imam staru samoranu majku,
"I jednoga brata rođenoga,
"Predragoga mog brata rođena,
"Pak se digo da njega potražim,
"Da me živa moja želja mine,
"Naopako a po moju glavu!"
Kad je Predrag reči razabrao,
Od stra ljuta strele ispustio,
Pak pritrča ranjenu junaku,
Skida njega s konja na travicu:
"Ta ti li si, moj brate Nenade!
"Ja sam Predrag tvoj bratac rođeni
"Možeš li mi rane preboleti?
"Da poderem tanane košulje,
"Da te vidam i da te zavijam."
Ranjen Nenad njemu odgovara:
"Ta ti li si, moj brate rođeni!
"Vala Bogu, kad sam te video,
"Te me živa moja želja minu;
"Ne mogu ti rane preboleti,
"Već ti prosta moja krvca bila!"
To izusti, pa dušicu pusti.
Nad njim Predrag jade jadikuje:
"J'o Nenade, moje jarko sunce!
"Rano ti mi ti beše izišlo,
Pa mi tako rano ti zasede!
"Moj bosiljče iz zelene bašče!
"Rano ti mi beše procvatio,
"Pa mi tako rano ti uvenu!"
Pa potrže nože od pojasa,
Te udara sebe u srdašce,
Mrtav pade pokraj braca svoga.

13) Za čudo je, kako se u Crnoj gori ne kunu oružjem, a pripovijedaju, da je u Arnauta, njihovijeh susjeda, najveća zakletva: "Tako me puška ne prevarila u najvećoj nevolji!"

Car Duklijan i Krstitelj Jovan.
(iz Crne Gore).

Vino piju do dva pobratima
Na pržinu nakraj mora slana,
Jedno jeste care Duklijane,
A drugo je Krstitelj Jovane.
Pošto su se napojili vina,
No da reče Krstitelj Jovane:
"Hodi, pobro, da se posigramo,
"Ti korunom, a ja ću jabukom."
Pa skočiše, te se posigraše:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Ona pade moru u dubine,
Tople su ga suze propanule,
No mu care riječ progovara:
"A ne plači, dragi pobratime!
"Ne moj mene ugrabit' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
A da mu je ugrabiti ne će.
Tade care u more upliva,
A poleće Jovan na nebesa,
Pred Gospodom te je izlazio,
Pa je pred njim riječ govorio:
"Bože vječni i presveti oče!
"Hoću li se tobom zaklet' krivo
"Hoću l' caru ugrabit' korunu?"
Gospod njemu riječ govorio:
"O Jovane, moja vjerna slugo!
"Zakuni se mnome triput krivo,
"Teke ne moj mojijem imenom."
Sveti Jovan sleće na pržinu.
Tade care iz mora izide,
I iznese u zube jabuku;
Pa su opet igru zametnuli:
Sveti Jovan otisnu jabuku,
Opet pade moru u dubine,
A Jovana suze propanule,
No mu zbori care Duklijane:
"A ne boj se, mio pobratime!
"Ne moj mene ti ukrast' korunu,
"Ja ću tebe izvadit' jabuku."
Jovan mu se Bogom kunijaše,
Kune mu se Bogom po tri puta,
A da mu je ugrabiti ne će.
Car korunu vrže pod kapicu,
Kod nje stavi tacu zloglasnicu,
Pa u sinje more uronio.
Sveti Jovan more zaledio,
On zaledi dvanaes ledovah,
Pa ugrabi od zlata korunu,
I poleće k nebu u visine,
A zakrkta tica zloglasnica,
U dno mora care opazio,
Pa se zagna moru iz dubine,
Tri je leda glavom prolomio,
Pa se natrag opet povratio,
I na glavu kami dofatio,
Mali kami od hiljade okah,
I prolomi dvanaes ledovah,
Pa je svoja rasklopio krila,
Za Jovanom u poćeru pođe,
Dostiže ga na nebeska vrata,
Za desnu ga nogu ufatio,
Što dofati, ono i okide.
Suzan Jovan pred Gospodom dođe,
Sjajno sunce^[14] na nebo donese,
I Bogu se Jovan požalio,
Kako ga je care nagrdio.
Gospod mu je tade govorio:
"A ne boj se, moja vjerna slugo!
"Svakome ću tako učiniti."
To je bilo, a Bogu za slavu.

Napomena

14) Do sad svuda bješe koruna (corona, kruna), a ondje sunce!Ja sam još u djetinjstvu slušao, gdje se ovaj događaj i pripovijeda u narodu ovako:

Kad su đavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga đavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad već zemlja protuži Bogu, da hoće sva da izgori od sunca, onda Bog pošlje svetog Aranđela, da gleda kako da uzme sunce od đavola Kad siđe sveti Aranđeo na zemlju, on se udruži s đavolskijem carem; ali se đavolski car osjeti, šta on hoće, pa se dobro uzme u pamet. Hodajući tako po zemlji njih dvojica zajedno, dođu na more i stanu da se kupaju; a đavo udari koplje sa suncem u zemlju. Pošto se malo prokupaju, onda reče sveti Aranđeo: "De da ronimo, da gledamo, koji može dublje." A đavo mu odgovori: "Hajde de " Onda sveti Aranđeo zaroni, i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad :greba i đavo da zaroni, ali se boji, da mu sveti Aranđeo ne odnese sunce U tome mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka da mu čuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako đavo zaroni, sveti Aranđeo prekrsti rukom more, te na njemu postane led od devet aršina debeo, pa onda spopadne sunce i pobjegne k Bogu, a svrake stane kreka. Kad đavo čuje svračji glas, onda već vidi šta je, pa se brže bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne može na polje! Onda se brže bolje vrati opet pa dno mora, te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteci za svetijem Aranđelom! Onaj bježi, a ovaj za njim! Taman kad sveti Aranđeo korači jednom nogom k Bogu na nebo, đavo ga stigne, te mu noktima iz tabana u druge noge iščupa veliki komad mesa Kad sveti Aranđeo dođe sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplače: "Što ću, Bože, ovako grdan?" A Bog mu reče. "Ćuti, ne boj se; ja ću narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas.

Časni krsti.

Vino pije care Kostadine
U lijepu mestu Carigradu
U svojemu dvoru gospodskome,
Šnjime piju Božji apostoli:
Sveti Petar i apostol Pavle;
Al' besedi care Kostadine:
"O vrovni božji apostoli!
"Gdi su sade naši časni krsti?"
"U koga su cara čestitoga?"
A besede Božji apostoli:
"O veliki care Kostadine!
"Naši s' krsti u zemlji Jevrejskoj,
"U prokleta cara Jevrejina;
"Diži, care, svu vojsku rišćansku,
"Idi s vojskom na zemlju Jevrejsku,
"Te poaraj svu zemlju Jevrejsku
"Poaraj je i ognjem popali,
"I uvati cara Jevrejina,
"Te ga muči mukam' svakojakim;
"Al' je tvrda vera u Čivuta,
"Na muka će care umrijeti,
"Časni krsta ne će prokazati;
"Makni, care, žestoke čauše
"Do bogata dvora carevoga,
"Od carice čedo ugrabite,
"Ti naloži do dva ognja živa,
"Metni čedo međ' dva ognja živa,
"Neka pišti, kano zmija ljuta,
"A svaka je majka milostiva
"I na svoje čedo žalostiva.
"Carica će krste prokazati."
Kad je care razabrao reči,
Knjige piše na četiri strane,
Te pokupi svu vojsku rišćansku,
Ode s vojskom na zemlju Jevrejsku,
Svu Jevrejsku zemlju poarao,
Poarao, ognjem popalio,
Uvatio cara Jevrejskoga,
Mučio ga mukam' svakojakim:
Prebio mu i noge i ruke,
Povadio i oči i zube,
Na teški ga muka umorio,
Al' je tvrda vera u Čivuta,
Gdi na muka care poginuo,
Časni krsta ne te da prokaže!
Car namače žestoke čauše
Do bogata dvora carevoga,
Od carice čedo ugrabiše,
Naložiše do dva ognja živa,
Metnuš' čedo međ' dva ognja živa.
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
A pristupa prokleta Jevrejka,
A pristupa, a suze proliva,
Ljubi cara u skut i u ruku,
Čarnu zemlju, gdi papučom stoji.
"O veliki care Kostadine!
"O čestiti care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite,
"Ja ću vaše krste prokazati."
Pa zausti prokleta Jevrejka,
Zaustila krste da prokaže,
Pa i opet ne te prokazati!
Planu care, kako vatra živa:
"Bliže k ognju čedo primaknite!
"Bliže k ognju čedo primakoše,
Pisnu čedo, kako zmija ljuta,
Suze roni prokleta Jevrejka,
Vrlo moli cara Kostadina:
"O veliki care Kostadine!
"O za Boga, care Kostadine!
"Od ognja mi čedo odmaknite
"Ja ću vaše krste prokazati."
Od ognja joj čedo odmakoše,
A govori prokleta Jevrejka:
"Vidiš care Ođubar^[15] planinu?
"Diži vojsku, idi pod planinu,
"Te raskopaj Ođubar planinu,
"Naći ćete kamen stanoviti,
"Vi razbijte kamen stanoviti,
"Prosuće se mlogi krsti zlatni.
"Što Jevreji krste sakovali
"Na priliku kako vaši krsti,
"Da se vaši krsti ne poznadu."
Diže vojsku care Kostadine,
Te otide gore pod planinu,
Raskopaše Ođubar planinu,
I nađoše kamen stanoviti,
I razbiše kamen stanoviti,
Prosuše se mlogi krsti zlatni,
Što Jevreji krste sakovali
Na priliku kako naši krsti,
Da se naši krsti ne poznadu,
Odnose i caru Kostadinu,
Uzima i care Kostadine,
Pa i care o kamen udara,
Prebiju se na dvoje na troje;
Kad doneše naše krste časne,
Car zamanu da ud'ri o kamen,
Pred njime se kamen rasprskao
Kad to vide care Kostadine,
Onda care na noge ustade,
Te se časnom krstu poklonio
I časnoga krsta celivao,
I celiva sva vojska rišćanska
Kad je care krste izbavio,
Diže vojsku, ode dvoru svome
Dok je bio care Kostadine,
Časni krsti na zemlji sijali,
Sjali krasnom narodu rišćanskom,
Kad preminu care Kostadine
I čestita carica Jelena,
Onda časni krsti vaskrsoše,
Vaskrsoše gore na nebesa,
Te sijaju na onome svetu,
Kako sunce na ovome svetu.

15) Jedni pjevaju Obljuba mjesto Ođubar.

Car Kostantin i đače samouče

Slavu slavi care Kostantine
U proljeće čestit danak Đurđev,
Tri je care sovre postavio:
Jedna sovra od suvoga zlata,
Druga sovra od srebra čistoga,
Treća sovra drva šimširova.
Koja sovra od suvoga zlata,
Za njom sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare;
Koja sovra od srebra čistoga,
Za njom sjedi trista kaluđera;
Koja sovra drva šimširova,
Za njom Sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče.
Al' pošeta care Kostantine,
On se šeta od sovre do sovre,
Kad došeta sovri suva zlata,
Đeno sjedi dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"O za Boga! dvanaest vladika!
"I četiri stare patrijare!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam težak grije učinio:
"Jesam bio svoje roditelje
"Kako bih se grija ostajao?"
Veli njemu dvanaest vladika
I četiri stare patrijare,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini krune pozlaćene
"Sve od srebra i suvoga zlata
"A iskiti dragijem kamenjem,
"Te pokloni na dvan'est vladika
"I četiri stare patrijare,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri srebra čista,
Đeno sjedi trista kaluđera,
Smjerno im se care poklonio
I ovako njima besjedio:
"Oci sveti, trista kaluđera!
"Ne bi l' mogli meni duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se gruja ostajao?"
Veli njemu trista kaluđera,
Ne govore Bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati;
"Ti nam piši trista parusija
"Baš na ovo trista kaluđera,
"Još pogradi b'jele manastire,
"Đe će življet' mlogi kaluđeri,
"Za te molit' Boga bez prestanka,
"Tako ćeš se grija ostajati."
Opet šeta care Kostantine,
Dok došeta sovri najposljednjoj,
Najposljednjoj, drva šimširova,
Đeno sjedi trista đece đaka,
Među njima đače samouče,
I njima se care poklonio,
I ovako bio besjedio;
"Đeco moja, tri stotine đaka!
"Ne bi ste l' mi mogli duvovati:
"Ja sam grije težak učinio:
"Jesam bio svoje roditelje,
"Kako bih se grija ostajao?"
Đeca muče, ništa ne govore,
No besjedi samouče đače,
Ne govori caru po hateru,
Već govori Bogu po zakonu:
"Kruno naša, care Kostantine!
"Lako ćemo tebi duvovati:
"Ti načini lučevu ćeliju,
"Namaži je lojem i katranom,
"Zatvori se, care, u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
"Neka gori s večer' do svijeta,
"Ak' ostaneš, care, u ćeliji,
"Onda si se grija ostajao."
Kad to čuo care Kostantine,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa on gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
U nju baca đače samouče,
Zatvori ga care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta.
Kad u jutru bijel dan osvanu,
Rano rani care Kostantine,
Da obiđe đače i ćeliju;
Kad je care dolje dohodio,
Od ćelije ništa do pepela,
Nasred njega samouče đače;
U ruku mu knjige saltijeri,
Te se moli Bogu po zakonu.
Kad to viđe care Kostantine,
On se bješe vrlo začudio,
Kako osta đače samouče,
Brže gradi lučevu ćeliju,
Namaza je lojem i katranom,
Zatvori se care u ćeliju,
Zapali je sa četiri strane,
Ona gori s večer' do svijeta;
Kad u jutru danak osvanuo,
Poranilo samouče đače,
Da obiđe cara i ćeliju;
Kad je đače tamo dohodilo,
Od ćelije ništa do pepela,
Ono traži cara po pepelu,
Desnu mu je nahodilo ruku,
Ruka mu se desna posvetila.
Što se caru ruka posvetila,
Njom je mloga dobra učinio:
Mloge gladne jeste naranio,
A žedne je care napojio,
Gole, bose jeste preođeo,
Nadgledao ništa i uboga;
Za to mu se posvetila ruka.

Kako se krsno ime služi.

Sveca slavi Srpski car Stepane,
Sveca slavi, svetog Aranđela,
Svu gospodu na sveca sazvao,
Sazvao je trista sveštenika
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara proigumna.
Lepo i je care posadio:
Sve koleno jedan do drugoga,
A car Stepan ladno vino služi,
Gospodarom redom čašu daje,
Kako carski valja i trebuje
Poslužiti krsno ime svoje.
Al' besede gospoda rišćanska:
"Car čestiti, ogrejano sunce!
"To je nama zazor i sramota,
"Da ti nama ladno vino služiš,
"Nego sedi s nama za trpezu,
"Slugam' podaj, neka vino služe."
Prevari se srpski car Stepane,
Te on sede s njima za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao,
Slugam' dade, da mu vino služe,
Da mu sluge krsno ime služe,
Ne posluži krsno ime svoje
Jedan danak, kako jedan časak.
Dok car Stepan na nogu stajaše,
Stajaše mu sveti Aranđeo,
Stajaše mu na desnom ramenu,
Miluje ga krilom po obrazu;
Kad car Stepan sede za trpezu,
Rasrdi se sveti Aranđeo,
Ud'ri cara krilom po obrazu,
Pa otide iz careva dvora.
To iz dvora niko ne video,
Razma jedan kaluđere stari,
Pa on proli suze niz obraze;
Gledali ga carevi dvorani,
Pak su njemu tijo besedili:
Što je tebe, stari kaluđere?
"Šta t' je malo u carevu dvoru?
"Il' t' malo izest', il' popiti?
"Ili si se, stari, prepanuo,
"Car ti ne će milostinje dati?"
Al' besedi stari kaluđere:
"Prođ'te me se, carevi dvorani!
"Ni mi j' malo izest' ni popiti,
"Niti sam se starac prepanuo,
"Što m' car ne će milostinje data;
"Nego vide, što video nisam:
"Dok car Stepan na nogu stajaše,
"Stajaše mu sveti Aranđeo,
"Stajaše mu na desnom ramenu,
"Milue ga krilom po obrazu;
"Kad car Stepan sede za trpezu,
"Rasrdi se sveti Aranđeo,
"Ud'ri cara krilom po obrazu,
"Pa otide iz careva dvora."
To dvorani caru dokazaše,
Onda care na noge ustade,
I podiže trista sveštenika,
I dvanaest veliki vladika,
I četiri stara proigumna;
Te uzeše knjige carostavne,
Te čatiše velike molitve
I držaše velika bdenija
Za tri dana i tri noći tavne;
Mole s' Bogu i svet' Aranđelu,
Te se na to jedva smilovao,
Smilovao sveti Aranđele,
Te je caru greke oprostio,
Što je care seo za trpezu,
A još nije ni slave napio,
A zaista ni metanisao.

Ko krsno ime slavi, onom i pomaže.

Što protuži rano u nedelju,
U nedelju prije jarkog sunca,
U sokolu gradu bijelome
U tamnici Petra Mrkonjića?
Oglasuje, da je soko sivi,
Po istini vojvoda Todore.
Ako tuži, za nevolju mu je:
Sutra mu je krsno ime sveto,
Krsno ime, sveti Đeorđije,
A nema ga čime proslaviti,
Pak bratimi kapidžiju mlada:
"Bogom brate, kapidžija mladi!
"Otvori mi na tamnici vrata,
"Da ja idem Petru Mrkonjiću,
"Da se molim Peri gospodaru,
"Da me pusti na Boga na jemca,
"Da otidem na vašu čaršiju,
"Na čaršiju tamo međ' trgovce,
"Da poprosim i leba i vina,
"Da naranim sužnje po tamnici
"Radi Boga i krsnog imena."
Kapidžija za Boga primio,
Pa on pusti vojvodu Todora,
Pusti njega Petru Mrkonjiću,
Pusti g' Petar na Boga na jemca,
Ode Todor tamo na čaršiju,
Na čaršiju tamo međ' trgovce;
U Todora nigdi ništa nema,
Razma jedni noži pozlaćeni,
Srebrni su, pak su pozlaćeni;
On iznese nože međ' trgovce,
Trgovci mu cijenili nože:
Ta jedan mu dva dukata daje,
A drugi mu tri dukata daje,
Treći smisli i Boga i dušu,
Te mu dade četiri dukata.
Dukat uze leba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije,
Treći dukat svake đakonije
I ubave one jasne sveće,
A četvrti dukat ostavio,
Da daruje sužnje po tamnici
Radi Boga i krsnog imena.
Pa je Todor užegao sveću,
Pa otide dole u tamnicu,
Te stavio sužnjem večerati,
Večeraju, piju vino ladno,
Setiše se lepe slave Božje,
Usta Todor, u slavu napija:
"O ubava lepa slavo Božja!
"Sveti Đorđe, krsno ime moje!
"Oprosti me tamnice proklete!"
Teke Todor u slavu napija,
U to doba junak pred tamnicu!
Pak doziva vojvodu Todora:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Odi k mene, brate, pred tamnicu,
"Da ti kažem do dve do tri reči
A besedi vojvoda Todore:
"Oprosti mi, neznana delijo,
"Ja bi kail pred tamnicu doći,
"Al' je pusta sinoć zatvorena.
"I ključevi dvoru odnešeni." -
"Odi k mene, vojvoda Todore!
"Na tamnici otvorena vrata,
"Otvorena vrata devetora
"I deseto brava Dubrovnička."
Tad' iziđe vojvoda Todore,
Pred tamnicom čudan dobar junak
Na vitezu konju zelenome,
I na njemu čisti zelen skerlet,
Na glavi mu krasan samur:kalpak,
Za kalpakom noja ptića krilo,
Te sen čini konju i junaku,
Da mu lice ne smagne od sunca;
Pak Todoru junak progovara:
"Čuješ brate, vojvoda Todore!
"Ti se diži noćas iz tamnice,
"Pak ne idi pokraj mora sinja,
"Jer su česte u Latina straže,
"Pak se bojim, da te ne uvate,
"Već ti idi preko gore čarne,
"Dokle dođeš dvoru gospodskome
Osvrte se vojvoda Todore,
Da junaku dade čašu vina,
Al' nestade konja i junaka!
Ode Todor dole u tamnicu,
Te kazuje među sužnjevima.
Kad videše trideset sužanja
Na tamnici otvorena vrata,
Ostaviše i lebac i vino,
Otidoše svak' na svoju stranu
Ode Todor preko gore čarne.
Kade dođe dvoru gospodskome,
Ali ljuba krsno ime služi,
Sazvala je goste i zvanice,
I kumove i sve prijatelje,
Pa gospođa krsno ime služi,
I gospođa u slavu napija:
"Pomoz' Bože i sveti Đorđije,
"Krsno ime gospodara moga!
"Oprosti ga tamnice proklete!
"Donesi ga dvoru gospodskome!"
U to doba Todor u dvorove,
Od gospođe čašu privatio,
Te napio u slavu Božiju,
Poslužio krsno ime svoje,
A u svome dvoru bijelome,
Počastio goste i zvanice
I kumove i sve prijatelje

Sveti Nikola.

Bože mili! čuda velikoga!
Gledah čuda prije neviđena.
U Pavlovu svetom namastiru
Postavljeni od zlata stolovi,
Svi se sveci redom posadili;
Navrh sofre Gromovnik Ilija,
Nasred sofre Sava i Marija,
Po dnu sofre Petka i Neđelja;
Slavu diže svetitelj Nikola,
I napija u slavu Ristovu;
Al' se njemu malo zadrijema,
U drijemu čašu ispustio,
Čaša pade na stolove zlatne,
Nit' se razbi, nit' se proli vino
Kara njega Gromovnik Ilija:
"O moj brate, svetitelj Nikola!
"I do sad smo pili ladno vino,
"Al' nijesmo, brate, drijemali,
"Ni iz ruku čaša ispuštali;
"Što se tebe tako zadrijema?"
Al' govori svetitelj Nikola:
"Ne karaj me, Gromovnik Ilija;
"Malo trenuh, čudan sanak usnih.
"Naveze se trista kaluđera,
"Naveze se u to sinje more,
"Prilog nose Svetoj gori slavnoj:
"Žuta voska i b'jela tamnjana:
"Digoše se vjetri do oblaka,
"Udariše po moru talasi,
"Da s' potopi trista kaluđera,
"U glas viknu trista kaluđera:
""Pomoz' Bože i sveti Nikola!
""Đe si gođe, da si sada ovđe!""
"A ja odoh, te ih potpomogoh;
"Izveze se trista kaluđera,
"Izveze se zdravo i veselo,
"Odnesoše prilog Svetoj gori:
"Žuta voska i b'jela tamnjana.
"U tome se mene zadrijema,
"Te ja čašu iz ruke ispustih."

Sveti Savo.

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Bože mili, čuda velikoga!
"Kud se đede car:Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?"
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Oj Boga vam, gospodo rišćanska!
"Ne govor'te o mom roditelju,
"Ne govor'te, ne griješ'te duše:
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni na sablje ni na bojna koplja,
"Ni dobrijem konjma na ratove;
"Već je babo potrošio blago
"Na tri slavna Srpska namastira:
"Jednu babo sagradio crkvu:
"B'jel Vilindar nasred gore Svete,
"Krasnu slavnu sebe zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da se njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Drugu babo sagradio crkvu:
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Krasnu slavnu majci zadužbinu,
"Svojoj majci carici Jeleni,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njojzi poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga;
"Treću babo sagradio crkvu:
"Milješevku na Hercegovini,
"Krasnu slavnu Savi zadužbinu,
"Vječnu kuću na onome sv'jetu,
"Da s' i njemu poje leturđija
"Onog sv'jeta, kao i ovoga."
U glas viknu gospoda rišćanska:
"Prosto da si, Nemanjiću Savo!
"Prosta duša tvojih roditelja!
"Prosta duša. a čestito t'jelo!
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo.

Opet sveti Savo.

Zbor zborila gospoda rišćanska
Kod bijele crkve Gračanice:
"Mili Bože, čuda golemoga!
"Kud se đede car-Nemanje blago,
"Sedam kula groša i dukata?
"Valja da je raskovao blago
"Na nadžake i na buzdovane
"I dobrijem konjma na ratove."
Tu se desi Nemanjiću Savo,
Pa govori gospodi rišćanskoj:
"Ne ludujte, gospodo rišćanska!
"Nije babo raskovao blago
"Na nadžake ni na buzdovane,
"Ni dobrijem konjma na ratove,
"Već je babo poharčio blago
"Sve gradeći mloge zadužbine:
"Dok je Svetu gore podigao
"I Vilindar crkvu načinio,
"Tu je dao dvije kule blaga;
"Dok načini visoke Dečane
"U primorju kod vode Bistrice,
"I dva stuba svetitelja Đurđa,
"Oba stuba viš' Novog Pazara,
"Studenicu na Vlahu Starome,
"Tu je dao jednu kulu blaga;
"Dok načini crkvu kod Trebinja
"Milješevku na Hercegovini,
"I Dovolju blizu gore Crne;
"I Trojicu nadomak Taslidže
"Ukraj vode ukraj Ćiotine;
"Raču crkvu ukraj vode Drine,
"I Papraću blizu Borogova,
"I Vazuću kraj vode Krivaje,
"Ozren crkvu nasred Bosne slavne,
"I Gomelju na granici suvoj;
"Moštanicu u Krajini ljutoj,
"Tu je dao jednu kulu blaga.
"Ostaloga što preteče blaga,
"Ostalo je blago poharčio
"Zidajući po kalu kaldrme
"I gradeći po vodam' ćuprije,
"Dijeleći kljastu i slijepu,
"Dok je duši mjesto uvatio,
"Sedam kula blaga poharčio:
"Eto babo kud poharči blago!"
Onda reče gospoda rišćanska:
"Be aferim, Nemanjiću Savo!
"Kad imaste sedam kula blaga,
"Te znadoste upraviti blagom.
"Što nosili, svijetlo vam bilo!
"Što rodili, sve vam sveto bilo!"
I što reče gospoda rišćanska
Na sastanku kod bijele crkve,
Štogođ rekli, kod Boga se steklo

Ženidba kralja Vukašina

Knjigu piše Žura Vukašine,
U bijelu Skadru na Bojani,
Te je šalje na Hercegovinu
Bijelome gradu Pirlitoru,^[15]
Pirlitoru prema Durmitoru,
Vidosavi ljubi Momčilovoj;
Tajno piše, a tajno joj šalje,
U knjizi joj ovako besjedi:
"Vidosava, Momčilova ljubo!
"Šta ćeš u tom ledu i snijegu?
"Kad pogledaš s grada iznad sebe,
"Ništa nemaš lijepo viđeti,
"Već bijelo brdo Durmitora
"Okićeno ledom i snijegom
"Usred ljeta, kao usred zime;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Mutna teče Tara valovita,
"Ona valja drvlje i kamenje,
"Na njoj nema broda ni ćuprije,
"A oko lje borje i mramorje;
"Već ti otruj vojvodu Momčila,
"Il' ga otruj, ili mi ga izdaj,
"Hodi k meni u primorje ravno
"Bijelome Skadru na Bojanu,
"Uzeću te za vjernu ljubovcu,
"Pa ćeš biti gospođa kraljica,
"Presti svilu na zlatno vreteno,
"Svilu presti, na svili sjediti,
"A nositi Divu i kadivu
"I još ono sve žeženo zlato;
"A kakav je Skadar na Bojani!
"Kad pogledaš brdu iznad grada,
"Sve porasle smokve i masline
"I još oni grozni vinogradi;
"Kad pogledaš strmo ispod grada,
"Al' uzrasla šenica bjelica,
"A oko nje zelena livada,
"Kroz nju teče zelena Bojana,
"Po njoj pliva riba svakojaka,
"Kad gođ hoćeš, da je taze jedeš."
Dođe knjiga ljubi Momčilovoj,
Knjigu gleda ljuba Momčilova,
Onu gleda, drugu sitnu piše:
"Gospodine, kralju Vukašine!
"Nije lasno izdati Momčila,
"Ni izdati, nita otrovati:
"U Momčila sestra Jevrosima,
"Gotovi mu to gospodsko jelo,
"Prije njega jelo ogleduje;
"U Momčila devet mile braće
"I dvanaest prvo-bratučeda,
"Oni njemu rujno vino služe,
"Prije njega svaku čašu piju;
"Momčil' ima konja Jabučila,^[16]
"Jabučila konja krilatoga;
"Kud gođ hoće, prelećeti može;
"U Momčila sablja sa očima,^[17]
"Ne boji se nikoga do Boga.
"Već me ču li, kralju Vukašine!
"Ti podigni mlogu silnu vojsku,
"Izvedi je na Jezera ravna,
"Pak zasjedni u gori zelenoj;
"U Momčila čudan nauk ima,
"Svako jutro u svetu neđelju
"Rano rani u lov na Jezera
"S' sobom vodi devet mile braće
"I dvanaest prvo:bratučeda
"I četr'est od grada levera;
"Kada bude u oči neđelje,
"Ja ću spalit' krila Jabučilu,
"Britku ću mu sablju zatopiti,
"Zatopiti onom slanom krvlju,
"Da se ne da izvadit' iz kora;
"Tako ćeš ti pogubit' Momčila."
Kada kralju taka knjiga dođe,
Te on viđe, što mu knjiga kaže,
To je njemu vrlo milo bilo,
Pa on diže mlogu silnu vojsku,
Ode s vojskom na Hercegovinu,
Izvede je na Jezera ravna,
Pak zasjede u gori zelenoj.
Kad je bilo u oči neđelje,
Momčil' ode u svoju ložnicu,
Pa on leže u meke dušeke,
Malo prođe, i ljuba mu dođe;
Ali ne će u meke dušeke,
Već mu roni suze više glave;
A nju pita vojvoda Momčilo:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Kaka ti je golema nevolja,
"Te mi roniš suze više glave?"
Al' govori mlada Vidosava:
"Gospodaru, Momčilo vojvoda
"Meni nije nikake nevolje,
"Već sam čula jedno čudno čudo,
"Čula jesam, al' nisam viđela,
"Da ti imaš konja Jabučila,
"Jabučila, konja krilatoga,
"Ja ne viđeh tvome konju krila,
"Te ne mogu mlada vjerovati;
"Već se bojim, hoćeš poginuti."
Mudar bješe vojvoda Momčilo,
Mudar bješe, al' se prevario,
Svojoj ljubi tako besjedio:
"Vidosava, vjerna moja ljubo!
"Za to ću te lasno utješiti,
"Ti ćeš lasno viđet' čilu krila:
"Kada prvi zapjevaju p'jevci,
"Ti otidi u nove ahare,
"Tad' će čile popuštiti krila,^[18]
"Tad' mu možeš krila sagledati."
Pak on leže sanak boraviti.
Momčil' spava, ljuba mu ne spava,
Veće sluša mlada u dušeku,
Kad će prvi p'jevci zapjevati;
A kad prvi p'jevci zapjevaše,
Skoči mlada iz meka dušeka,
Zapalila fenjer i svijeću,
Pa uzima loja i katrana,
Ode pravo u nove ahare;
Al' istina, što Momčilo kaže,
Jabučilo krila popuštio,
Popuštio krila do kopita;
Tade ona krila namazala,
Namaza ih lojem i katranom,
Pa svijećom krila zapalila,
Te sapali krila Jabučilu,
Što ne mogla vatrom sagoreti,
To pod kolan pritegnula tvrdo;
Onda mlada ode u riznicu,
Dovatila sablju Momčilovu,
Te je slanom zatopila krvlju,
Pak se vrnu u meke dušeke.
Kad u jutru zora zab'jelila,
Poranio vojvoda Momčilo,
Pa govori ljubi Vidosavi:
"Vidosava, moja vjerna ljubo!
"Ja sam noćas čudan san usnio,
"Đe se povi jedan pramen magle
"Od proklete zemlje Vasojeve,
"Pak se savi oko Durmitora,
"Ja udarih kroz taj pramen magle
"Sa mojijeh devet mile braće
"I s dvanaest prvo-bratučeda
"I četr'est od grada levera,
"U magli se, ljubo, rastadosmo,
"Rastadosmo, pak se ne sastasmo;
"Neka Bog zna, dobra biti ne će."
Veli njemu ljuba Vidosava:
"Ne boj mi se, mili gospodaru!
"Dobar junak dobar san usnio;
"San je laža, a Bog je istina."
Opremi se vojvoda Momčilo,
Pa on siđe niz bijelu kulu,
Dočeka ga devet mile braće
I dvanaest prvo-bratučeda
I četr'est od grada levera,
A ljuba mu izvede čilaša,
Dobrijeh se konja dovatiše,
Otidoše u lov na Jezera.
Kad su bili nadomak Jezera,
Opteče ih ona silna vojska.
Kad Momčilo opazio vojsku,
On poteže sablju od bedrice,
Al' se pusta ne da izvaditi,
Kao da je za kore prirasla.
Onda reče vojvoda Momčilo:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Izdade me kuja Vidosava,
"No dajte mi sablju ponajbolju."
Hitro su ga braća poslušala,
Dadoše mu sablju ponajbolju,
Pa je Momčil' braći besjedio:
"Čujete li, moja braćo draga!
"Vi udrite vojsci po krajima,
"Ja ć' udarit' vojsci po srijedi."
Mili Bože čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo,
Kako s'ječe vojvoda Momčilo,
Kako krči druma niz planinu;
Više tlači konjic Jabučilo,
Neg' što Momčil' britkom sabljom s'ječe;
Al' ga loša sreća susretnula:
Kad iziđe prema Pirlitoru,
Susrete ga devet vranih konja,
A na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
U junaku srce prepuknulo
Od žalosti za braćom rođenom,
Bijele mu malaksaše ruke,
Te ne može više da siječe,
Već udara konja Jabučila,
Udara ga čizmom i mamuzom,
Da poleti gradu Pirlitoru,
Al' mu konjic polećet' ne može;
Kune njega vojvoda Momčilo:
"Jabučilo, izjeli te vuci!
"Iz šale smo odavde lećeli,
"Bez nevolje, tek od obijesti,
"A danas mi polećeti ne ćeš!
Al' mu konjic njiskom odgovara:
"Gospodaru, vojvoda Momčilo!
"Nit' me kuni, niti me nagoni,
"Danas tebi polećet' ne mogu;
"Bog ubio tvoju Vidosavu!
"Ona mi je sapalila krila;
"Što ne mogla vatrom sagoreti,
"To pod kolan pritegnula tvrdo;
"Veće bježi, kuda tebi drago."
Kad to začu vojvoda Momčilo,
Proli suze niz junačko lice,
Pa odskoči od konja čilaša,
Triput skoči, do grada doskoči,
Ali gradu vrata zatvorena,
Zatvorena i zamandaljena!
Kad se Momčil' viđe na nevolji,
On dozivlje sestru Jevrosimu:
"Jevrosima, moja mila sejo!
"Pušti meni jednu krpu platna,
"Ne bih li ti u grad utekao."
Seja bratu kroz plač odgovara:
A moj brate, vojvoda Momčilo!
"Kako ću ti puštit' krpu platna,
"Kad je meni snaha Vidosava,
"Moja snaha, tvoja nevjernica,
"Savezala kose za direke?"
Al' je sestra srca žalostiva,
Žao joj je brata rođenoga,
Ona ciknu, kako ljuta guja,
Manu glavom i ostalom snagom,
Iz glave je kose iščupala,
Ostavila kose na direku,
Pa dovati jednu krpu platna,
Preturi je gradu niz bedene.
Momčil' vati onu krpu platna,
Pa se penje gradu uz bedene,
Gotov' bješe u grad uskočiti:
Al' doleće ljuba nevjernica,
Oštru sablju nosi u rukama,
Pres'ječe mu platno više ruku,
Momčil' pade gradu niz bedene,
Kraljeve ga dočekaše sluge
Na mačeve i na koplja bojna,
Na nadžake i na buzdovane;
A dopade kralju Vukašine,
Udari ga onim bojnim kopljem,
Udari ga posred srca živa,
Al' govori vojvoda Momčilo:
"Amanet ti, Vukašine kralju:
"Ti ne uzmi moju Vidosavu,
"Vidosavu, moju nevjernicu,
"Jer ć' i tvoju izgubiti glavu,
"Danas mene u tebe izdala,
"A sjutra će tebe u drugoga;
"Već ti uzmi moju milu seju,
"Seju moju milu, Jevrosimu,
"Ona će ti svagda vjerna biti,
"Rodiće ti, k'o i ja, junaka."
To govori vojvoda Momčilo,
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti.
Kad pogibe Momčilo vojvoda,
A gradu se otvoriše vrata,
Pak iziđe kuja Vidosava,
Te dočeka kralja Vukašina,
Odvede ga na bijelu kulu,
Posadi ga u stolove zlatne,
Ugosti ga vinom i rakijom
I gospodskom svakom đakonijom,
Pa otide u riznicu mlada,
Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al' da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila.
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut' ne može.
Tad' govori kralje Vukašine:
"Avaj meni, do Boga miloga!
"Nuto kurve mlade Vidosave!
"Kad izdade ovakog junaka,
"Koga danas u svijetu nema,
"To li mene sjutra izdat' ne će!"
Pa poviknu svoje vjerne sluge,
Uvatiše kuju Vidosavu,
Svezaše je konjma za repove,
Odbiše ih ispod Pirlitora,
Te je konji živu rastrgoše.
Kralj pohara dvore Momčilove,
Pa on uze sestru Momčilovu,
Po imenu dilber-Jevrosimu,
Odvede je Skadru na Bojanu,
I vjenča je sebi za ljubovcu,
Šnjom lijepi porod izrodio,
Porodio Marka i Andriju,
A Marko se turi na ujaka,
Na ujaka vojvodu Momčila.

15) Jedni pevaju Piritor mjesto Pirlitor, Kažu, da i sad stoje zidine od toga grada.

16) Pripovijeda se, da je onamo negdje u nekakom jezeru bio krilat konj, pa izlazio noću, te posao Momčilove kobile, koje su pasle po livadi oko jezera; no kako bi koju kobilu opasao, on bi je udario nogama u trbuh, te se izjalovi (da ne bi oždrijebila krilata konja). Kad to dozna Momčilo, a on uzme bubnjeve i talambase, i ostale kojekake sprave, što lupaju, pa otide danju, te se sakrije kod jezera, a kobile natjera oko jezera. Kad noću iziđe konj iz jezera i opase jednu kobilu, pa pođe da siđe s nje, onda on počne lupati u bubnjeve i u ostale sprave, te se konj poplaši i ne uzima kad izjaloviti kobile, nego uteče u jezero, a kobila ostane suždrebna i oždrijebi krilata konja, kojega jedni u ovoj pjesmi nazivaju vrancem, jedni doratom, jedni đogatom, a ovdje se pjeva Jabučilo i, kratkosti radi, čilaš i čile.

17) Ja ne znam, šta znači sablja sa očima, a ni pjevač mi nije znao kazati. Da nije na njoj gdje bila kakva šara, kao oči?

18) Po ovom se mora misliti, da se krila svagda nijesu mogla vidjeti.

Zidanje Skadra.

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata tri Mrljavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrljavčević Gojko,
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora,
Ne mogoše temelj podignuti,
A kamo li sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
"Ne muči se i ne harči blaga;
"Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
"A kamo li sagraditi grada,
"Dok ne nađeš dva slična imena,<

Srpske narodne pjesme

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić. Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije. u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.

Internet izdanje

Štampano izdanje

Sadržaj

Najstarije pjesme junačke

Napomena

Napomena

Skupio ih i na svijet izdao Vuk Stef. Karadžić.
Knjiga druga, u kojoj su pjesme junačke najstarije.
u Beču, u štampariji jermenskoga manastira 1845.