Jeromonah Amfilohije (Radović)

Poreklo Zlatoustove Liturgije

Der Ursprung der Chrysostomusliturgie von Georg Wagner, Munster; Westf. 1973.

Teološki pogledi, Beograd, 4/1974, g. VII, str. 281-282.

Pisac knjige je pravoslavni episkop, profesor na Institutu Sv. Sergija u Parizu. Poznato je da, premda vizantijsko predanje pripisuje Liturgiju koja je u opštoj upotrebi kod pravoslavnih Svetom Jovanu Zlatoustu, ipak je u nauci, osobito zapadnoj, skoro bezrezervno prihvaćeno da ona ne pripada Sv. Jovanu Hrisostomu. Vladika Georgije Vagner piše ovu knjigu ne sa apologetskim ciljem, već prvjenstveno da ukaže na nedostatke dosadašnje kritike tog vizantijskog predanja. Pritom on postavlja sebi sasvim novi zadatak: vrši upoređenja bogoslovskog sadržaja i jezika Zlatoustove Liturgije sa njegovim djelima. Njega na prvom mjestu interesuje da li i ukoliko postoji sličnost bogoslovlja i načina na koji se ono izražava u Liturgiji koja se pripisuje Sv. Hrisostomu i u njegovim djelima.

U prva tri poglavlja pisac se dotiče raznih teorija o porijeklu Liturgije (str. 1-72), a u četvrtom i centralnom poglavlju vrši analizu tekstova Zlatoustove Anafore u kontekstu sa bogoslovljem Sv; Jovana (str. 73-133). Rezultat njegovih istraživanja je sledeći: najjači dokaz protiv Zlatoustovog autorstva Liturgije je nedostatak spoljašnjih savremenih svjedočanstava koja bi pripisivala Liturgiju Svetom Zlatoustu. Budući da je uvođenje jedne nove Liturgije događaj od osobitog značaja za crkveni život, teško je prihvatiti, kažu oni koji poriču autentičnost Liturgije, da je taj događaj mogao proći nezapažen od Zlatoustovih savremenika. Pisac, međutim, podvlači da to nije toliko čudno kad se ima u vidu fakat da je to još uvijek bilo vrijeme liturgičkog stvaralaštva i da promjene u bogosluženju nijesu bile nikakva rijetkost.

S druge strane, a to je i osnovna poenta piščevog rada, to siromaštvo spoljašnjih svjedočanstava nadopunjava se neobičnim bogatstvom unutrašnjih. Postoji tako duboka srodnost izmeću pojedinih molitava Liturgije pripisane Sv. Zlatoustu i njegovih autentičnih djela da to ni ukom slučaju ne može biti slučajnost. I stvarno, srž Liturgije se sastoji iz niza molitava koje su nam uglavnom predate onako kako ih je izgovorio Sv. Zlatoust kao carigradski episkop. Po svome sadržaju i po formulaciji one su neobično slične Zlatoustovim tekstovima. Na njima se jasno osjeća njegov lični pečat kao i tragovi predanja njegovih učitelja u bogoslovlju. To svedoče i Zlatoustove propovjedi u kojima se on trudi da razotkrije narodu Božjem svu tajnu svete Evharistije. Ta organska veza izmeću Zlatoustovog bogoslovlja, propovjedništva i Liturgije pokazuje da je kod njega bogoslovlje izviralo iz bogosluženja (što znači iz molitve), a da je njegova propovijed bila razotkrivanje ličnog bogoslovsko-molitvenog opita. Tako, zaključuje pisac, Liturgija nam daje mogućnost da s potpunim pravom nazovemo Svetitelja Crkve - "liturgijskim bogoslovom". Unutrašnja srodnost Zlatoustovog bogoslovskog i propovjedničkog djela i liturgijskih molitava dovoljan je za pisca dokaz tačnosti natpisa koji se od starina sreće u rukopisima nad glavnim dijelom Liturgije: "Molitva proskomidije (= anafore) Sv. Jovana Zlatousta", tj. ta srodnost jasno potvrđuje tačnost vizantijskog predanja o autorstvu Zlatoustove Liturgije.

Inače, studija je rađena sa naučnom strogošću i nemačkom trezvenošću. Pisac poznaje predmet koji obrađuje a zaključci su mu rezultat ozbiljnog izučavanja. No osobita zasluga pisca ovog rada je ta što je na primjeru Sv. Zlatousta, i to na tako nenametljiv način, pokazao i razotkrio tajnu svetootačke misli, u kojoj se krije njena snaga i njena vječita novost: svetootačko bogoslovlje je bogoslovlje uronjeno, na ovaj ili onaj način, u bezobalni okean molitve, a njihova propovjed je svjedočenje i tumačenje tog bogoslovsko-molitvenog opita i iskustva. Ono ne zna za "razvod" između bogoslovlja, bogosluženja i propovijedi, koji "razvod" je, nažalost, poslednjih vjekova mnogo štetio Crkvi ne prestajući da joj bude od štete i do dana današnjega.