Đorđe Ćapin

Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila

U Herceg-Novom, 03. 01. 2001.

O autoru: Đorđe Ćapin je dipl. arheolog, direktor Javne ustanove Zavičajni muzej i Umjetnička galerija "Josip-Bepo Benković" Herceg-Novi

Izložbu "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila" u Klubu Vojske Jugoslavije u Herceg-Novom od 16. novembra do 31. decembra 2000. god. organizovali su Zavičajni muzej Herceg-Novi, Riznica srpske sveštene carske lavre Svetog Arhangela Mihaila sa Prevlake i Klub Vojske Jugoslavije Herceg-Novi.

Nije slučajno da se upravo u Herceg-Novom, u Boki, i upravo u vrijeme progona Crkve Hristove u savremenoj Crnoj Gori, organizuje ovakva manifestacija, sa ovim organizatorima i sa svim njenim pratećim sadržajima – publikacijom i predavanjima. Samo šest-sedam mjeseci ranije, to ne bi bilo moguće ni u prestonici zemlje Hercegove, niti bilo gdje drugo u današnjoj Crnoj Gori. Godinu dana ranije bilo je nezamislivo da se u izdanju jedne od institucija kulture u Herceg-Novom pojavi ovakva knjiga, pa gotovo ni knjiga uopšte. Sigurni smo da to vrijeme polako odlazi i da se polako i temeljno i u drevnoj Dračevici stvari prirodno postavljaju na svoje pravo mjesto, uprkos aktuelnim reminiscencijama na vremena cara Dioklecijana.

Arheološka istraživanja na Prevlaci započeta su 1997. godine u organizaciji Mitropolije Crnogorsko-primorske, Odbora za obnovu Prevlačkog svetilišta, Filozofskog fakulteta iz Beograda i Centra za arheološka istraživanja iz Podgorice. Istraživanja su započeta sredstvima Mitropolije i brojnih dobrotvora, dakle od samog početka bez državne podrške, što je u potpunom neskladu sa značajem ovog lokaliteta (radi se o spomeniku kulture I kategorije i prvom sjedištu pravoslavne Zetske mitropolije) i u potpunom neskladu sa značajem ove tačke za ukupnu istoriju Crne Gore, od samog njenog početka. Istraživanja se na taj način, bez stabilnog finansiranja, nastavljaju do dan danas. Stvarne razloge takvog odnosa nećemo navoditi, a svako upoređenje sa obnovom katedrale Sv. Tripuna u Kotoru i podrškom države tom projektu (čiji su značaj i opravdanost nesporni) je potpuno namjerno.

Poslije izložbe "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila", koja sama po sebi nije novost (prije Herceg-Novog je obišla Beograd, Novi Sad i Trebinje), više ništa u kulturnoj sferi u Herceg-Novom i Boki neće i ne može biti isto. Ako se uspjeh mjeri posjetom, onda nečeg uspješnijeg u Herceg-Novom odavno nije bilo. Ako je trebalo pokazati kako se može ostvariti saradnja raznorodnih kulturnih institucija, bez ikakvih predrasuda i ograničenja – pokazano je i to. Ako je trebalo primjerom pokazati kako je u suštini lako i jednostavno štampati knjige, uz minimalna sredstva i veliki trud (pod uslovom, naravno, da se ima šta štampati) – pokazano je na najbolji način. Ako se uspjeh mjeri potpunim műkom "zvaničnih" medija, za koje se izložba nije ni dogodila – onda je to najbolji i najsigurniji pokazatelj da su organizatori bili na pravom putu i to je podatak koji se mora zabilježiti za vremena kada će se i ovo jednom zvati "juče".

Ovom izložbom, a naročito ciklusom predavanja u njenom sklopu, objavljeno je urbi et orbi, i primjerom pokazano da je jedini mogući put za budućnost Boke, Crne Gore i cijelog Srpstva u sabiranju snaga, u sabiranju kulturnih, intelektualnih, materijalnih i svih drugih potencijala, ne oko nekog samozvanog "centra", nego tamo gdje je u datom trenutku moguće. Zato su bespredmetna pitanja tipa "Zašto Prevlaka u Herceg-Novom?" Reći ćemo potpuno otvoreno da je "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila" jasno usmjerena protiv svih tradicionalnih i nametnutih bokeških i svesrpskih međa i zidova, protiv svih lokanih sujeta, protiv svih onih koji svijet mjere samim sobom i svojom veličinom ili sopstvenim sitnim interesima – i, što je najvažnije, protiv svih falsifikatora istorije Crne Gore dukljansko-crvenohrvatske provenijencije. Sabranje oko Prevlačke svetinje u Herceg-Novom je jednima putokaz, a drugima izazov.

U Herceg-Novom, koji je često pompezno proglašavan "gradom pisaca", "gradom slikara" i čime još sve ne, dugi niz godina je stvarana i njegovana (uz časne izuzetke) jedna inferiorna, provincijalna (provincijalna u najgorem mogućem značenju te riječi) kulturna svijest i ukus. U gradu koji ima urbanu tradiciju bar pet vjekova dužu od nekih "prestonica" i "centara", u gradu koji je uvijek bio u vezi sa čitavim svijetom, koga nije zaobišao ni jedan značajan istorijski, kulturni ili politički tok u staroj Evropi, koji je uvijek u svemu ravnopravno učestvovao, sa sopstvenim identitetom – nametnut je jedan okvir, okov, jednim dijelom donešen iz nekih drugih sredina u skromnom prtljagu kreatora kulturne politike grada i regije od 1944. do danas. Dakle, okvir skrojen za neke druge ljude, sa nešto drugačijim potrebama i nešto drugačijom tradicijom i, na kraju krajeva, okvir za jedno sasvim drugo vrijeme. Okvir u koji se moglo smjestiti sve, osim istinskih tradicionalnih vrijednosti Herceg-Novog i Boke. Okvir koji namjerno ne pravi razliku između trajnog i potrošnog. Motivi su samo naizgled u sferi kulture i samo jednim dijelom se mogu pravdati opštim mjestima i ocjenama bivše države i njene generalne linije u kulturnoj politici. Motivi su, zapravo par excellence politički i par excellence regionalni. Bez namjere da tražimo pojedinačne krivce u eksponentima prethodnih režima, u njihovim lokalnim bogomdanim i nedodirljivim kulturtregerima, izražavamo svoje uvjerenje da taj okvir nikako nije mogao biti nametnut potpuno slučajno i stihijski. Okvir je skrojen veoma namjerno i sa određenim ciljevima. Trebalo je "ispeglati" ogromne razlike, u svakom pogledu, između novog državnog centra i Boke, kojoj je namijenjena uloga provincije. Neprilično je da provincija bude u bilo kom pogledu ispred centra, pa je kao lakši put izabrano srozavanje Boke u svakom smislu, pa i kulturnom. Drugi cilj je, prosto, nacionalni. Svi kulturni sadržaji koji su i u najmanjoj mjeri oslonjeni na tradiciju Boke, u toj tradiciji neće naći mnogo drugih slojeva izuzev Srpstva – Srpstva pravoslavnog i, u manjoj mjeri, Srpstva rimokatoličkog. U projektovanoj državi – Crnoj Gori bez Srba, Crnoj Gori bez Crkve Hristove, Crnoj Gori bez sebe same – svako i najmanje podsjećanje na državotvornu većinu i tradiciju te državotvorne većine je nepoželjno. Zato je u Herceg-Novom i Boki dugo mogla da se pokaže gotovo isključivo kopija (najčešće loša) nečeg u krajnjoj liniji potpuno tuđeg ovom prostoru ili potrošna roba i sadržaji za jednokratnu upotrebu, bez trajnog traga i uticaja. Panem et circenses! Izložba "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila" ne može se sabiti u taj postojeći okvir, ona ga ruši i pokazuje da nije vrhunac kulturne ponude vješanje tridesetak slika na zid i da nije mjera "prosvećenosti" i "progresivnosti" kaskanje stranputicama jučerašnjih država i nacija i usvajanje njihove subkulture, projektovane prema njihovoj mjeri i potrebi i, u krajnjoj liniji, nastale u traženju njihovog nepostojećeg identiteta. Zato se za najmoćnije državne medijske kuće izložba, i sve ono što se uz nju i oko nje desilo, orvelovski prirodno, nije ni dogodila; kao što za najznačajnije državne institucije kulture ni Prevlaka sama, valjda, ne postoji.

Ne sporimo nikome pravo da po zidovima vješa šta hoće i kad hoće, ne sporimo ni umjetničku vrijednost jednog dijela takvih manifestacija, ali ne dozvoljavamo da to bude jedino podobno, propisano i oktroisano. Ne sporimo pravo drugim zajednicama da javnosti pokazuju svoje carske lavre, dvorove svojih kraljeva i careva i svoju tradiciju, da u svojim zadužbinama viju svoje barjake, ne sporimo im čak ni pravo da kao svoju predstavljaju kulturu drugih zemaljskih naroda, ali im itekako sporimo pravo da Boku i bokeško Srpstvo, njegovu tradiciju i kulturu, tradiciju drevne Zete i Travunije, utjeruju u svoje uske šovinističke horizonte, svoje obavezne simetrije, svoje privatne transakcije, atavizme, snove i šarene laže.

"Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila" svjedoči o jednom značajnom segmentu stvarnog identiteta Boke i Crne Gore, razbija nametnuti provincijalni kliše, čiji kreatori u svom neznanju i svojoj inferiornosti prema svemu što je strano, ne mogu i ne znaju drugo nego da kopiraju. Ipak, bar podsvjesno, kulturtregeri najnovijeg od mnogih novih svjetskih poredaka su svjesni svoje suštinske inferiornosti, te bezvrijednosti većine onoga što nam pokušavaju nametnuti kao obrazac, pa otuda sistematsko, rekli bismo u nekim trenucima i panično, gušenje autohtonih kulturnih potencijala Boke, gušenje institucija i histerične medijske harange sa, navodno, personalnim usmjerenjem. Da nije tako, ono što je "retrogradno" bi brzo i lako izgubilo primat u odnosu na "moderno" i "progresivno", kad bi se tu zaista radilo o stvarnoj konkurenciji i stvarnoj komparaciji vrijednosti, a ne o ideologiji Pavelića i Štedimlije, samo nešto ljepše upakovanoj nego 1941.

Poslije izložbe "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila", bez obzira šta će se desiti u budućnosti na državnom, političkom i kulturnom planu, u prestonici Vojvodstva Svetoga Save (Ducatus Sancti Sabbae, za one koji preferiraju latinitet) neće više biti moguće golim nasiljem i progonom, primitivizmom izdignutim na pijedestal "državnog" ili "nacionalnog" interesa, kao do polovine 2000. godine, zatirati institucije, gušiti izdavaštvo i propisivati obrasce podobnog djelovanja. Svaki eventualni pokušaj vraćanja na stare obrasce moći će se sprovesti samo upotrebom nepodnošljive količine nasilja na javnoj sceni. Sabranje oko Prevlačke svetinje u Herceg-Novom postaje faktor na koji moraju računati i najzlonamjerniji i najostrašćeniji.

Na Herceg-Novom i Boki je, kao uvijek u istoriji, da na svojim istinskim, autohtonim kulturnim vrijednostima i tradiciji tolerancije u najširem smislu – prihvati i preobrazi sve uvezene ekscesne tendencije i njihove nosioce. U svakoj poštenoj utakmici Boka je neprikosnoveni favorit. Apsorbovala je i Saracene i ljute Arbanase, pa može i još koga drugoga. Šta Boka treba da radi, misli ili govori; kako će Boka prikazivati svoj nacionalni i kulturni identitet, svoju apostolsku hrišćansku tradiciju (tradiciju oba zakona) – ne mogu propisivati ni strane države ni jučerašnji entiteti, stvoreni na dobro naplaćenom bratoubistvu i bogoubistvu i na negaciji sopstvene tradicije, istorije i države. Ne može Boka sa svojih nekoliko hiljada godina autentične evropske tradicije naći ništa zajedničko sa nečim čija zemaljska istorija počinje od bosanske šumske skupštine ratne 1943. ili, eventualno, od nekih kongresa marginalnih političkih pokreta po velikoj Germaniji između dva svjetska klanja u minulom vijeku. Boka može samo u potpunom skladu sa svojim tradicijama, sa tradicijama stare Hercegovine i stare Zete. Boka može samo sa Crnom Gorom Petrovića, sa Crnom Gorom Svetoga Petra Cetinjskog, sa jedinom pravom i autentičnom Crnom Gorom, sa jedinom mogućom Crnom Gorom, Crnom Gorom kao nastavljačem srednjevjekovne tradicije srpskog Pomorja – Crnom Gorom koja će obnovu Prevlačke svetinje smatrati državnim prioritetom, kamenom temeljcem i najdubljim korijenom svoga identiteta. Da nije Sveti Sava, kako je to nadahnuto saopštio jedan od predavača, nad grobom ranog hrišćanskog mučenika pobo svoj arhijerejski žezl i rekao: "Ovde stanuje život večni i izvor žive vode. Ovde kopajte.", da nije upravo na tom mjestu postavio tron pravoslavnih episkopa zetskih, ne bi bilo kasnije ni Cetinjskog manastira, ni zbjega kosovskog pod lovćenskim kršem, ni državne ideje o obnovi Carstva Dušanovog, ni Obilića grahovačkih, vučedolskih i mojkovačkih – ne bi bilo države Crne Gore, niti ikakve Crne Gore uopšte. Na čemu može moderna Crna Gora temeljiti razlog za svoje zemaljsko trajanje, do na jednostavnom saznanju o svom svetosavskom početku i identitetu, na svom izvornom porijeklu iz Srpskog Pomorja i Boke.

Pravi identitet – istinski, trajni i neoborivi identitet se gradi samo na pravoj i autentičnoj tradiciji, bez prevare i falsifikata. Izložba to najbolje pokazuje. Neka drugačija tradicija i drugačiji identitet bi morali imati utemeljenje u nečemu opipljivom i konkretnom, u nečemu što postoji samo po sebi u narodu i u geografiji, u nečemu što su gusle zapamtile. U nečemu konkretnom kao Prevlaka, što stoljećima nisu mogle potrijeti zemaljske sile i države, a svaka je imala i moć i vojsku i policiju, i svaka je iz perspektive proste jedinke u ljudskom mravinjaku izgledala vječna i nerazrušiva.

Ova izložba je veliki izazov, kako modernim falsifikatorima istorije i tradicije Boke i Crne Gore – da pruže materijalne dokaze na kojima temelje aktuelnu dukljansko-crvenohrvatsku ideologiju, tako i svim do skora marginalizovanim pregaocima da pokažu decenijama sakrivanu istinu.