Vasko Kostić

Ekaterina Vlastelinović, blistava zvijezda prevlačka

(1777-1847)

Feljton Glasa Crnogorca, Podgorica

Za vrijeme mračne austrijske vladavine srpskom Bokom, kroz tamu je zasjala jedna blistava zvijezda nad svetosavskom Prevlakom.

Plemenita Ekaterina Prevlačka još za života je postala, a i nakon smrti je ostala, legendarna ličnost, kako po vidljivim uzvišenim i dobrotvornim djelima, tako i po legendama koje je narod ispredao o njoj i njenom životu. Da nije bilo njene duhovne sile ne bi bilo ni tih legendi, jer od ljudi bez duše i duha poslije smrti ne ostaje ništa.

Ekaterinu je Bog darovao Srpstvu početkom 1777. godine u Skradinu, ali precizniji podatak o datumu rođenja do sada nije pronađen. Dok se ne pronađe, mora se uvažiti vjerovanje po kojoj je ova zvijezda zablistala kada su osvećeni temelji hrama Svete Gospođe u manastiru Savini kod Herceg-Novog. Prema dokumentaciji koja se čuva u tom manastiru, odluka o gradnji hrama je donesena 15. januara 1777, što znači narednog dana nakon proslave Savindana, a već sutradan nakon usvajanja odluke, započeti su iskopi temelja.

Glasoviti Sundečići

Majka Ekaterinina je bila Jovana Jović, a otac Filip Sundečić. Sundečići su bili istaknuti patrioti Srbi iz Šibenika. Dali su značajne junake, kako "fizičke" (ratnike) tako i duhovne (sveštenike). Njihov izdanak je i prota Jovan Sundečić (1825-1900), poznati pjesnik i lični sekretar knjaza Nikole. Ekaterinin brat Spiridon Sundečić, bio je, nekim čudnim slučajem, arhimandrit pomenutog manastira Savina. Nešto po onome što joj donose geni ili duhovno nasljeđe veoma ugledne kuće, odnosno po prirodnoj nadarenosti, a nešto obrazovanjem, Ekaterina je izrasla u inteligentnu, obrazovanu i prekrasnu djevojku. To joj je omogućavalo da za udaju bira najbolju priliku. Nije čudo što je iz dobre kuće otišla u još bolju – u grofovsku kuću.

Još glasovitiji Vlastelinovići

Vlastelinovići su od starina bili najznamenitije hercegovačko bratstvo Srba iz Gacka, pa bi zasluživali pominjanje i da nije bilo Ekaterine. Još za vrijeme Nemanjića bili su srpska vlastela, pa im od tada i prezime potiče. Nisu se zadovoljavali jednom postignutim nasljednim vlastelinstvom nego su se u svim generacijama ponovo dokazivali. Danak u krvi za Srpstvo dali su i u Kosovskom boju. Ostali su plemići (conti, nobili) i u doba Mletačke Republike, a grofovi za vrijeme austrijske vladavine. To su stekli viševjekovnim bitkama protiv Turaka za osvetu kosovske tragedije. Najveći junaci su i glave dali, ali je nepravedna istoriografija ovjekovječila samo one koji su preživjeli, i to ako su pismene tragove ostavili.

U kandijskom ratu (1646-1669. godine) istakla su se braća Miloš i Rade Vlastelinović. U sačuvanom pismu Matu Štukanoviću, ondašnjem kapetanu Perasta, pisao je o ishodu proteklih bitaka protiv Turaka. Iz toga se vidi da je on, sa još četiri zaslužna narodna prvaka, stvorio preduslove da se čitava Hercegovina otme od Turaka i pređe u ruke hrišćana. Dakle, čitava Hercegovina, što je ogromna zasluga koju niko nije osporavao.

U Morejskom ratu (1684-1699. godine) istakla su se braća Miloš i Rade Vlastelinović. Pored ostalog, učestvovali su (1685. godine) u teškoj bici na brdu Vrtijeljci, uz legendarnog junaka i hajduka Baja Pivljanina, koji je tada i poginuo. Uz značajnu pomoć Vlastelinovića, tokom tog rata protjerani su (1687. godine) Turci i iz Risna. U blistavoj pobjedi (1690. godine) kod Nikšića nad Džin Ali-pašom i njegovom hercegovačkom vojskom, glavne zasluge su imala druga braća, Rade, Mitar i Jovo Vlastelinović. Njihovim podvizima se divio i tadašnji mletački izvanredni providur za Boku, Pietro Duodo, koji je o tome obavijestio Mletački senat. Vlastelinovićima nisu izostala mletačka priznanja, odlikovanja, povlastice i plemićke titule. Za ratne zasluge, i kao nadoknadu za gubitke, Vlastelinovići su dobili bogate posjede u Risnu i tu su se preselili iz Nikšića. Kasnije (između 1712. i 1715. godine) Nikola Vlastelinović je bio crnogorsko-hercegovački poslanik u Rusiji.

Koliko su se ranije borili protiv Turaka i islamskog uticaja u Hercegovini, toliko su se kasnije birali, ali drugim oružjem, protiv zapadnjačkih uticaja u Boki. Nije to bila laka borba, naročito za istaknute i uticajne ličnosti, jer su one najviše vrbovane. Neki su popuštali, kao na primjer dva Zmajevića, koji su postajali rimokatolički biskup i nadbiskup. Vlastelinovići su ostali čvrsti. Svesrdno su pomagali građenje srpsko-pravoslavnih crkava, uključujući njihovu zadužbinu, saborni hram Sv. Petra i Pavla u Risnu. Potomci su im živjeli i u Kotoru. Najpoznatiji su bili bogati trgovci, braća Joko, Ilija, Miloš i Simo, kao i njihovi rođaci Pero i Jovo. Nažalost, niko od ovih Vlastelinovića nije imao muškog nasljednika, a neki uopšte nisu imali potomstva. Kao da su im podmetali neke farmako-preparate protiv plodnosti što u ondašnjem Kotoru nije bilo nemoguće.

Ekaterina Sundečić se udala za grofa Iliju Vlastelinovića. Bilo je to neposredno uoči propasti Mletačke Republike (1797. godine) pa je njena zvijezda i u Boki u pravi čas zablistala. Znači da se Ekaterina udala kada je imala 20 godina. Vjenčanje je bilo veličanstveno, kako grofu-bogatašu i dolikuje. Koliko su Vlastelinovići imali razgranate veze i prijateljstva vidi se po visokim zvanicama na svadbi, kojih je bilo i sa Cetinja, iz Zadra, Venecije, Trsta, Beča, Beograda, Carigrada, Odese, sve sa zvučnim titulama i generalskim činovima. Ekaterina je udajom postala kontesa (grofica) Vlastelinović i već tada zapažena od dostojanstvenika evropske elite.

Grofica kotorska, Zvijezda Prevlačka

Grofovski par Ekaterina i Ilija Vlastelinović, nisu imali sreće da dobiju potomstvo. Na samrtnom času, dio svoje bogate imovine Ilija je ostavio srpsko-pravoslavnim parohijama u Risnu i Kotoru, iako je imao mnogo svojte, a tri brata su ga nadživjela. Dio je ostavio supruzi Ekaterini, dovoljan da bi ona mogla na grofovski način, ugodno i bez truda provesti ostatak života po evropskim metropolama.

Ekaterina je ostala u sjećanju kao visprena, preduzimljiva i nemirnog duha, a po vanjskom izgledu dama bistrooka, vitka i visokog stasa, privlačna i kad je postala udovica, prijatna sagovornica, a uz sve to grofica. Bila je rado viđena u svakom društvu, ali društva, makar bila i elitna, nju nisu privlačila. Izbjegavala je salonske prijeme i klavire. Jedino je rado slušala gusle, na njih naviknuta još od malena u domu svojih roditelja. Možda je i to doprinijelo, iako nije bilo sudbonosno, da postene Zvijezda Prevlačka. Dok je bio živ grof Ilija, u njihovoj kući je česti gost bio pop Niko Kostić, poznat kao Niko Guslar. U njegovoj parohiji je bilo i slavno Prevlačko Svetište, tada u ruševinama, zapušteno i zaraslo u divlje rastinje. Tako je grofica mogla, o zapretanoj prošlosti Prevlake mnogo saznati, što u knjigama nije mogla pročitati. Kroz to se može bolje razumjeti zašto je grofica odlučila da ostatak života pokloni Prevlačkom Svetištu.

Ostrvce Prevlaka od 9 hektara na kojem je bilo svetilište od najstarijih vremena iz kojih se nešto zna, u Ekaterinino doba bilo je u posjedu ozloglašene porodice Druško iz Kotora. Toj porodici se pripisuje saučesništvo u trovanju 70 monaha 1452. godine i fizičkom uništenju manastirskih objekata Zetske mitropolije na Prevlaci. Tom "zaslugom" je porodica Druško i došla u posjed Prevlake, a Ekaterina je željela da to sveto mjesto izvuče iz posjeda potomaka nekadašnjih zločinaca.

Nakon višegodišnjih napora, uz mnoga ometanja i ucjenjivanja, najzad je 1827. godine. Ekaterina uspjela kupiti, ali samo trećinu ostrvca (3 hektara), za 400 zlatnih dukata. Za te pare, u ono doba, u okolini Prevlake moglo se kupiti 8 hektara, ali Ekaterinu nije interesovalo obradivo zemljište. Želja je obnoviti bar nešto od nekadašnjeg svetilišta. Neočekivano veliko troškove je imala oko krčenja divljeg rastinja i uređivanja vjekovima zapuštenog terena. Kada je kupila dio Prevlake imala je 50 godina. Nije joj bilo lako samoj hrvati se sa bezbroj problema. Pri ruci joj se našao tadašnji paroh prevlački pop Filip Kosatić, sin porodičnog prijatelja protopopa Nika Guslara.

Ekaterinina zadužbina

Tri godine nakon otkupa terena, Ekaterina je završila obnovu dva dijela manastirskog konaka za svoj dom i za porodicu svoga kmeta. Umjesto divljeg rastinja (drača, badelja, bršljana i bušine), izrasle su mladike raznih voćaka. Iako je već i to značajna Ekaterinina zadužbina, ona je odlučila da obnovi i veliku crkvu Svetog Arhangela Mihaila. Kada je shvatila da za to njeno bogatstvo nije dovoljno, odlučila je da sagradi manju crkvu. Tako se rezervisao prostor za buduću obnovu velike crkve, ako i kada budu bolje prilike.

Važno je istaći da je Ekaterinin poduhvat izuzetno cijenio, blagoslovio i ohrabrivao, episkop Josif Rajačić (kasnije patrijarh Srpsko-pravoslavne Crkve, osnivač patrijarhijske biblioteke i štamparije). On je najbolje znao koliko je to važno – na tom mjestu i u tom vremenu. Kao dokaz podrške, on je lično osveštao temelje Ekaterinine zadužbine, na Trojičindan 1832. godine.

Crkva je građena sa četvrtastim tesanikom koji se nalazio na licu mjesta, od ruševina velike crkve Svetog Arhangela Mihaila, pa je gradnja brzo odmicala. Na taj način je bar nešto od tog materijala spaseno od raznošenja – ostalo je tamo gdje mu je mjesto. Završenu crkvu osveštao je na Trojičindan 1933. godine protoprezviter Joko Popović, uz asistenciju mjesnog paroha popa Filipa Kostića i risanskog paroha popa Vuka Popovića, poznatog saradnika Vuka Karadžića, uz prisustvo još nekoliko sveštenika i velikog broja vjernika iz Boke (u širem smislu sa Budvom i Paštrovićima), te gostiju iz Dubrovnika i sa Cetinja. Tada je začeta kasnija tradicija Trojičidanskih fešta na Prevlaci, koje su sve do Drugog svjetskog rata bile masovne i veličanstveno organizovane.

Privlačnost prevlake za svjetske naučnike

Zahvaljujući ugledu Grofice Ekaterine i njenim zaslugama, Prevlaka je od zapuštenog i napuštenog ostrvca postala privlačna i pristupačna. Umnogostručeno je opšte interesovanje za Prevlaku i njenu zapretanu prošlost, naročito u naučnim krugovima. Gotovo ni jedan svjetski naučnik koji je posjetio Boku tokom 20 godina Ekaterininog boravka na Prevlaci, nije propustio priliku da posjeti i to čarobno ostrvce. Nažalost, najveći dio podataka o tome nije sačuvan, a neki namjerno nisu registrovani, jer su to prilike diktirale. Ipak, zahvaljujući učitelju Mladenu Crnogorčeviću i popu Marku Kostiću, neki podaci su sačuvani i na raznim mjestima publikovani. Nešto od toga vrijedi i ovdje ponoviti.

Vuk Karadžić je prvi put posjetio Prevlaku 1836. godine kada je obilazio stare crkve po Boki. Prevlaku je 1838. godine posjetio čuveni slikar-dokumentarista Fedor Karascau ostavivši na akvarelu svjedočenje kako je u ono vrijeme izgledala Ekaterinina kuća, tako da bi se mogla rekonstruisati u prvobitnom obliku. Vuk Karadžić je drugi put posjetio Prevlaku 1841. godine u pratnji mladih ruskih slavista, Nadeždina Sreznjevskog, Prajsa i Knjaževića. Upravo od te godine počinju poznata Pisma iz Boke Vuka Popovića Vuku Karadžiću. Obzorom na vezanost popa Vuka Popovića za Prevlaku i njegove česte posjete tom svetilištu, nije isključeno da su se dva Vuka baš tu srela i da je prevlačko nadahnuće po moglo njihovoj budućoj saradnji.

Vladika Petar II Petrović-Njegoš, 1845. godine je prvi (i koliko se zna jedino) put bio u posjeti Prevlaci i prevlačkoj grofici. Morao je to učiniti u tajnosti, odnosno nezvanično (kao slučajno) zbog političkih razloga. Pod izgovorom krstarenja Zalivom i da obiđe ostrvo Arhangela Gavrila, jer je upravo bio praznik tog svetitelja (26. jul), dovezao se barkom iz Perasta gdje je bio na odmoru. Gledajući e. Tako je slava Prevlačkog Svetišta povećana za još jednu dimenziju. Po oporučnoj želji Zvijezde Prevlačke, vlasnik tog zemaljskog raja postao je Genije Lovćenski.

Prisni odnosi Lovćenskog Genija i Zvijezde Prevlačke

Nije isključeno, iako nema dokaza, da su se, vladika Rade i kontesa Ekaterina sretali i ranije, u Kotoru, na Cetinju, na Savini, možda i u Trstu (1844. godine), ali se u vezi s tim moraju isključiti njihove ljubavne veze. O takvim vezama se i danas može čuti, pa i u štampi pročitati. Njegošu pripisuju veliku naklonost prema ženama, pa sa tim povezuju i kontesu Ekaterinu. Nije pošteno Njegoševo džentlmensko ponašanje prema ženama tumačiti erotskim porivima, a zanemariti njegovo dostojanstveno vladičansko držanje i korektan odnos prema suprotnom polu. Senzacionalistima izmiče pažnji činjenica da je udovica Ekaterina 1845. godine bila starica od 68 godina i da je bila starija od Njegoša 38 godina. Znači da mu je po godinama mogla biti, ne samo majka nego i baba, jer su se u ono vrijeme djevojke i od 16 godina udavale. Duhovne naklonosti su nešto sasvim drugo, kako u religioznom tako i u poetskom i svakom intelektualnom smislu. Poznato je da se srodne duše vrlo lako zbliže.

Ekaterinine aktivnosti na Prevlaci nisu se sviđale ni tuđinskim vlastima, ni domaćim snagama koje su nastavljale zlodjela onih koji su uništili objekte Prevlačkog Svetišta. Pravedna Ekaterina je bila stalno izložena neprilikama, ometanjima, pakostima, pri čemu nisu izostajale ni gnusne klevete. Ni Njegoševa posjeta Prevlaci nije mogla dugo ostati tajna. Nije slučajno baš u jesen te iste 1845. godine, nahuškana grupa razbojnika napala je Prevlaku. Mnoge vrijednosti su opljačkali, ali im pljačka nije bila glavni cilj. U izlivima mržnje divljački su lomili sve što se polomiti moglo, a tada šezdesetosmogodišnju Ekaterinu su ostavili teško pretučenu, tako da se od šoka i fizičkih povreda nije više nikad oporavila. Slučaj je prijavljen vlastima i formalno je povedena istraga, ali nije dala nikakve rezultate.

Oporuka

Osjećajući da joj se bliži kraj, neposredno poslije Njegoševe tajne posjete Sveštenom mjestu i Ekaterini i Prevlaci, ili u toku te posjete, Ekaterina je odlučila, da velikom Njegošu ostavi svoju imovinu na Prevlaci kao vrhovnom poglavaru mitropolije kojoj je to Svešteno mjesto nekada i pripadalo. Smatrajući svoju odluku legalnom, nije je ni krila. To se nije dopalo vlastima, pa je već 23. januara 1846. austrijski car donio odluku sadržanu u vladinoj naredbi br. 1441/279. kojom je zabranjeno Crnogorcima da posjeduju nekretnine na austrijskoj teritoriji.

Za ovu naredbu je Ekaterina morala znati, jer su vlasti imale načina da joj to stave na znanje. Ako nije ona znala, znali su oni koji su prisustvovali zapisivanju njene želje Uprkos tome, ona je sačinila oporuku koju nije odmah predala vlastima, niti su vlasti znale za nju za vrijeme njenog života. Oporuku je pisao 26. avgusta 1846. notar Jovan Abramović u prisustvu svjedoka, kapetana Špira Barbića i sekretara Krtoljske opštine Joka Balića. U oporuci su dva važna dijela: o njenoj sahrani i nasljedniku imovine.

Ekaterina je izrazila želju da je sahrane uz južni zid sa vanjske strane oltara njene zadužbine, crkve Svete Trojice, a da njen nasljednik ispuni sljedeće naloge:

- Svakom svešteniku koji bude učestvovao u obredu njene sahrane da preda po 2 forinta, a po 4 onima koji budu čitali jevanđelje;

- Da održi 40 liturgija za njenu dušu i duše njenih roditelja i muža;

- Da drži 24 liturgije godišnje za vječna vremena u crkvi koju je ona podigla;

- Da isplati njene dugove od 45 forinti i naplati 35 forinti od njenih dužnika;

- Da proda njene starinske minđuše sa dijamantima i jedne srebrne šećernice i da od te prodaje izradi dva kandila i postavi iz u njenoj zadužbini.

O ostavljenoj imovini Ekaterina je isključila iz nasljeđa svoju sestru, nećake i sve ostale srodnike, a posljednja odredba oporuke glasi:

Za univerzalnog nasljednika određujem prečasnog gospodina Presvijetlog mitropolita crnogorskog Petra Petrovića. On će moći raspolagati posjedom na Prevlaci kao vlastitom i apsolutnom svojinom, izuzev crkve, slika, kandila, knjiga i drugih crkvenih stvari, ako i dotacije crkve, što moj nasljednik neće moći ni prodati ni založiti, već samo držati i uživati vječno. To odlučujem i ponavljam da gore rečeni Mitropolit bude vlasnik.

O svemu tome i o pravnim zavrzlamama i kasnijim prodajama i preprodajama ove imovine, opširnije i dokumentovano izvorima podataka u knjizi V. K. Zapretana prošlost Prevlake (Beograd, 1989.)

Samo pola godine kasnije ugasila se BLISTAVA ZVIJEZDA PREVLAČKA.

Zagonetna smrt

Iako je Ekaterina ranije bila vitalna i potpuno zdrava sa svim izgledima da dočeka duboku starost, nakon napada razbojnika počela je sve češće obolijevati. Od razbojničkog napada proživjela je još samo nešto duže od godinu dana. Prestavila se (umrla) na 21 uru 17. februara 1847. – kako je zabilježio njen duhovnik i paroh Prevlački pop Filip Kostić.

U momentu smrti kod nje se našla samo njena služavka (čije se ime ne pominje). U izvještaju advokata dr Urbana Rafaelia, stoji da je služavka tada zaključala kuću i ključeve poslala u Kotor notaru Savu Klopanu. Izričito stoji da je ključeve poslala u Kotor, a ne lično odnijela i predala. Kako se zvala, odakle je bila, po kome je ključeve poslala i gdje je nakon toga nestala, nema podataka. Jedino se zna da su je nazivali nova služavka, što ukazuje da nije dugo vremena provela u grofičinoj službi. Ne zna se ni gdje je tada bio kmet Ivo Markovića koji se brinuo o grofičinom imanju, a stanovao je sa porodicom u susjednoj zgradi 5 metara udaljenoj od Ekaterinine. Niti se zna da li je on saslušavan i što je izjavio, ali je ostao u uspomeni kao veoma privržen i zahvalan grofici.

Rano sjutradan, iz Kotora je stigao Savo Klopan sa svojom ženom i ženom Todora Miletića. Imena tih žena se ne pominju. Sa njima su iz Kotora stigli i sveštenici Vuk i Arsenije. Prezimena im u zapisnicima ne stoje, ali znamo da je riječ o popu Vuku Popoviću, čestom posjetiocu Prevlake i saradniku Vuka Karadžića. Utoliko su i iz Krtola stigli kapetan Špiro Barbić i pop Filip Kostić, a iz Kotora i tribunal u vizitu (sud na uviđaj). Kada su otključane sobe i spremišta, vidjelo se da u njima nije vrijedno ništa ostalo. Obdukcija nije vršena, a površinski pregled leša obavio je tribunal bez prisustva ostalih koji su se tu našli. Izvještaj tribunala je ostao tajna – bar za širu javnost. Po nalogu tribunala obavljena je i čudna sahrana.

Kada je sastavljala oporuku, Ekaterina je računala da će joj na sahrani biti više sveštenika i da će joj se čitavu noć čitati jevanđelja, jer je odredila koliko svakome da se plati. Međutim, sahranu je morao obaviti sam pop Filip Kostić i to u neobično vrijeme za sahrane, čim je proteklo 24 sata od smrti: na 22 ure. To je pop Filip smatrao važnim da zabilježi sitnim slovima u Knjizi umrlih. Čudno jeste vrijeme sahrane i sitnim slovima je zapisano, ali nije greška, jer se pop Filip potrudio da to čitko zabilježi za onoga ko zna ćirilicu. U februaru je u to doba duboka noć. Vrijeme sahrane je jedino zapisano uz Ekaterinino ime. U čitavoj prevlačkoj Knjizi umrlih, prije i poslije Ekaterine, ni uz jedno ime ne stoji vrijeme sahrane. Po svemu sudeći popu Filipu je bilo zabranjeno da bilo što o tome piše prije zvaničnog izvještaja, ali on nije mogao da ne pomene makar vrijeme i način sahrane, što samo po sebi dosta govori, jer nije ni običaj, ni želja pokojnice, ni vrijeme isteka od smrti, ni vrijeme u smislu doba dana, za sahranu, izuzev ako je tako naređenje tribunala koji u takvim slučajevima kontroliše sahranu.

Pop Filip je znao za Ekaterininu želju gdje da bude sahranjena i prije otvaranja tajnog testamenta, jer je znao gdje je ona dala da se kamenom ozida za nju grobnica. Tada je ta grobnica pokrivena manjim kamenim pločama i zemljom iznad toga, a na to je kasnije postavljena teška kamena ploča. To je svakako organizovao paroh prevlački, a ploču od sivog kamena iz lokalnih izvora kod Đuraševića isklesao je Joko Ilijin Bujenović iz sela Bogišića.

Nažalost, natpis se već odavno ne može pročitati. Preostalo je čitko tek po neko slovo na početku teksta, jer slova nijesu uklesana nego samo na gruboj horizontalnoj ploči ispisana. Sigurno je bilo nekog razloga što slova nisu uklesana na toj neuglednoj ploči koja je, možda, već tada bila prelomljena. Vjerovatno je očekivano da će se naći dobrotvor koji će podići uobičajenu vertikalnu spomeničnu ploču sa grofičinim osnovnim podacima, ili bar sa godinom njenog rođenja i smrti. Ona je svakako to zaslužila Pravoslavlju i Srpstvu nenaklonjene vlasti i povjesničari Boke, ne samo da nijesu nikad razmišljali da u tom pogledu nešto urade, nego su uporno radili suprotno: da se što prije i dublje prikrije istorija Sveštenog mjesta Prevlačkog sa što debljim slojevima pepela zaborava. (Vidjeti V. K. Zapretana prošlost Prevlake, Beograd, 1 knjiga 1989. i 2 knjiga 1994. – u pripremi 3. knjiga.)

Pomenuti paroh, protoprezviter Lazo Đ. Kostić, jedan (od svega dva) počasna člana eparhijskog Konsistorija, bio je u kumovskim odnosima sa Vlastelinovićima. Otac je protoprezvitera Marka Kostića, predsjednika Udruženja sveštenika nekadašnje Bokokotorsko-dubrovačke eparhije, i djed Prof. dr Laza M. Kostića, o kojem je bilo riječi i u Glasu Crnogorca.

Ostala je velika zagonetka oko smrti Grofice Prevlačke. Po jednim izvorima umrla je od posljedica povreda zadobijenim u divljačkom napadu, a po drugim, zvaničnim, umrla je od polmonite (upale pluća). Po bilješci popa Filipa u knjizi umrlih, umrla je od kolapa. Kolap (dolazi od kolaps) u narodu znači srčani ili moždani udar, a u prenosnom smislu i svaki drugi smrtonosni udar. Ubice nisu tražene, niti je otvoren istražni postupak. Za istražne i sudske vlasti, dosije je zatvoren!

Narod je oduvijek šapatom prepričavao da je mučki ubijena. Čim je bilo strogo zabranjeno prenositi takve glasine, nešto tu nije bilo čisto. Narodna priča je potvrđena 18. septembra 1987. prilikom ekshumacije Ekaterininih posmrtnih ostataka radi popravke grobnice. Nakon uklanjanja teške nadgrobne ploče, bio je sloj zemlje debeo pola metra. Zanimljivo je da je u tom sloju bio dugi niz pršljenova i kostur glave velike zmije. Ispod tog sloja zemlje ukazale su se tanje ploče u nizu jedne do druge, a ispod njih je u novom sloju zemlje bio kostur očigledno visoke i vitke osobe. Lobanji je nedostajala donja vilica, a kosti lijeve ruke nisu ležale na stomaku nego iza lobanje, što ukazuje na pljačku nakita. Da je skrnavljenje obavljeno dok se tijelo još nije bilo raspalo, može se zaključiti po tome što kosti lijeve ruke nisu bile rasute nego poređane jedna uz drugu kao da je ruka na tom mjestu sahranjena. U predjelu stopala bile su dvije lobanje i manja gomila kosti.

Najveće iznenađenje je bilo olovno zrno većeg kalibra ručnog vatrenog oružja pronađeno u predjelu njenog stomaka (ili srca). Nađeni su i veći kovani čavli, kao i nekoliko čvorova od drveta. To ukazuje da je sahranjena u kovčegu, što je bio u ono doba rijedak slučaj. Možda je i kovčeg donesen po nalogu tribunala, da se pokojnica zakuje kako niko ne bi otkrio povrede? Spekulisanja da čavli potiču od nekog sandučića u kojem su bile dragocjenosti ili dokumenti, nemaju nikakvog osnova. Uostalom zašto bi za manji sandučić bili upotrebljeni tako veliki kovani klinovi? Isto tako, nemaju nikakvog uporišta tvrdnje da su Ekaterinini posmrtni ostaci ukradeni iz grobnice, a podmetnuto nečije drugo tijelo. Ko bi to, i zašto uradio? Ako je to neko i uradio, zašto bi podmetnuo drugo tijelo, kad je mogao grobnicu i pranu ostaviti? Takve priče ne doprinose bistrenju istine nego stvaraju još veću zabunu. Greška je organizatora ekshumacije što nije angažovao patologa koji bi odmah mogao utvrditi starost, visinu, razvijenost i pol osobe, godinu smrti, a možda od čega je bolovala i uzrok smrti. Ali to se može naknadno uraditi, jer su posmrtni ostaci vraćeni u grobnicu.

Kao novomučenica, Ekaterina se pridružila ranijim Prevlačkim mučenicima koji su stradali za svoju pravoslavnu vjeru i za očuvanje Srpstva u srpskoj Boki. U enciklopedijama, u zvaničnoj istoriografiji Boke, u Monografiji Kotor koja ima posebno poglavlje o istaknutom ili zaslužnim ličnostima, pa i u zvaničnoj istoriografiji Srba, o ovoj Blistavoj zvijezdi prevlačkoj nema ni pomena. Ovo je prilika da se taj grijeh ublaži i kroz Glas Crnogor(a)ca pokrene inicijativa da nadležni svrstaju Ekaterinu na istorijsko mjesto koje joj pripada.