Jeromonah Ilarion Đurica

MIRIS RUŽA

Hrišćanstvo je još u I vijeku posađeno i primljeno u Duklji kao vrtu svetog apostola Pavla, ali i apostola Dalmacije Tita i Ermija. Poslije Milanskog edikta, 313. godine, vjera hrišćanska buja i u ovoj romejskoj pokrajini. Kao u dalmatinske, tako i bokeljske krajeve, orošene krvlju ranohrišćanskih mučenika već u III—IV vijeku, došli su monasi sa Istoka. Među njima je nesumnjivo boravio i veliki muž svetoantonijevskog monaštva sv. Ilarion Palestinski (372) prilikom svog putovanja po dubrovačkom zaleđu, Dubrovniku i Dalmaciji, pa i ovim bokeljskim stranama. Već u to doba moralo je biti na Prevlaci i Episkopsko sjedište. Nije slučajnost da sv. Sava svoj arhipastirski podvig počinje upravo ovdje, postavljajući početkom XIII vijeka sveštenomonaha prevlačkog Ilariona za prvog zetskog episkopa. Sv. Sava je imao na umu i predragocjeni boravak sv. Ilariona Velikog u ovom podneblju. Ime prvog zetskog episkopa i jeste znamenje koje Bogom odsijeva u ogledalu smirenog i kristalno bistrog okeana Velikog Ilariona. Od tada je Prevlaka najvažnije duhovno središte Zete.

U istoriji naše sv. Crkve, koju pišu prije svega mučenici i sveci uopšte, ima toliko predivnih primjera, koje ne slijediti bila bi velika i neprocjenjiva šteta. Svete, a posebno svete mučenike, valja otkrivati i stavljati na svijećnjak da nam svijetle na bogočovječanskom putu.

Sredinom XV vijeka, na Arhanđelovdan, na Prevlaci su otrovani nakon pričešća sedamdesetorica sv. Miholjskoprevlačkih prepodobno sveštomučenika. Od blaženog bratstva poznata su imena: proiguman Ruvim, sveštenoinoci Dimitrije, Maksim, Vasilije i Mihailo. O ovim mučenicima sv. Evharistije koji su postradali od Latina, postoje sigurni, mada oskudni podaci, a sigurno su i ostali, iako bezimeni, dostojni viječnog spomena, jer su za pravoslavnu vjeru žrtvovali svoj život.

Proiguman Ruvim je, kao što mu samo dostojanstvo veli, bio prestareli starešina Prevlačke arhimandrije. Iguman igumana, shiarhimandrit i duhovni učitelj monaha, bio je čovjek od velikog uticaja i ugleda širom Zete i Raške, ali i drugih srpskih i pravoslavnih zemalja. Jeromonah Dimitrije je bio vidar i proslavljeni propovjednik, a Maksim veliki molitvenik revnosne pobožnosti i paroh Grblja, Luštice, Crmnice i Ledinice, i "po tim krajevima je počinio mnoga dobra djela". Sveštenomonah Vasilije, sinđel u prvobitnom smislu te riječi, koji se bavio vaspitavanjem dječaka za sveštenstvo i monaštvo, "bijaše vjerni pratilac mitropolita Arsenija", a sv. Mihailo Čarnojević se proslavio kao ikonopisac i neimar hramova Božjih. Prevlački sveti oci su bili isposnici, molitvenici, bogoslovski pisci, ribari duša, ispovjednici, propovjednici, ikonopisci, prepisivači rukopisa, crkveni umjetnici, pojci, vidari, biljari, krčitelji njiva, maslinjari, ali i prozirljivci (oni koji vide, prozorljivci), čudotvorci i neumorni podvižnici i učinili su neizrecivo mnogo za procvat sve srpske zemlje, pravoslavnog svijeta i sveg svijeta Božjeg. Nerazumni su, nepravedni i grešni razlozi onih protiv pravoslavnih pisaca koji su se dobrano potrudili da vjerodostojno stradanje prevlačkih sveštenomučenika i ispovjednika, a i samo razaranje Zetske episkopije-mitropolije u arhimandriji Svetog Arhanđela Mihaila, prikažu kao legendarno, a Duklju i Zetu kao latinske zemlje iako je poznat edikt (421) cara Teodosija II po kom je drevni "Ilirik" stavljen pod upravu carigradskog episkopa.

Staro i danas sačuvano predanje, dostojno povjerenja, jednodušno je u tvrdnji da je prevlačko monaštvo potrovano, a o tome su sačuvani i izvesni vjerodostojni podaci. Po njima, neki ribar Marin Druško je, iz koristoljublja i prozelitske i ekspanzionističke rimokatoličke raspamećenosti, ubacio u riblju čorbu otrov. Po manastirskom redu za stolom jeli su svi ukućani istovremeno. Poslije nekoliko trenutaka otrovani su povraćali mučeni velikom žeđi. Zatim su se uz grčeve i trzaje tijela onesvješćivali i padali. Prvi mučenik je umro za pola časa, a poslednji za čas-dva. Otrovani su probadani sečivima, bodežima i klinovima u glavu, što se i dan-danas vidi na mnogim lobanjama.

Izdajnička porodica Druško je, kao pokatoličena, izumrla u prošlom vijeku, a sada, produbivši svoju Judinu izdaju, postoji kao manje muslimansko bratstvo u Bosni.

Latinska i kotorska aristokratija se zavijerila protiv pravovjernih monaha, prije svega kao duhovno moćnog, blagočestivog sjedišta, ali i kao prebogate arhimandrije koju su činila tri velika manastira: Bogorodica Milostiva ili Eleusa, Sveti arhanđeo Mihailo i Sveti arhanđeo Gavrilo u granicama ondašnjeg Miholjskog zbora. Prevlačka nemanjićka lavra je razorena i uništena, ali je sv. Pravoslavlje to nadživjelo. Od velike svetinje i mnogih hramova ostale su samo dragocjene ruševine koje nam bar donekle mogu dočarati njenu minulu veleljepnost.

Obretenje ili otkrivanje, odnosno pronalaženje svetih mučeničkih miomirisnih moštiju uvijek budi najveće nade. O pouzdanosti tih nada piše sv. Kirilo Jerusalimski: "Nada u vaskrsenje jeste korijen svakog dobrog djela; iščekivanje nagrade snaži dušu za vršenje vrline. Svaki je podvižnik spreman na podnošenje truda, ako se nada nagradi za taj trud... Svaka duša koja ne vjeruje u vaskrsenje prepušta se propasti. Ko vjeruje da život ostaje za vaskrsenje, taj se brine za ovu odjeću duše i ne skrnavi je bludnošću. Naprotiv, onaj koji ne vjeruje u vaskrsenje, prepušta se nečistoti zloupotrebljavajući svoje tijelo kao stvar koja njemu ne pripada. Stoga je vjera u vaskrsenje mrtvih velika pouka i opomena svete Jedine Saborne Apostolske Crkve, velika i potrebna, kojoj se mnogi opiru iako je dokazano da je istina. Grci se bore protiv njega, a krivovjerci mu izvrću smisao: prigovor ima razna lica, dočim istina ima samo jedno." (Sateshesae mystagogicae 18,1; odlomak iz djela De mysteriis, De sacramentis; sa latinskog I. Đ.)

Sveti sveštenomučenici prevlački su, kroz strahoviti oganj žeđi, ušli u vječnu radost Gospoda svoga. Grbalj i Boka, kojima su zaštitnici, veoma su skromno ali molitveno i svečano spomenuli na dan obretenja njihovih sv. moštiju o Svetim apostolima Olimpu, Erastu, Rodionu i drugim. Manastirskim crkvištem se razlio miris ruža. Oglasio se sv. Arhanđeo Varahilo, blagoslov Božji, koji u njedrima nosi bijele ruže, znak svetačkih vrlina. I što bi rekao sv. Avgustin Iponski, vidi se da mučenike poštujemo ljubavlju i prijateljevanjem.

A 23. novembra 1996. godine, dva dana poslije manastirske slave, opet je upaljena svijeća. Toga dana smo uz dužno poštovanje otvorili kriptu u prisustvu sestre Nade Glogovac, doktora medicine, sveštenika Momčila Glogovca, đakona Jovana Bajkovića, brata Nenada Miloševića, doktora bogoslovlja, kao i naše smjernosti, namjesnika miholjskoprevlačkog, pisca ovih redova. Prisutno sveštenstvo sa narodom je odslužilo pomen i uzelo dio svetačkog zlatastog i miomirisnog praha mučeničkog. Dio sv. moštiju je umiven i položen u oltar. U dogledno vrijeme bi trebalo sve pronađene mučeničke zemne ostatke na dostojan način pokazati vjernicima i sveštenstvu da bi sv. mučenicima iskazali počast. Svete mošti bi trebalo prenijeti u hram i s poštovanjem ih čuvati i pobožno ih počastvovati. One nam se vraćaju upravo sada da bi bile sveti luk koji spaja našu slavnu blagočestivu prošlost sa mnogoriješnom i nebratoljubivom sadašnošću. I to, na zajedničku veliku radost zbog nalaženja sv. praha i vraćanja svetih mučenika. Molimo se Gospodu da dođe i dan njihovog otkrivanja u svetlosti oltara. Neka ovaj povratak sv. sveštenomučenika prevlačkih bude istorijskoj Bokokotorskoj oblasti naše Mitropolije i naše pomjesne Crkve, a i slavnoj carskoj lavri Svetog Arhanđela Mihaila, blagoslov i molitva svetih, podsticaj i hrabrost na hrišćanski život, a po zastupništvu, pomoći i blagodati odozgo. Neka se naša ozemljanela pamet ne okrene protiv nas samih, već neka se uzdigne prema pravoslavnom preporodu. Gospod je dopustio ovo čudo da bismo se setili da pravovjerni Srbi nismo od juče, već smo to skoro 2000 godina. Sveti ranohrišćanski bokeljski mučenici, sv. Arsenije Sremac, sv. Evstatije Prevlački kao i znani i neznani bokeljski svetitelji, zajedno sa ovim sv. prevlačkim zemnim anđelima duhovno nas povezuju. U ruskoj literaturi i za nas, opjevao je Anđela Mihail Ljermontov:

Kroz svemir je letio anđeo tih

Tijano pjevušeći stih;

I mjesec, i zvijezde, i oblaka roj

Taj nebeski slušahu slavopoj:

0 blaženstvu bezgrešnih duhova svih

U sjenovitom raju bez zlih.

Svog velikog Boga veličajuć tron,

Iz duše pjevaše on.

Na rukama dušicu držaše tad:

Za svijet, za suze i jad.

I sazvučju nebeski blagi taj sliv

U duši toj ostade živ.

I dugo je patila dušica ta,

Sveđ željna još čudesnog sna.

Zemaljski ti zvukovi ne mogu njoj

Da zamjene nebeski slavopoj.

(Sa ruskog I. Đ.)

(Iz knjige "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila - Humak srpske duhovnosti", izdanje Srpska sveštena carska lavra Svetog arhangela Mihaila - Prevlaka, Tivat, III dopunjeno izdanje, 2000.)