I PREDANjE

Stefan Mitrov Ljubiša

PROKLETI KAM

V PREVLAKA

Ravan Soliockog Polja pruža se sasred grbaljske župe čak do Kotorskoga Zalijeva. Pri obali podnog polja leži blato i močvara, nekadašnji ribnjaci manastira Prevlake a poslije njega solila, gdje su Mlečići u plitkijem potkopima miješali slatku sa slanom vodom da od njih sleđenijeh načine bijelu i tmastu so. Sasred te obale spušta se u zalijev niski brežuljasti rt zvani Prevlaka, koji obalu dijeli a luku predvaje. Sjeverna strana ostaje pri Tivtu, pitomo i ribljivo pristanište, ljetica i raskoš kotorske gospode. Južnu stranu zapučaju zelena brda a po brdima sela ljuštička i krtoljska, gđe su bivali kmetski stanovi prevlačkog manastira, koja sela i dan današnji zovu Miholjskijem zborom.

Nasred toga rta, nasađena lozom i maslinom, bijelio se za vremena naše povjesnice pravoslavni manastir prevlački namijenjen Saboru Arhanđela Mihaila. Kažu da ga je gradio pri kraju dvanaestoga vijeka prvovjenčani kralj Nemanja Prvi, i da mu je zvonik bio takve visine, da kad su ga Mlečići prahom oborili, podigao je svojijem padom u more tako strašni vodeni slap, da je otskočke oškropio obližnje krtoljske kuće. No da svu istinu rečem, ja se nijesam toliko potežio da obaznam koje tomu manastiru temelj udario, i količak mu je zvonik bio no sam se bavio najviše da znam i iznađem ko ga je i s čega u gomilu pretvorio.

Što se čisto i bistro zna to je - jer se po divnome čudu u tome slažu svi pisci i povjedači - da je za vrijeme svoje užasne pogibije prevlački manastir gostio sedamdeset i dva kaluđera, starosjedioca i pridošlica, koji su došljaci selili s turskoga zuluma iz opustošenijeh manastira gornje zemlje i donešenijem blagom povećali prevlački samostan, nadajući se (a ko se nadao ne bi?) da su pribjegli pod zakrilje čovječne i prosviještene vlade, pod kojom bi proživjeli i vršili dužnosti svog reda.

Jedno jutro po časovima iziđe iguman manastirski da se prošeta niz poljanu gdje je prosuto mrtvačko groblje. Kad bio kod ulaska, među dva visoka čeperiza, zazrije čoeka gdje pram njega upravo konja jezdi. Poviđe pod rukom da mu sunce oči ne zabliješti, upoznade Druška, pak se povrati u ćeliju da se s njime ne sretne na put. Domalo uljegne i Druško za igumanom u ćeliju, povučen i kao pretvoren. Metaniše triput dok se približi igumanu i svakom udari čelom o pod. "Oče igumne!", vikne Druško žalosnijem glasom. "Sagriješih bogu i tebi i nijesam dostojan nazvati se tvojijem sinom! Navede me ljuta nevolja da se svađam s ovijem hramom, da ga sebi zatvorim, i da nemam u nj pristupišta, ni svratišta, ni utočišta kao ostali hrišćani. Od straha i zuluma gospode kotorske prosuh očinstvo i materinstvo; ostadoh da hranim sedmero grla na kupici i mreži; najedih vas; zatvorih crkvu, a na sebe navukoh božju srdžbu; a oni, da ikako mogu, objesili bi me sutra pred Kotorom da me nije, da je jedan manje! Božja volja, ne po mojoj zasluzi no po svojoj milosti, namjeri me na prijatelja tuđina, koji mi zvona poveresija da mu ih platim kad mi bog promisli. Ovako ću jednom ispuniti materinu zadužbinu da me iz groba ne kune ona koja me podnjivila i čo'ekom učinila."

Igumnu se zbilja ražali, povjeri mu i reče: "Druško! Pristupi, sjedi i čuj što ću ti reći. Tvoje blage riječi i iskrena pokora meni su prijekor i sramota. Bila je moja sveta dužnost hoditi danju i noću u trag izgubljenoj ovčici koju mi je zavidljiva lisica oplijenila i od divnoga stada odvojila. Bog mi je svjedok koliko sam se puta kanio doći da te zastranjena pohodim, no videći te smotana u gnusnu toku gradske razblude smalaksala mi uzdanica u samog sebe, i ogriješih se misleći da ja i moja riječ nješto vrijedimo, mjesti onoga koji šćaše kroz moja usta besjediti i tvoje uho i srce skloniti da ih čuješ i oćutiš. Sad je višnji promisao htio da me ti pretečeš i otmeš najdičniju zaslugu; pa, kao da me prekori s moje ljenosti i taštine, spodobio me ovome duhovnome piru, za pokazati mi svoju veličanstvenu silu i svu nagotu mog ništavila. Ti, Druško, kojega sam toliko ljubio, za kojijem sam toliko suza prolio, o kom sam, moleći, bogu dosadio; ti si od mene sretniji, ti dobi milost kajanja bez ičijeg nagovora i truda!"

Povede ga u crkvu i pred vratima zapjeva: Vnidi v radost gospoda tvojego! Po ispovijesti i pričešću, iguman zaustavi Druška na objed, da ga pokaže bratstvu pokorna i pretvorena.

Đaci, nastojnici oko trpeze, trknu u kuhinju da i nižijem slugama navijeste radosno Druškovo kajanje. Starina Radun koji se u kuhinji namjerio, kad ču opću radost, upita jedno đače: "Što je to veselje, iako ja već s njega nijesam?" A đače mu kaže da se Druško crkvi pokorio, zvona donio a proštenje dobio.

Na to će ti Radun: "U stara zlotvora nikad nova prijatelja! "

Na miješanje Arhanđelova-dneva zovne novi providnik Druška u sami mrak. Začudi se Druško nenadnome zvaću u ono doba opće strahe, a jošt se više udivi gdje mu providnik pruža desnicu da se s njim ruči i dogoni mu stočić da uza nj sjedne, što bi mnogo bilo da je vladika. Reče mu providnik: "Druško, do danas, a po danas gospodin - Druško! Ja se radujem s vama i s vašijem porodom iz svega srca. Prekjuče sam ovđe stigao iz Mletaka i što je reć' nijesam se još ni sitan napio kotorske vode, a evo me da ispunim prvu poruku za koju me je ovđe poslala gospoština, mjesti onoga starca koji što s godina, što s kratke pameti nije znao s ovom zemljom upravljati, ni cijeniti one ljude koji su čestimice pregorjevali živote i imuće na slavu i diku svetoga Marka. Vi, gospodine, kao čo'ek razborit i iskren, znate dobro da mi Mlečići držimo ove nevoljne krajeve za dušu, da ovu prepuklu sirotinju ne poplešu Turci! Ali su svi trošci i napori uzalud, jer je turska sila već odasvud obuhvatila. Bože daj da ju budem rđavi prorok, ali budite zdravo, videćete: Ivan-beg će dočekati što i Skender-beg, a sinovi hercega Šćepana što i Stefan Lazarev! Ali dok prevlački kaluđeri drže ključ Boke, s Veriga na Bigovu, mi smo, Mlečići, ovđe gosti, a nezvanijema gostima mjesto za vratima! Pozdravio vas dužde i po meni poslao vam knjigu gramatu, zlatnijem slovima napisanu, kojom je obdario vas i vaš posljedak, do najpotonje kapi krvi, mletačkijem i kotorskijem plemstvom, da ste gospodin za dovijeka, a poklonio vam četvrti dio prevlačke crkovine da ga sami birate, ako pregnete otrovati prevlačke kaluđere i tako osloboditi ovu vašu otadžbinu od turskog jarma, što oni rade da joj ga naprte."

"A kako?" upita Druško, kojemu su se već bila počela grijati uha.

"Evo kako", odgovori mu providnik, učan tući gvožđe dok je vruće. "Sad kad ste se tobož pomirili s kaluđerima, pođite sutra kod njih i predajte im zvona, pa pomnjivo uhađite gđe kuhaju jelo svecu. Na sami praznik, pred objed, izručite kradomice u lonac ovaj prašak što je u ovoj mjedenoj kutiji; otrov je tako silna, da mora na priječac umrijeti ko god okusi iz toga lonca. Kad budete pri objedu, vi posrkajte od čorbe i očebrsnite draču od ribe da se ne bi kaluđeri počem sjetili da se vi toga jela libite. A kad oni počnu oko trpeze zamirati, a vi bježite s kraj njih, proždrite ukljuvak praška što je u ovoj maloj drvenoj kutijici, da vam rizičan ublaži, a viknite u vas glas: "Kuga! " Tako će se skupština smesti i svako bestrva pobjeći. Kad se vi (ako bog da) povratite zdravo i veselo u Kotor, mi ćemo vas okupati i pod zatvorom držati cijelu neđelju dana kao da se tobož bojimo da nam kugu ne unesete u grad, a poslaćemo brode da obore manastir da se kuga zakopa pod one razvale. Kad izađete iz zatvora predaću vam, pred okupljenijem zborom vlasteoskijem knjigu, prsten i primiti svečano vašu zakletvu! "

Druško blagodari, primi obje kutije, prenese ih u dućan i zatvori pod ključem.

Oko podna prispiju pod Prevlaku. Skoči puk, prenese i uspne zvona na zvonik, koja svojijem gromovitijem zvukom navjeste Boci prvom i posljednom svetkovinu osmog novembra na Prevlaci!

No je bio u manastiru jošt neko što nije svu noć ni lijegao. Stari Radun, bojeći se da će Druško upaliti manastir jer o otrovi starac nije imao mnogo pojma, svu je noć klima' pred Druškovom ćelijom, šišem za pasom. Kako što je činio sponama ukovati Mijatu grob, tako je isto stražio Druška živa, a jošt strožije otkad ču u ćeliji neki pokret i žamor.

Odmah za jutrnjom uljegne liturgija. Služio je iguman samosedmi, a pjevalo trideset đaka i čteca. Crkva prevlačka prilično prostrana; građena na podobije krsta su četiri mramorna stupca posrijedi na kojijema je šočijevao svod; nije mogla primiti ono mnoštvo okupljena puka, već su devet dijelova stojali gologlavi na poljani. Po liturgiji izađe iguman krstom u ruci i popne se na uznosito mjesto pri poljani, a pram njega obrati se skup da vidi i čuje. Iguman pozdravi narod praznikom, pripovjeda mu koje manastir ogradio, ko ga je dokrasio i danas obdržaje; priča čemu je posvećen Arhangelu Mihailu, onome radosnome danu kad je krepost pobjedila porok. "Arhanđeo je", reče iguman, "obraz dobra, kao što je vrag obraz zla. Izdajstvo je upropastilo mnoge narode i moguće, zavist im brani da se razaberu i rasvijeste, očajanje dovelo ih do toga da zaborave prošlost, da se brukaju sa sadašnjošću, da gledaju ravnodušno na budućnost! Danas žnješ što si juče posjejao, a pripravljaš hljebac za sutra! Teško onome koji ne sjeje, ni žnje ni pripravlja, za takvoga nije budućnost, on je osuđen za dovijeka plaču i škrgutanju zubova! "

Stari Radun, gro'nuo i ovehčao, u tolikom svijetu izgubio s očiju Druška. Tiska, moli, provukuje se da ga gdje zazri, da mu u stope stane, no se Druško ukrao krstima, omako skupštini, a pošao da preži i kuhađe u kuhinju. Nađe je pustu bez nikoga jer su i kuhari i momci pošli da gledaju krste, ko s poljane, ko sa gornjijeh prozora, ko s vrh zvonika da ljepše vidi a bolje priča. Pogleda Druško na ognjište: na vatri kljuka veliki mjedeni kotao od četiri vjedra, a njega se vari riba, što se valja i skakuće po površini čorbe kako je kad ključ goni ili smota. Obide Druško cijelu kuhinju, gleda vidili ga ko, sluša plešu li čije stope, primakne kotlu prokletu ruku. Hoće — neće, zaže s očima, stisne srcem i izruči ugasni prašak iz mjedene kutije usred kotla, pak, bojeći se da to nije dosta, skopa mećavicu, užene je u kotao, takne mu njom dno, pak objeručke stane da miješa čorbu kako bi se svaki grumčić rastopio i otrov oprijenula do jednome komadu ribe. Povrati mećavicu gdje je i bila, pak da se niko ne sjeti gdje je i šta radi, trkne u crkvu i umiješa se među pukom koji se s krstima vraćao.

Po svršetku litije razdijeli se skup na buljuke da blaguje, da trguje, da se prijatelj s prijateljem, a znanac sa znancem poceliva i za zdravlje upita. Iguman sa sveštenicima, s kneževima i s Druškom sjedne oko velike trpeze, očita pjesmu prazniku, blagoslovi postavu i nazdravi gostima. Đaci prinesu ribu u velikijem kositernijem žđelama; svak stane da jede dragovoljno iza onolika puta. Druško, posrka i on dvije tri ožice čorbe i očebrsne dračicu ribe kao mačka.

Otac Maksim zavrati najprvi, pane glavom u bljudu i izdahne mirno kao tić. Ostali pomisle da mu je u grlu zapala drača od ribe, no utoliko zamre drugi i treći, pa deseti i dvadeseti, da nije bilo odmaka da se pita ni što im bi? Padaju i premeću se svi redimice kako je ko više založio, ili slabijega željuca bio, ili se raspoloženiji nalazio.

Ko ječi, ko riga, ko pothvaća, ko se od bola za bradu skube, ili po podu valja, ili glavom o zid udara; ko priziva oca, ko mater, ko boga, ko sveca. Mnogi bježe k vratima ili jošt zdravi ili toprv smućeni, no ih bol i smrt stignu baš pri izlasku, gdje ih 'rpa leži, jedan vrh drugoga, kao klade na posječenu lazu. Druško skoči preko te 'rpe, vičući: "Kuga! Čuma! Bjež' ko može! " I on se nateže da riga da se tobož ko ne sjeti, ali se je na to malo pazilo, jer se svak zabavio o svom jadu. Dođe na poljanu bez kape; rasčupan, kao da je sumao; uzjaše tuđa konja, zaigra ga u sve četiri, pobjegne put Kotora povikujući: "Kuga! Čuma! Bjež' ko može!"

Narod se s početka osudi i skameni. Niko ne zna da kaže, a stotine zaludu pitaju: "Što bi, što je za boga?! " No kad čuše od Druška da je kuga, stade jedno od drugoga bježati, kriti se, lučiti, prati ruke, moliti boga, obećavati zavjete i zadužbine, praštati. U onoj trlabuci i smješi, strasi i prinaglici, jedno drugo tura, kumi, bruči, kune i preklinje. Neko traži ženu, neko djecu; neko pita utomah gdje je preči put; nekomu se čini da su ga bolovi spopali, nekomu se od straha tuži; stotina ih osta potrljano, a stotina pod nogama i kopitama; dok sve odjednom zagruha top s mletačkog brodovlja, prospu se na manastir gvozdena zrna kao najviša tikva vodenjača: užikane kubare kao rakinski kotli, a mnoge druge paklene sprave, što im se, bogu hvala, u srpskom jeziku za ime i ne zna. Pane zvonik, crkva porine, razore se i povaljaju ćelije, stanovi, trijemovi i pojate, a sva se zgrada u mali čas pretvori u gomilu krpataka ogorelina i razvalina, kao zeleno borje pod sjekiru. Puk zaboravi kugu pri topu, čudo pri grdilu: od čume mogu bolovati i preboljeti, a topu nema lijeka. Stade bježati u bespuće kao da mu je za vrat mač, bez reda, bez da zna gdje ide, jedno na drugo kao ovce kad ih zvijere goni, ne obazirući se ni na godine, ni na zdravlje, ni na ženske glave. Teško slabijemu, kao Radunu, što osta zgnječen tražeći Druška šišem u ruci. Ako komu noga popluzne, ili zađedne, ili se spotakne, ili prenemogne, stotina ih viknu: "Ubi ga top! Kukala mu majka! Pridaj nogama! Bjež', ako boga znaš! "

Ili Drušku u onoj zabuni nije na um palo da okusi od onoga praška iz drvene kutije što bi mu otrov utrnuo; ili mu je u ono kotrljanje kutijica drvena iz džepa ispala, ili, što je najpriličnije, dao mu providnik neprobitačni lijek - rog za svijeću - tek da s Druškom umre i uspomena sramotnoga izdajništva: kad dođe Druško na mjesto što se od toga zloga dneva zove 0doljen, baš niže Trojice, zavrti mu se svijest naopako, odeblja jezik, a usta osuše, pak stane zbilja da riga i pothvaća. Nadao se svakako doprijeti Kotoru da se liječi, pak je konja podbadao svom snagom. No mu muke odole, konj zapre, ruka s uzdom klone, jedva sjaše i nakloni se na jedan kam, crn kao zvrst. Tu ga spopanu muka iza muke kao rodilju: grči, protezavica i ropnja. Premeće se kao brav od crkavice, kao riba u prosulji dok ispusti poganu dušu proklinjajući soj i korijen, čas koji ga je na svijet dao, i sisu što ga je prokletova dojila. Dođu iz Kotora ljudi od suda, iskopaju rupu, slože u nju Druška mrtva i konja živa, pošto ih gančima i kukama posmucaju, pak ih oba spale smolom, smudom i paklom, da kome tobož kuga ne prione. Nad tom rupom iznikla je zloljesina i šmrljika, ona vrsta drveta o kojemu se, kažu, Juda objesio.

Zove se i danas Prokleti Kam onaj krš na komu je Druško papke otegnuo. Malo ko u Boci da ne zna otkud kamenu taj zlokobni pridjevak. No ako zbilja ko ne zna, a on neka pita svog konjadžiju, prvom što prođe preko Trojice on će mu povijedati.

Ovdje zaključi moj stari povijedač ovijema riječima: "Spomenici dobra kao spomenici zla čine da narod pamti prošlost i pobuđuju ga da se dobrijema divi i klanja, a zle da prezire i proklinje! "

Druškovica s porodom, ako i ne dobije plemstvo, a no primi na dar četvrtinu manastirskoga, i dosta novca tek da muči.

Trista je ljeta kukavica vila, jeina gugućala a pauk svoje mreže pleo na pustoš prevlačkoga manastira, dok početkom ovoga vijeka neka pobožna udovica, Kata Vlastelinovića Kotorkinja, prigradi nešto crkvice da tu kanđelo gori i da se po jednom na godinu čuje božja služba.

Druško je bio sebi zli prorok kad je rekao ocu Maksimu u kotorskome sudu: "Ko đavolom tikve sadi, o glavu mu se lome!"

(Iz knjige "Prevlaka Svetog Arhangela Mihaila - Humak srpske duhovnosti", izdanje Srpska sveštena carska lavra Svetog arhangela Mihaila - Prevlaka, Tivat, III dopunjeno izdanje, 2000.)