Vasko Kostić

Svetosavska ozarenost nevjeste Jadrana

(Kult Svetog Save u Boki)

Sadržaj:

Predgovor

Uvodni tekstovi

Sveti Sava i Primorje

Svetosavlje u Boki

Ranije objavljene Bokeljske svetosavske legende

Svetosavske legende koje je prikupio Maksim Zloković

Svetosavska slavlja -Novinski izveštaji-

Umjesto zaključka

Predgovor

Sveti Sava je naša najprostranija i najsvestranija ličnost. Niko drugi nema ni toliku dubinu ni toliku visinu. Kao što je svetosavlje posrbljeno pravoslavlje, tako je u Svetom Savi sabrano sve naše razumijevanje hrišćanstva.

Matija Bećković
(Iz intervjua u listu DAN od 7. avgusta 1999)

Prilog jubilejima

Ova knjiga je moj prilog povodom nekoliko jubileja.

Prije svega velikog jubileja dva milenijuma hrišćanstva. Skroman je to doprinos za tako krupan jubilej, ali kad bi svak i toliko doprinio bilo bi na milione novih knjiga ili adekvatnih novih djela u drugim oblastima stvaralaštva.

Zatim, jubileja 780 godina od uspostavljanja prve Zetske Svetosavske mitropolije na Prevlaci Sv. Arhangela Mihaila u Boki Kotorskoj (1219-1999).

Jubileja 610 godina od Kosovskog boja (1389-1999).

Pa jubileja 130 godina najvećeg ustanka pravoslavnih Bokelja protiv moćne Austrijske Monarhije (1869-1999).

Značajnog jubileja ravno 100 godina od uvođenja velikih opštenarodnih Vidovdanskih svetkovina na Svetosavskom sveštenom mjestu na Prevlaci (1899-1999).

Najzad i malog, ali za mene važnog, jubileja 10 godina (1989-1999.) od objavljivanja moje knjige Zapretana prošlost Prevlake koja je pobudila interesovanje šire čitalačke publike za zanemareno veliko Svešteno mjesto i doprinijela pokretanju aktivnosti za opsežnije istraživačke radove i za obnovu manastira.

Za jubilej 30 godina od završetka hrama Svetog Save u Tivtu (1967-1997) predstavljena je moja knjiga o gradnji tog hrama. To je ono moj prigodni doprinos tom događaju, a neposredne koristi od prodaje, ili posredne od reklamnog poklanjanja knjiga, namijenjene su za gradnju Parohijskog doma uz ovaj Svetosavski hram.

U predgovoru te knjige ima nešto i o kultu Svetog Save u Boki ali malo, jer je prevazilazilo okvire teme knjige. Zato sam tada odlučio, i crkvenom odboru hrama u Tivtu obećao, da ću odmah početi rad na još jednoj knjizi vezanoj za Svetoga Savu i završiti je što prije. Održavam datu riječ ovom knjigom kojom želim dokazati "prilično smjelu tvrdnju da je, izuzimajući možda Hilandar, kult svetog Save bio razvijeniji u Boki nego u ma kojem kraju u kome žive Srbi.

Očekivanje reagovanja

Svjestan sam da ću biti izložen kritici zbog bezrezervnog i neuzdržanog pripisivanja prioriteta Boki za ono što mnogi smatraju da joj ne pripada. Na takvu vrstu kritika već sam se privikao.

Mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom ili nevjericom odmahivali rukom kada sam tvrdio da je kult svetog cara Lazara bio razvijeniji u Boki nego ma gdje u Srpstvu, da je u Boki broj hramova, u odnosu na prostor i broj stanovnika, pri samom vrhu među hrišćanskim zemljama, i još mnogo toga što se ne odnosi na crkve i svetitelje, ali se odnosi na održanje nacionalnog identiteta.

O svemu tome, u mojim člancima i knjigama, ponuđeni su dokazi i argumenti koji su izazvali mnogo žučnih reagovanja, ali nije bilo mogućnosti pobijanja činjenica. Umjesto argumentovanih rasprava povjesničari iz dana u dan, kampanjski, uporno, bez ikakvog osnova i bez imalo moralnog opreza ili naučnog ustezanja lansiraju krilaticu kojom Boku proglašavaju zalivom hrvatskih svetaca.

Takve tvrdnje moraju iritirati one koji dobro znaju, ne samo da to nema nikakve podloge nego i kojima je jasno čemu ta kampanja služi. Ali dok se drugi samo čude, ili ljute, ništa ne preduzimajući (uključujući i naučne strukture, dužne da se odazovu) mene to neodoljivo motiviše da se suprotstavljam, makar i usamljen.

Moji protivnici to pripisuju navodnoj ostrašćenosti zbog vjerskog fanatizma ili nacionalnog šovinizma. Tako nešto ne bi moglo pasti na pamet nikome ko me bolje poznaje. Ali ima nešto drugo, teže shvatljivo, što ja ne umijem ni sebi objasniti pa moram vjerovati. Ako nije ostrašćenost, ja vjerujem u ozarenost (da ne kažem ozračenost) koju sam počeo osjećati nakon češćih boravaka na Svetosavskom prevlačkom sveštenom mjestu uz razmišljanja koja su mi se tamo nametala. Otud i ozarenost u naslovu ove knjige.

Zahvaljujući nadahnuću akumuliranom na ovom Sveštenom mjestu (kako za ovu tako i za niz prethodnih knjiga), ovom knjigom želim pokazati da je na ovakav, ili na neki drugi čudesan način, čitava Boka pod uticajem svetosavske ozarenosti.

Usvojena metodologija

Veći dio ove knjige je zbirka radova drugih autora. Mogao sam formirati čitav svoj tekst korišćenjem i njihovih podataka, ali je vjerodostojnije i prema autorima korektnije, prenijeti kompletne njihove tekstove. Ovo utoliko prije, što su objavljeni u listovima do kojih je danas veoma teško doći, naročito široj čitalačkoj javnosti kojoj je ova knjiga i namijenjena. Neki podaci se i ponavljaju, ali ih nisam želio skraćivati. Neka se vidi kako su razni autori obradili iste slučajeve. Uostalom, ponavljanja i nema mnogo.

U ovoj knjizi nema fusnota, jer slijedim ono što je, i kako je, u Uvodnim tekstovima. Naučna aparatura je ipak zastupljena jer su u sklopu redovnog teksta date sve primjedbe i potrebna objašnjenja. Na isti način su dati i izvori podataka. Naslovi korišćenih djela, kao i ono što je u originalima pod navodnicima, ili je podvučeno, ili na drugi način naglašeno, ovdje je kurzivom. Sve ostalo je kao u originalima, koje je suvišno citirati pod navodnicima. Osim očiglednih štamparskih grešaka, druge greške u tuđim tekstovima nisam ispravljao. Izuzetak od pravila je skraćenica sv. Sava, – koju sam svugdje ujednačio, punom rječju i velikim slovom: Sveti Sava. Ovdje se neću moći pridržavati ni uobičajenih šema razvrstavanja građe strogo po hronološkom redu.

Polazište su mi dva prva priloga o kultu Svetog Save u Boki. Prenosim ih kao Uvodne tekstove. Oba su se pojavila iste godine, 1935. očigledno pisana nezavisno jedan od drugoga, i približno su istog obima. Oba autora (posebno ću im posvetiti po nekoliko redaka) bili su česti posjetioci Svetosavskog prevlačkog Sveštenog mjesta, gdje su najbolje mogli biti nadahnuti.

Prvi tekst je Petra Šerovića i odnosi se na razvijenost kulta svih Nemanjića u Boki. Važno je i da se to sagleda, radi šireg shvatanja duhovnosti Bokelja, a naravno, Sveti Sava je u svakom slučaju centralna ličnost i njegov duh najsnažnije zrači.

Drugi tekst je Jovana Lipovca (kasnije Joanikija, mitropolita novomučenika) i odnosi se samo na kult Svetog Save u Boki.

Zapostavljanje Boke u vezi sa kultom Svetog Save

O kultu Svetog Save širom srpskih zemalja, pa i drugih u kojima žive Srbi, pisalo je mnogo autora koji nisu iz Boke. I to sa ambicijama obuhvatanja svih prostora, a ne samo svog lokaliteta, kao što su posebno za Boku pisali Bokelji, Petar Šerović i Jovan Lipovac. Suvišno bi bilo nabrajati svu obimnu bibliografiju o svetosavskom kultu i legendama o Svetom Savi. Uostalom, najveći broj tih djela i ne pripadaju ovoj knjizi, jer je u njima Boka, tom pogledu, nepravedno zapostavljena. Zaista je čudno zašto autori većine tih radova izostavljaju Boku, ili joj pridaju mali značaj?

Jednom od narednih tekstova ove knjige naslov je Duh koji zrači. Tamo su saopšteni podaci koliko je još za vrijeme Austrougarske vladavine u Sarajevu objavljeno legendi o Svetom Savi. Čak i iz Makedonije i Bugarske. Pominju se i autori niza radova na tu temu. U svim tim radovima Boka gotovo i da se ne pominje. Neko će reći da je podrazumijevana pod Dalmacijom, ili pod Crnom Gorom, pa da je nije trebalo posebno isticati. Ali tamo se ne pominju samo šire regije nego gradovi, sela, pa i još uži lokaliteti, toponimi, hidronimi iz raznih krajeva – osim iz Boke.

Ta praznina, poput vakuma, vapi da se upotpuni, što je trebalo davno uraditi i na tome mlađe naraštaje vaspitavati. Time bi i duše naše spasili. Od kada smo iz škola izbacili Svetog Savu i prestali ga javno slaviti, mnoge su nas nevolje snašle. Gubitkom duhovnosti čovjek prestaje biti čovjek.

Da je Sveti Sava i fizički bio vezan za Boku ima i materijalnih dokaza, ne samo osnivanjem prve Zetske episkopije. Da je Boka bila zemlja Svetog Save, o tome govori posebno poglavlje ove knjige. Ono što nije stigao fizički, postigao je duhovno. Većina legendi govori o posjeti Svetog Save njihovom mjestu. Izvjesno je da je Sveti Sava za života mnoge srpske krajeve i pohodio, ali nije mogao sve. Ipak, svetosavski duh je ušao u sve srpske krajeve, naselja, kuće, u ljudske duše, ali ni Boku nije zaobišao. Uglavnom, ostao je da vječno živi među Bokeljima.

Uvodni tekstovi

Vladika Nikolaj Velimirović

Nemanjići i Boka

Najvažniji primorski grad u državi Nemanjića bio je Kotor u današnjoj Boki. Ovaj je grad veliki župan Stefan Nemanja osvojio nakon duljeg opsjedanja negdje g. 1185. Od toga vremena, pa sve do g. 1370. ostade Kotor, a s njim i skoro cijela teritorija današnje Boke, od koje je Nemanja jedan dio još ranije bio osvojio, u državi Nemanjića.

Ovo je vrijeme, prema onome što znamo iz istorije i iz raznih preostalih spomenika iz onog doba, bilo za cijelu današnju Boku, a osobito pak za grad Kotor, zlatno doba. To nam potvrđuje još i narodna tradicija, koja popunjavajući istorijske spomenike, znade u skoro svakom, pa i najmanjem seocu bokeljskom, da nešto kaže o kojemu vladaru iz kuće Nemanjića i da mu pripišu gradnju stare seoske crkve, manastira, dvorca, bunara itd.

Njihove zasluge za ovaj kraj još nam se čine veće, kada se sjetimo da ogromna većina naroda u današnjim bokeljskim selima nijesu starosjedioci – kojih u ostalom u Boki ima vrlo malo – već su pridošlice iz Crne Gore i Hercegovine, pa su i oni sačuvali i dalje održavaju tradiciju o Nemanjićima, koju su zatekli kod starosjedilaca, kad su se naselili u današnjoj Boki.

Kao prvi namjesnik Nemanjin u Kotoru spominje se g. 1186. Ćura satnik. Kasnije je namjesnik kraljev u Kotoru, knez (cont) polagao na glavnom trgu pred narodom zakletvu, da će gradom upravljati po gradskim statutima i da će čuvati gradske privilegije.

Ali u 14. vijeku knez više nije stalno boravio u Kotoru, već kao vrhovna vlast se spominju samo tri sudije. Ove tri sudije imenovale su u prvo doba Malo vijeće, koje je brojalo dvanaest vijećnika. Zatim je isto ovo Malo vijeće biralo nove sudije. Kotor je, prema ovome, za Nemanjića uživao veću autonomiju nego li Dubrovnik, gdje je sve do g. 1358. mletački dužd imenovao i sudije i članove Malog vijeća. Osim Malog vijeća u Kotoru je bilo i Veliko vijeće čiji su članovi bili gradski patriciji. te je kasnije bilo organizovano na skroz aristokratski način.

Svoju je autonomiju Kotor sačuvao za vrijeme svih Nemanjića, te mu je bila mnogo šira nego li kasnije pod Mlečićem. O ovome imamo najbolje dokaze u Statutu kotorskome iz onog vremena. Po ovom Statutu nije bilo slobodno nijednom kotorskom građaninu, da se pa kotorskom teritoriju služi privilegijama srpskih kraljeva. Dapače se prijetilo kaznom svakom kotorskom građaninu, koji bi na štetu povlastica grada Kotora stupio u službu srpske države. Ako bi pak ko od gospode srpske učinio opštini Kotorskoj, ili bilo kojem Kotoraninu kakvu štetu ili kvar, dokle se na srpskom dvoru nalaze u službi neki ugledni Kotorani, ovi su bili dužni da svu štetu oštećenim licima potpuno nadoknade.

Ovo je ujedno i znak da su Kotorani, koji su bili u službi pri srpskom dvoru, uživali veliki ugled i imali veliku vlast, tako da su mogli spriječiti svaku eventualnu samovolju srpske vlastele prema Kotoranima. Ali vrlo visoka kazna od 1.000 perpera bila je određena protiv onih Kotorana. koji bi kojeg od svojih sugrađana predali ljudima srpskog kralja.

Kako se iz Statuta vidi, Kotor je vršio potpuno neovisno civilno i krivično pravosuđe na svojem teritoriju. Kotor sa ovako potpuno slobodnom unutrašnjom upravom, a prema vanjskom svijetu zaštićen moćnom zaštitom srpskih vladara, bio je na visokom stupnju blagostanja. U gradu su cvjetale razne znanosti i umjetnosti osobito pak zlatarska i građevna umjetnost.

Godine 1319. dao je kralj Milutin da se sagradi u crkvi Sv. Nikole u gradu Bariju u Italiji jedan oltar, a veliku srebrnu ikonu poviše oltara izradio je Obrad Desislavov, umjetnik iz Kotora.

Pri gradnji crkve u Dečanima proslavio se opet umjetnik Kotoranin fra Vita. mali brat protomajstor iz Kotora, grada kraljeva. Ovaj katolički redovnik, kod čijeg je imena ponosom istaknuto da je iz grada kraljeva, započeo je gradnjom Dečanske crkve, te najveće i najveličanstvenije do danas sačuvane građevne, uspomene iz doba Nemanjića g. 1327. a dovršio je g. 1335.

Manastir i crkvu Sv. Benedikta u Kotoru sagradio je prvih godina vladanja Dušana Silnog, kotorski arhitekt Petar Radoslavov. I svakovrsni su zanati u ono doba dobro napredovali. Tako u Kotoru imamo konopara, kožara, cipelara, šavaca, oružničara, voskara, ribara, lađara i t.d. koji imaju svoje bratovštine i esnafe.

Izgleda da su Kotorani već onda imali dosta veliku trgovačku flotu, a lađe za ovu flotu gradile su se većinom u domaćim brodogradilištima. Po svoj prilici su i one ratne galije, koje je car Dušan bio kupio u Mlecima, kada je došao do uvjerenja da je i srpskoj državi potrebna neka flota, bile usidrene u današnjoj Boki i to u Tivatskom zatonu u blizini Prevlačkog manastira Sv. Arh. Mihaila.

Poznato je da je u ono doba i ovaj manastir imao svoje lađe, koje su naokolo krstarile i čuvale ga od neprijateljskih napadaja. Vrlo je vjerovatno, da je vojska na ovoj srpskoj ratnoj floti bila većinom iz današnje Boke, jer Srbija onda nije imala svojih ljudi vještih pomorstvu. A car Dušan nije mogao isposlovati od Mlečića, da mu oni dadu i spremne ljude za flotu, jer se u ono doba osjećala oskudica u spremnim ljudima i u samim Mlecima.

Trgovina Kotorana u unutrašnjosti srpskih zemalja bila je veoma razgranata, te su se Kotorani svuda tamo takmičili sa Dubrovčanima i imali svoje naseobine. U Prizrenu se na pr. spominje kuća voštana, koju su podigli Kotorani. Sveštenici katoličkih parohijskih crkava u unutrašnjosti Srbije, osobito u rudarskim mjestima, bili su ponajviše Kotorani i te su parohije bile potčinjene kotorskom biskupu.

Kotorani, koji su kupovali u Dubrovniku robu za izvoz u srpske zemlje, bivali su oslobađani od plaćanja carine. Osobito je važna bila u to doba trgovina morskom solju, te su ondašnji Bokelji u svojim solilima proizvodili veliku količinu soli, koju su prodavali u unutrašnjosti balkanskih zemalja. Najpoznatija solila u Boki bila su u ono doba blizu znamenitog manastira Sv. Arhangela, stolice pravoslavnog episkopa zetskog.

Trgovina solju u Kotoru bila je podijeljena između grada i srpskog kralja. Kotorani su u ono doba trgovali ne samo sa srpskim zemljama, već i sa zemljama izvan srpske države, a na prvom mjestu sa Mlečićima, tako da su Mlečići u 13. i 14. vijeku imali u Kotoru svoga konzula. Trgovina između Mlečića i Kotorana bila je uređena raznim ugovorima, koje su potvrđivali srpski vladari.

Kotor je za vrijeme Nemanjića kovao i svoj srebrni novac. Na svim novcima je na jednoj strani bila slika srpskih kraljeva, a zatim i careva Dušana i Uroša. Na drugoj strani novca bila je slika sv. Trifuna i natpis: S.Triphon Catharensis.

Kotorani su imali mnoge povelje izdate od vladara Nemanjića, u kojima ima najviše govora o proširenju gradske teritorije i o raznim povlasticama kotorskoj vlasteli. Osim toga Kotorani su na srpskom dvoru zauzimali vrlo ugledna i povjerljiva mjesta kao na pr. Trifun Buća (Bućić, Bucchia) i Toma sin Pavla Tome, a osobito su se isticali kao protovestijari ili, kako bi se danas kazalo, ministri finansija u srpskoj državi. Čuven je protovestijar cara Stefana Dušana, Nikola Buća iz Kotora i njegov sinovac Trifun Mihajlov Buća, vlastelin carske riznice za cara Uroša.

Ove protovestijare srpski su vladari birali iz zakupnika carine, jer su većinom Kotorani, kao zakupnici, ubirali carinu u srpskoj državi i stoga se starali da državni prihodi budu što veći. Koliku su moć imali ovi protovestijari, najbolje nam svjedoči rečenica, koja se do danas sačuvala, a glasi: Car daje – al Buća ne daje.

Kotorane su Nemanjići šiljali kao poslanike k stranim vladarima i povjeravali im vrlo delikatne zadaće. Tako je među poslanicima, koje je kralj Milutin uputio Karlu od Valoie, bio Kotoranin Trifun Mihailov. Car Dušan je g. 1350. bio uputio u Mletke svog poslanika Mihaila Buću, da bi sklonio dužda na savez protiv Carigrada, a među poslanicima, koje je isti car g. 1354. uputio papi bio je i Damjan iz Kotora.

Postoji neka, dovoljno ne prokontrolisana, predaja da se Kotorani proslaviše u doba kralja Stefana Uroša III Dečanskog kada pod zapovjedništvom Nikole Buće g. 1330. u znamenitoj bici kod Velbužda, oteše Bugarima zastavu i krst. Kralj ostavi oboje Kotoranima kao znak svoje duboke zahvalnosti. Nikola Buća je bio najpouzdaniji carev savjetnik, kojeg je car, kao mudra državnika, u svakom važnijem poslu pitao za savjet. On je 1350. g. pratio cara Dušana, kada je s caricom Jelenom i sinom kraljem Urošem, pohodio Dubrovnik i Kotor.

Sačuvao nam se i Statut grada Budve, redigovan u doba cara Dušana. Namjesnik carev, knez (conte), dužan je bio, pri stupanju u zvanje, da položi zakletvu na Statut.

Zastupnici su kneza i kaznaca, tri sudije, koje skupa sa osam savjetnika, dva kapetana i ostalim nižim činovništvom, bira svake godine Veliko vijeće gradske vlastele.

Prema Statutu, domaćim vrhovnim vlastima pripadalo je samo građansko pravosuđe, dok je vladar zadržavao kazneno sudsko pravosuđe.

Ako se dogodi, da car ili koji od njegovih velikaša, porobi kojeg Budvanina, općina ga je morala braniti i naknaditi mu štetu. U ratnim pohodima srpskih vladara Budvani su bili dužni davati 50 ljudi s jednim kapetanom na čelu, kojemu je opština davala dvostruku platu i konja. Ali su Budvani samo onda morali ratovati, ako bi lično car srpski bio u vojsci i to samo u onim pohodima u Zeti između Kotora i Skadra.

Ako bi car na svom putu prošao kroz Budvu, Budvani su dužni bili spremiti tri gozbe za cara i njegovu pratnju.

U starim spisima u arhivu grada Perasta ima spomena, kako su Peraštani učestvovali sa Nemanjićima u raznim ratovima, koje su oni vodili, te da su pratili i cara Dušana na njegovim vojničkim pohodima u Makedoniji, Arbaniji i Epiru.

Nemanjići su im, kako se tamo kaže, kao nagradu i odlikovanje za njihovu veliku hrabrost i vjernost, dali važnu povlasticu, naime, da njihova opština može birati dvanaest ljudi, po jednog od dvanaest glavnih plemena peraških, koje će na bojnim poljima čuvati srpsku ratnu zastavu. Koliko ovdje ima istine, teško je reći, ali čini se, da su na temelju ovog pričanja dobili Peraštani, kada su se kasnije predali u zaštitu Mletačkoj Republici, od Mlečića pravo, da drže počasnu stražu ratne zastave na admiralskoj lađi mletačke flote.

I Paštrovići dokazuju, da su imali razne povlastice od Nemanjića, osobito od Stefana Dečanskog i cara Dušana, što su im kasnije i Mlečići potvrdili. Kažu da im je car Dušan darovao dvije kule u Paštrovićima, naime Čelobrdo i kulu prema Doljanima, te da im je odobrio, da im sude domaći sudovi, valjda samo u građanskim parnicama.

Po jednoj listini iz g. 1355. car Dušan je darovao knezu Datajku iz stare porodice Medin iz današnjeg Petrovca, nekoliko sela u blizini crnogorskog Bara i u Paštrovićima, da bude tamo knez i da bude samo zavisan od cara. Isto tako i Mikovići ističu svog pretka Radiča Mikovića koji da je bio u službi Nemanjića i od njih odlikovan velikim počastima.

Kada se pod vladom Dušanova sina, cara Stefana Uroša, Srpsko carstvo poče raspadati i kada se mnoge srpske oblasti odmetnuše od svog zakonitog vladara, Kotor bijaše još vjeran svome caru. I Uroš je, kao i njegovi preci, volio Kotorane, kotorskoj vlasteli razne milosti iskazivao, te ih naziva vjerni, mili i ljubazni.

Kotorani ostaše vjerni Urošu sve do 1370. g. kada videći da ih njihov zakoniti vladar ne može više odbraniti, jer bijaše izgubio skoro svu svoju moć, biše prinuđeni, da se predaju u zaštitu ugarskome kralju Ljudevitu.

I tako svrši sjajni period vladanja Nemanjića u današnjoj Boki Kotorskoj, koja onda sačinjavaše Zetsko-Travunsko primorje. Boka se u ono doba u svakom pogledu podiže. Osobito se mnogo naroda naseli u Boki iz unutrašnjih krajeva srpske države tako pojača u znatnoj mjeri još raniji tu naseljeni slavenski elemenat na štetu romanskog stanovništva po gradovima, koji se sve više prorjeđivaše.

Kada je Nemanja zauzeo Kotor znajući za njegovu važnost, još ga utvrdi bolje nego li je bio i ogradi sebi tu dvor. Tako Kotor postade nekom vrstom Nemanjine prestonice.

Godine 1195. sagradi u Kotoru Mavro, sin Andrije Kazafranci, sa svojom suprugom Dobricom, kćeri gradonačelnika Vasilija, crkvu Sv. Luke, koja i danas postoji. To je bilo, kako se na još dobro sačuvanome latinskom natpisu na crkvi čita: U doba gospodara Nemanje, Velikog župana, i njegova sina Vukana, kralja Duklje, Travunije i Bosne.

Još nam je sačuvana jedna uspomena na Nemanju. To su ostaci stare crkve kod današnje crkve Sv. Đorđa u manastiru Banji kraj Risna. Tradicija kaže da je tu Nemanja podigao crkvu Sv. Đorđu iz zahvalnosti što se spasio od braće, koja su ga progonila i htjela ubiti.

U doba Stefana Prvovjenčanog bio je ograđen veličanstveni manastir Sv. Arhanđela na Prevlaci (na temeljima starog, porušenog istoimenog manastira) u kojemu je bila katedra Zetske episkopije. Manastir je danas u ruševinama, po kojima se vidi, da je nekad bio veličanstven.

G. Dimitrije Vitković, u najnovijem Glasniku istorijskog društva u Novom Sadu, knjiga VII str. 93. u raspravi: Što je nekad bila Vretanija, po kojoj su marčanske vladike nosile naziv vrjetanski, dolazi do zaključka, da je Vretanija bila naše jugozapadno Primorje (misli se jugozapadno u odnosu na čitavu ondašnju "našu" istočnu obilu Jadrana, – prim. V. K.) i da su naši Krajišnici držali imena Vretanije, da se ne odvoje od svoje starine.

Po Vitkoviću je ta starina manastir Sv. Arhangela na Prevlaci, dakle u Vretaniji ili Primorju, gdje je bilo sjedište episkopa zetskoga. Prema tome, manastir Marča (u Slavoniji podigle ga 1526. srpske izbjeglice, – prim. V. K.) bio bi posvećen svetim Arhanđelima, da narod podsjeća na negdašnji glasoviti manastir na Prevlaci, gdje su dugo vremena stolovali episkopi zetski.

U glasovitom manastiru Savini kraj Herceg-Novoga čuva se velikim pijetetom krst sa natpisom, u kojemu se kaže da je to krst Svetog Save. O ovome su krstu pisali mnogi naši i strani učenjaci.

Nedaleko od manastira Banje, poviše varošice Perasta, na jednom velikom kršu, od kuda izvire voda, vidi se kao ruka pritisnuta u kamenu. Narod vjeruje, da je to otisak ruke Svetog Save, koji je izveo živu vodu što tu izvire.

Na putu između Grahova i Krivošija u kamenu se vidi kao neka ljudska stopa, a narod vjeruje da je tu ostala utisnuta stopa Svetog Save, koji je tuda često prolazio.

U opštini Grbaljskoj postoji predanje, kako je Sveti Sava na svom putovanju u svetu Zemlju dolazio u Grbalj i da se iz današnjeg Bigova lađom otisnuo na more.

U selu Luštici narod pripovijeda, da je sveti Sava osvetio njihovu starinsku crkvu Sv. Nikole kao i starinske crkve sv. Sergija i Vakha na Podima i Sv. Savu na Savini, te se kaže, da je kod ove crkve i živu vodu izveo.

Postanak imena Dvrsna u Krivošijama, pripisuje se također Svetom Savi. Pripovijeda se da je Svetom Savi, jednom kada je tuda prolazio, od jednog mještana bila nanesena velika uvreda te je on s toga prokleo to mjesto, koje je bilo mrsno, t.j. ravno i plodno, da se u buduće bude nazivalo Dvrsno, biva kamenito. Kada je svetac ove riječi izgovorio, cijelo mjesto je prekrila jedna velika naslaga kamena i tako postalo kamenito i neplodno.

Druga nam priča pripovijeda, kako se jednom Sveti Sava vozio barkom u blizini Budve. More je bilo vrlo uzburkano, te s toga nije mogla naprijed. Svetac se na to baci preko valova jednim malim kamenom, koji dopre do ostrvca Sv. Nikole, a kuda kamen preleti, pojavi se iz mora kameni put, koplje visočiji od morske površine i to prav kao da gaje ko gradio uz uže (tunju). Sveti Sava prođe tam putem, a kad stiže na ostrvo, da ne bi kogod za njim došao, pruži svoj štap povrh vode. a put se ulekne tri noge ispod vode, te se i danas zbog toga ta pličina naziva Tunjom.

U selu Bogdašiću opštine Kotorske, na sada već katoličkoj parohijskoj crkvi Sv. Petra, sačuvan je stari srpski natpis, u kojem se kaže, da je tu crkvu gradio episkop zetski Neofit u doba kralja Stefana Uroša, sina prvovjenčanog kralja Stefana, unuka sv. Simeona Nemanje.

Kralj Stefan Uroš I spominje se i na natpisu na negdašnjoj crkvu Sv. Pavla u Kotoru, koja je g. 1814. bila pretvorena u kasarnu.

Supruga kralja Uroša I, kraljica Jelena, ogradila je u Kotoru izvan gradskih zidina, na Šuranju, katolički manastir Sv. Frana, koji je bio g. 1539. razrušen, da ga Turci ne osvoje i ne obrate u tvrđavu. Kraljici Jeleni i njenom sinu Urošu II Milutinu, pripisuju se i neke građevine u poznatom u ono doba manastiru Sv. Bogorodice Rtačke (Rtac, Rotez) kraj Spiča. G. 1305. nalazila se kraljica Jelena sa svojim sinom kraljem Milutinom u Kotoru. Milutin je tom prilikom potvrdio sve što mu je majka darovala spomenutom rtačkom manastiru. U pratnji kraljevoj bijahu tada nadbiskup Bara, biskup Kotorski, te pravoslavni episkop Zetski i humski i djed crkve bosanske. Kralj je tada kotorsku vlastelu bogato obdario i potvrdio im ranije povlastice.

I ime cara Stefana Dušana spominje se na natpisu sa nadgrobne ploče Đuraša Vrančića, za kojeg se kaže da je bio u cara Stefana treći vitez. Ploča se našla na starom groblju kod ruševina spomenutog manastira Sv. Arhanđela na Prevlaci.

U Dančulovini na Brdima, nedaleko od Prevlake, nalazi se jedan starinski dvorac, u kojemu se sačuvala slika cara Dušana sa imenom carevim. (Za uspomenu ia careve boravke u tom dvorcu, kojeg zbog toga nazivaju i Dušanovim dvorima. Carev lik je potpuno uništen tek u I svjetskom ratu. – Prim. V. K.)

Predanje u Grblju kaže da je car Dušan zidao manastir Podlastvu kao svoju zadužbinu, pošto je tuda g. 1350. prolazio. (U znak zahvalnosti Bogorodici što je tada pronašao svog sestrića Lazara Grbljanovića, budućeg srpskog kneza Lazara. – Prim. V. K)

Za manastir Duljevo u Paštrovićima drži se također, da je zadužbina cara Dušana.

U selu Kruševicama u opštini Hercegnovskoj se pripovijeda, kako je car Dušan bio pripravio materijal da tu ogradi svoj dvorac. I zbilja, sve do nazad malo godina, tu je bilo nekoliko gomila lijepo otesanog kamena, koje je upotrebljeno pri gradnji opštinskog puta.

U maloj crkvi manastira Savine nalazi se u srebro okovana svetiteljska ruka, koju su kaluđeri ovamo donijeli, kada su prebjegli ih hercegovačkog manastira Tvrdoša. Općenito se drži da je to ruka srpske carice Jelene, supruge cara Dušana Silnog.

Kod parohijalne crkve Sv. Đorđa u Orahovcu sve do bokeljskog ustanka g. 1881. nalazila se jedna ploča sa starosrpskim natpisom, u kojemu se spominjao jedan od vladara Nemanjića. Ploču su austrijski vojnici, na žalost, rastukli i potpuno uništili. Međutim, u crkvi su sačuvane još freske iz doba Nemanjića, a crkva se spominje u jednom aktu iz prve polovine 15. vijeka u starom sudskom arhivu u Kotoru.

Među nekim ruševinama blizu Hercegnovoga, gdje se kaže, da je bio manastir Sv. Dimitrija, nađen je jedan ulomak ploče s latinskim natpisom, na kojemu je sačuvano ime Rex Uroxi (kralj Uroš), svakako jedan od Nemanjića.

Još se u više mjesta u Boki pripovijeda da su razne seoske crkve bile ograđene u doba Nemanjića kao na pr. današnja katolička crkva Sv. Ane kod Hercegnovoga, za koju se kaže da je bila u doba Nemanjića posvećena Sv. Petki.

Isto tako se kaže da je u doba Nemanjića bio ograđen manastir u Pelinovu u Grblju, koji da je bio u bratskoj vezi sa manastirom na Prevlaci.

Pripovijeda se takođe, da su Nemanjići osnovali i manastir Sv. Stefana u Vranovićima.

Na mjestima pak, gdje su manastir Režević i Gradište, kaže se da su bile u doba Nemanjića gostionice za putnike.

U selu Bijeloj postoji tradicija, po kojoj je car Šćepan bio dao novaca da se na mjestu ondašnje male parohijske crkve ogradi velika crkva, a po nekima, manastir.

Kada je car nakon nekoliko godina vidio da nijesu njegovu naredbu izvršili, prokleo je ondašnje stanovništvo.

Tradicija je u pogledu ove crkve tačna, jer se u sačuvanoj maloj apsidi stare crkve vide stare freske, koje su radili grčki slikari prvih godina 14. vijeka. Među njima i freska sa imenom episkopa Danila humskog, jer je selo Bijela, kao dio oblasti Travunije, tada pripadalo episkopiji humskoj sa sjedištem u Stonu.

Parohijalna crkva sela Bijele posvećena je Polaganju rize Bogorodice (2. jula), a slavi i praznik Polaganja pojasa Bogorodice (31. avgusta) te ima veze sa čuvenom pojasnom crkvom Sv. Bogorodice zahumske, ako možda nije ovo baš ta čuvena crkva Sv. Bogorodice zahumske, u čiji je spomen ćesar Grgur (1361.) sagradio manastir Zaum na Ohridskom jezeru i posvetio ga Sv. Bogorodici zahumskoj? Danas je ovaj manastir u ruševinama.

Za staru crkvu Sv. Dimitrija u Brajićima, u opštini Budvanskoj, kaže se također da je gradio car Šćepan i da je u isto vrijeme sagrađeno kraj crkve guvno i mlin na Studenici, što postoji oboje još i danas.

Čak i postanak grada Kotora pripisuje se u priči o caru Stefanu. Na sjevernoj strani Kotora je bio Pestingrad, na kome je šuplja stijena kao velika vrata.

Za tu se špilju kažu, da je tamo car Stefan počeo da zida grad, ali da mu vila reče, da tu nema ni brodu pristaništa, ni konju poigrišta, već da ogradi grad kraj mora. Dušan posluša, te sagradi današnji Kotor pri moru.

Matavulj u svojem djelcu Boka i Bokelji kaže, da svaki Kotoranin ponosom pokazuje Dušanov grb nad južnim gradskim vratima, misleći na jedan stari grb u obliku vijenca, koji nešto podsjeća na grb Crnojevića, koji je i do danas sačuvan na apsidi Cetinjskog manastira.

Navedeni preostali istorijski spomenici jasno nam svjedoče o napretku Boke u doba Nemanjića, a vrlo obilna narodna tradicija pruža nam dokaz, kako je u narodu snažna svijest na najsjajniji period naše prošlosti, te je nije moglo oslabiti ni dugo robovanje tuđinu, koji je sve moguće preduzimao da tu svijest izbriše iz narodne duše.

Ovo što je ovdje navedeno samo je kratak i letimičan pregled istorije Boke pod Nemanjićima i sačuvane tradicije na ovaj najslavniji period naše nacionalne prošlosti.

Da bi se mogla napisati istorija Boke u ono doba, treba, pokraj ostalog, detaljno proučiti stare spise u arhivi Okružnog suda kotorskog, kao i stare spise Sreskog načelstva kotorskog, koji su g. 1884. pohranjeni u Zadru gdje se i danas nalaze.

Zadovoljstvom konstatujemo, da Boka ima ljudi koji se ozbiljno ovim poslom bave pa ćemo uskoro vidjeti plodove ovog njihovog truda, kojim će zadužiti zahvalnošću svoj rodni kraj i obogatiti našu istorijsku nauku.

Petar Šerović (1887-1968)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (1)

(Glas Boke br. 163. od 15. februara 1936.)

U svetosavskom broju (decembar 1935.) Svetosavlja, organa Udruženja studenata pravoslavnog Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, napisao je g. prof. Jovan Lipovac ovaj članak koji u cjelosti prenosimo (u tri nastavka. – Prim. V. K.).

Sveti Sava, sin osnivača dinastije Nemanjića, prvi srpski arhiepiskop, odlični organizator crkve, prosvjetitelj, narodni, književnik, mudri državnik, čovjek visokih sposobnosti, ostavio je u srpskome narodu duboke tragove svoga života i rada. S toga veliki je bio njegov kult u staroj srpskoj državi.

I u slobodi, kao i za vrijeme ropstva, značaj i zasluge Svetog Save najviše su raznosili naši manastiri, osobito oni, u kojima je živio i radio: Hilandar, Studenica i Žiča, kao i Mileševo u kojemu su počivale mošti njegove od 1237. do 1594. godine.

Ali kult prvoga srpskog arhiepiskopa i prosvjetitelja, i predanja o njemu kod nas nisu svuda jednako raširena.

Po dosad poznatoj građi, geografsko prostiranje predanja o Svetom Savi bilo bi, u glavnim linijama, ovako: o svecu se najviše priča u oblasti njegovih manastira, Studenice i Mileševa, zatim u Hercegovini do Neretve, u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, u cijeloj Bosni sem Travničkog okruga, u Sremu, u cijeloj sjevernoj Srbiji, a u južnoj do Štipa i Kratova na istoku, i do Prizrena na jugu. Sem te linije, nešto predanja o Svetom Savi ima u pravoslavnim naseljima sjeverne Dalmacije, Like i Banije. (Vladimir Ćorović, Sveti Sava u narodnom predanju, Beograd, 1927. str. X)

U ovom članku opisaćemo u najkraćim potezima kult Svetog Save u Boki Kotorskoj. Pod Bokom Kotorskom uzimljemo ne samo zaliv Bokokotorski već i zaleđe, tj. krajeve koje je obuhvatala bivša Eparhija Bokokotorska bez Dubrovnika i Spiča.

U koliko su objavljena, o Svetom Savi u Boki Kotorskoj postoje ova predanja:

U manastiru Banja čuvaju se epitrahilj i narukvice, za koje narodno predanje kaže da su Svetoga Save. Po predanju, epitrahilj i narukvice nalazili su se u manastiru Mileševu. God. 1775. jedan seljak odnese ih u Nikšić nekom svešteniku.

(Prilog Glasnika Narodnog univerziteta, Kotor, 1934. str. 11-12.)

O manastiru Banji vidi:

Srpsko-dallštinski magazin god. 1846;

Šematizam Eparhije Bokokotorske za g. 1878. i 1879. i

Kalendar "Dubrovnik" za 1899.

Priča se da je crkvu Svetoga Save u selu Savini sagradio Sveti Sava. (Sava Nakićenović, Naselja IX, Beograd, 1913. str. 496.)

Isto tako za crkvu Svetog Nikole u selu Radovaniću u Luštici, koja je vrlo stara, predanje veli, da je osvetio Sveti Sava (Naselja IX, str. 360.).

O ovoj crkvi vidi:

Srpsko-dalmatinski magazin god. 1850. i

Šematizam Epirhije Bokokotorske za g. 1878. i 1894.

Takođe postoji predanje da je Sveti Sava osvetio crkvu Svetih Srđa i Vakha na Podima u opštini Hercegnovskoj (Naselja IX, str. 360.).

O ovoj crkvi vidi:

Šematizam Ep. Bokokotrske za god. 1876. i 1892.

Predanje veli, da je Sveti Sava, na putu svome za Sveta mjesta, bio u Bigovu. (Naselja IX, str. 292.)

Postoji narodna pjesma Sveti Sava i čobanin, koju je čuo u Paštrovićima i zabilježio od svoje majke iguman Dionisije Miković i objavio u Bosanskoj Vili 1897. str. 221-222. (Vl. Ćorović sp. d. 10-13.).

Priču: Sveti Sava u Bijelićima objavio je Mladen Crnogorčević u Starinaru X, 1893. str. 69. (Vl. Ćorović p. d. str. 73.)

Priču Sveti Sava i pop objavio je Vuk Vrčević u Slovincu 1882. god. str. 210. (Vl. Ćorović p. d. str. 141.)

Priču Sveti Sava u Solilima štampao je Mladen Crnogorčević u Starinaru X, 1893. str. 60. (Vl. Ćorović p. d. str. 210.)

Priču Sveti Sava u Krivošijama objavio je Sava Nakićenović u Naseljima IX, 1913. str. 514-515. Sličnu priču štampao je J. Dedijer u Naseljima VI, 1909. str. 211. (Vl. Ćorović p. d. str. 210211.)

Priču Sveti Sava u Boki i Zeti objavio je Ilija Hajduković u Bosanskoj Vili 1896. str. 193-195. (Vl. Ćorović p. d. str. 212214.)

Priču Sveti Sava pod Budvom objavio je Stjepan Mitrov Ljubiša. Poslije smrti Ljubišine, ta je priča ponovo štampana u: St. M. Ljubiša, Pričanja Vuka Dojčevića II, Beograd, 1903. str. 14-15. (Vl. Ćorović p. d. str. 211-212.)

Primjera radi, ovu priču navešćemo u cjelini.

Pričaju da je Sveti Sava dohodio jednom pod budljansko polje, da se preveze na otok, gdje je ljetovao, a vosci (vozači, veslači, prim, V. K.) ne mogli prebroditi s uzrujana mora — svaki val bio kao planina – ter se on (hvala mu i slava!) baci kričkom zagonke, a krička, skakući sa vala na val kao morska lastavica ili pliska po livadi, dopre do otoka, a pod nje tokom ustane on čas iz vode, kameni put, koplje visočiji od morske pjene, kao da ga je ko uz tunju gradio. I tako starac prođe suhoputno, da noge ne skvasi, a kad bio na otoku, da mu ne bi ko uza stope došao, pruži štap vrh vode, ter se put prosjede tri noge ispod plime, a podnu polja zine jaz, da bi mogao, kad je najviši osjek, preploviti brod koji tone dvadeset lakata.

U selu Mojdežu opštine Hercegnovske jedno mjesto naziva se Savin Kamen. (Naselja IX, str. 450.)

U Boki Kotorskoj običaj je da se, sem Badnjega dana, badnjaci lože još i uoči Nove Godine i Bogojavljenja, a kod pravoslavnih i uoči Svetoga Save (Naselja IX, str. 321.) a badnjaka lože onoliko koliko je muških glava u kući i suviše u napredak. (Ibidem.)

Kao i u drugim našim krajevima, tako i u Boki Kotorskoj Svetog Savu rijetko ko slavi kao svoje Krsno ime – Slavu.

U opsežnoj antropogeografskoj studiji Boka od popa Sava Nakićenovića, štampanoj u Naseljima IX, koju smo često citirali i gdje je za svaku porodicu u Boki naznačeno koju slavu slavi, našli smo da Svetog Savu slavi samo jedna porodica i to porodica Čukić u selu Savini opštine Hercegnovske. Ta se porodica doselila u Boku 1903. god. iz Donje Ražanice u Staroj Srbiji {Naselja IX, str. 501.)

Naravno, kao i svuda gdje naš narod živi, tako i u Boki Kotorskoj, škole slave Svetog Savu kao svoju Slavu.

Kako za austrijske vlade, pravoslavni Srbi u Boki nisu imali povjerenja da će se njihova djeca u državnim osnovnim školama vaspitavati u svetosavskom duhu, osnivali su fondove, i u Kotoru iz svojih sredstava izdržavali mušku i žensku osnovnu školu.

Isto tako osnovana je bila zaklada pravoslavne crkvene opštine u Podima za Srpsku narodnu školu u tome mjestu.

Nad ovim fondovima vodila je nadzor episkopska Konzistorija u Kotoru. (Vidi Šematizam. Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 7, 8. i 9.)

Razumije se, da je sa oslobođenjem i ujedinjenjem prestala potreba ovih škola.

(Nastaviće se)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (2)

(Glas Boke br. 164. od 22. februara 1936.)

Do XVIII v. vrlo je malo naših crkava posvećeno Svetom Savi. Ima eparhija u kojima nema ni jedne takve crkve, na pr. Banjalučka i Bitoljska (Vl. Ćorović sp. d. str. IX). I u Boki Kotorskoj kult Svetog Save počeo se jače razvijati u XVIII, a naročito u XIX vijeku. Taj kult se sastojao iz početka samo u tome što su pravoslavni Bokelji pojedine crkve, koje su zidali, posvećivali Svetom Savi; što su 14. januar, na dan njegovoga praznika, služili službu u crkvama; i što je narod uoči Svetog Save ložio badnjake.

Od svih naših eparhija najviše je crkava Svetom Savi posvećeno u bivšoj Bokokotorskoj, i ako je to bila jedna od naših najmanjih eparhija.

Crkve o kojima će biti riječi, male su, jer su mala i mjesta u kojima su podignute, sa malo stanovnika, i to vrlo siromašnih.

U Boki ima sedam crkava posvećenih Svetom Savi, i to u ovim mjestima:

U selu Glavatima u Grblju. Ovo je saborna crkva knežine Bojkovića, među parohijama Višnjevskom i Zagorskom. Zbog starine opala. God. 1874. poče se nanovo zidati. (Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 14.)

Za ovu je crkvu u Naseljšš knj. IX str. 547. rekao pop Savo Nakićenović:

U ovoj je crkvi antimins, koji je izradio Hristofor Žefarović, ilirsko-raški zograf. (Naselja IX, str. 555.)

U selu Klinci u Luštici... ("postoji crkva Svetog Save". Taj dio rečenice je izostavljen, a trebalo bi da stoji i tu i u podacima o Đenašima, Krscu i Buljarici i Savini. – Prim. V. K.) Ova je crkva sazidana 1800. godine. (Sp. Šematizam str. 17; Naselja IX str. 353.; M. Crnogorčević, Crkve u Luštici, str. 15.)

U Morinju Donjem. Morinjani imali su crkvu sv. Jovana Bogoslova u Gornjem Morinju. Pošto seljanima Donjeg Morinja ta crkva bješe daleko, godine 1861. počeše zidati u svome selu novu crkvu, koju dovršiše godine 1875. i posvetiše je Svetome Savi. U obliku krsta. Ima kube, na kome su osam prozora. Sp. Šematizam za god. 1877; Naselja IX str. 526.)

U selu Savini, koje je ime dobilo po ovoj crkvi. Ova je crkva stara. Misli se da je iz XV v. (Spomenica manastira Savine, Kotor, 1930. str. 38.) Crkva je duga 10 m. a široka nešto manje od 6 m. Ima zvonik na preslicu s jednim oknom. Na sjevernom i južnom zidu nalazi se pojedan prozor.

Pri pročelju crkve nalazi se trem, koji je zidan u XIX v. a koji zahvata prostora koliko i crkva. Svodovi trema oslanjaju se na osam četvrtastih stubova. Iz trema se niz tri stepenice silazi u crkvu, jer je crkveni patos niži od popločanog prostora pod tremom. Oltar je malo uzdignut nad ostalim prostorom crkve. Ikonostas je iz novijeg vremena.

Treba spomenuti dvije lijepe ikone, koje su se sačuvale sa starog ikonostasa, a to su ikona Isusa Hrista i ikona na kojoj su naslikani sv. Simeon i Sveti.Sava. Antiminsje izrađen u Beču za patrijarha Arsenija IV Jovanovića Šakabente 1743. god. a osvetio ga je Pavle, episkop hercegovački i mileševski. Oko ove crkve nalazi se groblje sela Savine. (Sp. Spomenica str. 15; Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1877; Naselja IX str. 496.)

U selu Ćenašima u parohiji Praskvičkoj, blizu manastira Praskvice u Paštrovićima. (Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1905. str. 27; Naselja IX, str. 605.)

U selu Krscu, parohije Režević u Paštrovićima. (Šematizam Ep. Bokokotorske str. 28; Naselja IX, str. 610. i 612.)

U selu Buljarici parohije Gradište, blizu manastira Gradišta u Paštrovićima (Sp. Šematizam, str. 28; Naselja IX, str. 618.)

U manastiru Savini, u oltaru crkve čuva se kao velika svetinja krst Svetoga Save. Ovaj krst izrađen je od kristalnog stakla, a optočen pozlaćenim srebrom i ukrašen sa četiri rubina. Visok je 22 1/2 cm, a poprečni muje krak 17 1/2 cm. Zapis koji se nalazi na ovome krstu glasio je: + si kr(s)t stoga Save.

O ovome su krstu pisali skoro svi naši pisci, koji su pisali o manastiru Savini. Od stranih naučnika o ovom krstu pisao je Englez Džakson. (Literatura o manastiru Savini: vidi Naselja IX, str. 499; Šematizam Ep. Bokokotorske za god. 1878, 1879. i 1895. kao i spomenutu Spomenicu str. 17.)

Molebna pravila srpskih prosvjetitelja ili Srbulja, kako se ta knjiga kod nas od starina zove, koju je u Rimniku (Vlaška, – prim. V. K.) 1761. god. štampao aradski episkop Sinesije Živanović, a što je sveštenstvu trebalo u prvom redu zbog bogoslužbe Svetom Savi, dobavili su uskoro pojedini manastiri i neke crkve u Boki, naročito njegovo drugo izdanje štampano u Mlecima 1765. god.

Kada je god. 1881. na molbe Bokelja, trudom a nastojanjem njihovog poslanika u bečkom Carevinskom vijeću St. M. Ljubiše, osnovana eparhija za Boku Kotorsku i Dubrovnik, po želji sveštenstva i naroda, Sveti Sava bio je proglašen za pokrovitelja ove eparhije.

Na prvoj strani svakog Šematizma Bokokotorske eparhije, štampano je bilo:

Ispod toga štampani su bili tropar i kondak Svetoga Save. (Nastaviće se)

Kult Svetoga Save u Boki Kotorskoj (3)

(Glas Boke br. 165. od 29. februara 1936.)

Po primjeru pravoslavnih Šibenčana, koji su prvi na Primorju 1846. god. svečano proslavili Svetog Savu (Rad M. Grujić, Kult Sv. Save u Karlovačkoj mitropoliji XVIII i XIX vijeka. Bogoslovlje sv. 2-3. Beograd, 1835. str. 152.) i Bokelji počeli su uskoro Svetog Savu svečano proslavljati, ne samo kao crkveni, već i kao narodni praznik.

Te proslave bile su najprije u gradovima: Kotoru, Hercegnovome i Budvi, varoši Risnu, pa kasnije i po selima. Iz crkve, ako nije daleko, išlo se litijom u školu.

U školama se svetila voda, pjevao se tropar i kondak Svetom Savi i pjesma: Uskliknite s ljubavlju, držali govori, deklamacije i t.d.

Po gradovima, varošima i većim selima toga dana priređivane su zabave.

Niti su Svetosavske proslave u školama imale samo vjersko prosvjetni karakter, niti večernje zabave samo zabavni. I jedne i druge imale su daleko širi i dublji značaj. U ropstvu u njima se ialazilo utjehe, na njima se pribirala snaga i duša narodna pitala nadom u oslobođenje.

Prvi episkop bokokotrski Gerasim Petranović naimenovan je bio za episkopa 1871. god. a posvećen 9. maja 1874. Od godine 1875. do 1931. kada je ukinuta Bokokotorska eparhija, na Svetog Savu u katedralnom hramu Svetog Nikole u Kotoru služena je uvijek arhijerejska liturgija, a po mjestima, gdje je bilo više sveštenika, služba je toga dana služena saborno. Mjesto pričasnog, po svim crkvama toga dana pjevalo se Uskliknite s ljubavlju Svetitelju Savi, i sveštenici su propovijedali o životu i radu srpskoga arhiepnskopa i prosvjetitelja.

Mnoge crkve i domovi u Boki ukrašeni su ikonama Svetoga Save. Pa i po bokeljskim brodovima na jedra, po pričalju naših starih pomoraca, pobožni pomorski kapetani i mornari pravoslavne vjere, imali su ikone Svetoga Save, a 14 januara na dan njegovog praznovanja, na katarci izvjesili bi srpsku zastavu.

Naši pomorci, koji su uvijek voljeli svoju svetosavsku crkvu, prilagali su hramovima u Boki krstove, ikone, odežde, bogoslužbene knjige i dr. što su kupovali najviše u Rusiji, naročito kada je u Boki cvjetalo pomorstvo.

Godine 1805. imala je Boka 400 velikih patentiraiih lađa i 290 malih. (Niko Luković, Postank i razvitak trgovačke mornarice u Boki Kotorskoj, Beograd, 1930. str. 25.)

O pomorstvu u Boki vidi i: Petar Šerović, O pomorstvu Boke Kotorske, 32. knj. Društva Svetog Save, Beograd, 1924.)

Danas u slobodi, kult Svetog Save u Boki Kotorskoj još je pojačan u toliko što i rimokatolici učestvuju u proslavi njegovoj više nego ranije, što se proslava priređuje u svim osnovnim, srednjim i stručnim školama i što se večernje zabave toga dana sada priređuju i u manjim mjestima.

Mnogi Bokelji, iako siromašni, smatrali su bar malim oduženjem duga Svetom Savi da dadu makar i najskromniji prilog za gradnju njegovog hrama u Beogradu, a Vaso L. Ćuković iz Risna u tu svrhu priložio je sto hiljada dinara. (To je bila pozamašna svota u ondašnjim dinarima na zlatnoj podlozi. – Prim. V. K.)

Nastavnici i učenici Pomorsko trgovačke akademije u Kotoru. na svome naučnom putovanju za Carigrad i Grčku sa školskim brodom Vila Velebita, u ljubavi prema svojoj svetosavskoj crkvi, idući putem svojih predaka, starih bokeljskih pomoraca, smatrali su svojom dužnošću, da baš ove svetosavske godine posjete zadužbinu Svetog Simenona i Svetog Save manastir Hilandar, što su i izvršili 13. i 14. jula 1935. poklonivši se toj velikoj svetinji našega naroda.

Kao svuda na teritoriji srpske patrijarhije, tako je i ova svetosavska godina bila proslavljena i u raznim mjestima Boke Kotorske, a naročito u Kotoru, gdje je svečanost izvedena u nedelju 22. decembra 1935.

Uoči toga dana u hramu Svetog Nikole služeno je bdenije, a sutradan u istome hramu služena je arhijerejska liturgija, koju je služio V. Preosvećeni mitropolit Crnogorsko primorski Gavrilo sa više sveštenika i đakona. Mitropolit je održao propovijed o životu i zaslugama Svetog Save.

Poslije službe, bila je litija kroz grad u kojoj je učestvovalo mnogo naroda iz Kotora i okolnih mjesta.

Uveče je bila zabava, koja je bila odlično posjećena. Pravoslavnim Bokeljima bilo je vrlo prijatno, što su ovoj zabavi brojno prisustvovala i rimokatolička braća među kojima i jedan kanonik.

Ovo je mala i blijeda slika kulta u Boki Kotorskoj, prosvjatitelja eelikago Save Nemanjića, koji je bio nastavnik i pervoprestolnik učitelj, puti vovodjaščago b žizni, koji je našao za mudro da baš u Boki, kraj same morske obale na Prevlaci u manastiru Sv. Arhangela Mihaila, postavi katedru Zetske episkopije, koji je kroz Boku prošao i u Budvi ukrcao se na brod, na svome putu za Svetu Zemlju.

(Kraj)

Jovan-Joanikije Lipovac (1890-1945)

Sveti Sava i Primorje

Koliko je Sveti Sava bio vezan za more

Ni P. Šerović, ni J. Lipovac nisu posvetili dovoljno pažnje vezama Svetog Save sa primorjem, ni pitanju da li je on, i koliko, volio more? Isti prekor zaslužuje i većina Savinih biografa, iz kojih bi se mogao izdvojiti Milan Kašanin. On u predgovoru svoje knjige Život Stefana Nemanje (autora Svetog Save, RAD, Beograd, 1985.), nije propustio ovo:

Zar je Sveti Sava mogao u svojoj zemlji naći ljepši kraj od Boke i u njoj ljepše mjesto od Prevlake? Nije slučajno, niti samo zbog geopolitičkih razloga, baš tu uspostavno jednu od najvažiijih i prvu u Zeti, srpsko pravoslavnu episkopiju. Mnogi autori, pri rangiranju svetosavskih episkopija, Zetsku stvaljaju na prvom mjestu (dokumentovano u knjizi: Zapretana prošlost Prevlake).

O tome je značajne podatke saopštio i Lazo M. Kostić. On je na više mjesta isticao da je Sveti Sava naročito cijenio Bokokotorsku i Ratačku prevlaku (Rat je danas danas poluostrvo Pelješac sa gradom Stonom): U obje te oblasti, uvijek u blizini solila i na morskim Prevlakama, osnovao je Sveti Sava sjedišta Srpsko-pravoslavnph eparhija.

O prisilnom seljenju zetskih vladika sa Prevlačkog Svetilišta, Lazo Kostić je napisao i ovo:

(Lazo Kostić, Srpska istorija i srpsko more, Melburn, 1963.)

Nije čudo, ako znamo da i Sveti Sava stavlja na prvom mjestu primorsku zemlju Zetu. Drugi pasus prve glave Života Stevana Nemanje, Sveti Sava ovako započinje:

Kao što se vidi, Sveti Sava je na prvom mjestu naveo primorsku zemlju Zetu. Osim nje, svi ti krajevi su u užoj Srbiji i na Kosmetu: Dubočica oko Leskovca, Reka oko Aleksinca, Uška između Nišave i Vlasine, Zagrlatica blizu Kruševca, Levčv i Belica kod Velike Morave, Pomoravlje dolina Morave, Sitnica, Lab i grad Lipljan na Kosovu, Hvosno (metohija), Draškovina i Kostarac blizu Peći, Patkovo oko Đakovice, Podrimlje oko Prizrena, Pilot Donji i Gornji između Prizrena i Skadra.

Sada je još jasnije zašto je Sveti Sava odabrao Prevlaku za stolicu Zetske episkopije, odnosno svoje – svetosavske. Koliko je u njoj boravio prilikom njenog uspostavljanja i uhodavanja, i koliko je puta kasnije posjetio, o tome se može zaljučiti po bogatstvu narodnih predanja, odnosno po kolektivnom sjećanju. Za nauku to nije mjerodavno, jer ona traži dokaze. Nema ni suprotnih dokaza.

Pomorska putovanja Svetog Save

Koliko je Sveti Sava bio vezan za more vidi se i po tome koliko je morem plovio (ondašnjim sporim jedrenjacima) i koliko je primorskih gradova posjetio, ne žaleći ni truda ni vremena, uprkos drugim obavezama. Oni kojima je istorija slabija strana, a o njoj pišu, pominju samo jedno Savino putovanje, i to polaskom na more iz Budve. Obično se misli na najvažniji put u Nikeju 1219. godine.

Tačno dvije decenije ranije, 1199. g. tada još imenom Rastko, posjetio je Solun, Svetu Goru i Carigrad. Tačno deceniju kasnije od puta za Nikeju, 1229. g. posjetio je Svetu zemlju i Hristov grob. Veliko putovanje je preduzeo 1234. g. ovog puta bez povratka,

Za dva putovanja se kaže da je krenuo iz Starog Grada, a za dva se ne zna pouzdano. Budva jeste bio stari grad, ali se nije tako zvao nego je od najdubljih starina bio poznat i pominjan kao Budua. Niz istaknutih naučnika smatra da je najvažniji stari primorski grad Duklje bio Nugrade, ili Novigrad, na Prevlaci, pa da je, analogno tome, tu bio i Starigrad. Ima mišljenja da je to Kotor, ali i Kotor nosi svoje ime iz duboke prošlosti.

Najnovija arheološka istraživanja dokazuju da je na Prevlaci zaista bio veći grad, a ne samo mapastir. Mogao je taj manastir biti obnovljen do 1199. g. jer je bio pod Nemanjićima od 1185. g. iako još u njemu nije bila uspostavljena Zetska episkopija.

Negdje je Sveti Sava brodom pristajao i kada se vraćao. Godine 1219. je to sigurno bilo na Prevlaci, jer je tu odmah uspostavio jednu od najvažnijih episkopija. Od tada najlogičnije je bilo da kreće na put iz svoje episkopije. Do morske obale je put mogao prevaljivati samo na konju, pa je svaki kilometar bio važan. Ma gdje da je stolovao u srednjoj Srbiji, do Boke je kopneni put bio sigurniji i kraći za polovinu nego do Soluna.

Po Savinom biografu Teodosiju, Sveti Sava je posjetio gotovo sve važnije primorske gradove Istočnog Mediterana i Zapadnog Crnog mora, poklonio se Vitlejemu, Svetom Sionu, Gestimaniji, Gori Jelenskoj, obišao Jordan, Nazaret, svu Palestinu, Vavilon...

Veći dio Boke – zemlja Svetog Save

O vladavini Rastka Nemanjića jednim dijelom Boke mnogi pojma nemaju, jer je kasnija Savina duhovna, potpuno zasjenila raniju Rastkovu svjetovnu vladavinu.

U svakoj prilici se ističe da Svetog Savu uopšte nije interesovalo materijalno bogatsvo. Ispravnije je reći da ga nije interesovalo radi ovozemaljskog uživanja. A da ga uopšte nije interesovalo, ne bi ga ni imao i živio bi prosjačkim životom. Odakle bi u takvoj situaciji podizao i pomagao tolike grandiozne manastire, crkve, škole? Nije valjda, nemajući svoje, trošio tuđe?

Imao je bogatstva i pridhoda (danak) i trošio je, ali u boguugodne svrhe. A imao je, pored ostalog, i zato što je neko vrijeme i vladar bio jedne srpske zemlje. Neka je i kratko (ne zna se tačno koliko). Čak i da nije lično ni dana vladao, nego neko drugi umjesto njega, on je bio nominalni vladar. Važno je u svakoj prilici isticati da je bio vladar srpske zemlje, i koja je to srpska zemlja.

Prva vijest o tome je u povelji Splićanima iz 1190. g. u kojoj se kaže da je Nemanja dao zemlju Humsku na upravljanje Rastku.

Hum je danas beznačajno malo mjesto. Imalo je neki značaj kao nekadašnja željeznička raskrsnica. Ukidanjem željezničkih pruga za Dubrovnik i Zeleniku, i taj značaj je izgubilo. Tako će Hum i zamisliti oni koji nedovoljno poznaju istoriju Humske zemlje.

Međutim, Humska zemlja nije bila ni malo ni siromašno područje. Nemanja, dajući sinovima, Vukanu Zetu, Stefanu Rašku, nije mogao ni Rastku udijeliti nešto što mnogo manje vrijedi.

Humska zemlja ili Zahumlje sa Travunijom, nebrigom ili višom silom sada ogoljeno, nekada je bilo najbogatije bujnom šumom u kojoj je bilo najviše visokokvalitetnog, tada mnogo traženog drijeva (drveta) za brodogradnju, a imalo je i mnogo drugih bogatstava. Uz sve to i zdravi srpski ljudski potencijal.

Kada se Rastko odrekao vladavine i prenio zemlju nekome na upravljanje, nije se morao odreći prihoda sa (ili od) svoje zemlje. Poznat je niz slučajeva plaćanja danka i na poklonjena zemljišta.

Kasnije, kad su Rat i Ston poklonjeni Dubrovčanima, oni su plaćali poznati Stonski danak Stefanu Dušanu, a takođe još kasnije bosanskom kralju Stefanu, kad im je on ponovo ustupio Ston i Rat.

Slijedeći ponašanje Svetog Save, ni kasniji srpski vladari ovaj danak nisu koristili za druge, osim u dobrotvorne svrhe. Poklanjan je i Jerusalimu, a kasnije je uživanje ovog danka prešlo na svetogorske manastire: Hilandar i Svetog Pavla, koji su ga primali sve do pada Dubrovačke Republike. Dovoljno dokaza o tome pružio je Lazo Kostić.

Da se vratimo na značaj i veličinu Zahumlja.

U vezi sa tim, Lazo Kostićje citirao profesora Konstantina Heflera: Srbija se dijelila na četiri glavna dijela: Srbija, Zahumlje (Hercegovina), Zeta ili Duklja (planine oko Skadarskog jezera) i Trebinje...

Kao što se vidi, Zahumlje je na drugom mjestu, odmah poslije Srbije, a ispred Zete. Čak je tu Zahumlje (kasnije nazvano Hercegovina) i bez Trebinja, koje je činilo zasebnu oblast, kasnije spojenu.

Zatim Lazo Kostić citira i Stojana Novakovića da su Humnjani svi stanovnici na lijevoj obali Neretve, izuzimajući Dubrovnik. A kada se Neretljanska oblast rasturila početkom XI v. Hrvati su pripojili zaleđe, a Primorje je opet većim dijelom ostalo srpsko. (Lazo Kostić, Srpska istorija i srpsko more, Melburn, 1963.)

Humska zemlja je južno zadirala i u Boku. Koliki joj je dio Boke tada pripadao, to na osnovu raspoloživih podataka, nije moguće preciznije utvrditi. Prostor Igala, današnjeg Herceg-Novog, Savine i Zelenike ne dovodi se u pitanje. Ima opravdanja da se tu ubroji sve što je poslije toga bila Hercegova zemlja, ili Zemlja Svetog Save, kao nasljednica prve zemlje Svetog Save. Prema tome, čitava Zapadna Boka uključujući Risan sa prostranim zaleđem do Grahova. To je više od pola Boke.

Otimanjem Humske zemlje od Srbije 1322. g. Bosna je izbila na more, zaposjedajući zemlje Svetog Save. Kada se 1448. g. feudalac Stjepan Vukčić odvojio od bosanskog kralja, proglasio se Hercegom od Svetog Save. Zašto?

Zato što je zemlja Svetog Save, ona zemlja koja je nekada pripadala Svetom Savi. Po Svetosavskom hercoštvu kasnije je nazvana Hercegovinom, kao i glavni grad Herceg-Novi. Tako je to bilo sve do 1482. g. kada je, poslije Bosne, pala i Hercegovina pod tursku vlast. Tada su turci zaposjeli nekadašnje posjete Svetot Save – uključujući i Zapadnu Boku zajedno sa Risnom.

Karlo Vrbanić, austrijski oficir, pišući o Boki (Agram, 1887.) prema prevodu Laza M. Kostića u pomenutom djelu, zapisao je i ovo: Hercegnovi je nekada bio jedan od najvažnijih gradova hercogštva Svetog Save, koje je ovdje počinjalo, a završavalo na Cetini i prostortalo se daleko u unutrašnjost.

Uz ovo, Lazo Kostić je citirao je istoričara Osmanlijskog carstva Fredrich-a Kroltz (pisano 1921. g.): To je Ercegnovi, varošica... na ulazu u Kotorski zaliv, nekadašnji glavni grad Hercoštva Svetog Save (Hercegovine). Turski još Jeni Hisar (Novi dvor).

Lazo Kostićje u istoj knjizi pružio i niz drugih podataka, a citirao je i Konstantina Jirečeka, koji je u Istoriji Srba (knjiga 2. Beograd, 1923.), zapisao: Mlađi sin Hercegov Vlatko, postao je božjom milošću herceg Svetog Save u Novom i Risnu, dakle u

Po nekim starim kartama, tu je spadao i Orahovac, do rijeke Ljute, a veći dio Istočne Boke pokrivala je Svetosavska metohija, Svetog Arhangela Mihaila, takođe svetosavsko područje.

Nakon dva stoljeća turske vladavine (1482-1682.) protjerivanjem Turaka iz Zapadne Boke, trebalo joj je vratiti ime Zemlja Svetog Save! Tako je trebalo nazvati i Svetosavsku metohiju Svetog Arhangela Mihaila. Svakako uz to i srpski Grbalj, čiji je jedan dio pripadao toj metohiji, a i ostali dio joj je gravitirao.

Možda bi tako i bilo da Mlečani nisu vladali Bokom? Kasnije je Austrija rasparčala Metohiju na više djelova.

Sve je to smišljeno i dugoročnim programiranjem sistematski potiskivano u zaborav, da bi umjesto toga, "povjesničari" čitavu Boku proglasili Zalivom hrvatskih svetaca!?. Na sve to ostaju slijepi i nijemi oni koji bi morali da reaguju.

Svetosavsko svešteno mjesto

U prvom pasusu Lipovac nabraja manastire u kojima je Sveti Sava živio i radio: Hilandar, Mileševo, Studenicu i Žiču, čiji su monasi kasnije najviše širili kult Svetoga Save. Na ovom mjestu je potpuno izostavio Prevlačko Svetište, iako ga kasnije pominje. Lipovac, kao Bokelj, nije smio ni na tom mjestu, u prvom pasusu, izostaviti Carsku lavru, manastir slavni (kako ga veliča Danilo I, i niz drugih autora) Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci. To je jedna od najvažnijih zadužbina Nemanjića i jedna od najvažnijih episkopija koje je uspostavio Sveti Sava. Tu je stvaran 1262. g. glavni prepis čuvenog Svetosavskog Zakonopravila (Ilovička krmčija), najznačajnijeg pravnog spisa Svetog Save. Ako je sa originala prepisivan, morao se tu nalaziti i origanal.

I u drugom pasusu, oslanjanjem na Vladimira Ćorovića, Lipovac, nabraja redoslijedom razvijenosti kulta Svetog Save: oblasti manastira Studenice i Mileševa, a zatim u Hercegovini do Neretve, u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, u cijeloj Bosni sem Travničkog okruga, u Sremu, u cijeloj sjevernoj Srbiji, a u južnoj do Štipa i Kratova na istoku, i do Prizrena na jugu...

Gdje je, u tom nabrajanju oblasti, čuvena Prevlaka i Svetosavska metohija (Miholjski zbor) oblast manastira Sv. Arhangela Mihaila? Ona je zapremala trećinu Boke, a bila je čitava u znaku Svetosavlja? Ova oblast (metohija) nije isto što i Boka Kotorska, iako se u njoj nalazi, kao što oblasti Studenice i Mileševa (koje Lipovac pominje na prvom mjestu) nisu isto što i jugozapadna Srbija, odnosno istočna Hercegovina, u kojoj se nalaze. U starijim izvorima, Prevlačko Svetište je, među svetosavskim episkopijama, uvijek na prvom mjestu.

Ako je Lipovac podrazumijevao pod Bokom Kotorskom i Svetosavsko prevlačko svešteno mjesto, pa čak i bez njega, po redoslijedu Boki nije mjesto u sredini. U stvarnosti, tog Svetišta u smislu građevinskog zdanja i nema već više vjekova, ali ovdje nije ni riječ o materijalnim nego o duhovnim vrjednostima.

Sve to ukazuje da je zbog duhovnih, a ne zbog fizičkih vrijednosti, to svešteno mjesto nosilo atribute: slavno, sveto, najslavnije, prvorazredno. Za razliku od duhovnih, fizičke vrijednosti se mogu srušiti, spržiti, satrti, preorati.

Nakon fizičkog uništenja objekata ovog Svetišta, sravnjivanja za zemljom i spaljivanja ostataka namjerno izazvanim požarom, raznošeni su na razne strane ostaci kamene plastike, uništavani su ili falsifikovani i dokumenti, a sve je činjeno da se ugasi i duhovno ozarje. A to je činjeno godinama, decenijama i vjekovima.

Među mnoštvom svetih ili sveštenih mjesta svakako spada i prevlačko. Ono je nadahnulo mnoge autore koji su, uprkos svim destruktivnim silama smogli snage da ih nadjačaju. Tu svakako spada Lazo M. Kostić, sa svojih stotinu knjiga u korist srpskog pravoslavlja – svetosavlja, ali isto tako i Petar Šerović i Joanikije Lipovac i niz drugih koji su na licu mjesta osjetili dah minule slave. Kabinetski naučnici, čije je stvaralaštvo oslonjeno samo na pisane izvore, nisu u stanju na tom polju nešto značajnije uraditi.

Vladimir Ćorović, na koga se Lipovac oslonio, nije Bokelj, a sudeći po onome što je pisao, izgleda da mu Boka nije bila ni dovoljno poznata. Prevlačku sigurno nije nikada posjetio, jer da jeste, na drugi način bi o njoj pisao. Iako je bio uvaženi univerzitetski profesor, istoričar, akademik, nije morao dobro poznavati svaki kutak srpske zemlje, i znati što plamti u dušama tamošnjih ljudi. Oslanjao se na pisane izvore, koji nisu uvijek dovoljno pouzdani, naročito kada je u pitanju svetosavlje u Boki.

Tako se Boka po redoslijedu našla, ne samo poslije oblasti Studenice i Mileševa nego i poslije Hercegovine i Crne Gore. Gdje je u tim krajevima bio razvijeniji kult Svetog Save nego u Boki? Po čemu se to može dokazati? Po ovoj temi Lipovac nije morao slijediti Ćorovića, ili je bar mogao reagovati ograđivanjem, dopunom ili primjedbom.

Istina, Lipovac, kao da se u posljednjem momentu sjetio, na samom kraju teksta je zabilježio:

To svakako nije dovoljno prema onome što Prevlačko Svetište zaslužuje, naročito kad je riječ o kultu Svetog Save, a i prema onome kakav je opšti Lipovčev stav prema tom Sveštenom mjestu što se vidi iz njegovih drugih djela. Iz njih se može zaključiti da je pišući o kultu Svetog Save u Boki malo rekao o Prevlaci, zbog toga što je vjerovao da o tom znamenitom Sveštenom mjestu svak dovoljno zna. Da je tako, svjedoči ovaj njegov stav: Istorija i sudbina Prevlake dobro je poznata svim Srbima i oni se sa zadovoljstvom sjećaju istorijske uloge znamenite Prevlake.

Ovaj stav i još nekoliko odlomaka predratnih Lipovčevih govora, koje nije objavio V. Džomić, objavljni su u knjizi hram Svetog Save u Tivtu (V. K. Beograd, 1997.), a objavljni su i ranije. (Glas Boke od 6. jula 1940. i list Durbovnik od 24. avgusta 1940.)

Tamo se ti govori nalaze, pa ih nije potrebno i ovdje ponavljati, osim navedenog i još jednog pasusa koji će se i ovdje naći da se bolje sagleda Lipovčev stav.

Sigurno je u Lipovčevo doba (između dva svjetska rata) Prevlaka bila mnogo poznatija nego nakon pola stoljeća gušenja njenog pomena. Zato je u današnje vrijeme neophodno ponovo obnavljati sjećanje na ono što je potisnuto u zaborav. Na tome se radi serijama članaka, posebnim knjigama, i najnovijim arheološkim istraživanjima, a ovdje je samo naglašena neophodnost da se i to sazna. U tom smisluje i najavljeni drugi Lipovčev citat:

Svetosavlje u Boki

Svetosavsko svešteno mjesto

Sanja Mršulja (Iz pjesme Svetosavski hram u Tivtu.)

Svetosavski krstovi i lavarum

U Krtolima se još čuva stari (ali reparirani) drveni Svetosavski krst iz 13 stoljeća, odnosno iz doba Svetog Save. Po vjerovanju napravljen po crtežu ili upustvu Svetog Save. Zato je nazvan Svetosavskim, a ne samo zato što potiče iz doba Svetog Save. Imao je i zrakaste elemente koji iz njega izbijaju. Njih sada nema, jer prilikom konzervacije nisu rekonstruisani.

Precizna kopija, prevlačkog Svetosavskog krsta, samo manje veličine i bez zrakastih elemenata, nalazi se u hramu Svetog Nikole u Luštici, takođe teritoriji nekadašnje Svetosavske prevlačke metohije. To je onaj hram za koga predanje kaže da ga je osveštao Sveti Sava. Ove krstove otac Lipovac nije pomenuo. Možda za njih nije ni znao, jer se čuvaju u seoskim crkvama i vjerovatno nisu jedini. Imaju osnova pretpostavke da je gotovo svaki saborni hram u Prevlačkoj metohiji (i ne samo u njoj nego i u nekim drugim djelovima Boke) imao ovakvu kopiju koju su nazivali, kao i original, Svetosavski krst. Originalni krst se nalazio na koplju iznad barjaka (Svetisavskog lavaruma) Prevlačke metohije i Miholjskog zbora čiji je bio sastavni dio. Kopije, obavezno malo manje od originala, takođe su služile za vrhove kopalja crkvenih barjaka nošenih u litijama.

Za Svetosavski lavarum takođe se vjeruje da je izrađen po skici ili želji Svetog Save. Lavaruma više nema, ali mu se oblik i dimenzije znaju, jer ih nije teško zapamtiti: tačno metar visine sa metar širine na bijelom polju sa crvenim krstom dužine od ruba do ruba (1 sa 1 m) širine 20 cm. Polja između krakova krsta nisu bila popunjena sa 4 S nego 4 kruga zlatom izvezena poput svetačkih oreola. Obrub lavaruma bio je bogato izvezen takođe zlatovezom (srmom) sa tri kite koje su visile ispod donje ivice lavaruma. Važno je znati kako je izgledao da bi se mogao obnoviti, ako se nekada obnovi istorijski i čuveni Miholjski zbor. (V. K. Zapretana prošlost Prevlake, Beograd, 1989.)

Svetosavski badnjaci

Otac Lipovac je pomenuo da se u Boki nalažu badnjaci i uoči Savindana, pored Badnje večeri, i uoči pravoslavne Nove godine, i uoči Bogojavljenja. Ima li običaja da se nalažu badnjaci uoči Savindana još gdje u srpstvu? Vjerovatno tog običaja nema ni širom svijeta, ukoliko ga Bokelji sa sobom nisu donijeli? Ako ga nema, onda je to zaista značajan argumenat u prilog tvrdnji da nema nigdje jačeg kulta Svetog Save nego u Boki.

Od bokeljskih mjesta, taj običaj se najduže zadržao u Luštici, glavnom dijelu Svetosavske metohije, što je i prirodno. To je u svim starosjedilačkim kućama tih krajeva praktikovano, ne samo do II svetskog rata nego i tokom tog rata, kao i prvih poratnih godina. Kasnije su se badnjaci morali krišom nalagati, ali ne u svim kućama. U Luštičkim selima običaj se i dalje održava.

U krajevima nekadašnje Prevlačke metohije, badnjaci su se pravili isključivo od maslinovog drveta, nazivanog i svetim drvom. Maslina se ni za kakve druge svrhe nije smjela sjeći, osim kada se osuši. Kod nekadašnjeg dobrog održavanja, rijetko su se stabla i jače grane masline sušile. Održavanjem, kastrile su se uglavnom tanje grančice, koje nisu za badnjake.

Badnjaci za sva četiri praznika istovremeno su se sjekli i pripremali i to na Ignjadan (Sv. Ignjatije Bogonosac) 2. januara. Pri unošenju badnjaka u kuću radi nalaganja na Badnje veče, gotovo svugdje u Prevlačkoj metohiji je nazdravljano: Dobro veče i nazdravlje Badnje veče, – sve vi zdravo i veselo bilo!

Ono vi znači vam, ili vama. Iste riječi su izgovarane prilikom unošenja badnjaka i uoči pravoslavne Nove godine i uoči Bogojavljenja, s tim razlikom što su umjesto Badnje veče pominjani odnosni praznici.

Uoči Savindana, umjesto nazdravljanja ukućanima kao za prethodna tri praznika, nazdravljano je kako gdje, ali najčešće uz pomen prosvjetljenja: Dobro veče i nazdravlje srpska slava Sveti Sava, – sreću i zdravlje vi donio, i um prosvijetlio!

Crnogorčević o svetosavskim badnjacima

U Luštici živi predanje da je Sveti Sava, srpski Arhijepiskop, osveštao crkve: Sv. Nikolu u Radovanićima, Sv. Srđa na Podima i Sv. Savu na Savini.

Premda je spomenuta 1117. godina sumnjiva, opet se znade načisto, da je crkva Sv. Nikole Radovanićkog jedna od najstarijih u Boci Kotorskoj, i da je postojala izvjesno u HŠ vijeku.*

Prim. V. K.: Zvjezdica upućuje na fusnotu koju je svojeručno dodao Crnogorčević: Dolina oko crkve Sv. Nikole zove se Srpska, te podsjeća na istoimeno selo u Zeti, gdje je bio zarobljen mitropolit Danilo Petrović-Njegoš.

Vrlo malena crkvica, podjednako duga i široka. Pred crkvom je u neko doba imala biti priprata, kako se vidi po ostacima od zidova. Iznad vrata je malena niša, a zvonik je na preslicu s jednim zvonom. Crkva ima iznutra jednu kornižu. Novi ikonostas napravljen je troškom Petra L. Kaluđerovića iz Klinaca 1895. g.

U oči slave svetosavske Luštičani nalažu badnjake, kao god o u oči Božića. U Šematizmu Bokokot. ima bilješka, da je ova crkva sazidana 1800. godine.

Sveti Sava od starina školska slava

Kada je riječ o kultu prvog i najvećeg srpskog prosvetitelja, normalno bi bilo da najviše riječi bude o srpskim (svetosavskim) školama. Lipovac pominje samo tri srpske narodne škole: u Kotoru (mušku i žensku) i u Podima. Kad bi to bilo tako, srpske narodne škole samo u jednom gradu i jednom selu, Boka ne bi mogla pretendovati na prioritet u razvijenosti kulta Svetog Save.

Prva muška srpska zakladna škola u Kotoru osnovana je 1854. g. a ženska znatno kasnije. Mnogo ranije postojala je narodna škola u Toploj u kojoj je (1808-1828.) bio učitelj kaluđer Josip Tropović, a među učenicima grof Jovan Vojnović i veliki Njegoš. Još starija je škola u Morinju osnovana 1803. godine. Što je sa srpskim školama, starim i po više od dva stoljeća, otvaranim po selima Boke? U djelu Manastir Savinau Boci Kotorskoj (Beograd, 1901.) Mladen Crnogorčević je zabilježio: Nektarije Milinović... neko vrijeme bijaše nastavnik u Krtolima i Baošićima. Kao da je ostavio manastir Savinu 1777. g....

Krtoljskoj narodnoj školi je (1777 – 1999) ove godine 222-godišnjica od početka rada. Nalazila se u oblasti Svetosavske metohije, u čijem središnjem dijelu (na Prevlaci) je još mnogo starija Svetosavska monaška škola djelovala od osnivanja 1219. g. do uništenja Carske lavre sredinom 15. stoljeća.

Školska 1870/71. je posljednja godina rada zakladnih, narodnih i drugih privatnih škola, jer je riješeno pitanje nastave na srpskom jeziku u državnim školama. Sačuvana je besjeda iz 1877. g. krtoljskog paroha i učitelja Laza Kostića sa velike proslave školske slave Savindana, gdje on kaže da je ovo 4-ti put da se ovako proslavlja Savindan. To znači da je već od 1873. g. proslavljan Sveti Sava kao školska slava i u toj državnoj školi pod austrijskom upravom. Nezvanično je Savindan proslavljan i mnogo ranije. Kao što su proslavnjani: Aranđelovdan (početak školske godine), Đurđevdan (uranak) i Vidovdan (završetak školske godine).

Sveti Sava krsna slava bokeljske eparhije

Veoma je važno što je i Lipovac pojačano naglasio, da je Bokokotorska eparhija uzela za zaštitnika Svetog Savu.

Ako je to jedna od najmanjih srpskih eparhija, – kako objašnjava Lipovac – a uz to i jedina kojoj je Sveti Sava bio nominalni zaštitnik, a time i Krsno ime, već je to dovoljan razlog da se Boka po kultu Svetog Save nađe na prvom mjestu, a ne u sredini, i da se Prevlačko Svetilište nađe u Lipovčevom tekstu na naglašenijem i boljem mjestu od posljednjeg.

To je još ubjedljivije za onoga ko zna kako je došlo do osnivanja Bokokotrsko-Dubrovačke i Spičanske eparhije? — Tako joj je puni naslov.

Za to je, prije svega, zaslužan veliki ustanak 1869. g. pravoslavnih (a ne svih) Bokelja protiv moćne Austrougarske Monarhije. Nije slučajno iste godine, 3 mjeseca prije izbijanje ustanka održan vrlo važan (u istoriografiji zanemaren) Vidovdanski dogovor bokokotorskog pravoslavnog sveštenstva. Prisustvovali su glavari pravoslavnih opština i Srbi koji su bili narodni poslanici u Carevinskom saboru u Beču i Zvmaljskom odboru u Zadru. Tu je energičnije nego ikada obnovljen zahtjev za ranije traženo odobrenje osnivanja Srpsko-pravoslavne Bokokotorsko-Dubrovačke eparhije. Zakon im nije dozvoljavao da, kao nekad, budu pod jurisdikcijom Crnogorske mitropolije, a Zadarska im je bila daleko i pod pritiskom zapostavljanja Svetosavlja, posebno važnog za školstvo, odnosno za obavljanje nastave na srpskom jeziku i u državnim, a ne samo u fondacionim školama.

Ustanak 1869. produžen i na 1870. g. znatno je omekšao vlast i omogućio rješavanje niza zahtjeva. Tako je već 1870. g. odobreno osnivanje Srpsko-pravoslavne eparhije u Kotoru, koja je sva bila u znaku Svetosavlja, pa i da nije uzela za zaštinika Svetog Savu. Kao takvoj, prva joj je briga bila podupiranje reforme školstva u prilog srpstva i pojačan rad sveštenstva na vjeronauci u školama za Svetosavlje, kojeg nije bilo u državnim školskim programima.

Sveti Sava krsna slava SPD Jedinstvo

Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo" iz Kotora, kao najstarije i najdugotrajnije (i danas postoji i djeluje) ne samo pjevačko nego opšte kulturno i patriotsko Svetosavsko društvo, zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu se posvećuje.

Jedinstvo je zvanično, uz potrebne saglasnosti od vlasti, počelo djelovati 1839. g. ali postoje zapisi koji pokazuju da je nezvanično djelovalo još od 1830. godine. To znači da je najstarije Srpsko pjevačko društvo u svekolikom Srpstvu. Političke prilike nisu dozvoljavale da odmah uzme Svetog Savu za Krsnu slavu, ali nije imala ni drugog zaštitnika. Duhom Svetosavlja je neprekidno djelovalo, a čim je to bilo moguće, ozvaničen je i pokrovitelj Sveti Sava. (Lipovac je zaboravio ovu važnu činjenicu.)

Dugogodišnji predsjednik Jedinstva prota Jovan Bućin napisao je ukratko Pregled rada tog društva. (Kotor, 1929.)

Ne mnogo davno, i to je, pored ostalog, ugrađeno u obimnu knjigu Srpska narodna garda- Kotor (V. K. Cetinje, 1990.).

Zainteresovani čitaoci u nevedenim djelima mogu naći dosta podataka, a ono čega nema u tim djelima, kao što su opisi svetosavskih proslava Jedinstva, kasnije će se naći u ovoj knjizi.

Za sada, iz Bućinovog Pregleda rada Jedinstva, dovoljno je uzeti samo tri citata,

Str. 16. Na Savin-dan 1867. već prirediše prvi koncerat sa najboljim uspjehom i to u kući Jovovića. Svirali su: violonćel Špiro Jovović, bas Špiro Ognjenović, prvi violin Špiro Kvekić i Josif Finci, drugi violin Jovo Kadija i Radosav Kvekić, klarin Jovo Giljača, a flautu Henrik Fjoreli.

Taj lijepi napredak pobudi u višem broju pjevača želju da se upišu i u gudačku školu, kojom upravljaše Fjoreli, dok se Jovović bavio samo učenjem glasnog pjevanja...

Str. 16-17. Godine 1868. Jedinstvo uze kao svoju Krsnu slavu Svetog Savu, srpskog prosvjetitelja i 14. januara priredi u prostorijama Čitaonice akademiju sa plesom. Na toj zabavi, poslije ispjevane Svetosavske himne, jedan od članova društvenih održao je prigodni govor, zatim su se ređala pjevanja, deklamacije i sviranje orhestra, pa se igranjem kola, u velikom veselju zorom završilo. Od te godine pa u naprijed Jedinstvo je redovito priređivalo zabave na Savindan.

Čitaonici, koja mu je ustupala svoje prostorije za zabavu, Jedinstvo je istoj slalo svoj orhestar besplatno da svira pri zabavama koje je kroz mesojeđe priređivala za svoje članove i zvanice i tijem joj doprinosilo lijepe koristi...

Str. 45-46. Godina 1889. bila je od veliko značaja za Jedinsteo, najstarije u Srpstvu pjevačko društvo. Ono je te godine navršavalo pola vijeka od svog postanka. Dugi niz godina provedenih u teškim danima ljute borbe sa austrijskom policijom, stojeći radi svog patriotskog rada i čistih nacionalnih osjećanja, pod strogom neprijateljskom paskom. Bez sumnje imalo je i lijepih i sjajnih dana u svom plodnom radu na kulturnom, prosvjetnom i nacionalnom polju.

Prim. V. K.: Najstarije u srpstvu pjevačko društvo, Jedinstvo iz Kotora, nakon dužeg djelovanja bez nominalnog pokrovitelja, čim se za to ukazala povoljna prilika, kao što je rečeno, na Savindan 1868. g. uzelo je kao Krsnu slavu Svetog Savu.

I do tada je Jedinstvo priređivalo koncerte na Savindan, kao onaj pomenuti godinu dana ranije, ili u sklopu drugih priredbi, a od tada je svake godine na Savindan priređivalo sjajne priredbe kao glavni godišnji dio svoje aktivnosti.

Da li u srpstvu ima starije pjevačko i kulturno-patriotsko društvo od Jedinstva, kojem je Krsno ime Sveti Sava, a da uz to još postoji sa istim zaštitnikom? Ako nema, onda se teško još neko područje može uključiti u takmičenje sa Bokom u pretendovanju da ima najrazvijeniji kult Svetog Save, pa i da nije drugih, ne manje jakih, argumenata.

Brojnost srpskih crkava u Boki

Važan je i podatak koje saopštava o. Lipovac, da je u Bokokotorskoj eparhiji više crkava Svetog Save nego u ma kojoj srpskopravoslavnoj eparhiji, jer svjedoči i o najvećoj raširenosti kulta Svetog Save u Boki. Zašto ih u drugim krajevima nije građeno više, naročito od kada su bile slobodne Srbija i Crna Gora, teško je objasniti. Za Boku se zna da bi ih bilo još više da Boka nije bila mnogo vjekova pod tuđinskim antisrpskim upravama. One su pravile sve moguće smetnje da bi spriječile gradnju crkava posvećenih srpskim nacionalnim svetiteljima, kao što su: Sveti Sava i drugi svetitelji iz loze Nemanjića, pa knez Lazar, Vasilije Ostroški, Petar Cetinjski. Zbog nenaklonosti vlasti, takvah crkava, u odnosu na druge crkve u Boki, bilo je najmanje.

Na primjer, u Boki u užem smislu, bez Budve i Paštrovića, za vrijeme tuđinskih uprava, bilo je (uglavnom postoje i danas s tim što ih je manji broj u neupotrebljivom stanju) uz 3 manastira, 250 pravoslavnih i 90 rimokatoličkih crkava (nekoliko sada rimokatoličkih pripadale su Srbokatolicima ili su bile pravoslavne, kao crkva Sv. Petra i Pavla u Bogdašićima). To je, u odnosu na broj stanovnika i površinu područja jedna od većih koncentracija hrišćanskih bogomolja. (V. K. Prvo humanitarno društvo Južnih Slovena Sveti Đorđe, Beograd, 1998.)

Od toga je najviše crkava posvećeno Bogorodici (46), pa svetom Nikoli (21), svetom Đorđu (20), svetom Jovanu Preteči (19) itd. Ako tome dodamo još 41 pravoslavnu crkvu i 4 manastira u Paštrovićima, jasno je da je i u ovim krajevima, srazmjerno ukupnom broju, malo crkava Svetog Save, a još manje drugih nacionalnih svetitelja. Sve zbog stava tuđinskih vlasti, ali se narod dovijao na razne načine. Na primjer, zadužbina Ekaterine Vlastelinović na Prevlačkom Svetilištu, posvećena je Svetoj Trojici, ali su na oltarskoj pregradi (ikonostasu) ikone Svetog Save i Svetog kneza Lazara.

Hram Svetog Save u Tivtu

Čim je stigao u Crnu Goru, otac Joanikije Lipovac svesrdno se angažovao za početak gradnje hrama Svetog Save u Tivtu. Često je prisustvovao i sjednicama Odbora za izgradnju, preuzimajući na sebe najsloženije zadatke. Poslije duže od dvije decenije bezuspješnih priprema i pokušaja da se pokrene gradnja hrama, uz svakovrsna ometanja, najviše zahvaljujući upornosti, zalaganju i autoritetu Joanikijevom, najzad je krenulo sa mrtve tačke.

Čudna je istorija gradnje ovog hrama, koji javno morao biti namijenjen svetom Nikoli da bi se mogla dobiti građevinska dozvola, ali se nikako nije dalo da se gradnja pokrene. Boka (bez Budve i Paštrovića) tada je već imala preko 20 crkava Svetog Nikole. Kao da je bilo predodređeno da se u geografskom centru Boke, na području nekadašnje Svetosavske prevlačke metohije, podigne hram Svetog Save. Otac Joanikije je prvi, i to tek na sjednici Odbora 23. juna 1940. objelodanio da će to biti hram Svetog Save.

Na sjednici Odbora od 11. avgusta 1940. odlučeno je da se Osvećenje kamena temeljca obavi 15. septembra i da to obavi Episkop Joanikije Lipovac, koji je kao Bokelj, mnogo uradio da dođe do ovog dugoočekivanog svečanog čina.

Na sjednici Odbora od 14. avgusta pročitana je zahvalnica i pozdrav oca Joanikija, uz obavještenje da je on već dogovorio sa Patrijarhom srpskim da on to obavi. Tako je i bilo, 21. septembra 1940. postavljen kamen temeljac tog hrama. (V. K. Hrama Svetog Saveu Tivtu, Beograd, 1997.)

Kada je u decembru 1940. Joanikije izabran za mitropolita Crnogorsko-Primorskog, ne samo da nije zapostavio napredovanje gradnje hrama Svetog Save u Tivtu nego mu je i od tada to bila prva briga. Na tom poslu je angažovao i čitavu Mitropoliju. Najviše zahvaljujući tome, gradnja je brzo napredovala i do početka rata već je bila izrasla do krovnog vijenca. Sve je to vidljivo i dokumentovano u pomenutoj knjizi o gradnji ovog hrama koji je i jedno od svjedočanstava o kultu Svetog Save u Boki, koji traje.

Društva imenom Svetog Save u Tivtu

U Boki su kroz prošlost osnivana mnoga kulturna, prosvjetna, folklorna, humanitarna i sportska društva, o kojima se odavno gotovo ništa ne zna. Dokumentacija nije uredno vođena, ili nije sačuvana, kroz štampu njihov rad nije praćen, pa za istoriografiju nisu ni postojala. Pa čak i ako se tu i tamo može naći pokoji podatak, neka društva su zaboravljena jer ih nije bilo poželjno pominjati. Pogotovo ako su nosila ime Svetog Save.

U dosadašnjoj istoriografiji Boke, kao i u drugoj literaturi o bokeljskoj kulturi, uopšte se ne pominje kulturno-prosvjetno društvo pod imenom Mjesni odbor Sveti Sava u Tivtu. Potrebno je udubiti se u crkvene arhive širom Boke, pa pronaći ono što se ne može pronaći u državnim istorijskim arhivima.

Tako se u, inače siromašnoj, crkvenoj arhivi parohije Tivatske, mogu naći ovi podaci:

Sveštenik Bogoboj Milošević, paroh Tivatsko-Jošićke parohije, 29. jula 1939. doselio se na stalni boravak u Tivat. Odmah se uključio u kulturne aktivnosti grada. Osjetio je što nedostaje gradu u kulturnom pogledu, pa je bio inicijator osnivanja Mjesnog odbora Svetog Save u Tivtu.

Osnivačka skupština, dobro posjećena, održana je 3. septembra 1939. u Sokolskom domu u Tivtu. U Odbor društva su izabrane istaknute ličnosti Tivta: predsjednik sveštenik Bogoboj Milošević, prvi potpredsjednik dr Dušan Guzina ljekar, drugi potpredsjednik Petar Petričević major, sekretar Simo Jokić, blagajnik Jovo Ševaljević i dva člana Odbora za izgradnju pravoslavnog hrama. Tada se još nije znalo da će budući hram biti posvećen Svetom Savi. Zaključeno je da se pristupi osnivanju prosvjetne, muzičke i humanitarne sekcije društva Sveti Sava. (O tome je i Glas Boke od 9. septembra 1939. donio kratku bilješku.)

Na sjednici Odbora za izdranju pravoslavnog hrama u Tivtu od 11. avgusta 1940. usvojen je zaključak da prilikom osvećenja temelja hrama učestvuju horovi Jedinstvo iz Kotora i Sveti Sava.

To je sve što se zna o Mjesnom odboru Svetog Save u Tivtu. O drugim Mjesnim odborima se ne zna ni toliko. Po nazivu Mjesni odbor, moglo bi se naslutiti da je takvih Mjesnih odbora Svetog Save bilo i u drugim mjestima Boke. U raznim društvima, koja su imala Mjesne odbore, postojali su i Sreski odbori ili viši organi drugog naziva koji su objedinjavali, koordinirali, pomagali i usmjeravali rad Mjesnih odbora. Nažalost, o drugim Mjesnim odborima Svetog Save se za sada ništa ne zna. Priče starijih ljudi o Mjesnim odborima Svetog Save u Bijeloj i Herceg-Novom ne koriste, ako se ne znaju barem osnovni podaci: kad i ko ih je osnovao i koliko su trajali?

Potrebno je podsjetiti da je Tivat prije II svjetskog rata bio mjesto sa pretežno katoličkim stanovništvom. Ako je u njemu uspješno djelovao Mjesni odbor Svetog Save, logično je da su i drugi Mjesni odbori Svetog Save u mjestima sa pretežno pravoslavnim stanovništvom, djelovali još uspješnije. Možda i ranije nego u Tivtu? Uglavnom, ostaje prostor budućim istraživačima da se sa ovim temeljitije pozabave. Višestruko je važno o tome utvrditi istinu.

Ubrzo je počeo II svjetski rat, uništene su arhive, a što je o tome ostalo nikoga nije toliko interesovalo da bi proučavao i publikovao. Poslije rata nije bilo poželjno obnavljati društva imenom ili pokroviteljem Svetim Savom.

Tek kada su izmijenjene političke prilike, 1993. g. na Savindan, obnovljen je hor u Tivtu imenom Sveti Sava, ovog puta kao dječji crkveni. Osnovao ga je tadašnji paroh Tivatske parohije Ranko Lončar uz pomoć aktivista Đorđa Vukovića i Marije Kovačević. Hor je okupljao oko 30 pjevača, uglavnom djevojčica, koje su divno pjevale i privlačile vjernike i znatiželjnike.

Nažalost, nakon godine dana uspješnog rada, premještajem paroha Lončara iz Tivta i bolešću (zatim i smrću) Đorđa Vukovića, osulo se i ovo društvo.

(Vidjeti Prilog o istoriji Bokeljske kulture, Zaboravljeno Kulturno-prosvjetno druttvo, Boka, br. 506. zajanuar 1996.)

Ranije objavljene Bokeljske svetosavske legende

Nacrt za gradnju hrama Svetog Save u Tivtu

Legende – neprocjenjivo duhovno blago

Pod ostavštinom od predaka, redovno podrazumijevamo materijalno bogatstvo, koje nije svakome jednako dostupno. Naslijeđe duhovnog bogatstva lebdi oko nas i slobodno ga može zahvatiti svak ko želi da bude duhovno bogatiji. Nesreća je u tome što većina ljudi nije zaiteresovana za duhovno bogaćenje, jer se znatno manje cijeni od materijalnog. Zato veći dio duhovnog bogatstva sve više izmiče i propada u ponore zaborava, odakle se s teškom mukom mora izvlačiti, i to ako mu je ostao trag za kojeg se može uhvatiti. Ko zna koliko ga je već potpuno isčezlo?

Hram Svetog Save u Tivtu

Da se još uvijek može nešto spasiti i ostaviti za budućnost, dokaz je i ono što se nalazi u ranijim zbirkama legendi, narodnih predanja i priča, kao i ovo što se nalazi u ovoj knjizi. Pothranjivanje tog blaga u banku podataka, odnosno prenošenjem na papir i ovjekovječenje, jeste izvršavanje svetog duga prema precima i stvaranje mogućnosti potomcima da upoznaju svoje duhovne korijene. I ne samo duhovne nego i istorijske, jer su zbirke legendi alternativna slika prošlosti.

Naravno, stvarna prošlost nije u potpunosti onakva kakvom je legende prikazuju, ali zasigurno nije ni onakva kakvom je predstavlja istoriografija.

Ako se legende pažljivo prate i kritički primaju uvažavanjem njihove simvolike i odvajanjem od fantastike (ali ne odbacivanjem jer su i tu neke vrijednosti), onda one itekako pomažu premošćavanju praznina u znanju istorije i popunjavaju praznine u duši. Osim iz istorije, legende obogaćuju znanja iz antropologije, etnologije, sociologije, psihologije, teologije, kulturologije. To je najplodnija njiva čitave kulturno-istorijske baštine, a što je ona bogatija, to je viši stepen civilizacije određene nacije. To smanjue mogućnost pravdanja satanizacije civilizovane nacije.

Čak i ono što nam (u prvi mah, ili zbog nedovoljnog znanja) izgleda apsurd ili glupost, kod dubljeg analiziranja ili u zrelijim uslovima, otkriva neku poruku, ukazuje na nešto što, povezano sa drugim informacijama, daje nove dimenzije ili novi kvalitet ukupnom sagledavanju prošlosti. Često se potvrdi, makar i sa mnogo vjekova zakašnjenja, nešto što je nauka uporno osporavala ili omalovažavala, a što su legende ili predanja uporno i nepromjenjivo nametale.

Istina je da lepršave i nježne legende nemaju snage da se hvataju u koštac i hrvaju sa naučnim i političkim gvozdenim mašinerijama, ali imaju vitalnost da nadžive milenijume. Za mnoge "čvrste naučne istine" (a da i ne govrimo o političkim) znamo da nisu nadživjele ni generaciju naučnika koji su ih "utvrdili".

Omalovažavanjem i odbacivanjem legendi nauka im ne može nauditi, ali može sebe osiromašiti i doprinijeti svom odvajanju od života kojeg čine duh i materija, od ljudi, i od one istine u koje ljudi vjeruju i kad im se to zabranjuje.

Ponosimo se ciklusima srpskih narodnih pjesama i imamo se čime ponositi. Međutim malo, ili nimalo, vodimo računa o prikupljanju, publikovanju, čuvanju, njegovanju, popularisanju, glofikovanju i prevođenju na strane jezike (što je lakše nego pjesme) ciklusa srpskih narodnih predanja i legendi.

Svak zna za Kosovski ciklus narodnih pjesama, a ko zna za Svetosavski ciklus narodnih predanja? U svim našim školama obavezna lektira su ciklusi srpskih narodnih pjesama. U kojoj školi je obavezna lektira iz cisklusa srpskih, naročito svetosavskih, narodnih legendi?

To duhovno blago, zanemareno, omalovaženo, kao uvrijeđeno stvorenje, napušta nas zauvijek. Gubimo bujnu kulturnu baštinu neprocjeljive vrijednosti. Ostajemo osiromašeni, kao što i zaslužujemo. To se odnosi na sve naše ozbiljne i šaljive, poučne i zabavne, religiozne i sujevjerne, istorijske i rodoljubive, te sve ostale raznovrsne narodne priče, bajke, predanja, legende. Posebno na bogati ciklus svetosavskih legendi – naročito u Boki.

Ima nešto i što ne spada u legende u klasičnom smislu, ali čini još legendarnijom ličnost Svetog Save i služi kao pristup legendama koje iza toga slijede.

Lično ime Rastko danas je sve rjeđe, ali se u Boki ipak proteže. Među današnjim savremenicima je i Rastko, sin Sveta, unuk prota Sava Barbića iz Krtola. Sve tri generacije nose imena u znaku Svetosavlja.

Veliki župan Nemanja najmlađem sinu nije dao ime Rastko bez nekog razloga. Kojeg?

Rastko je rođen u Rasu, pa se može reći da su mu dali ime po mjestu rođenja. Ras je bio u geopolitičkim smislu važan vizantijski, zatim i srpski, grad (nedaleko od današnjeg Novog Pazara). Ras je istočnjačka riječ (starosrpska, ruska i arapska) koja po etimologiji znači: prvorazredno, najbolje, izabrano, uzvišeno. Ne samo u duhovnom nego i u fizičkom smislu. Ras je stari naziv za najviši vrh ili greben brda. Iz tog korijena su i pojmovi: rast, rasa, rasno, ali i ras (prvo) i as (prvak).

Svetogorski monasi su se divili Rastkovom svijetlom umu, širokim vidicima i obimnom znanju. Kad su ga zamonašili, odlučili su mu dati uzvišeno monaško ime. Lično ime Sava dolazi od jevrejskog saba što znači obraćen, preveden.

Najčešće teme svetosavskih legendi

Sveti Sava nije ostao u kolektivnom pamćenjujedino kao prosvjetitelj (lučonoša) i zadužbinar (graditelj manastira, crkava, škola). Ostao je u pamćenju i kao pomiritelj, ne samo svoje braće nego i drugih zavađenih. Negdje se pominje i kao iscjeljitelj bolesti, kako tijela tako i duše, negdje kao čudotvorac, zatim kao savjetodavac, zaštitnik sirotinje, seljaka, hranilac gladnih i t.d. Učio je ljude iznošenju mraka iz kuće, što se može tumačiti i u fizičkom (kako legende kažu) i u duhovnom smislu. Za bezvodne krajeve Boke najvažnije je što se pominje i kao vodostvaralac. U tim krajevima se najviše tako i pominje. Nije ni čudo, jer im za svoju najveću nevolju ostaje jedina nada Sveti Sava.

U užoj Srbiji i još nekim srpskim krajevima, Sveti Sava je u legendama predstavljen u nekoj vezi sa kurjakom, vukom. Već je bilo pokušaja da se objasni taj fenomen, ali to još nije učinjeno na zadovoljavajući način. Mož