Dr Goran Ž. Komar

Planinska sela Dračevice pod vlašću Venecije
1687-1797

Herceg-Novi, 1997. Ljeta Gospodnjeg, na Toploj

Ogled o bokeškom selu

Sadržaj

Skraćenice:

AH: Arhiv Herceg-Novi

PUMA: Političko-upravni mletački arhiv (u AH)

OH: Opština hercegnovska (u AH)

OR: Opština risanska (u AH)

IAK: Istorijski arhiv Kotor

UP: Upravno-politički (spisi) u IAK

AMS: Arhiva manastira Savina

Čitaocima Bokeljima

S napregnutom pažnjom ispratio sam sve primjedbe i savjete mojih sugrađana na moje objašnjavanje uzburkane prošlosti njihovog mladog grada, i naročito, njihovog drevnog sela. Znao sam da neke moje interpretacije važnih i temeljnih segmenata društvenog življenja ovoga kraja proishode iz naročitog ugla posmatranja stvari na kojemu sam stajao veoma dugo. U mojem istraživačkom naporu, ja sam se zadržavao na promatranju materijalnih tragova osobene kulture bokeških-novskih Srba, tragovima ispisivanim starom ćirilicom na papiru i kamenu. Moj trud, suštinski, i nije upravljen ka pokušaju rekonstruisanja društvenog života planinskih sela Dračevice^[1] u doba mletačke uprave, već, prevashodno, pokušaj sabiranja ključnih dokumenata za jednu buduću sintetičku istoriju Novoga, odnosno njegovog planinskog sela, istoriju novskoga planinskog zemljišta.

Sjeverozapadna Boka, Dračevica, bila je kroz čitavu svoju istoriju tvrdo uporište Srpstva, uporište tako snažno, da je, naprosto, odvraćalo neprijatelja od pomisli i pokušaja nasrtaja na njenu slobodu i kada su Dračevici susjedne oblasti prepuštane ustanovama Rima. Srbi Dračevice se nikada nisu kolebali u svome narodnosnom i konfesionalnom određenju. Do danas se nije pronašlo dokumenta ili bilo kakvog i neznatnog nagovještaja o konfesionalnom kolebanju Dračevićana, a u isto vrijeme, može se ponuditi dokaza o upornom i snažnom nastojanju rimskih ustanova za rasprostiranje vjere na poslovima konverzije.

Jedno ozbiljno objašnjenje može se pružiti sagledavanjem i ocrtavanjem njenoga geografskog smještaja na obali Jadrana, gdje, živeći svoj istorijski život na moru, stiče bogatstvo neophodno u nadmetanju sa, ne uvijek blagonaklonim susjedima, a oslonjena na široke oblasti dinarske kontinentalne Hercegovine koja omogućuje kako uzmak, tako i snagu za otvoren i smion nastup.

Ovako visoka otpornost ovoga područja koje je uvijek predstavljalo dio srpske Hercegovine, i to njen važan dio, mora se ipak objašnjavati nekim otpornim snagama koje se vezuju uz njen matični etnički supstrat, njegov uzlazeći kulturni i civilizacijski tok koji je ocrtan jednom stabilnom vertikalnom linijom, linijom nepomjerljivom i dugačkom. Nepomjerljivom u njenom dominantnom narodno snom određenju, a dugačkom da seže i prihvata se u dubinama prijehrišćanskih vremena. Boka, a posebno planinska Boka, baštini jedan osoben model srpsko-pravoslavne kulture koji u veoma visokoj mjeri, neočekivano za uzanu primorsku zemlju, zahvata u staru srpsku tradiciju, u vjersko-dogmatskom kompleksu, i veoma izrazito, običajnom.

Otpornost prema snažnim ustanovama rimske crkve svakako dolazi od pridržavanja temeljnog nikejskog kursa, no mi smo mogli vidjeti da to opredjeljenje nije bilo dostatno drugim nekim primorskim i kontinentalnim oblastima koje su baštinile isto pravoslavno opredjeljenje. Dračevicaje uvijek predstavljala vrlo prominentan dio srpske Hercegovine i ona je mogla crpiti snagu iz širokih predjela svoje neobične matične zemlje od koje se mogla nalaziti razdvojena političkim granicama.

Hercegovina je oduvijek privlačila visoku pažnju putnika i istraživača koji je pohodiše od 14. vijeka, da o njoj ostave svojih usputnih zapažanja, ali i odličnih suspekcija za kratkoga boravka među njenim srpskim žiteljima koji ih, sve odreda, kao pravoslavni hrišćani, zainteresovaše očiglednošću snažne srpske paganske baštine u čijoj životnoj punoći bijaše ostvarena velika sinteza srpske vjere u jedno Božanstvo sa srastajućim i snažećim visokosrednjovjekovnim pravoslavnim rafinisanim hrišćanstvom.

Danas nije moguće dati siguran odgovor o času konačnog praktičnog prihvatanja hrišćanstva u njegovoj životnoj punoći na području Novoga-Dračevice, a posebno njenog čvrstog kulturnog izolata - njenoga planinskog sela. Može to biti istovremeno i blizu i daleko. Stiče se utisak, gledajući materijalne tragove osobene kulture njenog drevnog sela, o veoma otpornom probijanju iz dubina prijehrišćanske starine, do u novije vrijeme, tradicije, koja je davala vitalnu snagu bokeškom-novskom Srpstvu. Bokeški Srbi u odbijanju ustanova Rima uvijek svoju odlučnu snagu crpe iz snažne vezanosti za narodnost, a potom, za svoju pravoslavnu crkvu. I, crkva se ovdje naziva srpskom. Poput oblasti susjedne Hercegovine, iz koje se ovi krajevi oduvijek naseljavahu, kako će se vidjeti i koncem 17. vijeka, bokeški Srbi baštine srpsko-pravoslavnu vjeru oslonjenu na etnički princip. Tako oni uvijek izdašno mobilišu obrazaca stare srpske religioznosti koje u hrišćansko doba zadobija format etničke srpske vjere, u koju se i kada ona odavna ne predstavlja organizovan sistem, ugrađuju obrasci i specifično hrišćanske istine. Ovakva srpska hrišćanska vjera pravoslavnog modela, bijaše kroz srpsku istoriju vitalna snaga koja je održala narod u narodnosnom određenju njegovom što je naročito dolazilo do izražaja u perifernim srpskim oblastima. Da je srpska vjera bila kroz srednjivijek više specifično hrišćanska, ili preciznije institucionalizovano hrišćanska, da li bi srpski narod a posebno srpski narod u dijaspori, u sitnim svojim okrajnim partama, izdržao tolika teška iskušenja i zadržao svoju narodnost.

Kada bi učinili pokušaj da utvrdimo čas konačnog prihvatanja hrišćanstva isključivo prema simbolima koji dominiraju na nadgrobnim spomenicima na prostoru Dračevice, ustanovili bismo da se to nije moglo dogoditi prije poslednje decenije 19. vijeka. Tek iz toga vremena susrećemo se, uznačajnijem broju, sa nadgrobnim spomenicima koji su, po simbolici koju nosi njihova bogata dekorativna plastika, izrazito i jasno hrišćanski. Na mnoštvu mjesta može se vidjeti sasvim nehrišćanskih obilježja. Naravno, nije moguće temeljiti bilo kakvih zaključaka na specifičnoj signalizaciji simbola koje pruža dekorativna plastika nadgrobnih spomenika u sjeverozapadnoj Boki. Veoma davno, podignute su u bokeškim selima bratstveničke i rodovske crkve, ali i veliki broj manastira. Stanovništvo planinskih sela Dračevice baštini zadugo, a kroz čitav 18. vijek veoma izrazito, neku dosta nejasnu hrišćansku tradiciju u načinu obilježavanja i izrade grobnih spomenika.

Bokelji sa seoskog predjela koji smo ispitivali, svakako dolaze u crkvu i to je nesumnjivo prostor za izražavanje hrišćanske religioznosti dračevićkih Srba. Prostor oko crkve je, međutim, prostor za groblje (mada ne i jedini prostor za ukopavanje) i prostor za iskazivanje prijehrišćanske religioznosti Srba Dračevice. U načinu ukopa, u načinu konstruisanja grobnica koje mogu pripadati 18, 19, pa i 20. vijeku, ovdje je ustanovljen jedan gotovo rigidan i veoma otporan sistem. Vjerujem da se grobnice u bokeškim grobljima koje sam obilazio, a koje se sa sigurnošću mogu smjestiti u 18. ili 19. vijek, u načinu konstruisanja identične onima koje obilježavaju visoko-srednjovjekovno ukopavanje pravoslavnih Srba u susjednoj Hercegovini. Naša terenska pretraživanja i pažljivo iščitavanje simbola urezanih na grobnim poklopnicama u planinskim selima Dračevice, govori da se kontinuitet ukopavanja može ustanoviti čak i kroz jednu hiljadu godina, kako je slučaj u groblju crkve Svete Gospođe u planinskom selu Ubli.

U jasnim slojevima materijalne kulture planinskog sela Dračevice, koja svoje sačuvane i isključive izraze zadobija na grobnim spomenicima bokeških grobalja, može se očekivati da se uoči i jasno ilirsko-mediteranske simboličke signalizacije. Naša istoriografija vjeruje da slovenski živalj u svojemu pristizanju na Balkan zaposjeda župnije predjele, dakle obalske. Starobokeško stanovništvo, pred avarsko-slovenskim migracijama sklanjalo se u gradove na obali i planinske refugijume. Iliri žive u razdvojenosti prema župskome društvu Boke. Od mora ka gorama stiže slovenizacija i hrišćanizacija. No, Iliri su vjekovima zadražali, slabo zahvaćeni feudalnim uslojavanjem svojih jednostavnih socijalnih agregata, rodovsko uređenje svoje zajednice. Ako je tačno da ilirsko stočarsko stanovništvo preživljava u širokim sezonskim pomjera njima za pašom, u čemu je suštinska razlika između socijalnog agregata dračevićkogplaninskog sela u recimo 10. vijeku i onoga u 19? Visoku rodovsku autonomiju bokeškog sela neće načeti vizantizacija ovih krajeva, ali, što je zanimljivo ni jedan drugi formacijski krug ranog i kasnog feudalizma u srastajućim i uvećavajućim srpskim državama. Sa svojim populacionim ishodištem - poleđinskom hercegovačkom zemljom iza krupnog gorskog bila orjenskog, mi sa sigurnošću možemo ustanoviti da migratorna pomjeranja na izmaku 17. vijeka doprinose snaženju i fundiranju kneževske samouprave starobalkansko iliro-srpskog društva južne Hercegovine i Dračevice koja se gradi na primarnijim bratstveničkim agregatima. U kulturnom izolatu planinskog predjela Dračevice ovaj iliro-srpski starobokeški elemenat mogao je preživjeti desetak vjekova slovenizacije i ostavitimaterijalnog traga o svome prisustvu, traga očiglednog ali i sakrivenog u spretnom transponovanju starih vjerskih simbola u nove oblike.

U ovoj knjizi ja sam želio sačuvati uspomenu na stara bokeška groblja koja bi valjalo neodložno sačuvati od uništavanja savremenim ukopima, iz prostog razloga što su ona za razabiranje srpske drevnosti neuporedivo važnija od bilo kakvih crkvenih građevina. Činjenica da ova groblja nisu uvijek i jasno hrišćanska nikako ne govori da oni koji su se u njima sahranjivali nisu bili hrišćani. Oni su to sigurno bili i više nego li žitelji susjednih krajeva.

Ova groblja govore da su Srbi Dračevice čuvali u velikoj mjeri svoje prijehrišćanske navike i vjerovanja u kojima je kult starih igrao vidno mjesto. Braneći se od neprijatelja, oni su prevashodno branili srpsku vjeru i uspomenu na svoje stare, svoju uzvišenu naciju u njenoj starinskoj ulozi i mjestu među evropskim narodima.

Na kraju, nalazim za potrebno izreći jedno upozorenje koje se ponajviše tiče Bokelja. Da bi načinio ovaj rad, pročitao sam i prepisao sva ćirilska dokumenta^[2] iz perioda dominacije Venecije sjeverozapadnom Bokom, kao i ćirilske isprave arhive manastira Savina. Zatim, pročitana su, u dva navrata, cjelokupna regesta političko upravnog mletačkog arhiva u hercegnovskom arhivu.

Jedan od rezultata ovoga istraživanja jeste i saznanje o nedostatku u novskim arhivama važnoga dijela građe iz vremena episkopije mitropolita Ljubibratića (1695-1728)! Arhiva novske episkopske katedre jednostavno nedostaje. U manastirskoj arhivi Savine nema dokumenata koja bi se, kako bi očekivali, specifično odnosila na poslove episkopije. Ova je dokumentacija, neznano kada, oduzeta gradu Herceg-Novom kojem najprije pripada, i srpskom narodu za čiju bi narodnu isto riju mogla nositi pečat spomenika od najvišeg interesa. Ukoliko bi se i danas mogla javiti primisao o ugroženosti arhivske građe koja se čuva u regionalnim arhivima (Boke) tada se moraju uložiti napori za potpunu zaštitu ovoga narodnog blaga koje će u budućnosti omogućiti pisanje jedne političke, i jošprije, jedne socijalne istorije srpskoga naroda Boke.

Predstava Hrista u Kamenome

Nekoliko riječi o glavnoj namjeri knjige

Ovom knjigom mi smo, pored ostalog, željeli ukazati na nedovoljnost pisanja i tumačenja srpske narodne istorije sa imperativom isključivog promatranja našeg naroda kroz istorijski tok razvitka njegove narodne pravoslavne crkve koja je nesumnjivo upravljala krupne nacionalne iskorake ka jedinstvenoj matici evropejske građanske srednjovjekovne pa i novovjekovne kulturne baštine. I ne samo to. Ovakva identifikacija je opasna po našu narodnu istoriju koju tek treba napisati a koja je čini okrnjenom za prodorni pogled u dubinu srpskog istorijskog religijskog iskustva koje u njegovom srednjovjekovnom razdoblju obilježava sintetičnost osobene srpske vjere. U daljnjem izlaganju, u opštem dijelu ove radnje, nastojaćemo ove tvrdnje pojasniti.

Kada se sve istorijske drame i ukupni istorijski tok balkanskih Srba isprati kao tok razvoja jednoga, u poslednjih hiljadu godina isključivo hrišćanskog naroda, tada naša narodna istorija stoji prikraćena za opis u čitavom slovenskom svijetu, osobenog iskustva balkanskih Srba koji se gotovo hiljadu godina opiru praktičnoj hrišćanizaciji. Ako naši istoričari prilaze pisanju i tumačenju srpske prošlosti sa ubjeđenjem da se ta prošlost mora gledati isključivo kao prošlost naroda koji je potpuno hrišćanizovan od časa formalnog prihvatanja hrišćanstva njegovog elitnog društvenog sloja, tada mi Srbi nećemo biti u mogućnosti sagledati uzroke svojih istorijskih udesa i izvjesnog zaostajanja, u ukupnom društvenom razvitku, za ostalim evropskim i balkanskim narodima, koje je u naše doba tako izrazito. Uvijek će nas iznova zbunjivati sve one ozbiljne indicije o visokom značaju našega naroda u njegovom zapretenom starovjekovnom i srednjovjekovnom razdoblju. Jedino objašnjenje za sve istorijske udese srpskog naroda koji su vazda dolazili usljed naših unutrašnjih dubokih nesporazuma može se naći u jednom nemjerljivo dubokom sukobu sa sopstvenom prirodom i nasljeđem koje je najpotpunije ocrtao srpski etnolog V. Čajkanović.Srpsko duhovno iskustvo je osobeno u čitavom slovenskom krugu. Nema u Evropi naroda koji može pružiti, svojim živim običajima, takvog vrijednog supstrata za izučavanje evropske paganske tradicije. U takvom sukobljavanju sa sopstvenom tradicijom, razvila se sintetička vjera srednjovjekovne bosanske crkve, srpska pravoslavna vjera obilato prožimana postulatima i elementima starovjerskog naslijeđa, što je sve omogućeno u kulturnom izolatu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a u punoj državnoj autonomiji bosanskoj. U ovoj crkvi nije bilo ničega jeretičkog, kako to ubjedljivije od svih prikaza pokojni Vaso Glušac, ali je i te kako bilo u njoj sinteze starog i novog. Evo najozbiljnijeg primjera kako se može tumačenje sopstvene prošlosti, tumačenje i jednostrano promatranjeosobenog i neobičnog srpskog duhovnog iskustva, sa stanovišta visoko zahtjevnog rafiniranog institucionalizovanog Pravoslavlja obiti o glavu i posljedovati vrlo krupnom i nepopravljivom štetom. I naša zvanična istoriografija i naša crkva prihvatile su teze hrvatskog istoričara i važnog političkog djelatnika Franja Račkog o jeretičkoj srednjovjekovnoj crkvi bosanskoj, izgovorene nakon pronalaženja u mljetačkoj biblioteci dvaju dokumenata latinske provinijencije. Na taj način mi smo sami poduprli krupnu laž koja ćeizgovorena i od nas Srba, da izraste u politički program austrougarske i hrvatske ekspanzije i učvršćivanja na prostoru Bosne i Hercegovine. Sićušni hrvatski narod i respektivna Monarhija, trebali su, svako iz svojih razloga, posebnu bošnjačku naciju u Bosni. Mi Srbi, najbolje smo ih u time poduprli, nemajući razumjevanja za neobičnost, nesposobni za prepoznavanje velike duhovne sinteze koju je ostvario naš narod u srednjem vijeku, i koju kao ni jedan slovenski narod, baštini i danas. U ovom duhovnom uzletu, u svojoj visokoj sposobnosti za izmirenje i sažimanje starog i novog, naš narod je morao platiti visoku cijenu. Njegov istorijski tok i razvoj morao je biti sporiji i teži. Valjalo je puno toga objediniti i pomiriti. Ne može se ne istaći da je srpska narodna crkva u tome sjedinjavanju odigrala tolerantnu ulogu crkve po miriteljice i crkve sabirateljice. Isto tako, srpska će narodna crkva, u svojemu dugu koji hrišćanska crkva odužuje Hristu, dostići teološka produbljavanja kakva je mogla postići samo crkva jednog drevnog, nadistorijskog naroda koji čuva najfundamentalniju teološku i istorijsku istinu o svojem drevnom monoteizmu.

U našoj poratnoj istoriografiji o Novome, načinjeno je nekoliko radova monografskog karaktera koji su se posebno bavili događajima sa kraja 17. vijeka, kada Mletačka republika pomognuta od papskog, malteškog i đenovljanskog brodovlja zauzima ovaj obalski grad i iz Boke potiskuje turski garnizon, činovnički aparat i malobrojno tursko stanovništvo grada. Može se reći da se naša istoriografija o Novome, zanimajući se za period dominacije republike Sv. Marka, najviše bavila objašnjavanjem i razlaganjem zgusnutih događaja nakon časa mletačkog ovladavanja ovim dijelom zaliva, te procesa pomjeranja stanovništva južne i istočne Hercegovine ka Boki. Broj radova kojisu u obliku stručnih priloga objavljeni u Zborniku za nauku, kulturu i umjetnost "Boka", u izdanju novskih ustanova kulture, a koji je u dvadeset brojeva izlazio od konca šezdesetih godina, posvećenih izučavanju migratornih tokova, njihovog karaktera, geneze i obima, veoma je značajan. Takođe, u poslednje vrijeme javilo se i stručnih publikacija monografskog karaktera koje tangiraju ovu problematiku. Ova pomjeranja stanovništva istočne Hercegovine ka Novome, nakon 1687. godine, gotovo svi autori istoriografskih radova o Novome u doba uprave Mletačke republike, definišu, u njihovom fizičkom obimu, kao velika i masovna, uz naglašavanje imigracionog karaktera migracija. Upravo ove dvije ključne i uporišne tačke ovih razmatranja odražavaju punu pogrešnost radova objavljivanih na tu temu. Ovakva djela, objavljivana od stručnjaka nose visoki rizik od krivog poučavanja široke čitalačke publike sa užeg zavičajnog područja koja se zanima porijeklom novskih rodova i bratstava. Najprije, sa punom sigurnošću se može reći da još nije objavljen dokument koji govori o masovnom prelasku žitelja južne i istočne Hercegovine ili Crne Gore pod krilo principovo, u Boku Kotorsku. Grupnih prelazaka je svakako bilo, no u regionalnim arhivima leži značajan broj listina iz kojih se jasno vidi da se prelazak u mletačko primorje na dinarskoj strani Adrije odvija u strogoj sukcesiji, najprije za oružje sposobni, dok stariji ostaju doma. Svi trgovački napori Bokelja tokom 18. vijeka, a u njegovim prvim decenijama vrlo izrazito, upravljaju se baš ka matičnim krajevima migranata. Stoje takođe obavještenja o zadržavanju baština i zgrada u matičnim predjelima Hercegovine. U ozbiljnim sintetičkim studijama iz istorije Hercegovine može se naći dokaza o tome kako Hercegovina zadržava svoju punu populacionu snagu, i veoma brzo, između dva velika mletačko-turska rata, Morejskog i onog poslednjeg 1714-18, biva zahvaćena metežom respektivnih narodnih buna. Veliki broj naših istoričara propušta da uoči unutrašnji karakter migracija na prelomu vjekova 17. i 18.

Stvari se svakako moraju posmatrati u času dešavanja, naravno uz sagledavanje opštega konteksta zbivanja. Pomjeranja žitelja istočne Hercegovine ka Boki odvijaju se u okviru istog teritorijalnog, kulturnog i etničkog kruga stare hercegovačke zemlje, njenog širokog kontinentalnogpredjela ka svome najprominentnijem obalskom mjestu i najvažnijem teritorijalno-političkom domenu Herceg Novom. Ukoliko se, kako to govori tradicija dese pomjeranja konavoskog stanovništva ka Novome, to će opet biti pomjeranje čisto unutrašnjeg karaktera, preseljenje srpskih konavoskih rimokatoličkih ili pravoslavnih porodica pod krilo hrišćanske republike izrazito demokratske orijentacije, i pod okrilje čvrstog srpskog narodnog korpusa Boke. Samo u doba vladanja klerikalno orijentisanih regionalnih providura, rimski prelati Dalmacije uspostavljaće paralelizam u djelovanju državnih upravnih struktura i dalmatinskih i bokeških ustanova rimske crkve u potiskivanju Srba i njihova klera u bokeškom zalivu.

Tokom 18. vijeka narastaće bokeško srpsko građanstvo, živjeće i boraviti vođeno živim trgovačkim delanjem na mnogim tačkama hercegovačke zemlje. Vrlo je teško, za mnoge novske i bokeške trgovce utvrditi mjesta življenja, jer mnogi posjeduju dosta respektivna dobra u više bokeških mjesta i u kontinentalnom poleđu Hercegovine. Naša oficijelna istoriografija bilježi čas mletačkog zauzeća Novoga kao markantnu tačku loma u kojoj se najednom jenja etnička slika regiona. Tako doznajemo kako Hercegovci i Crnogorci Novi, pa time i Boku, naseljavaju na izmaku 17. vijeka, praktično kao prebjezi iz neke unutrašnje kontinentalne zemlje, da kao krajišnici brane hrišćansku republiku Sv. Marka od Turaka.

Ovakve tvrdnje predstavljaju šablon za tumačenje naše narodne istorije na svim srpskim matičnim i dijaceznim oblastima. I ovakve tvrdnje potiču od velikohrvatske propagande i istoriografije koja Srbe na svim okrajnim djelovima njihove etničke teritorije posmatra kao dotepence, prebjege pred turskom ekspanzijom sredinom 15. vijeka. U našoj istoriografiji upotrebljava se termin "krajina" za Novi i okolinu. Istina je da sami Novljani katkad upotrebljavaju ovaj naziv, ali ne češće nego li država Novska ili Dračevica. Uostalom ovaj se naziv kada se upotrebi u 18. vijeku ima značenje kraj ili predio. Kada se upotrebi danas to izaziva asocijacije na dijasporu.

Naši istoričari nisu vidjeli srpske srednjovjekovne crkve u selima Dračevice, niti srednjovjekovna srpska groblja u njenim brdima. Oni svakako nisu čitali velike zbornike M. Jačova i J. Radonjića u kojima su objavljeni izvještaji rimskih sveštenika o etničkoj strukturi zaliva kroz 17. vijek.

Svaki put kada su ovi stručnjaci napisali da tursko stanovništvo Novoga 1687. napušta Novi a Hercegovci i Crnogorci naseljavaju njegovu krajinu, trijumfovao je jedan opasni politički koncept ekspanzionističke politike Zagreba, začet u vrijeme austrougarske dominacije starim srpskim zemljama, kada on, sasvim slab za ostvarivanje svojih namjera, zadobija odlučujuću potporu za izgovaranje ovakve laži. Riječ hrvatske istoriografije, iako lažna, postaće obrazac za gradnju određenog političkog kursa prema Srbima preko Drine i Dunava, ali i onima preko Crne Gore u srpskom pomorju Boke.

U izučavanju srpske prošlosti Herceg-Novog dato je nekoliko naučnih priloga koji predstavljaju vrijedan napor njihovih sastavljača. Ukoliko bi danas željeli načiniti jedan sintetički pregled ukupne prošlosti Herceg-Novog, to ne bi bili u stanju. Nije to ništa neobično, jer je ovaj primorski kraj od davnina nastanjen Srbima, a oficijelna srpska istorijska nauka, do današnjeg dana, nije pružila odgovore na najtemeljnija pitanjai probleme srpske prošlosti. U najkrupnijim pitanjima porijekla i prapostojbine Srba, srpska istoriografija se iscrpljivala beskonačnim analizama problematičnih izvora, o kojima je, o svakoj njihovoj riječi, napisala desetine strana napomena koje predstavljaju puke logičke konstrukcije. Arheološka i naročito antropološka istraživanja na srpskom etničkom prostoru su na izmaku 20. vijeka u začetku. Kao da je namjerno prenebregavana činjenica da odgovori na sva važna pitanja leže pod zemljom, u ostacima materijalne kulture dinarskih planinskih i obalskih Srba, te njihovim skeletnim ostacima rasutim i rasipanim svuda po dinarskom planinskom bilu. Najviše naučne i istraživačke ustanove u vrijeme poslije drugog svjetskog rata nadmeću se u potiskivanju rezultata srpskih istoričara koji pripadaju prošlovjekovnoj i predratnoj nacionalističkoj grupaciji, a prihvataju probleme u interpretaciji istraživača iz germanske uticajne sfere. Takvo je pitanje, na primjer, problem bosanske srednjovjekovne crkve, koje će se, nerazriješeno, tako krupno odraziti na balkanske političke projekcije organizovanja bosanske države u novije vrijeme. Imaće ovo pitanje važnosti i u našem ispitivanju bokeških planinskih sela pod vlašću Venecije. Upornim terenskim pretraživanjima uočio se veliki broj terenskih problema. Srpska arheološka nauka na prostoru sjeverozapadne Boke učinila je premalo. Ustanovljeni su ostaci srednjovjekovnih, svakako predturskih grobišta, crkava i manastira nepoznatih našoj istorijskoj nauci. Nadalje kompletna istorijska stručna literatura sugerisala je, u potpunosti se oslanjajući na tradiciju, kako se zaliv naseljava Srbima najednom, koncem 17. vijeka, u poznatim migracijama tokom i poslije Morejskog rata, ne progovorivši ni riječ o starinarskom srpskom stanovništvu koje ostavi svojega, više nego očiglednog traga u arhivama i u bokeškim brdima. Istraživački napori na polju istoriografije i etnologije Boke nose obilježja fragmentarnosti i odsustva rada na terenu. Uočljiva je izrazita diskrepanca između važnosti zaliva za kulturu i vjeru srpskog naroda i nivoa stručnog interesovanja istraživačkih ustanova kulture.

Nakon pada srpske bosanske države pod tursku vlast polovicom 15. vijeka, i sjeverozapadnom Bokom zagospodariće Turci za gotovo dvjesta godina. U regionalnim arhivima nedostaje građe turske provinijencije, pa je ovaj period u istoriografiji o Novome ostao nerasvjetljen. Stručni radovi o Novome uglavnom tretiraju period nakon mletačkog zauzeća Novoga u 1687. godini, a načinjeni su na osnovu građe iz regionalnih arhiva Boke i Dalmacije, kao iDržavnog arhiva u Veneciji. Kompletna literatura u ovoj oblasti, u svojim veoma krivim interpretacijama izvorne dokumentacije iz doba mletačke dominacije Dračevicom, sugeriše posve otvoreno kako Srbi u sjeverozapadnu Boku doseljavaju stižu nakon 1687. godine, poticani od mletačkih vlasti. Pogrešnost ovakve, zvanične slike prošlosti našega grada, zahvata u elementarno pitanje narodnosnog karaktera Dračevice u njenom visokosrednjovjekovnom razdoblju. Na opasnu tendencioznost ovakvog gledanja na nedavnu prošlost Novoga ukazivali smo u većem broju radova^[3]

Jedna od glavnih namjera ove radnje je ukazivanje na bogatu srpsku kulturnu i vjersku tradiciju u sjeverozapadnoj Boki, njene materijalne tragove i pisane spomenike, sa naglaskom na izvornoj arhivskoj građi iz 18. vijeka, velikog vijeka Srba u kojem se, poslednji put, zaokružava srpska etnička teritorija. U tome nacionalnom zamahu, među svim regijama u kojima je iznova favorizovano Srpstvo, ističe se Boka Kotorska - uzano parče jadranske obale na kojemu se srpski narododržao u kontinuitetu. U dokumentaciji 18. vijeka moralo se uočavati sadržajnih reminiscencija duboke srpske starine koje glasnim govorom vezuju pažnju istraživača uz najkrupniji problem bokeške istorije - problem kontinuiteta srpskog prisustva u geopolitički najvisočijem predjelu spoljašnjeg dinarskog pasa, za život najprivlačnijem, a bogatstvom kulturnog izražavanja najfundiranijem matičnom predjelu, predjelu civilizacijskog sažimanja koji se samo, povremeno, uzvisuje na pogled čitavom balkanskom Srpstvu. Iako je predmet rada stanovništvo novskih planinskih sela pod vlašću Venecije i o kojemu će se obavještavati detaljno, moralo se, radi osvjetljavanja određenih problema izlaziti iz hronoloških okvira prisustva republike Sv. Marka u sjeverozapadnoj Boki, kao i izfizičkih granica naselja o kojima je riječ. Ovo je istraživanje, posebno u dijelu terenskih istraživanja, dalo i neke neočekivane rezultate. Saznanja do kojih se došlo na terenu doprinijela su mišljenju da problemi bokeške istorije 17. i 18. vijeka nisu ništa manje privlačni od problema njene najdublje prošlosti.

Visoka i odlučna otpornost bokeškog seoskog područja u njegovom istorijskom toku oslanja se i na snagu srpske etničke vjere. Bokeško selo u okviru srpske bosanske države od koje se nikada ne razdvaja, moralo je baštiniti i svoj religiozni život zasnivati na dubokom zahvatanju u korpus stare vjere, poput susjednih oblasti Hercegovine, koju će katolički pisci identifikovati, u njenom srednjovjekovnom razdoblju kao neomanihejsku jeres čiji su nosioci - ne zna se ko.U srpskom hercegovačkom zalivu u srednjem vijeku stoji srpsko pravoslavlje koje, zadugo, u najvećoj mogućoj mjeri zahvata u staru srpsku tradiciju iz koje crpi ogromnu otpornost i svoju životnu snagu. Poslovični bokeški konzervativizam samo je odraz jednog ranijeg stanja koje ne dopušta prostora i mogućnosti rimokatoličkom nacionalnom i konfesionalnom radikalizmu, čak i kada zahtjev za unificiranjem pravoslavnih crkava sa rimskom institucijom postane obavezujući dogmat u republici Sv. Marka. Sa kasnim djelom praktičnog prihvatanja hrišćanstva zaživjeće otmena pregnuća vizantijske umjetnosti upravo na bokeškom seoskom području, u bokeškim seoskim crkvama. U odupiranju uniji, odbrana se temelji na obaveznosti održanja stare srpske vjere sa oslanjanjem na etnički princip odbijajući sve neetničke uticaje. U etničkom karakteru stare vjere leži velika snaga srpskog naroda jer ona uvijek angažuje ukupne potencijale živih obrazaca stare srpske religioznosti, uklopljene u model hrišćanske religioznosti, u mjeri u kojoj ona dopire i zaživljava u kulturnom izolatu bokeškog planinskog sela. Bijaše to osnov i uslov održanja u naciji. Tragovi sakralne arhitekture, crkava i grobalja dopuštaju da ovakva pretpostavka nađe duboko utemeljenje u svome prijehrišćanskom opusu. Gdjekad, na pojedinim grobaljskim cjelinama, ili starijim njihovim partijama, kako će se kasnije vidjeti, naprosto nedostaje hrišćanskih simbola, no iz njih, na koncu 19. vijeka, u doba kada Boka proživljava duboku ekonomsku krizu, izrastaju grobni spomenici velikog bogatstva dekorisani prepoznatljivom hrišćanskom signalizacijom. Ako je nešto skupno odličje ovih spomenika, tada je to njihov sintetički karakter, okupljanje starog i novog, paganskog i ubjedljivo hrišćanskog. Na nekim nadgrobnim spomenicima probija iz maglovitih dubina srpske starine i izvjesnih sasvim nehrišćanskih obilježja, kao što su predstave gorućih nebeskih tijela. Ukoliko bismo sa bilo kojim nepoznavaocem bokokotorskog predjela, arheološkim stručnjakom najviših kompetencija, ili amaterom, izveli ugodan izlet u bokeška brda, započevši ga sa obale mora naviše, i najpovršniji pogled na rasute tragove bogate materijalne kulture bokeškog zaliva, govoriće samo jedno njegov najraniji kulturni život začet je negdje na oštrom okviru bokeškog krečnjačkog bila, na razmeđu predjela bespoštednog, hladnog kontinenta i predjela izrazitog, vlažnog Mediterana. Između mora i planine, kako je davno pisao Fernan Brodel, suprotnost je, dakle, pitanje istorijskog doba. Velika srednjovjekovna groblja u zalivu leže na rubu njegove montane regije, i kraj njih oskudni ostaci crkava. Upravo na bokeškom brdskom predjelu pronalazimo ostatke najstarijih naselja zaliva o čemu će i danas posvjedočiti svaki njegov stanovnik. Gotovo sve predromaničke crkve na prostoru sjeverozapadnog bokokotorskog basena, podignute su u brdima Boke. Nastanjene aluvijalne ravni Kuta i Sutorine, na čitavom prostornom opsegu srednjovjekovne župa Dračevice, sasvim sigurno, predstavljaju kasno djelo, visoko pregnuće izvedeno vjekovnim pregnućima njenih brđana. Najbolji i najslikovitiji primjer pružaju tjeskobne i planinskim bujicama ugrožavane udoline Kuta i Sutorine sa strmenim razvođima koja ih razdvajaju od izrazitih krečnjačkih oblasti visokih i srednjih Dinarida, i predjela unutrašnjeg, hladovitog i vazda zasjenjenog basena bokokotorskog.Njegovo visoko dinarsko-orjensko razvođe naseljeno od bronzanog doba, njegove dugačke i uzane flišne udoline, naseljene u čvrsto organizovanim rodovskim zajednicama poslije seobe naroda, njegova oštra lomljiva brda koja kriju srednjovjekovna srpska groblja i najstarija bokeška naselja koja vrlo rano imponuju zbijenošću svojih kuća, kao tipične hercegovačke varoši u karstu, najranija su staništa na flišu, pokrivena plavinom i terasirana. Biljno-geografske i privredno-geografske prilike su u osnovi mediteranske. To suprostori pod sredozemnom kulturnom vegetacijom. Ovo zbog toga što su ove flišne zone umetnute visoko u krečnjačkim brdima.^[4]

Zbog čega se na obali spoljašnjeg zaliva Boke nije razvio grad poput Kotora i Risna koji su nastali u starom vijeku^[5]. Kotor je predstavljao glavnu izvoznu luku kontinentalnih srpskih država koje svoj život na moru započinju na svome srednjovjekovnom vrhuncu. Saobraćajni i topografski smještaj grada Kotora ne može se nipošto porediti sa smještajem starog gradskog jezgra Novoga.

Risan je imao veliki značaj i u starome vijeku bio važniji od Kotora. B. Ž. Milojević piše kako je Kotor za srednjevekovnu Srbiju bio važan kao Novi za srednjevekovnu bosansko-humsku državu^[6]

U prikazu rasporeda seoskih naselja Boke, B. Milojević ističe kako se ova naselja smještaju na dodiru krečnjačkih odsjeka i flišnih udolina "Zasnivajući današnja naselja, prvi stanovnici su se nastanjivali na takvim mestima koja su bila najpodesnija za što potpunije iskorišćavanje okolne sredine".^[7]

On uočava pojavu spuštanja naselja na obalu mora u unutrašnjem zalivu i, kako kaže "ispod tih ostataka od seoskih naselja na visini, na obali leže Orahovac, Dobrota, Muo, Prčanj i Lepetane..."^[8]

Za našu radnju je važna i opaska o izmjeni tipa naselja sa spuštanjem na obalu Svakako, primorska naselja i naročito gradska srednjovjekovna naselja, pa i antička naselja su izrazito zbijenog tipa. Međutim, pojavu zbijanja seoskih naselja na visokom zemljištu u prostornom obuhvatu spoljašnjeg zaliva, svakako uočavamo u kućanskim i sutorinskim odlomcima Rujevo, Obalica, Rustovo, Malta (selo Sv. Nikola), Šćepošević, Lučići, Tomin i drugima, moguće najstarijim djelovima pripadajućih sela. Teško se može naći dokaza o prvobitnim raštrkanim naseljima. Čak se na terenu stiče utisak o ovakovom prvobitnom izgledu seoskih naselja na "visokom" zemljištu grupe gusto zbijenih kuća obrazuju zasebna naselja tipa sitnih varoši u karstu (rodovski agregati). I danas, u odlomku Petijevići u Bajkovim Kruševicama koje figuriraju kao zaseok Gornjih Mokrina, budući organski vezani uz ovo selo, insistiraju na posebnosti svoga "sela".

B. Ž. Milojević smatra da su naselja u spoljašnjem zalivu najprije bila seoska ležala na visini i da nisu učestvovala u pomorskom životu. Čak i u doba najvišeg zamaha bokeškog brodarstva na obali spoljašnjeg zaliva obalska naselja ne postoje. Autor ovo objašnjava većom izloženošću - ugroženošću gusarenjem^[9], mada ovo objašnjenje teško može stajati jer gusarenje blokira pomorski život čitavog regiona. U svojoj regionalno-geografskoj studiji Ršumović ističe jednu veoma odbijajuću okolnost za naseljavanje duž obale. Ovaj autor vjeruje da su doseljenici, ali i starosjedalačko stanovništvo izbjegavali nastanjivanje duž glavnog puta koji prolazi kroz Sutorinu "Osim toga, sela su izbegavala niže delove, osobito aluvijalnu ravan zbog poplava i malaričnosti i zbog neposredne blizine mletačkih vlasti".^[10]

F. Brodel piše u svome epohalnom djelu ^[11] u poglavlju "Planinski život najranija istorija Mediterana" kaže "Planina je ovo fabrika ljudi za upotrebu drugima. Njen rasuti, rasipan život hrani čitavu istoriju mora. Može biti, čak, da ona stvara tu istoriju na njenim počecima jer planinski život izgleda da je bio najstariji život Mediterana, čija civilizacija baš kao one Bliskog istoka i Centralne Azije, slabo prekriva i sakriva pastirske slojeve, civilizacija koja podseća na primitivan svijet lovaca i stočara, život bačijanja i nomadizma sa, tu i tamo, nekoliko ranih kultura zasnovanih na obrađivanju zemlje. Život vezan za visoke zemlje, veoma rano uređene od ljudi".^[12]

Dalje Brodel u sagledavanju uzroka naglašava odbijajuće okolnosti za naseljavanje ravnica, pa ističe važnost činjenice da su "doline prvobitno bile oblast stajaćih voda i malarije, ili zone preko kojih se izlivaju nesigurne riječne vode"^[13]

Aluvijalne udoline duž obale spoljašnjeg bokeškog zaliva svakako nisu pružale sigurnost od bolesti - epidemija malarije i opasnih bujica. Počeci uređenja ovoga prostora vezuju se uz period austrougarske dominacije Bokom. Ove su udoline u svojim dnima svakako odbijale od naseljavanja. U vrijeme kada u unutrašnjosti zaliva srednjovjekovni gradovi doživljavaju svoj puni razvoj i započinju puno uključivanje u život mora, spoljašnji zaliv živi autarhičnim životom sela, životom planine. Selo preživljava na oskudnoj vrtači i prostranom poleđinskom krečnjačkom suvatu, preživljava ukopnenom tranzitu u koji uključuje svoja dobra. Statični život sela je život kraške vrtače u cikličnim mijenama njene oskudne produkcije i zatomljene životne snage. Bokeško selo je moralo baštiniti i svoj religiozni život zasnivati i na animističkoj vjeri starih prijehrišćanskih Srba. Život bokeškog grada, međutim, nikada nije morao biti građen na cirkadijalnom ritmu slabljenja i uspinjanja njegove vitalne snage. Razvitak njegov može biti samo kontinualna uzlazeća linija. Razvitak bokeškog planinskog poleđa nosi, međutim, obilježja razlomljenog, punktuacijskog razvitka. Razvitak bokeškog sela je razvoj jednog biološkog sistema u njegovim filogenetskim skokovima. U najmanje dva takva populaciona vrhunca slovensko-srpsko poleđinsko selo, stvorilo je svoj grad - Sveti Stefan - Herceg-Novi.

Gdje se u zalivu nalaze njegova najstarija naselja. Svakako na njegovom najvišem nastanjenom nivou, iznad ravni i udolina, na predjelu jednom uzdignutom na visinu, do nedavno, pokrivenom vinogradima. Na predjelu do kojeg dopire maslina da obilježi granicu do koje se uzvisuje Mediteran. U kotorskom notarijatu iznašlo se obavještenja o selima Mokrine i Kameno ravno pola vijeka nego je srpski suveren Tvrtko Kotromanić započeo kolebljivo podizanje novoga grada na obali spoljašnjeg zaliva.

Prostrane dinarske oblasti tokom čitave svoje istorije stvaraju za primorski grad. Daleka kraška polja potiču život mediteranskog grada i pune ga svojim dobrima i svojom živom snagom. Bokeško selo u ovome toku može tek neznatno učestvovati. Ona naselja u vanjskom zalivu neleže na dohvatu ma kojeg snažnog srednjovjekovnog distrikta, ali ona, ipak preživljavaju vjekovima. Ona će, veoma dugo, duže nego ma koji drugi primorski jadranski kraj čekati da sebi stvore grad, tek negdje na prelomu vjekova 17. i 18. Ona nesumnjivo crpe svoju snagu iz nekog skrivenog mjesta, udaljenog od obale mora, i, kako bi rekao F. Brodel, "na visokom i davno uređenom zemljištu".

Naselja na karstu nema van linije dodira krečnjačkog stijenja i flišnih udoli na. U spoljašnjem zalivu Boke, gledano u kontekstu starog i srednjeg vijeka, razvitak nekog uspješnijeg gradskog naselja na obali, predstavljao bi posve neočekivan rezultat. Ova je linija, kao linija života, ovdje dosta odmaknuta od obale.

U unutrašnjem zalivu, strmene krečnjačke gore, sežu tik uz obalu. Ova je linija, linija započinjanja istorijskog života bokeških naselja. Njen izlomljen tok, gore-dolje, određuje izrazito diskontinuiran tok razvitka gradskih naselja u okviru bokeškog zaliva.

Poslije drugog svjetskog rata, uslijedilo je naglo razlaganje bokeške tradicionalne kulture srpskog primorskog patrijarhata. Rastući urbanizirajući global oštro preuobličava bogatu materijalnu kulturu sela i grada. Utisak je, međutim, i pored uočljivog opšteg trenda raspadanja stare kulture, da je bokeško selo na teritoriji stare župe Dračevice neobično vitalno i konzervativno tijelo, koje se odupire u svim svojim važnim domenima, najprije svojim običajno pravnim kompleksom, a zatim, svojom osobenom religioznošću. Selo u zalivu živi svojim bogatim unutrašnjim životom koji je teško ili nikako uočljiv za stanovnika grada, pa čak i pažljivog i pronicljivog istraživača. Tamo gdje su stari običaji i stare navike najbolje sačuvane, tamo se i najdublje kriju. U razgovorima sa žiteljima nekim obalskih naselja, mogli smo čuti o ogromnoj vitalnosti starihnavika iz kompleksa magijsko-religijske prakse. Pri tome je važno naglasiti da je ovdje u pitanju zajednica Srba rimokatoličke konfesije, koji, prema tome, pripadaju jednom strogom modelu visoko institucionalizovane hrišćanske kulture, za koji se može očekivati da neće tolerisati ovakve zaostatke. Ipak, zanimljivo je da je upravo kod ove grupacije, Srba rimokatolika, koja se formirala na razmeđu unutrašnjeg i spoljašnjeg zaliva, možda i najbolje očuvana ne samo uspomena na staru magijsko-ritualnu praksu, već se,može biti, i potpunije praktikuje.

Veći broj istraživača je obraćao pažnju na prostor Stare Crne Gore na koji se Boka djelimično naslanja. Ovaj je prostor bio vrlo interesantan u istorijskom i etnografskom pogledu, jer se polazilo od premise da on živi starinskim životom, te da tek koncem 19. vijeka dolazi u dodir sa savremenom civilizacijom^[14]

Sjeverozapadni bokokotorski zaliv i njegova naselja, naročito ona na brdskom i planinskom predjelu, ostala su zaobiđena od svih naših istraživača. Stara Crna Gora je dosta dugo bila samostalna zemlja, a Boka poslije srpske bosanske države, pod upravom Turske Imperije, Venecije, Austrije i Austrougarske. Biće zato neobično zanimljivo vidjeti kako i pored ovakve nesumnjive prilike za neposredni uticaj, i vjerski i kulturni i opšte-civilizacijski, sjeverozapadni zaliv razvija posebnu i visoku otpornost u očuvanju svoje osobene kulture.

Zaista, gledajući njene materijalne tragove, može se, dakako grubo, ocrtati i markirati čas loma u kojem njena naselja prihvataju novije kulturne tekovine, a to će biti, tek negdje na koncu 19. vijeka.

U našoj istoriografskoj literaturi javio se problem imenovanja hercegnovskog kraja tokom perioda mletačke uprave, koji predstavlja dobro ocrtanu geografsku cjelinu, podudarajući se i slijedeći markantna orografska razmeđa sjeverozapadnog bokokotorskog zaliva. U radovima novijeg datuma upotrebljava se naziv krajina, hercegnovska krajina ili novska krajina. Ne smatramo da je ovaj termin najsretnije odabran iz razloga što sugeriše krajičnost, dijaceznost zajednice, teritorije koja se kroz čitav svoj istorijski period uklapa u jedinstven i cjelovit teritorijalni korpus Hercegovine. U političkom-upravnom strukturisanju republike Sv. Marka, ovaj kraj će, uspostavljanjem Topaljske komunitadi u 1719. godini, uživati najviši nivo autonomne vlasti sa obavezom odazivanja i učešća u slučaju ugrožavanja teritorije Venecije izvana. Termin "krajina" upotrebljen je za oblasti koje Srbi navodno naseljavaju u doba turske ekspanzije polovicom 15. vijeka.

Pomnim iščitavanjem objavljene i izvorne dokumentacije sačuvane u novskom arhivu i arhivu manastira Savina, može se uočiti sigurnih i direktnih obavještenja o domicilnom srpskom stanovništvu Dračevice pod turskom vlašću što omogućava, kako to hercegovački glavari u Popovu 1693. insistiraju, jasno sagledavanje neprekinutog razvojnog toka Dračevice pod teritorijalnim i kulturnim okriljem hercegove zemlje. Pitanje kontinuiteta, koje se u svim elementima ocrtava punom jasnoćom u savremenoj dokumentaciji, i to najvažnijim aktima koja se odnose na pokret dijela stanovništva južne Hercegovine ka Dračevici, i pitanje osnivanja autonomije, javlja se kao središnje istoriografsko pitanje u ozbiljnom tumačenju novske prošlosti 17. i 18. vijeka. Potpuno je nevjerovatno zaobilaženje ovoga pitanja od svih naših istoričara ili, pak, krivo objašnjavanje bez utemeljenja u savremenoj dokumentaciji, uz projekciju migratornih pomjeranja za Morejskog rata u izmjeni etničke strukture Dračevice.^[15]

Kada se danas upotrebi termin "krajina" to ima značenje dijaspore. U vrijeme kada se ovaj naziv koristio u 18. vijeku, to je definitivno imalo značenje kraj ili predio, oblast. U nekim ćirilskim ispravama iz 18. vijeka upotrebljeno je ime "Dračevica". I ne samo to. Kako će se vidjeti iz dokumenata koja će se ovdje citirati, Dračevica se na određen način razdvaja od Herceg-Novog. Kroz čitav 18. vijek provlači se ime Dračevica. Posebno želimo skrenuti pažnju na rečenicu u dokumentu "... u ovomu gradu i Dračevici i u ostala mjesta". Ova rečenica sugeriše i lokalizuje Dračevicu kao određeno naselje. Moguće je, svakako da se pod "okolnim mjestima" mislilo na risan i risanski kraj, no to ne možemo sa sigurnošću dokučiti. Termin "okolina" i "okolna mjesta" se frekventno upotrebljava u mnoštvu dokumenata iz ovoga vremena, i ne vidimo razloga da se Dračevica izdvaja uz posebno pominjanje "ostalih mjesta" ukoliko ne predstavlja posebno naselje ili grupu naselja. Dračevica se pominje kod Konstantina Porfirogenita kako ime slovenske župe koja zahvata aluvijalne udoline Kuta, Kamenoga i Sutorine. Prema dosadašnjim saznanjima, skloni smo primijeniti ime Dračevica na prostor sjeverozapadne Boke. "Topaljska komunitad" pokriva period od 1718 do 1797. i zahvata sva naselja na prostornom opsegu sjeverozapadne Boke.

U važnom pitanju imena novskoga kraja, zadržaćemo se na nekim ćirilskim dokumentima sa kraja 17. vijeka gdje se pominje ime "Dračevica". U novskom arhivu čuva se jedna naredba mletačkog providura o njezi vinograda, na talijanskom jeziku i prevodu na srpski. dokument je znatno oštećen vlagom, pa se prvih nekoliko redovane može pročitati, ili se jasno vidi tek poneka riječ, što nije dovoljno za rekonstrukciju teksta prvih redova. Osim toga, ćirilske isprave kancelarije vanrednog, te kotorskog providura, učinjene od zvaničnih pisara, predstavljaju dokumenta najnižeg nivoa pismenosti u arhivskom fondu Političko-upravni mletački arhiv u novskome arhivu.

Vidi se posve sigurno kako se novska okolina imenuje Dračevicom. Takođe, zapaža se, posigurno, da se u unutrašnjem saobraćanju žitelja Dračevice upotrebljava ovo ime, no ono se viđa i u ispravama stranoga porijekla. Može se čak naslutiti kako je kod izvanjaca Dračevica ime za svu novsku okolinu, a kod samih Dračevićana određen kraj ili selo, no to će se kasnije jasnije vidjeti. Citiraće se ovdje jedno pismo krivošijskih glavara u kojemu se pominju žitelji Dračevice.

Konačno terenska istraživanja na prostoru sjeverozapadne Boke, višegodišnjem našim trudom, donijela su jedan krupni rezultat. Uočeno je obilaženjem svih novskih sela uključujući sve, i najsitnije njihove odlomke, najprije, srednjovjekovnih srpskih grobalja sa grobnicama u kojima se ukopavanje vrši u našemu vijeku, a gdjekad, u nekim selima, produžava se ukopavanje Bokelja pod stećke do pred dvadeset godina, kako je slučaj u groblju crkve Sv. Gospođe u Ublima. Nije bilo dovoljno obići groblja i grobaljske crkve na ovoj teritoriji, već se morao učiniti dodatni napor, i tragom mjesnog predanja, nasumičnim obilaženjem, kao i ciljanim posjetama lokalnostima koje nose zanimljiva imena, iznalaziti grobalja daleko van okvira grobljanskih crkvenih građevina ili naselja (Đurđev kamen kraj odlomka Konjevići u Sutorini, groblje kraj Obalice u Kutima, groblje Ivan stan u Kutima).Takođe, uočeno je ostataka crkvenih građevina tamo gdje ih locira mjesna tradicija (Mijalj brdo u Sušćepanu). Naročita pažnja posvećena je zavjetnim crkvama koje za stanovništvo iz Morejskog rata obično nemaju značaj i namjenu grobaljskih crkava. Uočeno je, katkad, kraj ovih crkava starih grobalja domicilnih Bokelja koji se tu ukopavahu u srednjemu vijeku (Vidov vrh u Mokrinama sa ostacima crkve i groblja, crkva Sv. Jovana u Kamenom kod odlomka Bronzići-Vukovići-Škeri). I najzad, najizazovnije bijaše pregledati is najvećom pažnjom pretražiti površine grobnih poklopnica i stećaka po bokeškim grobljima ne bi li se uočilo kakvih natpisa ili oznaka. U tome se uspjelo i nalazi su bili neočekivani, govoreći za veliku starinu ovih spomenika bokeške kulture. Iz ovih pretraživanja ponešen je jedan utisak velike starine i primarnosti u starini i recepciji kultova onih crkvenih građevina koje predanje ocrtava kao najstarije.

Uostalom, ne može se na temelju oskudnosti pisanih tragova, ali arheoloških tragova, dokučiti kako nam je ranosrednjovjekovna istorija našega naroda nedohvatljiva. Naš narod afirmiše arhaizmom svojih tehnika i ustanova, ono što mi još uvijek možemo rekonstruisati o društvenom stanju njegove drevnosti, možda i prije deset i više stotina godina. Nema sumnje da je puno običajnih ustanova, kakve su bile prije više stotina godina, pa i jedne hiljade godina, preživjelo neizmijenjeno do našega doba. Kada mi danas posmatramo pogledom, makar i pronicljivog istraživača, naše dinarske kulturne izolate, taj je pogled definitivno prikraćen za doživljaj osjećanja i promatranja njihovih protagonista prema njihovom svijetu i okruženju. Puniji istraživački uvid i buduće rekonstrukcije sadržine društvenog življenja naših arhaičnih grupacija, moći će se graditi, pored ostalog, na neposrednom doživljaju istraživača - na dugom boravku u ispitivanoj sredini.

Na kraju, želimo skrenuti pažnju na jedno upozorenje koje je ispisao episkop Zahumsko-hercegovački i primorski dr Atanasije Jevtić objašnjavajući značenje i domašaj riječi "istorija" koja potiče od grčke riječi očevidac, znalac, poznavalac. "Osnova iz koje je proistekla reč istorija jeste da je neko nešto video i da je viđenjem saznao i onda može da to kazuje..."^[18]

Na jednoj strani, razabiramo neumitnost hrišćanske progresivne istorije stvaranja mnogostrukoga civilizacijskog toka koji žudi sudu i "ulasku u večnost", a s druge strane ukazuje na potrebitost neposrednog posmatranja istorijskih događaja. Svako naše saznanje o istorijskim događajima može biti isključivo fragmentarno. Najvažnije sredstvo kazivanja može biti samo govor arhivskih dokumenata u njihovom nedokučivom integritetu. Samo ovim putem mi možemo čuti odjek realnog govora istorije. Svako istorijsko kazivanje jeste samo pokušaj gradnje jedne vertikale koja se prihvata na širokoj osnovi nesagledivogi nedokučivog Božjeg stvaranja, dakle samo kreacija prošlosti i brzog istorijskog toka civilizacije koja teče ka svome Sudu i svome Spasenju.

Kratki pregled prošlosti kraja
od Tvrtka Prvog Kotromanića do hercega Vlatka Kosače (1382-1482)

Na početku prošloga vijeka pisao je F. Apendini o Novome: "Od savremenika je sa razlogom nazvan kanal Boke Kotorske a Bokeljima stanovnici njenih obala i sela... U prolasku, kad se iz prvih usta ulazi u kanal, s lijeve strane, na obali zatona, vidi se grad Kastelnovo, na latinskom Neokastrum i Novi na ilirskom, koji je kao ždrijelo cijelog kotorskog ili Risanskog zaliva. Ovaj grad je sagrađen u 1373 (!) godini od Stefana Tvrtka kralja Srbije. Njegovi zidovi su skoro posvuda razoreni djelom zbog opsada adjelom zbog zemljotresa, ima dva predgrađa granična Toplu i Savinu, između kojih se uzdiže tvrđava zvana Španjola jer je sagrađena od Španjolaca pod Karlom V. Srez Herceg Novog koji se duž zanimljive plaže prostire od rta Sv. Neđelje obuhvata Mokrine, Mojdež, Kute, Kamenovo, Pode, Kumbor, Baušić i Bijelu, mjesta koja imaju status komuna Herceg-Novog... "^[19]

Od doba kada je Tomo Krstov Popović objavio svoju hroniku Novoga^[20] naša istorijska nauka nije rekla ozbiljnijih riječi kojima bi sintetizovala poglede na njegovu srednjovjekovnu i novovjekovnu prošlost. Najvrijedniji prilog učinio je dr Gligor Stanojević, objavivši katastre Herceg -Novog i Risna iz 1704. godine^[21] Danas ukoliko bi željeli načiniti jedan, makar i kratak pogled najprije na srednjovjekovnu prošlost Novoga, na temelju građe rasute na strani, u arhivima Kotora i Dubrovnika, uočićemo uz nedostatnost slike koju pruža gledanje na Novi iz ovih tačaka regionalne moći, i iskrivljenost te slike.

Novi grad u Dračevici samo se upinje da zaživi i otpočne svoj istorijski život na moru, da prekorači more, jer samo se dužinom ovakvog iskoraka mjeri uspješnost njegova delanja. Sve do velikog vijeka Srba, 18, neće se Novi grad vezati za obalu čvrstim vezama izvoznog "emporiona", nego će tavoriti ometan od najbližih susjeda, ustrašenih za svoje monopolske položaje. Na sredokraći dobrog puta uz obalu, on će se, zadugo, samo uključivati u tuđu znatniju i organizovanu trgovinu, kako legalizovanom razmjenom dobara, i razašiljanjem bogatstva svoga širokog hercegovačkog poleđa, alii odvažnim zadiranjem u predmete monopola trgovačkih središta svoga susjedstva krijumčarenjem soli, na primjer, te skidanjem ponekog tovara sa dubrovačkih karavana koji putovahu daleko, ka Srbiji i Bosni.

Istoriografija o Novome nije se do danas izjasnila niti u pogledu narodnosnog karaktera najmlađeg jadranskog grada. Ako bi sasvim neobavješten čitalac, Englez ili Francuz, na primjer, iščitavajući istoriografsku literaturu o našem gradu, poželio na uzlazećoj vertikali njegovog materijalnog razvoja i istorijskog toka ocrtati čas otpočinjanja populacijske i kulturne dominacije srpskog naroda, on će ga identifikovati časom mletačkog zauzeća Novoga u 1687. godini, časom tako jasno markiranim od naših istoričara koji ga doživljavahu kao dobro uočljivu tačku loma u kojoj se najednom, mijenja etnička struktura regiona i hercegovački i crnogorski Srbi počinju naseljavati Dračevicu. Ovakvi pogledi na ograničena migratorna pomjeranja stanovništva stare Hercegovine u Morejskom ratu, predstavljaju opasno iskrivljavanje gledanja na novsku istoriju od, opet, najbližih susjeda, koji Novi i njegov narodnosni karakter poznaju bolje nego bilo ko i bilo kada u samome Novom.

Novi je najmlađi bokeški grad i do naših dana nije se uspjelo uočiti tragova neke, starije od Tvrtkove, srednjovjekovne gradske aglomeracije. Upravo u tome leži velika važnost novskoga predjela za srpsku narodnu istoriju. Gradovi u unutrašnjosti zaliva sačinjavaju starovjekovna urbana središta koja su u svome razvoju neprekidno asimilirala bogatstvo i znanje njihovog okruženja, umnogome ih poništavajući. Pisana istorija unutrašnjeg bokeškog zaliva je istorija njegovih urbanih sredina sa njihovim neprekidnim uzlazećim razvojnim tokom dok je istorija Novoga definitivno istorija njegovog sela. I to, sela obalskog i sela gorskog, naselja trgovaca i naselja stočara-kozara u višem planinskom predjelu na izrazitom karstu, naselja koja dodiruju more da na njemu dosta rano počnu bilježiti svoju istoriju - istoriju mora koja se piše neprekidno, i naselja planine koje živi van tokova bilježene stvarnosti.Na novskom planinskom predjelu leže materijalni tragovi osobene kulture bokeškog-novskog sela tragovi koju definišu određeni model srpsko-pravoslavne kulture primarno obilježen tekovinama srpsko-slovenskog demokratizma i etničke i sintetičke religioznosti Srba. Ovaj predio predstavlja izolat tradicionalne kulture i za srpsku narodnu istoriju nosi neocjenjiv značaj.

Sam grad Novi tokom njegovog srednjovjekovnog razdoblja, doživjeće barem dva puta, izvjesne uzlete poticanjem njegovog gradskog rasta. Prvi put u vrijeme srpske bosanske države počevši od kralja Stefana Tvrtka Prvog, a drugi put tek u vrijeme Austrougarske monarhije kada zadobija izgled sličan današnjem. I u vrijeme nesumnjivo snažnog ekonomskog rasta ovoga kraja tokom 18. vijeka - vijeka mletačke uprave Dračevicom, ovaj rast nikako neće ponijeti sam grad Novi (definisan opusom njegove srednjovjekovne izgradnje), već drugo jedno naselje koje takođe leži uz obalu. To je Topla. U našoj istoriografiji o Novome, i ovdje je počinjena greška, pa se veće i ekonomski daleko snažnije naselje Topla naprosto utapalo u Novi u kojem je sjedao vanredni providur Novoga sa ostalim nosiocima regionalne mletačke vlasti, te nešto svojega, tokom Morejskog rata pristiglog stanovništva.

Konačno, urbano jezgro Novoga, koje leži na prostoru njegovog starog grada okruženo zidinama, nipošto ne mora biti mjesto Tvrtkove tvorevine ili, još prije, neke koja joj je daleko prethodila. Dubrovačka dokumenta više nego jasno sugerišu važnost Sutorine, što je ostalo zabilježeno u toponimima i tragovima srednjovjekovne stambene arhitekture u ovome kraju, no o tome i Sutorini kao hipotetičkom središtu župe Dračevice u srednjemu vijeku, govorićemo poslije detaljno.

Da vidimo sada kakvi su događaji i kakva velika složena komešanja u zemlji Bosni prethodila podizanju grada Sv. Stefana.

Ljeta 1353. upokojio se ban bosanski Stevan Drugi Kotromanić ne ostavivši nasljednika, pa na bosanski tron sjede privremeno brat mu knez Vladislav, odnosno njegov petnaestogodišnji sin Tvrtko. Knez bijaše snažan da zadrži vlast u zemlji, no kako ni on zadugo ne nadživje brata, već za nepunu godinu dana, udovica Stevanova nađe se bez potpore. Stoga ona otputova mađarskom kralju Lajošu i u Bosnu se vratu da sa odlučnom spremnošću, već 1354, sabere u Milama sve regionalne velikaše koji se saglasiše i podržaše načelo dinastičkog nasljeđivanja i mladoga Tvrtka. No, nesumnjivo, još u Bosni, i nakon sabora u Milama, traju unutrašnje međusobice. Znamo posigurno da su u Trogiru bili zabrinuti zbog prilika u njihovom kontinentalnom zaleđu, kao i u susjednojHrvatskoj. U sljedećoj 1355, Tvrtko se, skupa sa majkom, uključuje u aktivnu politiku gdje se suprotstavlja nastojanju raškog suverena Dušana i sestre mu Jelene, koja bijaše iz čuvene hrvatske vlastelinske familije Šubića, za ustupanje Mletačkoj republici gradova Klisa i Skradina. Tada je kralj Lajoš upotrijebio Tvrtka koji je u ovim sukobljavanjima požnjeo izvjesnog uspjeha. Ovaj savez neće biti dugoga vijeka i u 1356, tokom velikog otimanja o Dalmaciju od strane Venecije i Mađara, Tvrtko će upasti u nesporazume sakraljem Lajošem. U to doba, to pouzdano znamo, Ugarska će uvelike, poduprta od Vatikana, planirati svoj veliki iskorak protiv srpske Bosne, pa i same Srbije. U Bosnu je februara 1356. stigao novi biskup, Madžar Peter Sikloši, koji će djelovati sa snažnim osjećanjem poslanja od velikog pontifeksa, noseći pismo koje je ovaj uputio bosanskim ugarskim redovnicima Sv. Dominika (Gusmana)^[22] Inoćentije Četvrti pozivao je dominikanski red u otvoreni sukob sa Srbijom i Bosnom. U to doba živio je u Bosni izvjesni Ivan, lektor crkve katoličke u ovoj zemlji, koji će poslušati Tvrtka i istupiti protiv novoga biskupa. Tako se Ivan nađe u punom nemilosti biskupovoj u ubrzo bude uhapšen.

Kralj Lajoš, uspješan protiv tromih Mlečana u Dalmaciji, ustraši Tvrtka i ovaj se izmiri s njim, ustupivši Ugrima zapadni dio humske zemlje do rijeke Neretve.

Krajem maja kralj je izdao povelju Dubrovniku u kojoj ga prima pod svoj protektorat i određuje da Republika njemu, umjesto Tvrtku, plaća stonski dohodak!

Interesantno je da se kralj obavezuje za odbranu Dubrovnika od srpskog i bosanskog suverena. Sada se Tvrtko trudi da postupno u zemlji jača srpski narodnosni elemenat, svakako u vjeri koja je u okviru srastajućeg hrišćanstva još uvijek ugrađivala žive obrasce stare srpske religioznosti. Najbolje se na taj način moglo poticati i čuvati narodnosni karakter Bosne, kroz njenu etničku vjeru koja je izrazito antiklerikalna. U pokretu otpora ugarskom suverenu i Rimokatoličkoj crkvi u njenom nastojanju fizičkim ovladavanjem srpsko pravoslavnim prostorom u kojemu se "od Hrvatah ne zna ni imena", u ovome kulturnom izolatu, Bosna će se snažno suprotstaviti svojom narodnošću, a potom svojom vjerom. Ali, upravo iz srpske etničke vjere koja baštini tako puno iz korpusa prijehrišćanske religioznosti Srba, a koja se mogla održavati po oblastima, možda i bez organizovanog sistema, Bosna će pružiti povoda Rimokatoličkoj crkvi i ugarskom suverenu za izricanje teške optužbe za jeretičnost njene crkve. U tome času začeće se na tome prostoru sukob koji će za Bosnu, pa i druge srpske zemlje, imati veoma krupne pa i nemjerljive posljedice, nemjerljive i sa tačke posmatranja najupućenijih srpskih istraživača srednjovjekovne bosanske crkve. Rim će iskoristiti činjenicu različitosti i neobičnosti onovremene bosanske crkve koja je naprosto objedinjavala elemenata stare vjere i specifično pravoslavne dogmatike, za optužbu za njenu jeretičnost, a sve u želji da ovlada srpskim etničkim prostorom te rasprostiranjem "prave vjere". Kralj Lajoš krenuće odlučno, masovnom snagom i zbijenim redovima protiv srpske Bosne i - biće zaustavljen. Kralj je govorio o nebrojenoj množini jeretika. Njegova ekspedicija koju je lično predvodio, zaputila se dolinom Vrbasa ka župi Plivi i dospjela do grada Sokola. No, Tvrtko se na ovoj tački odupire i uspijeva u odbrani grada. Polovicom jula 1363. kralj Lajoš bijaše u odstupanju u Virovitici. Kralj je krenuo u klasični krstaški rat, pa je angažovao i drugu ekspediciju koju je vodio ostrogonski nadbiskup Nikola, no i ona pade pod Srebrenikom. Pobjeda Tvrtkova je pobjeda bosanskog Srpstva nad ustanovama rimske crkve.

Poslije sukoba sa kraljem Lajošem, Tvrtko će se za nekolike godine zanimati unutrašnjim međusobicama, Najozbiljniji njegov protivnik bijaše župan Nikola Altomanović koji ne prezaše ni od ambicije zaposjedanja srpskog trona. Njegove su se zemlje rasprostirale od Rudnika do mora. No, ne može se ne dovesti u vezu ovako krupne vladarske ambicije, potpora Rimokatoličke crkve. N. Altomanović je dozvolio da Rim podigne na Rudniku dva katolička samostana. Njega će protiv Sv. kneza Lazara pomoći Prejasna Republika, koja će posredovati da se izmiri sa Balšićima. N. Altomanović je uništen jednom sinergičkom akcijom ugarskog kralja, Tvrtka i kneza Lazara, u 1373. godini. Upravo je Nikola Altomanović držao teritoriju za koju smo mi prevashodnozainteresovani. On je gospodario Trebinjem, Konavlima i Dračevicom, sve do svoga konačnog pada 1373, kada u jesen, ovu oblast za kratko, zaposjedaju Balšići.

Ne može se na ovome mjestu zaobići i ne reći nekoliko riječi o širim, vanjskopolitičkim koncepcijama Tvrtkovim. On će, nema sumnje, poseći za veoma širokim prostorima, i nakon uništenja župana N. Altomanovića, i načinjenog sigurnog iskoraka u rašku zemlju preko Lima, crpeći svoje uvjerenje iz sigurnog fakta neposrednog nastavljača nemanjićkog roda po ženskoj liniji, Tvrtko će u svome nastojanju da sabere rasuto balkansko Srpstvo odabrati valjani metod: stvarati veze i ne otvarati sporna pitanja. Oženiće Doroteju, ćerku bugarskog vladara Stracimira, okupljaće a ne rasipati snage. Stvaraće i Tvrtko i Lazar Hrebeljanović porodičnih saveza. U njihovo vrijeme načiniće srpska crkva veliki korak izmirenja sa grčkom crkvom u kojemu će pomoći starac Isaija iz Svete Gore Atoske, bivši prota svetogorski i Nikodim Grčić, veoma učeni teolog. U 1375, stigla su u Srbiju dvojica grčkih izaslanika i sa Srbima, u Prizrenu opslužila službu u crkvi. Sljedeći Tvrtkov korak biće zaposjedanje Trebinja i Konavala. Tvrtko je vjerovatno isprovocirao ustanak Konavljana protiv Balšića. Tako se u 1377. približio svojem budućem domenu: Dračevici. Najvjerovatnije na Mitrov dan 1377. on se na grobu Sv. Save Srpskog u Mileševi krunisao, istakavši titulu:"kralj Srbljem, i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama". Tvrtko je, nema sumnje, tražio mogućnosti vezivanja za nemanjićko nasljeđe. Ne treba gubiti iz vida da je on na to nasljeđe polagao i legitimno pravo. Od toga se časa on naziva Stefan Tvrtko. Jedno je sigurno: Stefan Tvrtko Prvi, uzvisiće svoju državu do najvišeg značaja u rangiranju balkanskih država na koncu 14. vijeka.

U doba mletačko-đenoveškog rata Prejasna Republika će iskoračiti ka dinarskoj strani Jadrana, sve u nastojanju da pregazi i opkorači Adriju koja je oduvijek bila tijesna pomorskoj republici u njenome nepoznavanju fizičkih granica što je donosila njena glavna djelatnost: plovidba. Pizanijeva mletačka flota stigla je 1378. u uzani Kotorski zaliv i započela neviđeno pustošenje grada. Ovo bijaše čas teškog ugrožavanja slobode maloga grada koji je uživao visoke privilegije srpskih kraljeva koji su definisali i rasteretili njegov distrikt. Da li su mošti iz stolne crkve ovom prilikom spašavane i nošene na Tvrtkovo područje, možda negdje u prostornom opsegu bokeškog zaliva, ne može se sigurno reći. U planinskom selu Mokrine, u njegovom odlomku Crljeno brdo, i danas se čuva predanje o moštima Sv. Trifona koje su čuvane u zavjetnoj crkvi Sv. Ilije Ovaj se odlomak, kao selo, pominje u dubrovačkim listinama 14. vijeka. Uznemireni Kotorani pozvaše Tvrtka Prvog u pomoć. No, prije nego je ovaj krenuo kakvu ozbiljniju akciju, mletačka flota je poražena 7 maja 1379. godine kodPole. Tvrtku je iz više razloga izmakao protektorat na Kotorom, no u to doba on započe promišljati mogućnosti otvaranja jedne slobodne luke na Jadranu.

U jesen 1381, on će početi da gradi jedno naselje u župi Dračevici. Gdje je u jesen 1381. boravio Tvrtko, gdje je, u kojem naselju među svim dračevićkim naseljima boravio bosanski kralj, ne možemo reći. Da li je Tvrtko začeo svoj grad negdje u Sutorini, kako bi mogla sugerisati neka dubrovačka dokumenta, ili malo dalje od obale, oko naselja Sv. Stefana, Sušćepana, ne znamo. Sigurna ubikacija Tvrtkovog grada, ukoliko je to bio sasvim novi grad, nije još uvijek moguća. Konstantin Jiriček obavještava o Dračevici:"Dračevica, zvala se oblast oko Novog do u 15. v. Tamošnji župani spominju se često u dubrovačkim arhivalijama. Jedan dio ove župe zove se, i zvao se u srednjem vijeku Sutorina ili Subtorina. Grad Novi na morskoj obali (castrum Nouum Sutorine), Novi (grad) u Dračevice osnovao je tek Stefan Tvrtko, kralj bosanski, u 1382. godini. Prijašnji grad župe stajao je možda kod današnjeg sela Dračevice... "^[23] Veoma je neobična pretpostavka K. Jiričeka koju od gradi na nekoj nejasnoj ubikaciji sela Dračevice. Potpuno je nejasno odakle K. Jiričeku obavještenje o ovome naselju. Nigdje u novskoj okolini ne srećemo obavještenja o ovakvom pojedinačnom naselju. Ovakva bi se pretpostavka mogla graditi jedino na regionalnoj tradiciji vezano uz ime župnijih predjela između konavoske granice i Bijele, gdje, istina, u Sutorini i Kutima, žitelji odlomaka na gorskom okviru ovih aluvijalnih ravnjaka, dakle žitelji hipotetičkih antičkih jezgara ovih naselja, predjele uz obalu mora zovu "Dračevica". No, mjesna tradicija nije dostatan okvir za sigurnije ubiciranje kakvog gradskog naselja prije poznate Tvrtkove tvorevine iz 1382. godine. K. Jiriček, međutim, posve jasno govori o ranijem "gradu župe".

Isti autor citira dokumenat od 30. jula 1383: ... "castrum Nouum Sutorine"^[24] K. Jiriček nije mogao znati da se termin "Dračevica" održava u unutrašnjoj korespondenciji Novljana sve do u 18. vijek. No, kako smo vidjeli, i od izvanjaca, no to ćemo detaljnije pružiti na drugome mjestu.

Dubrovačke isprave koje donosi K. Jiriček upućuju na određenu primarnost šireg prostora Sutorine kod hipotetičkog ubiciranja starog jezgra novskog naselja prije Tvrtkovog grada^[25] Drugi naš istraživač koji je učinio krupan napor u razjašnjavanju zapretenih i oskudnih obavještenja iz srednjovjekovnih naših listina o smještaju krupnijih naselja srpskih zemalja, je M. Dinić. Ovaj autor crpi obavještenja iz povelje Alfonsa Petog: "Novi v Dazanich castello con lo contato ala marina vicino de Ragusa la via de Albania (1444) nazivan i "Castrum de Sutorina". Stefan Vukčić je imao zamašne planove da Novi preuzme ulogu Dubrovnika u njegovim zemljama"^[26]. M. Dinić obavještava da su u sastav Dračevice ulazila sljedeća naselja: Morinj (!), Mokrine, Kruševica, Sv. Nikola (Malta), Sušćepan, Prijesek (!), Crljeno brdo, Kuti, Žvinje, Vijeković.^[27]

Autor citira dokumenata iz dubrovačkog arhiva: 1443: in Draceviza in villa dicta Mocrine, 1442: de Draceviza de villa S. Stefani, 1440: Radassinus Ratchouich de Draceviza de villa Cruseviza, 1414: Ratchus Milossevich de Draceviza de Cerglena berda, 1446: de Draceviza de Cerlieno berdo, 1398: Bogavec de Suigne de Draceviza, Radogna Novachovich de draceviza de Presech..."^[28]

M. Dinić pravi jednu grešku kod ubiciranja naselja "Podoštro" u Dračevici budući oslonjen na oskudne podatke sa topografskih karata koje oskudijevaju validnim toponomastičkim podacima. Na s. 205, nap. 107, citira dokumenat iz 1397: "Mildrugo Bogoevich de Draceviza de Podostro"gdje on ovo selo smješta sa sigurnošću ispod rta Oštro na ulazu u Boku. Ovdje je, međutim, u pitanju jedno od sutorinskih naselja kraj brda Oštro u Sutorini, može biti odlomci Prijevora ili Lučići.

Dalje, vrlo je teško iz srednjovjekovnih listina dokučiti smještaja naselja koja se u njima pominju. M. Dinić je navodio dokumenata u kojima se pominju naselja "Caspa" i " Pogliza"u teritorijalnom okviru Dračevice. Toponim "Poljice" svakako može ležati u opsegu srednjovjekovne župe Dračevice jer u ovome imenu prepoznajemo poznati do u zaleđu planinskih sela Mokrine i Petijevići.

Kroz čitav prošli vijek, u to možemo biti sigurni iz sačuvane obimne dokumentacije, ovaj do, sa svojim sezonskim naseljem, u posjedu jednog seoskog odlomka koji je od 1699. godine uključen u teritoriju Otomanske države.

U dokumentima koja je citirao M. Dinić, prepoznajemo ime sela Presjeka koje figurira kao važni odlomak Kuta^[29] Dužni smo sada ukazati i kako se puno kasnije operiše sa pojmom Novoga grada. U jednome dokumentu iz 1589. Turci su prilikom jedne rasprave pozvali svjedoke "iz grada Staroga Novog i iz grada Novog"^[30]

Izvjesno je da zadugo, do u visoki srednji vijek figuriraju u Dračevici dva naselja, starije i mlađe, pri čemu ovo mlađe možemo sigurno vezati uz Tvrtka Prvog.

Savremena dokumentacija iz dubrovačkog arhiva sugeriše važnost Sutorine u kojoj je ležalo jezgro starijeg gradskog naselja. Ako bi sebi dozvolili slobodu da nagađamo o njegovoj lokaciji, tada se mora istaći da u Rustovu u Prijevoru, stoji jedan neobičan ansambl građevina koji u svome srednjovjekovnom opusu figurira kao ostatak nekog znatnijeg dvora. U Sutorini, na širem prostoru aluvijalne ravni nije uočeno starijih građevina koje bi se mogle smještati u srednji vijek. Na nekim interesantnim lokacijama uslijedilisu opsežni građevinski radovi, na primjer na Đurđevom brdu u blizini negdašnjih solana. Iz dokumenata 18. vijeka, sačuvanih u arhivi manastira Savine, koja ćemo pružiti integralno, da se posredno naslutiti važnost ovoga mjesta.

U vrijeme Stefana Vukčića, istaknutog člana dinastije Hranića-Kosača, člana koji je uspio sačuvati posjede svojih predšastvenika, pa ih i značajno proširiti, čitava obala od Risna do Omiša pripadala je ovome Kosači. U sastavu je bila i Dračevica sa Novim i Risnom^[31]

Iz svega iznijetog može se ustanoviti da su u Dračevici mogla u doba Tvrtka Prvog stajati dva gradska naselja, jedno koje je Tvrtko naslijedio, najvjerovatnije u Sutorini. Sa njegovim nasljednicima, počeće izrastanje Novoga grada koji je, možda, i sam kralj začeo na mjestu današnjeg Novoga i oko kojega će se otimati Ajaz-paša u zimu 1481. godine. U Bosni događaji teku svojim vazda nepredvidljivim tokom. Malo poslije upokojenja ugarskoga kralja Lajoša Velikog, 2 decembra 1382. izdade kralj Tvrtko jednu povelju u mostarskom Bišću o osnivanju novoga grada. On u povelji zaziva Sv. Stefana, arhiđakona, a naslanja se na svoje " svete roditelje" srpsku gospodu^[32]. Tvrtko je ovaj grad nazvao imenom Sv. Stefana. Svakako, grad Dubrovnik oštro se i velikom upornošću suprotstavljao osnivanju novog grada u Boki Kotorskoj. Valja se podsjetiti vazdašnje želje Dubrovnika da svojoj teritoriji priključi Dračevicu, no to se moglo pomišljati tek kada je grad Sv. Vlaha ušao u Konavle. Takođe, mora se pomenuti da sve do konačne prodaje Konavala Dubrovniku, na prelomu 15. vijeka, ovaj kraj leži u dubokoj sjeni dračevićke vlastele koja je držala čitavu oblast Trebinja i Dračevice. Grubača iz roda Volkaševića kralj je imenovao za svoga prokuratora kad je iz Dračevice, Konavala i Trebinja protjerao Balšiće. Dakle, Konavli iDračevica potpadaju pod jednu administrativnu teritoriju u doba osnivanja novoga grada. Zabilježeno je slučajeva seljenja znamenitijih rodova na ovu i onu stranu. M. Dinić pominje vlastelinske familije Dabižića i Medoševića iz prve polovice 15. vijeka u Dračevici. U času kada Sandalj Hranić prodaje svoj dio Konavala Dubrovniku, Medoševići prelaze iz Konavala u Dračevicu. B. Hrabak se u svojemu radu o Novome u doba bosansko-hercegovačke uprave oslanja na kazivanje K. Jiričeka koji ipak fiksira neko hipotetičko središte u bližem sutorinskom poleđu kao neki uslovni urbani aglomerat^[33], pa govori i o njegovom statusu u vrijeme osnivanja novoga grada. I on, nekritički, preuzima podatak K. Jiričeka koji, posve decidirano stari grad smješta kod negdašnjeg sela Dračevice? O privrednom životu Dračevice prije Tvrtkovog zamaha govori se da se iscrpljivao u živoj trgovini sa kotorskim patricijatom i plovidbom na kotorskoj mornarici. Još su se Dračevićani snalazili upošljavanjem u dubrovačkom zanatstvu^[34]. B. Hrabak čak tvrdi kako Dračevica nije doživjela zapostavljanje osnivanjem Novoga grada, nego je i dalje samostalno nastupala^[35]. Nema zapravo ni jednog dokaza da je u doba osnivanja grada Sv. Stefana, stajalo negdje naselje sa imenom Dračevica, a još manje da danas negdje stoji. Kakvo je ime moglo nositi administrativno središte Dračevice u srednjem vijeku, to ne znamo. Nije jasno da je ovdje i stajalo jedno administrativno političko središte, već je možda bilo više manjih administrativnih parti, formiranih prema nekoj staroj podjeli utemeljenoj na plemenskoj-bratstveničkoj pripadnosti bokeškoj ranosrednjovjekovnoj vlasteli. Na ovakvu mogućnost opominje nas i danas izraženi i vazda živući bokeški partikularizam. Biće u vezi s tim zanimljivo pomenuti i raspre oko imena grada koji je podigao Tvrtko Prvi. U prvoj polovici oktobra 1382. u Dubrovniku se zna samo za "Castrum Novum" i ovo se ime u dubrovačkim službenim spisima neće nikako mijenjati. Nema sumnje da je ima Svetoga Stefana pomenuto u povelji iz 2. decembra 1382.

Kult Svetoga Arhiđakona Stefana naročito je raširen u širem opsegu Sutorine. Ovdje stoje predromaničke crkvene građevine iz 10. vijeka! Crkve sa posvetom Sv. Stefanu leže upravo u ovome dijelu Dračevice i sve su to stare srednjovjekovne crkvene građevine među kojima se ističe crkva uSušćepanu koja svojim prvobitnim opusom pripada preromaničkim građevinama u Boki podizanim daleko prije Tvrtkovog djela. U Sutorini leži staro naselje Šćepošević sa crkvom Sv. Stefana, kao i u selu Kameno gdje je parohijalna crkva posvećena ovome svetitelju. Sve to upućuje da se Tvrtko mogao kod izbora imena grada rukovoditi postojećim stanjem u Dračevici. Susjedna srpska država doživljava poslije 1381. rušenje svoga feudalnog poretka i to će dati naročit podstrek Tvrtkovom pregnuću. On odluči da u Boki podignetrg soli uz novi grad, no u tome ga ometaše okretna dubrovačka diplomatija. Tvrtko narušavaše povlastice dubrovačke, a kada započe dovoženje soli iz sjeverne Dalmacije u Novi grad, Senat uputi jedno poslanstvo Tvrtku a pored njega i glasnike u srednje i sjevernodalmatinske gradove Trogir, Split, Šibenik i Zadar.^[36] Čak senatori zadržaše dva zadarska broda puna soli.^[37]

Ravno stotinu godina novske istorije obilježiće neprekidno nadmetanje sa susjedima, ili još preciznije upinjanje novoga grada da zaživi i uključi se u život mora - istorijski život Mediterana. U zimu 1382. Dubrovnik se uplaši da kralj ne ugrozi njegovu nezavisnost, pa čak pristupi organizovanju saveza dalmatinskih gradova. Ovo je izazvalo embargo od strane bosanske države. Tvrtko se okrenuo RepubliciSv. Marka i tražio pomoć za obrazovanje jedne flote. Takođe, Tvrtko će 1383. dobiti mletačko građanstvo. U vrijeme kada u Boki uzrasta Novi grad, bosanska država se priprema protiv -Balšića na jednoj strani, i za jednu ozbiljnu kampanju u Dalmaciji na drugojstrani. Još u jesen 1382. dalmatinski gradovi se uplašiše Tvrtkovih priprema i velikog njegovog oružanja. U vrijeme velike bosanske kampanje u Dalmaciji krete se u ljeto 1388. jedna turska ekspedicija nevelike snage. Ipak, u Dubrovniku se odlučilo da se pusteu Ston svi hercegovački bjegunci. Sa otoka se započe sabirati narod za odbranu, a Tvrtko uputi svoje snage u pomoć. V. Ćorović pominje jedan turski izvor koji kazuje da je tursku ekspediciju uputio Đurađ Balšić.^[38]

Bilo kako bilo, koncem avgusta desio se okršaj u blizini Bileće u kojemu je Vlatko Vuković uspio potpuno potući Turke. U jeku dalmatinske kampanje u 1389., Tvrtko bijaše ozbiljno okružio gradove u dalmatinskom primorju i ovi pozvaše ugarskog kralja Žigmunda u pomoć. Malo prije nego će Tvrtko učiniti odlučni korak i priključiti ove gradove rastućoj bosanskoj državi, dođe nova prijetnja u liku turskog sultana Murata Prvog riješenog na odsudni okršaj sa Srbima. Vlatko Vuković biće upućen na Kosovo, da na Vidov dan 1389. uzme učešća u sukobu i izvjesti svog kralja o pobjedi srpskog oružja. Kako doznade Tvrtko za pobjedu i povlačenje Turaka, on pojača svoju kampanju u Dalmaciji ne bi li slomio otpor obalskih gradova koji nisu mogli dobiti potpore od ugarskog kralja. Čak se i Mletačka republika povlači iz nadmetanja za bogate gradove u Dalmaciji. Čim je grad Split odlučio pokoriti se Tvrtku i on izdao na Sutjesci povelju o potvrdi njegovih povlastica u junu 1390, svi se ostali podrediše. U bilješkama iz Trogira javlja se Tvrtkova titula "kralja Raške, Bosne, Dalmacije, - Hrvatske i Primorja". Tako se Novi grad i Dračevica našla pod okriljem jedne veoma prostrane srpske države koja se uz obalu protezala od Kotora do Zrmanje. Sigurno je da bosanska država nikada nije zadobila veći opseg. U punoj snazi, u pedeset i drugoj godini života, upokojio se Stefan Tvrtko Prvi. Bijaše to 17. marta 1391. godine. Od toga trenutka Novi ulazi u sastav države Sandalja Hranića koja će potrajati sve do sredine tridesetih godina 15. vijeka. U Hercegovini se uspostavlja vlast porodice Kosača. Tvrtka je u Bosni naslijedio sinovac mu Dabiša, osoba bez većeg autoriteta. Dubrovčani se postaraše i već mjesec dana nakon upokojenja Tvrtkova, zadobiše od Sankovića Župu konavosku. Vlatko Vuković i Pavle Radenović odmah po tom zdrobiše Sankoviće i njihovu oblast podijeliše. Situacija u Bosni izgledala je ovako: prostrana oblast Radenovića zahvatala je prostor od Vrhbosne, preko Romanije i Drine, pa sve do Konavala. Vlatko Vuković držaše Hum koji će poslije, u 1392. godini, naslijediti Sandalj Hranić, njegov sinovac. U zapadnoj Bosni sjedao je Hrvoje Vukčić. Kada su u zimu 1392/93. u Bosnu iznova prodrli Turci, Dabiša je uspio da ih suzbije. Ovaj se vladar upokojio 1395. na Sutjesci U to doba Tvrtkovo se djelo raspadalo.

Sandalj Hranić zatražio je od Dubrovnika Svetodimitrovski dohodak koji su tražili samo vladari. U neposrednoj blizini Novog grada, u Popovu, Grgur Nikolić postavljaše na svoju ruku nove carine. Ovaj regionalni gospodar podržaće kandidaturu udovice Dabišine, zajedno sa Radivojevićima sa Neretve. Tvrtko Drugi, nezakoniti sin bosanskog kralja, istakao je svoju kandidaturu u proljeće 1397, a protiv njega se javi i novi kandidat Ostoja, takođe Kotromanić. Već u januaru 1397. upade velika turska ekspedicija u Bosnu, no naiđe na veliki snijeg i zimu. U tome komešanju istakao se Ostoja koji se održao i izašao kao pobjednik. Dubrovčani koji sve pažljivo posmatrahu, požuriše da mu upute poslanike i poklon.

U neposrednom novskom susjedstvu ozbiljniji nemiri osjetiće se iznova u ljeto 1403. U želji da iskoristi unutrašnja sukobljavanja u Ugarskoj, Ladislav Napuljski odlučio je da prekorači Jadran. Napuljska je flota doplovila u Dalmaciju sredinom avgusta 1402. Napuljskoj ekspediciji pridružio se Hrvoje Vukčić koji je figurirao kao neki Ostojin savladar. Veliki pontifeks iz Rima, uvijek grabeći priliku protiv balkanskog Srpstva, podržao je Ladislava Napuljskog i uputio instrukcije ugarskom sveštenstvu, pa ovaj u zimu 1403. godine postade kralj. U vrijeme njegovog bavljenja u Dalmaciji, Ostoja zatraži od Dubrovačke republike da prizna vlast i uputi u Konavle i Župu Radiča Sankovića.

S druge strane, u Zeti, Prevedra republika je organizovala pogubljenje Konstantina, sina Đure Balšića, a u aprilu 1403. upokojio se i Đurađ Stracimirović Balšić. Balša Treći koji je naslijedio Đurađa sukobio se sa Venecijom i u jesen 1404, -i pored podrške srpskog despota Stevana, Republika sv. Marka uze gradove Budvu, -Bar i Ulcinj. Sandalj Hranić je protestovao, ne bez uspjeha. On je, naime, polagao pravo na Budvu. U Zeti u to vrijeme počinju ozbiljni unutrašnji nemiri i narod se dijeli. Uz Veneciju će pristati srpska familija Crnojevića koja će kroz 15. vijek vladati u Zeti.

Prvi istaknuti član familije Hranića-Kosača bijaše Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković koji se istakao u sukobu sa Turcima kraj Bileće. Nema sumnje da je on gradio temelj za budući uspon njegove familije koja će, eto, dosegnuti najvišu vlast u Bosni, no koja nikada neće, sa svom ugradnjom u državnost bosansku svojih članova okupljenih u neprekidno dinastičko upravljanje ovom srpskom zemljom, iznaći načinaza onako krupne državničke zamahe kakvo je ostvario Tvrtko Kotromanić. Sigurno se zna da su oblasti Vlatkove bile negdje blizu Dubrovnika i da su baš te oblasti činile jezgru oko koje će se sabirati zemlje kasnijeg Hercega od Sv. Save.^[39] Nema razloga da ne vjerujemo da je baštinu njegovu činila i Dračevica. Vlatka je naslijedio sinovac mu Sandalj Hranić (1392-1435). On je član dinastije Kosača koji će uspjeti u proširenju granica svoje zemlje. U vrijeme kada Sandalj veoma često boravi u Novome, a skoro redovnozimi, dominantna figura bosanske politike je Ostoja Dabiša. Objavljena dokumenta govore da je Sandalj sigurno boravio u Novome maja 1405. Ugarski kralj Žigmund, iako sukobljen sa Austrijom ne davaše ni Bosni mira. On 1406. uputi u Bosnu Filipa de Skolaris (Pipa Spana), osobu iskušanu u ratovima, za koju se vjeruje, kaže V. Ćorović da ju je upamtila naša narodna epika u liku Filipa Madžarina. Pipo je ušao u Bosnu od Bobovca. Turci su pokušali da uspostave mir, no Madžari 1407, avgusta, kreću dvije ambiciozne ekspedicije starim putevima duž bosanskih rijeka. Snažan, a možda i odlučni podstrek ovome korpusu pruži papa Grgur Dvanaesti koji u jesen dade ugarskom kralju blagoslov. Žigmund je spalio Bosnu, a Dubrovnik mu čestita već 24. oktobra 1408. No, glavni srpski velikaši se izvukoše. U Bosni nastupiše unutrašnje razmirice. Sandalj Hranić i knez Pavle Radenović pristadoše uz Ostoju. Napuljski kralj Ladislav vidjevši poraz i gubitak svojih domena u Dalmaciji prodade ih Veneciji 9. jula 1409.

Sandalj Hranić počeće se sve više isticati. On je 1406. sigurno gospodario Kotorom. On sjedaše u Ključu više Gacka. U jesen 1410. Sandalj će se odvažiti da započne samostalnu spoljnu politiku i u sukobu između Napulja i Ugarske ostaće vjeran kralju Ladislavu. Od 1410. počeće se okretati Otomanskoj državi.

U godinama koje dolaze Bosnu će zahvatiti metež civilnih sukoba. Barem dva puta u Bosnu će ući Turci. U vrijeme ovoga građanskog rata Sandalj je izgubio Kotor, koji će 1420. prići Veneciji, sačuvavši punu gradsku autonomiju koji je uživao pod Srbijom. Ipak, Sandalj će sve do kraja života, negdje do 1421, figurirati kao najsnažnija ličnost u zemlji.

I Sandalja će naslijediti sinovac Stefan Vukčić (1435-1466). On produžava trend proširivanja i uvećavanja bosanskih posjeda. Dračevica, sada sa Risnom, ulazila je u njegovu državu. Tako je čitava obala od Risna do Omiša pripala ovom Kosači^[40]. Naravno, bez dubrovačke obale. Ovaj je bosanski vladar uzeo 1448. titulu "Herceg", pa će se zemlje kojima je upravljao prozvati Hercegovinom^[41]

Novi zamah u gradnji Novoga grada vezuje se baš uz ime ovoga Kosače. On će u vanjskoj politici potražiti potpore u Otomanskoj imperiji, sve do časa kada početkom šeste decenije 15. vijeka Turci počnu veoma ozbiljno ulaziti u Hercegovinu. Odlučujući korak oni će načiniti u ljeto 1465. kada akcijama rukovodi bosanski sandžak Isa-beg. Za našu radnju važno je da se tada bilježe veliki pokreti stanovništva Bosne i Hercegovine ka primorju. Svo novsko poleđe Hercegovine, uključujući Popovo i Zupce, pašće za života Hercegova u turske ruke. Odmah poslije Isa-begove akcije u septembru 1465, stiže vijest da je i sam grad Novi ugrožen. Venecija u strahu da Novi ne padne u ruke Turcima, ali i usljed bojazni od ugarskog kralja, pomože Novome jednom galijom. Ovom prilikom Herceg je sačuvao Novi. Upokojio se u Novome 22. maja 1466. Prije nego pređemo na izlaganje o neprekidnom otimanju o novi grad svih jadranskih država, želimo ocrtati ogromnu privlačnost za istraživanje onoga perioda bosanske istorije koji obilježava gusti slijed ugarskih pogromaških akcijaprotiv bosanskog Srpstva, poduprtih od Vatikana. Suština i ideološko-politička podloga ugarskog upinjanja, prema kojemu savremene turske ekspedicije predstavljahu epizode slabijeg značaja i palijativnog karaktera, može biti dostižan cilj buduće srpske istoriografije.

O unutrašnjim prilikama u Novome u doba vladavine staroga Hercega doznajemo posredno iz dubrovačkih listina koje govore o trgovačkim vezama naših obalskih gradova. U 1435. Venecija je ozbiljno ugrožavala bosanski domen Novi, i opet, 1442, u pokušaju uzimanja Bara, promišljala mogućnosti organizovanja akcije prema posjedima Stefana Vukčića Kosače u Dračevici^[42]. U bojazni od gubitka Novoga, koji kao da nije mogao braniti i uzdržati bez pomoći, Stefan se 1445. obraćao za pomoć aragonskom kralju Alfonsu (u čijim je poveljama ostalo pomena o dračevićkim naseljima). Veliki broj njegovih galija stigao je pod Novi u ljeto 1455. Novi je i prije i poslije, pod sobom, u vodama zaliva, gledao velike flote, no ovom prilikom okupila se snaga dvadeset i četiri galije.^[43]

Otklanjanjem opasnosti po najvažniji hercegovački grad, mogao se Herceg okrenuti unutrašnjim poslovima i, kao i njegov predšastvenik sabiratelj srpski Tvrtko, podizati sopstvenu fabrikaciju čohe konkurentnu okolnim starovjekovnim trgovačkim središtima. Negdje oko 1449. kada su već uspostavljene solidne veze bosanske države sa Firencom, u narastajućoj potrebi, Herceg je u novskome podgrađu, otvorio radionice. Novske tkanine stizale su u to doba i na kotorsko i na dubrovačko tržište. Uznemiren, Dubrovnik će zatvarati svoje građane koji dovožahu vunu iz Abrucija pod Novi, no Novljani su vunu nabavljali i sa kotorskog područja^[44]

Vazdašnja opasnost koja se vjekovima nadnosila nad slobodu obalskih gradskih komuna, i koja je odavna natkriljujući srpski domen u Boki - Kotor, konačno ga 1420. i posvojila, sada je Novi grad, važnu otpornu tačku druge srpske države preko Drine, držala u carinskom embargu. Preko kotorskih carinika, putem suda, Venecija je naplaćivala carine novskim trgovcima, no uporni Herceg slijedeći kao pravi nastavljač djela nedostižnog svoga prethodnika Kotromanića, politiku samostalnog ekonomskog uzdizanja, on je organizovao dovoz soli pod Novi. Poznato je da je trgovina solju donosila primorskim građanskim komunama značajan prihod. Potreba za solju prostranih poleđinskih i kontinentalnih predjela, koji se održavahu tradicionalnim stočarenjem, bila je neprekidna i velika. I Dubrovnik i Venecija kvalifikovala je dovoz soli pod Novi kao krijumčarenje. Baš u to vrijeme kada se Novi upinje da se iskobelja ispod upornog embarga okolnih regionalnih središta moći, bilježe se krupnija migratorna pomjeranja ka Novome, osobito 1454. i 1455. K. Jiriček ovo pomjeranje dinarskog stanovništva ka obali ocrtava kao masovnije grupisanje bosansko hercegovačkog svijeta u obalskim gradskim aglomeracijama. U to doba bilo je i zahtjeva dobjeglog stanovništva za prebacivanje i nastanjivanje u Apuliji. Za naš rad od važnosti je opaska Lj. Glušca u odličnoj studiji o bogumilima, o pravovjernosti migranata. Lj. Glušac zapaža ono što njegovi prethodnici nigdje nisu napisali. U regionalnim arhivima jadranskih gradova, primjerice Dubrovnika nigdje se u savremenoj dokumentaciji ne pominju jeretici bosanske crkve. Ukoliko je u ovim komunama vladalo u to doba uvjerenje da je Crkva bosanska jeretička, onako kako tvrde gotovo svi naši i hrvatski istraživači bogumilstva onda se to u ovim mjestima koja predstavljahu mjesta visokog obrta, mjesta napregnuto upućena u regionalne prilike, najprije sa svoje velike i žive trgovine sa kontinentom i preko kontinenta, moralo znati bolje nego bilo gdje drugo. U savremenim dokumentima iz toga doba, koja govore o prilivu bosansko-hercegovačkog stanovništva, koje je svakako bilo srpsko, nema niti u kontekstu, niti u podkontekstu, nikakve specifične bojazni od priliva bogumilskog jeretičkog stanovništva. Ukoliko se tako nešto može očekivati, tada bi takvih svjedočanstava najprije našli u klerikalno kontrolisanoj sredini Dubrovačke republike u kojoj je vladao red i pomno osmatranje svih previranja i pomjeranja na njegovoj dugačkoj obali.

Njegova sloboda i puna samostalnost, ugrožavana od svih, održa se upravo zahvaljujući spremnosti njegove okretne diplomacije da predupređuje stvari da djeluje prije nego se stvari dogode. Ako se u Dubrovniku vjerovalo da će priliv stanovništva iz njegovog širokog poleđa iako etnički istorodnog, no konfesionalno suprotstavljenog, u ma čemu ugrožavati njegovu teritoriju, koja je, da podsjetimo, ipak dosta prostrana, tada bi to u arhivima grada bilo zapisano.

U obalske gradove stižu pravovjerni hrišćani srpske narodnosti^[45] da osnaže njihove distrikte i uvećaju njihovo stanovništvo. Dubrovnik koji je narodnosno uvijek bio srpski, no katolički, nije u tome prilivu mogao nalaziti bilo čega što bi ga ugrožavalo. Njegov kler će delati da svoje pravoslavno stanovništvo prevede u katoličku vjeru, no grad, očigledno ne nalazi da je to migranatsko stanovništvo raspoloženo jeretički antiklerikalno. njegov antiklerikalizam je karakteristika brđana koji se opiru institucionalnim efektivima obaju crkava, no u ovome raspoloženju nije se moglo tražiti specifično jeretičkog, neomanihejskog stava, kako precizira velika skupina istoričara, sljedbenika F. Račkog.

Nema sumnje da je u to doba i Dračevica osnažila svoju populaciju. Takođe, moramo se sjetiti da je doba o kojemu ovdje govorimo, polovina 15. vijeka, klasično doba stećaka - nadgrobnih spomenika srpskog dinarskog etničkog teritorija. Kako ćemo poslije vidjeti, upravo stećci predstavljaju najočiglednije i najsigurnije markere srpskog etničkog prostora. u novskoj okolini uočeno je na mnogo mjesta čitavih nekropola stećaka. Kada pogledamo njihov raspored, vidjećemo da su razastrti na čitavoj teritoriji Dračevice, od Bajkovih Kruševica do Ubala, od Prijevora do Repaja. Nikakve, dakle, razlike nema u načinu izrade nadgrobnih spomenika između Hercegovine, Konavala ili Dračevice.

Kotor se u to vrijeme oglašavao zbog narastajuće uloge Novoga u trgovini solju. Na ponavljane optužbe, Venecija je 2. jula 1457. izdala dukal kojim izričito zabranjuje uvoz soli iz Budve. Na spisku liberalizovanih artikala neće se naći so. Polovicom 15. vijeka, i Dubrovnik će učiniti jedan veoma odlučan iskorak u težnji ovladavanjem prostorom u svojem hercegovačkom poleđu, pa će naći snage da zarati sa Bosnom oko Konavala, ne ustežući se od isticanja zahtjeva za Novim i Trebinjem. U tome ratu mala republika čak uspijeva da ometa stare privilegovane trgovačke puteve u južnoj Hercegovini.

Na prelomu 15. vijeka, bilježe se iseljavanja iz Novoga, uglavnom prema Kotoru^[46]

O organima vlasti u Novome u vrijeme staroga Hercega, može se reći da objedinjuju i oslikavaju puni paralelizam vlasti stare Hercegovine gdje se održavaju tradicionalne ustanove i uobičajeni instituti primorskih komuna toga doba. Naime, B. Hrabak smatra da Dračevica i Novi nisu imali zajedničke organe vlasti.^[47] Nije nam jasno na čemu se suštinski temelje ovakve tvrdnje.

Dračevicom su upravljali župani, kao i u susjednim oblastima Hercegovine Pominje se u 1420. župan Stefan. Sredinom 15. vijeka bilježe se vojvoda Gojko Sladanović, knez Vuk i knez Vladoje Novaković^[48]. U zaleđu Novoga, institut župana održaće se do početka turske vladavine.

U savremenim dokumentima nije baš potpuno jasno da li je na nižim nivoima, po partama, ustanovljena vlast po principu subordinacije. I prije pozitivnog razriješenja ovoga pitanja može se vjerovati da je tako moralo biti, oslanjanjem na saznanja o tradicionalnom bokeškom partikularizmu, tako pogubnim po ukupni društveni razvitak ovoga kraja.

U vrijeme kada je u Novome stari Herceg diktirao svoju oporuku, bijaše kraj njega pored gosta Radina Butkovića i zetski mitropolit David. Ovo je neobično važan podatak jer govori o organizaciji crkve u doba Hercega Stefana. U Novome, glavnom gradu Hercegovine, borave jedan hercegovački sveštenik u činu gosta, iz poznate južnohercegovačke familije Butkovića, od koje u Prijevoru ostadoše do naših dana prepoznatljivi toponimi, i jedan mitropolit zećanski. Potpuno je očekivano da oba predstavnika Crkve sjede uz staroga Hercega jer oni bijahu nosioci crkvene vlasti na dvama nivoima hijerarhijske linije. Gost Radin, pravoslavni sveštenik koji, kao i kasnije pravoslavno sveštenstvo za Mletaka, - uživaše široke ingerencije u profanom organizovanju Novske države, bijaše svakako pravoslavni sveštenik hercegovački jer to ubjedljivo govori njegova oporuka. Radinova titula gostnije ništa drugo do crkveno-svjetovna titula nosioca regionalne vlasti. Konačno, upitajmo se šta je to u srpskom novom vijeku, pa i do prije jednoga i po vijeka, naslijedilo srpsko sveštenstvo u funkcijama svojih visokih regionalnih crkvenih starješina. Titula gosta Radina je u srednjovjekovnoj Bosni raširena titula iz prijehrišćanskih vremena ili vremena prije praktične hrišćanizacije toga kulturnog i geografskog izolata.

Kada je Mehmed Drugi Osvajač riješio da dokrajči Albaniju i tvrdi Skadar koji bijaše mjesto za rasprostiranje mletačkog uticaja u Zeti, on se riješi na odlučni korak 1479. Poslije Skadra došao je red na Žabljak i Ivan Crnojević se skloni u Italiju. Poslije upokojenja staroga Hercega, koji je bio u oštroj zavadi sa najstarijim sinom Vladislavom, malo po malo, podići će se, kao stvarni mu nasljednik srednji sin Vlatko. Vladislav je tražio potpore od Mletaka i republika ga je 1466. imenovala kao "capitaneus genealis", njenih cjelokupnih snaga na dinarskoj strani Jadrana. Takođe, nemirnog Vladislava pomoći će napuljski kralj Ferante. On je u julu uputio svoje emisare, među kojima Dubrovčanina Benka Kotruljevića, koji će, kada stiže u Hercegovinu, agitovati u ime kralja kako sultan želi da se orodi sa kraljem napuljskim, te da je spreman dati mu u miraz Bosnu. U međuvremenu, napuljski kralj zatražio je od hercegovih sinova njihovu rezidenciju grad Novi^[49]. Novi mu bijaše tako važan da je, navodno, za njega bio spreman dati četiri svoja grada.

Ovaj korak napuljskog kralja valjalo bi posmatrati kao neozbiljan politički akt, čime se on stavio u red brojnih vladara koji su isticali neutemeljenu namjeru za gospodarenje ovim važnim jadranskim domenom. Takvih nije bilo malo. Ozbiljni koraci, od ma koga da su činjeni, tražili su uvijek velike žrtve.

I Venecija doznaje, preko svojih regionalnih vlasti, ali i udovice starog Hercega koja sjedaše u Novome, o namjerama kralja Feranta, pa će neodložno iz albanskih voda prebaciti svoje tri galije da se nađu pod Novim "radi sigurnosti i očuvanja Novog i drugih pomenutih mjesta"^[50]. I zabrinuti knez Kotora uputiće glasnika sa vjerovnim pismima i sugestijom nasljednicima Hercegovim da čuvaju "sopstvena mjesta i očevinu"^[51]

Vladislav, kojega je podržavao napuljski kralj, držao je i za života očeva dosta respektivnu teritoriju, uključujući dubrovačko zaleđe. No, njegove baštine nikada nisu obuhvatile Novi i Dračevicu. Smatra se da Vlatko kojega podupiraše Venecija, u to doba nije ni boravio u Novom, već negdje u zapadnoj Hercegovini. Kada je nagovjestio premještaj, viceknez i Malo vijeće dubrovačkodobili si instrukcije da upute jednoga vlastelina da ga pričeka kod Pelješca. Inače, još uvijek, Dubrovnik Vlatka neće titulisati kao "hercega". U vrijeme Vlatkovog odsustva, u Novome je sjedao gost Radin Butković, osoba od naročitog povjerenja staroga Hercega. Ovaj srpski sveštenik presuđivao je u građanskim sporovima, kako se vidi, sasvim sigurno, u julu 1466^[52]. Kako je novi Herceg Vlatko stupio na vlast, nove nemire u njegovoj zemlji izazvaće ponovo Ugari. Sam Herceg, suočiće se sa ozbiljnim teškoćama oko podizanja depozita njegova oca koji se čuvao u Dubrovniku. Ugarska je u svojem potraživanju iz Hercegove zaostavštine zabranila da se bilo šta isplaćuje^[53]. Ovaj akt o sekvestru, kojima započinju ozbiljne teškoće novoga Hercega oko depozita, izazvaće kod njega formiranje određenog generalnog vanjsko-političkog kursa i nesumnjivo ostaviti snažan pečat^[54]. Ovaj nasljednik staroga Hercega, je još za očeva života ratovao sa Turcima u Hercegovini, najviše srednjoj i istočnoj. U martu 1468. otpočeće ozbiljni sukobi, a početkom maja, turski vojvoda Ahmet biće sproveden u novski zatvor. U opštem ratnom metežu u zaleđu, bilježe se uskakanja Novljana u Konavle i Župu te sitnije otimačine.

Nekolike godine kasnije, Herceg će se približiti Porti. Polovinom aprila 1470, pušten je iz zatvora Ahmet a Sultan je vratio Hercegu Vlatku izgubljene teritorije u Hercegovini: Popovo i Trebinje koje su razdvajale Novi od unutrašnjosti. Brdo Bjelotina kraj Mokrina u Hercegovim je rukama septembra 1470. i jula 1475^[55]

Utisak je da kada god je ovaj mladi primorski grad upinjući se da ostvari potpuniji ekonomski rast šire opkoračivao svoje krupne poleđinske gore, odmah je zaprečivano njegovo živo saobraćanje sa hercegovačkom zemljom kojoj je pripadao. U ovome pitanju nema razlika - i slabašni Dubrovnik sa ograničenom snagom odvaživao se na priječenja južnohercegovačkog zubačkog grla. Sve konkurentske ambicije njegovih najbližih susjeda koji su od njegovog osnivanja gledali da ga ometu, nisu mogle ustaviti njegov nezadrživi populacioni i ekonomski razvoj kada je ležao na obali Hercegovine čvrstim i mnogostrukim vezama uključen u život svojega istorijskog kontinentalnog poleđa.

U 1471. bilježe se velike štete u Konavlima koje su u više navrata počinili Turci pa i sam Herceg. Novi je u to doba u punom smislu administrativno središte Hercegovine. Herceg iz Novoga upućuje svoje poslanike u Veneciju^[56]

U okviru politike zbližavanja sa Hercegom, pred narastajućom turskom opasnošću, Dubrovnik 1472. donosi odluku o pomoći Hercegu kod izgradnje jedne crkve u Herceg - Novom. U maju su određeni oficijali za gradnju crkve u Novome koju je Republika Sv. Vlaha podizala sopstvenim novcem. Stjepan Gradić, Nikola Ranjina i Paladin Gundulić. Kada je avgusta 1472. Herceg tražio dogradnju crkve, Dubrovnik je izašao u susret sa 1500 perpera. Umartu 1474. načinjena je u Konavlima krečana, a Michaglius Gojković se obavezao da će za crkvu koja se podiže "sub Noui" ispeći kreč i dopremiti ga u Novi. Planirano je da se uradi deset miljara kamena sa po dvadeset uglovnjaka na svaki miljar. Klesari su poznati: Radić Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković, Đurađ Vukojević. Oni su načinili ugovor "da će za crkvu - de la chiesa de Sancta Stephano sotto Noui", obaviti posao kvalitetno kao na Sv. Sebastijanu u Dubrovniku^[57]

Crkva Sv. Stefana čijom posvetom herceg Vlatko potencira dvije stvari, najprije vjernost nemanjićkoj tradiciji odabiranjem nemanjićkog zaštitnika, i drugo, produžavanje velikog novskog nasljeđa koje je usko i specifično vezano uz predio Dračevice koji možemo sa svom sigurnošću gledati kao mjesto ubikacije starog urbanog jezgra novskoga: Sutorinu. Crkva Sv. Stefana koju Herceg Vlatko podiže "pod Novim"najvjerovatnije je ležala između današnje parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima i bivšeg kapucinskog samostana Sv, Frana, podignutih koncem 17. vijeka. V. Atanasovski obavještava pogrešno da danas u Novome nema nikakvih tragova crkve Sv. Stefana, oslanjajući se na V. Đurića^[58]. Ovdje ćemo se samo kratko zadržati da istaknemo dvije činjenice: temelji crkve, i to dosta velike crkve leže tik uz zgradu parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima koju u Novome podiže Đerolamo Korner poslije osvojenja Novoga, i drugo, ova je crkva građena na ostacima jednog sakralnog ansambla građevina koje pripadahu srpskoj crkvi Sv. Stefana. U ovoj knjizi mi ćemo pružiti potpun dokaz da je na ovome mjestu ležalo veliko i odlično očuvano groblje ove crkve sve do polovice 18. vijeka^[59]

U 1473. Turci su oduzeli Hercegu Trebinje i Popovo. U toj je godini Herceg saopštio odluku o ženidbi. Izabranica je bila Margerita de Marrano de Aragonia, unuka napuljskog kralja Alfonsa Petog. Po nevjestu je išla Hercegova sestra Katarina. M. Orbini piše kako je nevjesta bila "molto bella".^[60]

Sačuvana su nepouzdana obavještenja kako je Dubrovnik prevezao mladu iz Barlete u Dubrovnik.

Iz 1475. sačuvane su nejasne vijesti o jednoj ozbiljnoj turskoj ekspediciji upućenoj put Novoga. V. Atanasovski kazuje, pozivajući se na Nagu Nuaru, Magyar dipl, emlekek II, 266, kako se izvještač milanskog duke F. Maleta javljao da je jedan paša krenuo suvim put Novoga, te da nije zapovjednik napuljskih kraljevskih galija prišao u pomoć, grad bi bio izgubljen^[61]

U januaru 1479. Vlatko će izgubiti potporu u Veneciji koja sklapa mir sa Otomanskom državom. U to doba Turci stvaraju veoma ambiciozne planove za prekoračenje Otranta i ovladavanje Apeninskim poluostrvom. Papa Siksto IV sklanjao je novac iz Bogorodične crkve u Loretu, a kralj Ferante i L. Mediči, gospodar Firence se izmiriše. U Italiji zavlada velika uznemirenost. Ipak, 3. maja 1481. iznenada preminu Sultan Mehmed Drugi i u septembru napuljski kralj zbaci Turke sa Otranta u času kada su oni već načinili prvi korak na Apeninskom poluostrvu.

Već polovinom novembra Ajaz-paša je putovao ka Novome sa zadatkom da uzme glavni grad Hercegovine. Odbranu Novoga pomogao je kralj Ferante sa dvije galije. Odbrana se temeljila na dvije tačke: Donjoj tvrđavi za koju se vjeruje da je ležala na mjestu današnje Forte Mare i Gornjoj tvrđavi koja bi mogla biti na mjestu Kanli-kule. Ajaz-paša je tražio pomoć od Dubrovnika u očekivanju da pomoć Novome stizati morem, no Dubrovčani nisu izašli u susret.

O otporu Novoga doznaje se iz pisama dubrovačkog vlastelina Bara Lukarevića upućivanih na dvor vojvode od Ferare^[62]. Kampanja oko Novoga dovršena je koncem januara 1482. Herceg Vlatko primio je u svojoj rezidenciji, vjerovatno negdje u Donjoj tvrđavi, pobjedničkog Ajaz-pašu.

Turci
(1482-1687)

Aktivnosti na moru

U doba turske dominacije u Dračevici, Novi će doživjeti vrlo značajan graditeljski zamah. Turci grade tvrđave na isturenoj tački jadranske obale. Oni valjda najbolje znaju kako izgledaju opustošeni obalski gradovi. Osmanlijsko korsarstvo dobija na snazi početkom 16. vijeka, a u to doba javiće se i tako čuvena piraterija sjeverozapadne obale Afrike koja će uznemiravati čitav cirkummediteranski pojas sa gradskim komunama koje su predodređene za snažni ekonomski rast i koje od staroga vijeka crpe, u živom kulturnom saobraćanju, snage za ocrtavanje onoga što zovemo sredozemnim kulturnim krugom. Danas sasvim sigurno znamo da je sredozemno korsarstvo moglo ozbiljno ometati zasnivanje i održavanje naselja na obali zaliva. Teško da se bilo kakvo naselje bez tvrđava moglo održati bilo gdje na Jadranu. S druge strane, sela na planinskom predjelu Dračevice, za koja vjerujemo, da kao formiranasesilna naselja ovdje stoje od davnina, mogla su živjeti nešto mirnijim životom. U Boki, u njenom sjeverozapadnom dijelu, veoma je izrazita komunikacijska distanca između sela i grada i kada je maritimna sasvim neznatna. Glavni putevi u dračevićkom poleđu morali su teći naporedo sa obalom, upravljajući se ka starovjekovnim trgovinskim središtima, kakvo je nesumnjivo bio grad Risan. U doba Turaka, sigurno je bilo potrebe njihove gradske aristokracije za osvježavajućom snježnom vodom sa planina. Noćne ledarske kolone, neprekidni tranzit leda iz visokih hercegovačkih gora nije se nikada prekidao. To što mi danas u Novome čuvamo dokumentaciju o ovoj djelatnosti iz doba Austrougarske, ne znači da se i ranije, u vrijeme Venecije i Turaka, u bokeškim selima nije, kao i drugdje na Mediteranu nije zarađivalo od leda.

Izraziti obalski smještaj gorskog poleđa Herceg Novoga koje formira najmarkantniju crtu u reljefu bokeškog i crnogorskog priobalja, donosio je, uz veliku visinu njegovih strmeni, krupnih pogodnosti za bavljenje sezonskim stočarenjem, ali i nekim zanimanjima koja je opisao F. Brodel. Može se, zaista, tražiti potpunih analogija u vrstama tradicionalnih zanimanja orjenskih gorštaka i onih sa druge strane Mediterana, uz sjevernu obalu Afrike. F. Brodel je u svome djelu pominjao hercegovačke i crnogorske kuće uništene pod snijegom, na domak Jadrana. Taj je predio zaista poput Kabile, F. Brodela, "toga Tirurdskog prevoja gdje se sreću moćni vihori". F. Brodel, opisujući "kasne snjegove", uočava njihovu crtu gospodarenja prostranim visijama okolomediteranskog zemljišta:"oni se zaustavljaju na Tajgetu, iznad tropske ravnice Sparte, oni se održavaju u jamama libanskih planina. Oni na Mediteranu objašnjavaju dugu istoriju snježne vode koju Saladin nudi Ričardu Lavljeg srca i koju princ donKarlos prekomjerno pije sve dok od nje nije umro, tokom vrućeg mjeseca jula 1568. u svom zatvoru madridske palate."

Sve glavne fizičko-geografske karakteristike obalskih planina Mediterana objedinjuje bokeški planinski masiv Orjen, pogotovu u njegovim tamnim dubinama. Plitki krečnjački recepsivni baseni u kojima se za virmskog glacijala nakupljao led, uz svoje pristranke izvođahu svakog vrelog submediteranskog ljeta podorjenskih kozara na sezonski izdig na pašu i pripašu svojih sela. U orjenskim gorama moglo sepotražiti spasa za krupnu stoku, ali i izgonom na pašnjake Hercegovine koji će ovdje, u kontinuitetu, teći vjekovima.

Turci kad uzeše Novi počeše graditi i dograđivati njegove tvrđave. Ima znakova da je ovaj posao ozbiljno okupirao državni aparat. Do danas se nije uspjelo prikupiti valjanih obavještenja o izgledu grada i njegovih tvrđava koje su Osmanlije naslijedile iz vremena Hercega Stefana i sinova mu^[63]

Neobično je da se drvo za gradnju dovlačilo sa Neretve, upravo za podizanje grada. Tokom 1511. Dubrovčani su uputili tri majstora da pregledaju oštećenja na zidinama. B. Hrabak vjeruje da su Turci, među zamašnijim radovima, najprije podigli Kanli-kulu. Polovinom 16. vijeka, radovi teku vrlo zgusnuto. Tvrđava Španjola građena je u vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca (1520-1566).

Zna se posigurno da u času zauzimanja Novoga Turci nisu raspolagali flotom.^[64]

Ali, od toga časa, od početka osmanlijske uprave u Novome, oni će ovdje graditi brodove i to uglavnom fuste, mada neće bježati i od gradnje većih brodova tipa brigantina. Negdje 1493. doznalo se u Veneciji koja je raspolagala tromim diplomatskim aparatom, ali ozbiljnom sposobnošću za napregnuto posmatranje svake kretnje opasnog susjeda, o nekakvoj većoj izgradnji u Novome. Iako se ne zna šta tačno, bilo je rukovođeno sa najvišeg nivoa, od Porte. Naredne 1494. stigle su vijesti o pokretu francuskog kralja Šarla Osmog ka napuljskoj kraljevini, Draču, Valoni i Carigradu, a jula 1504. pogubljen je u Novome markgraf Kratone i sedam slugu. Turci se primorani neprekidno pojačavati tvrđave. I kasnije, 1572. bilježi se jedan pokušaj Mlečana da uzmu Novi^[65]. Bio je to povod da Turci na ovoj isturenoj tački Hercegovine dograđuju tvrđave. Oni ogradiše tvrđavu Vrbanj na kumborskom rtu da ne može ništa bezbjedno ploviti kroz kanal. Bijaše ograđena od krupnijih hrastovih greda, a njezino se podizanje vezuje uz ime hercegovačkog Hasan bega. Vjeruje se da je ta tvrđava ležala na mjestu koje danas Kumborani zovu "U vrbe". Pošto je Novi morao raspolagati mogućnošću opravke brodova i izlivanja topova, sigurno je u 16. vijeku stajao kao dobro branjen grad. Sultan Bajazit je još 1498. naređivao Dubrovčanima da za potrebe države kupuju kositar i gvozdenu žicu i da je šalje sklavu spahiji Hamzi.^[66] U prvoj godini 16. vijeka pomišljalo se na osvajanje Novoga. Kotorski providur je predlagao da se sa dvanaest do četrnaest galija krene na Novi. Andrea di Viviani stupio je sa mletačke nave u pregovore sa knezom Novoga, Risna i dijela Hercegovine (moguće Zubaca jer je i kasnije, pod vlašću Venecije u Dračevici pokušava na objedinjavanju narodne regionalne autonomije na dvjema teritorijama. Ovaj je knez tražio pomorsku potporu za učešće hercegovačkih Srba u oslobađanju Novoga. Turska uprava teško da je donijela kakvoga dobra Boki. U 1527. bilježi se teška pohara sela Orahovac (Oraovac, Oravac) u unutrašnjem zalivu, stare u ugledne bokeške kneževine. Ova se akcija prenijela, kao i obično, na dubrovačku obalu. U to doba isticao se u gusarenju Novljanin Mistan-rajs. Skupa sa brzim marokanskim fustama pustošio je po Apuliji, Kalabriji i Siciliji. Poslednjih dana aprila 1525. afrički brodovi su sa velikom snagom uočeni gdje plove ispred Boke ka gornjem Jadranu. Boka je sigurno preživjela veliki strah, ali ni Osmanlije nisu mogle uvijek mirovati u sigurnosti svoga vazda dograđivanog i ojačavanog grada. U proljeće 1532. Turci su užurbano pripremali Novi za odbranu plašeći se flote Đenovljanina Andrije Dorije, a maja 1533. turskom je uporištu prijetila španska flota. Zaista, 27. oktobra 1538. Novi će zauzeti udruženi Španci i Mlečani. Mjesec dana ranije združena flota je pretrpjela poraz kod Preveze. Mletački admiral Vicenco Capelo i napuljski vicekralj Fernando Gonzaga sa ostacima flote stigli su 27 oktobra pod Novi i uspjeli ga istoga dana osvojiti. Kao i sva potonja uzimanja Novoga ovo je pregnuće učinilo snažan utisak na čitavu Evropu.^[67]

Tom prilikom Španci su učinili štete u okolini Novoga. Kada je 1539. turski admiral Hajredin Barbarosa demonstrirao u Boki snagu svoje ogromne flote, Španci i Srbi koji držahu Novi, nisu se mnogo uznemirili Zaista, velikom upornošću i gubicima čiji fizički obim višestruko nadmašuje gubitke bilo koje strane svih potonjih otimanja o Novi, turski admiral je, samo zahvaljujući velikim topovima koje je skidao sa svojih brodova i iznosio na brijegove istočno od grada, nakon nekoliko sedmica, uspio ući u tvrdi Novi. Od toga dana čuva se zanimljivo predanje o odluci izvjesnog broja španskih oficira na čelu sa Ferante Gonzagom koji će se nastaniti u Novome. Tom prilikom, turski admiral dozvolio je preživjelim braniocima da izvan grada odaberu crkvu za svoje potrebe. Izbor je, kaže predanje, pao na srpsku crkvu Sv. Petke (Sv. Venerande) na Savini koju danas poznajemo kao crkvu Sv. Ane.^[68]

U ljeto 1566. bilježi se dolazak flote paše Pijale Mehmeda u Boku. Ovaj je paša u to doba pustošio po čitavom Jadranu, dubrovačkoj obali, Apuliji i Abruciju. Kada u 1570. izbije novi ratni metež poznat kao Kiparski rat, vođen između hrišćanskog saveza i Otomanske imperije, Boka Kotorska, a naročito sela na obali, trpjeće velike štete. Fuste nisu nikoga štedile i Turci će čak poželjeti da uzmu Kotor. Venecija je naredne godine pregovarala da zamjeni Kipar za Novi, Valonu i Drač, čime se jasno ističe visoki rang najmlađeg jadranskog grada. U avgustu će u Boki boraviti turska mornarica.Venecija će iste 1571, s jeseni, pokušati da sa mora zauzme Novi, no bez uspjeha. Utisak je da je ova akcija vođena uzgredno, tokom deblokade Kotora. Vidjelo se da ovakvo preduzeće nije moguće bez odlučnog sadejstva okolnih Srba, kako će Novi i biti zauzet poslije ravni 116 godina za savezničke kampanje u Morejskom ratu. Ipak, 1606, pet godina nakon objavljivanja u Pesari velikog djela Dubrovčanina, franjevca Maura Orbinija "Kraljevstvo Slovena", u Napulju su stvarani planovi o zauzeću Novoga i Risna. Uspostavljene su veze sa hercegovačkim glavarom Grdanom, a 1608. u Napulj su putovali neki Bokelji i kaluđer Damjan iz Peći. Srpska delegacija je javljala da će se na Novi poći punom riješenošću u jesen.^[69]. Stvarno je neobično da su se sve velike kampanje oko ovoga grada odigrale u jesenjim danima.

Aktivnosti na kopnu

Beogradski nazor Ejnehan-paša dobio je od sultana berat da oduzme Dubrovniku Konavle (1590/91)^[70]. Još ranije sakupljali su se Zupčani i Novljani u prijetnjama dubrovačkom zaleđu Konavala. Neprekidno se odnosi okolnih Srba pravoslavaca sa svojim sunarodnicima katoličke vjeroispovjesti u dubrovačkom kraju, zaoštravaju i remete. Naročite teškoće za svagdanji život Konavala i Župe stvaraju crnogorska - katunjanska pustošenja ovih krajeva. U polovini 16. vijeka bilježe se ozbiljne prijetnje Konavlima. Konavosko selo Duba u Brdima je opustošeno od novskih Turaka 1606. godine, a vezano s tim, hercegovački sandžak-beg se spušta u Sutorinu. Malo kasnije došlo je usljed velikog zemljotresa do prekida rada solana u Sutorini, naime, 1608. godine došlo je do izvjesnog spuštanja obale, upravo na mjestu gdje su podignute solane^[71].

Kada je u Novome 1631. boravio Abaz-paša stiže još jedno veliko uznemirenje u Konavle. Ovaj je kraj prilikom njegovog uspinjanja put Hercegovine, kada se vraćao kući, bio pripravan na najgore. Iako su Konavljani ovoga puta prošli loše, samo par godina kasnije stigoše grupe Rišnjana da kradu po Mrcinama. Kada ove krajeve zahvati novi veliki mediteranski ratni metež (Kandijski rat: 1646-54), Turci iz Boke iskoristiće ga za pustošenje i krađe u konavoskom kraju, no sada se Dubrovnik i njegova okolina nalazi na udaru grupa poticanih i organizovanih od strane Venecije. U 1651. februara mjeseca poharano je selo Bani na padinama Bjelotine, ali i Vitaljina, i to od Turaka. Izgleda, prema izvorima, da se ovoga puta bilježi neko veoma ozbiljno pustošenje srpsko-katoličkih naselja. Na sredini 17. vijeka ocrtava se jedan istorijski lik koji prednjači u ovim rabotama: Alaga Šabanović iz Novoga. Risanski i novski Turci su presretali dubrovački karavane i robu sprovodili u unutrašnji bokeški zaliv, u Morinj, kod Perasta, odakle su je kupili prčanjskim i peraštanskim barkama. U jednoj teškoj pohari Župe dubrovačke u kojoj su rušene kuće i crkve, u 1658. godini, čitav "narod Novog" se ogradio i osudio ova nedjela. Počinilac je opet Alaga Šabanović.

Na kraju, da kratko kažemo o otomanskom društvenom i privrednom sistemu. Osnova društvenog sistema otomanske državne tvorevine bijaše timarski sistem koji činjaše jezgro vojno političkog mehanizma. Poslije osvajanja novih oblasti, Turci su ih dijelili na sandžake. I prije nego je zauzet Novi, ostala Hercegovina je (od 1470. sigurno) uključena u Bosanski sandžak sa središtem u Sarajevu. Ovakvo rješenje poslužilo je samo da se uredi uprava u vilajetu prije nego se donese konačno rješenje. U okviru Rumelijskog ejaleta Hercegovina figurira kao samostalni sandžak već od 1470. godine. I grad Novi se pominje kao sjedište hercegovačkih sandžak begova. Treba biti vrlo oprezan kada se tvrdi da se pomen "Cernice i Primorja" odnosi na Trebinje i Popovo (pomen od 1. septembra 1477). Još je vjerovatnije da je ovdje u pitanju uzano parče morske obale u Dračevici.

Subaša Novoga pominje se 26. novembra 1485. a 1494. i vojvoda koji administrira Trebinjem i Novim. Vojvoda Hasan bijaše zajednički za oba grada i Popovo 1492. i 1496, zatim Pervan nad Novim, Trebinjem i Zupcima. I na početku 16. vijeka vojvoda stoji nad čitavom ovom oblašću, a 1519. javlja se vojvoda Trebinja i Novog. Eto, i u doba odmakle turske uprave ova se mjesta ne razdvajaju. I kada hercegovački sandžak pretrpi neke teritorijalne izmjene, neće se ništa mijenjati u cjelokupnosti trebinjsko-novske oblasti. U 1597. pominje se kao "glava Trebinja"Miloš Vitković. Ova će južnohercegovačka vlastelinska familija odigrati određenu ulogu u istoriji poleđinskog dračevičkog sela u doba mletačke uprave, vezujući se uz selo Kameno gdje i danas stoji kućiština Vitkovića (na Vitkovića njivi ili Vlajovini u Kamenom, stajala je četvrta kamenska crkva, moguće posvećena Sv. Đorđu, sa velikom nekropolom, uništena poslije drugog svjetskog rata). Čitava struktura osmanlijske vlasti građena je na obezbjeđivanju određenih oblika svojine turskih feudalaca. Zaimi su ubirali dažbine od svojih zavisnih ljudi, izuzev državnih dažbina. Oni su obavljali i policijsku vlast, naplaćivali kazne. Oni su upravitelji pograničnih predjela, nazivani i vojvodama. feudalni gospodari hasova, vršili su vlast upravo preko vojvoda i subaša. No, i u doba turske uprave, srpskim knezovima je prepuštano upravljanje selima ili zajednicama sela, baš kao i u doba Venecije. Srpsko seljaštvo je od početaka otomanske vlasti trpjelo teške dažbine: harač od glave - glavarinu, te desetinu -ušur kojim se davalo od prinosa. Takođe, dažbine u novcu od mlinova kojih je u Boki vazda bilo, košnica, stoke. U 16. vijeku, otomanska država suočila se sa narastajućim otporom Srba. Ovaj će pokret zadobiti odlike pripremanog narodnog bunta koncem 16. vijeka. I ovdje će se hercegovačka srpska prednjačeća trebinjsko-novska elita uzdići do rizične smjelosti narodnih predvoditelja. Vladika hercegovački Visarion i vojvoda nikšićki Grdan krenuše ustanak u Hercegovini, jedan u neprekidnom nizu srpskih pokušaja sakupljanja razdijeljenog Srpstva. Manastir trebinjski Tvrdoš uznijeće se do središta otpora srpske Hercegovine. U 1597. akciji će se pridružiti patrijarh Jovan. Tvrdoški kaluđeri Damjan Ljubibratić i Pavao, putovahu u Rim da traže potporu pape i da mu pokažu ćirilsku spomenicu. Predlagano je da se glavari okupe u Novome: "... tu je blizu Novoga i župa Dračevica i za njomsu Zupci i tu je glava Rade Vukašinović i preko njih Riđani i Onogošt i tu je glava Grdan vojvoda..."

Na kraju neka nam bude dopušteno da vjerujemo da se ukupni civilizacijski bilans ovog dugog razdoblja koje je balkansko Srpstvo živjelo pod Otomanskom Imperijom ne može svoditi prije grupnog stručnog kontinuiranog pretraživanja turskih arhiva koje naš narod nije ni započeo. Ovo razdoblje može obilježiti duboko povlačenje balkanskog Srpstva u njegove kulturne autonomije koje činjahu jedan nepregledni narodnosni i vaspitno - kulturni izolat.

No, kada uminu srpske bune, neće se dugo čekati da udružene snage jadranskog saveza postignu najglasovitiji uspjeh u čitavom Morejskom ratu i uzmu ključni hercegovački grad - tvrdi Novi.

Venecija

U našim krajevima nije srednji vijek bio vijek tamom obuzet, nego potonji vjekovi kada se naš narod nalazi političkim granicama najsnažnijih mediteranskih država. Srpski etnički prostor je okvir neprekidnog unutrašnjeg komešanja i pomjeranja njegovog živog tijela koje u neprestanom razmjenjivanju stanovništva preživljava sve svoje istorijske udese. Neobično je svjedočenje engleskog putopisca dokt