Vasko Kostić

Podvizi Bokelja van Boke

Izdaje i štampa IŠ "Stručna knjiga" Beograd, Lole Ribara 48 • Direktor i glavni i odgovorni urednik Živojin Vlahović • Telefoni: direktor 340-943, 341-332 - služba prodaje 342-512,341-332, 340-451 • štamparija 346691 • telefaks 011/34 04 5-1

Beograd, 1995

Sadržaj:

Predgovor

Prvo poglavlje

Podvizi svjetskog glasa

Grbljanin - prvi naš navigator oko svijeta

Drugo poglavlje u srpskim ustancima

U jezgru drugog srpskog ustanka

U stranim ustancima

Teška bitka uoči završetka rata

Od Garibaldinca do admirala

Razni podvizi

Neizvršeno naređenje

Predgovor

Jedna knjiga vuče drugu, naročito ako je građa neiscrpna. Građa o podvizima Bokelja je zaista neiscrpna. Čim je objavljena knjiga "Podvizi Bokelja" (Beograd, 1992), čitaoci su protestovali što u njoj nema najslavnijih stranica istorije Boke. Smatrao sam da je važnije zabilježiti ono što je manje poznato i o čemu nema dovoljno (ili uopšte nema) pisanih izvora. Ustanci pravoslavnih Bokelja protiv moćne Austrougarske Carevine zaista su slavne stranice istorije Boke, ali o tome ima dovoljno literature. Ipak, čitaoci i to traže, kroz lako štivo i na jednom mjestu, pa sam se potrudio i napisao II knjigu. U njoj sam istakao najveća junaštva i najznačajnije pobjede ustanika. Već tokom pisanja te knjige shvatio sam da ni to neće biti dovoljno, pa sam po njenom završetku pristupio pisanju ove knjige, treće istog žanra, ali o podvizima Bokelja van Boke.

U prvom poglavlju je nekoliko značajnijih podviga bokeljskih pomoraca koji nisu imali nikakve veze sa organizacijom "Bokeljska mornarica". Toj organizaciji je sve pripisano što je bilo pozitivno u Boki, ali to nema nikakve osnove. Čak ni njihov najveći slavljenik, kapetan Ivo Vizin, nije bio član te organizacije. Čak što više, baš u vrijeme dok je on oplovljavao svijet, nije postojala ni Kotorska mornarica, koja je ranije ukinuta, niti njena nasljednica Bokeljska mornarica, koja je osnovana kada se Ivo Vizin vratio sa puta oko svijeta.

Drugo poglavlje sadrži podvige Bokelja i njihove zasluge u ustancima srpskih masa protiv Turaka. Nisu mogli biti izostavljeni ni podvizi Bokelja u grčkom ustanku i u Garibaldijevim pohodima, pa je to sabrano u Trećem poglavlju. Na kraju, u Četvrtom poglavlju je nekoliko podviga kojima nije mjesto u prethodnim temama. U opštem smislu, sve što važi za prvu knjigu "Podvizi Bokelja", važi i za ovu knjigu, pa i ovdje ponavljamo Predgovor prve knjige.

Predgovor prve knjige "Podvizi Bokelja"

Knjiga "PODVIZI BOKELJA" je zbirka malo poznatih zanimljivosti iz burne bokeljske prošlosti. Mnogi događaji lokalnog značaja, ma koliko bili interesantni, ostaju nepoznati izvan užeg područja u kojem su se zbivali, jer ih istoriografija zanemaruje. Za nju su važniji globalni događaji i imena glavnih vođa, makar oni bili tirani, zločinci, rasipnici, ludaci ili kukavice. Obični ljudi ostaju bezimeni, svode se na bezličnu masu. Izostaju opisi njihovih ličnosti i podviga. Bez njih, usamljene vođe ne bi mogle stvarati istoriju, pa ne bi ni bilo važnijih događaja. Za razliku od istoriografije, u narodnom sjećanju dublje ostaju urezane, i teže se brišu, uspomene na patnje, napore, junaštva i druge podvige običnih ljudi, na njihovu prolivenu krv i znoj, na njihove rasute kosti po njivama i kamenjarima, po visokim planinama i morskim dubinama.

Glavnina građe za ovu knjigu je proistekla iz kolektivnog narodnog sjećanja, ali sam koristio i pisane izvore u kojima sam pronašao makar kakve tragove onih zbivanja, koja su bolje ostala u narodnom sjećanju. Rijetke podatke iz pisanih izvora sam koristio za upoređivanje, usklađivanje datuma, imena i drugih pojedinosti, koja teže ostaju u pamćenju ili se razlikuju u usmenim predanjima raznih sela.

S obzirom na izvore, knjiga je namijenjena jednako ljubiteljima legendi i predanja kao i onoj čitalačkoj publici koja voli istoriju a nema vremena ili mogućnosti da proučava obimne naučno - istorijske rasprave, često teškim stilom pisane, preopterećene citatima, fusnotama, stranim izrazima, polemikama i dokazima. Ovdje dokazi nisu potrebni. Ko ovdje pružene podatke ne može ili ne želi prihvatiti kao istorijske istine, neka ih prihvati kao legende ili predanja. I to je duhovna kultura koja zaslužuje da se zabilježi i tako spasi od potpunog potonuća u dubine zaborava.

Za razliku od ranije objavljenih zbirki, koje sam nazvao "legendama", zato što ih nisam pročišćavao od fantastičnih primjesa i što nisam razdvajao vjerovatno od nevjerovatnog, u ovu zbirku nisam uvrstio ono u što ni ja nisam povjerovao. Zato sam ubijeđen da neće mnogo pogriješiti ni čitalac koji podatke iz ove knjige prihvati kao istorijske istine.

U pričama ovakve vrste često bude i pretjerivanja. U ovoj zbirci to nije opšti slučaj, pa ni u većem dijelu, iako se ne može reći da nema i toga. Zar toga nema i u istoriografiji? Do izvjesne mjere korisno je nešto pustiti i na volju narodnoj mašti. Ona će nekome nešto pridodati, naročito ako potomak priča o junačkim podvizima svojih predaka. Upravo takve priče su najbolje i očuvane. S druge strane, mnogo više junačkih podviga ostalo je potpuno nepoznato, izgubljeno je za sva vremena. Dakle, nešto preuveličano, a nešto i nepomenuto, ili nešto dodato, a nešto oduzeto, jedno s drugim u sveukupnosti, daje onakvu sliku prošlosti kakva je približno i bila, barem što se tiče građe ove knjige. Za uvažavanje vjerodostojnosti ovdje opisanih događaja, potrebna je samo onolika doza opreznosti kolika je potrebna i za uvažavanje zvanične istoriografije.

U onim područjima u kojima se kult predaka još održava, čijem se čojstvu i junaštvu potomci još dive, istorija je omiljena. Bila bi još omiljenija kada bi se mladima pružilo više legendi, pristupačnih i kratkih priča o događajima iz prošlosti, praćenih objašnjenjima i komentarima koji upotpunjuju opšta znanja.

Cilj ove knjige je i da popravi neke pogrešne utiske. Poznato je da su, možda i smišljeno, podgrijavane zablude iz kojih proizilazi da Bokelji ne pripadaju onoj "ljutoj crnogorsko - ratničkoj" nego nekoj drugoj "prefinjenoj" kulturi. U pisanim izvorima više ćemo naći podataka o sukobima između Bokelja i Crnogoraca zbog sitnih krađa, ispaše stoke i sličnih pojedinačnih nesporazuma, nego o daleko važnijim i dugotrajnijim odnosima prijateljstva, solidarnosti, vjerske i rodbinske povezanosti. U pisanim izvorima je malo onoga što zaslužuje najviše pažnje: udruženo prolivanje krvi Crnogoraca i Bokelja za slobodu i zajedništvo, kroz mnoge bitke kojima se ni broja ne zna. Nedostatak mogu nadoknaditi kratke ratne, odnosno istorijske priče, poput ovih koje se pružaju čitaocima u zbirci "Podvizi Bokelja".

Na žalost, junačke priče nisu tako njegovane kao, na primjer, junačke narodne pjesme. Epske pjesme, kao i istorijski romani, pružaju alternativnu sliku prošlosti u odnosu na istoriografiju. Junačke priče su embrioni iz kojih se mogu razviti (ponekad se i razvijaju) istorijski romani. Jedna kratka priča ne može pružiti alternativnu sliku prošlosti, ali zbirka više njih može. U tom slučaju su priče istorijske, pa zaslužuju odgovarajuću pažnju. Ako su junačke, viteške, onda su i vaspitne, što ih još više uzdiže. Ako se njihovim sakupljanjem spasava duhovno blago koje obogaćuje kulturnu baštinu, one imaju i civilizacijske zasluge. Ostalo stepenovanje je stvar ocjene literarne vrijednosti. Bilo je profesionalaca koji su mogli mnogo ranije i bolje uraditi ovaj posao. Međutim, ako treba spasavati ono što se u posljednjem času još spasiti može, koliko bi bilo ispravno ništa ne preduzimati dok se ne pojavi profesionalni spasilac?

Uostalom, ja nisam spasio sve što treba spašavati. Uradio sam koliko sam mogao. Očekujem prigovor da sam neke ličnosti uzdigao više od drugih, već poznatih. Ako nisam imao ništa novo da dodam, zašto da ponavljam poznato? Prigovor bi mogao biti i da sam perifernim mjestima dao veći značaj nego gradovima Boke. Svaki kraj Boke se ima čime podičiti: sposobnim zanatlijama, vještim trgovcima, pomorcima, dobrotvorima, kulturnim i duhovnim pregaocima, umjetničkim i drugim stvaraocima, ali njima je mjesto u knjigama druge tematike.

Prvo poglavlje

Podvizi svjetskog glasa

Hrabri robovi

Postoji desetak naših i stranih izvora o podvigu pomorskog kapetana Petra Želalića iz Bijele. Još se mogu čuti i usmene priče, jer su neki događaji nezaboravni. Zbunjuju velike razlike u raznim izvorima. Ne slažu se podaci ni o imenu, ni o prezimenu, ni o godini rođenja glavnog aktera događaja. Turski brod se pominje kao "Sultanija", "Velika sultanija" i "Kruna otomanska". Ni o broju posade turskog broda podaci se ne slažu. Kreću se od 800 do 1.100 ljudi. Ne slaže se ni godina događaja. Negdje su podaci suviše oskudni, negdje rasplinuti van okvira jedne teme.

Petar Želalić je rođen juna 1727. u Bijeloj od oca Jova i majke Jane, rođene Lučić. Imao je 33 godine 19. septembra 1760. Kada je izveo ono što mu je donijelo svjetsku slavu.

"Šambek" je tip manjeg broda pogodnog i za trgovinu, i za ribarstvo, a naročito za gusarenje. Takav brod je imao kapetan Petar Želalić, sa posadom od svega deset ljudi. Ličio je na igračku u odnosu na sultanov brod "Velika sultanija". Bio je to novi brod, tek porinut u more, jedan od najljepših i najvećih tadašnjih turskih brodova. Osim lakšeg naoružanja, na njemu su bila i 82 topa. Do susreta dva broda došlo je u Egejskom moru. Ispaljeni su upozoravajući plotuni sa sultanovog broda. Kapetan Želalić nije imao izbora nego da naredi spuštanje jedara, da čeka lagano zaustavljanje broda i ono što je sudbinom određeno.

Turci su čitavo Egejsko more smatrali svojim teritorijalnim vodama. Šambek su zaplijenili i pod naoružanom turskom komandom uputili u najbližu tursku luku. Želalića i tri njegova bliža saradnika prebacili su kao robove na "Veliku sultaniju". Tamo su zatekli još 83 roba od kojih su 11 bili Bokelji. Sve su to bili zapovjednici i oficiri zaplijenjenih ili potopljenih hrišćanskih brodova. Za te robove su Turci tražili velike otkupe.

Matična luka Želalićevog "Šambeka" je bila Malta. Od tamo se nije niko javljao da ponudi otkup, a svoju rodbinu u Boki Želalić nije pominjao. Više od dvije godine je sa svojim drugovima robovao, očekujući tursku milost, kad otkupa nema. Zbog toga se dobro ponašao i stekao povjerenje kod Turaka. Jednog septembarskog petka Turci su proslavljali posebnu svečanost. Zbog velikih zasluga, sultan Mustafa III je odredio novo ime svom lijepom brodu. Iako je i do tada nosio veliki naziv, to je ipak bila sultanija (princeza). Veličanstveniji je bio novi naziv: "Kruna otomanska ".

Veći dio posade je dobio nagradni izlaz na ostrvo Kos, ispred kojeg je brod bio usidren. Na broduje ostala straža od stotinak ljudi. Nagrađeno je i nekoliko robova, ali samo izlaskom na palubu. Nije bilo opasnosti da pobjegnu skakanjem u more. Morali bi isplivati na tursko kopno, a zna se što bi ih tamo čekalo. To im nije ni padalo na pamet, ali se Želaliću nešto drugo motalo kroz glavu.

Kada je došlo vrijeme klanjanja, straža se razrijedila. Jedni su htjeli da to obave u posebnoj prostoriji potpalublja. Ostali su se zaneseno klanjali na palubi. Želalić je to iskoristio, zabranio ulaz u tursku prostoriju za klanjanje tako da se iznutra ne može otvoriti, a otvorio potpalubnu prostoriju za robove. Oni su dograbili motke i sve što im je došlo do ruku, neki i noževe iz kuhinje i navalili na iznenađene stražare na palubi. Mnogi stražari su poskakali u more. Ko je pružio otpor, bio je posječen. Iako nikada nije komandovao tako velikim brodom, Želalić je preuzeo komandu, naredio dizanje sidara. I razvijanje jedara. Odmičući kroz arhipelag, Želalić je propisno odgovarao na pozdrave turskih obalnih straža. Imao je kad naučiti kako to Turci rade. Dok su stigle ondašnje sporohodne vijesti do isturenih turskih straža, "Kruna otomanska" se izgubila iz vida daleko na horizontu. Svečani petak je za Turke postao "crni petak".

Nova nevolja je nastala kada se oteti turski brod približavao malteškoj obali. Iako Želalić nije plovio pod turskom zastavom, nastala je panika na Malti čim je brod primjećen. Na Malti se dobro znalo za po zlu proslavljenu "Veliku sultaniju". Promjenjeno ime Maltežanima nije ništa značilo. Osuli su paljbu prema brodu sa svih obalnih topova. Uzaludni su bili i Želalićevi signali koje je upućivao sa broda, jer su turska lukavstva bila svima poznata. Želaliću nije preostalo ništa drugo nego da krene u lov na bilo koji brod, jer su od većeg svi manji brodovi bježali čim bi ga primjetili. Prema jednom peškariću je morao ispaliti plotun upozorenja. Kao on nekada, tako su ribari sa peškarića spustili jedra i čekali sudbinu. Srećni ishodom poslušali su kapetana Želalića da otplove na Maltu i saopšte u čijim je rukama turski brod.

Na obali Malte slila se bujica naroda da dočeka i vidi oteti turski brod. Poklicima i veselju nije bilo kraja. Kapetan Želalić je dočekan kao najveći malteški heroj. Brod je procijenjen na basnoslovnu sumu. Ne znajući što će sa tolikom brodinom, Želalić ga je poklonio malteškim vitezovima, u čijem posjeduje bilo i ostrvo Malta. Tada je i kapetan Petar Želalić proglašen vitezom malteškog reda.

Na brodu je bila ogromna vrijednost skupocjene robe, oružja i 84 hiljade zlatnih cekina turskog plijena i 40 zarobljenih Turaka. Zarobljenike je predao malteškim vitezovima, a ostale vrijednosti je zadržao da podijeli sa svojim drugovima. Kolika je to vrijednost bila vidi se po tome što je Želalić od svog dijela sazidao dvije palate na Malti. U znak zahvalnosti Božjoj pomoći za uspješan podvig, sagradio je na Malti i crkvu Svetog Nikole, zaštitnika pomoraca što je bila i njegova krsna slava. Nije zaboravio ni svoj zavičaj. U Bijeloj je sagradio dvije kuće, jednu malu i jednu veliku sa kućnom crkvicom. To je ostavio bratu Marku, a sigurno mu je ostalo još novca, jer je na Malti zasnovao porodicu. Oženio je Maltežanku Mariju, udovicu njegovog noštroma sa šambeka. Muž joj je poginuo u okršaju sa Turcima kada je pomagao Želaliću u otimanju broda "Kruna otomanska".

Petar Želalić je imao sve uslove da proživi ostatak života sa svojom Marijom u bogatstvu, sreći i zadovoljstvu. Avanturistički duh mu je nalagao da nastavi svoju pomoračku profesiju. Kupio je novi šambek sličan onome kojeg su mu Turci oteli. Odao se gusarstvu isključivo protiv turskih brodova. Svetio im se za dvogodišnje robovanje i ponižavanja koja je morao podnositi. Osvetio je i svoje sapatnike koji su umirali od gladi i bolesti u mračnom potpalublju turskog broda. Osvetio je i svoje drugove koji su poginuli prilikom otimanja broda od Turaka. Nizao je pobjedu za pobjedom, podvige za podvizima, ali sve je ostajalo zasjenjeno grandioznim podvigom koji mu je donio veliko bogatstvo i svjetsku slavu.

Zanimljivo bi bilo saznati sudbinu broda "Kruna otomanska". Tu znatiželjnost možemo samo malo zadovoljiti. Naravno, ime mu je odmah promjenjeno. Malteški vitezovi su ga krstili imenom Santissimo Salvatore" (Presveti Spasitelj). To je toliko uvrijedilo Turke da zamalo nije došlo do mediteranskog rata. Da bi ublažio napetost, francuski kralj Luj XV uputio je na Maltu avgusta 1761. poslanika Valija de Fleurija radi pregovora o otkupu broda. Pregovori su vjerovatno bili uspješni, jer oko toga nije više bilo raspirivanja strasti. O konačnoj sudbini broda nema podataka.

Početkom septembra 1800. Britanci su zaposjeli Maltu. Bilo je to na 40-to godišnjicu Želalićevog podviga, kojeg su i Britanci veoma uvažavali. Iako je imao od čega živjeti i u starosti, dodijelili su mu specijalnu penziju. Ne zna se da li je Petar Želalić na Malti ostavio potomstvo. Jedino se zna da je umro na Malti 1811. g. u dubokoj starosti. Sahranjen je uz temelje svoje zadužbine, crkve Svetog Nikole.

Podvig nad podvizima

Pomorski kapetan grof Jovan Mirković iz Herceg - Novog, u svojoj karijeri nije učinio samo jedan junački podvig. Čitav život mu je bio satkan od rizičnih avantura i hvatanja u koštac sa najvećim opasnostima. Iznad svih, izdvaja se jedan događaj koji spada u nemoguće, ako se ne povjeruje u direktnu Božju pomoć. Pogotovo je nevjerovatan za onoga ko nikada nije čuo za bezgranična srpska junaštva.

Podvig se odigravao čitavu noć između 9. i 10. jula 1800. Sigurno bi ostao zaboravljen kao fantastična izmišljotina da slučaj (ili Bog) nije podesio svjedoka na brodu. Očevidac je bio veoma uvaženi nepristrasni stranac. Njegova svjedočenja su samo upotpunila sliku zbivanja čije su posljedice bile vidljive na brodu i za članove tribunala, koji je utvrđivao što se desilo.

Manje-više je poznato kakav su žilavi otpor pružali pravoslavni Bokelji velikoj Napoleonovoj sili u Boki i oko Boke. Međutim, čak 6 godina prije nego što je Napoleonova armada stigla do Boke, Napoleon je dobio lekciju od Bokelja kakvu do tada nije doživio nigdje u Evropi. Bilo je to doba njegovog uspona, jačanja moći i velikih vojnih pobjeda. Bitke je vodio protiv udruženih snaga Engleza, Austrijanaca i Rusa. Svojim zloglasnim korsarima (ozvaničeni gusari) Napoleon je potpuno držao u blokadi Ligursko i Tirensko more. Neposredno nakon pada Mletačke Republike, u opštem haosu i bezvlašću svak je gusario. Tada o Italijanima nije bilo ni pomena. Sa Apeninskog poluostrva niko se nije usuđivao isploviti na dugu plovidbu. U takvim okolnostima velikog rizika, prevoz je dobro plaćan. Priliku su koristili samo najhrabriji.

Prkoseći svim opasnostima kapetan Jovan Mirković je plovio svojim malim jedrenjakom "Skenderbeg" iz Tunisa ka Livornu. Sreća ga je pratila po toplom ljetnom vremenu. Bez problema je uz povoljni vjetar za jednu noć stigao od Tunisa preko Sredozemnog mora do prvih obala Sardinije. Mijenjajući zastave, plovio je ka sjeveru uz samu obalu Sardinije i Korzike, pa je srećno prebrodio i Tirensko more. U Ligurskom moru, kada se morao udaljiti od obale, presreo ga je mnogo veći francuski korsarski (u stvari ratni) brod.

Na jedrenjaku kapetana Jovana Mirkovića bilo je samo 12 mornara, dva dječaka i jedna porodica putnika. Brod je bio naoružan sa 6 malih topova "šestofuntaša", bez artiljeraca. Svakome topu su bila potrebna dva artiljerca. Tu ulogu su preuzimali mornari. Ako bi svi topovi dejstvovali, ne bi imao ko upravljati sa jedrima. Zato je kapetan Mirković upotrebio svu svoju vještinu da umakne bržem i jačem brodu. To je čitav dan uspijevao naglo mijenjajući pravac, jer je to lakše izvesti manjem nego većem brodu. Nadao se da će mu noć pomoći da umakne. To su znali i uporni progonitelji, pa su sve preduzeli da prije mraka obave lak posao.

Francuski brod je imao 18 velikih topova i preko stotinu izvježbanih nemilosrdnih gusara. Mogli su topovima potopiti "Skenderbega", ali im je važniji bio plijen. Pogotovo kad nisu očekivali jači otpor. Korsari su uspjeli prije noći da se približe "Skenderbegu" na domet ganča. Na toj udaljenosti su topovi neupotrebljivi. Praštale su puške, a tanad fijukala oko ušiju. Prvi pokušaj agančavanja nije uspio, jer je posada "Skenderbega" uspjela presjeći konope i dugim motkama odbiti napadački brod. Pri tom je kapetan Mirković ranjen u desnu ruku. U ponovljenom približavanju bačeno je na desetine gančeva. Kapetan Mirković je sabljom u lijevoj ruci presjecao konope istovremeno komandujući paljbom, jer brodom više nije trebalo upravljati. Najzad se desilo ono što se moralo desiti. Dva broda su se sljubila bokovima i nastala je nadljudska bitka na smrt ili život. Ispaljene su i kratke puške zapašnjače. Za njihovo ponovno punjenje nije bilo vremena. Nastavljena je borba na nož, što bi se reklo "prsa u prsa". No taj izraz u ovom slučaju nije prikladan, jer je bila navala više od deset prsa na jedna prsa.

Nakon napornog cjelodnevnog manevrisanja jedrima radi uzmicanja napadaču, posada "Skenderbega" je već na početku neposredne bitke bila iscrpljena. To nije važilo i za napadače, jer ih je bilo dovoljno da se mijenjaju i odmaraju. Kapetanu Jovanu Mirkoviću nije ni padalo na pamet da moli za milost i ponudi otkup za živote ljudi sa njegovog broda. Nije mu mnogo bio važan ni spas broda i tereta, jer je i jedno i drugo bilo osigurano i u Livornu i u Trstu. Iako su mogućnosti za pobjedu bile ravne nuli, kapetan Mirković je umjesto poniženja izabrao borbu. Bljeskala su sječiva toliko izmiješanih mornara obje posade, da je bilo trenutaka u noćnoj tmini u kojima se nije znalo ko koga sječe. Za takvu pometnju krivo je i piće, kojim su se gusari ohrabrivali pred napad

U toku borbe je kapetan Mirković zadobio još jednu ranu, koju nije imao vremena ni da previje. Bio je obliven krvlju, od svoje i tuđih rana, kao i većina mornara s oba broda. I kada je potpuno iscrpljen pao, ležeći na palubi i dalje je komandovao i osokoljavao svoju posadu. Razlijegali su se vrisci ranjenih, tupo pljuskala u more tijela poginulih. Takvu sudbinu su doživjeli i zapovjednik i navigacioni oficir francuskog broda. Pred zoru su obje posade bile potpuno iscrpljene. Na francuskom brodu je ostalo na nogama samo 5—6 mornara. Napadači su sami presjekli preostale konope od gančeva da bi se brodovi razmakli.

Dan je osvjetlio užasnu sliku na "Skenderbegu". Palubu su prekrivali leševi, a sve je bilo crveno od krvi, od ferala do jedara. Među poginulima su bila i dva Mirkovićeva mornara. Osim kapetana Jovana Mirkovića, od njegove posade je ležalo još pet teških ranjenika, nesposobnih za bilo kakav rad. Svi ostali su zadobili rane, ali su bili pokretni. Komandu nad brodom je preuzeo Jovanov mladi sinovac Simeon Mirković. Prva mu je komanda bila pranje i previjanje rana. To su morali lakši ranjenici prvo uraditi težim ranjenicima, pa onda jedan drugome. Drugi zadatak je bio da skinu oružje i vrijednije stvari sa poginulih i da ih pobacaju u more, prije nego što se usmrde na ljetnoj žegi. Treći zadatak je bio da kako - tako zakrpe izbucana jedra i povežu njihove ispresijecane konope. Sve je to morao uraditi Simeon Mirković sa još samo tri mornara, dva dječaka i jednim putnikom. I to onako iscrpljeni danonoćnim naporima, borbama i pod bolovima svoji hrana. Tek nakon toga, umjesto poginulog kormilara sam je prihvatio kormilo i izdao zapovjedničke komande, koje su jedva nekako dovele oštećen brod do Livorna.

Sve je ovo potvrđeno na raspravi pred tribunalom u Livornu 13. avgusta 1800. uz svjedočenja očevidaca. Među njima su bila dva ranjenika posade francuskog broda. Otkrili su ih prilikom bacanja mrtvih u more pa im je Simeon Mirković poštedio živote. Ključni svjedok je bio putnik "Skenderbega", danski konzul pri tuniskom praviteljstvu. Nalaz tribunala je ovjerio general-major De Lavilette, lučki komandant Livorna.

Na bezimenom korsarskom brodu ni članovi posade nisu znali imena zapovjednika i časnika. Nažalost, osim Markovića, ostali su bezimeni i članovi posade "Skenderbega", iako su za podvig jednako zaslužni kao Mirkovići. Čak i više oni koji su dali živote. U ovom vijađu "Skenderbeg" nije izvršavao nikakav zadatak za Austriju, niti je plovio pod austrijskom zastavom. Ipak je bečki ćesar Franc II bio oduševljen ovim podvigom, jer su Bokelji tada bili austrijski podanici. Kapetana Jovana Mirkovića je odlikovao "Velikom zlatnom medaljom na zlatnom lancu". Mladog Simeona Mirkovića je odlikovao "Zlatnom medaljom na odličnom vojničkom traku". Svim ostalim članovima posade i rodbini poginulih dodijelio je srebrne medalje za vanrednu hrabrost. Pohvalno svjedočanstvo za ovaj podvig uručeno je Mirkovićima i u Veneciji 16. maja 1801. da ostane "vječna slava ovoj odličnoj porodici" koja je osim Jovana i Simeona dala još niz velikih junaka. Jovan se oporavio i živio još 40 godina. Umro je 22. juna 1840. daleko od svoje Boke.

Grbljanin - prvi naš navigator oko svijeta

Naša literatura uporno ističe kapetana Iva Visina iz Prčanja kao "prvog Jugoslovena koji je oplovio zemaljsku kuglu". Tu je riječ o SFRJ prije njenog raspada. Vojna i Pomorska enciklopedija ustupile su Visinu posebne enciklopedijske jedinice. Kapetana Stevana Vukotića iz Bratešića (Grbalj) uopšte ne pominju. Ne pominju ni jednog od čitave plejade pomorskih kapetana i admirala iz čuvenog junačkog bratstva Vukotića.

Visin je imao 46 godina 1852. kada je iz belgijske luke Antverpen krenuo na daleki put. Nije krenuo sa ciljem istraživanja, otkrivanja novih plovnih puteva ili u pokušaju da obori neki rekord u putu oko svijeta. Tuda ga je vodio trgovački posao od luke do luke ranije korišćenim i provjerenim plovnim putevima. Vratio se 1859. g. i to ne u istu luku iz koje je krenuo na daleki put nego u Trst. Iste godine se vratila i austrijska fregata "Novara". Krenula je dvije godine ranije sa ciljem da oplovi svijet u sklopu obuke kadeta. Među 350 članova posade bila je trećina Dalmatinaca i Bokelja. Trebalo im je pet godina manje nego Visinu da oplove svijet. Visin nije jedini tada oplovio svijet, ali mu pripada primat jer je sam vodio navigaciju broda.

Stevan Vukotić je imao svega 23 godine kada je 1823. g. krenuo na put oko svijeta kao navigacioni oficir. Bilo je to više do tri decenije prije Visina. Istina, on je plovio pod ruskom zastavom, a Visin pod austrijskom. Visin je glorifikovan kao "naš" junak, a Vukotić je zanemaren kao da nije naš.

Kada je proslavljeni ruski zastavnik Jovan Vukotić, nakon osvajanja Korčule od Napoleonovih Francuza, poveo sinove i sinovce na školovanje u Rusiju, među njima je bio i Stevan Mihajlov Vukotić. Kao kadet u Pomorskom korpusu ruske ratne mornarice na Krimu, Stevan je znatno odskakao od svojih kolega. Po godinama je bio na začelju, a po uspjehu na čelu svoje klase. Imao je 20 godina kada je njegova klasa proizvedena u čin garde marina. I u službi je napredovao kao što se isticao u školi. Nakon tri godine prakse od završetka školovanja, vanredno je proizveden u navigacionog oficira, dok su ostali iz njegove klase u taj čin proizvedeni 2 do 4 godine kasnije.

Unapređenje Stevana Vukotića je bilo vezano za složeni poduhvat koji se priprema. Najboljem u klasi Stevanu, ukazano je povjerenje da kao navigacioni oficir vodi istraživački brod "Predprijatije" u stručnoj ekskurziji. Brod je imao 140 članova posade i 5 naučnika. Glavni cilj ekskurzije je bio put oko svijeta. To je bila i provjera osposobljenosti posade svakog na svom zadatku, od čega je zavisilo napredovanje u viša zvanja i činove. Naravno, provjeravana je i Stevanova sposobnost i primjena u praksi stečenih znanja. Takva putovanja su uvijek prilika ne samo da se provjere nego da se i prošire znanja. Čast za ukazano povjerenje je bila utoliko veća što je Stevan Vukotić tada tek bio napunio 23 godine.

Brod "Predprijatije" je krenuo na put oko svijeta iz Kronštata pod neposrednim vođenjem navigatora Stevana Vukotića. Preplovio je Baltičko more, pristajao u Kopenhagenu i Portsmouthu. Zatim je prešao Atlantik dijagonalno ka jugozapadu. Pristajao je u Rio de Ženeiru, oplovio oko Južne Amerike pored rta Horn i uplovio u zaliv Konception na čileanskoj obali. Nakon kraćeg zadržavanja prebrodio je Pacifik kroz arhipelag Taumutu, svratio u Petropavlovsk na Kamčatki i opet se uputio na zapad do ostrva Sinta na obali Južne Aljaske, pa dalje do San Franciska i Kalifornije. Slijedilo je ponovno prebrođavanje Pacifika do Havajskih ostrva, Mikronezije, Filipina. Iz Pacifika je prešao u Indijski okean, pa prema Južnoj Africi, oplovio oko opasnog rta Dobre Nade. Ka sjeveru je plovio zapadno od Afrike, svratio na ostrvo Svete Jelene, prešao Atlantik, još jednom pristajao u Portsmouthu i Kopenhagenu, da bi nakon trogodišnjeg putovanja srećno uplovio u luku Kronštata iz koje je i krenuo. Maršruta mu je bila unaprijed zadana, a prosječno vrijeme izračunato. Maršruta je strogo poštovana, a brod se vratio prije očekivanog vremena. Za jedrenjak veliku ulogu je igrala sreća: povoljni vjetrovi, a bez katastrofalnog nevremena. Sama sreća bez znanja ne bi mogla voditi brod složenom maršrutom oko čitavog svijeta i srećno ga dovesti do odredišta. To je znala i vrhovna komanda ruske mornarice, koja je Stevanov podvig ocijenila najvišom ocjenom. Naravno, tome je doprinio i svaki mornar na svom radnom mjestu.

U Kronštatu je posada broda "Predprijatije" dočekana sa najvećim počastima. Svi brodovi u velikoj luci bili su okićeni nizovima signalnih zastavica. Lagano približavanje broda obali praćeno je piskanjem sirena sa svih brodova uključujući i slavljenički brod. Povremeno su nadjačavale gromoglasne promukle trube za maglu i najzad salve topova u čast posade i njihovog podviga. Na pristaništu, uz mnoštvo naroda, bili su postrojeni novi kadeti, vojna muzika i mnoštvo oficira najviših činova, koji su disciplinovano čekali da mlađima od sebe čestitaju na uspjehu.

Mladi cirkum navigator Stevan Vukotić dokazao je svoje izvanredno poznavanje geografije, astronomije, navigacije i meteorologije, ali i vanrednu sposobnost snalaženja u složenim situacijama. Za ovaj podvig je odlikovan ordenom "Svete Ane II reda na ogrlici". To visoko odlikovanje, još na ogrlici, dodjeljivano je samo za izvanredne podvige i to pretežno oficirima starijih godina i viših činova. Stevan Vukotić je bio najmlađi po godinama koji je do tada okićen tim odlikovanjem. Za ovaj podvig je dobio i rješenje o posebnoj novčanoj nagradi, ne jednokratnoj nego za sve naredne godine koje bude proveo u službi ruske ratne mornarice.

Nakon zasluženog nagradnog polugodišnjeg odmora Stevan Vukotić je preveden u Pomorski korpus za predavača kadetima pripremanim za navigatore. Stečeno znanje je trebalo prenositi na mlađe. Godinu dana kasnije proizveden je u čin lajtnanta. Tada su kadeti izvodili praktičnu obuku na komplikovanom školskom jedrenjaku "Golubka". Za zapovjednike školskih jedrenjaka uvijek su postavljani stariji i iskusni pomorci, "morski vuci". Godine su bile važne i zbog znanja, ali i zbog autoriteta. Pomorce je oduvijek više privlačila plovidba nego profesorska uloga. Stevan Vukotić je imao samo 29 godina kada je postavljen za zapovjednika školskog jedrenjaka "Golubka". Provjeravao je znanje tek proizvedenih gardemarina kroz praktične vježbe ploveći između Kronštata i Petrovgrada. Godinu dana kasnije komandovao je brodom "Kulm" na specijalnim zadacima po Finskom zalivu. Imao je 31-u godinu kada je proizveden u čin kapetan - lajtnanta. To je bio visoki čin u ruskoj carskoj mornarici. Malo je onih koji su unapređeni u taj čin mlađi od 40 godina.

Prevelika naprezanja, kako fizička tako i umna, uvijek uz veliki osjećaj odgovornosti, iscrpljivala su Stevanovo zdravlje. Na svoju veliku žalost, po odluci konzilijuma vojnih ljekara, morao je napustiti brod i navigavanje. Ostao je kao predavač u učilištu na kopnu, a drugi su ocjenjivali praktični rad u plovidbi. Iako ga taj rad nije oduševljavao, pokazao se kao izvrstan pedagog. Bio je omiljen kod kadeta i gardemarina. Da ga je poslužilo zdravlje i da je duže živio sigurno bi se još više proslavio i dogurao do najviših činova u ruskoj ratnoj mornarici, kao njegovi rođaci Vukotići. Umro je veoma mlad u 33. godini života.

Dakle, trećinu vijeka (33 g.) ranije od slavom ovjenčanog Iva Visina, svijet je oplovio navigatorskom vještinom Stevan Vukotić. Za trećinu vijeka ranije, u ono doba su plovni putevi bili manje ispitani i više opasni. Vukotić je vodio brod zadatim maršrutama, kraćim ali težim pravcima i za razliku od Visina, vratio se u istu luku iz koje je isplovio. Visinov podvig nije za potcjenjivanje, ali moraju važiti jednaka mjerila zasluga i za druge.

Brzi uspon luštičkog pomorca

Zagonetno je zašto su se luštički pomorci za vrijeme austrougarske vladavine, više vezivali za istarske i kvarnerske nego za bokeljske brodove. Možda zato što je u Trstu postojala jaka kolonija Bokelja (trgovaca i pomoraca), ili što su u Trstu polagali pomoračke ispite. Svakako je razlog i to što su stariji luštički pomorci kod sebe prihvatali mlađe, pa se tako i mladi Petar Zambelić našao na jedrenjacima iz Lošinja. Rođen je 1849. a pomorac je postao 1860. g. sa nepunih 12 godina života.

Petar Zambelić je bio izdanak poznate luštičke porodice, a ime je dobio po prvom Zambeliću rođenom u Luštici. Nije naslijedio samo tradicionalno ime nego i profesiju svoje familije. Uz druge Luštičane, starije pomorce, prošao je mukotrpan pomorački put kroz kojeg su svi pomorci morali proći, samo što je neko napredovao brže, a neko sporije. Prvo je bio "pikolo", svačiji sluga na brodu, ali već tada ga je zapazilo iskusno oko starog "barbe", zapovjednika broda, pa je Petar Zambelić preskočio mnoge stepenice uspona od pikola do časnika.

Mladi Petar je bio vrijedan, savjestan i bistrouman, a ispoljavao je žarku želju za učenjem. Divio se i zavidio barbi kako uspješno vodi jedrenjak kroz maglu, po noći i po svakom nevremenu, između mnoštva dalmatinskih i grčkih ostrva. Vidjevši u Petru zahvalnog učenika, barba ga je uzeo kod sebe na komandni most, pa je Petar imao bolju priliku od ostalih da brže savlađuje navigaciju, astronomiju, kartografiju, geografiju i meteorologiju. U slobodnim smjenama i u lukama, Petar je učio pomorsko pravo i strane jezike. Ubrzanim obučavanjem talentovanog Petra, barba je i sebi olakšavao posao, jer je sve češće mogao spokojno spavati, ne ustručavajući se svoj brod golobradom mladiću povjeriti. Petar je to povjerenje sa ponosom i radošću prihvatao, uprkos ogromnoj odgovornosti, zbog koje je trebalo i mnogo hrabrosti.

Petar Zambelić nije još bio napunio ni 22. godinu života, kada je, kao zapovjednik broda, sa svim ispravama kapetana duge plovidbe, krenuo preko okeana za Južnu Ameriku. Bio je to grčki trgovački brod i srećno je stigao u Buenos Aires. Tamo je već bilo dosta Bokelja i Dalmatinaca, koji su stvarali argentinsku mornaricu, ne samo trgovačku nego i ratnu. Tražili su se sposobni i hrabri ljudi, a to su za Petra Zambelića bili novi izazovi.

Znatiželjni avanturista, kapetan Petar Zambelić, dobrovoljno se prihvatio najtežih zadataka: istraživanja opasnih prolaza Magelanovim moreuzom, u kojem su mnogi pomorci ostavili živote, uključujući i neke Bokelje. Uz taj posao strasno se zainteresovao za lov na tuljane, što je bilo i veoma unosno. Upuštao se i u nevjerovatno odvažne pustolovine: sprijateljio se sa poludivljim domorocima i sa njima trgovao. Kitnjaste i svjetlucave drangulije oduševljavale su urođenike, tako da je kapetan Petar od nepovjerljivih neprijatelja stvorio prijatelje i pomagače u istraživanjima. Zahvaljujući njima, otkrio je i neke lokacije zlatonosnog praha, što je bio glavni razlog naseljavanja tih krajeva bijelim doseljenicima.

Već u prvim istraživačkim plovidbama, kapetan Petar je pronalazio plovne puteve, iz kojih se niko prije njega nije živ vraćao, ili se nije usuđivao uplovljavati u nepoznato. Time je Petar postao cijenjeni pilot vodič mnogim brodovima, čiji su kapetani bogato nagrađivali sigurne vodičke usluge. Isplatilo im se to, jer je zaobilazna plovidba trajala nekoliko dana duže, za toliko su bili i veći troškovi, a rizik ništa manji nego prečim kanalima kojima je brodove provodio kapetan Petar Zambelić.

Proslavljen i bogat, a uz to još veoma mlad, kapetan Petar je postao dobra prilika za udavače, pa nije mogao izbjeći ženidbu, iako to nije odgovaralo njegovom nemirnom istraživačkom duhu. Oženio se sa Marijom Virđinijom, lijepom kćerkom francuskog doseljenika, uglednog trgovca, koji se sa Petrom upoznao kroz poslovne veze. Tada je Petar imao svega 26 godina, pa ga ni brak nije mogao odvojiti od istraživačkih izazova. Porodica mu je bila samo odmor između dva uzbudljiva vijađa.

Svaki detalj iz života mladog istraživača, kapetana Petra Zambelića, bio je toliko važan, da je u čileanskoj istoriji zabilježeno i kada je bila njegova svadba. Odabran je početak proljeća, subota i nedjelja, 20. i 21. marta 1875. A, dvije godine kasnije, ugledni časopis "Revista Chile", pisao je o Petru Zambeliću kao velikom istraživaču, nabrajajući njegove mnogobrojne zasluge. Čileanci su se sa njim hvalisali svojatajući ga kao svog podanika, što je bilo odlučujuće da neka sporna ostrva oko najjužnijeg rta Horn ostanu u sastavu Čilea. Njih je kapetan Petar Zambelić detaljno istražio i unio u pomorske i druge geografske karte Čilea, neobično važne za pomorstvo čitavog svijeta. Po nalogu guvernera Don Karla Vuda, 6. decembra 1878. izvršen je popis stanovništva, na kojem se, kao stalni stanovnik Magelana, našao i Pedro Samblich, kako su tamo nazvali Petra Zambelića. Malo iza toga (1880. g.) kapetan Pedro je postao i brodovlasnik. Kupio je novi istraživački brod "Royo", što znači "Grom". Svojim brodom je nastavio istraživačke radove za svoj račun.

Za razliku od tuđih brodova, koje je morao provesti plovnim putevima koji su već ispitani, kapetan Pedro je svoj brod uvijek uvodio u još neispitane kanale. Nije čudo što se u takvim prilikama često našao u slijepim rukavcima, ili u vodama neprohodnim za brodove. Takvim otkrićima se radovao jednako kao kad je pronalazio bezbjedne prolaze, jer je u pomorske karte mogao unijeti podatke o područjima u koja ne treba uplovljavati.

Osim plovnih puteva, Pedro je na moru otkrivao i lovišta na tuljane, ali se nije ograničio samo na istraživanja onog što je na moru. Na kopnu je istraživao zlatne i druge rude, kao i lovišta na nutrije, vrstu glodavaca sa skupocjenim krznom. Iako je bio strastveni lovac, a uz to je lov na tuljane i nutrije bio vrlo unosan, Pedro svoja otkrića nije sebično čuvao kao ličnu tajnu već je sve podatke stavljao na raspolaganje čileanskoj vladi. Za uzvrat, ta vlada ga je proglasila najboljim poznavaocem morskih kanala i područja Patagonije i Ognjene zemlje.

Kapetan Pedro je otkrio jedan potpuno novi važan plovni put, od ulaza u Magelanov moreuz i kanal Falos, u čitavoj dužini do tjesnaca Trinidad. Istraživao je najrazuđenije kanale (Baglenero, Beogle, Bigl, Cocburn, Gonsales), zalive (Almrantesgo, Otvej, Skayring), rijeku Rio Grande, ostrvlje Guayatecas, prolaze oko ostrva (Doson, Navarion, Ostea) i još na stotine manjih kanala i rukavaca - ko bi ih sve nabrajao.

Osim toga što je bio vrhunski ekspert za navigaciju i kartografiju, vrsni poznavalac matematike, astronomije i pomorskog prava, kapetan Pedro je bio talentovan za strane jezike. Korektno je govorio čak osam stranih jezika: engleski, španski, italijanski, grčki, turski, arapski, holandski i njemački. Sporazumijevao se još i na ruskom i francuskom. Naravno, u Čileu je strani jezik i njegov maternji srpsko-hrvatski. Sve je to Petar Zambelić postigao samouk, sa svega 4 razreda osnovne škole završene u Luštici.

Ovom istinitom pričom nisu iscrpljene sve zasluge Petra Zambelića. Ono što čini njegove internacionalne zasluge, pripada zasebnoj priči.

Luštičanin - svjetski slavljenik

Nije čudo što Petra Zambelića mnogi svojataju, pa ga u stranoj literaturi nazivaju "Austrijancem" (jer je došao iz Boke, koja je u njegovo doba bila pod upravom Austrougarske), "Čileancem", "Argentincem", "Južnoamerikancem" itd. Istina, Petar Zambelić je najviše doprinio Čileu, ali njegove zasluge daleko prelaze granice i Čilea i Južne Amerike. Rezultati njegovih aktivnosti koriste čitavom svijetu.

Capitanazo Pedro, kako su u Južnoj Americi nazivali Petra Zambelića, nije bio samo istraživač. Izvanredne sposobnosti su ga dovele na položaj glavnog pomorskog stručnjaka čileanske mornarice i za člana visoke državne komisije za organizaciju plovidbe i obilježavanje plovnih puteva kroz Magelanove tjesnace i okolne rukavce, uključujući izgradnju pristaništa, lučkih objekata, svetionika i svih signalizacija u čitavoj oblasti Punta Arenas-a i Ognjene zemlje. To područje se smatra najkomplikovanijim za navigaciju na čitavoj zemaljskoj kugli, pa je trebalo izgraditi i najsloženiji sistem za bezbjednost plovidbe, za potrebe pomorstva čitavog svijeta.

Ni takve složene i odgovorne dužnosti nisu spriječavale kapetana Pedra da, u posebnim prilikama, provodi brodove kao lučki pilot. Na većim brodovima, koji su u to doba prolazili kroz Magelanov moreuz, malo je kapetanskih dnevnika da se u njima ne pominje ime vodiča kapetana Pedra. On fizički nije mogao stići da vodi sve brodove, paje bilo i drugih vodiča, ali su se pomorski kapetani otimali oko kapetana Pedra, da baš njemu povjere vođenje broda. Nije tražen samo za vođenje trgovačkih nego i većih ratnih brodova, pogotovo u istraživačkim misijama.

Utrci za međunarodnim prestižom, ratne mornarice raznih zemalja, upućivale su svoje brodove u istraživačke misije. Tako je u dnevniku italijanskog krstaša "Caracciollo" zapisano da je ovaj krstaš prošao kroz zvanično još neistražena područja Južne Amerike, zahvaljujući uspješnom vođenju kapetana Pedra Samblicha.

Da ne bi zaostala u istraživačkim misijama, čileanska vlada je povjerila kapetanu Pedru da ratnim brodom "Condor" istražuje one plovne puteve koje je kapetan Pedro već otkrio, ali još nisu bili dovoljno ispitani i ozvaničeni.

O misiji broda "Condor", Glavni pomorski odsjek čileanske ratne mornarice u Valparaisu i izdao je 31. maja 1890. službeni dekret u kojem su određeni zadaci i data široka ovlaštenja kapetanu Pedru kao službenom vodiču. Određena mu je i mjesečna plata od 200 čileanskih zlatnih pezosa, "počev od 1. avgusta do opoziva". Bile su to velike pare, pogotovo kad se zna da je hrana i sve ostalo na brodu besplatno. Generalna direkcija čileanske ratne mornarice imenovala ga je 1893. g. za pilota - eksperta čitave provincije Magelana, a guverner te provincije Diego Duble Almeida, izabrao ga je za svog zvaničnog savjetnika za kolonizaciju i organizaciju novih naseobina čileanskog juga.

U dnevnicima engleskih krstarica "Nasau", a zatim "Sylvia", stoji da su, kao eksperta u istraživačkim misijama, angažovali kapetana Pedra. Obje misije su bile na jugu Južne Amerike, oko Kap Horna i Patagonije sa zadatkom ispravljanja engleskih pomorsko - geografskih karata iz 1828. godine, uglavnom sa onim što je otkrio kapetan Pedro. Osim dobre novčane nagrade, tom prilikom je i odlikovan od engleskog Admiraliteta. U drugim prilikama dobio je visoka priznanja još i od francuskog i italijanskog Admiraliteta.

Kapetan Pedro je prihvatio novčane nagrade od država, kojima je činio velike stručne usluge. To mu je bilo dovoljno, pa entuzijastima, istraživačima i avanturistima, ne samo da nije naplaćivao usluge nego im je izdašno pomagao. Iz ličnog iskustva je znao koliko to znači. Čak i samo jedan savjet, može spasiti život neiskusnima.

Najviše avanturističkih pokušaja nije uspjelo, pa se za njih nije ni saznalo. Uspješni podvizi su ostavljali tragove. Krajem 19. vijeka više nije bio naročiti podvig oplovljavanje oko zemaljske kugle. Amerikanac Josnu Solcum je ipak učinio što do tada nije niko. Bio je prvi čovjek na svijetu koji je sam samcat oplovio zemaljsku kuglu na jedrilici "Spray", čiji je bio on jedini član posade. Ušao je u mnoge leksikone i enciklopedije, te u knjige primata i rekorda. Bez kapetana Pedra, ne bi ni toga bilo. Nakon temeljitih priprema, krenuo je iz Bostona (24. aprila 1895), da bi bez većih teškoća, nakon deset mjeseci, doplovio do Punta Arenasa. Tu su iskrsle nepremostive teškoće, jer se sve nije moglo unaprijed predvidjeti. Bio je doveden u pitanje čitav poduhvat. Po svemu sudeći bi i propao, da nije bilo kapetana Pedra. U svom dnevniku, njega Slocum uzdiže u nebesa, hvaljenjem kao poštenog i iskrenog čovjeka, koji svesrdno i nesebično priskače u pomoć ljudima u nevolji.

Kapetan Pedro je putniku - samotnjaku dao dopunjene pomorske karte, te mnogo korisnih savjeta i uputstava. O tome se nije moglo ništa naći u dotadašnjoj literaturi za pustolove, koji su se spremali na daleka putovanja. Dao mu je nešto pomoćnog pribora, kojeg nije bilo u prodaji. Tu spadaju višešiljni kovani čavli, za zaštitu od nedobronamjernih domorodaca. Kad usamljeni pomorac usidri brod da bi se naspavao, čavle rasporedi po palubi da se na njih nagazi. Teško uočljive žice su služile, kad za njih neko nepozvani zapne, da aktiviraju napunjene puške koje rastjeraju napadače i probude usnulog pomorca. Takvi savjeti od kapetana Pedra, bili su od životne važnosti. Nakon što je Pedro pregledao navigacione instrumente na popravljenoj jedrilici, skinuo je sa svog "soopa" pouzdaniji kompas od onog koji je bio na jedrilici i poklonio ga ovom pustolovu. Dao mu je i veću količinu dimljenog mesa od divljači i prepečenice od brašna. Ohrabrio je pokolebanog putnika, ulivajući mu nove snage i nade da će uspjeti. Pustolov je uspio i svjetsku slavu pobrao.

Uz sve uspjehe, priznanja i odgovorne dužnosti, kapetan Pedro se nije odricao svoje strasti - lova na tuljane. Sredinom novembra 1903. kapetan Pedro je kao pilot vodio galeatu "Kettie L. M." do Ushuay-a. Tu se sa lovcem - trgovcem Bertrandom ukrcao na manji jedrenjak i krenuo prema jugu u lov na tuljane. Kod Walaye-a iznenadni jak udarac vjetra prevrnuo je jedrilicu i more je uzelo svoj danak. Kapetanu Petru Zambeliću bilo je suđeno da u 54. godini ostane da počiva u dalekim morskim dubinama. O tome je 6. decembra 1903. pisao list "El Magallanes", što znači da je pogrešan podatak Predraga Kovačevića, prema kojem je Petar Zambelić stradao 1907. godine.

U časopisima "El Mercurio", "El Diario illustraddo" i drugim publikacijama, pisano je o svjetskim zaslugama Petra Zambelića. O njemu je pisao profesor Don Alfonsko Aguire Humeres, dajući mu istaknuto mjesto u knjizi: "Osvrt na istoriju magelanske teritorije". U knjizi "Kolonija Magelan" čileanskog istoričara Robustona, istaknuto mjesto ima kapetan Petar Zambelić. Mnogi ga upoređuju sa najvećim svjetskim istraživačima: Kolumbom, Magelanom, Vaskom de Gamom. Jedna od glavnih ulica najvažnije luke u Magelanskom moreuzu i glavnog grada provincije Magelana, Punta Arenasa, nosi ime kapetana Pedra Samblich-a.

Kapetan Petar Zambelić je imao mlađeg brata Đura, koji je ostao da živi u Luštici. Đuro je bio oženjen Stanom, sestrom čuvenog luštičkog proroka Nika Markovog Urdešića. U Luštici je Đuro bio veoma cijenjen domaćin, ne zbog slavnog brata nego zbog svog ličnog ugleda i autoriteta. On je bio i posljednji predsjednik Luštičke opštine (1938—1941). Đurov sin Joko školovan je u inostranstvu i tečno je govorio sedam jezika Joko Đurov sa ženom Nevenom imao je dva sina, sudiju Đorđa i pomorca Petra Petar je naslijedio i ime i profesiju slavnog pretka.

Drugo poglavlje u srpskim ustancima

Pokretači Karađorđevog ustanka

Često se može pročitati daje "srpski ustanak snažno odjeknuo svugdje gdje žive Srbi". Ako je riječ o inostranstvu, najprije se to moglo odnositi na Trst. Međutim, ima realnih osnova za razmišljanja o suprotnom smjeru uticaja. Razmatranjem tadašnjih zbivanja i onoga što im je prethodilo, može se reći i ovako: U Srbiji je odjeknulo ono što su inicirali, podstrekavali i svestrano pomagali Srbi iz Trsta.

Nije lako prihvatiti ništa što je potpuno suprotno ukorijenjenom ubjeđenju i naučnim tumačenjima, ali to ne smeta da se ispriča priča u kojoj nije ništa izmišljeno.

Trst je bio velika i važna austrijska luka, pa nije čudo što se tamo našlo mnogo Bokelja, kao i u Veneciji. Za razliku od Venecije gdje su se više koncentrisali bokeljski katolici, u koloniji Bokelja u Trstu bilo je više pravoslavaca. Po padu Mletačke Republike Trst je postao još veće stjecište bokeljskih Srba. Tamo Srbi nisu bili obalski radnici. Bila je to elita pomoraca, sposobnih trgovaca i intelektualaca. Gotovo svi su dobro govorili po nekoliko stranih jezika i imali razgranate mreže ličnih i poslovnih prijatelja širom svijeta.

Uprkos okruženju i snažnim pritiscima, Srbi u Trstu se nisu ni pokatoličili, ni polatinili, ni pogermanili, ni islamizirali. Održavali su svoju pradjedovsku vjeru, običaje, nošnju i čuvali nacionalni identitet ne manje od svoje braće u Srbiji i Crnoj Gori. Od mnoštva srpskih patriota u Trstu, teško je izdvojiti najbolje. Možemo istaći one koji su se najranije angažovali, još za vrijeme Mletačke Republike. To su tri Jova. Knez Jovo Vojinović iz Herceg - Novog, te Jovo Kurtović i Jovo Miletić, oba iz Hercegovine, ali su i oni iz Boke otišli u svijet. Prvi je bio ideolog i organizator nacionalnih aktivnosti, a druga dvojica su bili dobrostojeći materijalni pomagači. Njihova je zajednička zasluga za podizanje srpske pravoslavne crkve u Trstu. Ona je postala moćni duhovni magnet okupljanja tršćanskih Srba. Uz duhovna nadahnuća rađale su se ideje i razvijale aktivnosti u korist svih Srba i njihovog oslobođenja.

Trst je postao najveći centar kapitala Srba, ne samo novčano-materijalnog nego i umno-intelektualnog. Tamošnja srpska komisionarska, trgovinska i brodarska kolonija bila je jedna od najuticajnijih na Sredozemnom moru. Nije bilo lako steći takav ugledu nemilosrdnoj konkurenciji mnogo jačih asocijacija pomorskih zemalja koje okružuju Sredozemno more. Osjećajući Srbe (kao i Jevreje) superiornijim od sebe, drugi su ih na svaki način ometali. Radili su to i pojedinačno i udruženim snagama. Bokeljski Srbi su to savlađivali pregalaštvom i preduzimaštvom. Neprestalna borba protiv moćnijih rađala im je i nove snage, koje su pomogle i naporima za oslobođenje Srbije.

Osim Bokelja, u srpskoj koloniji u Trstu drugi po brojnosti su bili Hercegovci. U Trst su odlazili pod uticajem Bokelja, bokeljskim brodovima i tamo uživali pomoć Bokelja do svog osamostaljenja. Hercegovci i Bokelji iz Zapadne Boke po ničemu se nisu razlikovali. Poticali su iz istih krša, gajili su jednake nacionalne osjećaje, mnogi su bili i u rodbinskim vezama. Turske zulume u Hercegovini tako su dobro zapamtili da im nikad neće moći oprostiti. Za bokeljske Srbe, Turci su bili i na moru velika opasnost, kako u gusarstvu tako i u konkurenciji. Nije čudo što se u srpskim mislima Bokelja stvarala i razvijala ideja za protjerivanje Turaka iz svih srpskih zemalja. Za takve ideje i njihovu realizaciju bilo je više materijalne i umne podloge kod tršćanskih Srba nego kod nepismene srpske raje pod turskim jarmom.

U srpskoj koloniji u Trstu bilo je veoma cijenjenih Bokelja raznih profesija. Tako je Joko Matišorović iz Savine bio lični učitelj egipatskog potkralja Said-paše. Doktor Nikićević iz Herceg-Novog bio je lični ljekar italijanskog potkralja Eugenija Beanharnaisa. Među tršćanskim uglednicima se isticao Marko Kvekić sa Posa. On je bio otac knjeginje Darinke, odnosno tast crnogorskog knjaza Danila. U literaturi se redovno ponavlja podatak da je knjeginja Darinka iz "ugledne trgovačke porodice iz Trsta", bez objašnjenja da je porijeklom Bokeljka. Istog porijekla je i Rade Kvekić, višegodišnji narodni poslanik u Zadru i Beču. Među najčuvenije tršćanske trgovce ubraja se Srbin iz Morinja Tomo Milinović, koji je i sebe i svu svoju bogatu imovinu uložio u borbu za oslobođenje Srbije. Najistaknutiji tršćanski brodovlasnik iz srpske kolonije u Trstu bio je Spiridon Špiro Gopčević iz Boke. Imao je 11 brodova u svom vlasništvu. Najbolji brigantin mu je nosio ime "Car Lazar". Među svestranim intelektualcima Trsta isticao se astronom, publicista i istoričar Špiro Gopčević mlađi. Opisao je veze Srbije sa Rusijom u prelomnim događajima srpskih ustanaka. To nije sve. Pomenuta je samo po jedna ličnost iz raznih profesija, a samo pomoraca bokeljskih Srba u Trstu je bilo preko stotinu.

Za održanje nacionalnog identiteta Srba u Trstu i širenje ideja za oslobađanje svih Srba značajnu ulogu je odigralo pravoslavno sveštenstvo. Najistaknutiji među njima je bio Dositej Obradović. Iako i njegove najstarije korijene možemo naći u Boki, ne možemo ga smatrati Bokeljem, ali se on najviše družio sa Bokeljima. Nije ni čudo ako se zna da je veoma mlad, kao 12-godišnjak, boravio u manastiru Podmaine u Budvanskom području. Tu je stekao i prva usmjerenja koja će ga voditi po svijetu i dovesti do nivoa jednog od dva zvanično neproglašena srpska svetitelja (drugi je vladika Rade). Tačno deset godina kasnije, u manastiru Stanjevići u Poborima, za jeromonaha rukopoložio ga je crnogorski vladika Vasilije Petrović. Prije toga Dositej je kraće vrijeme boravio u Kotoru i u manastiru Svete Petke u Mainama. Sve su to nekada bili bokeljski manastiri. Iz Boke se i otiskivao u svijet na brodovima pravoslavnih Bokelja.

Kad se sve ovo zna, postaje jasno zašto se baš u krugovima srpske kolonije u Trstu rodila, sazrela, izbistrila i formulisala sudbonosna ideologija kidanja lanaca porobljenih naroda, ne samo srpskog. To je bio početak izbacivanja Turaka sa Balkana i sumrak ere njihove vladavine na tim područjima. Bez obzira i na neke druge faktore koji su uticali na dizanje ustanka, Karađorđe nije podigao ustanak. On je samo izabran za vođu ustanika i nije imao nikakve druge ideje i ciljeve osim onih formulisanih u srpskoj koloniji u Trstu. Ono što se u Trstu začelo, a u Srbiji razbuktalo, preko Trsta je svijetom raznošeno, pri čemu su glavni "raznosači" opet bili Bokelji.

Bila bi mršava pomoć Srbiji da su im iz Trsta tekle samo ideje i uputstva. Iz Trsta je tekla i veoma značajna materijalna pomoć, kao i pomoć u ljudstvu. Srbi iz Trsta su bili prvi van granica ondašnje Srbije, koji su pohitali u pomoć ustanicima. Među njima je bilo boraca, ali i onih koji su zauzeli visoke položaje u ustaničkoj Srbiji. Tako je Risto Petrović postao glavni oficir za vezu"Praviteljstva" - kako se nazivala ustanička vlada. Iz Trsta je tada otišao u Srbiju i Dositej Obradović. Kao 62 - godišnji prosvjetitelj, poliglota i po mnogo čemu već tada proslavljen, mnogo je doprinio ugledu ustaničke Srbije u svijetu. Od neprocjenjive vrijednosti ustanicima su bila njegova široka poznanstva i veze u najvišim evropskim vrhovima. To se odnosi i na njegove mudre savjete. Još u toku Karađorđevog ustanka osnovao je u Beogradu Veliku školu. Među prvim učenicima u toj školi bili su Karađorđev sin Aleksije i Vuk Stefanović Karadžić.

Najzad, i Karađorđe ima bokeljske krvi. Izdanak je jednog od 8 sinova proslavljenog ratnika i uzornog domaćina Tripka Gurišića iz sela Veljeg Dubokog u Rovcima. Svi rovački starosjedioci, uključujući Gurišiće (ili Đurišiće), potiču od Nikše, osnivača Nikšića. Nikša je iz Krtola u Boki. Njegov otac, vojvoda i ban Ilija, bio je oženjen Jevrosimom, kćerkom Stefana, odnosno unukom Vukana Nemanjića.

Prvi Karađorđev snabdjevač

Prvi srpski ustanak nije odjednom buknuo. Otpor Srba turskim tlačiteljima je započeo kada su Dahije ukinule povlastice koje je sultan priznao Srbima. Pojedinci i manje družine odmetali u se u hajduke, ali njihove akcije nisu bile organizovane i povezane. Tokom 1802. i 1803. g. bitke hajduka protiv janičara i dahija svodile su se na prepade i odmazde s jedne i druge strane. Opšti Karađorđev ustanak je započeo februara 1804. a već krajem marta počela je stizati ustanicima znatnija pomoć iz Trsta.

Najnesebičniji i najzaslužniji pobornik za srpsku stvar među članovima kolonije Srba u Trstu bio je Tomo Đurov Milinović. Rođen je 1770. g. u Morinju. Kao mnogi Bokelji, već u 16. godini je postao "pikolo" na jedrenjaku i otisnuo se u svijet. Iako o njemu i njegovom doprinosu srpskoj borbi za slobodu ima i pisanih izvora, zanemaren je u srpskoj istoriografiji. Veoma malo mu je dato mjesta i u zvaničnoj istoriografiji Boke i bokeljskog pomorstva. On zaslužuje više.

Tomo Milinović je bez ikakve školske naobrazbe postao istaknuti pomorac cijenjeni pomorski trgovac, brodovlasnik, pa vlasnik čitave mreže trgovačkih i skladišnih objekata u Trstu. Širio je svoje trgovačke mreže i po drugim gradovima Austrije, a poslovne veze je održavao čak do Odese. Imao je sve uslove da živi i najvećem blagostanju, ali njemu materijalna strana nije mnogo značila. Iako je rođen u Mletačkoj Republici, a kasnije bio austrijski podanik, od djetinjstva je gajio visok patriotski osjećaj prema Srbiji. Svoj zavičaj je smatrao srpskim, i ako je Boka tada bila prilično daleko od Srbije i pod drugim carstvom. Da gaji takve osjećaje, nije mu smetalo ni to što je od djetinjstva bio van svog zavičaja i još dalje od Srbije, ploveći po morima i obilazeći svijet. Nije mu smetalo ni to što taj svijet nije bio naklonjen Srbima, ili za njih nije ni znao.

Samouko opismenjen, Tomo Milinović je vanrednom prirodnom bistrinom lako savladao složene pomorske vještine, ovladao svjetskim jezicima (italijanski, njemački, engleski, ruski i turski) i pronikao u tajne umjeća konkurentske trgovine. Nije čudo što je relativno mlad postizao uspjehe i sticao značajno bogatstvo. Malo se bavio pomorstvom. Ono mu je bilo samo odskočna daska za ulazak u vrtlog trgovačkog svijeta i za sticanje kapitala. Za razliku od drugih bogataša, on nije svoje bogatstvo ulagao u gradnju raskošnih palača i vjerskih zadužbina. Novac nije trošio ni u bančenja i provode, odnosno u raskošan i lagodan život. Nije ni gomilao novac, niti ga čuvao u većim iznosima nego što su bili potrebni za uspješno poslovanje. Znatne iznose je ulagao za pomaganje sunarodnika koji bi se našli u nevolji, ili koji su se tek trudili da se snađu i sami zarađuju. Plaćao je za njih putne karte, advokate, kaucije, izvlačio ih iz dugova. Tako je zadužio mnoge Srbe, naročito Bokelje.

Dobrotvor i patriota Tomo Milinović nije ravnodušno slušao vijesti iz Srbije o zulumima Dahija i stradanjima Srba. Uključivao se u sve aktivnosti priprema opšteg ustanka. Srećna okolnost je bila što je i Austrija blagonaklono gledala na te aktivnosti. Naravno, ne zbog Srba nego zbog svojih interesa. Omogućavala je liferovanje oružja i municije Srbiji pod povoljnim uslovima bez velikih opterećenja porezima i carinama. Glavni liferanti su bili tršćanski Srbi, koji su imali razgranate trgovačke mreže širom Austrije. Glavni posao u tim složenim aktivnostima obavljali su Bokelji iz kolonije Srba u Trstu. Glavni snabdjevač je bio Tomo Milinović. Nakon sječe dahija i progona janičara, snabdjevenost ustanika oružjem i vojnom opremom još se više uvećala velikim ratnim plijenom.

Srpska ustanička vojska je bila brojna i hrabra, ali bez oficira sa teoretskim vojnim znanjima nije mogla biti dobro organizovana. U tome su opet pomogli imućni Bokelji iz Trsta, na čelu sa Tomom Milinovićem. Ubjeđivali su i podmićivali ministre i generale dok nisu isposlovali i u tome pomoć Austrije. Austrija je dozvolila svojim oficirima srpske nacionalnosti koje je ona školovala, da se pridruže ustanicima. To su uglavnom bili Srbi iz Vojnih krajina, "rođeni vojnici". Uspostavljena je dobra vojna organizacija, a doticanje znatne materijalne, moralne i intelektualne pomoći iz srpske kolonije u Trstu nije jenjavalo. To je pomoglo da se ustanici ne zadovolje samo sječom dahija. Odlučili su da dalje ne ostanu pokorni Turcima.

Shvativši situaciju, sultan je poslao silnu vojsku na Beograd, pod vođstvom Hafiz - paše. Ta vojska je spremno dočekana i do nogu potučena prije nego što je stigla do Beograda. Bašu to vrijeme je Tomo Milinović tajno boravio kod Karađorđa da vidi što je najpotrebnije ustanicima. Njemu se može pripisati uspješnost u trgovačkom pogađanju sa turskim vojskovođom Alijom Gušancem, koji se sporazumio sa Karađorđem da zajedno brane Beograd od Turaka.

Ni u jednom ratu ne ide sve glatko samo za jednu zaraćenu stranu. U tom slučaju ne bi rata ni bilo. Čim je Tomo Milinović u Trstu saznao za nove teškoće ustanika, on je prestao biti trgovac, jer trgovac nije onaj ko ne traži da mu se roba plati. Vičan trgovačkim poslovima, znao je gdje se što može nabaviti pod najpovoljnijim uslovima. Nije očekivao da mu to ustanici plate. Osim pomoći u naturi, Karađorđu je slao i gotov novac, ne zaboravljajući da se oduži i Aliji Gušancu.

Karađorđe je preko Trsta održavao veze i sa crnogorskim vladikom Petrom Prvim. Veze su funkcionisale i kada se Vladika nalazio u manastiru Savini, pripremajući otpor Napoleonovim Francuzima. Tršćanske veze su funkcionisale kroz poslovno - trgovačke uhodane mreže Toma Milinovića. Iako je i sam bio u ratu protiv silnog Napoleonovog carstva, Vladika je poslao u Sandžak, u susret srpskim ustanicima, nekoliko stotina Crnogoraca. Među njima je bilo i Bokelja dobrovoljaca.

Kada je ustanička vojska ponovo oslobodila Beograd i Šabac na Savi, za komandanta Šapca je postavljen Luka Lazarević. I on je bio porijeklom Bokelj. Bio je lični prijatelj Toma Milinovića, koji je i njemu slao pomoć. Tada je Karađorđe pozvao Toma da se preseli u oslobođeni Beograd i da mu bude pri ruci u organizovanju života ne samo u Beogradu nego i u drugim oslobođenim gradovima. Znao je i Karađorđe koliko je za organizovanje života važna trgovina. Tomo se bez dvoumljenja odazvao. Sve nekretnine u Trstu je rasprodao i otišao u Srbiju da za ustaničke ciljeve uloži i svoj kapitali sebe samoga. Ne namjeravajući da se vraća u Trst, sa sobom je poveo suprugu Marijetu i jedinog sina Đorđa.

Kada je Tomo Milinović sa porodicom napustio Trst imao je svega 37 godina. Znači da je bio u najboljoj snazi kada se može najviše pružiti od sebe. Prije preseljenja u Srbiju, Tomo je pune tri godine i propagandno i materijalno pomagao srpske ustanike. Svestrano angažovan u pružanju pomoći ustanicima i stalnim putovanjima u tom cilju, nije imao mnogo vremena za nove poslove. Odakle se samo uzima, a ne popunjava, to se prazni i siromaši. Ostalo mu je jedino da nekretnine unovči. U nekom bogatom trgovačkom centru i to bi bilo dovoljno kao početni kapital sposobnom trgovcu da obnovi svoju imovinu. U opustošenoj Srbiji to nije mogao očekivati. Mogao je jedino razmišljati: "Gdje je sve otišlo neka ide i taj ostatak."

Svojim trgovačkim iskustvom Tomo Milinović je pružio Karađorđu neizmjernu pomoć i u državnim finansijama. Onemogućio je vještog trgovca Vanberga da utrapi Karađorđu značajnu količinu baruta po dvostruko većoj cijeni od tržišne. U posljednji čas je spriječio isplatu nekom ruskom posredniku za robu koju je Rusija poslala kao besplatnu pomoć. Spriječio je i niz drugih pokušaja špekulacija, a sve to je samo dio od njegovih patriotskih aktivnosti u Srbiji.

Ustanički tobdžija

Tomo Đurov Milinović iz Morinja u ustaničkoj Srbiji dobio je nadimak "Toša". Sam je isticao da je bez ikakve škole. Ostavljao je utisak naivnog. Veoma malo je govorio, naročito u prvim susretima sa nepoznatim ljudima. Mnogo više je slušao što drugi govore. Pri boljem upoznavanju, ili kad je pravo lice djelima pokazivao svak se iznenađivao. Pomorac, trgovac, finansijer, dobrotvor, poliglota, pokazao se i kao sposoban inženjer, organizator proizvodnje, vojskovođa itd. Za snalažljivog, lukavog, oštroumnog, koji malo govori praveći se naivnim, ostala je izreka: "Pravi se Toša."

Pravili su se Toše istoričari koji su pisali o srpskim ustanicima zaboravljajući ulogu Bokelja u tim ustancima. Naročito ulogu Toma Milinovića.

Karađorđe je visoko cijenio pomoć i ostale aktivnosti Toma Milinovića u korist srpskih ustanika. Te aktivnosti su bile korisnije iz inostranstva, nego da je Tomo boravio u Srbiji. Karađorđe ga je pozvao u Srbiju tek kada je Napoleon zauzeo Trst. Od tada je onemogućeno liferovanje ratne i druge trgovačke robe iz Trsta preko austrijske teritorije do Srbije. Svoga "Tošu", Karađorđe je tada poznavao kao sposobnog trgovca, pa ga je zadržao samo za organizaciju trgovine i za brigu o njenom funkcionisanju.

Istina, Toša se najbolje snalazio u poslovima vezanim za trgovinu i promet. Kroz to, i uz dobro poznavanje ruskog jezika, postao je koordinator i tajnih i javnih rusko-srpskih veza. Kao malo govorljiv, najpogodniji je bio za tajne aktivnosti ko je su ostale nepoznate. Javne veze je održavao preko ruskog generala Ivana Ivanoviča Mihelisona. On je bio glavni komandant svih ruskih snaga na čitavom Dunavu. Njegova nadležnost se protezala i na rijeku Savu, a i u Šapcu je ustanički komandant bio Tošin prijatelj Luka Lazarević. Utoliko su koordinacije bile lakše i odlično su funkcionisale, sve dok se Rusi nisu povukli iz Srbije.

Srpska, uglavnom seljačka vojska, oskudijevala je u inženjerima i majstorima tobdžijama. Toša u toj struci nije imao nikakvog obrazovanja, kao uostalom ni u trgovini, ali je za trgovinu imao sklonosti i iskustva. Još kao pomorac u ranoj mladosti na raznim brodovima se nagledao svakakvih topova. Kasnije, kao trgovac, zalazio je u livnice i fabrike oružja. Nije tupo posmatrao samo gotove proizvode kao većina trgovaca koje je interesovala samo cijena i profit. Toša se interesovao kako se prave topovi i kako se postiže kvalitet materijala. Nije tada ni slutio koliko će mu to kasnije biti korisno.

Na osnovu Bukureštanskog mirovnog ugovora ruski stručnjaci su se morali povući iz Srbije. U arsenalu Kalimegdanskog grada ostala je potpuno paralisana livnica bombi, đuladi i topova. Tada je došla do izražaja ranije nepoznata Tošina sposobnost. U tim sudbonosnim i najkritičnijim momentima Toši nije preostalo ništa drugo nego da uđe u livnicu i preuzme na sebe sve organizatorske i inženjerske poslove. Naravno, ne bi to mogao da nije uživao neograničeno povjerenje i da nije dobio najšira ovlaštenja od Karađorđa. Proizvodnja je uspješno nastavljena, a došao je do izražaja i Tošov pronalazački talenat.

Toša je postao konstruktor novog tipa do tada neviđenog topa. Konstruisao je praktični top iz pet djelova, za razliku od dotadašnjih jednodjelnih, ili najviše dvodjelnih. Uz to je podesio da svaki dio topa teži oko 35 kilograma, kako bi ga jedan čovjek mogao iznijeti na svaki položaj dostupan pješaku. Top se mogao jednostavno i brzo sastaviti i odmah dejstvovati, a cijev mu se mogla zamjenjivati kao rezervni dio. Isprobavanja su pokazala da mu domet i razorna moć nisu bili manji od drugih brdskih topova te klase i kalibra. Nažalost, fabrička isprobavanja su bila i jedina dejstva tih topova, jer se na serijsku proizvodnju nije moglo preći. Prva (i jedina) dva ovakva Tošina topa izlivena su malo prije pada Beograda u turske ruke, pa ni njih Srbi nisu stigli upotrijebiti u borbama.

Karađorđe nije morao da bude previše pronicljiv da bi uočio i procijenio Tošine sposobnosti. Nije čudo što ga je postavio za vojvodu svoje garde i za tobdžibašu - komandanta artiljerije srpske ustaničke vojske. Pokazalo se da je iskusni i prirodno obdareni Toša zaista bio od neprocjenjive koristi ustanicima. Njegova pomoć je nekoliko puta bila čak i sudbonosna. Ublažavao je Karađorđevu naglost, savjetovao mu je primjenu lukavstva umjesto srljanja "glavom kroz zid". Primjenjivao je u ratu trgovačke principe, po kojima se teži dobitku sa što manje rizika i gubitaka.

U najvećem broju ustaničkih bitaka važnija je bila srčanost boraca pješaka nego aktivnost artiljerije. Međutim, u jednoj od najtežih bitaka za Deligrad, odlučujuća je bila ustanička artiljerija. To je bila jedina bitka prvog srpskog ustanka za čiju pobjedu je zaslužna prvenstveno artiljerija. Sa njom je komandovao tobdžibaša Toša. Vješto raspoređivani, brzo premještani i smišljeno upotrebljavani topovi, dovodili su Turke do očajanja. Često su bili iznenađeni sa strana odakle nisu očekivali artiljerijski napad. Osmatranja, izviđanja i špijunaže prije početka bitke nisu bili od koristi. Osim toga, sticao se utisak da ustanici imaju više topova nego što su imali, pa je i to Turke zbunjivalo. Tim prije što su imali prethodne tačne i provjerene podatke. Ipak, velika turska vojna nadmoć i u topovima i u pješadiji sve više je dolazila do izražaja. Došlo je do kritične situacije. Čak su i štapski oficiri srpske vojske, školovani u Austriji, predlagali pokušaj proboja iz grada. Procijenili su da ga nije moguće odbraniti. Vojvoda Toša je znao da bi to u brojčanom odnosu snaga bilo za ustanike pogibeljno. U neravnopravnoj borbi na otvorenom polju našlo bi se deset Turaka na jednog Srbina. Odbrambeni zakloni nadoknađivali su manjak u ljudstvu. Da bi dokazao koliko je u pravu, tobdžibaša Toša je preuzeo na svoju odgovornost kompletnu odbranu Deligrada. Trčeći od topa do topa, od šanca do šanca, iz bitke je izašao kao pobjednik. Uz velike gubitke Turci su se povukli.

Nedostatak obrazovanja nije Toši smetao da se druži sa visokim intelektualcima, niti je njima smetalo da sa Tošom budu često u društvu. On se divio širokom znanju prote Mateje Nenadovića, pisca Dositeja Obradovića, pjesnika Sime Milutinovića. Učio je od njih, a i oni su od njega dosta saznali. To su i u svoje pisane radove satkali.

Nakon sloma Karađorđevog ustanka, Toša se sa ustaničkim vođama prebacio u Austriju. Tada u Trstu više nije bilo Napoleonovih vojnika. Trst je ponovo pripao Austriji, pa se Toša sa porodicom tamo vratio. Ali to više nije bio ugledni i imućni trgovac Tomo Milinović. Sve što je imao, za Srbiju je uložio. Teško se razočarao kada je shvatio da u Trstu bez para nema prijatelja. Mukom je uspio da naplati samo dio duga od jednog dužnika i da uplati putne karte. Nije se vratio u zavičaj jer je i Boka bila ponovo predata Austriji. Toša se sa porodicom uputio ka bratskoj Rusiji.

Brodske veze su uslovile da se na proputovanju Toša nekoliko dana zadrži u Istambulu, što je iskoristio za razgledanje grada i njegovih znamenitosti. Posebno je volio razgledati muzeje. U carskoj tophani, zastao mu je dah od iznenađenja pomiješanog sa radošću i ponosom. Na istaknutom mjestu, među posebno cijenjenim ratnim trofejima, ugledao je svoj petodjelni top. Iako je pred povlačenjem iz Beograda naredio da se zakopaju na raznim mjestima, Turci su pronašli oba topa. Jednog su ostavili kao trofej na Kalimegdanskoj tvrđavi, a drugog su dopremili čaku Istambul.

U Rusiji je zajedno sa Karađorđem boravio u Besarabiji. Tamo se družio sa Simom Milutinovićem Sarajlijom i po njegovom nagovoru pisao i u prozi i u stihu, pa tako postao i pisac. Umro je u 76. godini i sahranjen je u Rusiji. Njegov sin jedinac nije imao muškog potomstva.

Karađorđevi mornari

Malo je kome poznato da je Karađorđe u prvom srpskom ustanku imao i odred mornara. Istina, on nije imao more i brodove, ali je imao prave mornare u mornarskim uniformama, Srbe iz Boke.

Dok su u Boki trajali otpori novačenju u "Italsku flotu" u službi Napoleona, u Srbiji je buktao prvi srpski ustanak započet 1804. godine. Bokelji su sa simpatijama pratili oskudne vijesti o borbama svoje braće koji nisu bili tako blizu da bi im se lako moglo priskočiti u pomoć. Pogotovo ne u uslovima okupacije Boke Napoleonovim trupama. U Boki su prve mobilizacije u "Italsku flotu" započele u proljeće 1808. g., a više pisanih podataka o otporu prisilnom novačenju imamo tek od 1810. godine. U tom međuvremenu je Karađorđe osvajao Sandžak i 8. juna 1809. ušao u Sjenicu: a deset dana kasnije, nakon teških borbi, zauzeo je Novi Pazar. U tim borbama je učestvovao i odred dobrovoljaca - mornara. Bili su to prvi srpski "ratni mornari", a što nisu bili na brodovima, to nije od naročitog značaja. Zna se da u ono vrijeme nije bilo stroge podjele na mornare i kopnene vojnike. Često su mornari vodili bitke na kopnu, jer im se oružje i način borbe nije razlikovao na kopnu i na moru.

Sve do Napoleonove okupacije, u Boki nije bilo vojne obaveze, ni uredno vođenih matičnih knjiga, pa nije moglo biti ni sređenih regrutskih spiskova. Na opšte pozive nije bilo odaziva, pa su Francuzi vršili prisilne mobilizacije, uglavnom kroz iznenadne racije. Trebali su im samo zdravi i izdržljivi. U Risnu je među prvima uhvaćen Joko Gavrilov Subotić. Naočit, kao od planine odvaljen, nije mogao ostati nezapažen.

Prisilnu službu na ratnom brodu Joko nije podnosio lako. Buntovničko ponašanje ga je koštalo dva mjeseca "adegauara" - prilagođavanja u mračnom i zagušljivom potpalublju uz svakodnevno ručno ispumpavanje kaljuže sa dna broda. Takav karantin je mnoge neposlušne omekšao. Na Joka je suprotno djelovao, ali se pred časnicima pravio da se popravio. Tajno se povezao sa četvoricom zemljaka na istom brodu. Dogovorili su se da pobjegnu čim im se ukaže prilika. Ona se nije ukazivala, kao što su se nadali, sve dok je brod bio u Boki.

Jedne mrkle kišne noći, dok je brod bio usidren pred Dubrovnikom, na straži se našao Jokov zemljak Spiridon. On se nikada nije ponašao buntovnički pa u njega niko nije sumnjao. Uz brod je bila privezana barka za vezu sa kopnom. Prilika je iskorišćena. Sa četiri vesla bjegunci su se čitavu noć borili protiv velikih mareta i južnog vjetra, koji je duvao direktno u pramac. Upinjali su se da bi se, dok traje noć, što više od Dubrovnika odmakli. Iznureni, mokri, vjetrom išibani, iskrcali su se tamo gdje ih je zora zatekla. Nisu uspjeli uploviti u Boku, ali su joj bili na domaku. Barku su napunili kamenjem i potopili, da ne bude putokaz potjeri. Produžili su pješačenjem.

U Risan im nije bilo povratka, alije Joko dobro poznavao risansko zaleđe. Tamo je saznao da se u okolini krije još bjegunaca sa "Italske flote". Sa njima se povezao i ubijedio ih da im pojedinačnog opstanka nema. Odmetnička družina je utrostručena. Znali su da im nema sloge bez vođe. Jednoglasno su izabrali Joka Subotića za četovođu.

Iz risanskog zaleđa prešli su u Hercegovinu. Tamo su saznali da nisu jedini odmetnici. Za kratko vrijeme Jokova četa je od 15 narasla na 37 momaka, sve kršnijih jedan od drugoga. Većina ih je bila u francuskim mornarskim uniformama.

Da ne bi beskorisno tumarali po hercegovačkim goletima i da bi svoj odmetnički položaj iskoristili na najbolji način, Jokova družina se dogovorila da se svrstaju među kosovske osvetnike. To je značilo da krenu u Srbiju i da se pridruže Karađorđu, o kome se u Hercegovini tada mnogo pričalo. Krenuli su preko planina ka manastiru Ostrogu. U manastir su stigli tačno na Trojičin dan. Prisustvovali su svečanom bogosluženju, svi se ispovijedili, poklonili časnim moštima sv. Vasilija i dali po jedan cekin da im se poju blagoslovena bdenija. Uz igumanov blagoslov i uputstva kako da nastave put, krenuli su dalje. Iguman ih je ispratio riječima: "Neka vas lake noge kao krila nose!"

Preko Vasojevića, Jokova četa je stigla u Sandžak, lako i brzo kao da su ih krila nosila. Pratila ih je sreća. Usput nisu imali žrtava, iako su često sabljama krčili put kroz teritorije koje su držali Turci. Išli su više po osjećaju prema sjevero-istoku, nego orijentisanjem prema nebeskim tijelima, po uputstvima igumana Ostroškog manastira. Tako bi stigli negdje u rejone Užica - Čačka - manastir Žiča. Kao da ih je Bog vodio, mornari su izbili na rijeku Lim baš kod Brodareva. Tu nisu našli brodove, ali su naišli na jednog kaluđera iz Mileševskog manastira. On im je rekao da su tek na pola puta do Žiče, ali da tamo ne moraju ni ići, jer se borbe vode nedaleko, kod Sjenice.

Kod Turaka koji su branili Sjenicu nastala je pometnja kad im je neko njihov dojavio da im se iza leđa preko planine Jadovnika približavaju "crnogorske čete". Ne samo zbog te zbunjujuće dojave nego i u direktnim okršajima, Jokova četa je doprinijela osvajanju Sjenice. Sukobili su se sa ostacima turskih jedinica koje su bježale iz Sjenice u vrleti Jadovnika. Jad ih je tu snašao. Kako su se borili Jokovi junaci, dokazali su sa sedam turskih glava usput odsječenih i voždu Karađorđu pred noge donijetih.

U Sjenicu je Karađorđu pristiglo i nekoliko grupa Crnogoraca i jedna jaka četa iz Krivošija. Njih je poslao Karađorđu u pomoć vladika Petar Prvi, za razliku od Jokove čete, koja je pošla samoinicijativno. Razlikovali su se i po uniformama, pa se Karađorđe mogao podičiti da uz sebe ima i mornare. Da bi se to bolje istaklo, uvrstio ih je u svoju bližu pratnju kad je krenuo ka Novom Pazaru. Na pokret se nije dugo čekalo. Jokova četa se u Sjenici zadržala samo tri dana, a zatim je pratila Karađorđa koji je lično predvodio ustanike.

Novi Pazar je bio najjače uporište Turaka u Sandžaku. Turci su se pripremili da brane Novi Pazar po svaku cijenu, pa su im i trupe bile odabrane. Najteže bitke su vođene nedaleko od manastira Sopoćana. Tu su se Turci pokazali kao silni junaci. Lako je bilo pobjeđivati demoralisane Turke u bježanju, ali da bi se pobijedio silan junak, trebalo je biti još silniji. Takve bitke ne mogu biti drugačije nego nemilosrdne i krvave. Pritoka rijeke Raške nosila je unakažene leševe i jedne i druge sukobljene strane. Bili su to žestoki sudari "prsa u prsa", gdje se nije ginulo od metka, nego samo od oštrih sječiva. Leševi su morali biti unakaženi, pogotovo uz stravičan običaj da su najvažniji ratni trofeji bili odsječene glave neprijatelja. Bezglava ljudska tjelesa su plutala, sudarala se, nasukivala uz obale duž pomenute pritoke rijeke Raške. Da ironija bude veća, ta pritoka se zove Ljudska rijeka.

Za Novi Pazar i u čišćenju terena od razbijenih ostataka turske vojske, Jokova četa "mornara" srčano se borila punih 15 dana, bez prekida, ali i bez uzmicanja. U takvim okršajima niko nije mogao proći bez teških gubitaka. Naravno, najteži gubici su onih koji izgube i bitku, i teritoriju, i ljude, pa su im žrtve uzaludne. Ni pobjednicima nisu lake ljudske žrtve. Jokova četa je u tim bitkama imala značajne gubitke. Bila je više nego desetkovana. Od 37 momaka, 7 ih je izbačeno iz stroja: četiri mrtva i tri teško ranjena. Pojam "desetkovanje" je uobičajen za najveće gubitke, pa vojni rječnik ne poznaje brojnije gubitke. Da ih poznaje, Jokova četa bi bila "dvadesetkovana". Od onih 30 momaka koji su ostali u stroju, nije ni jedan ostao zdrav i čitav. Svi su bili izmrcvareni višednevnim bitkama, neki i toliko da se bez pomoći nisu mogli ni pomjeriti. Svaki je zadobio i po neku lakšu ranu, ili bar ogrebotinu. Tu su prestali biti mornari, jer su im od uniformi ostale samo neupotrebljive rutine.

"Desna ruka" Hajduk Veljka

Hajduk Veljko Petrović proslavio se neustrašivošću kroz hajdučke bitke pod harambašom Stanojem Glavašom. Do tada je bio nepismeno čobanče i sluga. Ni u šumskom hajdučkom životu nije mogao steći šireg znanja osim borbenog iskustva. To iskustvo, uz junaštvo, pomoglo mu je da se istakne u Karađorđevom ustanku. Uvijek je bio na čelu ustanika, dajući lični primjer, pa je zasluženo uvršten u red najvećih srpskih junaka. Usamljen, ne bi mogao postizati pobjede, niti se proslaviti. Tome su doprinijeli oni koje su se uz njega borili i ginuli, a ostali bezimeni. Jedva da je poznata pomoć koju su mu Bokelji pružili i koliko su života položili. Još manje je poznato da i sam Hajduk Veljko vuče korijene iz Boke. O njegovom porijeklu postoje dvije verzije. Po jednoj, on potiče iz bratstva Vlahovića iz Rovaca, a po drugoj iz moračkog bratstva Radovića. Oba bratstva su potomci Nikše, nastojnika Moračkog manastira i rodonačelnika Nikšića. Nikša je porijeklom iz Boke, preciznije s podnožja Nikšine (ili Nišine) glavice u Krtolima. Za svoje dalje porijeklo vjerovatno nije znao Hajduk Veljko, ali njegov odnos prema Bokeljima pokazuje da krv nije voda.

Prilikom Karađorđevog osvajanja Novog Pazara, u najkrvavijim borbama učestvovala je i četa dobrovoljaca Bokelja, bivših Napoleonovih mornara. Četuje predvodio Joko Gavrilov Subotić iz Risna.

Poslije kraćeg neophodnog odmora Karađorđe je pozvao četovođe dobrovoljaca da im zahvali na pomoći i žrtvovanju u sudbonosnim trenucima. To nije bio kraj ustanka, pa je trebalo čete preraspodijeliti. Joko Subotić je tražio od vožda Karađorđa da ga šalje tamo gdje je najteže. Bokeljima ionako nije bilo povratka u okupirani zavičaj, gdje bi im se sudilo kao dezerterima.

Imajući prilike da se uvjeri kakva je Jokova četa, Karađorđe je četu uputio tamo gdje je bila najpotrebnija. Najviše teškoća je bilo u Istočnoj Srbiji, kod Hajduk Veljka Petrovića. Jokova četa nije imala ni jahaće konje ni tovarna grla za komoru. Morali su se osloniti na čvrste noge i lake opanke. Sa još nekoliko ustaničkih grupa krenuti preko planina Rogozne, Kopaonika i Jastrepca do vrha Ozrena. Vodiči su bili dobri tako da, osim velikih napora, drugih nevolja nije bilo. Komora im nije ni trebala, jer je narod hranio svoje oslobodioce. Bilo je ljetno doba, tako da im je planinska svježina samo prijala.

Hajduk Veljko i četovođa Joko ranije nisu čuli jedan za drugoga, ali im to nije smetalo da se odmah zbliže kao stari znanci. Imali su mnogo zajedničkog, i u karakteru, i u temperamentu, i u shvatanjima, i u junaštvu. Već u prvim akcijama Hajduk Veljko je ocijenio sposobnost i hrabrost Jokove čete, pa je nije odvajao od sebe. Još dok je Hajduk Veljko bio vojvoda Sokobanje, Joko mu je postao bliski saradnik i savjetnik. Iako ni Joko nije imao škole, vidio je dosta stranog svijeta i stekao iskustva kakva Hajduk Veljko nije imao prilike da stekne. Međusobno su se dogovarali i dopunjavali, pa su zajedno krenuli za Negotin. To je bilo kada je Hajduk Veljko postavljen za krajinskog vojvodu i komandanta Negotina.

Negotin su Turci napustili bez borbe, ali su pojedine neregularne turske jedinice upadale u srpske predjele radi pljačke i osveta. Tako nije bilo mira i kad nisu vođene prave ratne operacije. U jednom takvom upadu umalo da ne nastrada i Hajduk Veljko. Čitavu bandu su likvidirali momci Joka Subotića. Ovaj slučaj je doveo do toga da se Veljko i Joko pobratime. Hajduk Veljko je Joka Subotića postavio za jednog od 13 njegovih buljubaša, a Jokovu četu uvrstio u svoje "bećare" koje je plaćao iz svoje lične kase. Od ukupno tri hiljade ljudi sa kojima je raspolagao Hajduk Veljko, tačno deset posto je bilo biranih bećara. Od ukupno 300 bećara, tačno deset posto je bilo Jokovih momaka, što znači da je svaki deseti bećar bio Bokelj. Naravno, Joko Subotić nije bio jedini pobratim Hajduk Veljka, ali ih nije bilo ni mnogo. Važno je istaći da je među malobrojnim pobratimima Hajduk Veljka bio i jedan Bokelj i da je Bokelja bilo u nekoj vrsti vojvodine elitne ili tjelesne garde.

Bećari su branili najbolje negotinsko utvrđenje na najuzvišenijem mjestu, poznato kao "Hajduk Veljkov šanac". U sastavu utvrđenja je bilo nekoliko kula, među kojima se isticala višespratna Hajduk Veljkova kula zvana "Baba-Finka". Utvrđenje je dominiralo nad čitavom okolinom, a sa kule "Baba-Finke" je Hajduk Veljko mogao pratiti sve što se u okolini događalo. Teško je bilo i zamisliti da bi Hajduk Veljko mogao od sablje poginuti u takvom utvrđenju dok je oko sebe imao svoje bećare koji su ga štitili. Nije to bilo moguće ni kada je ogromna turska sila od 20 hiljada vojnika napada svega tri hiljade branitelja. Da je bilo moguće, to bi se i desilo.

Glavno komandujući turske vojske Ahmet-paša je visoko cijenio Hajduk Veljka i njegovu hrabru vojsku. Vidi se to, ne samo potome koliko je vojske doveo nego i po tome što su tu vojsku predvodile provjerene turske vojskovođe: Mula-paša, Redžep-aga, Jusuf-aga i Alija Gušanac. Uprkos tolikoj sili, Hajduk Veljko nije ni pomišljao na predaju. Uz tursku živu silu bilo je i oko 40 topova, koji su neprekidno tukli po utvrđenju. Rušili su kulu za kulom i pretvarali ih u gomile.

Najduže se održavala kula "Baba-Finka". Mnoge granate su u nju udarile dok je nisu u ruševinu pretvorile. Hajduk Veljko tada nije bio u njoj. Obilazio je šančeve i hrabrio branioce. Topovske granate su padale i po šančevima. Jedino granate svojim sabljama nisu mogli zaustaviti Veljkovi bećari. Upravo od jedne topovske granate je poginuo legendarni junak Hajduk Veljko Petrović.

U borbama uz Hajduk Veljka poginulo je više od polovine Jokove hrabre družine. Oni su ostali bezimeni, "neznani junaci", jer su bili u sjenci svog četovođe Joka Subotića. Ni Joko nije slavljen koliko zaslužuje, jer je bio u sjenci vojvode Hajduk Veljka. Tako to obično biva. Makar se svi jednako dobro borili i herojski živote dali, samo se poneko slavi.

Poslije pogibije Hajduk Veljka, komandu nad posadom utvrđenja je preuzeo njegov brat Milutin. On je uspio izvući iz okruženja dio preživjelih ustanika, najviše "bećara", jer oni nisu ni bježali niti se predavali. To je već bilo vrijeme slabljenja Napoleonove sile, pa su se preživjeli Bokelji mogli vratiti kućama. Nisu to učinili. Nisu ni prebjegli u susjednu Austriju sa ostalim ustaničkim vođama. Odmetnuli su se u brda da nastave hajdučku borbu, nadajući se brzom oporavku ustaničkih snaga i obnovi ustaničkih borbi. Za one koji su bili Karađorđevi "mornari", pa Hajduk Veljkovi "bećari", nastale su nove muke i nova junaštva, ali to je druga priča.

Teško je utvrditi koliko je Joko Gavrilov Subotić imao godina kada se borio uz Hajduk Veljka, jer se u raznim izvorima pominju razne godine njegovog rođenja: 1769, 1773. i 1786. Karađorđe ga je poslao kod Hajduk Veljka odmah po osvajanju Novog Pazara, što znači krajem juna 1809. godine. Hajduk Veljko je postao krajinski vojvoda i komandant Negotina dvije godine kasnije, a poginuo je zadnjeg dana jula 1813. godine. Znači da su se Bokelji uz njega borili više od 4 godine. Velike sile su se lako nagodile na štetu male Srbije. Po odredbama Bukureštanskog mira, turske trupe su dobile pravo da ponovo zaposjednu gradove u Srbiji. Početkom oktobra 1813. i Karađorđe je napustio Srbiju. Prebjeglice u Austriji su bile koliko-toliko zbrinute i van životne opasnosti. Samo najuporniji su ostali da se i dalje bore, uključujući ostatak Jokove družine.

Pomoć Bokelja iz Odese

Moćna kolonija Srba sa jezgrom Bokelja, slična onoj u Trstu, bila je i u Odesi. Što je srpska kolonija u Trstu bila za Sredozemno, to je kolonija u Odesi bila za Crno more. Ako izuzmemo koloniju u Trstu, u Odesi je drugi po redu bio centar srpskog materijalnog i umnog kapitala. Obje kolonije su pomoću bokeljskih pomoraca održavale tijesne međusobne veze. Mnogi, za Srbiju veoma važni događaji, zavisili su od veza na relacijama: Trst - Boka - Odesa. Naročito je to dolazilo do izražaja tokom priprema i trajanja srpskih ustanaka protiv Turaka.

Značajan dio evropskog kapitala, umjetnošću Bokelja, prelivao se iz Trsta u Odesu, a tamo oplođen strujio u suprotnom pravcu. Bokelji su u Odesi stvorili jaku trgovačku mrežu. I sami Rusi priznaju da su im na Crnom moru Bokelji organizovali i trgovačku i ratnu mornaricu. Srbi Bokelji, okupljeni oko svoje kolonije, imali su svoje trgovine i brodove, ali su osim njih mnogi pomorski kapetani bili i u ruskoj službi, kako na trgovačkim, tako i na ratnim brodovima. Bio je čitav niz Srba Bokelja ruskih admirala i generala sa jakim uticajem na ruski carski dvor. Prije Karađorđevog ustanka Bokelj je bio i lučki kapetan Odese, Ljubomir Zloković iz Bijele. Lučki kapetan je imao toliku moć i ovlaštenja da je bio u rangu admirala. Njega su i nazivali admiralom, iako nije bio admiral. To je vojni čin, a Zloković je bio nadležan za trgovački dio luke. Uticajni Bokelji su uticali i na zvanični stav Rusije prema Srbiji, na slanje pomoći čiji su transport Bokelji organizovali, a posebno je važna materijalna pomoć koju su Bokelji među sobom prikupljali i slali ustanicima u Srbiju.

Osim materijalne, bila je važna i druga, naročito diplomatska i propagandna pomoć. Mnogi umni Bokelji, koji nisu bili ni pomorci ni trgovci, a bili su u ruskoj službi visoki državni činovnici, uključili su se u aktivnosti pomaganja Srbiji na svojevrstan način. Tada je na raznim visokim administrativnim ili diplomatskim položajima bilo dvadesetak Bokelja, ili potomaka Bokelja. Oni su organizovali izlete, lov, bankete, kupovali skupocjene poklone suprugama uticajnih ljudi, a to nisu bili izdaci - Bokelji patrioti su ih izdvajali iz svojih ušteđevina, a neki se i zaduživali, da bi pridobili što veću naklonost ruskih moćnika srpskim ustanicima.

Nije izostala ni solidarnost pravoslavlja, čemu je doprinosilo pravoslavno sveštenstvo. To nije isticano, jer se donekle kosilo sa generalnom hrišćanskom doktrinom, po kojoj nije trebalo podržavati oružane pobune protiv legalnih vlastodržaca. Kritike u tom smislu crkva je prebacivala na pojedince, kao lični stav nekih sveštenika, a oni nisu dozvoljavali da se njihove zasluge ističu - ne samo zbog skromnosti. Savjest im je bila mirna, smatrajući da pred Bogom ne griješe ako pomažu potlačene da sa grbače otresu tlačitelje.

Među najagilnijim visokim crkvenim velikodostojnicima koji su se zalagali za srpske ustanike, bio je ruski "kavaljer" a srpski arhimandrit Spiridon Filipović iz okoline Herceg-Novog. Ne samo u Rusiji nego u svim crnomorskim zemljama, uključujući i Tursku, imao je razgranate veze. Njegova česta putovanja u Svetu Goru nisu imala samo vjerski karakter. Poznato je da je u srpskim ustancima bilo dobrovoljaca iz Grčke i Bugarske, ali nije poznato da je to zasluga i Bokelja.

Značajna je bila uloga istaknutog privrednika Lazara Pavkovića sa Poda. On je bio jednako vezan sa Bokeljima u srpskim kolonijama i u Trstu i u Odesi. Često je putovao na tim relacijama i razvijao poslovne veze. Kao obrazovan poslovan čovjek, uz to korektan i nesebičan, stekao je veliki ugled i povjerenje u ruskim vrhovima. Kao poznavalac Srba i svog srpskog i drugih jezika, bio je najpogodnija ličnost za položaj kapetana Ruske agencije u Beogradu, pa je i postavljen na to mjesto. Zahvaljujući dobrom poznavanju ruskog, njemačkog i italijanskog jezika, pomno je pratio što se na tim jezicima pisalo o srpskom ustanku. To je bilo od izvanredne koristi zbog srpske naivnosti.

Srbi su ponosno vjerovali da im se u svijetu svi dive i podržavaju ih u pravednoj borbi za slobodu i zbacivanje viševjekovnih ugnjetača. Tako je i bilo u mnogim stranim zemljama, ali među običnim narodom. U zvaničnim, naročito pravničkim i diplomatskim krugovima, nije bilo tako. U tim krugovima Srbi su optuživani za nasilja, buntovništvo, hajdučiju, nepoštovanje legalne vlasti i zakona. Neki vlastodršci, koji su držali u pokornosti svoje ili tuđe narode, bojali su se za sebe da se drugi ne ugledaju na Srbe.

Prateći negativna pisanja i reagovanja u svijetu, Pavković je upozoravao Karađorđa da ne živi u iluzijama nego u realnosti. Kroz to je Pavković postao Karađorđev savjetnik i poslanik u nizu važnih misija. Imao je i posebnu dužnost da širi istinu o Karađorđu i srpskom ustanku, da demantuje klevete i da objašnjava ono što stranci nisu mogli lako razumjeti. Da nije bilo Pavkovića, Karađorđe bi teško mogao u onoj zbrci zlonamjernih izmišljotina predstaviti sebe i svoj ustanak i svojim najbližim saveznicima, Rusima. Da ne govorimo o ostalom dijelu svijeta koji je sve gledao kroz svoje interese.

Srbi su oduvijek više cijenili sablju nego jezik, a od kada je pronađen barut, više su cijenili pune puške nego prazne riječi. Međutim, junaci dobijaju bitke u viteškom boju, a gube ih na diplomatskom polju. Neki umniji Srbi su to shvatili i u tom smislu se angažovali bez obzira što su znali da im Srbi to neće računati kao junačke podvige. Lazar Pavković je uspješno obavio mnoge poslaničke misije koje su potpuno zanemarene. Vješti diplomata ponekad može postići više nego stotine pušaka, pa neki važniji pregovarački podvizi ipak nisu mogli biti sasvim zaboravljeni.

Najkritičnija situacija u drugom srpskom ustanku je bila kada se vezir Muraši Ali-paša nalazio u Ćupriji. Sa odmornim i dobro opremljenim krvožednim glavosječama, višestruko brojnijim od iznurenih i materijalno iscrpljenih ustanika, namjeravao je drastičnim mjerama skršiti srpski ustanak i kazniti ne samo ustanike nego čitav ustanički narod. O ozbiljnosti situacije Pavkovićevim vezama obaviješten je lično ruski car Aleksandar i preduzeo je ono što je u tom trenutku bilo najbolje. Poslao je svog ličnog izaslanika turskom sultanu Selimu. Za tu misiju nije mogao odabrati prikladniju ličnost od Lazara Pavkovića. Od njega se niko nije mogao svesrdnije zalagati za srpsku stvar.

Lazar Pavković je vješto ubijedio sultana Selima da se jednako zalaže da prestanu nepotrebne pogibije i Srba i Turaka. Ubijedio ga je da bi trebalo poslušati velike sile, jer su one bile više naklonjene Turcima. Predstavio je takvu situaciju po kojoj su Srbi bili u mnogo boljoj situaciji nego što su bili, da imaju više snaga nego što su imali, i da će im Rusi priskočiti u pomoć, iako to tada nije dolazilo u obzir. Tek kasnije su Turci shvatili što su propustili, ali tada je bilo kasno da nadoknade propušteno. Srbi su dobili u vremenu, međunarodne simpatije su se preokrenule u korist Srba, pa je i štampa sve više podržavala Srbe. Kad je sve krenulo nabolje, i ratna sreća se priklonila ustanicima. Srpski ustanak je okončan međunarodno potvrđenim sporazumom, sa kojim su Srbi postigli više nego što su očekivali i oni koji su bili najviše naklonjeni Srbima.

Iz svega proizlazi da je jedan Bokelj, Lazar Pavković, svojim umijećem dao veliki doprinos ishodu srpskih ustanaka protiv Turaka i spasu ustaničkih dostignuća.

Postoje i pismeni podaci počev od 1813. g. o Lazaru Pavkoviću kao Karađorđevom savjetniku i poslaniku. Zabilježena je i Pavkovićeva misija 1815. g. kao ličnog izaslanika ruskog cara Aleksandra kod turskog sultana Selima sa izvanrednim rezultatima.

Smiritelji srpskog ustanka

Ivelići su stara risanska vlastelinska porodica, porijeklom iz istočne Hercegovine. Od dolaska u Risan u 17. v. bavili su se trgovinom i pomorstvom. Kada im je mali gradić Risan postao tijesan za razvijanje poslova, počeli su se preseljavati u Trst i Odesu.

Kapetan Marko Ivelić pominjao se 1770. g. kao komandant dijela ruske sredozemne flote kojom je komandovao proslavljeni admiral Aleksej Orlov. Upravo te 1770. g. Orlov se najviše pročuo u velikoj pomorskoj bici kod Česme, nedaleko od ostrva Hiosa. Tu je teško poražena turska flota. Bila je to važnija bitka i sa sjajnijim uspjehom od one mnogo isticane bitke kod Lepanta. Osim kapetana Marka Ivelića, u bici kod Česme učestvovalo je još preko stotinu pomoraca Bokelja pravoslavaca, od kojih 5 zapovjednika ruskih brodova.

Godine 1788. isti taj Marko Ivelić, ali kao pukovnik kopnene vojske, formirao je 12 bataljona Crnogoraca i uspješno ih predvodio u bitkama protiv Turaka. Penzionisan je 1799. g. kao 60 - godišnjak u činu ruskog generala. Od tada počinje priča o ulozi Marka Ivelića u I srpskom ustanku.

Nepunu godinu dana nakon penzionisanja, umjesto uživanja velikim zaslugama stečene mirovine, Marko Ivelić je ponovo aktiviran. Ne ni kao pomorski kapetan, niti kao kopneni general, nego kao diplomata. Tada je Boka bila pod austrijskom upravom. Ruski car Aleksandar Prvi bio je veoma zainteresovan i za Boku, i za Crnu Goru i za Dubrovnik. Kao svog ličnog izaslanika, poslao je u Boku iskusnog i u svim prilikama snalažljivog Marka Ivelića. Za tu misiju Marko je bio pogodan i zbog toga što mu je tada brat Savo bio predsjednik Risanske opštine. Tako su braća Ivelići zajednički lakše radili na otvaranju ruskog konzulata u Kotoru i na povezivanju svih niti i veza važnih za buduća zbivanja. Naročito je bilo važno održavati veze među pravoslavnim sveštenicima i pomorskim kapetanima, jer su oni bili najuticajniji.

U burnim događajima smjene austrijske i francuske (Napoleonove) vlasti u Boki, Marko Ivelić se uključio u borbu na strani Bokelja i Crnogoraca. Nije mu smetalo što je prethodno imao nesporazume sa vladikom Petrom Prvim. Vojna znanja i iskustva generala Marka Ivelića doprinijela su uspjesima u bitkama protiv silne Napoleonove armade. Ratni trofej iz tadašnjih borbi kod Cavtata, sablja ubijenog višeg francuskog oficira, čuva se u kući Ivelića u Risnu.

Nesporazum između vladike Petra Prvog i Marka Ivelića je proistekao iz optužbi Vladike da Marko Ivelić više štiti ruske nego crnogorske interese. Međutim, Ivelić je imao mogućnosti da objektivnije sagleda svjetske prilike, opštu situaciju, raspored svjetskih snaga, pa je mogao prosuditi što je u datim prilikama moguće, a što je nemoguće postići.

Ranije, kada su ocijenili da su se stekli povoljni uslovi za dizanje ustanka u Srbiji, Bokelji su bili ti koji su svesrdno pomagali i organizovanje, i razbuktavanje i trajanje ustanka. Živjeli su u dubokom uvjerenju da će oslobodilački ustanak hrišćana protiv islamske tiranije dobiti opštu podršku Evrope i da će kratko trajati. Držanje Evrope, čak i bratske Rusije, bilo je za Srbe neprijatno iznenađenje i duboko razočaranje. Bez obzira kakve su imali namjere, rezultati djelovanja evropskih sila vodili su ka međusobnom istrebljivanju i Srba i Turaka. Tako je srpski ustanak umjesto predviđenih 8 sedmica potrajao punih 8 godina, sa promjenjivom ratnom srećom.

Uprkos tome što su Turci imali mnogostruko više ljudskih žrtava od Srba, turski gubici su se lako i brzo nadoknađivali. Izvora za popunjavanje razređenih srpskih redova nije bilo. Kada su iscrpljene i sve materijalne rezerve, uključujući i lično bogatstvo pojedinaca Bokelja koji su uložili svu imovinu u srpski ustanak, velike sile su se lako nagodile na račun male i iscrpljene Srbije. U odnosu na opšte prilike na početku ustanka, nakon 8 godina okolnosti su se potpuno izmijenile.

Još u toku srpskog ustanka, Marko Ivelić je više puta odlazio iz Boke u Rusiju, Austriju i Srbiju. Tri godine nakon početka Karađorđevog ustanka, ustanici su ponovo zauzeli Beograd, a mjesec dana kasnije i Šabac. Odmah iza toga zaprijetilo je novo veliko krvoproliće. Iz Bosne i Sandžaka prikupljale su se silne turske trupe pripremajući odmazdu. Zabrinuti vojvoda Jakov Nenadović poslao je dramatičnu poruku ruskom caru Aleksandru, tražeći vojnu pomoć i posredovanje kod turskog sultana. Ta poruka je prenijeta preko grofa Marka Ivelića, koji je tada još bio u Boki. Veze Boke sa Karađorđem dobro su funkcionisale. Nenadovićevu poruku Ivelić je odmah proslijedio caru Aleksandru, uz svoje preporuke. Veze Boke i sa carem Aleksandrom su dobro funkcionisale. Na to je car Aleksandar naredio ministru inostranih poslova Adamu Čartorinskom da interveniše kod sultana u korist srpskih ustanika, upozorenjem na obostranu tragediju eventualnog krvoprolića.

Na traženje Luke Lazarevića (starijim porijeklom iz Boke), Jakova Nenadovića i prote Mateje Nenadovića, grof Marko Ivelić je isposlovao da Rusi uspostave stacionirane garnizone u Beogradu i Šapcu. Tada je došlo do prvih nesporazuma između Karađorđa i Ivelića. Karađorđe nije dozvolio da Rusi zaposjednu Kalimegdansku tvrđavu. Plašio se da bi ruski uticaj u Srbiji mogao previše porasti. To bi moglo dovesti do ruskog miješanja u unutrašnje poslove Srbije, a Karađorđe nije trpio ničije tutorstvo. Osim toga, zamjerao je Rusima da nisu pomogli Srbima onoliko koliko su oni od Rusa očekivali. Ivelić se sa tim nije mogao složiti, pa je Karađorđe i njemu zamjerio da štiti više ruske nego srpske interese. Ta situacija je ubijedila ruskog cara u Ivelićevu mudrost i objektivnost pa ga je postavio za svog ličnog izaslanika i u Srbiji. Tako je, osim Lazara Pavkovića i još nekih istaknutih Bokelja, koji su djelovali na smirivanju ustanika, grof Marko Ivelić imao najnezahvalniju ulogu.

Ustaničke vođe nisu bile ni malo zadovoljne uslovima Budimpeštanskog mirovnog ugovora. Smatrali su da su tim ugovorom zanemareni osnovni srpski interesi. Grof Marko Ivelić ih je morao ubjeđivati u Vračevšnici da prihvate ono što je za njih bilo neprihvatljivo. Zahvaljujući visokim diplomatskim sposobnostima, Ivelić je uspio ubijediti ustanike da je postignuto najviše što se moglo postići. Drugog izbora nije bilo osim krvoprolića koje bi dovelo do istrebljenja Srba. Mala iscrpljena Srbija, bez ikakve pomoći sa strane, nije se mogla sama oduprijeti silnom Turskom carstvu sa neiscrpnim ljudskim rezervama. Izostala je čak i moralna podrška od onih od kojih se očekivala. Odbijanjem ponuđenih uslova mirovnog ugovora, moglo se izgubiti i ono što je ugovor povoljno pružao ustanicima. Predah je bio neophodan i moćnoj Rusiji. Ivelić je ubijedio ustanike da je najvažnije sačuvati ljudske živote. Samo sa sačuvanim ljudstvom, nakon oporavka i u povoljnijim prilikama, biće moguće postići i šire ciljeve.

Prihvatanjem ubjedljivih razloga, a time i odredaba mirovnog ugovora, došlo je do izmirenja grofa Marka Ivelića sa ustaničkim vođama, koji se sa njim nisu slagali. Tada je grof Ivelić, u svojstvu ličnog izaslanika ruskog cara i u carevo ime, uručio Karađorđu visoko rusko odlikovanje, orden Svete Ane I stepena. Razdijelio je odlikovanja i drugim ustaničkim vođama. To je bila posljednja diplomatska misija grofa Marka Ivelića iz Risna.

Skupština srpskih ustaničkih vođa, na kojoj je prihvaćen Bukureštanski mirovni ugovor, održana je juna 1812. čime se Karađorđev ustanak smatra okončanim. Karađorđu i istaknutim ustaničkim vođama, kojima je prijetila opasnost od turske odmazde, gostoprimstvo je pružila Rusija. Ivelić je imenovan za senatora Petrovgrada. Tamo je i umro. Njegova istorijska uloga još nije pravedno izvagana.

U jezgru drugog srpskog ustanka

Uzalud je proliveno mnogo krvi u Karađorđevom, odnosno u I srpskom ustanku. Nepravedne odluke velikih sila na štetu Srba, izazvale su potištenost, ozlojeđenost i pometnju u ustaničkim redovima, što je dovelo do rasula. Istina, Turska se obavezala da će sprovesti opštu amnestiju koju su garantovale evropske sile. Vjerujući u garantovanu amnestiju, mnogi ustanici su se počeli vraćati kućama da im porodice ne stradaju. Turci su im to dozvolili pod uslovom da predaju oružje. Oni su većinom bili iz područja udaljenijih od austrijske granice, tako da nisu uspjeli prebjeći. Neki, koji su ostali, nisu vjerovali ni u tursku ni u evropsku riječ. Odlučili su da ostanu hajdukovati po šumama. Bilo je to 1813. g. početkom zime kada planine nisu bile ni malo gostoljubive. Od tada pa do početka aprila 1815, kada je započeo II srpski ustanak, hajduci su pružali otpor Turcima, izdržavajući natčovječanske muke. Čitav svijet je znao za te hajduke, divio im se i čestitao im, ali je malo ko znao da je među njima bilo i Bokelja. Svijetli primjer su "Jokovi Bokezi" - kako su tada nazivali hajdučku družinu Joka Gavrilova Subotića iz Risna. Dakle, Bokelja je bilo, ne samo u I i II srpskom ustanku nego i u međuvremenu, ukupno duže od sedam godina.

Među hajducima u srpskim šumama, koji nisu imali porodice u Srbiji da im se vrate, ili koji nisu imali povjerenja u obećanja amnestije, bili su i "Jokovi Bokezi". Za njih je bila sreća što su se odmetnuli u šume, jer je Sulejman - paša kratko poštovao proklamovanu opštu amnestiju. Postepeno je likvidirao sve uticajnije Srbe, naročito istaknutije junake i "strance", zbog straha da ponovo ne dignu ustanak. To su bila mučka likvidiranja bez suđenja, a sudskim presudama na smrt su osuđeni svi koji su ostali da pružaju otpor naoružani po šumama. Saznavši da su na smrt osuđeni, neki hajduci su se probijali do granica, uspijevali prebjeći i spasiti golu kožu. Čak su i ustaničke vođe slale u tom smislu poruke dobrovoljcima koji su bili iz krajeva van okupirane Srbije.

Joko Subotić i njegova družina Bokelja vezali su svoju sudbinu za Srbiju, odlučili da ostanu i izdrže do proljeća, očekujući tada novi ustanak koji je i nagovještavan. Proganjani su kao šumske zvijeri. Živjeli su surovijim životom nego šumska bića koja su po prirodi na takav život prilagođena. Odraslim u blagoj primorskoj klimi, Bokeljima je bilo najteže izdržati dugu i jaku zimu. Uz to još i u nepoznatim krajevima, bez rodbine u kojoj bi mogli naći jatake. Nije teško zamisliti kako im je bilo bez krova nad glavom. Često nisu smjeli ni vatru paliti da se osuše i ogriju jer bi to bio najbolji putokaz progoniteljima. Hrana, uglavnom od lova, rijetko im je bila kuvana i topla. Iako su to sve bili kršni i zdravi momci, jedva su izdržali glad, zimu i iznurenost. Prošla je jedna zima, a novi ustanak nije počeo. Trebalo je izdržati još jednu surovu zimu i dočekati novo proljeće.

U valjevskom kraju, upravo tamo gdje je četovao Joko Subotić sa svojim hajducima, započeo je II srpski ustanak. Bilo je to čak i prije nego što je u Takovu donijeta odluka o dizanju ustanka, i prije nego što je Miloš Obrenović izabran za novog vožda. Ustaničko jezgro su činili hajduci, prekaljeni u bitkama. Naravno, ne samo Jokovi Bokelji, jer je bilo i drugih odmetničkih četa. Knez Miloš Obrenović je znao za Joka Subotića. Sa njegovim Bokezima je posebno računao. Na njih se i on oslanjao tamo gdje je najteže bilo, a pod Jokovu komanduje stavio i grupu dobrovoljaca iz Crne Gore, koja je pohitala u pomoć ustanicima. To je Joko shvatio kao veliko priznanje i posebnu počast. Crnogorci su u Srbiji uvijek smatrani kao veliki junaci, a onaj ko ih predvodi bio je junak nad junacima.

Uslijedile su teške bitke protiv jačeg i mnogo brojnijeg neprijatelja. Najteže je bilo oko Čačka, protiv Čaja - paše, neustrašivog vojskovođe. Sa svojih hiljadu i po čvrstih junaka, on je u početku ustanka nizao pobjede protiv ustanika, koje su ga još više proslavile. Izvojevao je pobjedu i osvajajući Čačak, ali je glavu izgubio. Ne samo on nego i mnogi njegovi borci. Jokova četa je imala čast da u toj teškoj borbi učestvuje, ali i nesreću da u njoj izgubi desetak Crnogoraca.

Samo tri dana kasnije, dok se ustanička vojska nakon poraza pregrupisavala, Turci su iznenada napustili Čačak. Valjda zbog straha da ne budu opkoljeni. Nekoliko pribranijih četa, među kojima i Jokova, samoinicijativno su udarile na Turke u povlačenju preko Jelice. Prisiljavali su Turke na bezglavo bježanje uz ostavljanje opreme i plijena kojeg su nosili iz Čačka. Ustanici su ih gonili sve do Kravarice, nanoseći im teške gubitke i u ljudstvu. Bio je to moralni oporavak ustanicima i podstrek za nove uspjehe, a ratni plijen je omogućio obnovu opreme i naoružanja ustanika.

Ubrzo je zaprijetila opasnost sa sjeveroistoka. Jokova četa je tamo upućena. Uz kraći odmor kod Valjeva, četa je krenula ka Mačvi i stigla u pravi čas. Odmah se uključila u odlučujući boj prsa u prsa protiv Turaka Ibrahim - paše. On je već bio prešao Drinu i sa te strane ozbiljno ugrozio ustaničku Srbiju. Turska sila od hiljadu i trista ljudi tu je potpuno razbijena. Zbog teške odstupnice preko Drine, veći dio Turaka je bio prisiljen da se preda, uključujući i Ibrahim - pašu. Za ovaj veliki uspjeh nisu najzaslužniji Jokovi Bokezi, ali jesu svi bivši hajduci. Oni su bili posebno motivisani da gone i uništavaju svoje bivše progonitelje koji su im godinama teške muke zadavali.

Ratna sreća se okrenula u korist ustanika i potrajala je sve do sporazumnog okončanja ustanka, pri čemu su postignuti osnovni ustanički ciljevi. Joko Subotić sa svojom družinom u Srbiji nije imao više posla. Od onih 37 Bokelja, koji su sa Jokom otišli iz Boke i uključili se u I srpski ustanak, nakon II ustanka vratilo ih se samo 7 preživjelih. Da se vrate odobrila je Austrija, jer su potpadanjem Boke pod upravu Austrije postali podanici te države.

Joko Subotić i njegovi malobrojni preživjeli ratni veterani u Boki nisu dočekani kao heroji. Austrijskoj vlasti Srbija nije bila pri srcu, pa ni oni koji su se za Srbiju borili. Njihove velike žrtve, višegodišnje bitke i nadljudske patnje nisu ni kasnije isticane. Oni su brzo pali u zaboravi ostavljeni da žive u siromaštvu. Iz Srbije nisu ništa donijeli osim zadovoljstvo zbog oduženog bratskog duga.

Uspjesi ustanika, naročito u II srpskom ustanku, odjekivali su širom svijeta. U istoriografiji Srbije nisu zaboravljena ni mnoga imena vojskovođa i junaka iz Srbije. Dobrovoljci, koji su došli izvan Srbije i po završetku ustanaka vratili se odakle su došli, u Srbiji nisu mogli pričati o svojim ratnim doživljajima, pa su izostali i u literaturi i u narodnim pjesmama. Ko zna koliko je zaboravljenih, a zaslužnih, iz doba kada nije bilo pismenih naređenja, izvještaja, dnevnika, spiskova imena i opisa bitaka? Najmanje se moglo očekivati da se o poginulima nešto sazna i da ih neko slavi. Ne znaju se ni imena preživjelih saboraca Joka Subotića. Jedino je on imao sreće da ostane zapamćen i da se o njemu priča.

Joko Subotić je u siromaštvu stvarao porodicu. Bio je srećan što je dobio 4 sina, ali i nesrećan što je doživio da trojicu od njih pokopa. Nadživio ga je samo sin Mićo, risanski trgovac, koji je Joka i izdržavao do smrti. Joko je umro 14. juna 1877. u dubokoj starosti, a mjesec dana kasnije (27. jula) novosadska "Zastava" je pisala o nekim njegovim zaslugama. Iako sa 50 godina zakašnjenja, knez Miloš Obrenović se sjetio Joka Subotića i tada ga odlikovao "Takovskim krstom" sa svojeručno potpisanom diplomom. Milan Miličević ga je uvrstio u svoj "Pomenik znamenitih ljudi u srpskom narodu novijeg doba". Ima mu pomena i u našoj Vojnoj enciklopediji pod pojmom "Dobrovoljci".

Treće poglavlje

U stranim ustancima

Grčka kao svoja otadžbina

Pola vijeka prije izbijanja grčkog rata za oslobođenje, Bokelji su učestvovali u bitkama protiv Turaka na grčkim prostorima. Borili su se ne žaleći trud, znoj i živote, kao da se bore za svoju otadžbinu. Svestrana bliskost im je to donosila. Upravo te bitke su stvarale uslove za veliki grčki oslobodilački rat. To se može razumjeti kroz činjenice da su pravoslavni Bokelji (u ruskim ispravama nazivani "primorskim Slovenima") bili glavni osnivači ruske crnomorske flote. Od početka 18. vijeka mnogo bokeljskih brodova plovilo je pod ruskom zastavom, na stotine bokeljskih oficira služilo je u ruskoj ratnoj mornarici. Mnogi su bili zapovjednici ratnih brodova, a bilo je na desetine Bokelja ruskih admirala i generala. Od onih koji su ratovali na grčkim prostorima, bilo je po nekoliko admirala iz istog bratstva. Naročito su se proslavili Vojnovići iz Herceg-Novog. U ovom prilogu nije moguće ukratko saopštiti ni sve što bi trebalo reći o jednom od njih, a ne o svima njima, pa ćemo izdvojiti samo najzaslužnijeg.

Za vrijeme ruskog cara Petra Velikog u ruskom ratnom pomorstvu značajnija je bila samo Baltička flota, ali je i ona nakon careve smrti nizala samo poraze. Zapuštena i zaleđena u baltičkim vodama nije ničemu služila. Carica Katarina II imala je dobar recept za aktiviranje ruske pomorske sile. Pozvala je pod svoju zastavu "primorske Slovene" (Srbe iz Boke). Odaziv je prevazišao caričina očekivanja. Među prvima je stigao u Kronštat Marko Jovanov Vojnović (u ruskim ispravama "grof Mark Ivanovič"). Zablistao je čim je primljen u službu ruske ratne mornarice. Samo nakon dva mjeseca provjere znanja, proizveden je u čin lajtanta i povjeren mu je složen zadatak

Na drugom kraju Evrope u to vrijeme se vodio rusko-turski rat. Obje strane su pripremale odsudnu bitku za prevlast na moru u grčkim prostorima. Grof Aleksej Orlov, glavnokomandujući ruskih pomorskih snaga u Mediteranu i Crnom moru, nije imao dovoljno snage da se odupre Turcima, pa je carica Katarina naredila da mu se uputi pojačanje sa Baltika. Navigacioni oficiri su bili uglavnom Bokelji. Uspješno i neočekivano brzo, stigli su ruski brodovi iz ledenog Baltika u grčke vode. Glavni oficir navigacije na vodećem brodu "Sveti Georgije Pobjedonosac" bio je Lajtnant Marko Vojnović. Brod je stigao u pravi čas uoči velike ruske pobjede kod Česme (ili Češme).

Bila je to čuvena bitka na 8 milja istočno od grčkog ostrva Hios, pred turskim naseljem Česma, u kojoj je na ruskim brodovima učestvovalo mnogo Bokelja. Iako su imali bolje brodove i brojniju flotu, Turci su u toj bici izgubili 16 linijskih brodova, 4 fregate, 6 galija, 50 pomoćnih brodova i 300 čamaca sa oko 10 hiljada ljudi. Rusi su izgubili samo jedan linijski brod i 650 ljudi. Blistava pobjeda je obezbijedila veliku rusku prevlast u Egejskom moru.

Pola godine kasnije, komandujući polakom "Auza", grof Marko Vojnović je zarobio veliki turski brod pun tereta. Narednog mjeseca je progonio 17 turskih naoružanih šambeka punih pšenice i sve ih zarobio. Desetak dana iza tog bogatog lova, zarobio je još jedan turski brod pun duvana i artiljerijske municije.

Tačno godinu dana nakon česmenske bitke, u okršaju sa Arbanasima poginuo je kapetan Bijelić, komandant fregate "Slava". Za novog komandanta postavljen je grof Marko Vojnović. Ovim većim brodom nastavio je sjajne pobjede. Najveća je bila ona na ostrvu Mitileni, 4 mjeseca nakon što je primio komandu na fregati "Slava". Ta slavna fregata je prva prišla obali i iskrcala jurišnike, uglavnom Bokelje. Oni su na juriš zauzeli utvrđenje, turski admiralitet i u luci jedan turski bojni brod na kojem su istakli carsku rusku zastavu. Tek za Bokeljima stigli su pukovnici Tol i Mihail Kutuzov (kasnije proslavljeni vojskovođa) sa svojim pukovima. Plijen je bio ogroman: 5 tvrđavskih topova velikog kalibra i skladišta brodske opreme u tolikoj količini da su je čitav dan prenosili na brodove svi ruski vojnici i zarobljeni Turci. Zaplijenjeno je 20 manjih brodova i dva velika tek izgrađena ratna broda sa po 74 topa. Brodovi još nisu imali ni imena pa su kršteni sa "Grof Orlov" i "Česma".

Malo iza ovog trijumfa, pretražujući zaliv Lagos, Marko Vojnović je otkrio 13 jedrenjaka i jednu polu - galiju. Sama pojava fregate "Slave", čiji se komandant nadaleko pročuo, izazvala je skakanje turskih mornara u more. Tražili su spas plivanjem ka obali. Kako je obalna artiljerija štitila napuštene brodove, Vojnović je odlučio da kazni turske artiljerce. Od brzine pucanja nije bilo vremena da se topovi ohlade. Jedan top od Z funte na fregati "Slava" je eksplodirao, ubio i ranio nekoliko ljudi. Među ranjenicima je bio i zapovjednik Vojnović. Uprkos tome, naredio je iskrcavanje invazione grupe, koja je vješto i brzo obavila posao. Znajući što ih čeka, turski artiljerci su napustili topove i dali se u bjekstvo da ih ni puščano tane nije moglo stići. Zaplijenjena 4 ispravna topa prenesena su na rusku fregatu. Zaplijenjeno je 5.000 kilograma pšenice, 2.000 vreća duvana i mnoge vrijednosti. Dva turska broda su potopljena, 4 zapaljena, a sve ostalo je oštećeno.

Slijedili su novi napadi i uspjesi grofa Vojnovića. U pristaništu Kapodoro sa jednog provijantskog broda zaplijenio je preko hiljadu kila pšenice, 7 džakova praha, 2 topa i dosta lakog oružja. Istog dana sa jedne fakule oduzeo je 38 kantara vune, mnogo ulja i druge hrane. Nizale su se i mnoge nove pobjede uz minimalne gubitke slavne posade "Slave".

Osim junačkih podviga i bitaka u grčkim vodama, grof Marko Vojnović se bavio i organizatorskim poslovima. Smatraju ga glavnim organizatorom ruske ratne flote u Crnom moru i osnivačem ruskih baza na Persijskoj obali Kaspijskog mora. Brzo je napredovao, nagrađen je visokim odlikovanjima i bogatim imanjem na Krimu. Potčinjeni su mu bili i neki od kasnijih proslavljenih admirala i vojskovođa, kao Senjavin, Učakov i drugi. Oni su u nas više pominjani i slavljeni nego njihov učitelj grof Marko Vojnović.

Priču o podvizima Marka Vojnovića (grofa Marka Ivanoviča) podupiru mnogi podaci iz ruskih izvora. Iz njih se vidi daje stupio u rusku službu 1770. g., da je izveo mnogo više podviga nego što je ovdje zabilježeno do okončanja rata 1774. g. i u rusko - turskom ratu 1787-1792, da je proizveden u čin vice-admirala 1797. a u čin admirala 1801. godine. Od 1802. g. bio je direktor Crnomorskog šturmanskog učilišta, do 1805. g. kada je napustio aktivnu službu. Ubrzo je umro u Vitepskom u Rusiji.

Markov sin Vladimir bio je ruski oficir. Poginuo je herojski kao kapetan carske garde u velikoj bici kod Kulma 1813. g. Drugi Markov sin Nikola, kao pomorski kapetan I klase komandovao je 1799. g. jednim dijelom flote admirala Ušakova i osvojio Jakin. Njihov bliski rođak Jovan Vojnović se takođe isticao u ruskoj pomorskoj službi, naročito u grčkim vodama sa grofom Orlovom. Oko 4 godine je bio ruski generalni konzul u Grčkom arhipelagu. Umro je kao kontraadmiral na obali Kaspijskog mora. Njegov brat Aleksandar bio je ruski konjički general. Za velike njegove zasluge u borbama protiv Turaka, njegova slika se nalazila u carskom radnom kabinetu u Zimskom dvorcu u Petrogradu. Iz njihovog bratstva je i grof Nikolaj Dimitrijevič Vojnović, koji se proslavio u mnogim bitkama u ratu 1787 - 1792. g., zbog čega je okićen visokim odlikovanjima.

U jezgru grčkog ustanka

Nakon odluke velikih sila od juna 1814. da se Boka ponovo preda Austriji, mnogi Bokelji su se našli u Odesi. Jedni su bili dobrovoljci u ruskoj ratnoj floti još od kada je ta flota bila u Boki u vrijeme borbe protiv Napoleonovih Francuza. Drugi su kasnije stizali kao izbjeglice trgovačkim brodovima, ne mireći se sa sudbinom da služe Austriji. Upravo u Odesi je 1814. g. osnovan sve hrišćanski pokret "Feliki heterija" pod motom "trijumf krsta nad polumjesecom". Sa ovim pokretom je održavao veze i Karađorđe, preko bokeljskih pomoraca. Većina zapovjednika bokeljskih brodova i drugih Bokelja koji su se našli u Odesi, već tada su se pridružili "Feliki heteriji". Riječ "heterija" znači bratstvo, prijateljstvo. Strance koji su im se pridružili, Grci su nazivali "filhelenima".

Početak opšteg ustanka za oslobođenje Grčke od Turaka ozvaničio je arhiepiskop Germanos na Blagovijesti 25. marta 1821. kod Kalavritskih litica ispred crkve Svetog Đorđa. Odlučujuće borbe su vođene na Peloponezu. Trijumf ustanika je slavljen 5. oktobra 1821. zauzećem Tripolice, uz značajnu pomoć bokeljskih pomoraca.

Grčka nam je blizu i duhovno i geografski. Najbliža nam je morskim putem. Nije čudo što su Bokelji imali tijesne veze sa Grcima od davnina, ali jeste čudo što se o tim vezama malo pisalo. U publikacijama o bokeljskom pomorstvu mnogo više se pisalo o vezama Bokelja sa daljim zemljama, čak i latinoameričkim.

"Feliki Heterija" se brzo širila osnivanjem ogranaka u svim gradovima i na svim ostrvima Grčke, ali je sve počelo iz Odese. Otud je i krenuo ustanički vođa Aleksandros Ipsilantis sa svojom "svetom regimentom" od dvije hiljade boraca. Među njima je bio znatan broj dobrovoljaca koji nisu bili Grci. Na grčkim teritorijama jezgro ustanika činili su "klefte" (odmetnici, komiti). Oni su se od ranije borili protiv Turaka poput naših hajduka. Bile su to dugotrajne, ali neorganizovane, neobjedinjene, sporadične i lokalne borbe. I među kleftama je bilo Bokelja. Tamo su dospijevali na razne načine. Najviše je bilo pomoraca i trgovaca koji su u Grčkoj duže boravili, ili su tamo za stalno ostali. Uvijek je bilo putnika i avanturista. Bilo je i prebjeglica (i njihovih potomaka) sa turskih i mletačkih galija. Oni su na