Špiro Živković – Bura

Usud mramornog stuba
roman

•

Krug

Sadržaj

• Mr Rade Vučićević: Usud mramornog stuba ili Saga o Korparićima Špira Živkovića - Bure
• Višnja Kosović: Iz recenzije za roman Špira Živkovića Bure "Usud mramornog stuba"
• Špiro Živković – Bura: USUD MRAMORNOG STUBA
• Špiro Živković – Bura: KRUG
• Beleška o Špiru Živkoviću – Buri

Mr Rade Vučićević

Usud mramornog stuba
ili
Saga o Korparićima Špira Živkovića - Bure

Poznavaoci i čitaoci ukupnog književnog opusa Špira Živkovića već odavno su priželjkivali veliko, prozno delo od ovog izvanrednog pripovedača, koji je "Pričama iz Žutilovine" pokazao da, osim što majstorski barata naracijom, ustvari, priprema teren za roman, najveći stepen književnog izražavanja svakog pisca.

Špiro svojim saopštavanjem zahvata nekoliko vekova, tačnije, pripovedanje ide sa turskom propasti i prvim oslobađanjem Novoga od osmanlijske vlasti.

Nekako u isto vreme, u Herceg – Novom se pojavljuju i mramorni stub i prvi Simo Korparić, svaki za sebe značajan i poseban, a istovremeno tragičan i sudbinski povezan da definitivno dešifrovani zapis španskih osvajača ima smisao usuda "Ovde, sada i uvek". I Simo i stub imaju svoje mesto u istoriji novog pobednika. Prvi je u znak priznanja dobio kuću i plac, to jest, prostor u kojem je postavljen zagonetni i tajanstveni mramor, a ovaj drugi, mistični i kasnije se pokazalo tragični, simbol nedodirljivosti i nepokretnosti; ostali su moto i pokretač Špirovog građenja zapleta i dramatike romana.

Generacije Korparića su se smenjivale, menjali su se i okupatori, menjao se grad, flote i flotile su dolazile i odlazile, samo je uvek bivao novi Simo , a stari stub ih je dočekivao i ispraćao iz Špirove priče, sa onog ukletog mesta iz dvorišta ne dozvolivši ni jednom od domaćina da misteriju reši, a prokletstvo iskopa i odagna.

Obilje likova, interesantan način njihovog uvođenja u čin radnje, vešto uklapanje u istorijski važne događaje, Špirovu pripovednu formu čine ubedljivo sugestivnom, prijemčivom i pitkom, tako da običan čitalac više nije siguran gde počinje istorijska čitanka, a gde završava psihološka drama, kako sva priča odjednom biva bliska kao skazka iz ranog detinjstva, a završava nekim salonskim prijemom na francuskom ili bečkom dvoru, svejedno.

Stil i jezik Špira Živkovića su prepoznatljive i karakteristične književne odlike ovog stvaraoca. Pisac sa neverovatnom lakoćom pripoveda, stilski fundamentalan i dosledan da prepoznatljivost njegova stila više nije nepoznanica i površnom čitaocu.

Jezički nadahnut, nadaren i ekonomičan u komunikacijskom sledu, vešto ubacuje stare terminološke lokalizme, boji ih savremenom izražajnošću i jezgrovitošću, ostaje razumljiv i zanimljiv i onda kada se nagomilavaju sve prirodne različitosti raznih sagovornika u raznim istorijskim i dramskim zapletima njegova dela.

Mogućnost jezičke i izražajne transformacije, odlika je velikih stvaraoca, pisaca koji imaju veliko književno iskustvo, ljudi koji su puno videli, dosta čuli, mnogo pročitali, a još više zapamtili, pa sve to vešto koriste gradeći vlastito delo.

Stilski i jezički znak u delu Špira Živkovića jedna je od jačih strana ovog pisca, te je i treba posmatrati u kontekstu, ne samo ovog romana, već u njegovom, ukupnom, dosadašnjem stvaralaštvu.

Dijalog i umešnost vođenja istog je još jedna jača strana Špira Živkovića ne samo u "Pričama iz Žutilovine", u romanu "Usud mramornog stuba", već u novijoj pripovednoj formi savremene srpske književnosti koja je na svojim stranicama imala lektiru što je obeležavala kraj devetnaestog i početak dvadesetog veka naše književne istorije.

Taj upravni govor što se odvija među junacima "Usud mramornog stuba" nosi svu snagu piščeve visprenosti, duhovitosti, umešnosti, upućenosti i komunikacijske kulture uopšte. To je igra reči kojom se čitaočeva pažnja ne samo zaokuplja, već osvaja i aktivno uključuje u tok razgovora i zbivanja radnje.

Često su to erotizovane, a kratke dosetke, što svu ozbiljnost, kako događaja, tako i radnje koju prate, čine duhovito – šaljivim igrokazima, te se čitaočeva pažnja održava do konačnog iščitavanja na potrebnoj visini zaokupljenosti tekstom. Dakle, Špiro Živković je pisac koji ume da govori, ne samo u svoje narativno – pripovedačko ime, već to maestralno čini i u ime svojih junaka.

Ime Špira Živkovića današnjoj, savremenoj književnosti nije puno poznato, nije ni nepoznato, ali signali upućeni kroz ranije objavljene prozne oblike, nagoveštavali su i reflektovali dolazećeg romanopisca.

"Usud mramornog stuba" nije krajnji domet ovog književnika, to je sada samo književna tvorevina sa koje kreću novi, svetliji znakovi budućeg rada.

Tek sada, na osnovu svega možemo zaključiti da sa Špirom Živkovićem budućnost srpske proze može ozbiljno računati.

Sima Matavulj, Laza Lazarević, Milovan Glišić i drugi dobili su društvo ne samo za razgovor i kafenisanje, već i šaljivo nadmudrivanje, kako je u srpskoj prozi, barem, onoj pripovednoj, uvek i bilo.

Višnja Kosović

Iz recenzije za roman Špira Živkovića Bure "Usud mramornog stuba"

Pripovjedanje u "Usudu mramornog stuba" je plet i let kroz vrijeme, maštu i predanje, da bi se suzbio zaborav kleti, a život i duhovnost dobili još jednu šansu više u pročišćenoj pripovjedačkoj riječi i pamćenju.

Za Špira Živkovića istorija je nekada učiteljica, nekada varalica, a najčešće kockar običnog života zarad igranja na krupno pamćenje velikih događaja. Zato Špiro Živković pravi triipovjekovnu hroniku krupnih događaja koji su ostavili veliki trag na život Herceg – Novog (špansko preuzimanje Herceg – Novog od Turaka, borba Svetog Petra Cetinjskog protiv Napoleona, Sarajevski atentat i I svjetski rat, II svjetski rat i poslednje Nato bombardovanje Jugoslavije) prateći sudbinu jedne literarno smišljene i osmišljene porodice; jednog dvorišta, jednog kamenog stuba i jednog imena.

On "slika" galeriju likova, različitih karaktera i životnih puteva, smještenih u različitim vremenima. Svi njegovi glavni likovi, ukupno ih je sedam – magičan broj, povezani su krvno slučajno, a imenom i usudom nužno i neumitno. Zarad vještine pripovjedačke riječi tu su duhovite i ironične doskočice i dosjetke, koje krase i plastično odslikavaju životno oprezni i mudri bokeški mentalitet, a i samo djelo.

Ova knjiga je za mene osvježenje i pokušaj da kroz još jedna otškrinuta literarna vrata bliže priđemo i samoj Boki, i prostorno i kulturno.

Preporučujem je ljubeznom izdavaču sa toplinom i zahvalnošću.

Špiro Živković – Bura

USUD MRAMORNOG STUBA

I

Simo VII Korparić sjedio je ispod palme kod zgrade Crvenog krsta u Herceg-Novom. Pokraj njega vreća od dvadeset pet kilograma brašna, kilogram šećera, kilogram soli, litra ulja, kilogram riže i kesa pasulja. Niz lice su mu tekle suze. Ne, nije plakao. I od kada zna za sebe, nije se sjećao da je ikada plakao. Ali, kad god bi bio i malo ljut, oči bi mu zasuzile, a ako bi bio bijesan, suze su same curile niz obraze. Sve što je imao nalazilo se pokraj njega, a i to nije mogao ponijeti do stare porodične kuće iza Španjole. Zapuštene, urušene i donedavno zarasle u korov i žbunje, zbog neraščišćenih imovinsko - pravnih odnosa, zbog velikog broja nasljednika, od kojih niko nije ulagao ni održavao, a isto tako niko se nije ni odricao svog dijela, niti dozvoljavao drugome da nešto radi.

Imao je svojih pedeset osam godina na vratu. Negdje u januaru hiljadu devet stotina i devedeset devete godine, bez konsultacija sa mnogobrojnim i na sve strane rasturenim članovima porodice Korparić, počeo je, bez sredstava, samo svojim radom da sređuje dvorište male porodične kuće. Posjekao je žbunje žukve, meslina i kupine. Radio polako, jer nije imao naviku za radom. Doskorašnje njegovo zanimanje, nastavnika fizike u Doboju, nije ga naučilo nikakvom zanatskom ni fizičkom radu. Tek sada je, ali i sam je zaključivao – kasno, otkrio vrijednosti fizičkog angažovanja u stabilizaciji psihičkih mogućnosti. I svako svoje razmišljanje završavao je, ili se bar tješio, poznatom rečenicom: "Sve je relativno".

Što zbog poimanja života, zbog navike na lagani životni tempo nastavnika u Bosni, što zbog imovnog stanja, polako je raščišćavao Korparića dvorište, ostavljajući uvijek posla za sutra.

Početkom marta završio je sa sječenjem žbunja i isplanirao da izvadi crni, mramorni, potkraćeni stub sa zapisom na španskom jeziku, do tada zarastao u žukvu i draču. On nije znao šta piše na istom, ali je o njemu čuo toliko priča i legendi da mu nije bilo teško povezati ga sa nesrećom, ne objašnjavajući sebi kakvom, negativnom silom, koja se izgleda vjekovima igrala sa njegovom porodicom, koja je, eto, i njega zadesila i zbog čega želi da se jednom zanavijek kurtališe zla i izbaci mramorni stub iz svog dvorišta.

Malo niže od stuba, bila je omanja uvalica obrasla u žbunje koje nije sjekao, ne znajući šta uopšte da radi na tom mjestu. Poznate su mu bile priče da je nekada i to povremeno, tu izbijao ljekoviti izvor, da nije bila čista, bistra voda, već žućkasta tečnost jakog i odvratnog mirisa iz koje su izbijali mjehurići, da su je koristili za kožna oboljenja, naročito protiv šuge i ostalih vrsta svrabeža.

Dvadeset četvrtog marta poslije podne Simo je počeo da otkopava oko mramornog stuba. Po običaju, radio je polako, počivao i pušio. Otkopao oko tridesetak santimetara, otkrio istovjetan natpis onom koji je bio iznad zemlje, otprilike na istoj udaljenosti od nivoa zemlje. Zaključio po obliku do tada otkrivenog, da je istovjetan nadzemnom dijelu, jer se sa najšireg dijela, koji je označavao nivo zemlje, sužavao u kupastom obliku prema naniže. Mrak je već uveliko bio pao, a on je sjedao zamišljen pokraj mramornog stuba. Iz letargičnog stanja prekinuo ga je reski, neboparajući zvuk aviona i jaka eksplozija na brdu Obosnik, najvišoj tački polu-ostrva Luštica. Bio je to početak sedamdesetosmo-dnevnog bombardovanja Jugoslavije.

Simo se to veče jednostavno povukao u kuću i ne pokupivši alat. Radove na iskopavanju mramornog stuba je ostavio i od tada se dao na istraživanje i ispisivanje porodične istorije, postanku i značenju stuba sa posebnim osvrtom na nesreće koje su pratile njegov rod.

II

Simo I je bio omalenog rasta, mršavog, ušiljenog izgleda, pedesetih godina. Imao je rijetku i zamašćenu, prosijedu kosu, koju je sa razdjeljka zaticao iza ne malih ušiju. Brade nije imao, bio je ćosav, a prorijeđeni brkovi, tužno su visili ispod oštrog nosa, uokvirujući tanke, cinične usne.

Sitne, izrazito crne oči, nikada nisu imale mira. Stalno su prebirale po okolini i po sagovorniku. Kada bi se nasmijao, vidjela su se dva niza zdravih bijelih zuba.

U svečanim prilikama obuo bi čizme sa visokim sarama, široke gaće od modroga sukna, čiji tur je visio do ispod koljena i džemadan sa rukavima koji se ne navlače, već vise iz ramena, tako da je sve to njegovom i onako malom rastu davalo još niži i smiješan izgled.

* * *

Peraštani su ga, vjerovatno zbog dosadne naravi, zvali Simo Krpelj, a u katastarskim knjigama za Gornji grad Kastel Novo nalazi se upisan kao zemljoposjednik i kućevlasnik Simon Krpeli. U drugim, kasnijim pak popisima, nalaze se razne modifikacije naziva krpelj, koji je apsolutno izgubio svoje prvobitno značenje; kao što su Korpel, Korper, Korpar i Korpalic. Iz ovog posljednjeg izvedeno je njegovo i buduće porodično prezime Simovih nasljednika: Korparić. Njegovo pravo pre-zime niko nije znao, niti je igdje ostalo zapisano.

On nije znao gdje se krenula Burovićeva četa to veče iz Perasta. Njemu je bilo važno da se nekuda ide, bez obzira da li je to na pogreb ili na svadbu, a pričali su da se i obreo u Perastu, došavši u pohođenje za nekakvom odivom, te da je za stalno ostao tu, ne hoteći se, sa morske pjene i mnogo lagodnijeg života, vraćati u posni i surovi krš rodnoga kraja.

A te noći Burović se sa svojom četom Peraštana probio do pod same istočne zidine Herceg-Novog u nadi da će, kao i njegovi sugrađani davne hiljadu petsto i trideset osme godine, razvaliti zid i uskočiti u sami grad. Ali, sreća se ne ponavlja dva puta na istom mjestu. Čitavu noć su pokušavali da se domognu grada, ali bez ikakvog uspjeha. Dvadeset i pet dana prije toga pod Novi je uplovila flota Jeronima Kornera od sto i pedeset brodova i galija. Grof Horbeštajn sa malteških i Kamilo Fereti sa papskih galija, tukli su bezuspješno po utvrđenom gradu. Prije deset dana stigla je pomoć od Velikog vojvode od Toskane, Firentinci predvođeni kapetanom Kančelijerijem, a to jutro je tri stotine i šezdeset peraških boraca sa šesnaest brodova pristiglo ispod Herceg-Novog u namjeri da okon-čaju opsadu i zauzmu grad. Burović mlađi je sa svojom četom otišao kopnom i tako stigao pod istočne zidine grada, odakle se u toku noći prebacio na druge položaje, ispod zidina naspram donjeg gradskog trga. U najvećoj gužvi, huci od topova sa mora i baljemeza sa gradskih zidina, uskočili su u grad, znatno olakšali zauzimanje istog i protjerivanje Turaka iz Herceg-Novog.

Simu je sve to bilo zabavno, a njegova pronicljiva narav zaključila je da će od svega biti koristi. I bilo je jer su nove vlasti zaslužnim borcima, među kojima se igrom slučaja našao i Simo, dodijelile zemlju i objekte iza Gornjega grada. Simo je dobio omanju kamenu kuću na sprat sa prostranim dvorištem. U donjem dijelu dvorišta bila je rupa obrasla zelenom travom, a iznad nje mramorni stub, postavljen za vrijeme prve vladavine Španaca. Simo je pretpostavljao da potkraćeni, crni, mramorni stub, služi za uzjahivanje i skidanje sa konja. Dovodio ga u tijesnu vezu sa stalno curećom, žućkastom tekućinom u rupi ispod njega i mislio da je to ljekoviti izvor. Stub je bio visok osamdesetak santimetara. Kupastog oblika, ali bez šiljka. U njegovom podnožju postojao je zapis na španskom jeziku, za Sima nerazumljiva šara.

Simo se vrlo malo okretao u svojoj novoj kući. Samo koliko bi prespavao. A bio je društven. Po čitav dan bi tražio zabavu, igru i svađu. Drugi ga nisu cijenili, ponekad bi ga, kada pretjera i dosadi im, grubo mršnuli i potjerali od sebe, ali mu je svako društvo bilo otvoreno, jer su dobro znali da će se od njega naslušati raznih laži, petljavina i spletkarenja.

Malen rastom, a kao i mnogi slične građe, živahan, čvrst i na nogama i u rukama nije se ni okušavao u igrama poput bacanja kamena s ramena, ili potezanja klipe, ali je u skoku, naročito s mjesta, bio kao mačka. Rijetko ko bi ga nadmašio. Međutim, tek u igri probijanja dolazio je do potpunog izražaja i tu sa pravom zaradio još jedan nadimak; "šilo".

Samu igru nisu zvali probijanje već "eberečke", po jednoj od dvije riječi koje su protivničke strane uzvikivale, a kojima značenje niko nije znao. Igra se sastojala u tome, da se učesnici podijele u dvije, po broju, jednake ekipe. Zauzimali su rastojanje jedni od drugih na nekih tridesetak metara i držali se čvrsto za ruke, normalno, unutar ekipa. Iz prve grupe povikali bi: "Eberečke". Iz druge bi gromoglasno odgovarali:"Ebertute". Iz prve bi opet vikali: "Eber koga ćete"? Druga ekipa bi tada birala nekoga iz prve ekipe, na primer Marka i uzvikivali bi: "Eber Marka". Sada bi Marko hvatao zalet i trčao prema drugoj ekipi u namjeri da probije živi zid, odnosno da protrči kroz njega. Ako uspije, tada bira jednoga od učesnika iz druge ekipe, normalno naj-jačega, jer takav čvrsto brani i dobro probija i vodi ga u svoj tim. Ako ne uspije probiti, ostaje kao član protivničke ekipe.

Opet bi počinjalo uzvikivanje, biranje, trčanje, probijanje i sve tako dok na jednoj strani ne bude bilo učesnika, već se svi nađu na istoj strani. Simo je u ovoj igri potpuno opravdavao nadimak "šilo" i ekipa u kojoj je on bio redovno bi pobjeđivala.

III

Gazda Jošo Magazinović imao je sestru Savku, vaosnu u desnome kuku. Šepala je poprilično pri hodanju, jer joj je desna noga bila za komad kraća, iako joj je Jošo nabavljao obuću u Trebinju, specijalno pravljenu za nju, sa debelim desnim đonom, kako bi nadomjestila manjkavost. Govorili su da joj je to od rođenja. Savka se, pričali su, rodila naopako. Izlazila je nogama, pa je zbog toga njena majka pri porođaju jedva ostala živa, namučila se i pri kraju snage, kada su trudovi skoro prestali, u pomoć joj je priskočila svekrva i vukla malu Savku za noge. Uspjela je da spasi život i jednoj i drugoj, makar su obadvije od tada ostale sa trajnim posljedicama. Savkina majka je tom prilikom obilno iskrvarila i sve do kraja života bila maćava, malokrvna i osjetljiva na svaku promjenu, bez skoposti i amina u sebi. Savka je, vjerovatno zbog potezanja za noge pri porođaju, ostala cotava, sa jednom kraćom, jednom dužom nogom.

Iako je bila najmlađa i po nepisanim pravilima trebala biti porodično mezimče, ona je bila crna ovca u familiji. Majka je nikada nije voljela, nije prema njoj osjećala majčinsku ljubav, već instinktivnu odbojnost i podsvjesnu mržnju, gledajući u njoj krivca za sve svoje nevolje.

Ni otac, gazda Stevan Magazinović, nije prema Savki pokazivao nikakvu osjećajnost, iako su po prirodi ženska djeca, a naročito najmlađa, redovno bila mezimčad očeva, jer su prema muškoj djeci oče-vi uvijek bili surovi u odgoju, vjerovatno pod-svjesno, kako bi ih što bolje pripremili za život i kako ne bi od njih napravili mekušce, što nije znak da ih nisu voljeli, čak naprotiv; ako ne bi imali muško dijete, bila je sramota i porodična žalost. I otac je u Savki vidio uzrok svih porodičnih problema i početak ženine odbojnosti prema njemu.

Starija braća i sestre su se sa njom rugali i nije prošlo dana da nije plakala gorko zbog njihovih ne-slanih šala i uvreda. Jedino je najstariji brat Jošo, nasljednik gazdinstva Magazinovića, prihvatio Savku kao pravi stariji brat i ponašao se prema njoj uvijek pažljivo, bolećivo i sa žaljenjem. Koliko je mogao, kao dijete, stajao je u njenu odbranu, a kasnije je, kao momak, izričito skrenuo pažnju ostaloj djeci:

- Da se ne bi dogodilo da čujem bilo što na dušu sestre Savke!

On je Savku uključivao u poslove i vodio je sa sobom do Trebinja, Dubrovnika i Kotora. Iako za nju naporno, njoj je to godilo, jer se u njegovoj blizini osje-ćala potpuno zaštićena. Na svakom od tih putovanja, a Jošo je putovao puno, jer su Magazinovići imali razvijenu trgovinu, brat bi joj nešto kupovao.

Vremenom, njene sestre su se poudavale, brat Novak otišao na službu u Rusiju, odakle se više nikada nije vraćao, a brat Sava se oženio jedinicom, kćerkom Gruja Živkovića i odijelio se, nastavljajući svoj život na ženinom imanju na Savini.

Roditelji su umrli, brat zaštitnik Jošo se oženio. Nikada sa njom nije imao problema, niti pokazivao ikakve ljutnje, makar se pomalo osjećalo da Savka, Jošovom ženidbom, gubi svoju ulogu i da postaje tiha smetnja.

Prosaca zbog svoje noge nije imala i namjera Sima Krpelja da se ženi bila je idealna prilika da Jošo pod svojim pokroviteljstvom i izdržavanjem uda svoju sestru Savku.

* * *

Simo je orođavanjem sa Magazinovićima riješio sve životne probleme. Egzistencija mu je bila obezbijeđena. Imao je slobodu kretanja, bez ikakvih obaveza, bez rada i bez muke uživao u, kako je svuda isticao, zaslugama po rodu i porijeklu. Izmislio je već priču da je on iz vojvodske kuće iz Brda , da je napustio rodni kraj zbog toga što je još kao mlad posjekao nekog glasovitog turskog junaka, pa je zbog osvete i zavidnosti i naše i njihove morao da bježi u primorje. Da ga je kao poznatog junaka španski suveren zamolio da svojim učešćem pomogne u za-uzimanju Herceg-Novog, te da je za to i dobio imanje sa kućom iza tvrđava Gornjega grada.

I Savka se brzo uživjela u svoju novu ulogu. Jošo joj je obilno pomagao i plaćao joj služavku, koja je bila i domaćica, i kuvarica, i dadilja, i sve što je bilo potrebno. Uglavnom vodila je kuću Korparića.

Od udaje, pa do svoje smrti, Savki je najveća muka bila roditi troje djece, a začuđujuće, s obzirom na njenu fizičku manjkavost, obavila je to bez ikakvih problema, uz pomoć svoje služavke. I poslije svakog porođaja vrlo brzo je ustajala iz postelje i vraćala se svojim svakodnevnim zanimanjima. A njena svako-dnevna zanimanja bila su i interesantna i čudna, jer su se probudila u njoj činom udaje i okupirala je čitavog njenog života. Proradila je krv predaka koji su se dobrano bavili magijskim radnjama svih obli-ka. A Magazinovići su bili u krvnom srodstvu sa čuvenom porodicom Gonzaga iz koje je poznati komandant španske vojske pri prvom osvajanju Herceg Novog od strane Svete lige, hiljadu pet stotina i trideset osme godine bio Fernanto Gonzaga.

* * *

Kuća Korparića bila je mala. Zidana od kamena, na dva boja. U prvom, odnosno u prizemlju, bila je veli-ka šala, namijenjena za okupljanja, Simo je tumačio: za krsnu slavu, prislužbu i slično. Šala je služila i za svakodnevni život. Grijala se velikim, od kame-na zidanim kaminom. Na drugom boju bile su tri male sobe, a između dva boja, jake lučeve grede i daska.

Iza kuće, kao prizidak, spojen vratima sa šalom na donjem boju, bio je prostor za spremanje hrane, ostava za namirnice i rafovi za posuđe, sve namješteno od prirodno uklopljenog, skoro neobrađivanog drveta. U prilično, velikom dvorištu, u odnosu na kuću, bila je još jedna dugačka, zidana kuća na jednu vodu koju su Korparići pretvorili u štalu.

Simo je kao zaslužni borac, od Španaca dobio kuću iza Gornjega grada i u njoj ništa nije ni popravljao ni dograđivao.

Pošto nije imao konja, potkraćeni, mramorni stub sa natpisom, za koji je držao da služi za uzjahivanje i sjahivanje, bio je smetnja i kako je on govorio: "Bode oči". Zato je riješio da ga izvadi i izbaci iz svog dvorišta. Savka je sigurno nešto znala i uporno mu branila da dira do stuba, ali iako rječita, za Sima nije mogla naći opravdan razlog zbog kojeg ne bi izbacio stub iz dvorišta. Odvraćala ga bezuspješno na sve načine, da bi mu na kraju iznijela da je u stubu sutluk i da će izbiti zlo bude li ga dirao. A on je, znajući za njenu zabavu koja mu je smetala, ali protiv koje nije preduzimao ništa, zbog Jošovog izdržavanja i obilne pomoći, sve okretao na šalu i ostajao pri ideji da izvadi stub.

U predvečerje dvadeset i prvog novembra hiljadu šestotina i devedeset prve godine uzeo je alat i počeo kopati oko stuba, a da Savka za to nije ni znala. Iznenadio se kada je zaključio da je stub du-gačak, koliko iznad zemlje, vjerovatno, toliko i ispod zelje, da je po sredini na kumpas i da u istom razmaku od obera, u odnosu na gornju šaru, postoji istovjetna šara i sa donje strane. Zaključio to veče da je potrebno malo više posla za vađenje stuba, planirao nastaviti sa radom rano ujutro i, ne kupeći alat, otišao na počinak.

Za večerom je ispričao Savki što je radio, a ona trudna sa prvim djetetom, pri samom porođaju, zaplakala je za trpezom, sklopila ruke ispred sebe i žalosno mu se obratila:

- Ovako te molim da ne radiš više oko stuba. Zbog ovoga što nosim, ako ne zbog mene. Vrati sve kako je i bilo dok nije kasno. Ako to ne prekineš, ako to ne uradiš, ja ti treće jutro osvanuti neću, pa kako oćeš!

Simu, koji nikada i ništa teško nije radio, u tom momentu, ne bi teško pao ni najmanji razlog, da odustane od posla. Sama pomisao da se njoj nešto može dogoditi, ne zbog Savke i djeteta koje nosi, već da Jošova pomoć i izdržavanje može prestati, na-gonila ga je da se istog momenta vrati u dvorište i da sve povrati u pređašnje stanje. Umirio je donekle Savku sa svojom izjavom da više neće kopati, da će odmah vratiti iskopanu zemlju i pokupiti alat. Otišao je u dvorište, ispunio zadato obećanje i poslije toga otišao na spavanje. Savka to veče uopšte nije spavala. Čitavu noć je provela u velikoj šali, presipala vodu iz jedne u drugu konatu, ubacivala povremeno u njih ugljevlje, mrmljala nerazumljive riječi, topila olovo pa ga sipala u konate sa vodom, vezivala i razdrešivala čvorove na crvenoj pređi i tek u osvit zore popela se na gornji boj da prilegne.

IV

Simo je sa Savkom imao troje djece. Jovana, Petra i Radojku. Oni su malo svog životnog vijeka proveli u rodnoj kući iza Gornjega grada. Jovan, koji je svoje ime dobio po ujaku Jošu, živio je, učio se zanatu i radio na Toploj kod ujaka. Tek u dvadeset i četvrtoj godini, kada se oženio iz Trebinja, gdje je mnogo puta putovao i održavao poslovne veze svog ujaka Joša, vratio se da živi iza Gornjega grada. Žena mu je bila iz poznate trgovačke porodice Ratković. Ime joj je bilo Ruža, a zvali su je Đula i imala je prilikom udaje nepunih sedamnaest godina. Bila je to prava ljubav, koja se u ono vrijeme rijetko završavala brakom. Jovan se i svojom vanjštinom i prirodom bacio na ujčevinu, pa je iako od invalidne Savke i omalenog Sima, bio fino građen, visok, u ramenima širok, kose garave, mrke i guste nausnice i kako su govorili i ujak i ujna: "Lijep kao upis". Osim toga, bio je vrijedan i vješt i u trgovini i u razgovoru.

* * *

Radojka je bila na majku. Sitna, mršava, suva i maćava. Nikada nije imala potrebu za hranom. Kestenjastih očiju i smeđe kose iz koje je izbijao jedan, svakome interesantan, bijeli pramen. Svi bi primjećivali, a ako bi neko komentarisao u Simovom prisustvu, ovaj bi jednostavno i grubo odgovorio:

- Od Boga senjato – đavolu predato!

Radojka je rijetko izlazila iz kuće. Više je voljela da živi u sjenci. Nije imala volje ni da se igra sa drugom djecom. Izgleda da je imala kvar u glavi. Voljela je da stalno bude uz majku i sa velikom pažnjom pratila Savkine čini.

Sir, kajmak i mlijeko nije htjela ni da okusi. Voljela je čaj od narančinog cvijeta, a taj se, jakog mirisa i gorkog ukusa, inače spremao za rastrešene, preumorne i za one kojima nije dolazio san.

I kao beba je bila neobična. Nikada nije plakala. Bila je najmlađe dijete Sima Krpelja. Jovan je od nje bio stariji dvije godine, a Petar jedanaest mjeseci.

Po čitav dan bi u ruci držala tvrdu koru hljeba koju bi polako runila, grickala i vavoljila. Jedino što je voljela od hrane bilo je koštičavo voće; ora-si, lješnici i bademi.

U gornjem dijelu Simovog dvorišta bilo je poveliko stablo oraha koji je redovno i obilno rađao i koji je svake jeseni bio jedini Radojkin razlog da izbiva iz kuće. Nije mogla dočekati da sazru, pa ih je brala u zelenoj ljušturi, od čega bi joj ručice, a posebno prsti potpuno pocrnjeli i trajali tako do u sred zime. A kada sazru i sami počnu opadati, radosno ih je kupila, razgrćući opalo orahovo lišće, podsjećajući na vjevericu ili puha, sa kojim je zbog omiljenih plodova bila u nepomirljivom sukobu. Kada je vrijeme od zrelih oraha, znala se već zorom ustati da bi ih čuvala od napasnika i do kasno u mrak ostajati ispod stabla, razmišljajući šta da uradi kako bi ih onemogućila da se u toku noći popenju na orah.

Mnogo puta je u oktobarskoj noći probudio pad zrelog oraha sa visoke grane, koji bi tresnuo i zabobotao po krovu pomoćne kuće. Svaki šum joj je tada stvarao jasne slike ispred njenih razrogačenih očiju u mraku sobe. Zamišljala je vjeverice kao mrave. U dvije kolone, jedna koja dolazi i mili uz orah do njegovih najvisočijih grana i druga koja silazi niz deblo, mimoilazeći se sa prvom, noseći po krupan orah u svojim zubima. Ujutro, kada bi srećna kupila orahe i svojim očima gledala koliko ih puno još ima na granama oraha, nije mogla da razluči da li su noćne vjeverice bile ružan san ili vizija, od prevelikog straha, na javi.

Prikupila bi svake jeseni zalihu oraha za čitavu zimu i iako ih je bilo stvarno puno, ljutila se na Sima kada bi on, izlazeći iz kuće, stavio šaku oraha u svoj široki džep.

Preko puta Simove, u staroj Tamindžića kući, niko nije živio. Nju je svojevremeno od Španaca dobio neki Hercegovac Palikuća, po životnim navikama sličan Simu, samo je njemu još uvijek bilo rano da se skrasi, te u istu nikada nije uselio. Navraćao bi rijetko i to isključivo po noći, vjerovatno pripit, jer se u tim prilikama iz Tamindžića kuće čula lupnjava, galama i psovke.

Iza same tarabe, između dva dvorišta Korparića i Tamindžića, na strani Palikućinoj, raslo je drvo badema, čija je samo jedna grana prelazila u Simovo imanje.

Sa nestrpljenjem je Radojka čekala kada će menduli, kako ih je zvala Simova služavka Olga, sa te jedne grane početi da padaju u njihovo dvorište. A pratila je čežnjivo njihov razvoj. Početkom februara, kada je zima u najvećem jeku, Palikućin badem bi zabeharao i potpuno se osuo bijelo - rumenim cvjetovima. Rijetkih godina bi i rodio, jer bi rano cvjetanje uništili mrazevi i slane, tako da su plodovi još u za-metku opadali. A nešto, što je rijetko, bilo je primamljujuće, pa tih godina, kada bi rodio, Radojkinoj radosti, a uz to i čežnji, nije bilo kraja. Samo se jedna i to prorijeđena, stara grana pružala iznad Simovog dvorišta. Radojka se molila Bogu da okrene jak vjetar i da sve plodove badema smlati u njihovo dvorište, a isto tako brinula da taj zamišljeni vjetar ne polomi i onu jednu, načetu bademovu granu. Mnogo puta donosila čvrstu odluku da uđe u Tamindžića dvorište, jer i onako tamo nema nikoga i svi plodovi propadaju, ali nije imala hrabrosti.

Palikućina kuća i zaraslo dvorište podsjećali su je na Burovića vrše. Velike, pletene od pruća, sa samo jednim ulazom, a bez ijednog izlaza. Zamišljala je sebe u Tamindžića dvorištu, kao ribu u Burovića vrši, a mogući, iznenadni Palikućin dolazak poistovjećivala sa Burovićevim lađarom koji izvlači vršu na suvo. Nije nikada skupila hrabrosti da zakorači u Tamindžića dvorište.

Sa lješnicima bi je s jeseni redovno obradovao stariji brat Jovan, koji je volio, ali koji nije imao ni prilike ni vremena da joj se više posveti. Njihov odnos podsjećao je na zaštitničko ponašanje ujaka Joša prema njihovoj majci Savki. Kada god bi išao u Trebinje u jesenjim danima, donosio bi Radojki lješnika, sam izlazeći iza Gornjega grada ili šaljući nekoga od posluge da to uradi. Ona ih je stavljala na promajno mjesto da se slučajno ne užegnu i ljubomorno ih čuvala za zimske dane, trošeći ih štedljivo kao medižinu.

* * *

Radojka se nije puno radovala životu. Ne samo da ga nije živjela u pravom i punom djetinjem smislu, već je i njeno životarenje kratko trajalo. Bila je u četrnaestoj godini, a po svom izgledu i ukupnoj razvijenosti, čovjek bi procijenio da joj je tek osam.

Te godine zima je rano došla. Kalendarski, tek je jesen bila u punom jeku i umjesto dugih i dosadnih novembarskih kiša, koje bi u Kastel Novo satjerale svu vlagu svijeta, vrijeme je bilo oštro i po sjeveru. Po vrhu Dobroštice i na Lovćenu, već je početkom novembra poprskao snijeg, koji je pao na suvu zemlju, jer kiša te godine nije padala od početka juna mjeseca. Poslije tog snijega se izvedri, ali je bilo mnogo hladno, tako da se isti nije topio. Slana bi osvanula svako jutro i zadržavala se do dugo u dan, a u osjenu se nije ni dizala, već se samo taložila jedna na drugu i izgledala kao odstajali snijeg.

Drugi dan po Svetome Mratu, Radojka kao i obično, nije izbivala iz kuće, da bi u poslijepodnevnim časovima u dvorište iznijela pun košic oraha i tukla ih oblutkom na potkraćenom mramornom stubu. Veoma čudno, ali ih taj dan nije štedjela. Čak šta više, trošila ih je jedan za drugim, zanešena svojim poslom, ne primjećujući ništa oko sebe. Pa ni Sima, koji je u predvečerje prošao pokraj nje, uzeo iz košica pregršt suvih plodova i izišao iz dvorišta.

Odavno se već ništa više nije vidjelo. I slana je počela padati, a ona je još uvijek tukla svoje orahe i jela ih pohlepno, ne hajući za mrak, jer se u njemu odlično snalazila i instinktivno, ili pod jezikom, osjećala, ako bi i najmanji djelić jezgre ostao u drvenoj ljušturi, pa ponovo sa oblutkom tukla i najsitnije djelove, kako se ništa ne bi bacilo. I njena kosa i sitna ramena ispod vunene đake, bili su mokri od slane koja se topila na njoj, a oštar sjeverac pirio sa sniježnih brda, noseći sa sobom iskričavu hladnoću, pokupljenu ovlaš, u prolazu. I Simo se to veče već vraćao kući, duvajući u ruke i cvokoćući pomalo od zime, a ona je još tukla svoje orahe na potkraćenom, mramornom stubu. Sam se začudio, javio joj se, prvi put u životu, nježno roditeljski, prigrlio je uza se, onako vlažnu i promrzlu i uveo u kuću, noseći skoro prazan pleteni košic u drugoj ruci.

- Zavratat' ćeš, jadno dijete – bilo je sve što joj je poslije javljanja rekao, a ona nije progovarala. Samo je prazno gledala razrogačenih očiju. Stresla se jako, kao u groznici, kada su ušli u osvijetljenu i zagrijanu šalu. I Savka, koja je vezivala čvoriće na raznobojnim komadićima pređe i pomoćnica Olga, koja je u rukama držala lonac iz kojeg se jako pušilo i mirisalo na kuvano suvo meso, tek su tada primijetile da Radojka uopšte nije bila u kući.

Radojka je sa gađenjem na licu, zbog mirisa hrane, prošla pokraj njih i uz drvene stepenice otišla u svoju sobu na gornjem boju.

Kada je Simo objasnio da je, kada je on otišao, ostala u dvorištu, tukući orahe na mramornom stubu, te da je tamo i našao i da je potrošila skoro čitav košic, Savka je samo uzdahnula i upitala:

- Tukla orahe na stubu?

- Baš na stubu i to oblutkom – odgovorio je Simo i sjeo, zaboravljajući trenutno na sve, za već postavljenu trpezu.

- E jadno dijete – uzdahnula je, još dublje ovaj put, Savka.

* * *

Ujutro su Radojku našli smrznutu, otvorenih očiju i zgrčenog tijela na neraspremljenom krevetu. Nije se ni pokrivala, ni sazuvala, niti sa sebe skidala vlažnu, vunenu đaku. Od svih prisutnih, najviše je bila pogođena Olga. Po Savki je izgledalo da je tako što i očekivala, pa nije uopšte bila uzrujana. Simo je želio da se što prije obavi sahrana, pa je i bez popa i bez ičije pomoći htio sam da je ponese na groblje. No Savka nije dala i izričito je zahtijevala, jer je, svakako, znala narav svojih sinova, da se pozovu i sačekaju Jovan i Petar. Već oko jedanaest, stigli su i jedan i drugi. Niko, ništa i ni sa kim nije progovarao. Kao zaliveni. Savka je sjedala kao krivac, čvrsto podupirući leđima zid, kao da je čitava kuća u tom momentu oslonjena na nju i samo nešto češće treptala. Simo je, žalosno objesivši, svoje i onako tužne, rijetke brkove, ispod nabranih vijeđa živahno žmirkao svojim brzim, bistrim očima, prebirajući po prisutnima, u nadi da će otkriti njihove misli i htjenja. Jovan je sjedao pokraj Radojke i oborene glave, pogleda uprtog u zemlju, svoju znojnu ruku držao na njenim, na grudima prekrštenim, hladnim rukama. Petar isprepletanih prstiju, pogleda podignutog u tavanicu i ne trepćući, stajao iznad njene glave.

Bez dogovora, bez pokreta, čak i bez ikakve mi-mike, nakon pola sata ćutnje, krenuli su sa Radojkom prema groblju. Simo i Jovan su je nosili u guberu, a Petar, pojući tiho sebi u paperjastu bradicu , išao ispred njih. Savka je išla za njima samo do dvorišne kapije i odatle se vratila u kuću. Toj maloj, tužnoj povorci niko se nije pridružio i njih trojica su tako stigli do Svete Ane. Pomjerili su tešku, kamenu ploču sa nerazumljivim španskim natpisom i u prostran, hladan grob spustili njeno maleno, zgrčeno tijelo. Vratili su opet veliku, kamenu ploču, pa se onda, opet bez riječi, ali očiju punih suza, Jovan i Petar zagrlili i ostali tako ćutke nekoliko minuta. Simo je ispod ruke držao guber, u kojem su nosili Radojku i izmakao se malo podalje od njih, a oni potapšali tužno, u zagrljaju, jedan drugog po ramenima. Razdvojili se, još jednom i dalje bez riječi, stisnuli jedan drugom ruku i prošli nijemo pokraj oca, odlazeći ispod same crkve u različitim pravcima - Jovan prema Toploj, a Petar Savinskom dubravom. Simo je samo jednom huknuo i, bacivši guber preko ramena krenuo prema Gornjem gradu.

* * *

I Petar je još kao dijete bio osobenjak. Samo ne u Radojkinom smislu, jer je i za hranom i za igrom imao prohtjeve kao i sva ostala djeca, a ni u razvoju nije zaostajao za drugim. Nisu ga interesovale Savkine rabote. Naprotiv, u vrijeme razvoja ih je mrzio, da bi kasnije u doba zrelosti i zbog svoje nekadašnje mržnje i zbog majke Savke puno vremena provodio u pokajanju i molitvi. U dječačkim časovima osame davao je na volju svojim mislima. Nije se zadovoljavao skučenošću vidokruga, pa je u svojim maštanjima jezdio beskrajnim, zvjezdanim prostranstvima, više puta dovodeći sebe u odsutno stanje na javi. Kasnije je usavršio sposobnost da je budan, a da ne razmišlja apsolutno ni o čemu i koristio takve trenutke, kako je on govorio, za osvježavanje duha.

Rijetko bi zaronio u svojim mislima u mračne predjele unutrašnjosti zemlje, sjedao sklopljenih očiju, blago se njišući naprijed - nazad, blijed u licu, sa uzdignutim vjeđama i prebirao po vlažnim zadimljenim hodnicima, prelazeći iz jedne u drugu adsku prostoriju, dočaravajući sve gore uslove za ojađene duše. Trznuo bi se naglo, kao u bunilu, kada bi došao skoro do samoga centra, ne dozvoljavajući sebi da ni u mislima vidi cara zla, pljuvao preko lijevog ramena tri puta, tankim prstićima lijeve ruke pravio roge, a desnom se na brzinu krstio. U tim momentima, najviše je mrzio svoju majku Savku i ako bi se to sve događalo u šali, brzo bi izlazio iz nje, ili u dvorište ili drvenim stepenicama do svoje i Jovanove sobe. Iako je Jovan stalno bio kod ujaka Joša na Toploj, njegov krevet bio je uvijek namješten kao da je on tu, a Petar, mada dijete, nikada nije sjeo na njega, a kamoli razvalio ga.

Rano je sazreo, pa se već kao desetogodišnjak ravnopravno upuštao u priče sa odraslima. Dolazio kod ujaka Joša, koji mu je uvijek bio odbojan i poslovan, ali je znao puno iz istorije grada i okoline. A za razliku od Jovana, koji je pokazivao veliko interesovanje za vođenje domaćinstva i trgovine i kojeg je Jošo u tom smislu i podučavao, pa ponekad bio prijek i strog, što Jovan nikada nije uzimao za zlo, Jošo se prema Petru odnosio blago i iskreno mu pričao i raspredao o životu u Novome od njegovog postanja do njihovih dana. Jošo je u Petru vidio, jer je iza sebe imao veliko životno iskustvo, produhovljenu osobu, koja je po njegovom mišljenju bila na raskršću – na životnoj klackalici i kojoj je trebala pomoć, kako ne bi otišao Savkinim putem, a pošto nije mogao na sebe preuzeti Petrovo školovanje ni u Trstu ni u Beču, predložio mu je, u pogodnom trenutku, izgleda najpovoljnije rješenje.

Pored mnogih pitanja i potpitanja iz raznih događaja o kojima je Jošo istinski znao, Petra je najviše zanimalo zauzimanje Novoga od strane Svete lige hiljadu pet stotina trideset i osme godine, kada je grad privremeno oslobođen od Turaka i hiljadu šest stotina osamdeset sedme kada su iz njega definitivno protjerani. U prvom slučaju u Kastel Novo stigao je Fernanto Gonzaga, njegov daleki predak po ženskoj liniji, a u drugom njegov otac Simo Krpelj. No, osim navedene dvojice, Petra su interesovali i ostali detalji iz ove dvije bitke. U svojoj dječjoj glavi razradio je do detalja tok bitke, snage koje su vodile borbu, komandante glavnih snaga, utvrde, fortice, ratne zastave i ostalo.

U gornjem dijelu svog dvorišta, ispod oraha, napravio je maketu od ilovače koju je donosio čak odozdo iskraj korita Nemile. To je bila maketa bitke iz hiljadu petsto i trideset osme godine. Napravio je donji grad sa brodovima ispod njega, a nasuprot njemu flotu hrišćanskih zemalja. I na zidinama i na brodovima je napravio ljude, s tim što su se Turci razlikovali od hrišćana, jer njima nije pravio glave. Uživao je posmatrajući svojih ruku djelo i jednom imao priliku da starijima drži predavanje o samom toku bitke. Razmahao se i zajapurio, objašnjavajući zabezeknutim starcima kako je admiral Dorija manevrom izbjegao turske brodove odvlačeći im pažnju, a da su za to vrijeme Vićenco Kapelo i Fernanto Gonzaga uplovili pod Novi. Premještao je glinene figure, pričajući o opsadi, o Peraštanima, koji provaljuju grad, o predaji grada i selidbi Turaka, o Huanu Sarmentu, koji je pravio Gornji grad i komandovao Špancima, kao i o tome da sloboda nije trajala nego godinu dana kada je strašni Turčin Barbarosa opet zauzeo grad, o čemu nije bilo glinene postavke.

Prisutni su sa čuđenjem i bez riječi slušali Petra, da bi kasnije konstatovali da je prava šteta što mali Sima Krpelja neće dugo živjeti, jer je mnogo pametan.

Te jeseni, Radojka se kupeći orahe saplela, pala preko Petrove makete i potpuno je uništila, a Petar ljut zbog toga, ali ne na nju, otišao bez riječi na Toplu kod ujaka Joša i otvorio mu iskrenu djetinju dušu. Pričao mu o pustim željama, o mukama i skučenosti života sa roditeljima i Radojkom i kroz suze više puta ponavljao, da je sve što je u njihovoj kući valjalo iz nje i otišlo, okrivljujući tako Joša što je prihvatio kod sebe Jovana, a njega, Petra ostavio u nemilosti iza Gornjeg grada. Jošo ga je očinski tješio, muški razgovarao sa njim, svojoj ženi i Jovanu skrenuo pažnju da ne ulaze, kako im ne bi smetali i po malo ispitivao Petrove želje, navodeći ga kroz razgovor na rješenje svih problema odlaskom u manastir. Zadržao ga to veče na spavanju, a ujutro pošao sa njim u konak savinske crkve Uspenja Bogorodice gdje ga je preporučio i ostavio ocu Mardariju. Jošo je to jutro svratio kod brata Save, čije imanje se graničilo sa crkvenim posjedima, ispričao mu sve i iskreno ga zamolio da se javi ponekad Savkinom sinu Petru, rastočenom između sna i jave, između neba i zemlje. Da osim Jošove preporuke, uz koju je Petar ostao sa starim Mardarijem, pomognu malobrojnu bratiju, a oba imaju od čega.

Nije ni Sava imao kameno srce. Iako nikada nije otišao iza Gornjega grada, niti imao želje da se upozna sa zetom Simom Krpeljom i tako prekinuo sve veze sa sestrom Savkom, a jedino od njene djece poznavao Jovana, koji je rastao kod Joša, gdje ga je Sava i upoznao i sa njim bio u vezi, prihvatio je bratovu molbu, zarad očuvanja nedužne djece i otišao da se u Božjoj kući upozna sa sestrićem.

Petar je samo iz Jovanovih kazivanja znao, da osim Joša, ima još dva ujaka - Novaka i Savu, ali osjećajući zapetljanost i prazninu porodičnih odnosa, nikada nije skupio hrabrosti da pođe i potraži ujaka, iako je više puta kretao da to uradi. Došao bi Savinskom dubravom do crkve Svetoga Save, pa onda na vidikovac ispod same crkve, odakle su se kao na dlanu vidjeli manastirski konak, mala crkva Uspenja Bogorodice i između njih ruševine veće manastirske crkve stradale u borbama hiljadu šestotina osamdeset sedme godine. Sjedao bi tu dugo i posmatrao, zamišljajući život u konaku, a isto tako nagađao koja je od tri kuće, poprilično udaljene jedna od druge, na sredokraći između crkve i mora, vlasništvo ujaka Save. Odatle bi se, kao nepokajan grešnik, vraćao put Gornjega grada neobavljenog posla.

A Sava je lijepo živio. Održavao je porodične veze samo sa bratom Jošom. Nastavio sa tišlerskom radnjom svog tasta, uposlivši dva vrsna majstora, jer se on nije bavio zanatom. Sa svojom ženom Angelinom odlično se slagao i nikada je nije optužio za njegovu neprebolnu, a dobro skrivanu tugu što nema muško dijete. Imao je četiri kćerke i željno očekivao vrijeme da dobije unuka.

Drugi dan po Petrovu dolasku u konak, Sava je otišao da ga vidi. Upriječio je preko svog imanja, pa uz manastirske livade, izbio na crkvene štale i tamo zatekao okošto, crno momče kako čisti svinjarnik. Dovoljno je bilo da Petar samo obrati pogled na Savu i da ga ovaj prepozna po karakterističnim, divnim, plavim očima, kakve je imao i sestrić Jovan. Ni Petru nije mnogo trebalo da zaključi ko stoji ispred njega. Isti ujak Jošo. Samo što ima crnu kosu i brkove.

Zatečeni iznenadnim susretom, stajali su nekoliko trenutaka, ne progovarajući ni riječi jedan drugom. Nisu tako zamišljali svoj prvi susret. Do sada, ni o izgledu onog drugog nisu razmišljali. I u tom momentu im je, kao iznenadni bljesak munje, sve bilo jasno. Savi su se, protiv njegove volje, skotrljale niz lice i svjetlucale kao biseri u korjenu njegovih brkova, dvije suze. Mnogo je zažalio, što prije nije upoznao svog sestrića, što je zbog do-sadnog Sima Krpelja i svoje nevoljne sestre, ogrezle u crne rabote, zapostavio dio svoje, ni krive ni dužne rodbine. Dio koji je, apsolutno, bio dio Magazinovića. Mogao je i trebao, kao što je Jošo uzeo Jovana i on uzeti Petra k sebi i tako spasti dio sebe u njemu i u sebi.

- Petre, jesi li to ti? – progovorio je Sava i krenuo ka njemu ispruženih ruku.

- Jesam, ujače! – skrušeno je odgovorio Petar.

Zagrlili su se stojeći tako par minuta, tapšući jedan drugog po ramenima, prebirajući mislima po životu.

- Tek doš'o, pa te uvalili u svinjarnik! E valaj ću sad održat' vakelu ocu Mardariju!

- Nemoj, ujače! Ja sam sam molio da nešto radim, dosadno mi, a nije mi teško!

- Jes, ali si ti doš'o da izučiš knjigu, a ne da kulučiš. De, de, završi ti to, pa se umi' i dođi kod oca Mardarija, idem ja k njemu.

Sava je otišao u konak, a Petar ostao da završi sa čišćenjem svinjarnika.

* * *

I Jošo i Sava su od Petrovog dolaska u manastir često dolazili kod oca Mardarija. Jošo bi redovno donosio neophodnih potrepština kaluđerima, a ponekad izvadio i nešto gotovine, napominjući u tom momentu, službeno, i ocu Mardariju i Petru da je to za čitanje molitve, za duše plemenitih Magazinovića. Sava bi dovodio majstora da uzima mjere, da zakrpi, popravi ili napravi neki novi dio stolarije u konaku. Nedeljom je redovno, sa ženom Angelinom i kćerkama, dolazio na službu Božju, poslije koje bi se zadržali na "kap rakije i riječ razgovora".

Petar je bio revnostan u službi i nije se odvajao od oca Mardarija, koji je bio njegov duhovni roditelj. Brzo je učio i ne samo rutinski savladavao pravila i čitanje, već ulazio u suštinu vjere. U početku je stalno nešto zapitkivao Mardarija, a ovome, naviknutom na mir i samoću, bio dosadan, da bi nakon nekog vremena i stari kaluđer navikao na Petra i prizivao ga sebi čim ovaj ne bi bio uz njega. Pričao mu poučne priče iz Novog zavjeta i Djela apostolskih, davao mu da čita Stari zavjet i mnogo puta se vraćao na Jova, njegovo stradanje i vjeru. I Mardarije se uz Petra trgao iz učmalosti. Prije njega je obavljao jutarnju, večernju i prazničnim danom liturgiju. Sada se ništa od manastirskih pravila nije preskakalo i sve to nije pričinjavalo napor ocu Mardariju, već pravo ozarenje. Manastirska ekonomija se nije proširivala, jer su pored Mardarija i mladog Petra u manastiru bila samo još dvojica monaha, ali se uredno održavala, a Mardarije revnosno raspoređivao poslove i određivao zadatke, stalno ponavljajući jednom izrečenu Petrovu misao: da manastir, ne samo da može izdržavati sam sebe, već ugostiti namjernika i pomoći nevoljnika, a ne prepričavajući samo kako i 'tice nebeske niti seju, niti žanju, pa opet imaju hrane, gubiti dane čekajući pomoć, izvrćući riječ Gospodnju. Od Petrovog dolaska i post je bio redovan i čist.

* * *

Tekla je četvrta godina od Petrovog dolaska u manastir, a on je još bio samo iskušenik kod oca Mardarija, pokazujući i znanjem i željom da će svoj život posvetiti nauci Hristovoj, ali se Mardarije kanio da ga povede kod vladike na postrig, sve čekajući da ugodi zajedno i Jošov i Savin dolazak, kako bi se s njima ispričao i od njih dobio dozvolu za Petrovo monašenje. I na dan Uspenja Presvete Bogorodice, poslije službe poveo Joša i Savu u konak, da bi nakon kraćeg vremena prizvali onamo i Petra i za petnaestak minuta, izišli sva četvorica, zadovoljnih lica, među okupljene vjernike. Uzeli su po čašicu, nagovorivši i Petra da to učini, nazdravili i popili naiskap. Petru je to bila prva i posljednja čašica u životu. I prije nego je popio, imao je odbojnost prema alkoholu, stalno imajući na umu Svetoga Jovana Preteču, koji nije pio ni vina ni rakije, ali u svečanom momentu svog života nije htio da protivrječi ni ujacima ni ocu Mardariju, tješeći sebe da se još nije postrigao. Iskapio je čašicu, stresao se i sa svom ozbiljnošću u glasu izjavio da na njegova usta nikada više, ni jedna kap alkohola neće ući. Nisu ga ozbiljno shvatali. Mardarije se samo nasmijao i rekao blagim glasom:

- Nikad' ne žali sebe i ne kuni drugoga, jer ima to ko i bez tebe.

* * *

Treći dan po Gospođinu danu, Petar i Mardarije su sa Jošom otišli za Trebinje. Petar je zamonašen u manastiru Tvrdoš. Na činu monašenja dobio ime David i raspoređen, po Mardarijevoj želji, u manastir Savina.

Od svog prvog dolaska u manastir, Petar kući nije nikako izlazio. Jovan je otišao iza Gornjega grada sutri dan po njegovom dolasku i saopštio novost roditeljima sa Petrovom porukom, da im ne padne na pamet da ikad dođu da ga traže. A ako bi se slučajno prizvali, da ima dosta crkava, mimo manastira, gdje mogu otići i ispovjediti se. Jovan je poljubio Radojku, rekavši joj da je tako Petar kazao, te da joj je poručio da nije nimalo ljut na nju i da će se stalno za nju moliti Bogu.

Kratko je trajalo vrijeme Petrovog potpunog zadovoljstva. Nepunu godinu dana, psihički potpuno uravnotežen, sa jasnim životnim ciljem, uvijek sa psalmom na usnama. Ljutio se jedino, ali ne mnogo, kada bi ga otac Mardarije, po navici, oslovljavao Petre, umjesto Davide, jer je u potpunosti shvatao značaj promjene imena.

Nije odlazio ni kod svojih ujaka, niti se zadržavao puno ni sa njima, ni sa bratom Jovanom, kada bi dolazili u manastir. Bojao se da se puno priče ne ispriječi na zacrtanom putu. Predosjećao je, zato se i bojao, da mu je rodbina kamen okačen o vratu, koji se može nenadano otkačiti i tom prilikom pretući nožne prste. Bojao se istinski i same pojave svog oca, Sima Krpelja i više puta mu se za vrijeme službe pričinjavalo da njegove konture vidi u crkvenim vratima. Sanjao ga nekada, po noći, kako odgovara sa pjevnice, iako Simo nikada nije došao u manastir.

Molio se usrdno i dugo, tražeći za sebe samo duhovne snage, kako bi izdržao na Hristovom putu. Od sve svoje rodbine, samo je Radojkino ime pominjao u molitvama, jer je znao da jedino ona nema nikakve zaštite. Žalio je mnogo i isto toliko se bojao da ne ode naopakim materinim putem. Imao je tanana osjećanja i zamagljenu sposobnost predviđanja, iako se to još nije moglo nazvati ni vidovitost ni prozorljivost. Naime, rijetko je sanjao, ali, ako mu se to dogodilo, znao je da će se nešto u vezi sa snom sutri dan ostvariti. Makar da neko spomene one koji su mu na san dolazili. Više puta je, odmah poslije jutarnje, saopštavao ocu Mardariju ko će im taj dan doći u goste.

Onoga dana, kada je ispred crkve spazio osobu koja se polako, stazom od Svetoga Save, spuštala ka manastiru i zaključio da je to brat Jovan, znao je šta se dogodilo, jer se upravo u tom momentu sjetio svog sna iz protekle noći. A sanjao je kratko. Samo par tužnih udaraca crkvenog zvona i žalobni Radojkin glas, koji ga je dozivao po starom imenu. Knedla mu je stala u grlu. Blijed u licu, potrešen u tijelu, došao je do crkvenog vratnika, na ledeni kamen naslonio svoje čelo i zajecao. Nakon nekoliko minuta došao je Jovan i zatekao ga u toj pozi. Samo su mu se tresla mršava ramena. Tužno je na njemu visila prekomotna mantija. I Jovan je bio jako ožalošćen. Volio je Radojku kao neku rijetku, nježnu biljku, osjetljivu i na sušu i na vlagu i na tamu i na jako sunce i znao da uslova za njen život nema i baš zato što je to znao, prema njoj sve jače osjećao obavezu zaštitnika, ali mu obaveze i odvojenost od kuće nisu davale prilike da joj se posveti.

- Hajdemo, brate – bilo je sve što je suznih očiju procijedio Jovan kroz stisnute zube.

I Petar se tada okrenuo. I braća su se prvi put u životu zagrlila. I suze su im tekle niz obraze. I otišli su polako, penjući se stazom prema Svetome Savi idući jedan za drugim Savinskom dubravom. Nisu ništa progovarali. Došli do Gornjega grada. Ušli ćutke u kuću, otćutali svoja osjećanja i, opet ćuteći, ponijeli Radojku kod Svete Ane.

* * *

Petar se smrknut vratio u manastir. Nije ga niko primijetio kada je došao. A ni kada je otišao. Niko nije znao gdje je izbivao. Otac Mardarije se, koliko čudio, toliko i brinuo za njega, jer nikada i nigdje nije otišao, a da za dozvolu, savjet ili slično nije pitao. Petar je direktno ušao u crkvu, kleknuo ispred carskih dveri i počeo da se moli, a malo zatim na vratima crkve se pojavio i Mardarije i jedva se uzdržao, videći da je stvar neobična, da ne klikne radosno što je našao Petra. Stajao je malo na vratima i posmatrao, pa pošto je vidio da se Petar zanio molitvom, nečujno prošao pokraj njega i ušao na mala vrata u oltar. Petar ga nije primijetio. A Mardarije je kroz ikonostas mogao vidjeti Petrovo mučeničko lice. Iskrivljeno od bola, mokro od suza, pomodrelo od hladnoće. Sklopljenih očiju. Samo su se suze i usne pomjerale. I starom Mardariju su se orosile oči. Izišao je opet polako, ne želeći da remeti Petrovo duševno stanje, otišao u konak, rekao monasima da ne idu u crkvu i da ne pitaju Petra ništa kada dođe, da pritaknu i pojačaju vatru, te da navjese lipovog čaja.

Nakon pola sata i Petar je ćuteći ušao u konak. Sjeo je pokraj vatre i saopštio Mardariju da su sahranili Radojku. Zamolio je, da ne bi kršio pravilo i sam odlazio iz manastira, da ga Mardarije sa pismom, molbom i preporukom za premještaj, pošalje kod vladike u Tvrdoš. Mardarije se osjećao kao gromom pogođen i da ispred njega nije bilo tog mladog, dragog čovjeka, za kojeg se neizmjerno vezao i kroz kojeg je on sam po drugi put preživljavao svoj dugi život, vjerovatno bi iz njegovih očiju grunule suze i vjerovatno bi u svom bolu i razočarenju izrekao niz nedoličnih grubosti, koje su mu se jedino motale po glavi. Ali se samo, snagom volje, suzdržavao, dodao Petru u promrzle ruke konatu vrelog lipovog čaja i očinski mirno rekao:

- Ogrij se, Petre, utopli se i odmori, pa ćemo ujutro o poslu.

Otac Mardarije se nadao da će se Petar do ujutro rashladiti, a Petar ni najmanje nije imao namjeru žalostiti svog duhovnog roditelja, pa više nije progovarao, ostajući pri čvrstoj namjeri da Novome jednom i zanavijek kaže zbogom. Zagledao se u žeravicu i jednostavno ušao u odsutnost misli, u pročišćavanje duha.

Ostatak dana nisu progovarali i Mardarije se, poznavajući dobro Petra, još za viđela povukao u svoju sobu, uzeo pero i 'artiju i napisao svom vladiki pismo:

"Preosvećeni vladiko!

S bolom u srcu i tugom u duši, odvajam mimo svoje volje od sebe jeromonaha Davida. Činim to želeći mu svako dobro i u potpunosti razumijući, inače ne bi ovo radio. Molim vas, Preosvećeni, da ga ne šiljete nikamo, nego da ga zadržite uz sebe i samo, ako mu Bog da zdravlja, uvjerit će se Vaše Preosveštenstvo, brzo zašto ja ovoliko žalim što ga šiljem od sebe. Preosvećeni, ja sam uvjeren da ćete razumjeti ovu mladu, čistu dušu, da ćete joj dati prilike i da se nećete razočarati.

Pozdrav od bratije i nastojatelja porušenog manastira Savina, oca Mardarija."

Zapečatio je pismo i ostavio ga u ladicu ispod ostalih papira.

Petar je bio na večernjoj, ali niti je pojao niti odgovarao, samo je brujanjem sebi u bradu pratio službu i odmah nakon nje otišao na počinak.

Ujutro, poslije jutarnje, na kojoj je Petar bio revnostan i pjevao sa nekom posebnom radošću u glasu, prišao je smjerno ocu Mardariju, cjelivao njegovu ruku i zamolio za blagoslov. Blagoslovio ga je Mardarije i u njemu zaiskrila nada da će Petar odustati od jučerašnje namjere, ali ga je ovaj, već u sljedećoj riječi, vratio u stvarnost, sa molbom da mu napiše preporuku za vladiku. Mardarije je samo pomavenio u licu i mirno pozvao Petra da pođe sa njim u konak. Izvukao iz ladice već spremljeno pismo i tiho upitao:

- Hoćeš li sa ujakom Jošom do Trebinja?

- Ne, oče! Ja ću samo s Bogom, ako budem dostojan, polako za nogama. Ako budem sa njim, stići ću.

- Kad' ćeš krenuti?

- Ja bi odma'!

- Obuci se i obuj ako što imaš, sinko, zima je. Uzmi moj koporan i koru 'ljeba u torbu i sjeti se nekad svog starog Mardarija.

Cjelivali su se tri puta u obraz i Petar je bez riječi izišao iz igumanove sobe. Svojih stvari nije imao, jer pravi monah ih nema. Obukao preko mantije čojano đilo, metnuo kapicu na glavu, stavio u torbu Mardarijevo pismo i parče hljeba, pozdravio se sa ostalim monasima i otišao.

* * *

To veče, pošto je sve smirila, Olga je otišla na Kameno kod svog brata, sa namjerom da se rano ujutro vrati i opet prione kućnim poslovima. A kada se vratila imala je šta vidjeti. Samo zgarište iz kog se još pomalo dimilo. Od Simove kuće ostali su goli zidovi. Vatra se nije prenijela na štalu, ni na Tamindžića kuću. Olga je dotrčala do vrata kuće, ali unutra, osim ugljena i pepela, više ništa nije postojalo. Iz nekoliko još nedogorelih greda pomalo se dimilo. Bila je zbunjena. Otrčala je do štale u nadi da tamo ima nekoga. Iako je mandal bio zatvoren sa spoljašnje strane, još uvijek se nadala da su Savka i Simo unutra i unezvijereno, dugo petljala oko mandala, dok nije otvorila vrata. Unutra je samo jako otpuhnula, pri ustajanju, Bjelava, nadajući se da stiže jutarnji obrok radi muže. Uzalud je Olga dozivala, nije joj se imao ko odazvati. A onda je preko podeljaka i niz dračom i žukvom obraslu padinu potrčala prema Toploj, kako bi, nadala se, tamo zatekla Savku i Sima, iako nikada nisu odlazili kod Joša. U Magazinovića je došla sa dušom u nosu. Zalupala zvekirom na masivna vrata, pošto su još svi spavali, jer je Olga poranila, kako se njeno odsustvo ne bi primijetilo. Prvi je ustao, gologlav i bos, u noćnoj haljini i otvorio vrata Jošo Magazinović.

- Šta je, Olga, po Bogu? – ljutito je upitao, kada je vidio ko lupa na vratima.

- Jesu li Savka i Simo tu? – pitala je, ostajući bez zraka Olga.

- Ma oklen ođe, jadna, što ti je? A đe su? Što se događa?

- E, crnoj meni, onda je sve gotovo! – zajaukala je Olga i stropoštala se ispred vrata.

Utoliko su iz kuće izišli Jošova žena i Jovan i unijeli Olgu unutra. Škropili je hladnom vodom, šamarali i dozivali, ne bi li se povratila svijesti. A kada je došla sebi, škrto i isprekidano, ispričala za stravu, koju je zatekla iza Gornjega grada.

Jošo je samo natmurio čelo i ledeno, besciljno gledao ispod gustih obrva. Jovan preblijedio, stisnuo jako svoje usne i ćutao, a Jošova žena, pogledivala čas jednoga, čas drugoga, očekujući da neko nešto kaže. Naposljetku se Jošo trgao, rekao samo:

- Moralo je, kad - tad! – onda naredio ženi da se loži vatra, Olgi rekao da sjedi dok se on i Jovan spreme, a sina Nikolu, koji se u međuvremenu priključio prisutnima, poslao da što prije obavijesti brata Savu na Savini

* * *

Iza Gornjega grada su zatekli zgarište. Baš onakvo, kakvo im je i Olga čitavim putem opisivala. Sava i Jošo su prebirali po pepelu i u vunene vreće potrpali nešto Savkinih i Simovih ostataka, pa pošto su Olgi kazali da kravu i kokoške goni na Kameno i ostane tamo dok se ne napravi kuća, zajedno sa Jovanom, sa vrećama preko ramena otišli prema Svetoj Ani da u špansku grobnicu, pokraj Radojke, spuste ono što je ostalo od njenih roditelja.

Olga je, da bi joj olakšala, izmuzla kravu, ne postavljajući nikakvog suda, potrpala kokoške u pletenu košinu, prekrila povezama, uprtila na leđa i malo kasnije za Bjelavom odmakla uz Modru ploču.

* * *

Te zime Jovan je ostao bez najbližih. Imao je već šesnaest godina. Trgovačke poslove prilično savladao, jer je takoreć' odrastao u ujakovoj trgovini i od malena se prihvatio posla. Obavljao je i teške i povjerljive poslove. Smrt svojih roditelja shvatio je kao žalosnu realnost. Zbog sestre Radojke je patio, a zbog brata Petra osjećao sladunjavu melanholiju.

Istog proljeća Sava i Jošo Magazinovići pogodili su s radnicima da se popravlja kuća Korparića. Jovan je često izlazio iza Gornjega grada, obilazio radnike i davao svoje primjedbe. Prenosio Jošu, ako bi što zapelo, pa onda ovaj izlazio gore sa Savom, izglađivali i dovodili stvari u red. Poslovi su brzo odmicali, iako je bilo i kamenih i drvenih radova. Lučeva japija donešena je iza Vratla, ploče za pokriv sa Žlijeba, a krečana paljena na Bronzića imanju. Najviše vremena je potrošeno na sitnice, kada su otišli glavni majstori, a došli Savini tišleri da popatose, naprave zatvore, unutrašnje skale i namještaj. Jovan je zakerao, jer je pravio kuću za sebe, a imao je prilike da i u Kotoru i u Trebinju vidi kako su udešene i za život sređene kuće. Iako nije u njoj živio, znao je manjkavosti rasporeda i namještaja stare kuće. Tjerao je tišlere da razvaljuju basamake između dva boja, jer su mnogo visokog gaza, već zamišljajući kako se njima s mukom penje, njegova buduća, bremenita žena. Sjedeći odsutno u velikoj šali, čuo je ciku vesele djece i odmah objasnio i naredio tišlerima da prave čvrst, a tanak rukohvat do na vrh stepenica, koji u staroj kući nije postojao. Po mjeri uklapao namještaj i dovodio sve u red, ekonomišući maksimalno sa ionako malim prostorom, ne dozvoljavajući da ni jedna stvar bude pravljena otprilike. Detaljišući, ponekad i bez ikakvog opravdanja, dovodio do bijesa Savine radnike, koji se nisu smjeli suprotstavljati, niti su se imali kome žaliti.

Negdje u avgustu, sve je bilo gotovo. Namješteno i zastrto. Pred Gospođin - dan stigla je i Olga, pojačana sa prinovama; teletom i desetak pilića. Jovan je i dalje radio kod ujaka, ali više na Toploj nije živio. Redovno bi dolazio kući na večeru i prenoćište, a ujutro rano odlazio na Toplu. Olga je kao i ranije, obavljala sve poslove, vodila kuću kao da je njena, ispraćala i dočekala Jovana sa lijepim pozdravom i dobrim željama i osjećala se mnogo slobodnijom. Sada je brinula o samo jednom čeljadetu, a ono je bilo normalno i radišno, a na njenu brigu uzvraćalo sa dužnim poštovanjem. Jovan je u njoj gledao ono što nikada u svom životu nije imao, u pravom smislu riječi, majka. Cijenio je njen trud, nabavljao sve potrepštine, davao novac, često joj ponešto donosio na poklon, razgovarao sa njom o trgovini, o kućnim poslovima, prilikama u okolini i slično i još pri obnovi kuće, isplanirao u istoj Olginu sobu, odmah iza velike šale.

* * *

Kada se Jovan ženio, niti se bančilo, ni udaralo u talambase. Ni na jednoj, ni na dugoj strani. Takva je bila Jovanova želja i dogovor. Kao i na prosidbi. Išli su samo Jošo, Sava i Jovan. Doveli lijepu Đulu Ratković iz Trebinja. Obavili vjenčanje u manastiru Savina, a zatim otišli Jovanovoj kući iza Gornjega grada, gdje su ih čekale Savina i Jošova žena sa Olgom. Posle svečanog ručka, ujaci i ujne su otišli svojim kućama, a Jovan i Đula sa Olgom ostali iza Gornjega grada. Đula je bila mlada, ali je novi život, vjerovatno zbog domaćeg vaspitanja i zbog najiskrenije ljubavi, ozbiljno shvatala. To malo, tročlano domaćinstvo nije bilo teško održavati. Nije bilo teško, zato što je živjelo u potpunoj harmoniji, ljubavi i uzajamnom poštovanju. Olga je, od Jovanovog doseljenja, radila sa elanom, ali je tek nakon njegove ženidbe, puna oduševljenja i bez gorkih, otužnih uspomena na pokojne članove porodice Korparić, bila u svom elementu. U svakoj prilici, kada je bila sama, pjevušila je, radeći, neke otegnute, ali melodične pjesme. Jovan je, kao i do tada, odlazio i dolazio sa rabote. Išao nedeljom sa Đulom crkvi, posjećivali ujake Savu i Joša, a ponekad se, Jošovom barkom, navozili na more i uživali u pješčanim zavalama Provodine. Đula je bila skromna i radna, te u svojoj kući nije izgledala kao gazdarica, već kao pomoćnica, jer je Olga, kao i do tada, vodila domaćinstvo. Đula joj je pomagala i stalno nešto pripitivala, što je Olgi godilo, jer ih je voljela, kao da su njena djeca.

* * *

Od Jovana i Đule koji se oženiše hiljadu sedamstotina i petnaeste godine, pa do, po svemu sudeći apokaliptične hiljadu devet stotina deve-deset devete, izišao je priličan broj nasljednika i po muškoj i po ženskoj liniji. Raštrkani po svim kontinentima. Gornjem gradu najbliži Simo VII Korparić, doskorašnji nastavnik u Doboju. U svakoj generaciji osjećao se usud mramornog stuba sa španskim natpisom. I ne samo da je bivao kamen spoti-canja članovima porodice Korparić, koji bi, s vremena na vrijeme, kretali da ga izvade i izbace sa svog imanja, već je, izgleda, izazivao i mnogo veće nevolje za čitave regione.

Stariji su pričali, a mlađi pamtili, dok i oni ne postanu stariji i počnu pričati mlađima, pa sve tako u krug, o sutluku u stubu. Vezali ga za sve nevolje i ratove. I još jedna interesantna stvar: od Sima Krpelja, pa do Sima VII, u svakoj drugoj gene-raciji Korparića bio je po jedan Simo, iako se o svom rodonačelniku nisu izjašnjavali sa posebno, pozitivnim emocijama.

V

Jovan i Đula imali su petoro djece. Još prije nego se rodilo prvo dijete, Jovan je velikodušno počastio svoju ženu, rekavši joj da ona bira imena djece, a da se on protiviti neće i na njeno potpitanje;

- Zbilja se nećeš protiviti? – potvrdno odgovorio, računajući da će Đula, njihovoj djeci da-vati imena njene rodbine, sa kojima se on divno slagao i protiv kojih nije imao, ama baš ništa. Čak se nadao da će se djeca vrgnuti na Ratkoviće i prilikom ženidbe napravio nešto, tadašnjim običajima nezamislivo. Naime, kada su Đulu izveli iz rodne kuće i došli do dvorišne kapije, njen otac je zvao sa kućnih vrata, ne bi li se okrenula, jer se vjerovalo da, ako se mlada pri zvanju okrene – njena djeca će se umetnuti na rod, a ako se ne okrene, što je uostalom bilo strogo zabranjeno, onda će ličiti i nositi osobine muževe rodbine i predaka.

Kada su, znači, došli do dvorišne kapije, Đulin otac je, da bi ispunio formu običaja, zvao sa kućnog praga. Jošo i Sava su mrko gledali u Đulu, a njoj ni na kraj pameti nije bilo da se odazove i okrene. Jovan je tada stao na kapiju i upitao svoju buduću ženu:

- Čuješ li ti da te otac zove?

- Čujem – tiho je odgovorila Đula – ali ne valja se okretati.

- Zašto ne valja? – pitao je Jovan.

- Da se djeca ne umetnu na moje.

- 'Ajdemo, 'ajdemo – strogo je ispod glasa progovorio ujak Jošo, a Jovan se, držeći Đulu ispod ruke, okrenuo za sto osamdeset stepeni, mahnuo tazbini lijevom rukom, desnom stisnuo Đulu, dajući joj tako neki, njoj u tom trenutku, nerazumljiv znak i onda joj kroz stisnute zube rekao:

- Ozovi se ocu!

- Evo me, tata! – odazvala se sva blijeda i uplašena Đula.

I njen otac je bio iznenađen, pa je samo nastavio već pripremljenu rečenicu koja je trebalo da odzvanja iza njenih leđa:

- Budi dobra žena svome mužu i dobra majka svojoj djeci!

Jovan je još jednom mahnuo tazbini, okrenuo se sa Đulom prema izlasku i nastavio put. Jošo i Sava nisu uopšte progovarali, a o tome ga je Jošo pitao i to ne uopšte strogo, tek za ručkom, poslije vjenčanja.

- I što ti bi, sestriću, da i sebe i Đulu okrećeš prema njenoj rodbini? Zar ne znaš da će ti se djeca umetnuti na Ratkoviće? Mene i Savu, Boga mi, nije išlo da to sprječavamo. Mi smo Magazinovići i kad se bude moj Nikola ženio, to belik nećemo dozvolit.

- Ti si, ujače, upozn'o sve Đuline i meni si poslije prosidbe rek'o da ih odavno znaš, da sam izabr'o čestitu familju i da se ponosiš što je to sve tako.

- Jes, potpuno si u pravu – odgovarao je Jošo.

- E pa, ujače, što fali ako se djeca vrgnu na njene? Niti su ludi, niti su 'romi. Pošteni, radni, viđeni. I taman da devet sinova imam, daj Bože, da svi liče na moje šurake i da devet ćeri imam, pa što bi bolje bilo nego da budu pametne i lijepe kao moja Đula?

Đula se crvenila u svojoj skromnosti, plašeći se da njenom Jovanu ne prebace kako ga je žena već stavila pod svoje, prisutni, uz širok osmjeh, odobravali Jovanovu izjavu, a ujak Jošo održao dugačku zdravicu punu lijepih želja za budući život mladenaca i punu kuću Korparića.

* * *

O svojoj rodbini, izuzevši ujake Joša i Savu i njihove porodice, Jovan je malo šta pričao Đuli. Znala je za svog djevera Petra, monaha Davida, koji je u želji da bude što dalje od rodbine, a što bliže Bogu, napustio i Tvrdoš i sa blagoslovom otišao na Svetu Goru. Znala je i o Radojki u kratkim crtama, da je bila bolešljiva i da je mlada umrla. O Simu i Savki nije mogla ništa zaključiti, jer je Jovan na sva njena pitanja o njima, odgovarao kratko i uopšteno. Zaključila da Jovan pati zbog njihove smrti i odlučila da ga, ako je već dobila slobodu izbora imena, oraspoloži u tom smislu. I kada je rodila prvo dijete bio je sin. Lijep, pokrupan sa crnom paperjastom kosom. Olga je Đuli bila babica i odgojiteljica sve djece. Olga je bila i savjetnik i roditelj. Kad je posle Đulinih porođajnih muka Olga radosno kliknula:

- Sin, živ i zdrav! – i pokazala joj crveno, smežurano, umrljano i uplakano dijete, Đula je suzila do tada jako raširene zenice, zažmurila i puna beznadne tuge, samo okrenula oznojanu glavu na drugu stranu vlažnog jastuka.

- Ne smiješ zaspat'! – čula je kroz dječji plač umirujući Olgin glas.

- Neću, ne boj se – odgovorila je tiho Đula i tužno zamolila Olgu da okupa dijete.

- Okupaću ga, a ti se ne igraj životom da zaspeš – opet je ponavljala Olga, bojeći se za Đulino zdravlje i pažljivo spustila maloga do mlake vode u velikom, lučevom škipu. On se neprestano dernjao, što je resko paralo ne samo kroz Đuline uši, već kroz čitavo izmoždeno tijelo. Stalno joj je pred očima bila ružna slika umazanog i rasplakanog djeteta i nije imala hrabrosti da se okrene i pogleda okupanu i povijenu bebu koju joj je Olga prinijela.

- Pogledaj kako mi je lijep! Pogledaj crne kosice! Isti Jovan! Vidi mu ručica! Evo ti sina! Smirio si se kad sam te okupala, gade jedan – kokodakala je zadovoljna Olga, prinoseći Đuli dijete.

- Đula! Đula! Jesi li to zaspala? – zvala je Olga, pošto se ona nije okretala.

I Đula se napokon okrenula, otvorila svoje snene oči i pred sobom ugledala suštu suprotnost od onog što je prije koji minut vidjela i što je ponovo očekivala. Sada je to bila prava lutka u Olginim rukama. Iz bijele, lanene plahtice virile su dječje ručice i lijepa, već crnom kosom uokvirena, glava. I nije se čula dernjava. Primila je dijete na svoje nabrekle grudi, a ono je zažmurivši, odmah počelo požudno sisati. Nju je to i boljelo i golicalo. Gledala je raznježeno čas u dijete, čas u Olgu, a suze su joj curile niz lice. Olga je saučesnički gledala i već radila oko nje. Brisala vlažnom, mlakom krpom Đuline umazane noge i izvlačila ispod nje umrljanu plahtu.

- Baš je lijep – šaputala je Đula i spustila svoje vrele usne do paperjaste crne kose svog sina.

- E zvat će se Simo – odlučno je kazala i podigla svoju glavu, pogledom tražeći Olgu, koja je još uvijek radila oko nje.

- Ne, to Jovan neće dozvolit'! – odlučno je kazala Olga i prvi put se u njenom glasu u razgovoru sa Đulom osjećala ljutnja, jer se tada podsjetila na Sima Krpelja i ženu mu Savku.

- Zašto ne? Pa to mu je otac. To je djed ove moje lutke.

Olga više nije progovarala na tu temu. Osjećala je da je kazala ono što nije smjela, jer joj je Jovan još davno rekao da "o njegovim nesrećnim roditeljima ne priča ništa Đuli, da je ne plaši i ne uznemirava".

Dodala je samo pomirljivo:

- Kako se vas dvoje dogovorite, samo neka je on živ i zdrav.

* * *

Jovan je taj dan, uostalom kao i svaki drugi, poslovao po Jošovoj radnji, ali je predosjećao da se nešto dešava. Sav ustreptao kao pretegnute žice tambure, osjetno uznemiren i nerazgovorljiv. Taj dan je vrlo malo jeo, a oko dva po podne, kada je zatvarao butigu, da bi ručali, razmišljao da istrči do Gornjega grada, da vidi svoju ženu Đulu, da je poljubi i da se dok ostali ručaju opet sjuri na Toplu. Ali nije imao hrabrosti da to kaže i ostvari. Jednostavno je sjedao za trpezom, ali nije ručao. Poslije kratke molitve, koju je u takvim prilikama izgovarao ujak Jošo, prihvatili su čašicu rakije, popili je stojeći i onda posjedali, prihvatajući se jela. Da ne remeti svečanu ceremoniju ručka, koja se kod ujaka Joša svakodnevno odvijala po istom redosljedu i skoro ćutke, Jovan je lagano srkao čorbu, ne trošeći ni hljeb ni ostalo što je bilo ispred njega. Kada bi Jošo zaključio da su sa jelom završili, ustao bi se, prekrstio i rekao:

- Hvala ti, Bože, za zdravlje duša i tijela naših i za izobilje trpeze moje – a prisutni bi uglas odgovorili – Amin.

Tek tada bi počinjali sa razgovorom, dosipali vina i dogovarali već poznate obaveze. Bez gazda Jošovog znaka ne bi se ustajali od stola, a kada bi on zaključio da je vrijeme, dizao bi se i odlazio na počinak, a ostali bi slijedili njegov primjer i razilazili se od trpeze.

Jovan je od malih nogu živio kod ujaka Joša i sva pravila ponašanja usvojio još kao dijete. Godila mu je ceremonija i patrijarhalni odnosi, volio porodična okupljanja, dogovore i šale, jer u svojoj kući toga nije imao i zamišljao sebe kao glavu mnogobrojne porodice. Zbog takvih odnosa, nije ni napustio ručak toga dana, iako je sve u njemu titralo i govorilo mu da se nešto neobično događa iza Gornjega grada. Znao je da se Đuli približilo vrijeme rađanja i osjećao slatku jezu i povremene bolne grčeve u predjelu svog stomaka.

- Jovane, da nisi bolestan? - pitao je Jošo, kada je

završena stroga ceremonija ručka.

- Ne, ujače, zašto? – upitno je odgovorio Jovan.

- Niti si doručkov'o, niti si ruč'o, a i ublijedio si!

- Đuli se, da 'prostite primaklo da rodi, pa se pomalo brinem – stidno je odgovorio Jovan, a ujak Jošo podigao čašu sa vinom i opet, ozbiljnim glasom rekao:

- Nije naše da se miješamo u božju – iskapio čašu i otišao na odmor.

I ostali su se razišli i po staroj navici prilegli, iako im se možda nije spavalo, a posigurno ne jako uzbuđenom Jovanu, ali kod gazda Joša nije bilo pogovora na ustaljeni kućni red, a on je samo jednom, još kada su Jovan i Jošov sin Nikola bili djeca i nije im se spavalo posle ručka, strogim glasom objasnio potrebu i pravilo:

- I pas legne, da mu se slegne!

* * *

Jovan se posle odmora, opet bavio u radnji, do pred sami mrak, kada su se opet okupljali oko trpeze, da bi večerali. No, otkada se oženio, Jovan je na večeru odlazio svojoj kući, i jedva je dočekao toga dana da zatvori radnju, da svima poželi laku noć i da istrči do Gornjega grada. Ujna ga je to veče, mimo običaja, ispratila do same kapije, koristeći priliku kada je Jošo bio u podrumu, i tiho rekla:

- Kaži Olgi da Đulu ni jednoga momenta ne ostavlja samu – poljubila ga u lice i hitro se vratila u trpezariju. A on je, činilo mu se, u jednom dahu istrčao do svoje kuće iza Gornjega grada. Nešto je u njemu veselo strujalo i govorilo mu o prepunoj kući sreće i to nešto je jedva obuzdavao da ne vrisne iz njegovog grla, a sa dvorišne kapije je ugledao prozore svoje kuće koji su bili osvijetljeni kao i obično, no njemu, koji ih do tada nije primjećivao, činilo se da sijaju neobičnim sjajem. Na vratima ga je dočekala Olga, izgrlila, izljubila i stalno ponavljala:

- Dobio si sina! Dobio si sina! – a on to sve smatrao gubljenjem vremena i jedva čekao da uđe kod svoje Đule.

Mali je spavao, a Đula zamišljeno sjedala na krevetu i posmatrala ga, ne primjećujući ni Jovana ni Olgu koji su se u tom momentu pojavili na vratima. Tek kada je Jovan zakoračio unutra, trgnula se, ugledala ga i uz široki, blaženi osmjeh pala u njegovo naručje. Mnogo joj je nedostajao toga dana. Bila je srećna i svoju sreću dijelila sa razdraganom Olgom, ali je bez Jovana osjećala ogromnu prazninu, posigurno znajući da on mnogo pati zbog neizvjesnosti. Pomišljala, da u popodnevnim satima pošalje Olgu na Toplu, da Jovanu uhvati muštuluk, ali samo pomišljala, jer su je od toga odvraćale dvije nepoznanice: strah da ostane sama i moguća reakcija dobrog, ali strogog ujaka Joša.

* * *

- Ti si rekao da ja dajem imena našoj djeci – konstatovala je Đula, ležeći na Jovanovoj ruci, a on umoran i nekako slomljen od jučerašnjeg dana, a u obavezi da se ustaje i kreće prema Toploj, još sanjiv, prošao prstima kroz njenu raspuštenu, dugu, crnu kosu, poljubio je nježno u lice, ustao polako i oblačeći se gledao prema djetetu koje je spavalo.

- Ja što sam rekao, neću poreći! I da mu, ne daj, Bože, daš ime Osman, ne bi volio, ali se ne bi protivio i zato, kako god ti kažeš, ja ću se složit'!

- E pa onda, neka se zove Simo! – sva ozarena, izjavila je Đula, a Jovan, koji je to najmanje očekivao, u sebi smrknut, ali trudeći se da to ne primijeti njegova žena, zbog obećanja koje je i malo prije ponovio, tiho i previše hladnokrvno, zamolio je:

- Neka ti bude! I neka ti bude ubuduće, samo te molim da po mojoj rodbini ne daješ ime više ni jednom djetetu.

Đula se zaprepastila, pridigla se na krevetu, spremna da ga nešto pita, a on osjetivši to, ne želeći dalji razgovor u tom pravcu, preduhitrivši je, zagrlio jako, poljubio strasno, izgovorio nježno:

- Zlato, čuvaj mi ovo zlato! – i izišao iz sobe.

VI

Bilo je ljeto hiljadu sedam stotina i šesnaeste godine kada se rodio Simo II Korparić. Za vrijeme svog prilično dugog života, od rabote se nije oznojio. Bio je lijep na Ratkoviće, na svoju majku, krupan na Magazinoviće, a pronicljiv, lukav i dosadan na djeda Sima Krpelja. Prvo, a muško, stalno je kao dijete bio istican u odnosu na ostalu djecu, a Jovan ih je imao još četvoro. Oni su pristizali jedno za drugim, živjeli skladno i bez nestašica, privikavali se na kućni red Magazinovića, koji je Jovan kopirao i prenosio u svoju kuću, ali su uvijek osjećali ljubomoru i zavist prema Simu, koji je od njih petoro stalno imao prvenstvo i na konati mlijeka i na komadu hljeba, na, kako se to njima činilo, kvalitetnijem parčetu mesa. Nikada nije dobijao batine i nikada on nije bio kriv, makar što učinio. Za sve dječje svađe, tuče i nestašluke, ispaštali su ostalih četvoro. U takvim okolno-stima odrastanja, kod njega su se razvijale i jačale nasljedne osobine djeda Sima; izbjegavanje obaveza, želja za laganjem i podvalama i stalno prisutna pakost, zbog čega su ostala djeca ispaštala, u sebi razvijala odbojnost prema njemu i stalno, negativan odnos prema roditeljima.

Jovan je puno radio, puno izbivao iz kuće i sva djeca su mu bila ista i draga i nije primjećivao, odnosno osjećao je za normalno, što Simo uvijek prvi stigne do njega, obisne mu se o vrat i prosto ga i ponašanjem i pričom zauzme i odvrati njegovu pažnju od druge djece. Prebere usput i Jovanove džepove i prvi uzme, eventualne, sitne darove, što ni jednom od ostalo četvoro nikada nije palo na pamet. I za Đulu su sva djeca bila ista. U svojoj brizi i ljubavi, nije primjećivala, niti ikada ozbiljno shvatala Simove dječje kaprice. Jedino je Olga, još od dana kada se rodio, vjerovatno zbog njegovog imena, prema istome bila skeptična i zbog toga redovno primjećivala sve njegove marifetluke. Ali nije bilo njeno da ikome, a naročito ne Jovanu i Đuli, skreće pažnju da njihov prvjenac sve više ispoljava osobine pokojnog Sima Krpelja.

A Simo II je puno vremena provodio van svoje kuće. Negdje od sedme godine počeo je na duže periode odlaziti kod svoje rodbine. Po mišljenju njegovih roditelja, time su Đuli olakšavali, a Sima osamostaljivali. On je boravio kod Jovanovih ujaka Joša i Save, ponekad kod Olgine rodbine na Kameno, a od svoje desete do četrnaeste godine kod ujaka u Trebinju, odakle se zbog stalne opasnosti od turske vlasti u četrnaestoj vratio u Herceg-Novi. Bio je već oformljen momčić, kojeg je Jovan želio uključiti u trgovačke poslove, učiti ga zanatu, koji je on, njegovih godina, već uveliko, samostalno vodio. Ali Simo nije imao takvu želju. On, ustvari, sam nije znao šta bi sa sobom. Rad ga nije privlačio, a naročito ne trgovina. Mrštio bi se na pomisao o fizičkom poslu. Ni knjiga ga nije zanimala, crkvi nije išao, tako da je ostao nepismen. Ali jako inteligentan. Za vrijeme trogodišnjeg boravka u Trebinju, naučio je turski jezik, a i sa Latinima se dobro sporazumijevao. Provlačio se dvije naredne godine, ne prihvatajući se, ama baš ničega težeg od kašike.

U tom periodu i Jovanu je bivalo jasno da od Sima neće biti ništa. U početku je išao sa njim do Tople, ali ni jednom nisu pošli skupa, jer bi se Simovo jutarnje ustajanje i spremanje oteglo, tako da prije jedanaest nikada nije stigao na Toplu. A tek tada bi počeo da obilazi i raspreda sa rodbinom, da ispija kafe, započinje zaludne priče o odjeći i obući, kako se nosi u Turskoj, kako u Mlecima, a do Jovana i rabote nije dolazio. Više puta ga je Jovan, znajući da treba da dođe, našao u pomoćnoj kući, kako sjedi kod ognjišta i drži govore posluzi o začinima, kuvanju i tome slično. A kada bi ga odveo u butigu, Simo bi odsutno pregledao razno remenje, pojaseve i čoju, omjerajući sve prema sebi.

Videći da od Simove trgovine nema ništa, Jovan je jedan dan otišao sa njim do ujaka Save na Savinu i ostavio ga tamo u namjeri da gleda i prihvata dunđerski zanat. To je, inače, bila Savina ideja, jer su jedne nedjelje o Simu i njegovoj budućnosti, Jošo, Sava i Jovan vodili poduži razgovor i zaključili da je, počevši od Sima Krpelja, pa preko Novaka Magazinovića, Jošovog i Savinog brata, koji je otišao u Rusiju i nikada se nije javio, pa i Petra, monaha Davida, imao na koga povući što ne valja i da Sava pokuša da ga tjera kao Bog đavola i da ga tako privodi raboti.

Simo je kod Save ostao od nedjelje do subote. Ponedjeljak i utorak je gledao kako se radi, u srijedu, ljut što nema rješenje da izbjegne posao, izgleda namjerno, raspalio čekićem po svom prstu, a onda kočijaški psovao i čitav dan sjedao, držeći ruku u kanti hladne vode. Četvrtak i petak, namrgođen, sa zavijenim prstom i rukom na prsima, kao da mu je prebijena, proveo od sjedala do sjedala, pušeći i ne pričajući ni sa kim. Sava ga je samo posmatrao ispod oka i ne govoreći ništa, procjenjivao šta je raditi sa njim. Nije mu promaklo, kako Simo, kada poželi pušiti, sa obadvije ruke barata sa duvankesom, mota sebi cigare i žestoko udara kresivom. U subotu ujutro, Sava ga je pitao je li se poželio svojih i hoće li ih obići. Simo se iznenada ozario, rekao da će doći u ponedjeljak ujutro i veseo otišao prema Gornjem gradu. Znao je Sava da ga u svojoj radionici više neće gledati.

A Simo je tih pet dana, provedenih na prinudnom radu kod Save, intenzivno razmišljao šta da radi dalje. Osjećao je da mu opstanka u Herceg-Novom nema, jer kamo god se okrene, svuda oko njega je samo rad. Ni Jovan se nije začudio kada je u subotu naveče Sima zatekao kod kuće. Predosjećao je da je sa rabotom kod Save gotovo, pa ga u vezi sa tim nije ništa ni pitao, a u međuvremenu mu je Đula ispričala njen razgovor sa Simom toga dana.

A Simo je, kada je došao kući, stupivši u dvorište, odmah došao u sukob sa svojim najmlađim bratom, koji je u tom momentu hranio piliće, a po-što su se isti, od Simovog, bahatog ulaska i lupanja sa kapijom, prepali i razbježali, najmlađi Korparić ljutito prigovorio Simu, a ovaj mu zavrnuo uvom, a onda raspalio ćušku. Najmlađi Korparić je pre-glasno plakao, kvočka se nakostriješila kvočući u odbrani svojih pilića i svi Korparići izišli iz kuće, da bi vidjeli što se događa. Olga ga prva pitala:

- Zašto si ga udario? – a on joj osorno odgovorio

- Gledaj svoja posla! – i prošao pored njih, dobacujući Đuli u prolazu:

- Savina me više neće gledati!

- Što misliš ti od svog života? – bilo je prvo što ga je Jovan pitao, kada su posle večere, on i Đula ostali na razgovoru sa Simom.

- Ništa! – kratko je odgovorio Simo, zagledan u prazninu.

- Vidim, ali nešto se mora radit'!

- Ja ne moram, a kome se radi - o glavi mu se radilo!

- U ovoj kući svi nešto treba da rade. Osim, ako je neko boles'an, a hvala Bogu, svi smo zdravi. I umjesto, da se mlađi ugledaju na tebe, kamo sreće da se ti ugledaš na njih. Pogledaj nas ostale, pa svi nešto radimo. I dok ja vodim ovu kuću, svi će nešto radit', na široki put izlazit' i svakome pravo u oči gledat'.

- Neka vi je srećno i dugovječno – šturo, a posprdno, odgovarao je Simo.

- U toj našoj sreći i dugovječnosti ćeš učestvovat' i ti, ili isto traži na drugome mjestu.

- Ja vam smetati neću, brukat' vas neću, kitit' se sa vama neću i ako je moguće da idem spavat', a sutra ću ovim tvojim širokim drumom do grada, a otolen ću svojim putem.

Lijepa Đula je, zabezeknuto, samo ćutala. Jovana, nikada nije vidjela tako ljutog i pored sve unutrašnje patnje, nije se usuđivala progovarati. Samo je zaustila kroz uzdah:

- Sine moj, zašto se ne skrasiš? – a Jovan završio razgovor:

- Pušti ga i 'ajdemo na spavanje!

* * *

Đula to veče dugo nije mogla zaspati. Plakala na Jovanovoj ruci, a i kasnije u snu jecala i trzala se. Jovan je ćutao u krevetu, osjećajući ko je kriv za sve, ali ne želeći da svojoj dragoj ženi dodaje so na ranu i da joj pominje usudno ime najstarijeg sina. Sutradan je Simo, bez pozdrava, napustio Gornji grad, a Jovan otišao do Joša na Toplu, da se ispriča sa njime i posavjetuje o daljim potezima. Brzo se vratio. Sazvao sve u veliku šalu i dao instrukcije: Olgi da vodi domaćinstvo, djeci da joj pomažu i da je bezpogovorno slušaju, a Đuli da se spremi i da sa njim pođe za Trebinje, kod njenih, gdje će ostati nekoliko dana.

Taj dan je, putujući do Trebinja, ispričao Đuli, potanko o svojim roditeljima Simu i Savki, o sestri Radojki, bratu Petru, o usudu mramornog stuba, o svim nesrećnim događajima vezanim za njegovu porodicu, o nesreći imena Simo i o razlozima njegove ljutnje, kada je njihovom, prvom djetetu, dala to ime i o tome kako na Sima nema razloga uticati, jer je njegovo zapisano u imenu. Zahvalio joj što ga je poslušala, pa ostaloj djeci dala nova imena i zamolio je da sve to što je moguće prije zaboravi. Đula je slutila nešto slično, od onog dana kada je rodila Sima, ali nikada se nije usuđivala, u stvari nije željela da povrijedi svog muža, pa ga ništa o tome nije pitala. Samo je uzdahnula, tog dana, tužno ga gledajući i rekla:

- Zašto mi to još onda nisi rekao? – a on joj odgovorio:

- Jer sam se bojao da se ne prestrašiš, a ti, nadam se da znaš koliko mi značiš i svaka tvoja suza peče me kao živa vatra.

VII

U ljeto hiljadu sedamsto devedeset i šeste godine, iznenada se, iza Gornjega grada, u dvorištu Korparića pojavio pogrbljen starac, osamdesetogodišnjak, duge bijele brade i brkova požutjelih od duvana. Isto tako žuti od duvana bili su mu kažiprst i srednji prst desne ruke. Po sredini glave nije imao kose. Predstavio se i rekao okupljenoj djeci da se zove Simo Korparić i da je to njegova kuća. Djeca su ga zainteresovano gledala, smijali se njegovim riječima, a onda jedan od njih otrčao i vičući zvao oca:

- Tata! Tata! Dođi da vidiš! Evo te u dvorištu!

Iz kuće je izišao Simo III, praunuk Jovana i Đule Korparić. Uveo Sima II u kuću, sjeo ga za trpezu i svojoj ženi rekao da ga posluži kavom i rakijom. Simo II je pričao o svom ocu Jovanu, majci Đuli, o svojoj braći i sestrama i raspitivao se o njihovom potomstvu.

Malena kuća Korparića bila je prepuna žitelja i svi su živjeli složno, kao Jovanova porodica od kada je Simo II napustio Herceg-Novi.

A Simo II Korparić nije pričao o svom životu. Rekao samo da se vratio da umre u svojoj kući i da osim njih, druge svojte nema.

U kući Korparića živjeli su otac i stric Sima III, unuci Jovana Korparića sa svojim familijama, a i njihovi sinovi su, poput Sima III, već bili oženjeni i imali djecu. Simu II oslobodili su malu sobu iza šale, koju je nekada koristila Olga, a oni koji su do tada u njoj spavali, pridružili su se ostalima u velikoj šali.

Simo II je preko dana boravio u dvorištu, sjedeći na suncu, zabavljao svojom pričom najmlađe. U kući je imao sve počasti; stolicu u čelo stola, prvo piće, prvo jelo i krevet u maloj sobi. Pričao je čudne priče vezane za Herceg-Novi, u kom je proveo najmanje od svog životnog vijeka. O čudnim stvarima koje se događaju u trokutu Gornji grad – Sveta Ana – Kanli kula. Za običnog čovjeka, nevidljivom isijavanju u navedenom prostoru. O grobnici Gonzaga u crkvi Svete Ane, njihovih daljnjih predaka, o začaranom mramornom stubu u njihovom dvorištu, kojem se djeca ionako nisu primicala, jer su im njihovi kazali da je u njemu svo zlo svijeta, o Kanli kuli koja svakog trinaestog, na dan petak, za vrijeme mladog mjeseca proguta zaljubljeni par i o tome kako će on, na kraju svog životnog puta, ukinuti jedno od izvorišta zla, zatrijeti mramorni stub.

I pripremao se jednog dana da razbije stub u dvorištu. Stariji ga, osim Sima III, odgovarali, bojeći se zlih sila, a on govorio kako svo zlo preuzima na sebe, da oni ne brinu i ne primiču se. Donio veliki malj, krampu, macu, jedan omanji čekić i dlijeto i, već umoran, sjeo u podnožje stuba, prislonivši leđa uz njega, kako bi predahnuo. Zavio drhtavom rukom cigaru, zapalio je, povukao duboko dim i zažmurio prema suncu, naslonivši glavu na stub. I više nije otvorio oči. Djeca su ga gledala iz daleka. Kada su vidjeli da ne mrda, čak ni kada je cigara dogorela do njegovih prstiju, zvali ga glasno. Kada ni to nije pomoglo, otrčali su po roditelje.

Simo II umro je uz mramorni stub, koji mu je poslužio kao naslon i uzglavlje, a koji je imao namjeru uništiti i zanavijek očistiti hipoteku zla iza Gornjega grada.

VIII

Simo III Korparić rodio se hiljadu sedam stotina i šezdeset treće godine. Bio je onižeg rasta, crne kose, živih, crnih očiju i gustih dugih brkova. Jako maljav po čitavom tijelu, što je u ljetnim danima, ili za vrijeme rabote u svojoj radnji, kada bi se skinuo go do pojasa, izazivalo radoznale poglede prolaznika, jer su njegova leđa, isto kao grudi i ruke, bila obrasla gustom crnom dlakom. Bio je stamen i jak, naročito u rukama. Držao je kovačku radnju u zapadnom podgrađu Herceg-Novog, radio kvalitetno i stalno imao posla. Ne samo mještani i okolna sela, već su Grbljani i Konavljani dolazili kod Sima da im napravi novi, prekali i prekuje neki stari i negdje drugo nabavljen alat i da im potkuje konje.

Njegova Zore, rodom sa Zubaca, nije imala predaha u rađanju. Stalno je bila sa stomakom do zuba, a djeca, jedno drugome do uva. Simo je punio malu kuću djecom i one godine, kada se iz dalekog svijeta u Herceg-Novi vratio Simo II Korparić, Simo III ih je imao već osmoro. A Simu III je tada bilo trideset i tri godine. Kada bi mu neko od njegovih, uzgred, rekao da pripazi malo, da ne pravi sirotinju, jer ih u kući bijaše za četiri trpeze, on bi jednostavno odgovorio:

- Djece i para nikad dosta! A dok ja imam života, oni neće bit' sirotinja.

- Jes, ali da se tebi, ne daj Bože, nešto dogodi, pocrkali bi k'o 'tići bez 'tice.

- Vazda moraš računat' da se sva jaja ne nose u istoj korpi i da će nevolja bit', pa šćeli mi to ili ne. Boles', ratovi, zmije, vode, vatre, sve uzima svoj danak, pa kad ima oklen, dako neko i preteče – imao je Simo spremljen odgovor za takve i slične primjedbe.

Iako su Sima II primili, ugostili i ukazali mu sve počasti, jer je on bio rođeni stric oca i strica Sima III, Simo III ga nije volio. Samo zato što je iz priča znao, a i po izgledu zaključivao da je Simo II veliki neradnik, vagabundo i lezilebović. Zato ga on lično i nije odvraćao, da ne prilazi mramornom stubu i da ga ne pokušava izvaljivati, nadajući se da će Simo II uspjeti u svojoj namjeri, da će izbaciti zlo iz njihovog dvorišta i da će samo na sebe, a već je spreman za groba, usisati svu nesreću upakovanu u mramornom stubu. Simo III nije bio razočaran smrću Sima II, već time što ovaj ne završi započeti posao. I u njegovoj glavi rodila se originalna, ali neostvariva ideja; kako bi iz daleka, po mogućnosti odakle se stub i ne vidi, na isti trebalo nabaciti omče od brodskog konopa. Kuću privremeno iseliti i sve njene žitelje skloniti da ne gledaju taj prizor. Upregnuti više dobrih konja, izvaliti stub i odvući ga daleko od naseljenog mjesta, pa štetovati konope ne driješeći ih sa strane stuba, već od konja i ostaviti ih tako. Ali nije imao mogućnosti za tako komplikovanim poduhvatom, a sama ideja i razrada iste, stalno se motala po njegovoj glavi.

* * *

U ratu sa Napoleonom, Simo III Korparić je bio desečar i pohvaljen od Petra I u borbama protiv Francuza. Kada su naši osvojili Gornji grad, Simo je među prvima uskočio preko zidina, noseći crveni, zlatnim slovima izvezeni krstaš. Odmah se snašao i dotadašnje, najubojitije francusko oruđe, veliki, liveni top, okrenuo prema Sutorini i počeo da gađa po njihovim položajima. Bio je to pravi podstrek da srpske snage u naletu potisnu Francuze do večeri preko prevoja Debeli brijeg i time očiste Boku od neprijatelja. A u momentu, kada su se naši počeli hvatati Sutorinskog polja i kada više zbog dometa nije bilo uputno gađati iz topa, Simo je riješio da se jednom zanavijek riješi mramornog stuba u svom dvorištu.

Uz pomoć nekoliko boraca, okrenuo je top prema svojoj kući. Napunio je praha, stavio đule i sastavio mušice u podnožje mramornog stuba. Ne znajući šta mu je pravi cilj, okupljeni su sa zaprepaštenjem gledali, ne primjećujući ni samog vladiku, koji je u tom momentu ulazio u Gornji grad. Simo je prinio vatru, sagnuo se, gledajući niz dugačku cijev i pripalio barut. Kada je top opalio, svi su gledali prema cilju koji će pogoditi kugla, a ona je proletjela pokraj stuba i razmrskala drvenu tarabu između Korparića i Tamindžića kuće.

Okrenuvši se da vide Simovu reakciju, ugledali su ga, glave oblivene krvlju, kako leži ispod topa koji se od siline detonacije, a prethodno neučvršćen poslije pomjeranja, seknuo na se i pri tom udario Sima u glavu, koju je on, zanešen ciljanjem, skoro naslonio na sami top. Kažu da se u tom momentu i sam vladika popeo na mali plato na zidinama, kako bi odao priznanje snalažljivom tobdžiji za protjerivanje Francuza i zatekao svog desečara mrtvog iza livenog topa. Borci, zbunjeni i Simovom pogibijom i iznenadnim vladičinim prisustvom, nisu progovarali. A kada je vladika pogledao u pravcu cilja, brzo je zaklonio svoje oči rukom, kao da ga je ošinula jaka svjetlost, naglo se okrenuo, prekrstio i rekao da Sima III ljudski sahrane. Potom se spustio niz zidine i bez riječi poveo konja niz uvalice prema Toploj.

IX

Simo IV Korparić bio je spadalo i sve što je u svom životu radio, radio je s namjerom da izrodi neku šprdnju. Bio je društven, volio posijela i igranke, čak i kada je bio već u ozbiljnijim godinama. Ženio se nikada nije. Radio je i privređivao i pored svog načina života bio koristan član domaćinstva. Živio je skupa sa braćom i njihovim porodicama u malenoj kući Korparića iza Gornjega grada. Koristio je malu sobu iza šale, u koju niko od ostale čeljadi nije ulazio. Čak ni snaje, da bi je pospremile. On je, koliko se to može reći, održavao red u istoj. Po duši je bio mekan. Po građi krupan.

Imao je nesrazmjerno razvijene ekstremitete, ali ne u smislu invalidnosti i kljakavosti, već sve normalno, ali izrazito veliko. Jednostavno, kada bi opružio ruke niz tijelo, šake su mu dirale ispod koljena, a uz to, bio je visok i u ramenima širok. Njegove dugačke ruke nisu ni privlačile toliko pažnju ostalih kao stopala, koja su bila duplo veća nego kod prosječnih ljudi. Imao je problema sa obućom i išao u Trebinje da mu hvataju mjeru i prave opanke. Čizme je rijetko nosio, iako je imao jedan par koji je dobio na poklon iz Beča.

Naime, za Sima i njegove ekstremitete znalo se na daleko. I novi ćesarov kapetan od grada Novoga, nekoliko mjeseci po postavljenju, hiljadu osam-stotina četrdeset pete godine, a Simo IV je tada imao trideset i šest, pozvao je Sima da se upozna sa istim jer je za mnoge njegove i o njemu šale, u malom, primorskom mjestu brzo saznao. Simo je kod njega došao bos, jer je najviše vremena tako hodao. Ušao u stan kapetana od grada, prijavio se posluzi, a po-silni otrčao da izvijesti starješinu o neobičnom gostu i ubrzo se vratio sa smiješkom na licu i molbom za gospodina Sima da ga prati. Uveo ga kod kapetana od grada i sa dozvolom se udaljio.

A kapetan od grada je bio Peter Ivanic, naše gore list, otrgnut davno od svog stabla, unuk ćesarovog tajnika, nekadašnjeg sentandrejskog Srbina Vuja Ivanića.

Kapetan od grada nije mogao da ne primijeti ogromne noge na crvenoj prostirci ispred sebe. Prišao Simu da se rukuje sa njim, pazeći da ne očepi njegove nožne prste, a ovaj, kada je prihvatio nježnu kapetanovu ruku, odmakao korak nazad, ne ispuštajući ruku, kako bi, ne govoreći i ne objašnjavajući ništa, kapetanu od grada dao do znanja i o dužini svoje ruke. Peter se dječački nasmijao, držeći i dalje Sima za ruku, gledajući čas u Simova duga stopala, čas niz dugačku ruku od šake do ramena, a čas opet ozareno u Simovo blago lice. A Simo se dovijao i na brzinu smišljao kako da izvede novu šalu. Poslije dugog rukovanja i mjerkanja, Peter ga je pozvao za niski sto, nalik zastrtoj siniji koju je Simo namjerno okročio i svojom pozom zauzeo skoro dvije njene trećine. Kapetan od grada ga je, oduševljen njegovom građom, veselom naravi, pričama i dogodovštinama, ostavio na ručku.

A Simo IV koji je imao stvarno dobar apetit, taj dan namjerno i silom jeo u ogromnim količinama, krckajući i drobeći svojim zubima i tanka rebarca iz jagnjećeg pečenja, što je još više oduševljavalo mladog Petera Ivanica. Pili su uz ručak crno vino nabavljeno u Sutorini, a Simo ispričao namjerno, baš uz to vino, hvaleći njegov kvalitet, kako ga s jeseni skoro svi u Sutorini zovu da im pomogne, jer on kad uđe u badanj i svojim nogama počne gnječiti grožđe, više učini nego trojica drugih. Izvukao ispod velike trpeze za ručavanje svoje dugačke noge, pružio ih prema kapetanu od grada, podižući ih da bi on vidio okorale tabane, koji su odozdo bili kao konjska kopita, a crni od zelje i blata i nastavljajući svoju priču, rekao kako mu ta moba oko grožđa i vina baš dobro dođe, jer skoro od Blagovijesti svake godine, zbog muke oko nabavke obuće, ide bos, pa mu u sutorinskim badanjima s jeseni noge tako omekšaju i operu se, nokti se raskišaju i daju se sasjeći, da onda obavezno prelazi u opanke, koje mu prave u Trebinju, ali za koje mu zbog utroška materijala, naplaćuju duplu cijenu.

Peter Ivanic se do ove priče, stvarno slatko smijao, a od ove se nakratko zamislio, odgurnuo od sebe čašu od murano stakla i riješio da vino za svoje potrebe od sada nabavlja iz Dalmacije. Prešao je na golicave teme oko ženskih pitanja i opet se smijao od sveg srca. Simo je bio zadovoljan, jer je osjetio efekat svog ponašanja i svojih priča. Prije njegovog odlaska, Peter je pozvao posilnog, naredio mu da donese bijelo platno i ugljen, te da napravi otisak, odnosno ocrta ugljenom Simova stopala na lanenom platnu. Obećao Simu da će to poslati majstorima u Beč, kako bi mu napravili kožne čizme sa visokim sarama po njegovoj mjeri. I kapetan od grada je ispunio svoje obećanje. S jeseni te iste godine, pozvao je ponovo Sima na ručak u svoj stan, predstavio ga prisutnim damama i gospodi, jer ovaj put Peter nije bio sam, pravio je zabavu za svoje prijatelje i nadređene iz Zadra i Beča i na kraju cjelopopodnevnog uspješnog druženja, pri kom se sada pio, u flašama, voskom zapečaćeni Tokajac, poklonio Simu nove čizme nedavno pristigle iz Beča.

* * *

Simo je više puta zbijao šale čak i na svoju štetu. Jednom je kopajući u bašti, svakako bos, prevaljivao dikelom grumenje tople i vlažne zemlje, usitnjavajući istu i pripremajući je za sadnju. Kopao ispred sebe i usitnjenu zemlju navlačio na svoje noge, potpuno ih pokrivši. Daleko ispred njega, iz zemlje je virio samo ogromni palac od desne noge, što on, zanešen kopanjem, uopšte nije primjećivao, a zbog dužine svojih ruku i prema njemu rađenih držala na alatu, dugo je mogao kopati sa jednog mjesta, uopšte se ne pomjerajući, što su svi hvalili, jer nije puno čepao uskopano. Simova nevjesta je kopala blizu njega, odložila alatku i iz zemlje vadila žile divlje nane, pa se u poslu zanijela i primakla Simovom kopanju, a on, primijetivši je, obustavio zamahivanje, kako bi ona istrijebila korov, ali se nije pomjerao, da ne bi gazio ono što je prekopao. Ona povlačila i išla za nepresiječenom žilom nane i vrisnula naglo:

- Zmija! – skočivši nazad. A Simo, videći daleko ispred sebe svoj veliki nožni palac, uopšte ne razmišljajući, zamahnuo ušima od dikele i raspalio po sred njega. Zajaukao i on od bola, savio se i zgrabio za rascopani prst, dišući zvučno kroz stisnute zube, a snaha opet zavriskala iz sveg glasa:

- Jao mene, zakla ga naletnica!

Svi se rastrčali, tražeći nužni pribor za pružanje hitne pomoći. Simo izišao na kraj bašte i kroz bolove posmatra novonastalu priredbu. Djeca se skupila u jedan kraj i zabezeknuti, bez riječi gledaju u strahu šta se dogodi njihovom dobrom ćiku, kako su ga od milja svi zvali. Jedan brat trči sa tankim konopcem da stegne iznad ujeda, kako bi obustavio krv u nozi da ne raznosi otrov kroz cijelo tijelo, dok drugi pristiže sa velikom, krivom iglom zvanom samarača, da namera pokraj ujedenog mjesta, stisne, istiješti i isisa otrov i zatrovanu krv dok ne probije ispod stegnutog konopca. Druga snaja je sa tankim štapom tražila naletnicu po kopanju, da je ubije i ona vikala iz mozga, iako se nije imala sa kime nadvikivati:

- Sad je najopasnija! Kad jednom zakolje – naučila se! Nema je! Teško meni zbog te djece!

A Simo je u svom bolu razmišljao, da li da ih pusti da ga liječe od navodnog ujeda zmije, da trpi još dodatnih bolova od igle i isisavanja, ali da nenadano započetu šegu istjera, makar na svoju štetu. I pustio je snahu da i dalje, galameći, traži zmiju po bašti. Pustio i brata da sa tankim konopcem jako stegne iznad lista, a ispod samog koljena, ali kada je vidio sjajnu, krivu samaraču u rukama drugog brata, spremnu da se zabada u rascopani palac – nije mogao izdržati. Povukao je svoju nogu ispod sebe i driješeći podvezu, na zaprepašćenje prisutnih, nekoliko puta, jer nisu shvatali, ponovio kako ga nije ujela zmija. Prisutni su polako dolazili sebi. Shvatali i iz straha i usplahirenosti prelazili u zacenjujući smijeh.

* * *

No, uvijek je najinteresantnije, ono što je tajno i skriveno, što nije dostupno pogledu, a to je, kod Sima IV, bila ona stvar. Svi su potajno govorkali o tome i upoređivali njegove vidljive ekstremitete sa istim organima drugih ljudi.

- Pogledaj mu samo cjevanice.

- A kolika mu je ruka, od ramena do vrha prsta, k'o drugome obadvije.

- E, onak'oga stopala moje oči, ne vjerujem da će ikad više viđet'.

- Koliko mu je od šake do lakta, ja mislim da mu je tolika i ona stvar.

I tako u krug. Neki su se kleli da su mu ga vidjeli kada je "pušt'o vodu". Neki su pričali da su sa njim rasli kao djeca i da je to još tada bilo nenormalno. Drugi pričali da su ga gledali kad se kupao u moru i da je sa obadvije šake morao pokriti sramotu, dok ne uđe u vodu. Žene bi se pravile da ne čuju šta muški pričaju i svakako, ne bi se uključivale u razgovor, ali bi među sobom zapodjevale priču o Simovim mogućnostima:

- Šteta što se nije ženio!

- A koja bi ga uzela, crna kukala?

- Pa, doveli bi mu je, a do tada joj niko ništa ne bi prič'o.

- Jes, pa da se zblane prvu noć!

- Ja mislim da zore ne bi dočekala.

- E, što je tebi naudilo! Sve ste pocrkale od toga, no ne pričajte!

- Zamislite vi, koliko bi vune trebalo ispres' da mu se isplete nakurnjak.

- 'Ajde ne pričaj, no ako te baš boli, otiđi pa mu u'vati mjeru – brecnula bi se opet neka starija i prekidala neumjesne priče ostalih.

Jednom su pronijeli priču koju su svi kazivali, a niko nije mogao potvrditi, da je negdje u Dubrovniku, za debelu opkladu, sa onom stvari omlatio zlatnik od devetnaest grama sa likom Marije Terezije, postavljen na sopstveno koljeno.

Simo je znao za golicave priče o veličini njegovog organa. O tome, nikada ni sa kim nije pričao niti ikome pokazivao. Nekada mu je to i smetalo, iako je po prirodi bio šaljivdžina, ali niti se kome žalio, niti je koga opominjao. Čak, niko ne pamti da je ikada bio ljut.

Imao je stalnu vezu sa nekom Stanom Trković iz Konavala, koja se kao i on nikada nije udavala. Znao je pojahati konja, a konje je volio i stalno imao krupnog, rasnog dorata koji je samo njega opsluživao, i poći na put, na kom bi se zadržao desetak dana. Tada bi obuo svoje bečke čizme i obukao svečaniju robu. A odlazio je, ne govoreći nikom gdje, kod Stane Trković u Konavle. Njihova veza je bila jaka. Trajala od ranih dana prve mladosti pa sve do njegove smrti. Voljeli su se, ali zbog predrasuda okoline, zbog pripadnosti različitim vjeroispovjestima, nikada nisu stupili u brak. Njen otac nije dozvoljavao ni pomisliti da ona pređe u pravoslavnu vjeru, a u slučaju njenog prebjega bez blagoslova, zaprijetio sa austrijskim vlastima i kaznama za slučaj otmice, te sa njenim smještanjem u ludnicu. Na očev nagovor, predložila je jednom Simu da on pređe u katoličku vjeru, što je ovaj uz njemu svojstvenu šalu, kako ne misli da se udaje, odbio.

U početku dolazio kriomice njenoj kući. Javljao se na ugovoreni znak i smještao u pojati sa sijenom. Ona mu donosila hranu, iskradala se po noći i uvlačila u njegov topli zagrljaj na mirišljavoj suvoj travi. I sve tako prolazilo vrijeme u njihovom ludovanju, oni postajali, bar što se godina tiče, sve ozbiljniji, ali nisu željeli da se odreknu jedno drugog i da osnivaju porodicu na drugoj strani.

A od kada su, starog Trkovića, jednog dana, iz polja, donijeli kući bez znaka života i Stana, jer je imao samo nju i zbog toga je želio bogato udati za gospara iste vjere, ostala sama sa majkom, Simo je ne krijući se ni od koga i na doratu dolazio njenoj kući. Bilo je kasno za ženidbu i udaju, ali nije za život, koji im je pružao obilje zadovoljstava.

Njenoj majci, koja je, izgleda, shvatala svu situaciju, nisu smetali Simovi dolasci, ni njegova ostajanja u njihovoj kući po nekoliko dana i noći. Simo je ponekad, za vrijeme svog boravka, završavao teže poslove u kući Trkovića. Ali to nije bilo po volji ni Staninoj bližoj rodbini ni ostalim seljanima. Zgražali su se kada bi vidjeli da Simo na konju ulazi u selo i za vrijeme njegovog boravka u selu nisu ni prilazili kući Trkovića. Zbog svoje sramote nisu pričali dalje, a naročito ne u Novome gdje su inače dolazili u trgovinu.

* * *

Na priče o usudu mramornog stuba u Korparića dvorištu, Simo nije mnogo obraćao svoju pažnju. Znao je za sve događaje u vezi sa stubom u prošlosti porodice. Znao je i za mnogo više od onih koji su se stvarno dogodili, jer ljudska mašta je neograničena, pa je u stalnom nadograđivanju i izmišljanju stvorila mnogo čudnih priča u vezi sa stubom. Uglavnom, to sve Sima IV nije zanimalo, ali u njegovoj prirodi nije bilo ni da protivrječi, pa nikada nije negirao priče drugih, niti išao sudbini uz nos da čačka mečku i izvaljuje stub, kao mnogi Korparići prije njega, jer je stub smatrao korisnim i njegovu svrhu sagledavao praktično videći u njemu pomagalo za uzjahivanje i sjahivanje sa konja, kako je to još davno zaključio njegov daleki predak Simo Krpelj.

Pošto ostali nisu prilazili stubu, a i djeci su to zabranili, Simo se u tom kraju dvorišta osjećao komotnim, baš kao u maloj sobi iza šale u koju niko nije ulazio.

Nedaleko od stuba, pobio je u zemlju dva smrekova koca i povezao ih crnograbovom oblicom s koje je ogulio koru. Samo bi preko te poprečne gredice prebacio uzde od konja, uopšte ih ne vezujući, a on bi mirovao i stajao tako sve dok ga Simo ne povede. Između dva stuba, bilo je lučevo korito, odakle bi konj pio bistru vodu i malo od zemlje uzdignuto metalište za sijeno. Tu bi, kada je lijepo vrijeme, timario i dotjerivao svog dorata, koristeći se stubom za odlaganje češagija i drugog priručnog alata. Dorat je svojim izmetom popunjao prostor oko mramornog stuba, tako da su se vidjeli samo vrhovi od zagonetne šare španskog natpisa.

* * *

Prve nedjelje maja hiljadu osam stotina pedeset i četvrte godine, u rano jutro, Simo IV izveo je svog dorata iz štale, njegove uzde prebacio preko grabove gredice, dodao u korito freške, čiste vode i na metalište stavio naramak suve trave. Spremio sebe, pa osedlao dorata, namjeran da krene za Konavle. Popio kafu sa rodbinom, pojeo nekoliko priganica i rekao im da će biti odsutan sedam dana. Ukućani, navikli na njegova putovanja, nisu ni pitali kud ide, a on zadovoljan pojahao dorata sa mramornog stuba, okrenuo ga na drugu stranu i mimo svojih navika, obo konja mamuzama ispod stomaka. Dorat se, pošto mu je Simo dobro zategao uzdu, propeo prednjim nogama, zatim se spustio na prednje, a zadnjim, uz zvučno ispuštanje zraka, jednovremeno ritnuo pogodivši pri tom u crni mramorni stub. Iz stuba su samo sijevnule varnice od doratovih potkovica, a na istome nije ostalo nikakvog traga. Simo IV Korparić je odjahao Sutorinskim poljem, poigravajući veselo dorata, prihvatajući se polakao uske staze, stranom uz Debeli brijeg. I taman kada je bio na samom prevoju odakle pogled puca na obje strane, na čitav Bokokotorski zaliv i na Konavle, iz meslinove česte je odjeknuo plotun. Simo se strovalio sa dorata, a on strigao ušima i obilazio u krug oko beživotnog gazde. Poslije nekoliko minuta, kada su već bili uvjereni da je Simo mrtav, iz česte su izišli četvorica Konavljana, rođaci Stane Trković, a dorat ionako prestrašen, udario nazad, putem kojim je i došao. Tako je u svojoj četrdeset petoj godini završio Simo IV Korparić.

X

Do vojne službe na koju je otišao u svojoj dvadeset i prvoj godini, hiljadu osam stotina i devedeset prve, a službovao je u Austrougarskoj carevini, na Petrovaradinu, Simo V Korparić nije napuštao rodnu kuću i dalje od Herceg-Novog nije odlazio. Nije volio da ide ni kod mnogobrojne rodbine u samom gradu i okolo njega, tako da do tada ni jednu noć u svom životu nije prespavao van porodične kuće Korparića. I preko dana je malo odlazio kod drugih.

Još kao dijete, bio je bucmast, debeo, pa su ga ostala djeca rado zadirkivala i nikada ga nisu zvali po imenu, već jednostavno i podrugljivo Guzo, a on bi se, dok nije oguglao na to, samo u licu zacrvenio i bez glasa rasplakao. Malo po malo i odrasli su, samo ne zbog ruganja, već iz milošte, prihvatili to ime i oslovljavali ga tako, a i on se sam vremenom navikao da se mnogo puta nije ni okretao kada bi ga neko pozvao njegovim pravim imenom. I kada je porastao, stalno je bio debeo. Rijetko je kada trčao i pričali su da su ga vidjeli samo dva puta da to radi. Oba puta na putanji kuća – ćenifa, koja je bila iza same štale. Kada bi hodao, trao je butinama jednom o drugu i poslije iole dužeg hodanja, na preponama su mu se javljali ojedi koje je liječio dugotrajnim mazanjem nesoljenom, svinjskom mašću.

Još kao desetogodišnjak upao je u zakorovljenu rupu sa one strane mramornog stuba, na samom dnu dvorišta, u kojoj je pričali su, izvirala, u svoje vrijeme, smrdljiva, ljepljiva, ali ljekovita tečnost. Bio je to, kasnije je upravo Simo V, to jest Guzo utvrdio, pokušaj odvoda, preliv glavne septičke jame u tvrđavi Španjola, koji su od drvenih poluoblica, praveći tako cijevi, sproveli Španci za vrijeme svoje kratke vladavine, pokušavajući se na taj način riješiti izlivanja fekalija za vrijeme obilnih jesenjih kiša. Poslije Španaca niko nije koristio ni septičku jamu u tvrđavi, ni sistem španske kanalizacije, tako da je samo povremeno, pri jakim kišama, u rupi iza mramornog stuba curila "ljekovita voda".

Dakle, Guzo je upao u neveliku rupu odakle bi svako drugo dijete sa lakoćom istrčalo, ali on zbog svoje debljine nije mogao. Pokušavao puzati, ali se svaki put vraćao na početak, na mladom i gustom travom obraslo dno. Ostala djeca mu, u početku, pružala ruku i zaključili da ne mogu dohvatiti, pa onda pokušavali sa granom koja se, pošto je bila krta i suva, prelomila pri prvom pokušaju. Poslije toga donijeli dugački konopac i samo jedan kraj spustili do Sima, a on se radosno uhvatio i počeo penjati uz rupu, oslanjajući se svom težinom na konopac. Njegov vršnjak, brat od strica, držao je za konopac na samom rubu rupe i jedva se opirao da ga Simova težina ne povuče naniže. A kada više nije mogao izdržati, između mogućnosti da se sunovrati na Sima, koji je bio skoro na samom vrhu ili da pusti konopac, on je izabrao ovu drugu i Simo se opet našao u zelenoj travi na dnu rupe. A onda je stvar izgubila na ozbiljnosti i počelo je zadirkivanje. Spustili su opet Simu kraj konopca, njih troje držali na vrhu rupe i ovaj put, kako bi Simo odmicao, stopu po stopu uz konopac, oni bi isti pomalo popuštali, tako da se on stalno peo, a stalno bio na istom mjestu. Jedino se ispod njega produžavao kraj, odnosno početak konopca. I sve tako dok se drugi kraj podužeg konopa nije našao u dječjim rukama, na rubu rupe. Tek tada je Simo počeo da napreduje u penjanju, jer oni odozgo nisu imali šta više da popuštaju. I poslije nekoliko, Guzo se oznojan, zajapuren, isprepadan i sav slomljen dočepao čvrstog tla pod nogama. Ostali su se smijali njegovom penjanju, a on nije ni zaključivao to, jer nije osjećao svoj prazan hod i smatrao da mu se oni kao i uvijek do tada smiju bez ikakvog razloga. Rupa iza mramornog stuba, ostala mu je u ružnoj, stalno prisutnoj uspomeni, koja ga je i navela da ispituje porijeklo i namjenu rupe, što je i uradio u svojoj dvadeset i osmoj godini.

Vojska mu je, iako se za vrijeme njegovog služenja nije ratovalo, u prvom dijelu, teško pala. Sasvim nepoznato mjesto u blizini ogromnog grada Novog Sada, nepregledna ravnica, nalik na otvoreno more, kakvo se moglo vidjeti sa tvrđave Španjola, samo što je ono za njega bilo daleko, jer mu je i Luštica izgledala kao drugi kontinent, a ubitačna ravnica oko njega je bila tu i iz nje se nije moglo zamjeriti ništa dobro. Mnogo vojnika, raznih navika i govora, jer je carevina zahvatala priličan broj naroda. I od svega najgore starješine koji su ih na svakom koraku ganjali, mučili i omalovažavali. Nikada se nije privikao na brzo ustajanje. Na rano jeste, ali mu brzina nije bila dobra navika. Sve dok ga nisu počeli kažnjavati, bilo je neizdrživo i više puta je pomišljao o samoubistvu. Srećom, takvu odluku nije izvršavao, jer bi se njegova ideja rasplinula u mislima na koji način da to obavi. Kazne su za njega bile olakšanje, jer su se poslije neuspjelih metoda ćumura, samice i slično, svele na, za njega prihvatljivo rješenje: guljenje ogromnih količina krompira u kuhinji.

Sporo su prolazili njegovi vojnički dani, iako je slobodnog vremena imao vrlo malo. Za vrijeme službovanja u prvoj godini dana, iz Petrovaradinske tvrđave nije uopšte izlazio, ako ne računamo egzercir sa njene istočne strane. U četrnaestom mjesecu službe morao je da pođe sa depešom u komandu u centru Novog Sada. Spremio se i koliko je to mogao zbog svoje debljine, utegao i poslije pukovnikove kancelarije, krenuo ka Novom Sadu. Išao polako do keja ispod tvrđave, a onda dereglijom, koju je mnogo puta odozgo gledao, prešao na drugu stranu. Svakih stotinak koraka, pitao je prolaznike gdje se nalazi komanda i poslije priličnog straha od nepoznatog, pronašao odredište. Predao depešu i bez ikakvih obaveza, sa ausvajsom u džepu, izišao u grad. Nije ga bilo strah, jer je noć bila još mnogo daleko, a Petrovaradinsku tvrđavu je vidio sa one strane rijeke i prvi put je rasterećen od svega, sa znatiželjom šetao nepoznatim gradom. Sklanjao se i dugo posmatrao za čezama u prolazu. Vidio je mnogo svijeta na ulici, a što je najvažnije, priličan broj, njemu slične građe. Nije imao novca, što ga nije žalostilo, jer ni sam ne bi znao šta da kupi, ali mu je odlično legla boza kojom ga je častio debeli bozadžija, pošto se Simo i ne primjećujući to, zablenuo u njega i dugo ga ne trepćući posmatrao. U sumrak se vratio na tvrđavu sa jakom željom da ponovo pođe do Novog Sada.

Simo je bio pismen i iskreno se zanimao za tehniku, za novotarije i njihovo korišćenje u svakodnevnom životu, ali svoje interesovanje nije nikome prenosio. Dugo je bio opsjednut točkom i zanesen njegovom praktičnom primjenom. Razrađivao njemu nedokučivu tajnu, da brod napravljen od gvožđa plovi, a zna da i najmanji ekser pušten u vodu tone i mnoge njemu interesantne pojave i zakonitosti fizike. Razmišljao o grmljavini i munji i o tome kako, gdje i kada od rose postaje snijeg, a od kiše grad. Da je imao iole mogućnosti, vjerovatno bi dogurao do indžinjerske, carske kancelarije. Ali je bio sputan i svojim izgledom i prirodom povučenog i nepovjerljivog samotnjaka. Njegovim osobinama najviše je odgovarao poziv katoličkog monaha, u nekom planinskom samostanu, gdje bi po uputama Tome Akvinskog, u tišini misli i izobilju hrane, razvijao ravnomjerno i um i tijelo.

* * *

No, u drugom dijelu njegovog službovanja, promijenilo se mnogo toga u odnosu na vrijeme kada je stupio na Petrovaradinsku tvrđavu. Već je bio stari vojnik. Oni, koje je zatekao tamo, kada je došao, ili su otišli kući , ili u prekomandu u neko drugo mjesto prostrane carevine. Njegova generacija se raspršila po logorima širom srpskog Vojvodstva, Slavonije i Ungarije. Na tvrđavu je stigao novi komandant, koji je, ne samo o praznicima, već u svakodnevnom životu, nosio bijele rukavice, ophodio se gospodski i držao do dostojanstva carskog vojnika, držeći sedmična predavanja o ponašanju i uljudnim manirima kojima vojnik treba da plijeni pozornost običnih građana. Na tvrđavi je bilo puno mlade vojske zadužene za poslove koje je on nekada sa mukom obavljao. On je bio ćato i uživao privilegije pravog starješine. Nije imao obaveza fizičke prirode, a o namještanju ležaja i održavanju zadužene opreme brinuli su mladi borci, na koje on nikada nije iskaljivao bijes, galamio ili nešto slično od onog što je pretrpio kada je svojevremeno bio u njihovoj koži.

Redovno je počeo izlaziti u grad, kada god su mu to prilike dozvoljavale i u naredne tri godine, koliko je njegovo službovanje trajalo, skoro korjenito promijenio svoj način ophođenja i uopšte života. U svojim obavezama je bio pedantan. Pored šturih, osnovnih podataka koji su se tražili o vojnicima, on je vodio niz svojih evidencija, statističkih podataka, ako se to tako može nazvati, o utrošku svih mogućih sledovanja, o pismenosti, sklonostima i sposobnostima vojnika i mnogim drugim detaljima iz čega su kasnije proizišle korisne analize, a vođenje takvih evidencija i njihovo uvrštavanje u redovne izvještaje, od Sima V Korparića, postala obaveza.

On je ispred zainteresovanog komandanta širio svoje tabele i prikaze i na njegov predlog su oformljene radne grupe, specijalizovane za pojedine vrste poslova, kojih do tada nije bilo, već su svi radili sve, pa bi, kada treba pokrivati krov, na isti išli i oni koji pate od visine i oni koji nikada u životu nisu u ruci imali čekić i eksere, kao i oni koji crep nikada nisu vidjeli, ni znali šta je to. Komandant je bio pragmatičan, znao je cijeniti Simove kvalitete, jer je on zbog istih ubirao poene. Njegovi izvještaji, upotpunjeni sa Simovim podacima, bili su primjer i obrazac kako to treba raditi, a poslije oformljenja radnih grupa i izvještaja o njima, išao je po svim većim garnizonima i držao predavanja o unutrašnjoj organizaciji rada. Nije zaboravljao ni Sima. U takvim prilikama vodio ga je sa sobom. I zbog duga prema njemu, a i zbog eventualne potrebe za njegovom pomoći. Kasnije je postao visoki, carski, vojni inspektor. Da je carevina znala kolike su Simove zasluge, vjerovatno bi mu se i odužila, ali to nije mogla znati, jer je Simove plodove ubirao komandant garnizona. Pojedinci su zato znali i cijenili Sima i o njemu, barem pronosili lijepe riječi čak do Beča.

Kasnijeg, najboljeg stručnjaka za vode u čitavoj carevini, otkrio je Simo V Korparić kao mladog regruta, siromašnog Slovaka, čiji je hobi i način za preživljavanje bilo rašljarstvo. Taj je preko Sima i komandanta stigao do visokih škola u Beču, a svojim istančanim senzibilitetom i rašljama u rukama otkrivao vodu tamo gdje se niko nije nadao. On je jedan od onih koji se, čitavog svog života, sjećao Sima, pominjao ga i javno saopštavao da je zaslužan za sve što je postigao u svom životu.

* * *

U junu hiljadu devet stotina i četrnaeste godine glavni ćesarov indžinijer za vode, došao je u Herceg-Novi. Bio je na službenom putovanju po Istočnoj Hercegovini. Radio studiju o podzemnim vodama u slivu Trebišnjice i o eksploataciji istih, pa po obilasku terena, riješio da posjeti svog bivšeg druga iz Petrovaradina, Sima V Korparića. U pratnji dvojice žandarma, jer je u gradu visoki, carski službenik, kojem sve mora biti na raspolaganju, došao je ispod tvrđave Španjola, sa njene gornje strane, do male kuće Korparića, u kojoj je živio Simo V.

Mnogo toga se, za dvadesetak proteklih godina, promijenilo, a naročito ljudi. Simo nije prepoznao, sada, gospodina indžinijera i nije mu bilo ni drago ni pravo što u njihovo dvorište ulaze "džandari" sa nepoznatim čovjekom, jer iako nikada nije imao problema sa vlastima, od istih je zazirao i klonio ih se. Znao je da niti nose poklone, ni muštuluke. Najblaže, što se od njih moglo očekivati je nota gradskog bilježnika o porezu, ili poziv nekome od mlađih za vojsku. Simo je tog dana sjedio u dvorištu, uživao u čarima proljećnog sunca i mirisa prirode i u svojoj glavi rastezao žice od vrha Radoštaka do Španjole, praveći u mislima uspinjaču, proračunavajući potrebnu debljinu žice, kako bi izdržala i njegovu težinu. I dalje je bio debeo i prilično otromboljen. Oćelavio i preplanuo i u licu i po svojoj glavi. Bez brade i brkova, koje uostalom nikada nije nosio. Nije se nikada ženio i živio je sa porodicom svog najstarijeg brata.

Mnogobrojna porodica Korparića raseljavala se u svakom pasu po bijelom svijetu. Bilo ih je po Bosni, Dalmaciji, u Rusiji, Brazilu, Srbiji, Americi i po mnogim drugim zemljama iz kojih se nikada nisu javljali.

I Simo V je koristio malu sobu iza šale. I dalje je bio blage naravi, što je odgovaralo njegovim gabaritima, pa su ga djeca od brata mnogo voljela i stalno bila uz njega i kada su