Milan Vuksanović-Puović

JARED

(roman)

Autor o sebi

Svjestan žalosne istorijske činjenice da su naknadne pameti i izgubljeno pamćenje, prevodile moj narod u druge nove nacije, često neprijateljske i zločinačke prema starom korijenu, prinuđen sam da o sebi izjavim sledeće:

Rođen sam 4. XII 1931. godine u pitomom selu Kutima, zaseok Glogovik u Dračevici – Herceg-Novi, u staroj patrijarhalnoj srpskoj porodici, čiji su mnogi preci skončali na galijama.

Dakle, ja sam srpski stvaralac i slijedim slavne pretke, vjerujući u svesrpsko jedinstvo.

Osnovnu školu završio sam u rodnim Kutima, srednju ekonomsku školu u tadašnjem Titogradu, a ekonomski fakultet u Beogradu, gdje sam i pritvrdio neponovljivu širinu duše mog naroda.

Milan Vuksanović-Puović

Iz recenzije

Pred nama je novo djelo Milana Vuksanovića-Puovića, iz Boke Kotorske, potvrdivši tako, još jednom, pojavu izuzetnog pojedinca u našoj i svetskoj literaturi, kojim Tvorac nesebično pruža svoje darove u određenim razdobljima ljudske istorije, u čiji red i pravilo ne možemo proniknuti.

Kao i u prethodnim djelima, poeziji i romanu «Veliko mulo» duboko je utemeljen u istorijsko, duhovno i kulturno tkivo srpskog bića. Roman «Jared» svojim mitološkim nazivom, čije ime preuzima i glavni junak – tragičar, uspješno brodi Starim Zavjetom, grčkim, slovenskim i indijskim mitologijama, a potpomognut Jirgenom Španutom i Olgom Luković – Srpkinjom, da bi svoj nacionalni brod uveo u današnje «mirne» vode hedonističke civilizacije i kolektivnog bezumlja.

Čitalac će u ovoj knjizi sresti mnoge poznate istorijske ličnosti, kao i one druge, obične ljude, učesnike i svjedoke sudbinskih događaja, kroz koje će vješto celizirati uzvišene stabljike naše viševjekovne borbe za opstanak.

Dragiša Madžgalj

Sadržaj:

Glava prva

"Arhiduka Lodoviko" nosio je iz Boke u obilatom kofijeru malog Jareda đušto na triještinski "Kanal Grande", a deda mu Mijat Moro, narečeni Veluć je plovio istom rotom i nekom drugom lađom, ravno vijek unazad, da bi s Kanala obrnuo u mornare.

Pamćeni predak Fotije se istom prebarkavao iz starog "prepotopskog" Rizona pravo u Miočeviće, pa je od te loze i prađede Vilotije, što izrodi toliku zdravu djecu i na vrijeme parti, ko svako kršteno čeljade.

Malo mače taj Jaro, jedva ako je zamjerio luštičke maslinade, te se ne može držati da je Bokez, prespava plavu jadransku vedutu, i zakmeča čim ga hitnuše na tamošnju rivu. Ali se i umiri, kao na materinoj sisi, kad na istočnom rudom nebu ugleda "jato" Plejada koje mu mašu ozgara.

– Hajde iskači, – vele – tu ti je dom, raj, a možda i kraj, mali eroto.

Jarova sestra Danira čuvajući goveda kroz Zmijice, već je hvatala bubamare, moleći ih svesrdno: "bako, bakurice svjecka proskurice, kaži mi đe ću se udat". A one letjele na "Ilinu Kitu", po vazda istoj roti.

Granična ta "Kita" i vis osmatračnica -"Gargaron", rbat pravoslavlja i latinluka, otkad tako postupiše nepozvani srpski čelnici i "vladari". Kad se nakapuri uvozi kišu vaktom i nevaktom, zatvara vidik pa djeca Dračevice, jesu li progledala, ne mogu prodirati naprijed. I dugo se pitaju što je s one strane, da nije kraj svijeta? Nije ni čudo što se pitaju, jer niko ništa ne zbori kraćom, ali ni dužom predajom. I povjesnica je o tome"klinu" skoro zabataljena, "via fakti", da se "braća" ne naljute.

Mijat, nostromo na Kurtovićevim brodovima, bog te pitaj otkad, činio je vijađe od Tergesta do amerikanske Filadelfije – karo mio^[1], i nije puštao Miočeviće iako trgovački brodovi nijesu svraćali u Boku, kao pomenuti "Lodoviko", no su se držali driture na Mletke i Triješće.

Kapetan Ignjo, Bokez – stari pomorski vuk, poodavno nagovara oca da prebarka familju na Ponte Rosso, gdje će živjeti sa ostalom borgezijom – gospocki brate!

Muku je mučio Tomo, cijeli urlap, sabirao za, a protiv je bobonjilo za vratom:

– Otuđiće se familja, znam ja, te ću pod staros’ među najbližijem biti tuđin. A jopet, kako živjet brez svoga k’o Mijat!

Ne mogu, i kvit!

Poduši i gazda Riznić će mu tu pripomoći, tako mu je barem rek’o i kod poslednjeg vijađa pošto je brod spuštio ankoru pod triještinski arseno radi dricavanja timuna i "kalaisanja" štiva.

* * *

Na Kanalu je vazda svijeta. I našeg, kad očekuje redovnu liniju iz Kotora. Tu vavijeko neko nekoga smjera, prati i dočekuje, očekuje i uzdiše.

Na lučkom pločniku sresćeš i onog što bi ga izbjegao i kojeg si najmanje očekivao, kako zamjera i dulji pogledom ka brodu, u cik zore, il’ po mrklome mraku.

– Jesi li to ti, Perka? Prosto za nevjerovat kako si se promijenila – javlja se gospođa Cvijetović iz prikrajka rive.

– Evo jesam, Katarina, stara vještice, oli si ti sad kakva prezenca – reče ovo zadnje u male, vesela Jarova mati.

Stariji sin Prodan, kojeg je otac zvao i Prodo, prati majčin pogled, zvijereći u stamenu Katarininu priliku na obali.

– Donke^[2] Mare, kako su moji? Je li se onkl Savo vrnuo iz Padove?

– Jes draga moja, onomadne sam ga viđela đe preši boršinom na Prcanjot.

– Siroti moj onkl, mora da se razboljela Nane teke on brine o spenzi-i jedanak umuknu.

– Ko bi se usudio kontresati onoj ćakuloni, ili ne daj Bože još koju pitat’. Može što ružno izblejat’ pred filomenom Riznić.

– Noh ajn mal^[3], i uvijek – nadvikuje ostale brkati feldvebel, oduševljen svojom frojlan što ga nestrpljivo čeka na rivi u bijelim soknicama sa podvezicama na čijim krajevima skakuću crvene kićanke.

Buljuk goluždrave djece, bogzna jesu li i spavala, kao da pripišavaju prostranu kolonu, uginjući se pod "teretom" cikvanja.

– Kvatro-šije-oto-do!

– Oto-oto-nove-nove-šije do, savijajući ruke u laktovima prije nego će izgovoriti to famozno "do"!

Buduća borgezija istresa mrve zavičaja pred oproštaj sa starim "Lodovikom", jer je on ostao zadnja prozebla nada da će se opet sresti sa otadžbinom, u koju teško da će biti povratka.

Danira ništa ne razumije. Toliko toga je pred njom, a um kao da snuje davno doživljeno. Ide otvorenih očiju, osvrćući se unazad, ka jugoistoku, i čeka svoju vračaru bubamaru. Majka je požuruje, no ona jednako šara očima po vašarištu.

Sv. Špiridun se oglasi jutrenjem, ili je to možebit gradski sat – ko će ga znati!

Krovišta probuđenog grada gone pare iz stare ćeremide, kokoti dimnjaka miruju propuštajući gusti crni dim sagorelog treseta.

– Portabagajo – viču prekobrojni nosači nadirući odasvud kao arlekini kada se stušte na guvno šatre.

Iza naroda osta poluprazna luka i Arhiduka, stari Lodoviko kojeg su uhvatili timariti za novu "odiseju" ka zalivu Kadma.

Do uha pralja dopirali su zvuci pjesme "Kvel macolin di fiori", slobodno pušteni u smireni jutarnji dah. Tonovi živahne "Triještine"^[4] lebdjeli su zadugo pustom gradskom rivom, nadilazeći glasove pospanih pjevača.

I

Autokratija Marije Terezije i njenog proslavljenog sina Josifa II gurnula je Požunski parlament u istorijski zapećak svađe naroda koji su se decenijama glođali, do uništenja, tražeći svoja "povijesna" prava, koja, da đao popio, nijesu ni imali.

Sedmogodišnji iscrpljujući rat, Austrija je dobila uz pomoć Srba – Krajišnika i privela ga uspešnim dobicima, a mirom u Ahenu, širom otvorila vrata budućim državnim i društvenim reformama. Katolička crkva je izgubila privilegije državne religije, razvlašćeno je feudalno plemstvo, pa su otvorena vrata slobodnom preduzetništvu i trgovini. Multinacionalna carevina pod, ipak, posebnom prismotrom krune, pružila je mogućnost života i drugim vjerskim zajednicama.

Trst postaje moćno pomorsko središte monarhije i slobodna luka, koji se od provincijskog gradića ubrzano pretvara u rastući pristan na Sjevernom Jadranu. Istiskuje do tada vladajuću industriju soli i vinogradarstvo, te uvodi brodove kroz novoprokopani "Kanal Grande" koji će uznemiriti staro gradsko plemstvo, ali će ohrabriti "borgeziju" koja hrli ka predgrađu željna uspijeha, imetka i slave. Grad se komeša pod pritiskom novih, ambicioznih i preduzimljivih došljaka što se muvaju oko Ponte Rossa, Kanala i arsenala. Brodovi prodiru u srce grada, a drvene katarke se takmiče sa drevnim kulama i zvonicima skidajući svakodnevnu učmalost pticama i ljudima. Sjajni jarboli štrče nebesima, gusti, kako kakva poginula prašuma.

Bokeško, posebno novsko brodovlje, seli se iz matične luke u sjeverniju, mijenjajući tuđe zastave, a jedra parnim pogonom. Moćna carevina i rastući grad nose industrijski prevrat, te su i Srbi skalupili jedra krećući od ništa, ali sad ne u svojoj postojbini.

Tu su zatekli istovjerne Grke dovijane poznatim zbitijima uzduž Dalmacije, gdje se taj ostatak ostatka skrasio na Sjevernom Jadranu, u maloj koloniji koja se okupila uz relativne slobode što su je "dopale" razurom helenizma.

A nigdje nije bilo čovječnijih sudbina od grčkih, ni naroda koji je imao toliko genija, a ni sreće kao što bješe jelinska. Nije činjena vele razlika među svijetom i bogovima, jer su se božanstva savijala oko ognjišta i ratišta, običnog čovjeka i kralja, ratujući uz Ahejce i Trojance. Ti bogovi jesu se razlikovali od ljudi po božanskoj snazi i vječnoj mladenačkoj svježini i umu – tako je govorio Lukijan. Ali svevladar Zevs je podijelio prava i dužnosti pa se nije miješao u vlast Posejdona ili Ada. Apolonu se u Delfima svi javljaju, obični ljudi i kraljevi, ne bi li im proročica Pitija "skrojila" sudbokaz.

Taj veliki humani narod ostvario je prestižne uspehe i veliku ličnu sreću uz pomoć svoje nacionalne religije i panteona, dok mu je hrišćanstvo, kao uostalom i drugim Evropljanima, nametnuto. Strano, azijatsko – semitsko. A samo onaj narod koji je imao "domaće vjeruju" mogao je stvarati veliku umjetnost. I nije dakle slučajno što se ona rodila u Egiptu, Grčkoj, Indiji, Arabiji..., jer velike umjetnosti su rađale i velike religije.

Univerzalno pak hrišćanstvo se u artističkom smislu izdiglo rušeći nacionalne kultove, umjetnost i kulturu pri tome ne štedeći vrhunska umjetnička dostignuća i filozofiju. Sudbina slovenskog panteona je ista, ako ne i gora jer je ovaj bio tek u začetku. Ali se dosta toga zadržalo u predanju pa su stari kultovi i danas živahni, te koračaju uz novo hrišćanstvo, podjednako vidljivo u Grčkoj, Rusiji i srpskim zemljama. Sujevjera se uspiješno nosi čak i u Italiji, i pored moćnog Vatikana – inkvizicijske države koja nastavlja svjetsku hegemoniju, mnogomoćnu i prostraniju od Rimskoga Carstva.

Moral kojeg je iznjedrila grčka mudrost i logika, ostao je osnovni princip do kraja antičkih vremena, na kojeg se hrišćanski pisci okomljuju. Te kritike se ne mogu odnositi na atinski period, koliko možda na aleksandrijsko trajanje i Kleopatrino ljubavno finale.

A opet, taj veliki narod, nije birovao manje svireposti od ostalih starih naroda; preživjeli su dorsku najezdu sa Ete i Pinda koja ih je raskomadala, nekolike persijske invazije, međusobna ubijanja i peloponeske ratove, dorsku kugu, Filipovu i Aleksandrovu okupaciju, te rimska pustošenja, francuske krstaše i Dandolu. I vjekovno ropstvo pod Turcima. Većma su zapamtili Heroneju i Filipa II, rimska razaranja i zaposijedanja ahejskih zemalja, kada su velika helenska kultura, demokratija i čovjek uništeni, uniženi i opljačkani. Alarik Arijanac oborio je hramove Demetre i Kore, kada su "ubijene" magijske noći Eleusina.

Uprkos svemu, Grčka je više od Rima ostala paganska. Verska tuga nije pritiskala taj svijet, jer su ga štitila izvorna – neprekrštena božanstva, stvarana prema narodnim naravima i svojim "vjetrovima". Tako se kod Grka hrišćanstvo vidi kao retorika i ceremonija kulta, za razliku od papa gdje se ono obrazuje i formira kroz politiku i jedan cijeli ovosvjetski sistem. Grk zna za kraljeve i za tirane, za oligarhiju i republiku, ali ne i za teokratiju. U tom pogledu je izuzetak među starim narodima kao što je egipatski, gdje je sveštenstvo iznad naroda i ratnika, a ideja smrti iznad života. U Grčkoj je Olimp – svijetla visina, boravište bogova gdje se u miru uživa ljudska blagodet i ambrozija.

No, ipak, veliki helenski narod je nestajao – izumirao postepeno, zajedno sa svojim bogovima sa kojima se družio hiljadama godina. Sahranjen temeljito da današnji Grci manje mu naliče.

A skupina tršćanskih Grka preživjela je propast Vizantije te se sa Srbima okupila oko relativnih sloboda i pravoslavnog ispovijedanja, pošto je njihova množina oduvana iz Dalmacije. Od prevlasti i dominacije u toj provinciji i Istri, za ciglih nekoliko vjekova, ne osta ni pomena, osim po koja enklava dok je zaleđe bilo srpsko ili u vlasti srpskih velmoža. Ali, kad je uprava pripala Mlecima, Ugarskoj ili još teže kakvoj vazalnoj državici, Grci su gonjeni do istrebljenja. Hramovi su im otimani, oltari prepravljani, rušene crkve i groblja.

Jačanjem hrvatskog uticaja, uz svestranu pomoć Vatikana, Grcima je uzduž istočne jadranske obale puknula pogibija.

"Među Hrvatima nijesu nigda djelovali bizantijski svećenici i monasi. Hrvati nijesu poznavali Grčki jezik (!), niti su se izvorno koristili tekovinama bizantijske kulture." (!!) – piše naciji odu pohvalnicu dr. Dominik Mandić.

Trst je mjesto koje sredinom 18 vijeka prihvata Grke te se skupiše uz istovjernu braću Srbe oko nekih, njima važnih, i zajedničkih duhovnih poslova. Utoliko nije bilo uzmicanja, a hrabrim je i Bog pomagao.

Srpske preduzimljivosti će se iskazati čim sa istovjernim i istopaganskim Grcima podigoše bogomolju Svetog Spiridona Krfskog, i upriličiše "Ustanovlenija i pravila nacie i bratstva Grčko – iliričeskogo utverženija goda 1748 u gradu i pristanišču slobodnomu Trijesta".^[5] Ovom prilikom nijesu putovali na Krf, niti su ponijeli zavjetno ulje, ni kakve druge satvari pred mošti svetitelja, ali su pred njegovim znamenjem skupili tri prsta desnice, sabirajući Sveto Trojstvo u duši, i niko ih ni u čemu više nije mogao fermati.

Oslobođeni vjekovne duhovne patnje i bola, smireni krenuše u slobodnu utakmicu s drugim narodima i takmacima ne zaboravljajući Platona i njegov "pošteni novac", te brzo izbiše u prve, uvećavajući imetak i ugled.

Doseljenici iz Boke, Hercegovine i Sarajeva snažno će obilježiti epohu i doprinijeti sveopštem ugledu i rastu grada. Duhovni i pregalački zamah Srba iznjedriće znamenita imena: Kurtovića, Riznića, Kvekića, Vojnovića, Gopčevića, Kovačevića, Mekša, Cvijetovića, Dukovića...

Naseobina se ventiliše i pročišćava kroz predgrađe "borgezije" namičući omču tihog nestajanja staroj građanskoj klasi, koja, jedva što stiska izlizane "brojanice" i pribira starice.

Srbi su prihvatili "carsku milost" ravnopravnosti i duhovne slobode te s Grcima, uz poznati uzmak o porijeklu, poslaše molbenice carskim kancelarijama, da ih udostoje jednog crkvenog opštestva, jedinstvenog nazivlja grečesko-ilirskogo. Srpsko je od bezdana osumnjičeno, pa i od onih koji su timarili carske konje i držali ih kad se potkivaju, a od takvih nas najčešće svrbi preko sepetimani i glava pobolijeva. Znalo se oduvijek da ilirsko hvata priječce preskačući redovne zavodnice i pečatnice.

Uspon koji doživljava Trst, nije mimoišao budno oko ljubomorne dame Venecije. I onda kad je dobrano pribrala godine, valjalo je o njoj zboriti najbolje. I kad je rastom sjeveroistočnog susjeda bila desperatna jer je izgubila mnoge tovare, lučke pristojbe, i kako bi se reklo, potrošnju klubova i kasina. Kurtizane su u dogovoru sa gondolijerima gotovile "ustanak" očekujući Napoleona!

Kome je zaprijećeno, hvata se i onog što ne nosi ni nadu, pa je tako radila i mletačka vlast i država koja je iscurila od trajanja, hrvanja sa mnogim vojskama i brodovljem po Mediteranu i Levantu, goneći se s moćnom turskom carevinom, kojoj je predala Vizantiju pošto je razorila Carigrad odnoseći Aleksandrove sudbinske konje pred hram Sv. Marka.

I, došla je kao stara frajla na poklonjenje svom sužnju iz "olovnog zatvora", pajanu Kazanovi, ne bi li joj prodao svoje veze i uhodio grad za skromnu naknadu, koju će taj vraški rušilac ženskih srdaca i vrhunski meštar poarčiti u mondenskom trijestinskom "Spekjaju", za samo jednu noć.

Tako je to, a mnoge je ljudske sudbine u crno zavila;

Kad nijesu platili, otpremala ih je vezane na galije, a mudrije, poslednjim velijerom za Kotor da obave kakvu gnusnost nad krtoljskom Mitropolijom. Tim brodom je dolampao "ni kasio-ni visio", golemi paštrovski pustolov, koji je spiskao svo svoje bogatstvo, tek što se obazreo i sjeo na uzvišje "Prve" gondole. Sjutradan je hitao lučkom orefiću (zlataru) vadeći iz špaga ultimi zlatnik, te će dosta nestrpljivo: da mu se načini prsten i naresi, da se zna ko je ko i kakvome rodu pripada! .....................................................................................................:

"Skrivi, Jovo Jovovic – Budva – Pastrovic!

Se ti resta kualke kanizela,

skrivi adio Venecia bella!" ^[6]

Drugi befel, ali nipodaštavajući slušao je Kazanova pred polazak na dužnost pošto je umakao kazamatima "Dei piombi"; titulisan je u zvaničnog privrednog denucijanta grada Tergesta za račun Ećelemce Republike, tamošnjih moćnika i trgovaca.

– Bez opipljivog uspijeha, ne uzdaj se dodatnoj džornati!

* * *

Poznati donhuan pompezno je ušetao u "provincijski" Trst, na periferiji mediteranskog duha, sa finom uljudnošću i zrelom mizantropijom koja se u povečerjima i dugim noćnim sedeljkama, utapala u svetska pića i otrove.

Ništa znamenitog na "Ponte Rossu", čak ni u uglednom "Spekjaju". Tu se nisu znali ni dosađivati.

Dugo je tapkao po mraku dok ne nabrba stamenu figuru moćnog brodovlasnika i trgovca Jova Kurtovića:

– Kuesto e un fakino! (Taj je ubitačni mangup) – uzviknu čim su ga upozorili da pristupa njihovom stolu.

Jovo se nije osvrćao na uvredu, tada ni kasnije. Imao je on prečih posala, dok se Kazanova i dalje vrtio oko ekskluzivnog obitavališta dokonika, špijuna i dama, "kuvao" šefa orkestra. I, saznavao je dosta pikanterija o mnogim, ali Jovine puteve nije mogao presjeći niti mu smutiti konce.

– Taj se bavi nečim što izaziva podozrenje u njegov racio. U najmanju ruku nije mi jasno; poslovan čovjek, a dangubi uz neku crkvenu asocijaciju, – no i dalje je, pred starim Trijestinima, više iz navike nego uvjerenja, ponavljao da je gospodin "fakino"!

Tada je plamtio i žestoki spor među pravoslavnim zajednicama oko bogoslužbenog jezika u hramu, jer su se i tu sticala, odnosno umanjivala prava kako se namicalo bogatstvo i moć, gdje se opet srijetao Jova.

S početka, mnogoljudnija i uticajnija, grčka zajednica, stekla je stanovite prednosti kod oltara i pijevnica.

A Srbi?

Kako su brojčano i ekonomski jačali, tražili su jednakost pred Višnjim i Špirom, te su izborili pravo na lijevu pijevnicu, uz dostojno opiranje Grka.

Miran čovjek Jova, imao je muka da obuzda temperamentne južnjake s obadvije strane; bratstvo srpskih uglednika nije odobravalo kompromis i "lijevu pijevnicu", te se Kurtoviću ljuljalo "prestolje" – dok su ga Grci napadali zbog bogoslužbenog jezika, Srbi su ćutali.

– To je tek opasno – rezonovao je on.

Krenuli su sporovi i sa Plaškim vladičanstvom, kojem su Grci osporavali nadređenost nad tršćanskom crkvenom zajednicom, a ni Srbi se s tim duhovnim središtem nisu baš slagali, jer stečenu autonomiju, potvrđenu carskim pečatom, nisu željeli ispustiti ni kod biranja paroha, već su imenovani duhovnici bili pod prismotrom i posebnim "opservacijama", te "pripravničkim" stažom kojeg je pritvrdila Srpska pravoslavna opština grada Trsta.

Taman je Jovo taj "međunarodni" crkveni spor priveo kompromisu, odnosno pravičnoj diobi, a opet je granuo Kazanova!

Sada je majstor ženskih srdaca, dugačkim, tankim prstima, oblikovao figuru Jovine tajne veze, primičući se njenom budoaru. U početku se nije znalo za čudnu Kurtovićevu borbu s opakim rivalom, ali je na kraju nevoljko priznao kako je upao u nešto što mu ne odgovara, što uporno uzmiče, bježi od vlasti – "jegulja".

– To Bogamu, nije moja resora, puno je čačkanja po nepoznatom, kao da ti vuku ponjavu pod nogama. A i što bih ja tu kada s damom ne mislim ozbiljno. Ona opet zahtijeva da zaskačeš i "predireš plotove", po vazdan "predeš", i da si na usluzi. Valja se promećati u zmaja, umiljatog labuda. U bika i noćne utvare.

Eto ti je Kazanova, alal ti bilo!

Jes’, kako ne!

Da nešto ne kopka; kako da odstupiš pred jakim izazovom – opire se ercegovačka buntovna krv.

– Valja se boriti.

Lijeni svjetski pustolov, njuši i vreba priliku da rivala javno dotuče, a siguran je u sebe kao Zevs kad se prometnut u zlatnu kišu spustio u podrum. U loži "Ogledala" ispija slavu nadmoći i čeka da nagrinja Dinarca.

– Evo gospodina Jove – obavještava prisutne poznata dama.

Fino njegovani prsti Kazanove prave intimu oko Violetinog "nimbusa" i snuju javni skandal, potajna bitka je počela.

"Poskok" se suzdržava te najljubaznije pozdravi gospodu:

– S vašim dopuštenjem, madam Violet?

Ova mu galantno nudi slobodnu fotelju.

Jovo strpljivo gradi igru puštajući iskusnijeg i sigurnijeg da se iskaže. On će mu već nekako doskočiti – bio je više nego siguran, jer mu je tako govorio odsjaj u Violetinom pogledu kojeg dobro poznaje.

– Gospodin Kazanova od De Sen Gal, zastupnik Ećelence Republike u Trstu – predstavljala ga je poznatom trgovcu.

Kurtović, u namjeri da ustane, samo se kratko nakloni ka mletačkom izaslaniku, prelazeći preko uvrede koja mu je sasuta u lice.

Kazanova je bio neprijatno iznenađen jer je očekivao trgovčevu oporu reakciju. Samopuzdanje je splašnjavalo, na pomolu su žešći izazovi.

– Gospodine Kurtovic, zadovoljite radoznalost prisutnoj gospodi te im otkrijte kome sve dugujete zahvalnost tolikom ugledu u ovom gradu, a opet niste plemićke krvi!

– Mi smo, vidite, plemići po rođenju. U mom se plemenu otmenost i suzdržanost stiču nasleđem, genetski. Poštovanjem slovenskih i starogrčkih običaja u cjelini, a posebno o gostu.

Violeta je cvala od zadovoljstva, što starom ucvelitelju ženskih srdaca nije promaklo, i po svoj prilici ukazalo da je i na "svom" legatu dohvaćen.

– Kao da se ne mogu otarasiti sjeni kardinala De Bernija – pomisli Điakomo, – ovaj nije nikakva "zvijerka" pred kojom moram ustuknuti, ali je prava zvečarka. Lukavi trgovac kome ću pohvatati znakove i simbole. Violeta će padnuti kao prezrela kruška.

II

Ovo je već druga kuća na "fit"^[7] u koju su se uselili Mori. Zdrava bi reko, tek promijenjenih tavana, tako da Jared ne zapinje obućom o daske patosa, kao u onoj gdje je prohodao. Ima i prostrano dvorište koje drži uredno oblikovane drvljanike i obaveznu starudiju nabacanu pod spoljno stepenište. Tim prostorom po vazdan odliježu dječji veseli glasovi. I čuju mnogi jezici, gdje preovladava grčki i srpski, ali obrću i nove nevješto izgovorene italijanske riječi.

Djeca ranijih doseljenika, i ova današnja generacija dječaka i djevojčica, redovno imaju dnevne obaveze u crkvi i ispovijednoj školi pri ustanovama Sv. Spiridona. Škola je poduprta donacijama uglednih tršćanskih trgovaca – Srba, pa je školarina besplatna. A ima dosta siromašnih porodica grčko-ilirske (srpske) crkvene zajednice, ranije dok je bila jedna, i danas, kad su razdvojene.

Perka je slušala od starijih doseljenika kako je među Grcima i Ilirima trajala prepirka oko nečega što nije razumijevala, a ni to oko Ilira.

– Danu Katarina, otvori "časlovac" pa mi lijepo spjegaj koji su to Iliri i čemu su nas u te uvalili. Prodan i Danira su razumjeli očinu kratku prediku, ali je najmlađi Jarilo nije prihvatio, niti oće bez suvislijeg razjašnjenja, pa ko mislim, ti se u sve itendiš – oli nijesi!?

Gospođa Cvijetović se zamisli te deventa kao da je prispjela na nepoznato raskršće gdje na svakoj odvojnici čuči po jedna mađija.

– Iliri, je li!?

To me jadi znali, ako ću ti okolo toga biti od kakve koristi. Kad smo mi prispjeli ovamo, ti su se Iliri pominjali redovitije, i ko nekako smo to bili mi. Ali, kad se naši okojasniše i uzdigoše u tolikijem preduzećima, ta riječ nas napušti, pa se sad jedva pomene.

– Znala sam ja, Katarina, da ćeš me žešće splanuti no što sam bila ranije.

– Neka Bogati, prokuraj kod drugih što više znadu o tim ljudima. Neka Jarilo pita popa!

– Sveštenici se ne miješaju u ono što nije Božje, a đe bi dijete da pita tako što!

Sad se konačno zna da su Srbi sa tim marifetlucima bili zavedeni i opljačkani.

* * *

Mali Moro je o grčko-ilirskim odnosima u Tergestu saznavao spontano. Od kočijaša sa trga De la Borsa, i u njihovim sporovima često bivao između čekića i nakovnja. Kad bi prevagnula srpska strana, rado bi da pomogne drugaru iz dvorišta Zorasu Manou, kojeg su naši posrbili uz nadimak Mane. A tog Maneta niko nije napadao, niti je ko mario za njega, kao ni za Jareda. Kad su grčki argumenti uzimali prevagu, Jared je očekivao da ga Mene bar malo brani, no ovaj je ravnodušno sjedio na karuci za gospodu nekog starca Špirta neće li namirisati rijetkog mušteriju, da i njemu padne koji bakrenjak podno praznog džepa. Zoras je u genima držao poslovični merkantilni duh jelinski.

Dečko, jedva godinu i što mjeseci stariji od Jareda, često je bio na putu emotivnom i eksplozivnom Veluću, a obično kad je bila nepoznanica iz škole, cikvanje i druge igre. Ali kad se Mane odluči da ispriča kakvu grčku legendu, Moro se pretvara u uho. On i ostala djeca su držali da su Homerove i Eshilove priče istinite, te su se neizmjerno divili Prometeju upoređujući njegove podvige sa Hristovim.

– Bilo je ljudske patnje i prije Hristove – odgovorio je vjeroučitelju.

– Tako je, ali nije dobrovoljne žrtve za spas grešnog ljudskog roda. A koji su tvoji junaci dječače?

– Prometej, sin Japetov koji je ukrao božansku vatru i predao je čovjeku. Pa Apolon i Sokrat.

Da, veliki Feb koji je još i danas sveprisutan u Grčkoj, skoro koliko i hrišćanstvo.

Sveti Delfi su u ruševinama, ali nema tog istraživača ili običnog smrtnika, koji ako se obreo u Atini, neće potražiti put do Apolonovog sudbokaza i Pitijinog aditona ili kakve druge znamenitosti, jer na tim prostorima traži neprevaziđeni duh antike, jednako u skulpturi, graditeljstvu, pjesništvu, tragediji. Ko se ikada mjerio sa Homerom, Eshilom, Fidijom, Mironom, Sokratom i Iktinom!

Hrišćanstvo nije pobijedilo utakmicom duha, već Konstantin obračunom na malo znanom brvnu, odjedared riješio pitanja "Mojsija i Arona", cara vlastodršca i Boga svevišnjega u samo jednoj ličnosti. Na taj način hrišćanstvo je dobilo moćnog zaštitnika, probijajući se iz mračnih podruma i katakombi na svijetlost aditonsku. Pitija je najurena iz Apolonovog svetilišta.

Biblija je postala "Glavnom knjigom" rastući uz moćno faraonsko carstvo. Iskusila sedam gladnih godina, dajući na svijet velikog proroka i državnika Mojsiju. I osobenog Sina Božjeg – Isusa. Pa opet, Savle biva ismijan na atinskom aeropagu, iako je još Anaksagora propovijedao o jednom bogu koji upravlja svijetom.

Autokratsko hrišćanstvo se dugo nosilo sa silnim grčkim mitovima postepeno ih istiskujući evanđeljima i zvonima ali nikad do kraja. I naposlijetku pobijedila je iskonska grčka mudrost, pa je ispravnije reći da je na tim prostorima sklopljeno faktičko i egalističko primirje, kakvu pojavu imamo i kod drugih pravoslavnih hrišćana. U tim zajednicama često susrećemo pastirskog Hrista, Zevsa i Apolona. Peruna, Vesnu, Persefonu i strašnog Striboga.

Nije čudo što je mali Jared, unaprijed obilježen znacima koje uspješno razaznaje; ističe Sokrata, velikog moralistu Starog svijeta, koji je prethodio uzvišenom Hristovom primjeru, jer u stradanju jerusalimskog mučenika nema ničeg sličnijeg od smrti atinskog mudraca, naročito u govoru svojim učenicima pred sopstvenim suicidom.

Mudrom vjeroučitelju su navirala sjećanja iz paralelnog naukovanja pa i njemu odjednom sve posta bistrije.

– Da!? Da – iznenadi se sveštenik. Otkud ovom dječaku svo to sofisticirano znanje. Sigurno, nepokolebljivo, kada je u pitanju legenda ili Stari Zavjet. Nije ni sumnjao da taj maljak još od ranije čita ozbiljne tekstove iz Biblije.

Zbilja, mali je već dogurao do Petog patrijarha poslije Adama, skoknuo do Noje i njegova tri sina pa se vratio "Petku".

– Je li ono prađede Vilotije u starom kraju zborio da će se u Morovoj kući dati muško po imenu Jarilo – Jari, na koncu velikog reda đece. Ja-red, zadnji red. Ako je đede donio tačnu poruku, onda neka je tako.

U našem narodu česti su slučajevi da se rađaju nikad dozrela, ili rano sazrela djeca koja "vide" svoj kraj čim su se dala na svijet.

– Zar mi nijesu i Plejade prorekle, kad s Kanala pogledah nebesa. Pa onda, Zoras kaže da je Meropa spašavala kralja Sizifa iz kandži smrti. Bilo što bilo, ja sam dijete sreće (?) jerbo sam erota.

Kako je njegov dolazak u porodici rano najavljen, tako su ga dočekale i zvijezde. Upućen je zatim u istočnu duhovnu školu gdje se podučava trpljenju, praštanju, ljubavi i sudbini malog običnog čovjeka.

* * *

– Mane, ovih dana su maškari, idemo u obilazak naselja. Bićeš glavni "moro" među nama.

– Zar tebe i Vilotija može ko nadići? Ali, ko zna, možda su vilenjaci slabiji od Finejevih ptica – grabljivica.

– Ne shvataš, idemo u pravoslavne maškare, primiču se Poklade. Već sam od đakona "isprosio" pohabane mantije, pa kočijaške odore i klobuke, jedino nedostaje "viteška" nošnja maškara – predvodnika. Pa kad ti suprotstavimo grmalja iz gornjeg naselja, gdje nema odstupanja!

– Ja da odstupim – podiže glas promišljeni Zoras čiji su prapreci u Dalmaciju stigli sa ostrva Hios, – da te izdam u toj pomamnoj bici za jaja. Ni kod ozbiljnih stvari te ne bih napustio, zapamti dobro!

Dječaci su tako zarana pritvrdili prijateljstvo koje će trajati dok ne istekne vrijeme i osnovna bit.

Jarilo je za večerom dosađivao majci o običajima i detaljima pokladnih maškarada; čime su naoružani, kako opremljeni, koliko ih je na broju, ko je predvodnik, a ko nosi košaru. Perka je potanko bistrila praksu koju je ponijela iz starog kraja. Ta "škola" je predanje, pa tako završi i Jarova mati; te da se običaji razlikuju od sela do sela, od vale do zavale. Sekondo mogućnosti odijevanja, imanju i nemanju, mašti "kostimografa".

– U selu Ublima više Dračevice – običaj je smatrala posebnim tek ga je istakla, – predvodnici maškara su redovno "Marko Kraljević" i "Musa Kesedžija" koji vilaju starim sabjetinama korak-dva ispred ostalih pohodnika. A često se i povardaju tom gvožđurijom pod prozorima uglednijih kuća.

Dok je Perka predano objašnjavala maškaradu, Jared je dio pažnje predao porodičnom imenu.

– Kako baš danas razmišlja o tome. Pa mi smo ti Mori, maškarski predvodnici, arlekini, mali ljudi, zabavljači!

Kako?

Je li se predak prađeda Vilotija ili tako neki, nosio sa semitskim toponimima po udolju i visu, dokazujući da su ti nazivi izvorno naši. A sigurno se zna da je prađedov svojak gonio Turke po Ercegovini oko voda kad su srpskim snašama rasprćali burila, prolijevali vodu, a suđe bacali poznatim strmenjem. Jednog je i posjekao te se prisilno sa ostalim, bantio^[8] u zbjeg.

A opet, moro na stranom jeziku znači nešto škuro – tamno u duši, biće.

Niko moj nije u duši taman! Pogledaj samo Daniru, veselo stvorenje i dobrota – prenu se iz ramišljanja, i jasno razumijeva majčine monologe i ispovijest...

– Mi smo u tuđoj zemlji, ne smiješ voditi maškare!

– Zašto ne smijem, Perka – tako se obraćao majci kad se nije slagao s njom i kad joj je namjeravao protivrečiti.

– Učimo li u školi da je naš narod slobodan, da imamo sva prava?

– Ne znam, Jarede, ne bi valjalo. Ovdje su drugi običaji.

– Mi imamo svoje koji nikome ne smetaju. Znam ja što je po srijedi. Naši su to sami zabranili, zato su se prometnuli u Ilire.

Sad je bio red na Perku da se zgrane. Zastade, a htjela je zaustiti. Zaustavi dah ne bi li progutala guku, i dobi davno traženi odgovor koji je mučio i filomenu Katarinu.

– Prometanje – izbi joj jedanak.

– Što da kažem Grku!

– Kojem sad Grku? – graknu zbunjena Perka.

– Najvećem i najboljem, Zorasu. Kako da mu objasnim da sam odustao od običaja. Što će misliti o meni, odakle to potičem. A skoro se sa mnom ponosi. Neću ići u školu, niti se pojavljivati među ostalom bratijom u dvorištu.

Za Perku su nastupili teški dani jer je razumjela povređeni karakter svoga djeteta. I bila je tužna, ali se nije usudila da bilo čime pojača sinovljev bol. Prodanu je kazala da se privremeno preseli u očinu sobu, jerbo Jared ima vatre.

A Danira?

S njom je već teže, ali je razumjela nevolju te se prihvati posredovanja bez majčinog znanja.

– Kako mogu, Danira, zar mi uvijek savijamo šije? Neću Zorasu na oči.

– Vi "muškarčine" ste neka čudna čeljad. Jedni se lako zauzdaju, a drugi se suprotstavljaju do nestanka. I lukavstvo je vrsta borbe i otpora. Umetni se bar malo na mene. Trpljenjem se često održavaš i uspravljaš kao i borbom. Da si na mom mjestu, sve bi muškarce predao najgorem. Bojim se za tebe Jarede, što će biti kad uzrasteš veliki.

Ono "veliki" ošinu dječaka.

– Neka je sila nagnala te "velike" iz našeg plemena da urade kako su uradili. Imam li pravo suditi tolikim precima. Svaki od njih je nosio svoju muku i sudbinu, i mislio kako najbolje postupa.

Danirin blagi pogled ga smiri. Gledao je u nju, ali je nije vidio jer su se oči sklapale.

* * *

Evo ga Zoras, otvoreno gleda ne trepnuvši i pita: gdje je već dva dana.

– Ustaj, idemo na Borsu, do starog Špirta, danas bi trebao da kane koji solad, a i Talijanima smo dužni partiju cikvanja, valja im vratiti za nedeljni poraz.

Jared se meškolji posteljom, bunca i viče:

"Šije, šije-do, i "odnosi" prvi poen. Krajičkom oka motri na Grka koji je na lijevoj šaci nanizao čitava tri prsta – poena. Hoće da usklikne, ali umjesto uzvika radovanja, ote se duboki uzdah koji ga svali u postelju i nemiran san.

S visine baroknog stuba Leopold I se nadnosi nad dječacima i ometa ih u pobjedonosnom "hodu" kod fontane. Zato ih zaštitnički prima oživjela statua mermernog Posejdona tek izišlog iz podmorskog dvorca. Jara užurbano suši kaplje i kristališe ih po golom torzu božanstva koje se pokrenu. Uzdignuti trozubac uze preteći smjer ka stubu, a onaj gore se uspravi čekajući presudu. Trg zastade zahvaćen tutnjavom prijetećeg potresa. Samo je stari kočijaš Špirto na startnoj poziciji pred glavnim portalom Berze mirno čekao posao, živo mašući dječacima da mu pristupe.

Jareda napusti obamrlost i strava izazvana ranijim činom, dok je Zoras već uskočio na sjedište do svog malog dobrotvora prihvatajući kajase da bi se starac mašio u bezoku duplju odakle je iščeprkao mokre sitne solde.

– Evo, biće dovoljno za koju paštu (kolač) u pašticeriji na kantunu. I pojačano ovoga puta jerbo ste se muški ponijeli pred onim strašilom od Leopolda.

Generacije dječaka rasle su uz kalešine na Borsi, a nikad nisu bile na čisto odakle starac Špirto vadi svoju sitninu; iz iskopanog oka ili iz džepa na pantalonama, a istina je da je to nepostojano oko nekontrolisano suzilo kad bi se mašio za džepove gdje se nalazila sitnina i maramica kojom je kriomice brisao "uplakano" lice. A da su što znali o pariskim osamdesetim godinama minulog vijeka, ne bi sumnjali. U obračunu sa Lujem XVI, Dantonom i drugovima, Robespijerova giljotina je besprekorno funkcionisala puneći košare ljudskim glavama tako da obični građanin – Parižanin nije dospio te "časti" već su im vadili oči "na pirun". Nesavjesni vadioc bi neko i preskočio pa je najčešće dospijevalo pod mostove prestonice upisujući se u prosjake. Iskopana očna duplja bila je tajno sklonište dnevnoj bronzanoj ušteđevini, tako da je mučenik mogao serbes odspavati nakon što je nekolika puta temeljito povaljan po kaldrmi podmostovlja.

Trg je živio. Posejdon vraća strašno oružje u "sošku" – k nozi, blagi osmijeh isprati dječake ka poslastičarnici na predvoju ulica, gdje se sjatiše "pobjednici" i Talijani, malopređašnji "gubitnici" cikvanja.

– Svakome po tri najšarenija kolača – zapovijeda Zoras.

– I soldi, da prethodno vidim pare – ne vjeruje poslastičar.

– Biljako! – izbeči se jedan od talijanskih dječaka. – Ako smo borgezija, nismo lupeži!

Tenzija je splašnjavala ugušena slatkim zalogajima, djeca se smiriše sjativši glave ka sredini stola kao na tajni dogovor, oblizujući svoj pribor za kolače. Jared osjeti da se bliži rastanak, a nije ga želio jer su se snovi razigrali i sve ih posmatrao odozgo gdje gromovi paraju nebo ne bi li uzburkali ustajalu vodu. U magnovenju sjeti se pjesme o Anki i opakim džandarima:

Pošla Anka na vodu

Pregazila Dunavu

Za njom idu, za njom idu

Za njom idu tri džandara,

sva tri oružana.

Jedan nosi topove

Drugi nosi noževe

Treći nosi tanku sablju

da zakolje Anku ............................

Časak tuge i rezignacije izazvane sudbinom bjeloruke Anke se ubrzo prekinu ustupajući mjesto dječjem nepatvorenom veselju i pljesku kojem se pridružio i ozbiljni konfetijere.

Dileme rastanka bile su oborene te se očekivao neko novi da se iskaže. Tako je bar mislio Veluć jer je umilna postelja podupirala rad mozga. Ajte neku legendu – pitalicu.

– Tada su Grci na redu – pomisli.

Eaka od ostrva Ojnopije zamrzi opaka Hera te Egini pritjera otrovne oblake i kiše veoma duge. A one rađaše zmije koje zatrovaše vode i sve živo u kraljevstvu eginskom, kiti i resa Zoras. I ljude i ratnike... i žita. Sve, i vazduh se okuži. Eak sluti da mu je Matrona Olimpa za petama, ali ne smije da pisne, ni Trajanu da ušne, ni u siringu da dune nešto o Heri. Kako upozoriti oca spasitelja?

– Prepoznaj svoje sudbinske znakove – upozorava ga on u snu.

Eak je znao da mora hitati u šumu do božanskog hrasta pod kojim će otkriti što mu poručuje Veliki otac. Protrnu od java i poruke. Što li ga tek čeka pod hrastom?

Jutro izrasta u dan vedar pun jara, moćnik je blizu kao kad je izbio pred Semelom. Sve je mirno, ni vjetrić da pomjeri listak na božanskom hrastu. Eak je siguran da će se pred njim desiti čuda, veća od onih kad je pred Avramom gorela kupina ali nije sagorela.

Drvo kao da oživlje, šušte listovi hrasta kojima manitaju mravi, tušta i tma velikih crnih mrava, koji počeše padati pred kraljem. I bi metamorfoza, mravi se pred njegovim očima promeću u ljude – narod Ojnopije – slavne Mirmidonce, koje će mnogo kasnije spartanski kralj Menelaj povesti na Troju.

"Mravi" koji su zaposjeli ložnicu, istjeraše najmlađeg Veluća iz postelje i kuće. Dugo je potom "prebirao" snove, pa ih držao i za javu:

– Zorase, jesi li kad što zborio o kralju Eaku – usudiće se jednom.

– Prvi put čujem o njemu!

III

Tog prepodneva na kući Veluća zavrće se "kokot". Brežuljak pod grobljem i kapelom Sv. Dimitrije primio je novu familju doseljenika koji su tiskajući se, "stezali obruč" oko trijestinskog starog grada i Tvrđave.

Ložač-garbunijer Tomo vraća se veseo novom domu. Danas je preduzimačima i dunđerima ponio po bocu žestokog pića i priličnu balicu para te svratio do kapele da uždije svijeću za pokoj Vilotijeve duše, za mir Mijatovim kostima, koje neznano počivaju u Americi. Njegov povratak je dugo očekivan u starom kraju, ali se nije javljao u Miočeviće, a ni na trijestinskim odredištima.

Pamti se kako je Kurtović jednoga dana predao Mijatov prekomorski bauo i mali kovčežić Tomu Moru na gatu gdje su se sidrili Riznića brodovi.

Taj očin "zavjetni" sanduk čuvan je kao sakrament, izuzetan predmet, na kojeg je posebno motrio Jared. Čistio ga i redio, a mesingane kantunale i brituvele pasavao "sidolom". Tajanstvena stvar, je li ušla u novu kuću imala se "otkriti" i do boje tapeta.

Kod otvaranja baula ukućani se sabraše oko domaćina i skrinje, ali kad doće red na kovčežić?

– Svi treba da znaju što im ulazi pod novo šljeme i podnicu – korađa sebe domaćin. Ceremonijalno je "kalauzao" obilati katanac kojeg je otvarao samo šuplji ključ što je negdje trunuo uz Mijatove kosti. Dok je činjeno malo nasilje nad katancem ukućani su se odmicali da ih ne uhvati "apa" prokletstva od začaranih predmeta iznutra. Samo se Jared obazrivo primicao ocu, jedva mu dotičući rame. Ovaj ga pomilova pogledom i blago se osmijehnu, i po kozna koji put pomisli: ti si pravi Veluć.

Svjež vazduh pokulja u mali prostor te najuri zbijeni zadah stare’artije, naftalina i neki čudni mir zemlje. Među sadržinom skrinje bila je Mijatova "karta" od "vjenčanja", tri-četiri patrčića presušene i usukane dinarske lincure, botulja kubanskog ruma, mali indijanski totem, i svežanj štrlina na kojem je pisalo:

"Za bokešku kuću Mora-Veluća!"

U zasebnom škafetinu složen je komad Vilotijevog štapa, ili još prije od nekog ranijeg pretka, duvanćesa, kremen, ognjilo i platnena vrećica šmrljikovog lista.

Jared pogledom pretražuje unutrašnjost kovčega, ne bi li otkrio kakav tajanstveni znak koji bi uputio na đedovu sudbinu. I, nađe "totema".

– Taj "sitim"^[9] krije tajnu nasilne smrti – bili su sigurni obadva Veluća ali se pokriše ćutanjem.

Mijat Moro, nostromo na velijeru "La Amerika" bio je ovoga puta posebno pomenut na objedu, kao što je prije podne učinjena i skraćena molitva.

Za porodično gnijezdo u Trstu, evo, svi su se založili; živi i mrtvi:

Vilotije i preci komadom štapa, koji po svoj prilici ide uz njih od čuvenog Omilja. I ognjilo ima starinu jer se sredina malo drži, tek što nije cedila, Mijat pretilim svežnjem štrlina, ložač Tomo zaradom, argatujući Indijama na Riznića brodovima, Perka racionalnijom ishranom familje te skraćivanjem posjeta Katarini, Prodan desecima kalafatskih plata iz tršćanskog arsenala. Danira časovima italijanskog jezika, Jarilo soldima stečenim uz poznatu Borsu. A zadužili su se i kod osiguravajućih zavoda.

* * *

U Trstu se živjelo od mora i brodova. Druge vajde nije bilo, do daleko u brdima gdje su trajali bestiami i agrikoli, od kojih se Tomo kurtalisao u starom kraju te je naslijedio oca, ali ne na gospockom poslu nostroma. Komad života bio je kao stvoren za ložača-garbunijera u kaldaji makine, duboko pod palubom.

Vječito gladan fogun^[10] proždirao je male planine ćumura pa ga je valjalo predano hraniti. Zalogaj – lopata, i to nemiga ona, no žestoki augmentativ od normalne.

Kompanjon Sasso, nakvo žinćilo čeljade, stari vinogradar od prvih tršćanskih pobrđa što mu je galica izglodala dlanove, prste ruku i nogu, jedva kvarat oda od prvih jarbola, otaljava mučenik posao obigravajući bukile uglja prispjele iz brodskog bunkera ne bi li izbjegao krupno grumenje. I, kako se znao žaliti kad povrijedi "stigme"^[11] koje su mu izbijale po dlanovima i stopalima.

– Pogledaj Tomo, svog siromaška, mučenika. I kad mi nešto veliš da sabotiram.

Često izbija na gradelaj da uhvati arije, odstoji tren-dva, pa trk do kompanjona da i on ugrabi zeru svježine.

– Neka Jovane ja, neka, valja ovo čudestvo naraniti, jerbo oficiri nemaju drugi poso no da brbaju i vire u naprave od pritiska.

Jovan se laća teškog alata i gunđa, proklinje svoje sve mnogobrojnije "stigme", i sudbinu koja mu se štedro nudila sve dok ne ufitilji i otanji.

– Ah, maledeto manometro!

– Lakše brate moj Jovane – tako on zove Đovanija – skapaćeš od superbije i navuć’ sušicu.

Đovani Sasso nagaravljen ugljenom prašinom, lica prošaranog prugama znoja koji se obilato slijeva iz kose i čela, više je nalik noćnoj utvari nego ljudskoj prilici.

– Eh, dragi Tomo, znaš li poverino, kako se noću redovno molim pravedniku Tomi Akvinskom da ti pričuva snagu za nas obojicu. Dio mio, što bih ja bez tebe, Božja milost te je obdarila snagom i ljudskom smjernošću da sebi i drugom priskočiš u nevolji.

– Ne beštijaj Jovane, meni je baš lijepo, tu gdje jesam. Eto i ti si prionuo uz mene kao uz najrođenijeg, te si, da bi me razgovorio naučio i moj jezik. I onu pjesmu znaš!

– Uranio Milorad – veselo odgovori Talijan.

– Ti poverino ne možeš ni pojmiti što ta pjesma za mene znači. Razumio sam njenu poruku!

Eh tempo antiko, ah vinjaji trijestini e altri, e vetriola azzura^[12] – uzdiše Jovan za dalekim vinogradima pod plavilom galice.

– I meni je do uzdaha Jovane, ali što se može. Ti ćeš za koji mjesec ugledati svoj zavičaj, a ja? Ko zna oću li ikada prilaziti ponti Oštro i odmarati pogled na modra brda iznad rodnog grada.

– Firence sta note sei bella nel mondo ............. ................ si perde lontan’ – oteže Jovan izgubljenost u nekoj izmaglici i daljini, samo njemu znanoj, u poznatoj florentinskoj noći satkanoj od mjesečine i srebrnastih voda Arna koje se gube u nedogled, noseći slike skinute s nebesa.

Posada kuvijerte se prevješa gradelajem ne bi li dokučila srećnika sa božanskim glasom. I vidje nagaravljenog pajaca u dubini adskog pregrijanog prostora kako raširenih ruku prilazi svom drugaru. Iz grla mu drhturi, tonovi se slažu i nastanjuju pod kožu nagoneći osjetilima ježnju, slično vjernicima u pravoslavnom naosu kada se sa baladura pokrenu umilni glasovi molitve "I molim ti sja Bože naš"!

Ti dobri ljudi dijelili su i drugi brodski prostor malu kabinu na krmi, prečist prema kaldaji. To što je posteljina škura, ne mari, važno je da je vazduh prečišćen, i nema ugljene prašine.

– Tuta forca – ponavlja Jovan u snu komande sa palube dindi-lindi, dindi-lindi oponašajući prodoran zvuk brodskih zvona za manevar.

– Partivamo sinjor Tomazeo!

U snu ili na javi, uvijek je Đovani taj koji izgoni monotoniju dvojcu iz brodske utrobe. Ali uprkos pjesmi, iskustvu i mudrosti, teško je pretrajati u preparenom prostoru čeličnog okružja, gdje i azbestni konopi kojima su obložene parovodne cijevi, zrače pregrijanu toplotu otpuštajući hiljade nevidljivih iglica koje se tiskaju uzanim prostorima i hrle da začepe pore i nosne šupljine.

No Jovan istrajava, opire se pjesmom i nadom da će u "luci spasa" danuti od napora. Izići među neznani, šareni svijet velikog indijskog grada. A gdje sve nije bio sa svojim Tomom!

U Odesi su se osjećali kao kod kuće, u kojoj se nađu mnogi evropski preduzetnici i trgovci, željni brzog uspjeha i zarade. U tom gradu je brojna srpska kulturna kolonija, jača od one u Trstu. Grad je u usponu.

Padovanski advokat Jovan Riznić, član poznate tršćanske loze rodonačelnika Stojana, u Odesi je pored trgovačke aktivnosti, u svojoj kući okupio književni klub, pa osnovao i pozorišnu družinu. Za usluge koje je činio ruskoj vojsci, car Nikolaj I Romanov, odlikovao ga je ordenom Sv. Vladimira. Taj ugledni i vispreni Srbin bio je jedno vrijeme i direktor Kijevske državne banke. Njegova prelijepa žena Amalija Riznić-Nako je sjajna domaćica uglednicima i kulturnim pregaocima toga vremena. Aleksandar Sergejevič, očaran Amalijinom ljepotom i šarmom posvećuje joj najuzbudljivije ljubavne sonete, pa je i njena graciozna figura prikazana grafikom na originalu korica "Jevgenija Onjegina".

U salonima Riznića viđaju se i drugi poznati gosti; Atanasije Stojković, rektor i profesor Univerziteta u Harkovu, vojvoda Jakov Ignjatović, književnik Stefan Živković koji je zaslužan što se Puškin upoznao sa djelom Vuka Karadžića. U domu Riznića bivao je i Karađorđev sin Aleksa. Konačno, posle propasti Prvog srpskog ustanka, u Odesi se obreo i Sima Milutinović, gdje je dovršio "Srbijanku", pjesničku istoriju 1804. godine. Izdavački poduhvat tog spjeva podnio je sam gospodin Riznić.

U Odesi su boravili i Baltazar Bogišić, birani profesor tamošnjeg univerziteta, veliki glumac Vasilije Lučić, filolog Radovan Košutić, pa docnije Aleksandar Belić i mnogi drugi uglednici.

* * *

Što sve nije činio Tomo tih dana u gradu, ne bi li ušao u trag vojvodi Luki Vukaloviću za kojeg se znalo da se skriva od progona knjaza Nikole. Ni u Rusiji nije bio siguran, ni u Srbiji. Spor koji je izbio oko srpskog nasleđa i prava na "veliku krunu" pratio ga je i do ruskih zaravni, gdje je vojvoda sklonio svoju rusu glavu, koju je i u starom kraju sklanjao od svojih da ga ne izruče Turčinu. Kažu kako je dugo skrivan po nepristupačnim Svrčugama od brojnih uhoda.

– A čijih to uhoda?

– Ada od braće srpske.

Razočaran što ne srete Luku, Veluć se nakanio Trebješanima u Slavjanoserpskoje selo, koje su naselili srpski dobjezi carskom milošću Romanovih osamnaestog vijeka pa do Prvog srpskog ustanka.

Predanja i zapisi vele da su ti Trebješani direktni potomci Niše Grbljanina, sina bana Ilije i Jevrosime ćerke kralja Vukana, gospodara Hvosnog, Toplice, Zete i Trebinja. Taj Ilija, predigao se iz Grblja od latinskih progona, što im je vječiti cilj uništenje pravoslavlja, zaposjedajući prostore oko Onogošta. Po tom Niši, vojvodi, i grad pod Trebjesom biva imenovan Nišićem (ne Nikšićem). Taj narodni naziv Nikšića nije se izgubio do današnjih dana, pa ćeš i u moderno vrijeme čuti: "Idem u Nišiće", "Nišicko pivo".

Kao što smo već vidjeli, veliki broj Nišinih potomaka, napušta trebješki kraj u potrazi za mirnijim životom jer su im dojadile turske poare još od 1710, otkad Pjotr Veliki izgubi rat na Prutu, kad su prepušteni sami sebi, kao što obično biva sa malim. U novoj postojbini opet ratuju s Turčinom pod vođstvom ruskog generala Mihaila Miloradovića, moćno i snažno, te ih car proglašava kolektivnim plemićima.

B o ž e: po Krajinama, u Trstu, sad u ovoj i drugoj tuđini, makar bila ruska, skuplja se naš probrani svijet i polusvijet.

Mi smo narod vječite seobe i rasijanja!

Naši prvi ljudi, pravi velikani i vođe bili su državnici i pisci. I nije istina da je svačiji srednji vijek mračan. Jer srpski je bio svijetao čiji nimbusi i danas paraju agarjanske koprene i naslage mraka pale po carskim dvorima, svetim knjigama i glavama. Svijetle djela Save, Milutina, Danila... pa do Grigorija Camblaka. Tu epopeju, duboko u sebi sažela je narodna, Homerovska misao i pjesma, i gusle Filipove.

Ali što je mnogo mnogo je. Nazadovanje je bilo veliko, i ne može biti veće. Svijetle carske zakonike i inkunabule naslijedili su nepismeni ustanici. Zato su se i zadovoljavali neznatnim, koje se stalno otima.

Ko će nadživjeti otimačinu?

Mi, kažu pjesnici, a kad oni vele tako nam je i pisano!

Danas, ploveći Bengalskim zalivom, Jovan se sjeća Tominog povratka iz ruskog sela; neveseo pričao mu je da ne nađe nikoga svoga, ali su ga stari Trebješani vodali po kućama i gostili. Uzorni domaćini plemići čiji sinovi drže visoka mjesta u Petersburgu i Moskvi.

– Tope se tope, moj Jovane. Mnogi tek što se averte o porijeklu. I jezik nestaje, a zna se što o njemu zboraše Simeon.

Brod se drži abrive kroz deltu Ganga, pa rijekom Hugli grabi dokovima Kalkute. Staro je njihovo pravilo da omanji Sasso krči nepoznate puteve. Sabira čudesa i adete, prerađuje doživljeno i viđeno u evropske naravi pa istresa Tomu u kaldaji. Po običaju pri njemu ostaju picaizle i triša. Ovo drugo je muška bolest, i nije bručna, ali vaške!

Njih trijebi petrouljem u krmenom abortu tu nije bilo milosti:

– Van nevoljo nijedna, dreždi na kuvijerti dok se toga ne otreseš viče Tomo žestoko najzadnjiče, taman si k’o džukela, sve se na te lijepi.

– Ja sam za tebe un uomo attempato e panćiuto. Ma io sono e un uomo di mare kapiši, Dio ćipola^[13] - bijesnio je Jovan. Ja se ne činim nedodirljivim kao bežična telegrafija i tačkice Morzea, no ako ćeš što doživjeti, valja se spojiti, poštujući pri tome Bibliju i Higiju.

– Po tebi je ta higijena izbila iz pakla, a nije!

Kalkuta, sjedište britanske Istočne kompanije, gdje se susreću različite civilizacije i naravi; anglosaksonska kolonizatorska i indijska, ustrajna kao zemlja koja je utemeljena u Sanskritu. Prva nasilna "usrećuje" domorodce, a grabi za sebe eksploatišući bogatstva potkontinenta kojeg je posjela.

Po okolnim brežuljcima niču zamkovi pseudoelite kolonizatora koja će, ne mnogo zatim, isperiti lihvarsku internacionalu u kojoj će se stvarati kapital po cijenu odricanja od tradicionalnih vrijednosti rada i stvaralaštva.

Statusni simboli se svuda ističu, rasni arapski konji nose važne uniformisane glave uličnim metežom.

Usputnog "stoika" ne dotiče strana civilizacija, niti joj taj što zavidi. Njegovim meditacijama ne smetaju ni rojevi muva koji ga obasipaju po vazdan.

Englezi se preznojavaju da naokupe veliko, mnogostruko prostranije od sopstvene zemlje i bića. Nametljivo i javno idu na sve što je materijalno i odveć zemaljsko, a u centru imperije, udruženja tipa "rapaund tejbl": svode račune bogatstva. Kad bi se bar nekad sjetili Rusa, Kineza i samih Indusa!

Agenti promiču omeđenim prostorima tjeskobe potpisujući otpremnice, murišu papire sopstvenim međunarodnim pomorskim klauzulama, FOB, FIO I FIOS, koje su smijenile Evanđelja. Ovjeravaju "disbasment akant"^[14] kad se priravne brodske utrobe. Sve je pod kontrolom i engleskom šifrom, osim nevidljivog daha i duha koji "ide" poznatim putevima, mimo znanja i želje anglosaksonske naravi i imperije. Taj moćni agregat je u biti "morog" čovjeka, uličnog stoika, na rijeci, sporednoj ulici nastambi i hramu, a mala Evropa tu veliku posebnost i drugost neće da vidi. Brahma mu od vajkada kaže što je bog, a što demon. Uporno ponavlja istinu ili legendu koju je na rijeci Gangu ispričao Šukadeva Gošvami Maharađi Parikištu.

– Tomo obazrivo će Sasso jesi li kad izbivao i dokonio na trgu De la Borsa? Jesi li na Ponte Rossu viđao krave muke sante, Dio mio.

Ovaj grad je pun krava koje lutaju okolo. Slobodno zalaze u radnje, odmaraju po trgovima, baleže se! I niko da ih dirne, već im se sklanjaju kao Evropljani prelatima.

Veluć ga sumnjičavo pogleda. Nije li garbunero šenuo?^[15] Kakve svete krave, preklinjem te Akvinskim kojem se predano moliš!

– Na izgled normalan čovjek, satima sjedi uz ćošak ili do kakve uzvisine nogama podvrnutim pod zadnjicu. Muve ga oblijeću kao pčela medonosni cvijet, atakuju na sve šupljine glave, a on miran, trpi ih kao bolesnik pijavice. Živa lutka bambola pred kućom, koja te mami da uđeš u polumrak prizemlja gdje ljudi izlažu tijela raznim mukama.

Tek što su zašli dublje u grad, Tomo vjeran svom oku i srpskom porivu izusti:

Koliko ženskinja oko nas, a neke su bez madeža. I poduši, nešto Engleza.

Jovan se smejulji i pomalo dolazi na svoje.

Izbiše i prve krave, a Veluć za njima. Sasso se uplaši od opakog belaja te udri da sustigne goved i Veluća. Krdo radi nečeg ubrza, a Tomo za njima. U trk se dadoše i "dame" bez mladeža ne bi li omeli bijelca.

– Bježi od krava, dio mio ke stupido! Ako ne uskočiš u prvu rikšu načisto smo propali. Na sreću Tomo osjeti opasnost pa ga posluša.

Sasso je tog popodneva bezuspješno lutao Kalkutom ne bi li nabasao na Toma. Nekoliko puta je ofrustao ogromni Centralni park, zavirivao u žbunje, bižikao gatom, jedva da mu kraj nazireš u izmaglici rijeke. Zamarao se i često piškao po ranama stopala, što mu se činilo kao melem. Naposlijetku se sračunao te je iz prikrajka stražario brodsku skalu. No kad se spustila izmaglica slična predvečerju, odluči se da trkne do nostroma.

– U kasne ure, je li! A kolega ti premire od straha dočeka ga kormilar koji se uputio u grad.

– Kako božji pustolove ovo nije za šalu, ja premirem od straha.

– Tomo, reče li da se zove, onaj grmalj, garbonero, taj se već naodmarao u svojoj izbi.

– Kako molim – iznenadi se Sasso zbilja zboriš istinu. Znači spašen je.

– Ko ga je napao?

– Ne miješaj se u muške stvari, jer se radi o žestokim momcima otarasi se Talijan kormilara.

– Hm, ovaj kepec taman da je jednooki Polifem. Toliko da znaš, taj Tomo je nadao cijeli brod za tobom. Brinuo se i navukao podozrenje mornara što su se vraćali iz varoši.

* * *

Dnevima i noćima Tomo goni pamet ne bi li dokučio što su ga pučili kroz grad. I ne domisli.

– Čudo bogami, kakva čas. Koliko mu se čini za njim su spremili i Gurka ratnike, nije mala stvar, dosturava nekako naš zemljak. A ti oružnici su podobiju naših janičara, specijalna imperijalna vojska regrutovana s nepalskih visova i sa znanjem tamošnjeg suverena koji je od tih poslova imao značajnu pristojbu.

Elem, ti gorštaci izvježbani od malena za specijalne zadatke Istočno-indijske kompanije bili su glavni goniči nevoljnog Toma.

– Ma nije Tomo, kakvu to goved smišljaš. To mi je oni prokleti Talijan skuvo pulentu, ne može on bez škerca.

S a s s o skamenio se kao i prezime.

Čudna jada i destreganika, ćaše me uvaliti u napas, oni okretni momci su već vadili svoja ljuta oštriva.

Opet mi se para da je Sasso fin čovjek i da ne bi on to meni. Hm, da nije prvo goveče bilo pred teljenje. Vjeruju da će donijeti "zlatno tele" pa da ga rekuperaju. Nije to bez neke! To ti je ko Jakovljevi sinovi pod gorom Horiv, dok se Mojsije bavio Bogom i Njegovijem zapovijestima.

Košmarni snovi ga tjeraju te poskakuje i trza se posteljom. Slično se događa i Sassu, s tim što je on inkarniran u vuka, a Vilotijev rod u goveče!

– Tako je Veluć je napokon "otkrio" tajnu Sanskrita!

Sasso je imao racionalniju računicu:

– Ako ga sustignem ni pometina neće ostati od njega. Pretvoriću ga u balegu, neka bar malo osjeti što su poniženja. Kako! Pa on je sveta krava, ne smijem na njega, imaću goropadne ratnike kompanije na plećima.

Opet me udesio.

Snovi su bili teški, jutarnja razbijanja teža. Tako je "išlo" danima i noćima, rijekom Hugli u povratku. Bježali su jedan od drugog otaljavajući dnevne poslove kao na mrtvoj straži. Ni pjesma malog Talijana nije se čula, jedno mučno vrijeme sa kojim su se mirili i oni nad njima. Gradelaj je bio skoro prazan.

Ali sjani Mediteran ih povrati u život te počeše trezvenije razmišljati. Pored libijske obale ih dočeka sniježno bijela Ija koja bješe danula od Matroninih obada^[16].

– Što sam baš htio u grad, zar Tomo nije opominjao! Ma i njega nešto podmuklo čupa otkad je jurio krave po Kalkuti. Vidljiv nemir i muka su se uselili u njega.

Ne razumijem, nešto se s nama zbiva. Jesmo li hrišćani? Mi smo male vjere koja je na izdisaju. Nama je osnov paganski!

Ko me povuče na ono strašno mjesto?

Vražji poznanik Englez.

Vjeroučitelj je govorio, ostali su pobožno slušali slijedeći njegove misli. Još reče taj Englez da će šapatom prevoditi, ali da ničim ne odajem prisustvo.

I, seansa krenu; a Englez dodade pusti mašti nek tobom ovlada!

– Svevišnja božanska ličnost Šri Krišna se javlja milenijumima da izbavi pobožne i uspostavi principe religije u sveprisutnijoj bezbožnosti. Krišnu niko ne prisiljava, niti je pod čijom kontrolom.

Neko od prisutnih izrazi tihu nevjericu, ali bi ignorisan.

– Koji misle da su jednaki Krišni nastavljao je brahma, osuđen je, jer svevišnjem niko ne može biti ravan. Gospodin kaže: "Moju božansku energiju koja se sastoji od tri gune vezujuće sile materijalne prirode, teško je nadići".

Ali, on prašta ljudima, ako mu vjerno služe (!).

Masa je u stanju polutransa, Sasso se zanese, ali ga dočeka Englez:

– Pazi, sada dolazimo do važnog saopštenja;

– Ljudi koji prave planove radi ostvarenja materijalne koristi i sreće, da bi zadovoljili svoja čula su nitkovi!

– Tako je učio i Isus podsjeti Sasso Engleza, ali ne dobi potvrdan odgovor.

– Radi treperave sreće, traće moguću ljudsku energiju ne shvatajući važnost pokreta Krišne i optužuju jednostavne vjernike za ispiranje mozgova. Demoni lažno optužuju pobornike vjere, ali će Svevišnja božanska ličnost poraditi da među njima izbije rat do uništenja.

IV

Moćno bratstvo tršćanskih Srba delalo je složno i spontano. Bez sopstvene države, udaljeno od matičnog naroda, izvora, udolja i visa, gradilo je sebi godimente i ovozemaljska duhovna znamenja, težeći apoteozi ovaploćenoj u hramu Sv. Spiridona, spuštajući nebeski svod po stropu centralnog kubeta. Ispričalo starozavjetnu priču i Sveto Trojstvo, uzdižući svetorodnu lozu srpskih kraljeva.

U toj nameri niko ih neće omesti; ni hram kojeg su podignuli sa grčkom zajednicom kao Iliri, ni srpski učeni ljudi koji su navraćali za kakav savjet ili tobolac. Pregnuće neće spriječiti krfski svetitelj, ni premudri patrijarh Rajačić. Jer slobodu i "kartu" koja je nosila ovlašćenja su dobili neposredno od austrijskog cara.

Nisu, što je uobičajeno u takvim prilikama, dospjeli do Krfa, da bi svoje zemaljsko pravo i kontrate prifermali pred moštima svetitelja Spiridona, a ne zna se ni kolika je bila odšteta Grcima za pravo upotrebe imena i nasleđa. Ipak je Sveti Spiridon (u Boki Špiridun), iako pravoslavni, prevashodno grčki svetitelj koji na tom najzapadnijem grčkom ostrvu počiva u srebrnom sarkofagu. Nadajmo se da tršćanski Srbi svoje pravo nijesu oteli već se prijateljski dogovorili sa svojim komšijama, u protivnom, veliki čudotvorac bi ih sapeo i uništio namjere. Naprotiv, dozvolio im je da na prostorima, netomilim i teškim, izdrže skoro dva vijeka. Možda im je iz Venecije pomogla na silu otrgnuta svečeva ruka koju su silnici iščupali od svetitelja otimajući se za cijeli ćivot. I da su u tome uspjeli, danas bi i on bio obučen u papinske odore i kapice, kao što je odeven, na veliku sramotu Srba, sv. Trifon u Kotoru.

No, ako su tršćanski Srbi nešto nažao učinili Grcima, vratili su im bokeški Srbi mnogostrukim pomoćima 1821/28, učestvujući masovno u tamošnjim ustancima protiv Turske.

Koji će grčki ili naš nacionalni vođa i istoričar olako preći pored veličanstvenog podviga Grbljanina Rada Bajkovića što je na uzvisu Ipsare spašavao hram Sv. Nikole. I, kad nije mogao odoljeti turskoj množini, lagumao je barutni magazin. Uz njega i malu bokešku dru žinu odvažnih, pošle su u ariju hiljade turskih vojnika.

Da li je slučajnost ili zavjet da je grčko bratstvo u Trstu upravo podiglo zasebni, svoj hram sv. Nikole!?

Ipak, sušta je istina da su se tršćanski Srbi sami uspravljali i tekli imetak. Tako će biti sa njihovim padom i krajem.

I nestankom!

Sudbina će ih stići kada odive počnu podupirati drugu vjeru i kulturu, a muški nemilice deljati tečevinu otaca. Silna materijalna i papirna bogatstva; osiguravajućih zavoda i suecke akcije ubrzano će menjati vlasnike.

– Šta će da traje?

– Hram!

"Panteon" svetaca i kraljeva složenih kosovskom porukom ostaće da svijetli i svedoči o moći neznatne naseobine Srba-Dinaraca, koji otkad postoje pod Orjenom, Veležom, Romanijom i Kapelom, snuju obnovu carstva. I ko im se na tom putu ispriječi, stranac ili kakva naša podvrsta, drže ga za najvećeg zlotvora i rušitelja.

Tu gdje jesu, pod dolomitima, mogu pomoći svojoj braći i sebi toliko da bude sačuvano pamćenje, i nada u ćupu. Da greje pokolenja onih koji su ostali u zavičaju.

A crkva će pridržati sjećanja i svetac sa uzdignuta tri prsta u znaku Trojstva. I na bokeške "morlake" što su složno veslali šireći jedra svjetskim morima, taborujući dva vijeka u tuđini.

Ostaće i po koji zapis na groblju, u crkvenom arhivu, biće ih u sevastopoljskim knjigama, a iznad svega crkveno bratstvo i Hram će očuvati sjećanje na srpsku dostinu i slogu kad parohijana više ne bude. O tome će brinuti, valjda, odabrani duhovni ljudi upućeni od srpskih patrijarha. Takvi će biti uz svoj narod na svakoj golgoti.

* * *

– Josif bi da nam potamni slavu i moć, pa je krenuo žezal. Hoće da umanji veličinu i raskoš hrama tako je razmišljao Aleksandar Kovačević, predsjednik tršćanskog Opštestva pošto prouči i razabra na što ih Rajačić sjetuje. I pokrenu mehanizme na dogovor:

– Vodi računa, drago dijete, jer danas, do smiraja sunca, pozivi moraju biti uručeni na naznačene adrese. Posebno kaži ukućanima da njihovi domaćini budu kod gospodina predsjednika Kovačevića: dne to i to, u uru tu i tu.

Veluć se rastrčao po dijelu grada u koji je rijetko zalazio.

– Nešto je, mora biti važno.

Imao je više sličnih zadataka i ranije. Tada je u izvršenju naloga učestvovalo pola škole, drugu polovinu su otpuštali kući.

Kad je stigla prva željeznica sjeća se grad se digao na noge da pričeka to gvozdeno čudovište. I sam je krenuo kad je mašina zafišćala i puštila paru. Dame su se sablažnjavale od garavog uljeza koji je protutnjao tik uz njihove skupocjene halje, ostavljajući po njima mnoštvo "ubuvaka" što su u rojevima izlazili iz dimilišta.

Njegova današnja misija je tajanstvena, zaogrnuta posebnim obzirima, jer mu je rečeno da se nigdje ne fermava, niti što priča.

Ali ipak, nervoza se prenijela na đake vjerske škole. Neka dama je provalila rabotu, pa se nagađalo i ćukalo danima.

Predsjednik crkvene opštine je proključao.

– Šta! Zar ponovo da raspravljamo prihvaćene planove crkve? Ta, Maćiakini^[17] je sjajno uradio posao. Još da su se neki naši složili oko rušenja objekta do stare crkve, kakav bi tek hram ispao!

Jarilo je zatečen atrijem palate Gopčević. I sjeti se da narodna pjesma slaže o dvoru kraljeva.

– Ovo što je predamnom jesu kraljevski dvori i bi mu milo.

– Otkud sad ova nevolja sa patrijarhovim zahtjevima. Što nije čekao do jeseni i moje smjene. Kako god okreneš, za i protiv, pašće po mojim plećima žali se na hudu sudbinu predsjednik Aleksandar.

– Dobro de, neko se morao zateći i s naše strane da pričeka patrijarha. Svaku generaciju birovala je bar po jedna zađevica sa crkvenim vrhom. Ko još ne pamti sporove Jove Kurtovića i Stefana Riznića sa plaškim vladičanstvom. Tada smo odnijeli pobjedu, pa ćemo i ovog puta. Naše se privilegije ne mogu tek tako poreći, a posebno pravo na tajnost finansija. A oni su htjeli da uđu u račune Opštestva i utvrde osnovicu za mnogo veći "bir". Osion bješe Joanikije Milović kad se izruga našim uglednicima te ih nazva "arhiepiskopima" i "patrijarsima". Kažu kako je gospođa Violeta u "Ogledalu" držala seanse sa crtežima koji su predstavljali Kurtovića u patrijaršeskoj odori gdje vitla žezal nad glavom "nedužnog" Kazanove.

Patrijarh Rajačić nije arhimandrit Milović. On ne vrijeđa niti ikoga pogrdno navodi, no smjerno savjetuje o istočnoj dogmi i pravilu zidanja pravoslavnih hramova.

Srpska crkvena zajednica, donoseći odluku o rušenju starog i dizanju novog hrama, jedva ako je što načula o vizantologu Feliksu Kanicu koji je među pozvanim Srbima stekao ugled velikog poznavaoca crkvene arhitekture i umjetnosti.

Ne, ti su se oslonili i pokrili nekolicinom odabranih zapadnih arhitekata i akademijom lijepe umjetnosti u Veneciji. Tu Kanic i Rajačić nisu bili poželjni.

Tršćanski Srbi su kopnili od strepnje, kao da će ih patrijarh u nečemu zakinuti. Zebli, da će im dogma spržiti želju za uzletom u nebo.

Ulogu posrednika među osiljenim Opštestvom u tumačenju sakralnog-istočno dogmatskog, na sebe je preuzeo patrijarh. On je uz mnogo takta i fine obazrivosti pokušao prići tim ljudima, od prvih vijesti da su namjerni graditi novi hram. S pravom se bojao kako je već zakasnio te hita da pouči crkvenu zajednicu jer je svjestan da su Srbi u Trstu izloženi zapadnim uticajima te im piše, prije nego je plan nove crkve i došao na sto predsjednika Opštestva:

"Oni koji se budu javljali na konkurs za projektovanje crkve biće svake druge, samo neće pravoslavne vjere, pa bi se u plan moglo naći nešto što ne bi odgovaralo stilu istočno-pravoslavnih crkava. Opravdano me steže bojazan da ljudi koji budu odlučivali o projektu neće biti sposobni da to ocijene. Ja sam obavezan, ovlašćen i dužan da bdijem i motrim da se ne unese nešto što bi duhu crkve protivno bilo."^[18]

Vjekovne nevolje, seobe i lutanja obavezivale su srpsko duhovno vođstvo da istraje u čistoti vjere i starom predanju. Mudrost istočnog pravoslavlja donesena iz starih srpskih sredina primirila se uz karlovačku patrijaršiju i njenog prvog sveštenika i oca Josifa koji je s pravom opominjao svoje bogate duhovne podanike da ne zablude i ne smetnu duh pravoslavne umjetnosti. On sjetuje i podsjeća na školske pouke, da istinski prigrle umjetnost Vizantije koju je Evropa odbacila. I tek ako je danas prisilno otkriva. I na kraju skromno moli da mu se planovi crkve stave na uvid.

– Da zaključujemo utišava uzavrelo Opštestvo predsjednik Aleksandar. Ja mislim da prihvaćeni plan valja dostaviti patrijarhu radi ovjere.

Odbornici se ne slažu. Zagovornici krute linije prema Rajačiću su najveći darodavci hramu.

– Da bacimo balote pa ko pretegne – zagrće žar gospodin Škuljević.

– Da bacimo – prevlada većina, svjesna brzog patrijarhovog poraza.

– Nema balota – obavještava sekretar pri povratku iz oficije. Neko ih je "očistio".

– Biće talijanski vinogradari od pobrđa! – jedan se našali.

Špijunaža je besprekorno funkcionisala te je Jared saznao da će glavni tršćanski Srbi bacati balote kontra patrijarha.

– Samo Bog može na njega – uzjoguni se dječak pri pomisli na biblijske patrijarhe. Mane, potrč tamo te im pokupi kuglice iz škancije. Na tebe neće sumnjati.

Ljudi službene kancelarije Opštestva se rastrčaše po gradu, valja kupiti nove balote.

– Trkni do gvožđarije – naredi sekretar.

– Guma i gvožđarija – ne da se mlađi službenik.

– Tamo – jer tajnik sve zna.

– Dabome – saglasi se sekretar – onamo gdje su pumpe, balote su potrošna roba.

Te gumene kuglice su odstranile Srpskog patrijarha, otele mu neprikosnoveno pravo arbitra u poslovima gdje ima isključivu nadležnost i konačni sud.

Istog dana i isteka balotanja gospodin predsjednik Aleksandar je lično rekao pisaru u pero:

"Uzimamo slobodu najponiznije primijetiti Vašoj Svetosti da ovo Opštestvo koje je po svojim ustanovlenijima sasvim nezavisno, poznaje dobro ono što bi duhu naše pravoslavne crkve protivno bilo. Te uzimamo svu odgovornost da nećemo pogriješiti." ^[19]

Rajačić, kao da je očekivao odbijanje tih skoro samoživih ljudi što su se usudili proglasiti arbitrima u poslovima gdje ni sam Patrijarh nije bio posve siguran. Jer vizantijske pravoslavne niti su bezbroj puta kidane otkad je centralnim srpskim prostorima zagospodario Turčin.

Slomljen i lično nesrećan, ali ne sujetan, iznova čita pismo Aleksandra Kovačevića te ponovi davno poznatu mudrost:

"Teško svakom naraštaju i narodu koji se ne opasa svojim carstvom, no se podanički veza za tuđina".

Ne miri se sa porazom te pokušava još jednim pismom:

"Odričete mi pravo da pogledam planove svetog hrama! Meni vašem vjerskom i duhovnom poglavaru."^[20]

Zaboravili su kako je nastala crkva i kako se ispovijeda molitva u njoj. Liturgiju kao djelo pobožnog naroda, a ne pojedinca ili grupe. Ta uzvišena molitva se ostvaruje u hramu, dignutom saglasjem svetih kanona i svetih ljudi. U crkvi kao bogočovječanskoj zajednici spasenja i praštanja.

Patrijarh duboko razočaran i povrijeđen silinom zvanične crkvene zajednice izišao je iz tog spora bogatiji za iskustvo i saznanje o srpskim naravima.

I što je na kraju nova crkva Sv. Spiridona, je li patrijarh slutio događaj?

Nameće se kao dojam impresija; taj hram bi mogao biti nedorečena priča pomirenja istočnog i zapadnog hrišćanstva osuđena na neuspijeh, ma koliko nastojanja bila plemenita.

Katedralna monumentalnost na stisnutom prostoru nije ostvarena. Graditelj je bio sapleten svojim nedorečenostima, preprekama dogmata koje nije savladao. Jer da jeste, odbio bi da se upusti u realizaciju nemogućeg.

Hram bi da bude monumenatalan, a nije. Ulibren u nepravoslavne strogote od naučenog, dogovorenog i kompromisnog izgubio je onaj toliko prepoznatljiv vizantijski šarm i smirenost.

V

"Tabula elefantina"^[21] Jove Kurtovića je vaskrsnula otkrivajući tajanstvene slojeve i premaze. Iskaza se pred vijećnicima Aleksandra Kovačevića sjajna i neznana. Zagonetna za, već ne mali, Trst.

Pobjeda nad Grcima i plaškim vladičanstvom osvijetli sledbenicima put kojim kaskaju u susret novom sporu sa velikim patrijarhom Rajačićem. Pomognu da nadvladaju strah pred duhovnim vođom i istaknu samoljublje. A to oko Plaškog, sada je više memento nadmoći i podstrek za nova "pregnuća", te se baciše na neznano:

– A bilo je toliko zagonetnog kod našeg kum Jove napominju starješine današnjih uglednih familja i epigonci.

– Sjećate li se madam Violete i Kazanove, tajanstvenog nestanka Mijata Veluća oživlješe onovremene trijestinske zgode i skaske.

Srbi kad su u nevolji, vraćaju se svojim uglednim predstavnicima i precima, otvarajući usmenu povijesnicu.

I, tek tada, ako što divitnu!

– Tako se i piše istorija pravda se Jovan Riznić pred sobom i bratstvom. Kum Jovo je zaslužio da ga se sjetimo kad se govori o opštoj tečevini i meritu. Po dobru, a i nevolji, ako je nađemo.

– Da, i oprezno – potvrđuje Škuljević. Jer, tek ako je pasalo pedeset godina kako nas napusti. Prerano za sinđilavanje zapisa.

Ali, kako zaustaviti mutljag kad se uhvati strmenja?

I, krenuše da pune slojeve prazne "slonove tablice" jer je mnogo nejasnog i mutnog u njima. Valja to podvriježiti životopisom.

Nestanak Mijata Veluća prvi je sloj "table", a drugi, Đakomo Kazanova kavalir De Sen-Gal koji se poduže motao oko "ilirske" zajednice u Trstu.

Niko nije provjerio spise arhiva, dokumenta Trgovačke komore i Srpske crkvene zajednice. Kurtovićeve poslovne knjige i papiri došli su u posjed njegovog brata Maksima. Akti pomorskih agencija i osiguravajućeg društva pali su pod "sekvestar" tršćanske iredente nakon Garibaldijevog trijumfa.

Istina, bili su Tarabići iz dalekih Kremana. No tu se isperi daljina, a i Miloš je požurio oko predaje ovlasti nećaku Mitru bez ovjere Zaharija Zaharića, tamošnjeg mudraca i prote, te ih ne uzeše ni u "male proroke"! Osta Novljanin Veluć i njegova sudbina u maglinama pretpostavki.

Crno po bijelom, na Velikom kanalu, sin Tomo potpisa priznanicu gazda Jovi da je od njegove pomorske brodske kompanije preuzeo očin mornarski bauo sa propisno učinjenom plombom kapetana velijera "La Amerika".

A zna se kako je nostromo Mijat Veluć, čovjek od naročitog Kurtovićevog povjerenja, izvršavao zadatke i osjetljive misije. Ni zapovjednik nije upućivan u njih dok ne dođe vakat. Posebno kad se radilo o poslovima preko velikih "slanih i slatkih" voda. I po tamošnjim prostranstvima.

Trgovačka komora, osiguravajuća društva, austrijski lojd i mnogi zvaničnici istraživali su zagonetni nestanak Veluća, ali i nagle Kurtovićeve uspijehe i bogaćenje. Zvanično, njegovi brodovi su prema Americi učinili tek nekoliko vijađa, a onda su putovanja obustavljena.

Tako o tom čuvenom pomorskom preduzeću stoji u nekim spisima. Ali se tome suprotstavila Venecija i Kazanova.

Uz pomoć pouzdanog prijatelja, Budvanina Stefana Zanovića, takođe čuvenog evropskog pustolova, koji je pustio pipke po anglosaksonskim stecištima, kao Falstaf na dvoru Henrika IV.

A taj Zanović je mogao što drugi nije ni sanjao; spletkario je po evropskim dvorovima, proučio stare i pravio nove tajnovite ulaze da bi se dokopao budoara poznatih dama. Bivao noćni gost uglednim princezama. Lakoćom ulazio u najuglednija aristokratska društva i klubove. I redovno pod drugim imenom i titulom. A najdraža i najspektakularnija je ona; vojvode od Sankti Sabe (Sv. Save) koja će ga božjom pomoći i Savom Osvećenim približiti Trojeručici, kao što se nekad primakao Jovan Damaskin. Tako će mu se, mislio je, oprostiti grijesi. Taj Bokelj je bio uspješan poeta i literata, razumijevao se u hrišćanstvo i dogmu. Isticao istočno pravovjerje prema latinskoj jeresi kad bi izazivao duge polemike među protestantima i katolicima. U cjelini, držan je za učenog i upućenog čovjeka.

Docnije od mnogih prezren i odbačen, osim ljubavnice vojvotkinje od Kingstona, brzo je zaboravljen. Pomoću te ugledne dame počela se odmotavati sudbina Mijata Veluća i otkrivati zagonetni poslovi.

Kazanova je bezbroj puta pozivao Stefana da ga udostoji bar jednom posjetom.

– Da, dragi moj prijatelju iz velikog svijeta, vi ne možete pojmiti što ovdje radim! Ma, ništa pod milim Bogom tu nema, izuzev izvjesne madam Violet. Žene nesporne ljepote i šarma, no zahvaćene neuhvatljivom tugom koja kulja iz okruženja. Zamislite mene kako čitave dane uzaludno prebivam uz nju, ne bi li saznao nešto o vašem zemljaku. Jednom fakinu, u istinu zagonetnoj ličnosti čija je ljuštura neprobojna.

Do vraga on i njegova Violet, do njega i propala Venecija! Jedina mi je utjeha Miramare i uglednici Josifa Hasburga. Promislite, taj vaš zemljak je i među njima uhvatio korene! Ostajete jedino vi da me udostojite jednim viđenjem, koje će mi, kao uvijek, povratiti snagu da održim tu malu venecijansku sinekuru. A jadna i čemerna, Violeta kaže da je nadničarska i špijunska.

Zanović je ostao nijem na vapaje prijatelja zahvaćenog provincijskom "gagricom". Nije ga odbijao, ali ni ostavljao neku skoru nadu. Uzroci se mogu pretpostaviti, a osnovni je: nikad se bez ozbiljnog razloga ne primiči svome, to je bar on iskusio.

Gospodin kavalir od De Sen-Gal vršio je presiju i nasilje na Kurtovićev život, uporno istražujući po Trstu i uz pomoć dvora Hazburga.

– Da znate Điakomo – upozorava ga madam Violet – pogoršaćete svoju beznadežnu situaciju. Zar vam nije jasno da ste naišli na uspravnog čovjeka. Ne znam šta će vam sve to, ali ako se radi o podvali, ja sam na njegovoj strani.

Ripida sa likom arkanđela Gavrila u gospođinoj ruci dobijala je nagla ubrzanja pri izgovoru Kurtovićevog imena, iz čega je Kazanova zaključio kako je za tog čovjeka vezana tajanstvenim, možda, zavjereničkim nitima.

Dugo je oko toga premišljao, i redovno dolazio do identičnog zaključka koji je upućivao na zavjeru.

– Ali protiv koga?

Tu je bio u cjelovitom mraku, jer su i dostavljači iz Trsta upozoravali da se radi o ispravnom građaninu i habzburškom lojalisti.

– Ta nije moguće – konačno mu proiskri – da dama kakva je Violet podlegne "čarima" jednog svjetskog trgovca.

– Zašto insistirate gospodine, ta sve je tako jednostavno.

– Mislite?

– Znam! Ma šta preduzeli protiv gospodina kojem želite nauditi, nećete uspjeti. Ah, kako da vam objasnim borila se da istisne najintimnija osjećanja, pa nastavi:

– Ta on vam je prijatelj najuticajnijih ljudi u gradu, a od Cicendorfa i grofa Pompea se ne odvaja. Porodično je vrlo nesrećan jer od mnogobrojne djece koju izrodi u tri braka, ni jedno nije ostalo. Pomrli su od malih godina, ali stojički podnosi nesreću nalazeći utjehu u javnom angažovanju. Ti Iliri imaju jednu savršenu i kompaktnu organizaciju savijenu oko grčko-istočne crkve Sv. Spiridona na čijem je čelu taj, kako ga ono nazvaste.

– Ne može biti da se povlači u sebe, on je svuda prisutan, a ne samo u crkvenoj organizaciji. Jasno je jedno da se udaljava od suprotnog pola jer mu iščezavaju ljubavni porivi.

Izgovarajući ovo zadnje, radoznalo je motrio na odsjaj njenih očiju i lica, neće li otkriti ironiju ili neki nervozni trzaj. Lepeza madam Violet uhvati ubrzanje pa je gospodin De Sen-Gal shvatio da je u krivu.

– Jedna je "zavjera" skinuta – pomisli Kazanova, – a koliko je trebalo truda.

Violetin zagonetni smiješak i "četvrta" brzina ventule bili su odgovor začuđenom paianu. Uostalom, njegova drskost i lascivno ponašanje kod Violete pokretali su odbojnost, a ne ženske erotske nagone i želju za ozbiljnijim približavanjem.

– Ah, licemjeru – pomisli Violeta. – A sve što me veže za tog morlačkog grizlija je njegovo podnošenje, muškost i muževnost, iskonska, snažna i jednostavna kao priroda. Takve naravi jedva ako i literati otkriju, i ne mogu se naći po evropskim salonima udvorničke izvještačenosti.

Da bi ga razuvjerila u uzaludnost napora, i konačno odbila od sebe, nastavi jednostavno i hladno:

– Taj gospodin, kad mu se već nisu dala djeca, bavi se drugim, razvijajući kumstva kao svojevrsnu rodbinsku vezu sa mnogim uglednim ljudima, pa će i na taj način biti zaštićen. A vi vjerovatno znate što u Srba znači kumstvo.

Život se sastoji i od poraza, a ovaj tršćanski, nadam se, neće vam biti poslednji.

– Da – primjeti odsutno kavalir od De Sen-Gal. – Ali, molim vas, što će takav čovjek kod tih aktivnosti oko tamo neke ortodoksne crkve.

– Ta zaboga, pripada istočnom hrišćanstvu, koje je dugo zabranjivano u njegovoj zemlji od Turaka, a i ovdje im je trebala cijela vječnost, i gomile para dok su uspjeli da podignu svoju bogomolju. Pokušajte se naći u njegovoj ulozi!

– Ne pada mi na pamet. Uostalom, to mi miriše na minule vjekove. Da, takav je Balkan, o tome sam već nešto načuo od vojvode Zanovića. Ali, šta ćete vi tamo, zar niste katolika!?

I kad su sve sredili, pobijedili i sebe i Grke – preču Violeta Kazanovljevu tiradu, – izbi spor sa tamošnjim crkvenim vrhovima. U Dalmaciji. I ne znam gdje nisu!

– I?

– Kako da vam objasnim, optužuju ga da se suprotstavlja svom "Vatikanu". Da je svešteno lice, bio bi već na lomači. Srećom nije, i jedino što su uspjeli, prozvaše ga lažnim patrijarhom.

Kazanova je sjutradan žurio ka "Ogledalu". Pod rukom je nosio poveći svitak hamera po kome je razmjestio figuru Jove Kurtovića u papskoj odori. Na glavi mu je uzvisio podužu tijaru. Violeta zatečena uspjelim portretom karikaturom, pokri usta ručicom da joj se ne otme glasan smijeh.

– Ali gospodine De Sen-Gal, Jova će biti povrijeđen. Izbiće javni skandal, a možda će vas izazvati na dvoboj.

– Što sam toliko skrivio, ovo je samo karikatura koju ću objaviti u lokalnom listu.

– Taman posla, izazvaćete katoličku crkvu. Na glavi toga "otpadnika" se nalazi zapadno znamenje. A tek Jova! Taj će se ozbiljno ljutiti.

– Zar? A što sam trebao uraditi? Radi se o metafori, zaboga – uozbilji se Kazanova.

– Njihovi prvosveštenici imaju na glavi kalpak-mitru!

Kafana popodnevnog dekora, puna je gostiju. U loži gospođe Violet živost i nategnuto iščekivanje. Gospodin Kazanova zategnutog lica, lično zadovoljan očekuje Kurtovića.

I ovog puta pobjeda mu je iscurila, jer se Jova ne ukaza na poprištu sukoba.

* * *

Kazanova iznuren dugim stajanjem u "zabitom" Trstu i jasnim znacima skore propasti njegove štićenice, ećelence Venecije, pomišlja da isčezne iz kužnog okružja. Ali misao, kako je dospjela, bi brzo i odbačena:

– Ne, nije to moja priroda, ni džentlmenski manir te se primiri u "Ogledalu" uz bijelo vino s tršćanskih pobrežja.

– Ovamo gospodine Jovo, ako mene tražite.

Veliki hamer je sklonjen, ni traga od njega. Gosti su nestrpljivi očekujući furiju i obračun.

– Baš i nisam, ali kad je već tako, stojim vam na usluzi. No, no, jeste li već jednom složili taj famozni kurikulum vite Jovana Kurtovića?

– Nedostaju detalji njegovog mamonskog bogatstva.

Kurtović preču, i opet oćuta uvredu, a kod sagovornika izazva nervozu i dodatni bijes.

– Hoću li ga izazvati karikaturom pred tolikim svijetom? Biće to potpun trijumf domišlja se Kazanova, ali se ne uputi ka platou muzike gdje je na klaviru ostao portret.

– Molim, što bi sa vašim vijađem u Americi. Za te podvige se kaže da su toliko moćni, te da im pripada "bijela zastava"!

– Merito navali^[22], mislite! Hvala vam, imate visoko mišljenje o meni. Da li je to vaš konačni sud?

– Nikako! Istražujem i čekam, vi znate moje navike i strpljenje.

– Svakako, ali rezultati ne mogu doći sami po sebi i bavljenjem u Trstu.

– Vi mi sugerišete Ameriku i Misisipi?

Jova se kao lecnu, ali toliko da ni famozni kavalir od De Sen-Gal ne primijeti.

– Za prekomorske zadatke uzeo sam vašeg zemljaka, sjajnog čovjeka, mog ličnog prijatelja.

Jovo ničim nije kazivao da se zanima za zemljaka, a u stvari, dobro bi bilo kad bi ga ovaj "pljunuo".

– Taj Zanović se bavi svačim, ali i evropskim brodarima po svjetskim morima i Americi. Naročito u vrijeme američko-engleske vojne krize i kampanje protiv "Junion Džeka".

– Shvatam, i što s tim – reče ravnodušno Jovo.

– Radoznalost.

– Uz toliki trud.

– Da, no za nalogodavca više niste ni od kakvog interesa.

– Kad čovjek svodi ovozemaljske račune, zahvalan je i državi koja se raspada, ako se za njega interesuje.

– Više ni to, ali biće drugih. Recimo vaših kumova.

– Na sreću, oni će me posjećivati na groblju. Za Venecijom neće žaliti, već će pozdraviti njen odlazak iako znaju da će dolazeći zavojevači biti gori. Mi smo osuđeni na čekanje, a i to je nešto. No vaša dobro plaćena sinekura, nju valja žaliti.

– Griješite gospodine! Venecija i Trst su mi na periferiji srca i interesovanja. Ova epizoda je predah kavaliru De Sen-Gal.

– Nema grke – uspostavlja ravnotežu mirni čovjek Jova.

– U to ime ispijmo uz još jedno iskustvo. I tamu Nibelunga pokrio je zaborav! Sutra odlazim u Prag.

* * *

Pala je prašina na poznati tršćanski trougao.

U zaostavštini madam Violet bilo je pismo izvijesnog Stefana, "vojvode" od sv. Save upućeno kavaliru od De Sen-Gal.

Kurtović je ležao na odru kad se Violeta odlučila da "provali" sadržinu već davno primljenog pisma adresiranog na Điakoma.

– Šta ako je Kazanova nešto naslutio, je li me varao Jova?

Noć pred ukop je probdjela, i, ujutro se odluči. Izblijeđeli Stefanov rukopis je saopštavao:

" ... što reći o Mijatu Veluću? Hm, dajte da se uozbiljimo. Za račun tuđih interesa, brat bratu nije činio nevolje, a najmanje ga dovodio pred inkviziciju ili vješala. Ta vi ste bar džentlmen".

"Vojvoda" Zanović istražio je do detalja poslove Mijata Morova po preciznim uputstvima vojvotkinje od Kingstona, s "njenim" vojnim mapama ispreturao je dolinu Misisipija, ispisujući poslednje slojeve "slonove tabele".

Preduzimljivi Kurtović činio je mnoge trgovačke, dabome i vrlo rizične poduhvate, kakav je bio i onaj u Americi koje je uspiješno dovršavao Mijat-škrivan, i podalje od Filadelfije. Onamo gdje je sve sumnjivo i dobici su znatni, a tih vremena tamo je sve bilo mutno i rizično. Valjalo je spašavati britanske trupe s prostora ratnog požara, izgubljene u amerikanskom premoćnom nadiranju. Drugom prilikom se sklanjati od vlasti jer je brodski tovar bio krijumčareni viski Mandana indijancima koji se prometao u bizonske kože.

I tu negdje Stefan je zapeo. Ćutali su i Indijanci, a jasno su se sjećali pojedinosti koje ni Gordi ne bi svezao u ma kakvu cjelinu. Kapetana jesu opisali do u detalje, pa kako je sa poglavicom divanio u vigvamu i na brodu, ali o Veluću samo u naznakama koje su upućivale na dolinu rijeke gdje se trebala izvršiti razmjena.

– Da, upravo se sjetih. Vrač je pripovijedao o nezgodama koje su se dešavale svakog dana. O upadima Amerikanaca, ubistvima i pljački.

– Je li taj živ poglavice – pitao je Zanović gledajući ga u oči.

– Mogao bi biti.

– Gdje se nalazi, idem da ga pritisnem.

– O tome odlučuje Ušara.

– Ko je sad taj, koliko mi je poznato u vašim plemenima poglavica vodi "državne" poslove.

– Dobro kaže bijeli čovjek.

– I?

Da je Kazanova pročitao upućeno mu pismo, malo bi iz njega otkrio, ali bi šaljivo uziknuo:

– Eh, Morlaki fakini! Ostavio mi sumnju i oko života tog prokletog vrača kojeg su Indijanci zbog starosti otjerali iz vigvama.

Uz sve poraze, ali i saznanja, Kazanova se nastavio čuditi, što je Violeti bio dobar znak da odustaje od daljih potjera, prisjećala se dovršavajući čitanje pisma, ali nije očekivala da će i nju napustiti. To ženi ne može prijati taman imala tuce obožavalaca, a posebno što je u pitanju Kazanova. A taj je znao osmotriti ženu i primaći joj se kao da je apsolvirao francuske salone madam De Stal ili nenadmašne Rekamije oko kojih su se okupljali učeni ljudi, kao oko naše Amalije u Odesi. Te Francuskinje nisu bile samo predmetom obožavanja žene i njene ljepote, u pitanju su dame upućene u državne poslove, umjetnost i drugo. U takvim središtima i ložama duh čovjeka nikada ne umire niti se odmara, već je na oprezu vječito spreman da se iskaže ili potone u nepovrat. Takvu jednu "katedru" držala je Violeta, unoseći u učmali terezijanski grad trunčicu evropskog duha. Istina, ona je više plijenila nenametljivom ljepotom i dopadljivošću, jer duhovne osobine nije imala kome ponuditi sem Kazanovi, a bila je žena mašte, bez koje nema prave ljubavi. Nju ni Jova nije posjedovao, ali je nadoknađivao smjernošću, mirnoćom i ćutanjem, aktivnim saučesništvom i radošću. Prirodnim darom se mrsio sa Zenonom, a kod religijskih tema bio je već izrastao veoma.

– Ta žena kao da je "majka svijeta" – šaputao je sebi u bradu Kurtović, – kao Grkinja iz starih predanja.

Dileme su razdirale čestitog Jovana; i bilo je krivo brvno među njima, ali toliko sklisko da se nije usudio zatražiti njenu ruku. Domislio je "majku svijeta" i još se trebao sjetiti vode pa bi misao bila zaokružena, brvno bi se ispravilo.

Kazanova je opet, prije napuštanja tog "ukletog mjesta", proveo nezaboravnu noć u dvorcu "Miramare" uz prijatelja Habzburga, da bi već sutradan napisao ono nezaboravno oproštajno pismo Violeti:

– Vi ste divna dama koje ću se s tugom sjećati. Druženje s vama bio je pakao gdje mi je parano srce. I što sam više nastojao, bio sam nemilosrdno udaljavan, ali sama ta činjenica tjerala me je da ne ustuknem. A trebao sam jer vi ste žena čija utroba žudi za vodom u kojoj se stvaraju naraštaji! ...................

Očekujem pismo od prijatelja koje je upućeno na vašu tršćansku adresu. Molim lijepo, njegovu sadržinu prenesite dragom prijatelju Kurtoviću i recite mu da sam imao najplemenitije namjere.

Moje i njegovo fakinstvo mali su grijesi te se oko njih Božanstvo neće zabavljati, i možda ćemo baš zbog toga biti napušteni i strpani u podzemno carstvo pakla.

– Ne zaboravite, – bili su zadnji "akordi" vojvode Zanovića, da sam duhovni mir zadobio obraćanjem arhiepiskopu Savi od slavne loze Nemanjića. Pozivao me danima i godinama, u snu mi se pričinjala njegova isposnica u Kareji, a od mnogih satvari u njoj, stoji mi urezan na čelu i žeže me sfrag (njegov prvotni pečat u obliku krsta):

SAVA

SAVA SAVA

SAVA

Zaustavio sam mnogobrojna ovozemaljska uživanja, te je u mene ušla neka do tada nepoznata smjernost pa sada mnogo šta oko sebe vidim drugačije. Nastupilo je unutrašnje pročišćenje kao iza velikih posti ili hadžiluka. Slično kao kad bi se vi uputili u Lurd ili Asizi, ako držite do njih.

Atos je bio neumoljiv, prosto me vukao k sebi kao pravog odmetnika od svoje vjere, iako to uistinu nisam bio...

I kad sam se u monaškoj trpezariji Hilandara poklonio Damaskinovoj "Trojeručici", odjednom je u meni zaigralo srce, nešto se prelomilo, ako me razumijete?

Spokojstvo koje se od tada uselilo u mene ne bih odbacio ni za kakva ovozemaljska zadovoljstva.

Slična osjećanja i mir, zadobio je mnogo kasnije povratnik istinskom Hristu, španski ratnik Don Jorge Rueda El Sabio (u monaštvu Manuil), klanjajući se svetiteljici, preobražen u srpskog monaha.

Niotkud, iz nebuha nad glavom, spuštalo se lelujajući bijelo desetohiljadito pero iz skitskog plašta zagubljeno kod propasti romejskog carstva. Crnorizac ugrabi relikviju te njome prvi put upisa svoje monaško ime na margini časlovca (brevijara) koji je počivao na nalonji pred Trojeručicom. Ali to čudotvorno pero i dalje je skoro samo pisalo nastavljajući započeto kazivanje nepoznatog hroničara cara Teodora Laskarisa... stara slijepa orlušina, Enriko Dandolo prvo je kazao krstašima da Konstantinopoljci sa sobom "ne mogu ponijeti ni noć carevine jedna ruka neka vam je zauzeta razurom, druga paleži" – vodilo je pero monašku ruku marginom časlovca. Oganj je sažižao najljepši grad na svijetu – dopisivao je povjesnicu monah, a ruka mu podrhtavala... tamo na hipodromu, poprsja vladara mazali su kamiljom balegom, monasi vezani u lance puzili su četvoronoške. Jedan crni prasac nosio je lentu sa carskim znamenjem. Ljutiti slijepac ogrnut krvavim hermelinom tražio je izgubljena znamenja iz čudotvornog skitskog plašta kojih su se dokopale bugarske uhode. Pero je već popunjavalo četvrtu marginu časlovca:

– Ah,eh, uh – uzdahnu monah pred prizorom koji je ispisivao; kod carske riznice Dandolo viče na razularenu rulju koja je ženama vadila živu djecu iz utroba:

– Predajte plašt skotovi francuski, zar vam nije premnogo grabeži. Nesrećnici, nije cio! Uzmite sve ali mi predajte proročka pera, koja imaoca brane od smrti.

– Vojnici nisu slušali dužda – kazivao je Honijat Nepoznati – već su hitali kupatilima ne bi li saprali krvavi pir sa umornih tjelesa. Za njima je bauljao poznati "vitez" od Sen Omera, odričuć se viteštva i svih francuskih veza.

.................................

Monaška ruka klonu, a bijelo pero je grabilo u namjeri da puni nove "margine".

– Trojeručice, oni su nabijeni zloćom, prevršili čak i Saracene – šaputao je monah tresući se od užasa.

* * *

Preuzimajući veliku bratovljevu firmu, Maksim Kurtović se prenu ugledavši iznova poruku koju je Jova ostavio na pisaćem stolu oficije:

"Teško kasi kojoj bakrenjaci oglođu dukate i čovjeku kojemu noć proguta dan! "

Tvoja je najveća "vrlina" Maksime, što ćeš se priključiti onim kojima zlo kaplje iz uspijeha. Ni ja ga nisam poznavao, prije nego me snađe:

Oni koji su me voljeli prije uspijeha, sad me se klone. Ne praštaju mi što sam uspio, no i ja sam se klonio njih, a u duši patio. No, nekad ni to!

Zar nije bilo slično sa Plaškim, patrijarhom Rajačićem i drugim. Kumstva koja sam sklapao, nakon porodičnih poraza, bila su moja javna poravnanja zbog izgubljenog ognjišta, te ne znam jesu li bila ispunjena krepošću."

– Tebi je sad svejedno, Jovane – nasmija se Maksim bratovljevom "testamentu" te ga okači o prvi čiviluk.

VI

Diplomatija velikih nadgledala je izlazak kneza Danila crnogorskog u svijet. Svi su ga merkali i vagali, ali da pomognu pomjeriti granicu na jugoistok to ne! Tursku među sa čuke na susjedno brdo ne mogu, jer je među "velikim" stupio "konsenzus" po malim. Sravnili su po diplomatskim stecištima o toj dosadi te sinđilali da je Knez dobio priličnu svotu od trijestinskih Srba. Sad su ih i oni naveli pravim imenom.

Koliko je toj promjeni pridonijela Rusija, nije poznato. U pitanju su bila bogatstva srpskih trgovaca, pa je činjenica zvana Srbi prećutno priznata, zaobilazeći austrijske javne sinđilije i pečatnice.

Njegov drugi izlazak iz male prestonice i "orlovskog gnijezda" otvorio je libra nedoumica i sumnji koja se vade kad se Srbi kreću. Koga će sad tjerati da misli i čiju savjest krenuti, interese staviti na probu?

Ta tek što je okončao problematični okršaj s Turcima, gdje je dosta izgubio, a ništa dobio!

– Šta hoće ti srpski kneževi! Neka se mire s turskim prisustvom na Balkanu. Bolje Turci nego li Rusija! Konačno, i ona je sklona pomirenju, jer se opekla na zapadne marifetluke kad su u pitanju Turci.

– Traži si djevojku za ženu, sprema se za vlastiti rat javljaju dokoni žbiri male klase sa Cetinja, a "diplomatski" obrađuje i pušta u javnost škaljarska filijala.

– Što će u Trst, zar niste javljali da je po toj stvari namjeran u Beograd. Da se vežu dvije kneževine.

– I soldi – odgovaraju pomenute filijale polustranski. Traži frešku pomoć da rasturi utvrđenja oko karaula.

Podijeljena raspoloženja su vidljiva:

Rusi su i ovog puta razočarani. Neće Srbi da se slože već se drže patuljastih kneževina. Tako će biti brzo progutani. Pa će kuku-lele, pomaži "matjuško"!

Austrija je likovala. Nema ništa od srpskog jedinstva!

Kad je sa malom svitom izbio na "Ponte Rosso", sjetiše se mletačke diplomatije i Kazanove. Što bi sve dali da je tamo.

– Knez je došao na kratko – javljaju pouzdanici sa Cetinja. – Tačno se zna koliko je ponio preobuka, sinovcu Nikoli kaštradine i njegušku pršutu da ne gladuje pri tamošnjim preslačcima...

I stvarno, knez se brzo pokrenu ka Boki i brdima. Pri odlasku objavi zaruke.

Dvorac Miramare dobio je pojačanje kako bi sredio podatke i objavio vjeridbu crnogorskog kneza sa građankom Darinkom Kvekić austrijskom podanicom.

Ugledne srpske porodice u Trstu su "ozračene" o porijeklu. Te jesu li starosjedioci iz Boke ili su "Morejci". Koliko su stali pod Mlecima. Jesu li ratovali 1687, ili su ercegovački dobjezi. Diskretno su provjeravane dozvole za rad. Osmatrano Crkveno vijeće i carski pečati terezijani. Bilo je za i protiv, a naročito posjete srpskih uglednika. Koliko su trajale? Što su htjeli Vuk i Njegoš ranije. I Dositej!

– Taj je austrijski podanik i mjesni uča, a ostali su se malo zadržavali. Provjera je u toku. Treće koljeno koje je ovdje rođeno i raste, već je zahvatio jaki damnacio po širini nacionalne i vjerske lestvice. I, dabome, jezika.

Epigonci su trpjeli poraze!

Carski dvorac na tršćanskoj osami je odahnuo zadovoljan. Depeše zahvalnosti stižu iz slavne Vijene. Pozanjima i naredba o hitnom povratku sa kratkim uputstvom za nova odredišta.

– Naše je da kažemo Rusima kako su izigrani!

Njena globalna politika, s nedostižne pozicije stepskih prostranstava isturi jednadžbu:

– Austrijska podanica, ako što bude znala, a ne može znati, ćerka tršćanskog trgovca će biti na strani austrijske države koja bi mogla imati moćnog zastupnika na Cetinju. I odmah su počela ogovaranja plemenite bokeške Srpkinje. Crno su znali što o Boki, jer da jesu ne bi je na početku vijeka predali drugima ostavljajući ucveljeni narod da čeka do novih prilika.

Darinka je ono što jeste; bila i ostala Srpkinja čiji su preci stojeći pod Đevojačkim gredama, vjekovima gledali more držeći se kraja i okrajka, hrama Sv. Srđa i Vakha. Snovali imetak oko novskih i tršćanskih velijera. Jedan od takvih je i Marko Kvekić, Tršćanin, otac buduće crnogorske knjeginje.

Knez Danilo se žurio da okonča započeto jer život ne čeka. Država mora dobiti knjeginju.

* * *

Stari fijakerist Špirto, Jared i Zoras, tjerali su bedeviju strmenjem Borgezije. Valja javiti narodu da odlazi njihova Darinka, crnogorska knjeginja na vladičansko Cetinje. Ide u "srpsku Spartu", jadan nebio!

Bogate će obavijestiti Crkveni odbor triještinski. Možda će slati i specijalne pozivnice sa grbom Kvekića koji obavezuje pozvane da pričekaju sedam veličanstvenih kršnika i gorolomnika koji će da ugrabe snahu. Jer to nisu svatovi već vuci koji bi da stoje uz vučicu i štite je mladu od sile, uroka i ružnih očiju.

I krenuše brodom austrijskog lojda, o čemu su se postarali posebni carevi izaslanici privremeno smješteni u Miramaru.

– Donke Perka, gosn. Marko udaje maloljetnu šćer, a tvoja je pasala dvaes’.

– Imućne para udava.

– Nije dati, da Kvekići kupuju kneza! Gospođica ima obrazovanje kojeg su joj podarile sve trijestinske škole. Zna jezike i gospocko ophođenje, razumije muziku. Odrasla je u familji mnogobrojne djece, što je važan podatak za trpljenje i život.

– Ah, draga Perka – koluta očima filomena Katarina – naše bogato bratstvo s nečim je vezalo kneza. Rašta bi, molim te, raskidao započeto s Karađorđevićima.

Okretni Jared vuče Zorasa na palubu Riznića broda odakle će pratiti ispraćaj. Kroz špalir naroda prolazi sedam prilika kao sedam sjajnih zvijezda, kršnih momaka u crnogorskoj skupoj odori, narodnoj nošnji komplementarnih boja. Na glavama kape crnoga poruba koji simboliše žal za Kosovom. Nemanjića znamenja sa četiri ognjila raspoređena u krstu su vazda spremna da zaždiju iskru narodnog nadanja. Među tim gorštacima Darinka čija je potka pravljena u Boki, na trpećem, tihom i postojanom srpstvu koje je preturilo vjekove. Od nastanka i Fotija, prvih doseljenika iz Kosovske Mitrovice, pak etničkog zaleđa Ercegovine i Crne Gore.

Jareda preplavi neki unutrašnji žap.

– Ona je gotovo djevojka – uskliknu ugledavši sestru kako se pozdravlja sa Darinkom. Njen potiljak je pržio težak muški pogled, požudno kao ženku, bila je sigurna Danira. Protrnu od nenadnog uzbuđenja, podgrijanog činom ispraćaja. Želja da se okrene nadjača stid. Znala je, to je čulni pogled koji je pali po dugačkom obnaženom vratu, spušta se niz kičmu i konačno zasadi nešto toplo pozadi među polutke. Ona ih instinktivno razmače da puste silu. Prođoše je nepoznati trnci, dok je sekret obilato vlažio, nesmetano izlazeći na "ždrijelo". Trenutno odraste!

Jedna odlazi da se veže brakom, a druga tek probija tegobe ženskih iskušenja. Da pričeka svog i na dar mu donese najljepše što ima, ako ga sačuva.

Sa suprotne strane špalira paraju je dva užagrena oka, nad kojim se nadnose riđe obrve kao plastovi sijena. Grmalj se spremao da skoči iz gomile.

Skopa je stid i strah jednovremeno.

Svjetina se zatalasa prateći Darinku ka brodu, a Danira se iskrade u momentu kad je brod snažnom sirenom pozdravljao knjeginju. Juri ka kući na brijegu što je noge nose ne bi li se otrgla stravičnom pogledu.

Sve je nestalo; uspomena na Darinku, na zajedničke izlete po šumi i brijegu iznad starog groblja. Popodnevno veslanje pod Lanternom Vekiom. Valja se dokopati spasonosne kapije Veluća, jedina je devojčina želja.

Tu svoju golemu nevolju nije rekla Perki ni Jaredu, ali je ovaj uočio promjene na njoj, što je tumačio tugom zbog rastanka. I on je bio tužan radi iščezavanja drage osobe iz Trsta koja je pouzdano vodila njegovu sestru ka gotovom djevojaštvu. No, nadvlada ponos, pred njim su stali pouzdanici jedne srpske države, koji su tu, u tuđini "oteli" nevjestu i knjeginju. Među tršćanskim Srbima se zna ko je ko i kome pripada.

Velući su njegovali svoju jedinicu obično, nenametljivo i ljudski. Da rano shvati ko je, da krije "ženske stvari" od muškog, da suvišnu ženstvenost zbije u devet jama.

Završila je tršćansku školu, punu klasnih obzira i malih prava koja su data ženama. Izrasla je u prekrasnu damu dugog vrata i svim drugim što za njim sleduje, ponos Perki i Jaredu. Danas je ostala kući, da se smiri među četiri zida djevojačke sobe, da odstoji u tami koja će je štititi.

Na rivi je vidjela čudan svijet zavidnika, gdje se ne radi o ličnosti bića kojem je priređivan svečani ispraćaj. Svako je uzeo dio nje, čupkao da bi isperio sebe. Čak i majka koja ju je pratila. I onih sedam gorostasa, vršilo je nad njom pravo mužjaka-perjanika, kao da Demetra nije ni postojala.

Iziđe pred njom prekratko jednolično življenje u mirnom Perkinom domu, i oca Toma, kojeg tek što nije smetnula. Nada u promjenu je Jared koji bdije nad njom nenametljivo, ali uvijek je tu, oko nje. "Hrani" je nekim čudnim pripovijestima složenim u iskrzanim debelim knjižurinama Srpskog i Starotalijanskog jezika.

– Inkunabulama – pritvrđivala je njihov značaj nakon što bi im provjerila poruku. Tu se radilo o Starom Zavjetu i grčkim poluistinitim legendama, koje su joj se predstavile kao moćni svijet što, evo, živi za nju. I ona je počela da živi za njega. Ta "tajna" libra potvrđuju uvjerenje da je porodica sredina u kojoj stanuje smiraj. I sreća.

– A čija to porodica? Ona koju imam, na brijegu.

U Miočevićima je stavljala bubu na sitni palac desnice, ne bi li joj podarila drugi dom.

– Kojim pravcem je išla ta "novska" buba? Da me ubiješ, ne znam. A jeste negdje nadolje, jer nije htjela uzbrdo. Gore su sela! I svijet što teži da siđe uz male uvale i žala.

Perka zbori da je udesno biti pod čempresom, gdje šume duše umrlih. Udesno čupati četveroperku djetelinu na groblju, hvatati bubamaru.

Što fali crnogorskoj nevjesti koja je išla po tim utrinama? Zar nije u pitanju prastari djevojački običaj. I ona je s nama išla na vodu noseći pregrš’ prosa i grančicu graba u njedrima, kao one tri mlade Bokeljke, sluteći sebi vjenčani vijenac zarana. Poznati običaj, gdje tri djevojke idu na vodu: da ih rano vode, noseći proso da ih momci prose; u njedrima grabovu granu da se za njih grabe. Na Đurđev dan!

– Koji će mene ugrabiti? Zašto bi grabio!

Jer to je muški silno.

Prestravi se pri pomisli o grabeži koju bi učinio gorostas s rive čija je snaga neizmjerna. Osjeti grčeve u utrobi i savi se da ne jaukne.

– Jared će je sačuvati od tog divljeg pohotljivca. A može li to on zbilja?

Popodne ću izvesti barku pod Stari svetionik.

Blizina mora činila ju je sigurnijom, bistrila um i unosila život. Ipak, bolje je sa Jaredom. Tu će biti i Grk koji će lagano veslati, mutiti krmenim veslom, gudeći davno zaboravljenu kritsku pajanu.

Ništa od tog finog zadovoljstva ne bi, pošto je zavrato stari fijakerist Špirto, pa mu njih dvojica čuvaju dušu. Jared je otkazao i unosan posao u luci, gdje je povremeno obavljao teške fakinske poslove.

Tako je, eto, sredio svoj privatni život.

– Nikome da nisam na smetnji – isticao je Perki svoje male slobode, i znao da nedovoljno čini za majku. Toliko da plati hranu!

Poštovao je iznad svega slobodu i nezavisnost te je prije vremena napustio školu.

Perka će na kraju sedmice od njega očekivati solde, a on ih neće imati. Rezerva, ako je bilo, istopila se na kandirano voće i drugo za bolesnika.

Danira je venula dan u kući, iako je imala privatne časove jezika, no kaza Perki kroz poluotvorena vrata djevojačke sobe da sve odloži za sjutra.

– Lijepo ih zamoli majko i otpremi doma.

Perka je čudno pogleda sliježući ramenima, pa se pripovrati:

– Što je s tobom šćeri? Što to čujem jutros!

Danira se tiho povuče zatvarajući za sobom vrata.

– Svašta – istisnu iznenađena mati.

Sjutradan je Danira usamljena i zamišljena išla ulicom San Lazzaro. Na uglu muzeja i ulice Massini ispriječi joj se poznati "kentaur", konjskog hoda i riđe brade, gotov da je ugrabi. Ona vrisnu i pade hvatajući se za nogu. Prolaznici joj žurno priđoše. To je i željela kako bi se oslobodila napasti, no i gorostas se nadnese nad gomilom. Djevojka upozorava ljude otkud joj prijeti opasnost, pokazujući rukom na njega.

– On – sjeća se da je izustila.

Ljudi je opkoljavaju ne dozvoljavajući nasrtljivcu prilaz. Stariji čovjek diže štap i pođe ka njemu prijeteći.

Danira se docnije bezbroj puta pitala što je htjela u dijelu grada u kom skoro da nije zalazila. Jer njena volja je redovno tražila dugačka pribježišta uz more, s kojim se družila još u Miočevićima. Sad se u njoj nešto slomilo, ništa nije kao ranije. Zar i oni ljudi što su je spasili od napasnika ne rekoše:

– Nikakvo čudo, kuda ovakva ljepotica i peča žene upire sama, gledali su za njom vrteći glavom.

Osmatra sebe pred toaletnim ogledalom obnažena. Venerin brijeg i nadošle grudi pere se i žure. Probode je nagli bol pod pupkom, a noge se razmaknuše. Posramljena, pokri golotinju prvim komadom veša koji dograbi u magnovenju. Savlada je strah od onog čudovišta.

– Zašto misli o njemu? Da li je u pitanju samo strah? Što ako je pritisne! Bi li izdržala siloviti nalet mužjaka?

– Ta on je divljak? – posumnja u sebe.

Konačno, nikad se ne zna kome ćeš se predati. Silom ili voljom. I sila je draž?

San joj rasprši sumnje; kentaur je juri, ona mu izmiče trkom gazele. Na domaku je spas u lavirintu Miramare. Polunagi žutalj zaluta, ali evo ga ubrzo za njom. Penje se uz strmenu stijenu hridi. Dahti uzavrela muškost, iz gaća vlaži. Ruke se ustremljuju ka njoj, sad će je ugrabiti. Providnu košulju vitlaju vjetrovi visa ka glavi, gola žena mu je na dohvatu.

– Evo ga! – Spas je u moru za kojim je uvijek čeznula.

Čula se stopiše u jedno, nagon da skoči u bezdan. Dolje je spas! Obnevidjela se odrazi u prostor kojim je klizila u vječnost. Bio je to astralni kraj pred konačni smiraj tu se lebdi bez straha.

Bila je naga u Jaredovim rukama, bez stida jer je taj osjećaj izmislila ljudska "civilizacija". Privija se na mladenačke Jaredove grudi, osjeća da je spašena.

Stijenom je vladalo riđe čudovište samljeveno čarima lukavog Erosa.

VII

Na ispraćaju Špirta "bijeli svijet". Najdirljivije se zbilo kad stiže "klapa" karucera od Borse. Uniformisani prilazili su otvorenom odru.

– Nema više Špirta, fjorina, ni starih bokeških priča, "Bokeljevog sna" – misli se Jared. – Nema ni Mijata Veluća ni drugih. Pa opet, živi u meni, u nama. Je li Mijat s njim ovdje na brijegu?

Nije! On, kao da ga podsjeća na neznani kraj koji će se otkriti kad prođe jedno i dođe drugo vrijeme.

Špirtov jedinac Tiod na vratima doma, kao da ga prvi put vidi. Izrastao momak, snažnih pleći i gospodstvene bijele puti, prima sažaljenja. Usamljen stoji u tuzi za roditeljem. Svijet je tu da ga pridrži u bolu. Taj Tiod je u zadnje vrijeme mijenjao oca pred Borsom. Osvježio je novom, veselijom bojom, stari očev fijaker, udario kožnu tapetu na sjedištima. I što je najvažnije, istakao sebe kao prvu novinu. Špirtovi pajtaši su mrčali na njega i živost kojom je privlačio strance.

Jaredovi izvidnici su i dalje obigravali Borsu zadržavajući u džepovima fine cigarete iz Riznića magacina kao da ih tamo čeka poznati starina.

Malo po strani Danira, nadvisuje Perku i meta je muških pogleda. Zbunjena od Jaredovih mišićavih ruku i obnaženih dlakavih prsiju koje je i danas pale po grudima. To je bilo pravo muško koje bi valjalo podase. Postiđena spusti glavu k zemlji i utonu u neslućene dubine postanka koje otvara utješna Geja.

– Tako se stvarao svijet – pokuša da opravda i pridrži opaku misao koju je hrišćanstvo anatemisalo kao rodoskrvnjenje. Opomena jedinog Boga je protrese. Kako da se odupre sudbini! Podiže glavu ne bi li našla zaštitu u ma čemu. U kiparisu!

– Ima li spasa od grešnih misli?

Pogledom pročešlja nebo. Novi se život začinje čim jedan nestane, znani je zakon prirode. I to se događa kad odlazeći potpisuje zavjete nasleđa mlađima.

Danira sad gleda ka ulaznim vratima kočijaševe izbe, gdje je sretoše modre oči Tioda koje je miluju po zlatastoj kosi. Prostrujaše trnci niz nju, pokrenuti od tačke koja je data za milje i smilje.

– Zašto me Jared mjeri mutnim pogledom? Je li ga more moje misli sulude nestvarne?

Ako su iste, kud da se udjenem? Što ćemo onda! Neka nas nosi ista sudbina. Neka nas grijesi izgore. Ali dok bude trajalo, biće to nebo nedostižno. Plavo strastveno koje sažiže.

Nek me žeže kad izađe preda mnom u sjaju mužjaka.

Ta, on je još dječak!

I ja sam curetak što prije koji dan nisam znala da postojim – čudila se otkud joj tolike bubutke po tijelu.

– Otkri me i ogoli, prodrije u mene strastveni "kentaur". "Unese" sjeme koje mi prži utrobu. A pod hridi Jared razvrnu, učini od mene pohotnu ženu.

Naglo pocrvenje od tiskanja ženske raskoši, trpeći užagrene muške poglede od kojih se i Perka protrese. No, prkosna Danira savlada mučninu, te svim tim izazovima stade na megdan.

* * *

Jared se poodavno savlađuje da ne plane, opomene sestru da bar nešto od draži prikrije. No ona je izazovno defilovala i pored njega, ističući nove detalje i ukrase na odjeći.

– Što to snuje, ko je u njoj potpalio vatre – tuguje Jared.

U sjećanje granu prilika kad se mladost igrala poljupca. Bio je mrak, a ona ga je namjeravala poljubiti u usta. Bješe to nakon njegovog kratkog izbivanja u Veneciji.

– Kakav je nečisti pri meni, čime sam je izazvao? Nametljivom kontrolom njenih postupaka, bratskim odvraćanjem od muškaraca sa kojim se pokušavala družiti, iza čega je nastupila prepirka. Ta, morao sam, jer se u njenom pogledu nazirala molba davljenika...

Kriv sam!

Na tužnom skupu, pred odrom kočijaša, umalo ne zgromih Tioda radi podužeg pogleda, a opet kao da je bio otac, i kad je zborio da žensko valja da ide izdoma:

– Što nije za kuću, nek se kupi iz nje!

– Želim da moja sestra nađe pristojnu priliku, prema sebi i Veluća porodici. A jesu li takvi njeni udvarači? Kakvi kameni udvarači kad sam svakog otjerao!

Koje je knjige čitala? One što sam joj davao. Gutala je grčke tragedije. I, Stari Zavjet!

Puče mu pred očima.

– Avram i Sara, brat i sestra. Te Lot! Pa Oziris i Izide. Tu silu je nesrećna sestra upijala i privijala plamenom srcu Veluća, uz bubamare koje su padale pod kućom.

I otac je pričao da smo u stranom svijetu, da valja čuvati porodicu koja je snažan oslonac srpskog naroda. Ne otuđivati se od svoga. Biti uz njega do konačnosti i nestanka.

Danira je to iskustvo privila uz sebe. I što je zaključila?

Voljeti bližnjega na sve načine. I kao Sara Avrama?

Sav pakao protutnjio je njome, kalemeći stare bolesti konsangviniteta. Živjela je dvostruki, dnevni i noćni život. Dnevima se predavala goluždravim ptićima, prisećajući se prvog izlaska na tršćansku rivu i Jareda, nedužnog malog brata u kofijeru.

– Opet on! – Sanjala je.

No, činilo se da ga zaboravlja. Pritisnuta obavezama da malim Srbima i Grcima – bližoj porodici, utisne novi "put":

– Io vado, do io andro.

– A gdje to oni idu?

U neizvjesnost, otkad se pod razvalinama Troje Enej uputi na Siciliju! U ropstvo pod "Valom".

Ostavi Italijanski, te Dositejovom logikom i jezikom poče tiradu o domu i kraju:

"Vostani-vostani"! Dodajući malo iskustvo Mijočevića stisnuto gorom i Pontom Oštro.

Valja se držati svojeg – ili ćemo nestati. Vaš "italijanski hod" i odivo je da bi se držali zajedno. Zaradili da budemo svoji i ničije sluge. Sudbina te goluždrave srpske djece natjera je da proširi vidike o porodici, šire od šljemena, i Veluća tradicije.

Nađe se sjedinjena s njima u nerazdvojni snop, dok se perivojem nazirao Tiod. Nestvaran on i okružje, obavijeni, skoro, neprobojnom koprenom koja se micala za njima. Ona se izgubi za tren te pođe u susret nevidljivom momku i vratima šireći ruke ka sopstvenom prikazanju i noćnom zagrljaju.

I proiskri joj:

– Tiod je moje vjere i jezika, o čemu je govorio otac.

Đaci primjetiše čudno stanje, kad se i ona prenu, te se žurno odvoji od vrata. Našavši se pred zagonetkom, mahinalno poviri da nije koga ne bi li se opravdala pred dječjim radoznalim pogledima.

Za vrijeme tih čudnih stanja stvarnosti i snova njegove sestre, Jared je nastojao da joj olakša položaj jer je slutio da je zagazila u nešto što mu nije poznato.

Da, čista plemićka – plava krv koja, kažu, rađa genije, a na duže, iluminatore, ubice i kretene. Za nju bi odmah prispjelo "duže" vrijeme jer ne pripada plemićkom bratstvu! Ali, kako je ljudska vrsta produživala genetske sposobnosti, je li čovjek "uzrastao" u konsangvinitetu? I šta je on! Koliko, upravo, taj genije juri da ruši temelje na kojim se naslanja prirodna ravnoteža?

Da li tkz. moderna civilizacija megalopolisa i jeste krajnji produkt nekog "skupnog konsangviniteta" koji "curi" saobraćajnicama "brzog prevoza". Je li dolazak u Ameriku..., da li su "Kurtovići" i oni za njima "uvezli" zlaticu i filokseru.

Izmiještanje čovjeka iz prirode! Evo i Trst, guta plodnu zemlju, a ne doprinosi zdravijem životu. Hoće li afrički crnac, "rob" doveden u Ameriku proizvesti meleza koji će preplaviti anglosaksonske "žutalje". Konačno, koji je evropski soj rasturio Amerike uništavajući tamošnje civilizacije!

Moćnik je srušio "Kulu" te dao bijelcima Evropu, crncima Afriku, žuto-kosim Aziju, Aboriđanima Australiju, indiosima Ameriku. I zaseban govor!

Epoha stare Grčke dovela je bijelog čovjeka do vrhunca moći stvaranja u mnogim oblastima ljudske djelatnosti, a bila je, može se reći, zatvorena na malom prostoru, te je i Ister Dunav "išao" na Jadran! No, to joj nije smetalo da uživa u sreći života.

Zagonetna istorija ljudskog postojanja zadavala je brige mladom čovjeku, jer nije mogao razmrsiti raskršća koja su opsijedala njegovu voljenu sestru.

Bogovi su rađali bogove, i varali snaše. Nije li grčki svevladar bog bogova i ljudi, strašni munjobija, upao prerušen u postelju grešnice promećući se u muža te svijetu podario pobjednika nad svim zlima. I tek kad ga ubi ljubomorna žena, mrtvom mu priznaše božanstvo te pođe u zvijezde.

Bogovima sve, i konsangvinitet, ali i ljudima koje je izgradio helenski genije.

Kanibalizam je djelo dvonožaca, zbog kojeg nisu crvenili, no se namah laćali incesta.

Jareda je i dalje grizla savjest.

– Neko kao Vilotije – vilenjak, vidovnjak, evo mi zbori:

– Vidi kako mi ličiš, da ti je đed živ kazo bi kako je u tebi mojega "trunja". I onoga iza prastarog obitavališta, kad smo bili jedno, i "tresli" u prvo što nam se nađe.

– Znači, Mijat je stao uz "donje ljude" – odgovori sam sebi Jared. – Poručuju preci o tome. Nek se ne nada Danira!

Što bi sa tim "trunjem"?

To su knjige koje sam joj skoro podmetao ne bi li što više saznala o "tuđoj kosti" koja je čeka kod druge vatre.

Nastojao je da je ne uznemirava, da je se kloni, kako bi sebe pobijedila i izišla iz košmarnih ratova kad se noć prevodi u dan.

– Ali zašto je uhodi kad se nađe sa Tiodom. Zašto je prati i ne da joj mira? Da li samo radi zaštite? – Odbaci ružnu pomisao koja se rodila.

– Ali se rodila!

Nađe se u čudu.

– Da li mu Danira sprema mađiju i trave?

Nedužna Danira!

* * *

– Sestro, jednog će jutra očiju uprtih u šibodn poda njene sobe zašto se nalaziš sa Tiodom kad je mlađi od tebe?

– Jesi li ti stariji od mene, što bi mi to smetalo!

Jared pokošen satanom koja je probijala iz Danire istrča iz prostorije, ostavljajući je njenim mukama.

– Bože, što da preduzmem, kako da je spasem. Zar je moguće!

Sluteći sestrinu nesreću preblijeđe.

– Ne smijem ni pomisliti.

Vilotije, ej Vilotije, odakle si izišao. Ko te i gdje utruni? Ili si "trunio" kad si sa Semićanima stigao po balkanskom rupražju. Od kojeg si roda Vilotije! Ko je taj Fotije?

Sav očajan, Jared ne dobi odgovor. Nevolja je što se uvijek pitao: kako i zašto? A drugi niti su pitali, niti se zanimali. I, duže su živjeli.

Kao da je ičiji život na zemlji dug!

Porijeklo našeg naroda je osvjetljavano vizantijskim, germanskim, romanskim i turskim izvorima gdje su "osvetljivači" često brisali ili ispuštali važne izvore "zavodeći" nas iza planine Karpata. A da smo autohtoniji od drugih govore brojna izvorna imena i toponimi. Neki misle da su ti pojmovi, posebno nazivi mjesta i krajeva rezultat feničanskih i drugih semitskih seoba i kontakata sa Balkanom. Tu se prevashodno radi o trgovini, zanatima i pomorstvu. Odatle mnoge priče i legende koje se snuju po udoljima balkanskih prostora. Nosile se po usmenim predanjima, i pretrajaše:

– Vala Bogu kad se to pokrenu – upitaše sveznaoca Gornjaka, a taj je poznati mudroje.

– Otkad Noje prvorođenome sinu dade blagoslov. Uli mu moć da gleda ušima, sluša očima, prilagođava zbor što je nalik "tičjem" odivu. Da jednom bandom uma vežuje nebo, a z drugom i tijelom, Geju.

Pa su ti Vavilonci (i šes’ više dvanes’ plemena), metali ovuda konču trgovini, zanatima, zidanju i računu. Rumenjeli vunu. Činjeli ogledala, moj godpodine, te su i naše nadžak babe od nadžak baba virile u svoj nalik kad ćaku mećat rumenilo po obrazima.

– KO PRIJE STIŽE, MI ILI ONI, valja da se dokaže!

– Tije semitskije biljega je tušta i tama. Prostrti su jednako Morejom i ovuda. Pa izbi Turija, Rbat, Hum, Balabani, Čivutovo. Galič, Komani, Kom, Komarnica. Raman (Ravan). Torlak, Perister, Progonovići...

Imena ljudi: Laban (Lavan) – tast Jakovljev, Tara – otac Avramov, Progon, Prodan (Prijam) – poslednji trojanski kralj.

I bogovi: Afrodita, Adonis...

Kraljevi: Agenor, Pelops, Kadmo...

I ljepota djevojka Jevropa!

Izbili Semiti iz Tira, Ura i visa Horiv, te lađom na Rodos, Krit, Moreju. I dalje...

Jedni pri polasku smetnuše sepet gdje bjehu kolegali glinene tabule pisma, za koje se veli da su jelinske. Ali se tu toga dosta ne slaže.

Mišljeli neki – vazda su neki mišljeli – kako su za nas mišljeli, ali i Omilj, da toka vatati te toponime i onomime, pa ih skrajnuti malo ubandu.

E, taj naš Omilj što je daleki rod onome Vilotiju s osojne bande, odluči da mu doturi bar džak. No ne nađe ga u dom.

Kažu kako je rad toga Jaredu ostala falinka, utr