|
        |
Sadržaj
Prof. dr Petar MarkovićIz recenzijeHronika je napisana prema "Uputstvu" Odbora za proučavanje sela Srpske Akademije Nauka, a neka poglavlja koja se odnose na istorijski razvitak obrađena su znatno šire, temeljito i veoma dokumentovano. Pored uvodnog dijela, gdje autor obrazlaže metode rada i korišćene izvore, slijede poglavlja u kojima su izložena sva ona pitanja koja se odnose na položaj sela, vegetaciju, prirodna bogatstva i slično. Najobimnije i najpotpunije je poglavlje koje iznosi istoriju sela. U ovom dijelu hronike iznijeto je niz zanimljivih podataka, a mnogi do sada nisu bili poznati široj javnosti. Čitajući ovaj dio hronike, čitalac dobija sliku istorije najvećeg dijela Dračevice. Veoma dobro su obrađene crkve, kao i razna dokumenta sela Kuti. Sve ovo zahtijevalo je izuzetan napor autora, koji je već objavio veoma uspjela djela iz istorije Gornje Boke, ali i hronike planinskih sela Herceg-Novog. Hronika je pisana lijepim jezikom, lakim stilom, pa je čitanje ovog dijela ne samo korisno za upoznavanje jednog dijela Dračevice, već i veliko zadovoljstvo. Autor ispravno ističe da je za upoznavanje istorije veoma značajno polaziti od istorije svakog sela. To i jeste cilj hronika. Za svoj rad autor je koristio obimnu literaturu, stotinu i više jedinica domaćih i stranih autora, kao i izvornu građu iz glavnih arhivskih fondova Herceg-Novog i Kotora.
Prof. dr Petar Marković Uvodne napomeneOvu sam radnju započeo sa glavnom željom da pružim ključna dokumenta koja ocrtavaju stanovništvo i stvarne ekonomske i socijalne prilike jednog kraja koji je vazda morao ležati u središtu, u sredini primorskih srpskih država koje će se u dva navrata, tokom srednjeg vijeka, uzvisiti do najviše moći na Balkanu. Jednom u ostvarenom državnom projektu Dušanovom, i drugi put, u planiranom, i u punom zamahu prekinutom sabiranju Stefana Tvrtka Prvog Kotromanića. Jednom će ovaj projekat biti začet u Raškoj, drugi put u Bosni. U dvije srpske zemlje, koje će, obje, kao državno-politička središta, u pogledu ocrtavanja primarnosti svojih koraka na poluostrvu, uvijek poći odlučnim iskorakom u matične primorske krajeve kojima Boka bijaše središnja oblast. Zato će Boka da se ocrta kao region za upoznavanje srednjevekovne, a vjerovatno i starovjekovne srpske drevnosti. Ovo istraživanje teklo je naporedo u novskom i kotorskom arhivu, kao i arhivu manastira Savina u Meljinama, te na terenu, obilaženjem svih kućanskih seoskih odlomaka, ali i čitavog kraja. Ispostavilo se da nije dovoljno detaljno poznavanje sela i seoskih naselja nižega reda, već je neophodno obilaziti i pretraživati okolinu naselja uključujući besputne grebene i gore. Zaista, uvidjelo se da ovi tereni pružaju jasne materijalne tragove drevne bokeške kulture koji se lako mogu smjestiti u određene istorijske periode, ali i izvjesna djela čovjeka koja se vezuju uz prostor zagrobnog, grobnog, koja ne možemo prepoznati kao tekovinu nekog hronološki omeđenog doba. Mi inače lako ističemo duboku i mnogostruku vezanost "naših starih" za prirodu i prirodni okvir, ali u našoj istoriografiji je uglavnom kod izrade kakvih monografskih djela o naseljima srpskih zemalja, izostajao taj kompleksni prilaz koji zahtjeva upotrebu podataka sa terena i podataka koje pružaju izvori i tradicija. Previđana je jedna važna i vrlo upadljiva karakteristika Mediterana i mediteranskog naselja uopšte. To je oskudnost pisane građe a veliko bogatstvo materijalnih tragova kulture mediteranskog kruga, što je jako prisutno na srpskoj strani Adrije. Što se više udaljavamo ka dubljim razdobljima prošlosti mediteranskog sela, to je oskudnost izvora uočljivija. To je zato što su najranija naselja Mediterana podignuta na visokom, gotovo planinskom zemljištu, predstavljala kroz svoju istoriju geografske i kulturne izolate koji su se dosta kasno uključivali u bilježeni, istorijski život Mediterana, i dosta kasno stupali jedinim istorijskim prostorom: prostorom mora. Takav je slučaj i sa Kutima. Kuti leže blizu obale mora ali istovremeno i dosta daleko. Dovoljno daleko da u svojim gorama sačuvaju tragove jedne kulture koja u svojim najdubljim slojevima nosi pečat Mediterana. To je glavni razlog što sam odabrao Kute za pisanje hronike jednoga srpskoga naselja u Boki. Ovaj kraj je otporna tačka srpske narodne kulture, pa i srpske narodne vjere u Boki Kotorskoj. Običajne ustanove srpskog naroda ovdje će dugo živjeti. Ovim istraživanjem došlo se do zaključka da je slika prošlosti ovoga kraja, u njenoj stručnoj interpretaciji, puna ozbiljnih propusta i pogreški. Ozbiljno je zabrinula činjenica da se trend krivog tumačenja novske prošlosti produžava i u osamdesetim i devedesetim godinama našega vijeka. Ovaj kraj doživio je najviši kulturni angažman, ali i ekonomski uzlet, tokom 18. vijeka. Tokom velikog Morejskog rata koji je dovršen mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, došlo je u širem rejonu do izvjesnih pomjeranja stanovništva Stare Hercegovine. Ovo stanovništvo se kretalo duž privilegovanog pravca kroz "orjenska vrata" iz južne i istočne Hercegovine ka Boki, ali i iz Boke ka Hercegovini. Dakle, u oba smjera. Ove migracije imale su karakter unutrašnjih pomjeranja stanovništva u okviru jednog teritorijalnog-političkog, kulturnog i etničkog kruga! U našem vijeku ponuđeno je nekoliko respektivnih istoriografskih i antropogeografskih studija o Novome od najstarijih vremena, ili o pojedinim periodima njegove istorije. Gotovo da nema rada u kojemu nije potcrtana navodna masovnost migracija, no jedna druga uporišna tačka ovih radova nosi pečat ozbiljnosti i falsifikata ovoga važnog segmenta novske istorije. To je tvrdnja o izmjeni etničke slike regiona u vrijeme ovih događaja. U vrijeme kada na raspolaganju stoje veoma obimni zbornici dokumenata iz vatikanskih arhiva koje je objavio dr Marko Jačov, priključena saznanja arheologije, pa i etnologije, ovakve tvrdnje ispisivane u uvodnim i završnim riječima nekih istoriografskih djela o Novome, nose i jasnu namjeru falsifikovanja novske istorije. Gotovo svi ovi radovi sugerišu temeljitost izmjene etničke strukture stanovništva gornje Boke na koncu 17. vijeka, ocrtavajući čas mletačko-savezničkog zauzeća Novog u 1687. godini kao markantnu tačku loma u kojoj se, najednom, dešavaju ove krupne promjene. U tome pogledu, svojom određenošću, izdvajaju se tipske tvrdnje: "Zauzećem Herceg-Novog od strane Mlečana 1687. godine, i iseljavanjem turskog stanovništva, hercegnovski kraj naseljavaju stanovnici iz Hercegovine i Crne Gore ..." Kada ovako pisanje dolazi od stručnjaka, to nosi visoki rizik od krivoga poučavanja široke čitalačke publike zaliva koja se zanima istorijskim pitanjima i problemima svojega kraja. Dobro ocrtavanje starinarskog stanovništva Kuta, onoga prijemorejskog sloja stanovništva, drugi je razlog što sam za izučavanje odbrao upravo Kute. Izvještaji katoličkih sveštenika Dalmacije načinjeni u prvoj polovici 17. vijeka govore o srpskom stanovništvu Dračevice koje čini isključivo stanovništvo najvećeg broja novskih sela. Nadalje, u selima Dračevice stoje srpske pravoslavne crkve među kojima najveći broj stoji na predturskim građevinama. Ove crkve doživljavaju obnove i uređenje tokom 18. vijeka. Konačno, valja se upitati ko je izdržavao turski administrativni aparat u Novome? Kako će se kasnije vidjeti, u poslednje vrijeme objavljeno je nekoliko priloga koji pružaju direktan uvid u demografske prilike u Dračevici 16. vijeka. Prema jednome tefteru iz 1540. godine objavljenom zaslugom gospođe Jasmine Đorđević, bilo je u Dračevici svega 11,4% muslimanskih domaćinstava. /Može se očekivati da će sa osposobljavanjem mladih stručnjaka – poznavalaca otomanskog turskog, čiji broj narasta, stići još konačnih izvora o etničkoj slici regiona Boke Kotorske pod Turcima./ Ovim radom nastojao sam dati jedan drugačiji pogled na važne događaje oko Novoga, pri čemu je, za period uprave Republike Svetoga Marka, pruženo ćirilskih dokumenata koji u značajnom broju leže u novskome arhivu. Može se reći da najveći dio arhivske građe o Kutima leži u Arhivu Herceg-Novog. Ćirilska dokumenta, kojima novski-kućanski Srbi govore sami o sebi, biće pružena integralno kako bi se na taj način čitaocu približili stvarni odnosi socijalnog i ekonomskog života Dračevice. Kao najvažniji izvor za upoznavanje stanovništva Kuta tokom 18. vijeka daću jedan popis domaćina Kuta iz 1719. godine koji je od neocjenjivog značaja jer je jedini sačuvani za prvu polovicu 18. vijeka uključujući i Istorijski arhiv Kotora. Nadalje, za drugu polovinu vijeka pružiću popise glava familija sa brojem čeljadi, tzv. "Note od soli države Novske". Neobično su važne note od lazina, kućiština i žita koje su nastale u prvoj polovici 18. vijeka. U čitavom radu se upotrebljava ime "Dračevica" za novski kraj. Do danas nigdje nije potencirana činjenica da je ovo ime u punoj upotrebi tokom čitavog 18. vijeka i to nije samo srednjevjekovno ime za ovo područje. U Kutima, mjesna tradicija pamti da se govorilo: "Idem u Dračevicu", kada se silazilo naniže u Kutsko polje. Vidjećemo, takođe, da se u nekim arhivskim dokumentima 18. vijeka u Kutima pominje zaboravljeno ime za jedan odlomak sela koji leži u pribriježnom dijelu. To je Bogljenović. Osim toga, želim ovdje napomenuti da se kućanski odlomak Rujevo u ovome djelu tako namjerno pominje jer nigdje u dokumentima 18. vijeka nismo našli oblik koji se danas u Kutima gotovo isključivo upotrebljava: “Rijevo”. Za termin "Dračevica" odlučio sam se zbog toga što pokriva ogromni period vremena, koji se čak graniči sa hronološkim okvirom kontinuiranog pominjanja Kuta u izvorima. Upotrebljavaju ga u unutrašnjoj korespondenciji Novljani ali i izvanjci. Termin "krajina" sugeriše dijaceznost područja i vjerovatno je nametnut od okupatora, iako se upotrebljava i u 18. vijeku. Dračevica nije vojna krajina u koju velike mediteranske države naseljavaju Srbe da ih brane od Turaka. Srbi ovdje žive oduvijek a okupatorski garnizoni kroz čitavu istoriju Dračevice ovdje čine sitni dio njegovoga stanovništva. Do danas o Kutima nije napisano kakvoga monografskog djela, pa čak, može se reći, ni kakvog znatnijeg članka. Kutima se zanimao sveštenik Savo Nakićenović, no onoliko koliko i drugim naseljima Boke u okviru ambicioznog projekta "Boka" - antropogeografska studija, koja je u svome posebnom dijelu pružila obavještenja o najvećem broju bokokotorskih rodova i familija, no na osnovi tradicije. Učinjene su, ovom prilikom, brojne pogreške i propusti koji su nastali iz objektivnih i subjektivnih razloga. Prva grupa razloga dolazi od krajnje nepovoljnog spleta okolnosti koje su morale ometati istraživački rad u ondašnjoj arhivi opštine Ercegnovske pod upravom Austorougarske monarhije. Rad u arhivima je zaprečivan našim istraživačima na čitavoj teritoriji monarhije, kako je to više puta dokumentovano prikazano. Pop Savo Nakićenović bio je talac i više puta interniran, proganjan od policije i ugrožavan od svojih sunarodnika-austrofila koji su u određenom svome broju bili prokatoličke i velikohrvatske političke orijentacije. Druga grupa teškoća dolazi od izuzetno ambiciozne zamisli obrađivanja čitave teritorije Boke u njenim tradicionalnim granicama, što je, odmah, povuklo oslanjanje na saradnike-obavještače iz bokeških sela i – greške su bile neminovne. Cijeneći sve nepovoljne okolnosti ipak je jasno da je ovo djelo popa Sava Nakićenovića izuzetno krupan doprinos upoznavanju starog narodnog života Boke i ono zadivljuje, najprije, svojim opštim dijelom, koji sadrži istorijski pregled, i značajna obavještenja iz etnografije Boke. Najkrupnija primjedba jest generalno potcrtavanje početka, odnosno vremena nastanka naselja na prostoru Dračevice, u doba Morejskog rata, na izmaku 17. vijeka. Ova je pogreška učinjena zbog nemogućnosti upoznavanja arhivske građe o Dračevici u regionalnim arhivima. U svome radu ja sam nastojao na izučavanju i prikazivanju arhivske dokumentacije Arhiva u Herceg-Novom, manastiru Savina, i crkvene arhive sela Kuti. Istraživanje u Arhivu grada Herceg-Novog teklo je, najprije, kroz fond "Političko-upravni mletački arhiv" koji sadrži privatno-pravna akta ali i korespondenciju sa nosiocima regionalnih mletačkih vlasti. Naročito izdvajam testamente i presude narodnih sudova. U cjelini, ovaj fond je ključan i za slikanje socijalnih i ekonomskih prilika u Dračevici 18. vijeka. Priređena su ćirilska dokumenta ovog fonda koja se odnose na Kute. Izučavana je, dalje, dokumentacija fonda Topaljska komunitad, koji sadrži administraciju topaljske autonomije (1718/19-1797). Ponuđeni su, takođe, svi popisi glava familija i broja članova domaćinstava u Kutima iz druge polovice 18. vijeka. Kao dokument od krupne važnosti za slikanje demografskih prilika u Kutima pod vlašću Venecije, ali iz prve polovice 18. vijeka, priređen je popis stanovništva Kuta iz 1719. godine, dakle iz prve godine života Topaljske komunitadi. Ovaj popis pruža starosnu i polnu strukturu stanovništva Kuta. U arhivi kućanske parohije izučavane su najstarije sačuvane matične knjige iz početka 19. vijeka i priređene knjige umrlih parohije kućanske (1825-1834) i odlomka Lastva (1825-1834). U arhivi manastira Savina, došlo se do dokumenata o darovima Kućana ovom drevnom središtu Srpske crkve u Boki, ali i Opšti list manastira Trebinje koji je značajan i za istoriju Kuta. Sva ova građa ispisivana je starom, prijevukovskom ćirilicom i zahtijevala je punu transkripciju, što je učinjeno precizno, po važećim pravilima. Sva dokumenta su pružena integralno. Tokom višegodišnjeg obilaženja sela, uključujući i najsitnije odlomke, pa i one predjele za koje se govori da su ranije nosili naselja, detaljno sam upoznao ovo selo. Na taj način došao sam do čvrstog uvjerenja o izvjesnom otporu kućanskog migrantskog sloja stanovništva iz vremena Morejskog rata, ukopavanju u zatečena srednjevekovna groblja prijemorejskih Srba Kuta, koji su, u etnogenetskom smislu, u sebi objedinjavali i sažimali jedan veoma stari ilirsko-slovenski konglomerat. Vjerujem da je ovaj otpor motivisan, najprije, tradicionalnim opredjeljenjem hercegovačkog i bokeškog Srpstva za formiranjem bratstveničkih i rodovskih ukopavališta. Tako je to posvjedočeno posvuda u Dračevici. Svojim obavještenjima o starim Kutima, veoma su pomogli: gosp. Veselin Veljo Pestorić, direktor Gradske biblioteke i čitaonice u Herceg-Novom, prim. dr. Vitomir Vujnović, gospodin Nikola Mihailović dugogodišnji zaslužni tutor parohijalne crkve Svete Trojice u Kutima, gospodin Luka Radonjić iz Rujeva, gospođa Senka Stanojlović rođ. Maslan i njena sestra Desanka i Zoran Preočanin. Istraživač kućanskih starina susreće se sa ozbiljnim teškoćama. Ovaj je kraj doživio prekid svoga prirodnog razvoja u teškoj pohari 17. marta 1942. godine, kada je talijanska soldateska zapalila gotovo čitavo selo. Sigurno je da je tom prilikom u Kutima izgorjelo nekoliko privatnih arhiva i biblioteka. To su arhive i biblioteke: Sava Nakićenovića, Aleksandra Nakićenovića, Andrije Ožegovića, Mitra Čukvasa i braće Perušković (Vida, Sima i Petra). Osim toga, nisu sve privatne biblioteke dostupne. Biblioteka prote Sava Nakićenovića, koja se čuva u Toploj, nije dostupna istraživačima, niti se uspjelo načiniti inventar knjiga u vrijeme kada je to zatraženo od stručnjaka Gradske biblioteke i čitaonice Herceg –Novoga. Izgubljena je, takođe, veoma interesantna knjiga porodice Čukvas iz Presjeke, koja je sadržala niz proročanstava u stihovima. Knjigu je, prema kazivanju sestara Maslan iz Kuta, posjedovao prota Savo Nakićenović, i iz nje je čitao njegovom ocu Ljubomiru Maslanu. Geoprometni položaj KutaPodručje opštine Herceg-Novi leži u sklopu regiona bokeškog primorja, na njegovom krajnjem sjeverozapadnom dijelu, izmeću 18° 25' i 18 istočne geografske dužine i 42° 24' i 42° 32' sjeverne geografske širine. Područje opštine Herceg-Novi, i Kuti koji leže uz obalu, kraj Novoga, zauzima uzani dio teritorije koja okružuje Bokokotorski zaliv. Biće to od uticaja na geoprometni položaj Kuta ali i na čitavu istoriju ovoga kraja. Gotovo čitava teritorija Kuta ima pretežno južnu ekspoziciju, izuzev nekih manjih odsjeka u kojima su se smjestila naselja koja pokazuju izrazito refugijalni karakter (Obalica). Teritorija opštine može se prema reljefnim karakteristikama podijeliti u dvije grupe: pobrđe (brdoviti dio) i obalske zaravni. Brdovita zona je dominantna ali su u nižim predjelima bujičnih tokova Repaja, Žlijebljanika i drugih, stvorene aluvijalne ravni koje predstavljaju prostor za urbanizaciju i uzgoj poljoprivrednih kultura. Staro naselje Kuti leži gotovo u cjelini u pobrđu, ali su Kućani i u stara vremena, to možemo pozitivno utvrditi za period mletačke dominacije Dračevicom, posjedovali zemljište uz samu obalu. Osim toga, na tome predjelu ležale su u davnoj starini dvije kućanske crkve. Kućanski odlomak Bogljenovići ležao je uz sami rub aluvijalne ravni, a bilo je, opet, odlomaka koji su ležali na vrlo strmim odsječcima krša u kućanskim brdima. Kada se sa kamenskih strana, Gočunske gomile ili Petrove glave posmatra Obalica, ona zaista nalikuje orlovom gnjezdu, kao da je sakrivena visoko u brdu od neke iznenadne i velike opasnosti. Putevi su u Kutima građeni između seoskih odlomaka i baština, i to su sve građeni putevi. Za austrougarske dominacije uređen je i proširen put koji vodi kroz Lastvu prema Repajama i Bjelskim Kruševicama ali i Morinju. S druge strane, uz obalu je takođe u vrijeme austrougarske uprave, na početku vijeka, sagrađena solidna cesta koja se pruža obalom zaliva. Može se reći da je geoprometni položaj Kuta dosta povoljan. Naime, dobar je položaj u odnosu na važne prometne tokove u zemlji. Krupan doprinos rješavanju ovog područja načinjen je gradnjom Jadranske magistrale. Ova magistrala je do danas osnovna kopnena saobraćajnica u zoni spoljašnjih Dinarida. U odnosu na pomorski saobraćaj u Zelenici, kućanskom naselju na obali, izgrađena je luka, a blizina luke u Gružu i Baru čini u budućnosti krupne mogućnosti za uključivanje ovoga mjesta u intenzivne tokove mećunarodnog saobraćaja. Opšte topografske karakteristikeBoka je sačinjena od spleta potopljenih udolina. Ovo se potapanje dogodilo poslije diluvijuma. Svi morfološki elementi primorske zone obrazovali su se zavisno od geološkog sastava terena i njegove tektonike, kao i abrazivnih procesa. Zatoni na obali nastali su u mekšim glinovitim, pretežno flišnim stijenama, sa nizom klifova, meću kojima je najizrazitiji Lalovina. Naporedo sa obalskom linijom teku nekolike aluvijalne ravni, koje započinju Sutorinom i igalsko-hercegnovskom, a zatim Kutskom. Ipak, primorska i viša zona zaleđa čine cjelinu zato što su etnički, ekonomski, migratirno i komunikacijski povezane tokom čitavog istorijskog perioda. U višim naseljenim predjelima izdvaja se goroviti greben Devesilja koji gotovo natkriljuje Kutsko polje sa istočne strane, dok se najviše, uzdiže orjenska gora Radoštak. Pedološke karakteristikeKuti leže u rejonu uticaja jadranske klime i ovdje su se razvila zemljišta tipa mediteranske crvenice. Njen je postanak vezan uz krečnjak. No, pod uticajem erozije na raznim elementima reljefa došlo je do stvaranja većeg broja podtipova i varijeteta ovoga zemljišta. Na krečnjačkim grebenima i prečagama u Kutima stvorila su se plitka skeletna crvenica, odnosno buavica, ali je u depresijama nataloženo materijala sa viših terena, pa je nastalo srednje duboko i duboko zemljište (Topli Do, Pržine). Od značaja je pomenuti da duboka crvenica i duboka buavica pod dejstvom faktora pedoklime gube veliki procenat organskih materija, pa se ova zemljišta osmeđavaju. Na glinovitim i laporovitim zemljištima stvara se smeđe zemljište koje je u Kutima preovlađujuće. Ovo zemljište nastalo je na terenima oko naselja, na terasama pod dominantnim uticajem čovjeka. Radom rijeka nastala su u Kutima mlada, genetski nerazvijena zemljišta aluvijum i aluvijalno-deluvijalna zemljišta. Jedan dio ovih zemljišta je zaslanjen. Na višim predjelima Kuta nastale su vrlo plitke erodirane crvenice. Ovo zemljište nastalo je na krečnjačkim odsjecima. Zbog osobine ovih krečnjaka da se slabo mehanički troše a da kod hemijskog rastvaranja ostavlja mali procenat nerastvorenog ostatka, homogene padavine stalno odnose ovakvo zemljište sa nagnutih terena. Zbog toga su površine pod ovim zemljištem pomno ograđivane i podgrađivane podizanjem međa. Međe su u Kutima, i sada je to vidljivo, podizane sa velikom vještinom i pažnjom. Ovakva terasirana zemljišta viđaju se ispod Obalice i Rujeva. Još jedna karakteristika zemljišnog pokrivača u Kutima jest ispresjecanost stijenama i krupnim kamenjem. To su tereni slabih šikara i veoma oskudnih pašnjaka sa malo obradive zemlje u vrtačama. Antropogeno zemljište na terasamaOvo zemljište igra krupnu ulogu u primorskoj poljoprivredi. Obično zauzima terene na liniji dodirivanja krečnjačkih gora sa formacijama fliša. Kućani su podizali suvomeđe, terase i ravnali ih, tako da se čovjek ovde pojavio kao glavni faktor stvaranja zemljišta. Petrografski sastav je ovdje veoma neujednačen. Osnovu sitne zemlje čine flišne gline i laporci, ali odsustvo krečnjaka, škriljaca, dolomita i konglomerata, ili njihova veća ili manja zastupljenost u osnovnoj masi zemljišta, uslovila je velike razlike među mikro lokalitetima. Ovo zemljište nema horizontalno izražene slojevite građe profila. U osnovnoj masi zemlja sadrži oštrobridnog šljunka i odlomaka kamenja različitog sastava, od krečnjaka i dolomita od flišnih škriljaca i pješčara. Boja mu je u osnovi svijetlo smeđa i smeđa, ali ako je veći uticaj krečnjaka, crvenkastih škriljaca ili porfirita, boja je crvenkasto-smeđa, dok je na čistom flišu žućkasto-smeđa. Sitna zemlja je uglavnom koloidalna glina. Ovo zemljište se odlikuje malim sadržajem humusa. Na ovakvim zemljištima u Kutima su grupisani maslinjaci, ali i smokve, loza, nešto agruma i drugoga voća. Produktivnost mu zavisi od dubine i sadržaja skeleta, a u tom pogledu se mogu značajno razlikovati i dvije susjedne terase. Srednje primorsko zemljište na flišuOvo je smeđe zemljište na brdima koje čovjek nije zahvatao terasiranjem, već je nastalo pod prirodnim pokrivačem makije i šikare. Ono je razvijeno na flišnim glinama ili škriljcima. Kako fliš ima osobinu da upija vodu, često dolazi do klizanja manjih partija. Ovo je zemljište jako erodirano i u Kutima se vide brazde i jaruge na flišnim brdima. Aluvijalno-diluvijalno zemljišteU Kutima ovakva zemljišta srećemo u malom ravnom "polju". Kada su nestale velike prvobitne šume u zaleđu, osnaživan je erozioni proces na pribrežnim terenima i bujični potoci su raznosili erozioni materijal donoseći ga u podnožja brda, bliže moru. U donjim tokovima ovih rijeka, dolazi do zabarivanja i slabijeg zaslanjivanja zemljišta. Hidrografske prilikeGlavnu hidrografsku karakteristiku kraja čine povremene rijeke koje izviru ispod grebena Devesilja i drugih krečnjačkih gorja masiva Orjena, a koje kao dva glavna toka silaze kroz aluvijalnu ravan Kuta. Rijeka Repaje izvire ispod Devesilja, skupljajući vodu sa dosta uzanog sabirnog područja. Ova rijeka izvire ispod sela Repaji. Jedan veoma značajan broj pritoka dolazi joj sa predjela Cerje u blizini njenog glavnog izvorišta. Ipak, ova rijeka glavni dio vode dobija u donjem dijelu toka, iz vrela Opačice koja u ljeto prestaje da svoje vode površinski odliva u more. Donji tok ove rijeke regulisan je uz njeno ušće. Poslije jednog velikog nevremena bio je porušen završni zid na ušću Repaja. Repajska rijeka spada u grupu vodotoka koje čine rijeke koje izviru na dosta niskim kotama i kratkog su toka. IzdaniMali broj površinskih tokova u Kutima, i inače duž obale Boke, kompenzovan je podzemnim tokovima značajnog proticaja. Ovdje ćemo najprije reći nešto o izdanima u aluvijumu koje karakterišu hidrografsku situaciju u Kutima. Ovdje vode u aluvijumu leže u prosjecima šljunka, koji su u ravni donijele bujice. Ovi su tokovi na višim predjelima, prije silaska u ravan, erodirali pored krečnjačkog stijenja, i značajne površine u flišu, to je njihov odnos pored šljunka, sadržao i velike količine gline i pijeska. Upravo u Kutima, u neposrednom zaleđu, na sabirnoj površini rijeke Repaje, leže velike mase krečnjaka, pa se ovdje razvila velika izdan u aluvijumu. U Kutima slojevi šljunka imaju veću moćnost, a zagaćeni su flišnim, zaprekama u kojima je Repajski potok usjekao svoju dolinu ispunjenu nanosom. Na taj način u velikoj mjeri, onemogućeno je i ograničeno oticanje vode. Najveći dio terena na kojemu leže Kuti sagrađen je od krečnjaka koji čine glavne kolektore za vodu. U tome pogledu najvažniji su čisti trijaski i kretacijski krečnjaci a manjim dijelom i jurski. Za obrazovanje izdani u njima, od najvišeg značaja je odnos ovih stijenskih masa sa slojevima paleogenog fliša, prema stijenama fliša koji pripada srednjem trijasu i jurskim laporovitim krečnjacima. Kada se ovim vododržljivim stijenama pridodaju pojave eruptiva tada je jasno obilje izvorske vode u Kutima. U predjelu Gornjih Sasovića, kraj kuća Bijelovića, na samoj liniji dodira moćnih trijskih krečnjaka masiva Orjena i flišnih stijena podsko-morinjske udoline, otvara se jedan sistem pukotina u narodu poznat pod imenom Marina pećina. Otvor, dobro skriven među stijenama, u strmini podnožja sasvim okomitih pristranaka kutske i sasovićke uvale, leži na 205 m nad morem. Malo niže, kraj ceste izbija solidni izvor Vrelo (260 m). Istraživanje ovoga sistema pukotina koji gradi pećinu predisponiranu dvama jakim relaksacionim pukotinama u trijaskim krečnjacima, započeli smo 1993. godine upućeni od Kućanina Todora Vukosavljevića. U tome času, pećina je bila dostupna u dužini od 32 m. Budući da se u pećini tokom čitave godine, a katkada, za jakih kiša i van nje, čuje tok nekog snažnijeg podzemnog toka u dubokim partijama krečnjaka, mi smo tokom zime 1995. godine, obavijestili gospođu Biljanu Dabetić u tome času vršioca dužnosti generalnog direktora hercegnovskog vodovoda. U zimu 1995, zaslugom gospođe Biljane Dabetić, i stručnog tima Republičkog hidrogeološkog zavoda iz Podgorice, donesena je odluka o otpočinjanju istražnih radova koji su i obavljeni u dvije kampanje, tokom ljeta iste godine. Ovim radovima je proširena jedna pukotina koja je vodila u veće podzemne šupljine ispunjene vodom. No, glavni, snažni i stalni podzemni tok ostao je van domašaja u dubini sistema pukotina Na slojeve Cukali navlake gdje je izvršeno intenzivno nabiranje, na nekim mjestima su se okomito nadnijeli krečnjaci koji pripadaju oblasti visokog krša. Ovi krečnjaci izbijaju na površinu ispod slojeva Cukali navlake. U zoni primorske kraljušti koja leži neposredno uz obalu, dominiraju krečnjaci stijena kredne starosti. Oni su ovdje blago nabrani i u dodiru sa morem sa više strana. U sljedećoj zoni, krečnjačke mase su manje moćnosti ali u većoj mjeri nabrane. Upravo ove stijenske mase su ispresjecane jarugama bujičnih tokova koji su veoma gusto izdrenirale čitavu ovu zonu. U njoj zbog toga ima malo izvora koji ne presuše u ljetnjem periodu. Kada su ovi izvori veće izdašnosti to je zahvaljujući priticaju vode putem dodira iz treće unutrašnje zone. Ove su vode tranzitnog karaktera, vezane za periode kiša. Međutim, u ovoj zoni formirano je više izdani. Jedna od njih, nastala je u grebenu Devesilja ali i u krečnjačkim stijenama Kutskog polja. Sve vode ove izdani, kao i one u šljunkovima aluvijalne ravni, izbijaju kroz vrelo Opačice u Kutima. Izdašnost Opačice nije nikada definitivno utvrđena. Ljeti se crpe 45 i 60 l/s. Može se svakako očekivati da se iz Opačice dobije puno više. BujiceDuž čitave obale Boke javlja se veliki broj bujica, što je uslovljeno opštom konfiguracijom terena i oblikom reljefa ovog rejona, koji karakteriše vijenac visokih grebena. Ovi su grebeni veoma strmi sa duboko usječenim udolinama pa pružaju veoma povoljne uslove za razvoj bujičnog fenomena. Jedan takav bujični tok koji se velikom snagom stropoštava niz okomite stijene Svetonikoljskog grebena padajući u Sasoviće, načinio je velike, gotovo uglačane žljebove stijena koji se pružaju čitavom visinom grebena. Drugi važan faktor za nastanak bujica je geološka karakteristika terena. Sastav planinskih masiva sačinjavaju krečnjačke formacije fliša, verfenskih škriljaca, laporovitog krečnjaka, pješčara i glinaca. U nekim slučajevima meki i čvrsti krečnjački slojevi grade spletove, pa oni mekši naliježu i izbijaju na površinu, ili su stepeničasto poređani. Ovakav je sastav pod uticajem padavina slabo otporan i podložan eroziji. Ako odsustvuje biljni pokrivač (što u Kutima nije slučaj) to će uslovi za formiranje bujičnih tokova biti povoljniji. Treći faktor za nastanak bujičnog fenomena jeste klima. Po količini vodenog taloga naše primorje stoji u našoj zemlji na prvom mjestu. Kako će se iz dokumentacije u prilogu jasno vidjeti, bujice su u Kutima do nedavno predstavljale ozbiljnu opasnost za naselja i baštine. Može se slobodno reći da su ometale privredni razvoj kraja. U stara vremena ovi su tokovi igrali veoma poželjnu ulogu jer su planinski grebeni u zaleđu bili pokriveni vegetacijom i pedološkim slojem pa su potoci pridonosili nivelaciji terena i stvaranju plodnih zaravni. Na taj način nastalo je Kutsko polje. Planinski potoci koji su nekada služili za pravilno oticanje suvišne vode, postali su u našem vijeku opasne bujice koje pojačavaju dubinsku eroziju u višim predjelima, i nanose sterilni materijal bujice taložeći ga u aluvijalnoj ravni. Ovim materijalom zastiru se plodna zemljišta u Kutima i pravi se šteta koja danas nije jako očigledna. Danas se u Kutima površine ziratnog zemljišta troše i erodiraju. Jasno je da valja poraditi na uređenju bujičnih tokova. Ovakvi poslovi obavljeni su na teritoriji novske opštine u drugoj polovici 19. vijeka. Vršena su specijalna pošumljavanja uz velike teškoće, jer pošumljavanje na kršu iziskuje velika ulaganja. Pored toga podizale su se u Kutima kamene pregrade – rešinzi, za zadržavanje bujičnih voda. Ovi su građevinski radovi u Kutima bili vrlo uspješni i danas se mogu smatrati kao radovi u toku, do njihovog potpunog uređenja. Snabdijevanje stanovništva Kuta vodom bilo je u vrijeme pune naseljenosti veoma teško, u prvom redu zbog nedostatka izvora u pojedinim odlomcima, zatim, zbog manje izdašnosti postojećih izvora. Zaseok Obalica na vrhu istočnog dijela Kuta nema ni jedan izvor. Žitelji Obalice su koristili tri bistijerne (Mitrovića, Kišića, i zajednička seoska bistijerna u vrhu sela). Ove su bistijerne služile za piće i napoj stoke. U grebenima oko sela postoje tri lokve (Obalička, Peraj i Rijevska) na kojima se pojila stoka na ispaši, no one su tokom ljeta presušivale. Niže Obalice, no dosta daleko, korišten je izvor Ulište koji se periodično aktivirao. Ljeti je presušivao. U zaseoku Rujevo nalazi se izvor Rujevnik koji je djelimično kaptiran. Izvor je slabe izdašnosti, ali poslije jačih kiša daje velike količine vode tokom nekoliko dana. Seljani Rujeva koristili su pet bistijerni sa kišnicom a u drugim sličnim periodima donosili su vodu sa izvora Spilice i Cerje (u rejonu sela Repaji) Bjelske Kruševice, s onu stranu Devesilja. Nadalje, izmeću zaseoka Rujevo i Glogovik u koritu potoka Bukvica postoji kaptirana pištalina sa malom količinom vode. U zaseoku Glogovik seljani su koristili vodu iz dvije bistijerne ograđene na dvama prirodnim izvorima. Ovdje se, uglavnom nije oskudijevalo u vodi za piće. Zaseok Pestorići bio je u nešto povoljnijem položaju od prethodnih. Ovaj zaseok raspolaže sa tri uređena izvora (Perišića voda, Ubo i Blizur) koji su rijetko presušivali ali su ljeti bili male izdašnosti pa se voda uzimala po strogome redoslijedu koji je određivao starješina sela. Za napajanje stoke koristila se pištalina Kamenica kraj izvora Ubo. Odlomak Peruškovići nije imao prirodnih izvora pa se voda zahvatala u dvije bistijerne, a kada je sagrađen seoski mlin za masline i bistijerna uz mlin, tada i ova treća bistijerna. Odlomak Marići koristio je vodu sa dva izvora, u prvom redu Ušljivca koji je davao vodu i u ljeto, i Munića vode. Bistijerne sa kišnicom uglavnom su se koristile u ljetnom periodu. U odlomku Ožegovići kod crkve Svetoga Apostola Andrije, postoji bistijerna sa prirodnim izvorom. Nadalje, u polju izbija vrelo Opačica, dok se u južnom dijelu sela nalazi izvor Vrelo koji daje vodu tokom čitave godine. U blizini obale, postoji još jedan izvor koji je služio za snabdijevanje pijaćom vodom: Severova voda. U kućanskom odlomku Lastva koji leži na visini postoji izvor Brestovnik koji daje vodu čitave godine. Ovo je uređeno, kaptirano izvorište kraj same ceste. (*) Položaj, prirodno okruženjeUkoliko bismo sa bilo kojim nepoznavaocem bokokotorskog predjela, arheološkim stručnjakom najviših kompetencija, ili amaterom, izveli ugodni izlet u bokeška brda, započevši ga sa obale mora naviše, i najpovršniji pogled na rasute i rasipane tragove bogate materijalne kulture bokeškog zaliva, govoriće jedno: njegov najraniji kulturni život začet je negdje na oštrom okviru bokeškog krečnjačkog bila, na razmeću bespoštednog, hladnog kontinenta i predjela izrazitog, vlažnog Mediterana. Nastanjene aluvijalne ravni Kuta ili Sutorine, sa svojim skromnim prostornim obuhvatom, sasvim su sigurno kasno djelo, visoko pregnuće izvedeno vjekovnim trudom njenih brđana. Bokokotorsko dinarsko-orjensko razvođe naseljeno od bronzanog doba, njegove uzane flišne udoline sa svojim čvrsto organizovanim srednjevjekovnim staništima i lomljivim, oštrim brdima kriju njegova srednjevjekovna groblja i najstarija bokeška naselja koja veoma rano imponuju zbijenošću svojih kuća kao tipične hercegovačke varoši u karstu. Ova najranija bokeška naselja na flišu, uz fliš, pokrivena plavinom i terasirana, zbijaju se na prisojnim odsječcima krša štedeći zirantnu zemlju u vrtačama i strmenima kućanskih brda za dugotrajnu i mukotrpnu gradnju terasa koja traje dok traje čovjek u ovim selima. Teško da se može iznaći dokaz o prvobitnim raštrkanim naseljima na oštrom montanom rubu zaliva. Njegova najstarija naselja prvobitno leže na visini i ne učestvuju u pomorskom životu. Ona vode svoj samotni planinski život prema modelu najstarijeg prijehrišćanskog kulturnog života cirkummediteranskog planinskog kruga koji je tako malo osvjetljen, neizmjerno udaljen, ili, još bolje, uzdignut iznad flišnih udolina užarenog obalskog kruga Mediterana. Nigdje kao na Mediteranu nije tako izrazita diskrepanca između geografske i komunikacijske distance starih planinskih naselja i gradskih aglomerata njegove izgrađene i vazda dograđivane obale. Ovo je važna karakteristika Mediterana. Na čitavom jadranskom basenu, gdje je uži i neznatniji prostor koji valja prekoračiti da iz obale i njenoga raskošnog i neumjerenog grada dosegnete liniju planinskog sela nego u bokeškom zalivu? Naselja obalskog i naselja planinskog kruga gdje su bliže jedna drugima, i istovremeno, nedokučivo daleko nego u okviru spoljašnjega zaliva Boke? Prostrane dinarske oblasti tokom čitave svoje istorije stvaraju za primorski grad. Daleka kraška polja potiču život mediteranskog grada, pune ga svojom živom snagom i svojim dobrima. Bokeško selo u ovome toku moglo je tek neznatno učestvovati. Naselja na vanjskom zalivu Boke, a naročito stari Kuti, ne leže na dohvatu ma kojeg snažnog srednjevekovnog distrikta, ali ona ipak preživljavaju vjekovima. Ona će veoma dugo, duže nego ma koji primorski jadranski kraj čekati da sebi stvore grad. Ona nesumnjivo svoju snagu crpe iz nekog skrivenog mjesta, udaljenog od obale mora na visokom i davno uređenom planinskom zemljištu. Naselja na karstu nema van linije dodira krečnjačkog stijenja i flišnih udolina. U spoljašnjem zalivu Boke, gledano u kontekstu Starog i Srednjeg vijeka, razvitak nekog krupnijeg gradskog naselja na njegovoj obali, predstavljao bi neočekivan rezultat. U unutrašnjem, kotorskom zalivu, strmene krečnjačke gore sežu tik uz liniju obale. Ova je linija, linija započinjanja istorijskog života, života na moru bokeških naselja. Njenim izlomljenim tokom: gore- dolje, određen je izrazito diskontinuiran razvitak gradskih naselja u okviru bokeškog regiona. U vrijeme kada u unutrašnjosti zaliva srednjevjekovni gradovi doživljavaju svoj najviši razvoj, započinjući svoje puno uključivanje u život mora, spoljašnji zaliv živi autarhičnim životom sela, životom planine. Selo preživljava na oskudnoj vrtači, preživljava u kopnenom tranzitu u koji uključuje svoja dobra. Statični život sela je život kraške vrtače u cikličnim mijenama njene oskudne produkcije i zatomljene životne snage. Život bokeškog grada nije nikada mogao biti građen na cirkadijalnom ritmu slabljenja i uspinjanja njegove životne snage. Njegov razvitak mogao je biti samo uspinjajuća linija, dok, razvitak bokeškog seoskog područja nosi obilježje punktuacijskog razvitka koji se predstavlja jednom izlomljenom i isprekidanom linijom. Njegovi uzleti dolaze u neredu, u prilikama krupnih pomjeranja i nemira. I tada, seosko područje, odmah rasipa živu snagu, rasipa svoju populaciju, upravlja je prema moru. I isključivo na moru široke dinarske kontinentalne oblasti otpočinju svoj istorijski život. Svoj zabilježeni život. U najmanje dva populaciona vrhunca, bokeško selo je stvaralo svoj grad: Sveti Stefan, Herceg-Novi. U doba najvišeg uzleta srpske bosanske države pod Kotromanićima, i kasnije, u velikom Morejskom ratu koji je uzburkao Mediteran. Tokom ovoga rata, na izmaku 17. vijeka, bokeško seosko područje je, najvjerovatnije, gotovo trenutačno napušteno, i odmah, iznova, naseljavano, naseljavano posve neprimjereno životnoj snazi njegove skromne vrtače. Ovako velika kolebanja ukupnog vitaliteta morala su ostati zabilježena od uznemirenih protagonista. Razvitak bokeškog sela podsjeća, svakako, na razvitak jednog biološkog sistema u njegovim filogenetskim skokovima. Mi danas sumnjamo da je i u doba svoga najvišeg kulturnog uzleta u doba velikog 18. vijeka, bokeško selo imalo potrebu da sebi sagradi kakav znatniji grad. Uzani prostor između kruga planinskog naselja i kruga obalskog naselja, lako se prekoračuje i bokeški brđani s neočekivanom sigurnošću koračaju istorijskim prostorom: prostorom mora. U velikom vijeku Srba, Kuti i kućanski ambijent jeste flišno brdo sa okvirom visokih gora, ali su predjeli naselja predjeli južnih vizura sa pogledom na more. Upravo 18. vijek obilježava masovniji izlazak na more. U 18. vijeku Kućani su ostvarili dobar spoj brdsko-planinske seoske ekonomike u uzgoju tradicionalnih kultura (maslina) i zanimanja, sa pomorskim privređivanjem i zanimanjima varoške sredine administrativnog središta Topaljske komunitadi. Dračevica 18. vijeka organizuje svoj pomorski život, i ujedno, svoj istorijski život, da nadvisi sve snažne srednjevjekovne gradove u svome zalivu. No, mjestimično, kao u njenome naselju Kuti, ovo će uključivanje u život mora biti ograničeno, kolebljivo. Kuti će se tokom svoga velikog vijeka uzdržati od izgradnje kakvog obalskog naselja. Svakako su za to postojali ozbiljni razlozi jer kućanska najstarija naselja leže na visokom zemljištu, svojim smještajem, pripadaju planini, no u njegove važne odlomke dopire maslina da obilježi dobro uočljivu granicu do koje se uzvisuje Mediteran. Evo kako veliki francuskih istoričar Fernan Brodel piše o pomorskom životu Mediterana: "Prema tome, ako je početak pomorskog života uvek organizovan u blizini obalskih planina, to nije samo zbog njihovih šuma, već i zbog prednosti koje one nude da na sjevernoj obali Mediterana budu pregrada sa brojenim zaklonima protiv neumoljivog severnog vetra, tog velikog neprijatelja mediteranske plovidbe..." S druge strane ove planine upravljaju prirodno prema moru svoju emigraciju. Tako se uspostavlja udruživanje između pomorskog života i planinske ekonomije. Oni se pružaju i dopunjuju. Otud ta čudna asocijacija oranja, vrtova, voćnjaka, ribolova, pomorskog života. Na dalmatinskom ostrvu Mljetu, jedan putnik pokazuje, da se i danas ljudski rad dijeli između zemlje i ribolova, u potpunosti kao i na susjednim dalmatinskim ostrvima. Isto tako na Panteriji gde se ribolovu, vinogradima, voćnjacima dodaje uzgoj odlične rase mazge... "Ovim visinskim selima često odgovara, dole, naselje ribolovaca takođe mlađe pomorsko naselje često kreacija zemljoradničkog naselja, sa kojim ostaje usko udruženo...." Nemamo, zaista, podataka o obrazovanju kakvog obalskog naselja na onome parčetu obale zaliva koji gledaju kućanska naselja na visokom zemljištu. U razjašnjavanju, mora se poći od zapažanja da su glavni stari putevi kroz Dračevicu izuzetno longitudinalnog usmjerenja, uporedo sa obalom. Sa punom ozbiljnošću valja posmatrati Evansovu tvrdnju o tragovima rimske ceste kroz novsko zaleđe, preko Bunovića na Morinj. Terasirana visoka zemljišta na oštrim odsječcima fliša i kuće zbijene u antički tip naselja, u kućanskim gorama, pružaju aspekt statičnog sistema koji se u svome vremenskom toku samo nešto malo dograđuje i, kada zatreba, opravlja. Ova su zemljišta to je njihova važna odlika, naprije, suva. Naselja su podizana na oskudnim krševitim odsjecima, visoko u gorama, u zavjetrini, da gledaju na more – prostor njihovog istorijskog života. Visoko u kućanskim bokeškim gorama odvija se život van tokova bilježene stvarnosti. Samo dolje, kraj mora, bilježe se događaji u njihovom užurbanom intenzitetu. U brdu, život teče sporo. Dograditi nešto u baštini, na kući, okopati, posijati, nije neophodno žuriti. Selo je priviknuto na svoj spori istorijski tok i ono je samo sebi dovoljno. Ono sa visine gleda svoj grad i široko more i užurbani karavanski tranzit bez kraja i početka i smjele pretovarene brigantine koji se otiskuju ka Levantu. Tek neznatno mogli su kućanski gorski odlomci učestvovati u ovome pomorskome tranzitu. Njihova je produkcija, produkcija visokoga zemljišta uređenog do savršenstva, ali ograničena. Njegova naselja zato uvijek gledaju da se uključe u život mora i život prostranog dinarskog kontinenta, da široko opkorače svoje fizičke granice: visoke bokeške gore i nisko obalsko zemljište ugrožavano od planinskih bujica. Bokeški zaliv, nužno, održava svoj planinski život nadilazeći svoje markantne fizičke granice. Ako smo malo iskoračili ka hercegovačkim kraškim poljima ka naseljima kontinentalne Hercegovine, kućanski građanin Republike svetog Marka moći će povoljno trgovati u stočarskim krajevima trebinjske ili bilećke oblasti. Tek nekoliko dana biće potrebno da, uključen u trgovački karavan, siđe u Župu dubrovačku, ili Konavle, ili se vrati u Dračevicu, pa čak i produži ka središnjoj Hercegovini i Bosni. Preduzimajući kakvo trgovačko putovanje, kućanski trgovac boraviće obično u svome matičnom kraju koji je on ili njegov roditelj napustio za vladika Ljubibratića. Sredinom 18. vijeka plove trideset četiri topaljska broda, a 1787. godine čak pedeset i osam s četiristo i četrdeset pomoraca iz Topaljske komunitadi. Negdje oko 1740. godine, Peraštanin Petar Smekija sa svojim brodom "Leon Coronato" plovi preko Sjevernog mora i ulazi u Baltičko more otvarajući novu trgovačku liniju kojom povezuje baltičke i sjeverne zemlje sa Venecijom i jadranskim i bokeškim gradovima. Prirodni ambijentalni okvir Kuta i pored oskudnosti svoje matične podloge nosio je uz velika naprezanja čovjeka, dobru mogućnost stvaranja svih dobara koja su neophodna za samostalno obavljanje života. Ovaj se život održavao kroz hiljadu godina gotovo kontinuiranog pominjanja Kuta u istorijskim izvorima, sve do drugog svjetskog rata, u kojemu je ovaj kraj raseljen, da se do današnjeg dana iznova ne naseli. ZemljoradnjaZemljoradnja se u Kutima po starini razvijala kako u aluvijalnoj ravni, tako i u brdu, oko kuća, gdje se u seoskim odlomcima Rujevo, Glogovik, Pestorići i drugima, viđaju tragovi negdašnjeg reda od terasa – njivne površine po dosta strmim odsječcima fliša. Do drugog svjetskog rata seljani Kuta obrađivali su svako parče zemlje, brinuli o podzidama, uređenju bujica, maslinjacima. Najniže privredno područje predstavlja aluvijalna ravan "Kutsko (Kujsko) polje" koje se djelimično obrađuje, danas za lozu i povrtnjake. Osim toga, ovdje stoje livade kosanice za nešto malo krupne stoke koja se danas drži u Kutima. Ovdje su u starini stajali veliki vinogradi Kućana. Danas, pored loze, ovdje uzgajaju smokve, masline, limun, naranču i murve. U narednoj, visočijoj, flišnoj zoni, koja se preko pregiba i strmih odsjeka prelama u aluvijalnu ravan, bilo je u starini dobrih baština koje su nastajale krčenjem i podupiranjem međa. Bijaše to mješovitom privrednom zonom u kojoj su se gajile žitarice, oko izvora povrće i varivo, a uz međe smokve, loza i šipak. VinogradiU Kutima se loza gaji od davnina. Moguće i u doba Ilira. Sredinom 9. vijeka Dubrovčani su, prema kazivanju Konstantina Porfirogenita, plaćali gospodarima Zahumlja i Travunije zakup na ime vinograda na njihovu zemljištu. U stara vremena Dubrovnik nije imao vinograda na svome području, nego su lozu sadili na posjedima koji stajahu na granicama srpskih vladara. I za to su plaćali godišnji danak. No, krajem 13. i početkom 14. vijeka, Dubrovčani su zadobili vinograde u okolici Cavtata i Oboda. Ranije je u Kutima loza sađena "na volove". Orač bi ralom uzorao dvije brazde jednu uz drugu, dubine oko dvadeset santimetara, a radnici su izbacivali zemlju motikama na uzorano. To bi se ponavljalo još jednom. Orač bi i treći put uzorao brazdu, ali se tada ne bi izbacivala zemlja, već se prilazilo pobadanju sadnica loze. Odmah potom je slijedilo đubrenje i zbijanje nogom, a orač bi onda ralom zavrćao zemlju. U našem vijeku, posebice poslije drugog svjetskog rata, sađenje loze se obavljalo na dva načina: kocem ili u kućice. Na prvi način, zemlja se pretrapi i dobro ognjoji na dubini do pola metra, pa se potom kocem izdube rupe na oko trideset santimetra i u njih meću sadnice. Ako zemlja nije nađubrena, sadnja se obavlja u kućice. One se iskopaju motikom ili dikilom i u njih se meću sadnice, pa se zagnjoje i zagrnu zemljom. Kada se loza sadi iza međe, što je u brdu ranije bilo često, onda se sadilo u kućice jer je trebalo manje đubriva. Rezidba je obično počinjala u februaru, a berba grožđa u septembru. Na jednoj se lozi ostavi od jednog do četiri rijeza, a na svakome od njih dva do tri pupka, prema njenoj jačini. U novije vrijeme ovaj se posao obavlja nožicama, a ranije naročitim kosjerićem. Ranije, kada je bilo više loze u Kutima, svi su se poslovi obavljali mobom. Loza se đubrila svako tri-četiri godine. Vinogradi su se obično kopali dva puta. Prvo kopanje u martu dikilom i motikom ako je zemlja mekša. Drugo prekopavanje, dubine do petnaest santimetara, radi čišćenja korova, gotovo je u maju. U maju je počinjalo plijevljenje loze. Ostavljane su mladike sa zdravim jagodama, a rukom se skidali svi zagranci sa rđavim grozdovima. Tokom juna-jula, kosjerkom su skidani vrhovi loza. U ravni se loza polivala dva-tri puta više nego u brdu, zbog maće. U svakome vinogradu je stajalo pilo u kojem se pravila voda za prskanje. Trganje grožđa je započinjano početkom septembra pa do Miholjdana. VegetacijaU pogledu sastava biljnoga svijeta u Kutima su prisutne tri zone: I zona: mediteranske zimzelene šume Ovaj pojas je dosta uzak a njegova granica prema sljedećem pojasu termofilne listopadne šume je jasna. Ova je zona stiješnjena strmenim brdima. Biljne formacije ovoga pojasa imaju u svome najvećem dijelu karakter šikare ili makije sa velikim brojem žbunastih vrsta. Između ovih formacija se prostiru manje površine pokrivene nižom vegetacijom polužbunova i kserofitnih vrsta zeljastih biljaka i trava. Valja posebno istaći neke zajednice: a) biljna zajednica hrasta česvine Hrast česvina je uništen sječom za koju se vjeruje da je u nekom vrlo velikom obliku sprovođena za Mletaka. Zaista u savremenoj dokumentaciji stoje obavještenja o sječi hrasta u Kutima na početku 18. vijeka. Pojedinačna stara stabla se vide u Lastvi i u Bognjenoviću. b) biljna zajednica hrasta prnara Ovo su omanja žbunasta stabla. c) biljna zajednica crnog graba. Sastojine ove zajednice naseljavaju krševe sa oskudnom zemljom. II zona: termofilnih listopadnih šuma Zauzima značajnu površinu. Penje se u brdski pojas. a) biljna zajednica drače Ovo je jako rasprostranjena trnovita šikara pokrivajući površine koje su ranije bile pod termofilnim šumama. Nosi značaj u zaštiti terena od erozije i degradacije. III zona: mezofilnih svježih šuma Ova se zona nalazi pod sastojinama pod bukvom, bijelim grabom i drugim mezofilnim vrstama drveća. Pregled istorijeLežeći na sredokraći dobroga puta uz obalu, između starog pomorsko-trgovinskog aglomerata u unutrašnjem zalivu Boke, oličenog u srednjevjekovnom kraljevskom gradu Kotoru, koji je obilježen neprekidnim uzlazom svoje pomorske privrede i kulture i glasovite travunijske župe Dračevice sa njenim povremenim snažnim upinjanjem za nadilaženje snage konkurentskih središta Staroga svijeta, Kuti će u glavnim istorijskim izvorima stajati zaobilaženi od zainteresovanih posmatrača bokeške srednjevjekovne i novovjekovne prošlosti. Malo je, dakle, direktnih pisanih vijesti o Kutima u srednjevjekovnom razdoblju, ali, zato, u regionalnim arhivima leži obilje zgusnutih informacija o bokeškim gradskim središtima u vrijeme njihovog najjačeg ekonomskog i kulturnog rasta koji, nesumnjivo, započinje sa učvršćivanjem visokog nemanjićkog državnog pregnuća. Upravo onoliko koliko nedostaje u pisanim izvorima, toliko se Kuti uzdižu bogatstvom materijalnih ostataka svojega kulturnog i vjerskog života koji se vjekovima koncentrisao oko njihove Crkve. Kuti sa neposrednom okolinom susjednih sela posjeduju čak dvanaest crkava drevnog utemeljenja. No, nedostatak pisanih izvora, i velika i bogata izdašnost tragova vjerskog života, upravo pruža karakteristiku kulturne baštine mediteranskog sela uopšte, pa tako i Kuta. Zato će se istorija Kuta, sa ambicijom pružanja i zaokruživanja neke konačnije slike, moći pisati gotovo isključivo na temelju arheoloških istraživanja njenih sakralnih spomenika. U rukopisnim spomenicima srednjega vijeka Kuti leže u geografskom središtu župe Dračevice kojoj je katkad, pripadao i Risan. Pored Sutorine i Kamenoga, vizantijski suveren Konstantin Porfirogenit pominje upravo Kute kao sastavne djelove župe Dračevice, i biće to najraniji do danas poznati pomen ovoga kraja. Veliko i odlučujuće istorijsko sabiranje spoljašnja ili Gornja Boka, koja će sve do konca 18. vijeka zadržati svoje srednjevjekovno ime Dračevica, doživjeće upravo afirmacijom svoje autonomije za vrijeme uprave Republike Svetoga Marka osnivanjem Topaljske komunitadi 1718/19. godine. Ovo brdsko naselje sa zemljištem na obali zaliva, doživljavaće najveći kulturni prosperitet u okviru visoke Topaljske autonomije u velikom vijeku Srba, autonomije, koja će obilježiti početak zapisivanog, istorijskog života Dračevice. Ovoj autonomiji pružiće i ugraditi Kućani svojih odličnika u visokom broju. Zaista, srpski Novi vijek započinje sa 18. vijekom. Ova će uzana primorska zemlja u tome času nastupiti krupnim koracima pomorskog preduzetništva, a samo se dužinom njenog iskoraka preko mora može mjeriti njena uspješnost. Nesumnjivo, glavni ton ovoj djelatnosti dadoše najviđenije pomorske porodice koje će tokom narednog, 19. vijeka austrougarske uprave Bokom izrasti u najkrupnije novske zadužbinarske loze. Tokom 19. vijeka upravo će bokeška kulturna akcija pridonijeti gradnji jednog velikog prosvjetarskog i kulturnog djela kao isključivog prostora za očuvanje srpsko-bokeške narodnosti. Bokeška kulturna akcija 18. i 19. vijeka uzdigla je ovaj kraj do prednjačećeg mjesta u rangiranju naših krajeva na obali Jadrana. IliriArheološka istraživanja gorskog poleđa Boke posigurno karakteriše nedovoljnost i površnost. Ova, središnja oblast Ilira, najstarijih istorijski posvedočenih stanovnika Balkana i krajeva kojima se ovdje zanimamo, bila je predmetom interesovanja rijetkih istraživača, no izostala su sistematična terenska rekognosciranja koja bi uključila pretraživanja besputnijih, okrajnih i gorovitih grebena u okolici seoskih naselja Herceg-Novoga. Dakle, najstariji istorijski posvjedočeni stanovnici Boke Kotorske – Iliri, ostavili su svoje grobne gomile koje su rasute mahom po bokeškim brdima. U kamenitim predjelima Boke ovi su grobni tumuli nasipani uglavnom od kamena. Nalaze se jedan ili nekoliko u grupi i zaista se vezuju uz izložene čuke, kose i krševite ćuvike. Ovakve grobne gomile počinju sa javljati u ranom bronzanom dobu i one su najkarakterističnija forma sahranjivanja kroz čitavo praistorijsko doba Boke, Crne Gore i Hercegovine i uopšte zapadnog dijela Balkanskog poluostrva. Otada se u načinu sahranjivanja može ispratiti neprekidan kontinuitet. Tumuli su u velikom broju zastupljeni u Boki Kotorskoj, veoma izrazito u Grblju, odakle se prostiru prema Paštrovićima. U tumulima, ukopavanje se obavljalo u kamene ciste ogađene i odozgo prekrivene uglavnom neobrađenim kamenim pločama. Utisak je da su pokojnici polagani u izrazito zgrčenom stavu, a može se tvrditi da je u jednu grobnicu polagano više osoba. U velikoj grobnoj gomili u kućanskom odlomku Glogovik, iz jedne grobnice izvađeni su ostaci tri pokojnika, među kojima je jedan bio dijete (*) Širenje ovakvog načina sahranjivanja vezuje se uz jedan nemirni istorijski period u razvitku ovih krajeva vezujući se za prodore ranih Indoevropljana prema Donjem Podunavlju i Balkanu. Ovi su se prodori najvjerovatnije odvijali u punoj sukcesiji, u više naleta pokretljivih nomadskih stočara sa Istoka. U razvijenom bronzanom dobu čiji period u Evropi možemo smjestiti između 1500. i 1200. godine p. n. e., dolazi do kulturnog stabilizovanja čitavog ilirskog prostora i cjelokupno područje odlikuje sa arheološkog stanovišta, visoko jedinstvo. Uz zaključke lingvistike o formiranju i razvoju Pelasta u kulturi ove epohe, ne može biti govora o etničkom diferenciranju Ilira i Tračana na širokom prostoru Balkana i Donjeg Podunavlja. Ističe se primordijalno jedinstvo Pelasta. No, naprije, da vidimo neke osnovne podatke o Ilirima. - Antropološka građa je odviše oskudna za sprovođenje širih istraživanja. U izučavanju Ilira, najneznatniji je doprinos antropologije. - Većina istraživača odbacuje pomisao o nekoj ozbiljnijoj nadplemenskoj državnoj tvorevini Ilira - Iliri pripadaju porodici indoevropskih jezika. Upravo će lingvistička istraživanja postati temeljem za prepoznavanje prapostojbine Ilira. Njemačka nacionalsocijalistička arheologija je donijela teze o postojbini i Praindoevropljana na teritoriji današnje Njemačke (Germani najstariji Indoevropljani!). Ovakva vjerovanja su lišena arheološkog utemeljenja a još manje lingvističkog. Kosina i Šuhart pružali su teorijske podloge za nacionalsocijalističke teorije. Ilire je Kosina smjestio zapadno od Odre, u Istočnoj Njemačkoj, Madžarskoj, Austriji do Bosne, gdje bi se oni naselili dolazeći iz nordijske pradomovine. M. Budimir, istakao je, nasuprot, postojanje jednog starijeg etničkog indoevropskog supstrata na Balkanu koje je nazvao "pelastičkim" iz kojeg su se razvili Iliri, Tračani i Makedonci. (*) Naši vrhunski istraživači ističu potrebu ozbiljnih arheoloških istraživanja ilirskih starina na područjima za koje stoje svjedočanstva antičkih pisaca o Ilirima. Plinije Stariji (Plin. III, 14) i Pomponije Mela (Pom. II,55-56) pominjao je Ilire u užem smislu, Iliri propriae dicti, smještajući ih u naše krajeve. Još jednom da ponovimo. Vjeruje se da na čitavom cirkummediteranskom krugu stoji jedna praindoevropska zajednica, za kojom stiže, možda već krajem neolita, prva faza indoevropeizacije, čije se porijeklo može tražiti na privilegovanom putu preko Male Azije. Ukopavanje se vrši u grobnim gomilama i otkriva određene oblike patrijarhalnog života sa isticanjem dominirajućeg mjesta oca porodice. Ovo doba odlikuje pojava šnur keramike (ukrašena otiscima vrpce). Proces indoevropeizacije pružaće podloge za obrazovanje dvije velike jezičke grupe koje su kasnije poznate na Balkanu u poslednjim vjekovima prijehrišćanskog doba: Ilira i Tračana. No, pelastički Indoevropljani bi mogli da se isprate na Balkanu i prije 1900. godine. Oni su ovdje prije Grka. Tokom čitavog razvijenog bronzanog doba u ovim su krajevima razvijeni tumuli kao isključivi oblik sahranjivanja – nastavak tradicije prijeilirske faze, u eneolitu. Ukopavanje je skeletno, u zgrčenom stavu. Tumuli se gdjekad koriste u kontinuitetu, pa se oko središnjih grobova i jezgre tumula postavljaju drugi. Kod većeg broja grobova u gvozdenom dobu može se pomišljati na rodovske nekropole. Između 1200-800. godina p. n. e. prostor Pomorja je uključen u velika pomjeranja krupnoga dijela evroazijskog svijeta. U unutrašnjosti, odlaganje ostataka u urne raspoređivane na veće površine . Iliri su u vrijeme egejskih seoba morali igrati vidnu ulogu. I ovaj period odlikuje ukopavanje u manje grobove u zgrčenom stavu. Oko 800. godine p. n. e. završavaju se veliki pokreti naroda, među kojima i egejska seoba. Ovaj period, između 8. i 4. vijeka prije Hrista, naziva se halštat, poslije kojega će nastupiti druga faza gvozdenog doba: latenski period. Groblja iz ovog perioda opet leže pod grobnim gomilama. Zaključci o ovoj eposi doneseni su pretežno na temelju iskopavanja u Glasincu. Ovaj period se vezuje uz pleme Desidijata. Teritorija Boke Kotorske u ovom periodu do danas je nepoznanica, no vjeruje se da se veliki broj grobnih gomila može vezati uz kulturu ove epohe. Iz druge faze gvozdenog doba mogu se smatrati istraživani tumuli u Banjanima (Petrovići). Prostor Pomorja dolazi u latenskom periodu u neko življe saobraćanje sa ostalim pomorskim mediteranskim civilizacijama, pa će iz toga doba stići od antičkih rimskih i grčkih pisaca nešto obavještenja o svijetu koji ga je naseljavao. U 4. vijeku p. n. e. grčka kolonizacija je zahvatila obale Jadrana sve do njenih sjeveroistočnih djelova. Ova kolonizacija nije imala širi domašaj. Sjedelačko stanovništvo svakako je pružalo otpor. Grčki trgovci koji su plovili Jadranom i pristajali uz obale ostaviše nešto oskudnih vijesti o njihovim stanovnicima. Na dalmatinskom dijelu jadranske obale načinili su Grci nekolike kolonije još u 4. vijeku, no ova, sasvim periferna kolonizacija, zadržavši se na isturenim tačkama, nije mogla ostaviti tragove na Ilirima u unutrašnjosti jadranskog područja. Na obali Boke i Pomorja Grci, po svemu sudeći, nisu uspjeli u svojim nakanama. Po prvi put ime Ilira pomenu grčki pisac Apolodor. Upravo u ovome prvom pomenu Ilira sadržano je određenih mitoloških obrazaca grčke provinijencije. Kadmo bijaše sin feničanskog kralja Agenora i bijaše upućen u potragu za svojom nestalom sestrom Evropom. Kadmo se obrete u Beotiji gdje podiže grad Tebu u kojemu se oženi Harmonijom kćerkom Aresa i Afrodite. Kadmo i Harmonija stigli su među Enhelejce koji su ih ustoličili na kraljevski presto. Prema Kadmovom sinu Iliriosu, svi regionalni Iliri bijahu obuhvaćeni zajedničkim imenom. Najraniji pomeni Ilira dolaze od Grka i Rimljana. Nipošto se ne smije prenebreći mogućnost da u ovom središnjem mitu koji je pružio i temelj za imenovanje ovog starog balkanskog naroda leži prosto korumpiranje dominantnog kulturno-političkog uticaja nekog etnonima koji nije sačuvan. U 7. vijeku pominje Ilire Grk Alkmeonid. Od visoke važnosti je podatak Pseudo Skilaksa u njegovom putopisu (Periplus) sredinom 4. vijeka p. n. e. zatim u Plinija Starijeg (Naturalis Historia) i kod Pomponija Mele (De Cronographia). Od starih pisaca najvažniji je Aleksandar Apijan (Historia Romena). Pravi Iliri su živjeli uz jugoistočnu obalu Jadrana. O Enhelejcima Pseudo Skilaks piše da su naseljavali Boku Kotorsku i krajeve južnije od nje. Između Boke i Pelješca nalazili su se Plereji, a dalje na sjeverozapad, Ardieji. Upravo sredinom 4. vijeka pominje se ilirski kralj Pleurat, savremenik makedonskog kralja Filipa Drugog. Sin kralja Demetrija Drugog ratovao je protiv epirskih Grka Eolaca i Ahajca. 231. godine on ih pobjeđuje. U 230. godini vlast je preuzela njegova udovica Teuta koja je krenula na grčke emporije na otocima i Grci su tražili pomoć od Eolca i Ahajaca a zatim i Rimljana. Senat je uputio braću Lucija i Gaja Korkuranija u Risan. Kraljica je upozorena da sredi odnose sa Grcima. Uskoro je započet prvi ilirski rat. Protiv Teute je krenuo ekspedicioni korpus na čelu sa Gnejom Fulvijem i Aulom Postumijem, no Rimljanima se pridružio i Teutin podložnik Dimitrije Hvarski – Grk. Dimitrije je skupa sa makedonskim kraljem Antigonom Dosonom pokušao da se oslobodi supremacije Rima. Hvarski se oženio drugom Argonovom ženom Triteutom i postao tutor njenome sinu Pinesu. U 219. godini p. n. e. započet je drugi ilirski rat okončan privremenim slomom ilirske države. Argonov brat Skerdilaid je pokušao sa proširenjem teritorija, no 205. godine mu se gubi svaki trag. Nasljedio ga je Pleurat Drugi koji je 189. godine p. n. e. vodio novi rat sa Eolcima. Njega je naslijedio Gencije koji se odlikovao državničkim sposobnostima. On je stupio u savez sa makedonskim kraljem Persejem i počeće treći ilirski rat (168-167). Na Ilire kreće konzul Lucije Anicije. Gencije je poražen pod Skadrom (167). Ilirima je Rim dao upravne i poreske privilegije u okviru unutrašnje samouprave. Među regionalnim dinastima poznat je Balajos iz Risna koji je kovao novac sa svoji likom i nosio titulu kralja – basileus. Balajosovog novca je pronađeno i u Budvi i Metkoviću. No, i dalje, snaga Ilira je velika i 53. g. p. n. e. Pirusti su digli ustanak. U 59. godini Cezar je dobio Ilirik pod upravu no ništa mu nije uspjelo da uspostavi čvršću rimsku vlast. I u osvit Hristovog doba Iliri će podizati ustanke koji će svojom snagom i oštrinom uzdrmati Carstvo. Izmeću 6. i 9. godine poslije Hrista, Batonov ustanak će od uznemirenih protagonista biti doživljen kao teži od Punskih ratova za Rimsko carstvo. Rim, VizantijaNeposredno po završetku velikih ilirsko-rimskih ratova koji dobro uzdrmaše Carstvo, već u 11. godini Hristovog doba, Dalmacija je dobila status rimske provincije. Na njenom čelu je stajao Namjesnik titulisan kao: "Legatus Augustus propraetore" koji je objedinjavao civilnu i vojnu vlast. Čitava Dalmacija je razdijeljena na tri konventa sa središtima u Skradinu, Solinu i Naroni. Svaki od konvenata se dijelio na opštine a ove na dekurije. Zanimljivo je da je na čelu konvenata stajao savjet čijim je sastancima rukovodio predsjednik biran na jednu godinu (secerdas provinciae). Teritorija bokeškog zaliva bijaše obuhvaćena Neronskim konventom. Dugoročni politički interesi Rima diktovali su organizovanje vlasti koja je slabila sa udaljavanjem od administrativno-političkih središta. U prvome planu i napregnutom osmatranju rimskih regionalnih vlasti bijaše region bivše ilirske države – područje istočnog Jadrana. Vjeruje se da je u cilju rasprostiranja kulturnog uticaja Rima organizovano sistematsko podizanje rimskih opida iz kojih se, sticanjem municipijalne samouprave, nastojalo na romanizaciji. Rimska opida na teritoriji Boke bijahu Risan i Agruvijum (Bigovo?). Ovi municipiji su, zadržavajući unutrašnju samoupravu, zadržavali većinsko domicilno stanovništvo. Na širem prostoru rimske legije su se zadržavale od časa osvojenja do časa stabilizacije vlasti. Već koncem 1. vijeka Dalmacija nema stacionarnih trupa. U nedostatku arheoloških podataka može se nagađati da su Kuti u doba rimske dominacije, u upravnom smislu, pripadali pod najbliža urbana središta, kao što su Risan, ili neko drugo, na suprotnoj strani Risanske rijeke (sinus Risonicus). Risan je najvjerovatnije najvažnija urbana jezgra na Pomorju u prvim vjekovima Rima. Arheološki i epigrafski podaci, iako oskudni, govore o veoma razvijenom graditeljstvu. Za jedan portret Domicijana (81-96), koji se čuva u Kotoru, vjeruje se da je iskopan u Miočeviću (današnji Kumbor), pa se to dovodilo u vezu sa ingerencijama Risna nad ovim djelom zaliva. Takođe, valja voditi računa o svim raspoloživim podacima sa terena, pa i na mjestima koja leže dalje, u okviru spoljašnjeg zaliva Boke, a koja su registrovana kao antički arheološki lokaliteti. Ovakva mjesta, u spoljašnjem zalivu, pokazuju dosta gusto posijanje. Od kraja 3. vijeka, odnosno početka 4, započete su izmjene u strukturi vlasti na teritoriji Dalmacije i današnje Boke Kotorske. Krupnim reformskim zahvatima Dioklecijana (284-305) i Konstantina (306-337), a moguće je da je već Dioklecijan 297. podijelio carstvo na četiri prefekture (Orijent, Ilirik, Italija i Galija), sve su prefekture podijeljene na dijaceze, a ove na provincije. U sastav Ilirika ušla je Mezija sa šest provincija od kojih je jedna bila Prevalis ili Prevalitana. Ima podataka da je od sredine 3. vijeka hrišćanstvo bilo vladajuća religija. Zapravo, tek od preloma 4. vijeka posjedujemo čvrstih dokaza o organizovanju crkvenih opština na teritoriji rimske provincije Prevalis. Znatnija i ustrajnija crkvena organizacija se ovdje ustanovljava tek nakon Milanskog edikta 313. godine, u vrijeme vladavine salonitskog episkopa Prima. U središtu provincija osnivane su mitropolije sa podređenim episkopima-sufraganima u gradovima. Kasniji dukljansko episkopski gradovi južnije od Budve nisu bili obuhvaćeni salonitanskom crkvenom organizacijom kod njenoga osnivanja. Provincija Prevalis bila je od kraja 4. vijeka priključena prefekturi istočnog Ilirika u kojoj je obrazovana samostana crkvena oblast sa sjedištem u Solunu. U vrijeme cara Teodosija (379-395) uzdigla se solunska crkva do pune samostalnosti. U to doba vladaše episkop Aholije. Upravo u vrijeme uzdizanja salonitanske crkve dogodio se sukob unutar Crkve, nepoznat u pojedinostima, i papa Siricije nastupi kao arbitar ne bi li uspio u isticanju rimskog primata nad ovom oblašću. No, bezuspješno. Ova će oblast pružiti odlučan otpor nametanju rimskog uticaja osporivši pravo rimskom biskupu da upliviše u unutrašnjim pitanjima Crkve istočnog Ilirika. Prevalitanski episkop Senecije Drugi bio je pristalica Carigrada i nepokolebljivi protivnik solunskog egzarha – izloženika rimskog biskupa. Papa Celestin Prvi obraćao mu se i opominjao ga na poslušnost prema egzarhu. Episkopi Ilirika uporno su nastojali na oslobađanju od patronata solunskog egzarha. Na početku 5. vijeka, Prevalis leži pod jurisdikcijom dijaceze Dakije. Poslije konačne podjele Rimskog carstva koju je izvršio pominjani Teodosije Prvi, Prevalis za navijek ostaje u okviru Vizantije – Istočnog Rimskog carstva, nalazeći se u položaju pogranične oblasti. Kada je Lav Prvi (440-461.) uputio poslanicu ilirskim episkopima ne bi li podigao ugled solunskog egzarha u Iliriku, ovi mu odgovoriše odlučnim odbijanjem njegovih uputstava, a neki među njima, uključiv Senecija prevalitanskog, ignorisali su papsku encikliku. Sve do odvajanja Istočnog i Zapadnog carstva, uslijed henotikona cara Zenona 481. godine, episkopi Prevalisa prepušteni su svojoj tradicionalnoj autonomiji. U doba vizantijskog suverena Anastasija Prvog (491-518), na teritoriju Vizantije upašće Geti. Ovaj je vladar prebacio glavninu svojih snaga preko Dunava kako bi branile istočne maloazijske granice od persijskih osvajača. U 549. Geti su prošli istočnim Ilirikom. Veća promjena u crkvenoj organizaciji u Prevalisu donijeće obrazovanje arhiepiskopije Justinijana Prima 535. godine. Nova arhiepiskopija obuhvatala je veći broj provincija među kojima i Prevalis. Papa Grgur Prvi (590-604.) pokušaće sa uspostavljanjem reda Rima u crkvenim prilikama na jadranskoj obali pa i na Prevalisu. On je opominjao prefekta Ilirika Jobina 592. godine, da ne upliviše u crkvene poslove. Ovaj papa bijaše u oštrom sukobu sa egzarhom Ravene Romanom koji opet, bijaše u tijesnom prijateljstvu sa episkopom Risna Sebastijanom. Duž obale sjeverozapadne Boke otpočeće dosta rano gradnja crkvenih središta iz kojih će se po privilegovanim putevima rasprostirati uticaji hrišćanstva. Iz Bijele su poznati ostaci kamene plastike (pilastri) koji su mogli pripadati nekoj veoma velikoj crkvenoj zgradi, moguće bazilici. Upravo u 6. i 7. vijeku, kako obavještava vizantijski suveren Konstantin Porfirogenit u svome primarnom djelu “Mome sinu Romanu", počeće kroz balkanska vrata naroda pristizati avarsko-slovenske ordije. Ovaj tekst vizantijskog pisca nema karakter istoriografskog djela, već najprije, političke instrukcije njegovom nasljedniku, pa su ga stari srpski istoričari zabacivali kao nepouzdan izvor za srednjevijekovnu istoriju Srba . Na teritoriji Boke nije se do danas uočilo kakvih znatnijih materijalnih tragova ovih pridošlica, niti u vrijeme njihove hipotetičke ekspanzije, niti iz narednih vijekova, dakle iz doba kada bi pridošlo slovensko stanovništvo već čvrsto stajalo u Boki. Građa o dvovalentnoj slovensko-avarskoj kolonizaciji istočnojadranske obale i Boke odviše je oskudna. Nedostaju groblja, nedostaju epigrafski spomenički podaci sa teritorije zaliva, ali zato, sa čitave teritorije Travunije posjedujemo čvrsta saznanja o srednjevjekovnim ukopavanjima Srba u grobne gomile, kao i vezivanje srpskih srednjevjekovnih grobalja i crkava za ovakva grobišta koja su na našem prostoru pripisivana isključivo praistorijskim Ilirima. Na prostornom opsegu Kuta veoma je značajan broj crkava koje se vezuju uz grobne gomile (crkva Svetoga Đorđa u Glogoviku, crkva Svetoga Arhangela Mihaila u Brajkovini). Između 797. godine, pa moguće do druge decenije 9. vijeka, hrišćansku misiju u Boki predvodio je episkop Jovan, i za njegove katedre, vjeruje se, bijaše podignuta crkva Svetoga Apostola Petra u Bijeloj, Svetoga Tome u Prčnju i Svetoga Stefana u Vranovićima u Grblju. Baš u to doba, opustošiše Boku Saraceni koji su uništili Rose i Budvu (840), a 867. i grad Kotor. Ovo pustošenje ostalo je Bokeljima u snažnoj uspomeni i sasvim je moguće da je zadobilo regionalni obim. Stari Kućani govorili su svešteniku Savu Nakićenoviću o ovim događajima i bježanju naroda u gore. U 10. vijeku vizantijski temat Dalmacija obuhvatiše i Kotor. U Risnu življahu većinom Srbi, kao i na svim otocima u Zalivu, a gradska uprava dopiraše malo van zidina. U tome vijeku uspostavi se čvršća sprega srpskih oblasti za vlade velikog župana Časlava (931-960). Poslije njega, odvoji se Bosna i Primorje, a Duklja bijaše najjužnija oblast. Glavnim njenim gradom bijaše Skadar a srpske stolujuće vladare Vizantinci nazivaju "knezovima Dalmatinaca". Tako ih naziva i Ana Komnina. I opet dođe teško pustošenje Boke. Samuilo pohara Risan i Kotor. Kako su Kuti prošli u ovome pustošenju ne može se reći. U 1005. godini Samuilo odvede dukljanskog kneza Vladimira u Prespu, a kćer mu Kosara oslobodi kneza i dođe s njim u Duklju. Samuilo mu povrati dračku zemlju i Kotor. Kada je Samuilov sinovac pogubio Vladimira na vratima crkve u Prespi, u 1015. godini, diže se trebinjski župan Dragomir da povrati srpsko zemljište. U času kada se župan približio Kotoru, njegova se vlastela kobajagi podloži, a zapravo, vrebaše priliku da se oslobodi Župana. Na otoku Svetoga Gavrila u krtolskom arhipelagu svetaca, Dragomir bi pogubljen. Poslije ovog događaja, Kotor se vratio Vizantiji. Bokeško predanje kazuje da je Dragomir ukopan u crkvi Svetoga Sergeja i Vakha u Podima. Zaista, u obližnjim Sasovićima, na razmeđu ka predjelu Kuta, stoji toponim "Dragomir". Kuti sigurno u to doba stoje pod upravom trebinjskog župana, sina Dragomirovog, Stefana Vojislava, kao uostalom i čitava Dračevica. Za njegove vladavine izbila je pobuna u Duklji i Trebinju protiv "Grka". Stefan vojevaše sa Vizantijom i Srbi pod Barom zadobiše sjanu pobjedu 1043. godine, pa se Kotor vrati srpskoj vlasti. Vojislavljev sin Mihailo (1051–1081) iznova je svojoj državi pridružio Rašku. On se prozva kraljem 1077. godine, a njegov nasljednik kralj Bodin pripoji i Bosnu, pa kao u doba velikog župana Časlava, sve se srpske zemlje nađoše na okupu. Ovdje ćemo pomenuti još kralja Gradihnu jer uzdrža mir u zemlji, a njega naslijedi Radoslav koji u okrilju Vizantije upravljaše srpskim Pomorjem. On je sjedio u Kotoru po kome primi 1159. godine titulu knez kotorski (Conte di Cattaro). Dok je Radoslav upravljao zemljom, a to bijaše sve do 1170. bijaše u Raškoj veliki župan Desa, a za njim Radoslav (1168–1169), sin Zavidin, a brat Miroslavu, Stracimiru i Stefanu Nemanji. Prije nego pređemo dalje, na izlaganje o najsjajnijem dobu Pomorja, napomenućemo da Boka, pa time i Kuti dugo leži u sastavu Travunije. Vizantijski hroničar Georgije Kedrin ukazuje da su Vizantinci primorske vladare pominjali sa titulom: "Ho ton Serbon arhon" – knez Srba ili prvak Srba. Boka je bila pod primorskim srpskim vladarima dok raški nisu stasali. G. Đelčić piše: "U srednjem vijeku su Kotor i Perast bile opštine sa sopstvenom vladom, zasebnim statutom i apsolutnom autonomijom, dok su Risan i kraj gdje sada Herceg-Novi stoji bile ivice malih brdskih država." Ovdje je Đelčić u suprotnosti sa osnovnim obavještenjima o jednom sjajnom periodu travunijskih župana u vrijeme velikog okupljanja srpskih oblasti u 12. vijeku. Dakle, tek poslije uspostave jedne velike srpske države, dođoše još znatnija pregnuća svetorodne dinastije Nemanjića. Evo kako o Nemanjićima piše Đorđe Stratimirović: "Nemanjići su po narodnom predanju iz Trebinja, nedaleko od Boke, čija je sjeverna obala (kao što već iznesosmo) Travuniji pripadala. Isporedi: Stojan Novaković, Srbske oblasti X i XII vijeka, Glasnik Uč. dr. knj. XLVIII, str. 24..- U toj Luci u Trećici na kraj Trebinjskog polja sve pokazuje tragove veoma stare naseobine. Više sela, na visu, nalaze se razvaline grada, u selu je razvalina crkve Sv. Petra i starinsko groblje. Ta Luka jeste ono selo Luka, za koje je po narodnoj tradiciji još M. Orbini zabeležio da su iz njega Nemanjići."" Od 1243. do 1276, na vlasti u Srbiji je najmlađi sin Stefana Prvovjenčanog Uroš Prvi koji nosaše titulu kralja srpske i pomorske zemlje, koja ističe visoki rang Pomorja, a ne odijeljenost kako to sugerišu neki istoričari. Njega svrgnu sin mu Dragutin u savezu sa madžarskim kraljem Ladislavom Četvrtim. Dragutin je pomorske zemlje ustupio majci Jeleni sa velikom slavom. Jelena, "sveta kraljica", je ovim krajevima upravljala, tridesetak godina (1276-1309), osobitu pažnju poklonivši obalskom zemljištu. Danilo Drugi, srpski arhiepiskop, pominje potrebu koju je pružala crkvama u Srbiji. Kraljica je podupirala i franjevački red u Boki, a 1288. ogradiše se njihovi samostani u Ulcinju i Skadru, Kraljica Jelena je nesumnjivo poštovala mikroreonske osobenosti i potrebe na ukupnoj teritoriji svoje zemlje gradeći odnose međukonfesionalne tolerancije. Pola vijeka kasnije, probija se agresivni katolički red Dominika Gusmana iz svojega jezgra u Dubrovniku, i položaj mnogoučenih i zaslužnih Venediktanaca se pogoršava do iščeznuća. Venediktanske opatije su u Boki podizane na temeljima vizantijsko-pravoslavnih manastira. I kada je Dragutin ustupio presto mlađem bratu Miroslavu, kraljica Jelena ostade da upravlja Primorjem. Srpsko Pomorje nasljedi unuk Jelenin i Dragutinov stariji sin Stefan, prema mletačkom popisu iz 1310/11, kralj: "Dioklije, Albanije, Huma i Primorske oblasti", no on će upravljati samo pet godina (1309–1314). Kada se upokoji Milutin, Stefan je ustoličen za kralja Srbije (1322 –1331), a njegov sin Dušan proglašen je za očevog savladaoca. Srpsko Pomorje bilo je urbano razvijeno, "kraljevstvo od isprva" i u kulturnom i privrednom smislu ovo je zemljište bilo od najvišeg značaja. Samo su njegovi vladari na uzlaznoj vladarskoj liniji mogli nastupati kao odlučujući politički činioci u definisanju ukupne nacionalne politike. Tu leži značaj srpskog Pomorja u srednjem vijeku. Bijaše to državotvorna jezgra srpskog naroda.. Sa ugasnućem nemanjićke dinastije, kontinuitet srpske državnosti produžiće srpske bosanske dinastije, koje će poput svojih predstavnika, svoje prve državotvorne iskorake načiniti na Pomorju. Od Tvrtka i Kotromanića do hercega Vlatka Kosače
| |||||