Projekat Rastko - Cetinje
Duhovnost
Zemlja
Elektronska biblioteka kulture i tradicije Crne Gore
Umjetnost LjudiKontakt
Povijest MapaPretragaPromjena pismaPomocNovo

Petar II Petrović Njegoš (1813-1851)

Lažni car Šćepan Mali

Prvo izdanje je objavljeno u Trstu, 1851.

Elektronsko izdanje po blagoslovu Mitropolita Crnogorskog-primorskog Amfilohija, u saradnji sa sajtovima Mitropolija Crnogorsko-primorska i Srpska zemlja Crna Gora, u okviru Projekta Rastko - Cetinje priredili i objavili: Aleksandar Raković, Zoran Stefanović, Nenad Petrović, Milan Stojić i Marinko Lugonja.


Sadržaj

Predgovor
Lica
Djejstvije prvo
Djejstvije drugo
Djejstvije treće
Djejstvije četvrto
Djejstvije peto

PREDGOVOR

Šćepan Mali bio je laža i skitnica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život još niko opisao nije, jerbo se samo u predanijama glavna stvar sadržavao, a druge se sitnarije s dugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi, jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali; stoga se i o Šćepanu na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumna Mrkojevića, kojega ovdje fac-simile postavljam.*

Zbog važnosti događajah i zbog čudnovatosti Šćepanove ja sam željeo štogod o njemu napisati. I, doista, da slučajem ne pođoh u Mletke u početku 1847. godine, ne htijah ništa vjernoga o njemu svome rodu objelodaniti.

Ali u Mletke kada dođoh, potrudim se i kojekako uljezem u ogromnu arhivu bivše stare Republike mletačke.

Gospodin Tomazeo usrdno priskoči, i bi mi na ruku; čuvara od arhive, staroga markiza Solari, gotovo slobodnom i veselom gorskom poezijom i pričanjem zamađijam, te mi dobri starac počne po mojoj ćudi igrati; pet šest valjatijeh pisarčićah tri čitave nedjelje po svima uglovima od arhive kopaše, i što god se moglo nać o čudnovatom Šćepanu i o drugijem stvarima odnoseći se Jugoslovenstva sve ispisaše.

O Šćepanu sam izvjestija čista sabrao iz raporatah Paskvala Cigonje, izvanrednog providura kotorskoga, koja je dostavljao svojoj vladi u Mletke. A providur ih je dobivao od svojijeh uhoda sa sviju krajeva.

Što se pak tiče Porte otmanske, kakva je sredstva protivu Šćepanu upotrebljavala, to se vidi iz raporatah tadašnjega poslanika mletačkoga pri Porti otmanskoj, g. Justinjani, i tadašnjega vicekonsula u Skadru, g. Duodo. Da sve sitnarije ovdje stavim što su ova trojica pisali, dugo bi bilo; ali između istijeh neke moram spomenuti da se uvjere čitatelji da u djelu ovome mojega sopstvenoga ništa nije što nije osnovano na pričanju narodnom i na raportima više rečene trojice.

Ono što narod priča vidi se u istoriju Milutinovića; a ono što rečena trojica pišu, ono se samo u arhivi moglo naći.

Na primjer, kod njih stoji kako je patrijarh pećki s njega postradao; kako mu je Simo Cetinjanin sa svojom družinom barjake ruske napravljao i na dar šiljao; kako su mu Dubrovčani različite poslastice, različita vina i bogatu portantinu (nosila) na dar poslali. Tamo je Džaja papagao, serdar (graf) Bujović; tamo je stradanje Šćepanovo kod Arslanovića u Hercegovini, podobno Mazepinu; tamo su kaluđeri, koji u šišu (štapu) pisma iz Rusije donose; tamo su po imenu svi glavari turski koji se nalaze u ovome djelu; tamo je partrijarh Esperijus sa svojom namjerom; tamo je arhimandrit barski Debelja, Srbin dušom i tijelom; tamo je po drugi put vojska poslata od Porte godine 1774 - stotinu tisuća vojske pod drugim beglerbegom rumeli-valisom - da udari na Crnu Goru. No pogibija Šćepanova sve to razvije i zadovolji oholost tursku. - Šta su jošt o ovome čudnovatome čovjeku pisali, imenujući ga negdje carem i negdje imperatorom, čovjek se mora upravo čuditi kad vidi kakvu im je maglu bio ugnao u tikvu.

Ja sam ovo djelo jošt 1847. godine napisao, a danas ga na svijet dajem u Trstu na Spasov dan 1850.

Sačinitelj

_______
* Faksimil je bio na posebnom listu, između spoljašnjeg i unutrašnjeg naslovnog lista, a njegov prilagođeni prepis, prema izdanju SKZ 1901, glasi: "1767. goda javi se Stjepan Mali, kojega postaviše Cernogorci carem, i carstvova u Cernu Goru 7 let na sramotu turackomu caru i svoj Evropi i Aziji. I sego god[a] posla turacki car dva nasilna vezira, urumelinskago i bosanskago, na Cernu Goru so besčislenim vojinstvom, i vojevaše na Cernu Goru i sramotno pođoše ot nje s velikijem stidom. I venecinski duka posla 27 tisjašt vojinstva po moru na Cernu Goru skupa z dogovorom cara turskoga. I oni se sramotno vratiše i stidno. Ovo je svoj Evropi i cijelome svijetu izvjestno. Ovi isti, koji ovo piše, svojijema je očima gleda i na rbat muku podnosio. Pisa Teodosije Merkojević, svojeručno i pravo, tako bio zdravo i veselo. Amin."

Lica

Vasilije Jovanović Brkić, patrijarh srpski
Vladika Sava
Teodosija Mrkojević, iguman
Jovan Avramović Bjelica, proto
Andrija Đurašković, pop
Monah
Šćepan Mali, lažni Petar treći, car rusinski
Georgi knez Dolgorukov, general i poslanik carice ;         rusinske Ekatarine vtore
Vukale, serdar
Niko Martinović, vojvoda
Jovo Petrović, serdar
Graf Bujović, serdar bokokotorski
Vuksan Milić, vojvoda
Drago Vukotić, vojvoda
Beglerbeg, serašćer rumeli-valisi
Osman-paša, vezir bosanski		 Karaman-paša Dukađinski
Šuvajlija-paša
Mehmet-paša
Kadi-ašćer, vrhovni bojnički sudija
Mula Hasan
Iman Husein, sveštenik turski
Kadije
Smajo, tatarin
Lazo Bogdanović Njeguš
Bajo Gavrilović, četovođa cucki
Pejo Madžar, ulak
Stražar
Vojnik
Slijepac
Papagao
Puk
Kolo

Ne pita se ko se kako krsti,
No čija mu krvca grije prsi,
Čije l' ga je zadojilo ml'jeko? *
_______
* Tekst na tabli ispred naslovne strane prvog izdanja "Lažnog cara Šćepana Malog" napisan je i ćirilicom i latinicom (izdao 1851. godine Andrija Stojković u Trstu, pečatnja braće Župana u Zagrebu, 1851).

DJEJSTVIJE PRVO

JAVLENIJE PRVO

NA CETINjU

1767. godine u aprilu dovode glavari i mnogi narod Šćepana s
Mirca na Cetinje. Jovo Gluhodoljanin pred njim nosi zname rusko;
Pero Drpa s pročima svira mu u diple; Boško Tomić i
Marko Pješivac pjevaju iz glasa.

SERDAR VUKALE

(pred narodom naslonivši se na mač)

Veseli se, prahu Nemanjića,
Nemanjića i Grebljanovića,
jer će vaše krune zasijati
kako jarko sunce na istoku,
znamena se vaša razvijati
nad velike vaše razvaline,
poteći će krvave rijeke
od nečiste krvi agarjanske,
oprat Srbu ljagu sa obraza.
Otvor'te se, viteške grobnice,
sama slavo, samo pribježište
po Kosovu srpskijeh junakah,
evo zore na vaše bregove
da nam opštu obasja svetinju
i amanet naše narodnosti.
Sad propojte, Visoki Dečani
i lijepa larvo Studenice,
sveti spomen iz vječne čitule
za slobodu padšim junacima.
Združite se, gromi i potresi,
zemlji srpskoj drugo lice dajte,
e nečistom nogom okaljata.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Stan', serdare, lakovjeran li si.
Priđ' omjeri, pa ćeš iskočiti;
ko posrne, mudrovat mu brane;
nije šala što se uradilo.
Izveo se narod iz svijesti,
uzvijali Turci i Mlečići,
oblači se sa svakoje strane;
uzjarila braća pravoslavna
okolo nas na četiri strane.
Dok pomožeš, da se ne odmože;
veće žalim bruke nego muke.
Car se kaže, no ako uzlaže, -
ta nesreća čemu će prilicat?!

SERDAR VUKALE

Čemu će prilicat?
Ako išta oči pomagaju,
i ako je igđe išta bilo,
čisto znadi, oče igumane,
car je ruski danas na Cetinju!

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Car......!
O nesrećo, da te bog ubije,
svagda si se na nas tovarila!
Što je čemu podobno i biva.
Po čem' tako ti poznade čisto
cara glavom u toga čovjeka?

SERDAR VUKALE

U razlog se malo, amanet ti!
Ja u vreći mačku ne kupujem.
Evo ima po godine danah
otkako je doša u Maine,
sva je zemlja njemu povrvjela
sa poklonom i sa kolačima;
dohode mu dari nebrojeni.
Kotor mu je poslao barjake
sa krstašem orlom rusinskijem,
a Dubrovnik sitne poslastice,
poslastice s cukrom na tovare,
rozoliju i ciparsko vino -
da se hrani čim se pothranio;
naš patrika iz Peći pitome
spremio mu na poklon brnjaša,
svoga hata kako gorsku vilu,
zlatnu kupu Silnoga Dušana -
oka zlata oku prima vina,
carska kupa da s njom car napija.
Koliko je našega naroda
od Crnoga do Sinjega mora,
svak ga zove carom i željkuje.
Ja sam njemu posljednji pošao
i vidio što je i kako je.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Velikoga čuda te mi pričaš!
I po tome držiš ga za cara?!
To je huka glupoga naroda,
ja ti zato pjan poigra ne bih.

SERDAR VUKALE

Razumi me, i daj mi kazati.
Kad pođosmo u petak za njega,
u neđelju okupi se puka
u Maine tušta nepregledna,
izvedi ga ondje pred narodom,
pa iznađi oko desetine
te su bili u Petrovom Gradu
sa vladikom našim Vasilijom.
Svi makoše dušom i napretkom
da je Petar i da ga poznaju.
Ne ostavi ni na to od muke,
već mi brže u manastir pošlji;
donesoše lik Petra trećega,
- svoj lik uze, pa poče plakati.
Svak zaplaka, i nevolja bješe:
viđi sliku, a viđi priliku,
kako da si razreza jabuku,
kako što su dvije kaplje vode;
nego nemoj, oče, ludovati,
ni kobiti sreću i poštenje
cijeloga našega naroda;
car je, vjeruj, al' kako ti drago.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Bi se, bruko, kada imaš s kime,
Što mu drugo ime ne dadoste,
no vežete neslik s neprilikom -
grdnu glavu na trup nejakašni.
Da li na nos neće posrnuti?
Bi l', serdare, gadno viđet bilo
trup đetinski s debeljevom glavom;
glavu bičju na trup od juneta?
No otvori oči te progledaj
što bi moglo do poslijed biti.

SERDAR VUKALE

Hvala bogu, nesrećna čovjeka!
Na kraj mu se stat ne može nigda:
u njega su kuke i zavrake
i mudrine neke iz dubine,
što ni vragu na um doć ne može.
I on misli u njegovoj glavi
da mi ništa slano ne jedemo.
Ma bud' li sam ja, igumne, slijep,
ka toliki svijet oslijepi?
Hajde, oče, molim ti se s kapom,
ti s očima tako bistrijema,
da se uža jednoga držimo
i za vođom jednijem idemo,
jer su druge karte propojale.

JAVLENIJE DRUGO

Vladika Sava dođe među narodom.

VLADIKA SAVA

Dobro došli, braćo Crnogorci!
Svagda mi ve milo pogledati,
nagledat se divote momakah,
nagledat se svijetla oružja;
smije vi se nebo pod kojim ste,
smije vi se mjesto na komu ste,
a kamoli vas ljubeće srce,
pa jošt srce vašega vladike.
Al' me dobro čujte i vjerujte,
rad bih bio za što steć ne mogu:
za ovacah mojih tri hiljade,
za mojijeh stotinu volovah -
da vas danas na sakupu nije,
jer se bojim bruke i grdila.

VOJVODA NIKO MARTINOVIĆ

Rašta tako, dragi gospodare,
iznenada nas zabuši listom?
Sakup ovaj na zlo ne priliči,
no na radost i na vječnu diku
cijeloga roda rišćanskoga.
Naša zemlja su čim se dičila
do slobodom i do pribježištem?
Jerbo nigđe spasenija nema
u svijetu od tiranske ćudi
do u naše gore stiješnjene.
U njima se dosad utjecalo
i tiranstvu po nosu davalo.
Rašta caru da je zabranjeno,
pa jošt našem caru pravoslavnom, -
ja se tome dočudit ne mogu!

VLADIKA SAVA

To bi bila bruka i grdilo
i pohula na junačku diku
da ikomu utok zabranimo.
On je moga uteć kao mnogi,
ali što se lažom pretovari
i uzvija narod na sve strane, -
to mi ne da mira ni lijeka,
to na dobro izisti ne može,
no na bruku i veliku muku.
Car je ime veliko, vojvoda!
Car bez carstva - kud će veća bruka?

JAVLENIJE TREĆE

Izvedoše među narodom Nika Đurova, Marka Tanovića, Vuka Markova
i jošt njih desetak koji su s vladikom Vasilijom hodili u
P.-Burgu i gledali Petra III-ga. da ih čisto raspitaju je li on.

POP ANDRIJA ĐURAŠKOVIĆ

Čujte dobro, naša braćo draga,
te ste skoro u Rusiju bili
i gledali cara rusinskoga,
kumimo vas od neba do zemlje,
pa unakrst zemlje i svijeta,
kažite nam bistro i lijepo
je li ovo glavom car rusinski.

SVI (iz glasa)

Potežemo svi na našu dušu
da je ovo glavom care Petre.
Kada bjesmo ono u Rusiju,
svi smo jednom sakupno otišli
kod njegova dvora velikoga;
i on glavom ispred svoga dvora
šetaše se tamo i ovamo
sav u srmi i u čistom zlatu,
kratku pušku na ruke nosaše.
I car Petar ak' ovo ne bude,
cijelom se hvatamo narodu
U sve naše glave i imuće;
naše glave na ognju raznes'te,
a imuće narodu u piće.
A eto mu oblik pod Maine:
da l' nijeste njega iznosili
i viđeli - oči vam ispale -
svekoliko što je i kako je.

NAROD (iz jednoga glasa)

Car je, car je, čisto smo viđeli.
No, glavari cijela naroda,
hajte k njemu te ga dovedite;
želi narod gledat ga očima,
pozdravit ga i poklonit mu se.

JAVLENIJE ČETVRTO

Odu glavari u sobu k Šćepanu i vode ga među narodom. Velika
fiska od radosti, grmljave pušakah - čudo se radi. Načine mu
sjednicu nasred polja te sjedne. Vladika Sava podaleko od njega
sjedne, glavari oko njega dube; a narod sav u gomili krugom stoji.

ŠĆEPAN (k narodu)

Pozdravljam te, viteški narode,
prava diko roda slavenskoga,
ogledalo borbe nečuvene,
prečišćena iskro vjekovima,
mučeniče i žertvo slobode,
prognaniče za čast od tiranah.
Što uradi Istok sa Zapadom,
kakve strašne učini promjene,
kakve sile satrije vrijeme!
Plijeniše narodi Rimljane,
utopi se Grčka u basnama.
Kakve mišce Osman isprelama,
Z'jevajući da svijet proguta!
Bola, kuran utrije Slavjane -
bratske krvi prosipju rijeke.
Ko bi ikad moga vjerovati
da narodac jedan bez priprave
mož' ostati i protivu stati
divljoj sili, svih zalah sastavi,
stambolskijeh grubijeh hakanah
i otrovnoj sili vjerovanja?
Pozdravljam te, svetinjo slavenska!

Celiva zemlju pred sobom.

U tebe je moje spasenije,
a u mene tvoja sreća sjajna;
sve ću one ispunit objete
koje ti je moj veliki predak*
toržestveno za trud obrekao;
neće nigda blagorodna žertva
bez obilnog ploda ostanuti.
Pozdravljam te, junački utoče!
Neka budeš i carskim utokom -
ah nesrećna cara raskrunjena!
_______
* Petar Veliki

Plače i sav narod plače.

POP ANDRIJA

Gospodare, cio narod želi,
ako milost tvoja izvoljava,
da mu kažeš tvoja stranstvovanja
i rašta te s prestola digoše.

ŠĆEPAN

Hoćahu me oženit Latinkom
da s njom mrsim petke i srijede,
a ja ne kćeh nikad ni dovijek
svoju čistu vjeru pogaziti;
voljeh carstvo zemno izgubiti
no nebesno da izgubim carstvo.
Tada meni krunu oduzeše,
hoćahu mi i glavu uzeti.
Ja pobjezi noću bez obzira;
znam - za mene utočišta nije:
ko bi smio, primiti me neće;
ko bi htio, primit me ne smije.
Hajde, smisli, baš u Crnu Goru,
koja mi je srcu ponajbliže;
primiće me, a primiti smiju.
Te ja dođi srećno u Carigrad
u jednoga dobra rišćanina,
sve mu kaži što je i kako je.
On me krovom u kuću namjesti,
dok telali na svakoju stranu
zaurlaše po kletom Stambolu:
"Car je ruski negđe u sakrovu
u našemu gradu velikome.
Ko ga caru na poklon dovede,
dava sultan blago nebrojeno,
nek ga nosi dokle se nadosti;
ko l' ga skrije ali kud proturi,
nove će mu muke udariti
kojih nema u kanon Osmanov."
Prepade se moj kukavni gazda,
drkteći mi počne govoriti:
"Da se možeš mišom prometnuti,
sakrio te ne bih nikojako
od vražjega nosa i pretresa;
da se možeš ticom prometnuti,
ne bi tebe krila unijela
kolike su kuke i okuke
dok bi na put pravi izletio."
Prepadoh se da ću poginuti
jer su jezni Turci na Moskove.
No kad mrče, gazda me pozove,
te mi skupa dućanu njegovom,
te on sa mnom u vreću pamuka,
zamota me i naredi krasno,
pa sjutradan pet stotinah vrećah
iz Stambola spremi put Mletaka;
te na brodu sa mnom u pamuku.
Iz Stambola u vreću pobjegoh,
a iz vreće u Mletke izljegoh;
te ja morem dokle u Spljet dođem,
sve za Goru Crnu propitujem.
Kad vidješe žbiri i uvoda
što željkujem i kud mi je srce,
išćeraj me u Hercegovinu;
te ja skitaj tamo i ovamo
dokle dođi u Arslanovića.
Ne pitaju što sam ni otkud sam,
no pitaju koga sam zanata.
- "Jahač dobar, drugo ne znam ništa."
- " Dobro, N'jemče, sjutra ćemo vidjet;
ako slažeš, glavom ćeš platiti."
Sjutradan mi konja izvedoše,
silna hata ka gorskoga diva,
nekovana i neobjahana,
te halata Arslanović-age.
Skupilo se pedeset Turakah
da gledaju ka ću poginuti.
Ja pojaši hata ka sokola.
Ponese me kako vihor ludi
kud sam šćede i kud prvom skoči.
Dan i noć sam na konju letio,
dok od sile i umora pršte.
Ja otolen pješke u bespuće,
dan četvrti u Novome sađem,
iz Novoga dođem u Maine
i evo me, braćo, među vama.
Sa najviše sreće na svijetu,
sa gordoga carskoga prestola
u nesreću najljuću upadoh -
u skitanje, sramotno stradanje.
Prezrela me jošte sreća nije
kad sam doša u svome narodu,
za kojim mi srce s ushićenjem
u carskome domu tucijaše.
Ah, sudbe se po vjetru okreću!

SAV NAROD

Blago nama, naše sunce sjajno,
kad te sreća nama donijela!
Jošt nijesmo sreću izgubili
kad među se cara vidijesmo
naše krvi, našega jezika.
Za tvoj život naše polažemo,
tvoja riječ naš će zakon biti;
na naša ćeš djela vidijeti
našu ljubav Rusij' posestrimi,
našu ljubav k tvojoj carskoj glavi,
našu ljubav k tvojoj carskoj kući.

JAVLENIJE PETO

Dohodi poklisar gospodina Obrjeskova, poslanika ruskoga u
Carigradu, i dava vladici Savi pismo. Vladika natmuren čita i
katkad se poobjehne.

ŠĆEPAN (zažarenoga lica)

Otkud pismo, gospodin-vladiko?
Kakve ti je glase donijelo,
te niti si sjetan ni veseo?
Da se Turci od mene ne plaše,
ali da me Rusi ne panjkaju
da utoka ni ovđen ne nađem?

Vladici Savi ga je tobož mučno obličiti gdje je u kuću došao.

VLADIKA SAVA

Da...da...

ŠĆEPAN

Ja ne znadem što je to dakanje,
no ja hoću čisto i otkrito
da se zbori preda mnom i tvori.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

(vladici Savi)

Što se stidiš od te paralaže?
Gosteprimstvo da ne uvrijediš?
Kod bestidna i sramotna lica
dobrodjetelj nemade cijene.
Da l' ne vidiš kuda on kuburi?
Zvanijem se lažnim osveštava
te prvenstvo neko prisvojava.

Huka i velika buka od Šćepana i svega naroda; da proždru
Mrkojevića, ali se kojekako umire, i narod ište da mu se
pročita pismo.

VLADIKA SAVA (čita pismo)

"Osvešteni gospodin-vladiko,
i ostali vrhovni glavari
od naroda hrabrog crnogorskog,
sverusinska velika carica
s duševnom je skorbom razumjela
da se kod vas jeste pojavio
samozvanac nekakav lažavi,
a pod Petra trećega imenom.
Svako znade, ja mnim i vi znate,
da se Petar treći prestavio
jošt tisuću i sedme stotine
i šezdeset i druge godine
u cvijetu od života svoga,
od trideset i šest punih ljetah
i stotinu tridest i pet danah,
pa mi dođe visoka naredba
da vam ovu objavim istinu."

ŠĆEPAN (hitno)

Kako ti se to pismo dopada,
gospodine i vladiko sveti?

VLADIKA SAVA

Đavoliko veoma, Šćepane,
u ružan si posa zagazio.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

(vladici Savi)

Ne čudim se ja jednoj budali -
u svašto će ona zagaziti,
no se čudim našim prvencima,
glavom buduć jednoga naroda,
jošt naroda svim zlam izložena,
za kakvom su otišli pameću,
kakav ih je vjetar uzvijao.
Da l' ne vidiš čisto Crnogorce
jer su zlijem tragom obrnuli.
Badava su svi dokazi naši,
javne laže njegove badava -
đavo im je oči zasjenio,
đavo im je svijest polokao.
Neki kažu da su ga poznali
đe se s puškom ispred dvora šeta.
Kada cari s puškama šetaju?!
S druge strane - snovi i gatanja
po svoj su se zemlji razasuli
predskažujuć strašna sobitija.

VLADIKA SAVA

Ovo nije ništa do nesreće
i grehovi neki sustignuli,
te je prevrat doša i ovome,
ka sve srpsko što se prevratilo.

ŠĆEPAN (narodu)

Čujete li ono mudrovanje?
Oni su se mene uplašili
jere ću im uzet vlast vrhovnu,
pa kad im se vlast uzme vrhovna,
predskazuju strašnu pogibiju
Gori Crnoj i njenoj slobodi.
Ko će gore, vašu postojbinu,
strmoglavce igda okrenuti,
ka pričaju ovi duhovnici?
Ko ih može igda okrenuti
dok su taki momci ka lavovi?

Pokazuje rukom na narod.

Ko ih igda može okrenuti
kad osmanskom gigantskom napregu
pred gorama ovim krvavijem
čelikove spone popucaše,
kada Osman, opiti dobićem,
u najluđoj svojojzi pjanosti,
Crnu Goru s mora na Moraču
svu prekriva svojim lješinama,
al' joj obraz ocrnit ne moga?
Dohode im pisma nečesova
te me prate zlobom i lažama;
malo im je, krivokletnicima,
e mi krunu moju oduzeše
i sve carstvo, moju đedovinu,
no me zloćom gone po svijetu
ime carsko da meni oduzmu,
te mi služi žalosnom utjehom
u plačnome mome stranstvovanju.

Jako plače.

Čujte mene dobro, Crnogorci,
iznova ste mene zacarili
i dali mi božju vjeru tvrdu
da ćete me vjerno poslužiti,
a ja vama trude nagraditi.
Vi me sada snova rascarite,
al' nakaž'te i prožen'te grdno
crnu kapu, oda zla bjelegu,
koja laže među vama sije,
jerbo sreće nije u narodu
kojim kapa rukovodi crna.

Starešine i sav narod skoče kao bijesni i proženu vladiku Savu,
Teodosiju Mrkojevića i njinu družinu, kojih u sve nije više od
desetine bilo. Brže bolje potrče, uzmu vladici Savi sedamdeset
volovah, podijeli ih narod.

ŠĆEPAN

Slušao sam, vjerova nijesam
da Kastriot na Polju zadrimskom
jednim mahom sablje i mišice
u okolu hrabre svoje vojske
volovsku je glavu odsjekao.
A to čudo danas sa očima
evo viđeh na polju cetinjskom:
Markoviću Lazo s jataganom
odsječe je volu oraćemu
jednim mahom, ka glavu kupusa;
pade glava pred njim na poljanu,
a stranom se odvalja trupina.
Sredstva ljude čine velikima;
i Skenderbeg ne bi onaj bio
da ga Zapad nije potpirao.

Šćepan postavlja uredbe po Crnoj Gori: ozida sedam kulah na
vrhove od Lovćena za spomen sedam velikih bojeva crnogorskih s
Turcima; prosiplje deset dukatah na drum (put) krstački da vidi
smije li ih ko ukrasti, je li mu uredba jaka; povraća se okružen
sa svim glavarima na Cetinju uz sviranje dipalah i grmljave
pušakah.

ŠĆEPAN (u skupu među glavarima)

Sad sam svetu dužnost ispunio
kad besmrtne digoh spomenike:
sedam kulah na sedam planinah,
vječni spomen za vitešku diku.
Dokle čovjek po gorama stupa,
dokle sunce svoj put ne izgubi,
dotole se vijek protegnuo
hrabrijema onim junacima
kojima sam diga spomenike.
Sada malo mogu odahnuti:
uredbu sam u zemlju metnuo,
znadem narod da me uvažava;
prosipa sam na putu dukate -
treći dan se cijeli nađoše.
Nije stidno pohvalit se pravo -
ja učinih što niko ne moga
otkad ove gore ponikoše.

JAVLENIJE ŠESTO

Dolazi patrijarh pećki Vasilije Jovanović Brkić, sprovođen
od mnogo naroda, utekavši noću iz postelje od Turakah koji su
bili došli da ga odvedu Karaman-paši Dukađinskom da ga rečeni
paša objesi ili na kolac udari zbog sporazumjenija koje je vodio
s Šćepanom. Patrijarh pristupi smireno Šćepanu, a ovaj sjedi,
prima ga kao car gordo, ne susretavši ga.

PATRIJARH

Blago meni i rodu srpskome,
bogom prosta moja stradanija!
Niti žalim stada ni prestola,
niti lavre, građu Nemanjića,
kada cara viđu na Cetinju,
nad njim barjak, carsko znamenije!

Šćepanu se vija carski barjak na kuli.

Imao sam rašta postradati
i trpjeti muke svakojake.
To sam svagda u boga prosio
da mu viđu ja pomazanika;
želja mi se danas ispunila,
sad mi žao nije umrijeti.

Plače patrijarh od radosti; čini mu Šćepan
rukom znak da sjedne, patrijarh sjeda.

ŠĆEPAN

Zahvaljam ti, poštena starino,
za veliko tvoje usrdije;
tvoje žertve i tvoje trudove
bog i ja ću znati nagraditi.
Takovi su rijetki pastiri
koji rado sobom i imućem
pritiječu na oltar narodnji.
Glas je opšti meni potvrdio
stradanija tvoja nečuvena
na ostrvu Cipru zatočnikom;
no nam od njih štogod poraskaži,
da mučenja spomen dijelimo,
da ti duši bude polakšije.

PATRIJARH

Gospodare, naše sunce jarko,
kada začuh da si ti došao
u našemu kraju i narodu,
zasjaše mi lavre Nemanjića,
u raj mi se pretvori Rasija,
srpska sveta zemlja Palestina;
isto mi se srce obradova
ka da Dušan veliki ustade,
ka da Srbe pozva na osvetu;
ja ti pošlji onaj kolač mali.
Da imadoh krunu Nemanjića,
šćah ti krunu na dar otpremiti.
To se začu u ravnu Rasiju
da ti spremih velike poklone:
carsku kupu i hata mojega.
Skoči grdni mučitelj hristjanski,
od Rasije paša Karamane,
uhvati me noću u Dečane
i sveži mi ruke naopako,
i spremi me Turkom svezanoga.
Baciše me Cipru na otoku.
Kad mi bjele razvezaše ruke,
svi mi nokti s rukah popadaše.
Tu tavnovah četiri mjeseca
pod podrugom i pod mučenijem;
sve sam dane u plač provodio
moleći se nebu milosnome
da mi dušu uzme iz tijela,
izbavi me muke pesijanske.
Kad se mjesec napuni četvrti,
pustiše me iz kletoga ropstva.
Kako dođoh u patrijaršiju,
jošt s večera pođem u postelju.
Tek san prvi bijah dohvatio,
dok zatrupa neko na vratima;
kad ali je momče od hristjanah,
utresa se kao prut nad vodom:
"Bjež' za boga, presveti patrika!
Noćas tatar stiže iz Stambola
poganome paši Karamanu
da ti život uzme na mukama,
na konopu al' na kletom kocu, -
i sad će te uhvatiti Turci."
Ja pobjezi u čemu se nađoh,
ne odmakoh ni stotinu krokah,
a manastir opasaše Turci.
Stade piska jadne kaluđere
i crkovne proče služitelje.
Ništa ne znam što se učinilo,
jesu li ih Turci pogubili
i bijelu crkvu razurili.

Plače i svi naokolo plaču.

JAVLENIJE SEDMO

POP ANDRIJA ĐURAŠKOVIĆ

Bože dragi, na svemu ti hvala,
kakve vlasti darova đavolu!
Ma ako smo za greh prađedovski
zakrivili da se izmučimo,
ma nijesmo da se istražimo.
Jer ako se listom istražimo,
ko će ti se za grijeh kajati
koji pade na srpsko koljeno?
Ko li će ti uživat milosti
kad se jednom na Srbe smiluješ?

ŠĆEPAN

Lakše, pope, kud si zagazio?
A evo si, oprosti mi, bože,
kada s bogom pravdu započeo.

POP ANDRIJA

Nevolja je, dragi gospodare,
da izide čovjek iz svijesti
što se čini na svakoju stranu;
ka nevinost strada od tiranstva,
kako plače pravda pred nepravdom.
Oprosti mi, bože svemogući,
kada ni ti glavu ne obrćeš
što se čini po zemlji nesrećnoj,
kada ti je to najmanja misa,
kad nepravdu satrijeti nećeš.

ŠĆEPAN

Stani, pope, da te razaberem.
U boga je trenuć što i vijek,
u boga je vijek što i trenuć;
drukčije se računa na nebo
no na zemlju što mi računamo.
Božja djela raspitat je trudno.
Da l' ne čitaš njegovu tainu
i u moju sudbu nečuvenu?
Može biti da sam ja mesija
dovedeni rukom nevidimom
da zla ova listom utamanim,
da nepravde razrušim oltare,
da podignem i okrunim pravdu,
da saberem stado razagnato.

Patrijarh ustaje na noge i čita "Slava vú vűšnihú Bogu".

JAVLENIJE OSMO

Dohodi momče nepoznato i daje Šćepanu pismo. Šćepan ga dava
popu Andriji da ga pročita. Kaže pop - na pismu ne ima potpisa
i hoće li na glas čitati. Šćepan daje znak da čita.

POP ANDRIJA (čita pismo)

"Vašem carskom veličastvu poklon!
Bezimenjak ovo vama piše,
bezimenjak, ama Srbin pravi.
Bez prevare nek ti je na znanje:
strašna ti se skuvala popara.
Mljetke su je dobro osolile,
a Carigrad bolje opaprio.
Što je turske sile u Evropu
eto ti je listom u svatove.
Čvrsti kosti za opake gosti.
Ja se bojim, i živ sam umro,
da đavolja sila ne nadvlada,
da slobode iskru ne ugasi,
spram koje se iz ropstva krstimo.
Ja sve ovo po čistini znadem,
vražju mrežu pred očima imam.
Od mora se malo što plašite;
običaj je stari Venecije
da sve maha pred Stambolom repom,
Al' što će mu tu pomoći dužde?
Ko će slabe izvest Talijance
na litice vaše nepregledne,
koje su se svuda nakapile
po granice dužda mletačkoga,
na kojim se izležu orlovi,
s kojim vječno ratuju gromovi.
Novi care, bio nami srećan!
Evo zgode a evo prilike
da pokažeš cijelu svijetu
kako će ti kruna pristojati."

POP ANDRIJA

Bog da prosti, čudnoga Srbina!
Krupno piše, ništa ne zameće,
no istinu u oči govori.
Uprav sada treba pokazati
kako će ti kruna pristojati;
pazi dobro, iz glave ne vadi
od kakva si roda velikoga.
Svak je rođen da po jednom umre,
čast i bruka žive dovijeka!
Bez muke je junakovat lako,
ma pod krunom od olova teško.

Šćepan, natmuren i obješenih brkah, pita knjigonošu ko mu je
dao ovu knjigu. Knjigonoša mu natajno kaže da mu ono piše
arhimandrit barski Debelja, kojega je Mehmet-paša skadarski
spremio s pismima k providuru kotorskome da glave kako će udariti
na CrnuGoru.

ŠĆEPAN (k patrijarhu)

Svetijejši oče patrijarše,
ti poznaješ Turke u Evropi,
koliko je sile u Turčina
i jesu li valjasti junaci.
Bismo li se mogli održati?

PATRIJARH

Gospodare, ne znam ti kazati;
nigda roba za moć tiranina
nemoj pitat da se ne prevariš.
U ropstvu sam rođen i porasta,
strah je turski krv moju smrzao;
ja ne mogu već nikad imati
ponjatija o tome pravoga,
no se muči kako te bog uči.
Sa pomoću božom i svetijeh,
sa čistijem postom i molitvom
bog će dati da se odbranite.

JAVLENIJE DEVETO

Dohode Turčin Perović, Vujadin Krivokapić, Bajo Gavrilović
i Pejo Pešikan i dovode dva tatarina turska svezana pred
Šćepanom.

ŠĆEPAN

Dobro došle, cucke četovođe!
Dosta mi se glavah nanesoste,
pa i robje dovodit počeste.
Otkuda je to dvoje Turadi
te ste mi ih na daru doveli?

BAJO GAVRILOVIĆ

Jad ih znao u njihovu glavu.
Zapadosmo udno Sutorine,
kad evo ih pravo put Novoga
nagaziše, te ih pohvatasmo;
a jedan ni u Novi uteče
jer imaše konja prebijesna.
Ja bi reka ere su tatari
rašta ima nekakijeh knjigah
tri najviše u njih rukoveti,
i evo ih te ih razgledajte.

Dava Šćepanu pisma.

Koliko smo jada vidijeli
pitajuć ih putom cijelijem
da nam kažu što su i otkud su,
i nikad im, pasijem vjerama,
izmamiti riječ ne mogasmo.
No gledajte što u pisma piše,
a njih ćemo sada raspitati;
ako išta slažu, pogiboše;
oba ću ih udrit iza vrata!

Sila se naroda sabralo. Šćepan gleda pisma kao da umije čitati,
a Bajo izvadi go mač više onoga starijega tatarina i počne ga
pitati. Svak se iz ljubopitstva ućutao i gledaju što hoće da bude
s Bajom i tatarinom.

BAJO GAVRILOVIĆ

Kažuj pravo, grdna poturice,
otkuda si i kud si hodio,
jer ti nije, vidiš, razmicanja,
no ti glava sad o koncu visi.
Ako slažeš, konac se prekide;
kaza l' pravo, vjeruj jemca boga,
pređe moje ne s'ječe se tvoja;
zdravo ću te kući otpraviti
pod oružjem, kape nakrivljene.

SMAJO (tatarin)

Ja sam rodom iz Hercegovine,
iz tvrdoga Stoca na Bregavi;
tatarin sam vezira Azama,
u njegove prebivam saraje,
uprav glavom u Visoku portu.
Car otpravi do tri kapicije
i sa njima tridest čohodara
i trideset lakijeh tatarah.
Ponesosmo tri carska fermana
na rukama dva carska vezira,
bosanskome i rumelinskome,
i Mehmedu paši skadarskome -
da podignu vojsku svukoliku
da na vašu udre Goru Crnu,
da uhvate cara moskovskoga
te dobježa među Crnogorce;
da mu devlet i kuvlet sataru
te podiga đe mu mjesta nije
protiv božje i careve volje.
Ja sam doša s Mehmet-kapicijom
te predasmo careva fermana
Osman-paši, bosanskom veziru.
Otpravi me vezir od Travnika
da ponesem pisma u Kotoru
koja piše mletački bailo
iz Stambola duždu mletačkome.
Suđeno mi ne bi zdravo proći,
no me evo uloviste živa.

BAJO GAVRILOVIĆ

Pričaj, Smajo, amanet ti božji,
svašta pravo - jednako ti biva,
znati ćemo brzo svakojako.

SMAJO

Hoću, Bajo, tako mi proroka
i visoka mečita Alaksa,
ta na svetu kiblu ne pljunuo.
Što ću kriti što je pred vratima?
Krenuli smo iz Stambola grada;
tek prođosmo široku Jedrenu,
s ove strane široke Jedrene
svud bijahu razviti barjaci,
za njima se dizahu vojnici.
Uglava je da prispije vojska
svakolika na vaše granice
o Gospođi maloj, te zovete.
Beglerbeg će rumelinski doći
baš sa pašom od Skadra bijela
i silnijem pašom Karamanom -
svi će doći i dovesti vojsku
u prostranu Zetu do Morače.
A bosanski vezir Osman-paša
i sa njime paša Šuvajlija
u petak će na Gacko panuti,
pa otolen s vojskom silovitom
u Nikšićko polje navaliti.
Udriće vam sa svakoje strane.
I slušaj me, Bajo pobratime:
da ožive sve vaše dubrave,
svi gvozdene da imate zube,
svi u čelik da se okrenete, -
ne bi mogli ništa uraditi,
kakve su se johnule mrčave;
no dogovor mudri načinite,
učinite pogodbu s Turcima
jer će vam se utrijet koljeno.

Smije se narod.

BAJO GAVRILOVIĆ

Pobratime, po turski luduješ.
To je vama u trag ostanulo.
Ne briži se nama, akobogda;
mi smo vješti turskijem gostima:
što ih više nama na čast dođe,
gostimo ih svagda poštenije,
sa višim ih spravimo kolačem.
I sad ćemo, pobre, ako bog da, -
pamti dobro hoću li lagati.

Daju oružje Smaju tatarinu i puštiše ga na
slobodu te ode kući.

ŠĆEPAN (u sebi)

E mogah li bez ove pogrde?
Divno li mi vrag poloka svijest!
Kuda mi se đede pamet prazna
da se kažem carom rusinskijem?
Je li đavo jošt ikad čovjeka
u ovakvu bruku zaprtljao?
Što đavola krivim i bijedim?
Ja sam krivac bogu i narodu.
Prosto svašto, - evo sijaseta!
Sad ako se narod osvijesti,
i pogleda bistrijem očima
kakve laži iz prsta isposah,
kakve b'jede navukoh na njega,
ne mari me vrći pod gomilom.
Što će mudrost kad joj vr'jeme nije?
Imalo se kad mudrovat prije.
Drž' se laže, stare uzdanice,
drž' ovako kako si počeo;
neka bude svašto na svijetu,
biće žnjetva bolja od posjeva.
Od iskona i pantivijeka
sva pričanja ne mogu slagati:
narod ovaj mora vjeran biti,
za hrabrost mu ne treba pitati.

ŠĆEPAN (narodu)

Da, evo ih, ne treba dvojiti,
zlobne duše na pakost su spremne,
Turci spremni na zlo crnogorsko -
zna se zašto - kad dese priliku,
a sada je viša nego igda.
Kleta zavist duševna je kuga,
bez krvi se trudno ona gasi;
hajd i vragu razlog da nađemo.
Pas i mačka, Turčin s Crnogorcem -
ne mire se do suđena danka.
Ova vražda niče na Kosovu;
nepravda je turska posijala,
crnogorska smjelost raspalila.
Prosta bila sataninu rodu
ćud opaka pod crnom haljinom,
al' Mlečići - crn im obraz bio -
što u vražjem kolu poigraše?
Đe su kletve, svetinja hristjanska,
te vezaše s vama od iskona
da su vječni vaši prijatelji?
Đe je krvca vaša prolivena
te u pomoć njinu prolivaste
za slobodu roda hristjanskoga?
Đe je ono prijateljstvo staro
te s prađedom mojim utvrdiše
Aleksijom Mihailovićem?*
Kako li se ljuto pothvaćaše
Franjo Molin, dužde od Mletakah,
da će ostat Mletke sa Rusijom
dokle traju pravi prijatelji.
Pogaziše danas prijateljstvo.
Gadi mi se, i nevolja mi je,
kad pogledam svojijem očima
što Duodo, Justinijan pišu.**
Ta ovo su pokršteni Turci:
gadno dišu, još gadnije pišu.
_______
* Viđi poslaničestvo Alberta Vimina od strane venecijanske dvoru ruskome,
tako isto i gramatu Aleksije Mihailovića, ruskoga cara, Franju Molinu,
duždu mletačkomu, pisano iz Smolenska 1764. godine mirobitija 23. dana
novembra mjeseca.
* * Prvi vicekonsul u Skadru, a drugi poslanik venecijanski u Carigradu.

JAVLENIJE DESETO

VOJVODA VUKSAN MILIĆ (Šćepanu)

Ja bih sada sve to mudrovanje,
iz dubine što je, da se baci,
da radimo - bez šta ne možemo.
Napišimo knjige na sve strane,
u sve naše dvadeset plemenah:
ko se nije nagna na Cetinju,
nek ustaje na noge lagane;
neka momci narede oružje,
barjaktari razviju barjake;
neka svako kreće na granicu
ka Ostrogu i ka Jednošima
i k zelenu Viru crmničkome;
neka svako stoji na oprezu,
jer nebojšu svagda vuk izije.

Spremaju pisma i poslanike u sva plemena
da svako ustaje i ide na rečena mjesta.

VOJVODA VUKSAN

Kako misliš ti sad, o Šćepane?
Ol' predvodit u boj Crnogorce?

ŠĆEPAN

Upravla bih vojskom uređenom,
ali gorskom upravljat ne znadem,
koja nema topa ni konjikah,
ni poznaje urednu komandu.

VOJVODA VUKSAN

Ako misliš na tome gledati,
to se u nas doživljeti neće, -
tome hoće velika prćija.
Pa i da je svašta što trebuje,
toga gore trpjeti ne mogu;
da smo šćeli mi na to čekati,
puške u boj mrčili ne bismo.

Zagrmješe topovi na sve deset gradovah turskijeh okolo Crne Gore
po stotina ujednom; razječaše se i ustresoše gore crnogorske,
znak da vojska turska ide jednako; grme, ne prestaju. Odvoji se
dvije stotine momčadi crnogorske u dva kola i počeše pjevati.
Sav narod okolo njih stade i sluša ih.

PRVO KOLO

Nek gromovi turski ore,
nek se gore s njima bore,
neka vraži prsne paka
i prekrije svijet mraka;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'editi.

DRUGO KOLO

Neka Osman zlobom diše,
neka ga je triput više;
kad je kod nas sloga sveta,
oholost će pasti kleta;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Nek se mnoštvom Turčin hvali,
neka cio svijet žari;
đe mišice upru naše,
legu u prah turske baše;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Nek se Stambol, Mletke vežu,
Mustafine orde sležu;
kad slobode potres čuju,
tad će znati što vjeruju;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Što se Turčin diga holi
kada krivo boga moli,
kad slobodu svetu ruži,
a tiranstvu slepom služi?
Što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Kada sinu naši mači,
razleć će se Turskom plači,
gostit će se gavranovi
turskim mesom i vukovi;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Ko će uzet naše slave
dok su naše zdravo glave?
Niko drugi, ni bog neće
kad sloboda naša kreće.
Što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Sloboda je ime divno,
za njom ljudsko srce kivno;
ko s njom umre, s njom se rodi,
našem bogu taj ugodi;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

PRVO KOLO

Hajdmo u boj svi pojući
stare naše spominjući,
kad je božja volja s nama
a sila nam u mišcama;
što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

DRUGO KOLO

Prsa naša nabrečaše
a mišice uzigraše,
ne dadu nam više stati -
u boj treba pohitati!
Što je bilo, to će biti -
Crnogorac pob'jediti.

Odoše svi narečena mjesta da dočekaju Turke,
a Šćepan se sakrije negđe ukraj.

DJEJSTVIJE DRUGO

JAVLENIJE PRVO

NA ČEVO

Pod šatorom Beglerbega rumeli-valisa.

Crnogorcima nestade fišeka; šalju tri poslanika Turcima u
okolu na Čevo da ako bi kako hitrinom vratili Turke natrag. A
poslanici su po imenu: iguman Teodosija Mrkojević, proto Jovan
Avramović Bjelica i Lazar Bogdanović Njeguš. Iguman jaše
Brnjaša Šćepanova. Sreta ih paša Šuvajlija i uvodi pod
seraskjerovim šatorom.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (umiljato)

Dobro jutro u gospodski šator!
Kako si nam i jesi li zdravo,
gospodine i gospodičiću?

Paša je Šuvajlija tolmač, daje znak poslanicima da pristupe
ruci Beglerbegovoj; oni neće. Beglerbeg, namršten, zalijek im
daje znak pozdrava glavom. Posjedaše poslanici bez pitanja, a
begovi i paše sve dube, samo što sjedi uz seraskjera Osman-paša,
vezir bosanski.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (pročim begovima i pašama)

Kako ste nam, ostala gospodo
u svijetu carstva najjačega?
Turci stoje kako smrznuti - niko ni u nos.

BEGLERBEG (važno)

Ej vi starci, što tražite ovde?
Kakva vas je nužda donijela?
Je l' izgovor lažne pokornosti?
- Dobro znadem vaše pokornosti.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Nije čudo, carska desna ruko,
da smo k tebi i popriđe došli.
Evo ima pet neđeljah danah
otkad si nam na prag kućnji pao,
a sve laža i kleto panjkanje
u tebe nas jeste omrazilo.
Davno bismo tebe pozdravili,
al' ne smjesmo - sramota je kriti;
pred tvojom se silom zemlja trese,
a kamoli šaka gorštakah -
ja mnim nam se rugati nećete.

BEGLERBEG (osmjehnuvši se)

A đe vam je vaš car, pričajte mi,
kojega ste skoro zacarili?
Treba da znam đe se on nalazi.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Nejma cara do jednoga cara, -
bog na nebu, a on je na zemlji;
a to nije do jedna budala,
pa svjetina luda zahučala
te ga ruži i proz usta plače.

BEGLERBEG

Ja ne pitam što je ni otkud je,
nego pitam đe se sad nalazi;
hoću da znam, krili al' ne krili.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Vrag će znati đe se on nalazi.
Kad je tvoja sila narinula,
sakrio se ka ćuk u plotinu,
ne znamo mu smrti ni života.

Beglerbeg dade znak rukom te izidu svi Turci ispod šatora.
Samo ostane vezir bosanski, Karaman-paša i paša Šuvajlija.

BEGLERBEG

Sve mi sada počisto pričajte:
što ste došli i rašta ste došli,
ne hoće se meni dangubiti.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Mi želimo priđe svega znati
smijemo li govorit slobodno,
jer visimo nogama u grobu,
ma se smrti jednako bojimo;
smrt je grka starcu ka đetetu.

BEGLERBEG

Kunem vi se kletvom najstrašnijom,
glavom mojom i bradom carevom,
sve slobodno zboriti možete
kako da ste među Crnogorce.
Ne bojte se glavi ni životu,
da proroka našeg opsujete
al' Mustafu, njegova posinka.

JAVLENIJE DRUGO

PAŠA ŠUVAJLIJA (poslanicima)

Božja vjera, tvrđa od kamena,
na svoj vrat sam vas ovdje doveo
i s vama sam vjeru uhvatio,
božju vjeru do sutra do podne,
da krvava boja ne činimo.
Boj će prestat, glavi se ne bojte
dokle moja skoči sa ramenah;
zdravo ću vas natrag prepratiti,
no zborite što vam srce žudi.

PROTO AVRAMOVIĆ

Mi smo došli s opšteg dogovora
seraskjeru od turske ordije
viđeti ga i pozdraviti ga,
i reći mu dvije-tri riječi.

OSMAN-PAŠA

Dobro ste se, pope, potežili
i dobar ste kolač donijeli
kad su samo dvije-tri riječi;
dobro ste se dogovorit mogli
da nam i taj kolač otpravite.
Hajde pričaj što će i to biti,
da vidimo i to čudo što je.

PROTO AVRAMOVIĆ

S dogovorom vojska crnogorska
nas otpravi u vašem okolu
poklonit se rumeli-valisu
i ostaloj njegovoj družini,
i ove vam izreći riječi:
da ste jači, da ste nadjačali;
svakolika vojska crnogorska
pripoznaje Mustafu sultana
najjačijem carem u svijetu.
Crnogorska usta jošt nikada
od Kosova ovo ne rekoše,
nego lanas javno izrekosmo.
Kako ovo na glas izustimo,
da vratite vojsku svukoliku
s Čeva ravna i s zelena Vira.
Ako l' vojsku odmah ne vratiste,
ni smo bili ni što govorili;
činićemo pogodbu s oružjem -
kud pretegne, nek radi što može.

Smiju se Turci.

OSMAN-PAŠA

Čudna posla što ste opravili!
Ja sam čisto znao i mislio
to će biti ali nešto takvo.
I sa tijem vi ste namislili
i u vašu pamet okrojili -
da vratite jednu silnu vojsku,
sto i dvadest hiljada Turakah,
da ne svrši što je naumila!
I sa tijem vi ste namislili
zaslijepit oči seraskjeru
i svijema nama drugijema?!
Smiješnoga posla i mišljenja!

PROTO AVRAMOVIĆ

Pa što misliš, bosanski vezire,
zar se tebi ovde malo čini?
Znadi poklon ovaj od koga je:
od onoga te se klanjat ne zna!
Prađed ti ga nije čuo nigda,
ni će ti ga čuti praunuče;
najsrećni si od svijeh Turakah,
ako znadeš ovo razumjeti.

JAVLENIJE TREĆE

BEGLERBEG

Bud'li misle za mir Crnogorci,
rašta k meni spremili nijesu
dvadest tridest svojijeh glavarah
o svačemu da pogovorimo,
da svačemu način učinimo?
Tad bih vojsku natrag povratio,
učinio sve što bi žuđeli;
tad bi stvari naoposlom pošle.

LAZO BOGDANOVIĆ

Sve jednako, čestiti veziru;
mislili su naši Crnogorci
da je dosta i u nas trojicu,
kako da su tridest otpravili.

BEGLERBEG

Crnogorče, ne biva jednako
kada nije ono što ja mišljah.
Hajde pođi među Crnogorce
i dovedi mene pod šatorom
poglavicah što najviše možeš,
ako šćednu - stotinu punanu.
A zadaj im božju vjeru tvrdu
da se ništa ne boje životu;
na ratu se, na miru rastali,
jednako ih mislim darovati,
darovat im crvene binjiše
od vr glave do zelene trave.

LAZO BOGDANOVIĆ

Hoću poći, a bojim se ljuto
jer se neće nakaniti doći,
ni ov'liko krvi pregaziti.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Što luduješ bez preše, Lazare?
A dovesti ni romice nećeš.

BEGLERBEG

Rašta dovest ni romice neće?
Ti si nešto gubav, kaluđere,
te ne želiš gasit, no žariti.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Sačuvaj me, bože, gubavila
al' sramotna kakva dvoličija.
Što bih žega kad želim gasiti?
No se bojim laže ka đavola,
osobeno pred takvim ljudima
te istinu kako glavu ljube.

BEGLERBEG

Kakve laže, što govoriš, bolan?
O laži se ovde ne snijeva.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Takve laže, čestiti vezire!
Pozvaćemo na dogovor k nama
poglavare vojske crnogorske;
svi će nam se tome podrugati;
doć ni jedan ni za vezu neće.
Kud će gore laže od ovake?

BEGLERBEG

Rašta ne bi na dogovor došli
a kad im se turska vjera dava
da će zdravo i doći i poći.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Tisuću im zadavali vjerah,
fajde nije - doć nikako neće.

BEGLERBEG

De mi kaži rašta doći neće.
Što sve jednu riječ pogovaraš?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Jer razloge cijele imaju
da nipošto ovamo ne dođu.
Najprvi je: što ti hoće oni
kada s nama sve svršiti možeš?
Pa je drugi, te razlog najjači:
sjećaju se stanka na Sitnicu
i sramotna posla Ćuprelića.
Da bi s svega što ti pričam došli,
doći im je zazor i sramota.
S ovoga ti nikad doći neće.

BEGLERBEG (kašljući se)

Što spominješ posa Ćuprelića -
za onda se onda poslovalo;
to ne valja danas poslovati,
to ne valja više spominjati.
Sramota je prošla sramotnjakom,
a o tome niko i ne sanja
osim tebe i druga tvojega.
Rašta oni ne bi smjeli doći
kad im davam vjeru najčistiju -
a priđe će sunce pomrčati
no se ova vjera okaljati -
kad im davam za jemca proroka,
koji raju predade Turcima
na amanet ka ostalu stoku.
Znadi dobro, stari kaluđere,
ne pomažu sve kuke za muke;
ne vraćam se silnovitom vojskom,
da bih znao đe ću poginuti,
dok ne vidim mojijem očima
lažicara toga prokletoga.

JAVLENIJE ČETVRTO

Odoše na ručak seraskjer i vezir bosanski zajedno, a poslanici
sa Šuvajlijom i Karaman-pašom pod njin šator na ručah. Ručaju,
ne zbore ništa. Dva kadije Bošnjaka poju uz tambure.

PRVI KADIJA

Blago tebi, Amzo barjaktare,
kad si prvi barjak razvijao
za proroka i za kuran njegov,
na poštenje kad izgubi glavu;
sad si prvi ridžal uz proroka.

DRUGI KADIJA

Be aferim, Amru seraskjere,
seraskjere sultana Omara,
kad zapali vlašku dangubicu*
i načini kuranu kaldrmu.
_______
* Aleksandrijsku biblioteku

PRVI KADIJA

Sulemane, Orkanovi sine,
krasna dara kojim nas obdari
kad nam dade ključa od Evrope!
Šta jošt čuda šćaše poraditi
da mlad nama s hata ne poleće,
te u kolu igraš s hurijama?

DRUGI KADIJA

O Murate, janičarska majko,
pod tobom se baše izlegoše,
ti satrije pod konjska kopita
dušmanina dinu najžešćega;
glavom plati od nevjerne ruke,
od nevjerne ruke Obilića.
Ne rodila kavurka takvoga!

PRVI KADIJA

Tamerlane, duša ti prokleta
što ugasi prorokovu munju*
i nasladi srce kavurima?
_______
* To jest, što pogubi Sulimana Bajazeta.

DRUGI KADIJA

Ej delijo, Muso čelebijo,
mnoge l' šćaše ocrnit vlahinje
da nam malo više poživova.

PRVI KADIJA

Muhamede, svečev imenjače,
sjedi svecu uz desno koljeno,
a ostavi nama baljumeza
kojim Stambol veliki poturči;
padiša si i car nad carima
kad ti jedre po suhu đemije,
kad tutunom okadi Sofiju.
Ti ćeš živjet dok Turčina traje,
priviđat se vlaškoj gatalici
do posljednjeg dana kijameta;
dao si im jade neizbrojne
i ugnao vodu u ušima.

DRUGI KADIJA

O Kanuni,* najviši sultane,
divno li te bješe pogledati
kad se turski Macarskom šetaše,
kad otkide lavu mačju glavu* *
i uvrsta vlahe pod Mohačem.
Al' zgriješi dinu naopako
jer pokvari tragu Osmanovu,
te ti udri nedać u haremu -
s Roksolane kuga na sultane.
_______
* Suliman zakonodatelj
** Ludoviku izrodu, kralju madžarskomu

JAVLENIJE PETO

Paša Šuvajlija kaže kadijama da
ne pjevaju; kadije odma odlaze.

KARAMAN-PAŠA (Lazu Bogdanoviću)

A đe vi je, kneže, sad patrika?
Krije li se i on sa tim carem,
al' je na glas među Crnogorce?

LAZO BOGDANOVIĆ

Ne krije se, a što bi se krio,
nego sjedi u manastir jedan
te se moli bogu po zakonu.
Zbilja, pašo, što se ogriješi,
te proćera glavu od zakona
i ostavi stado bez pastira,
a tolike opusti hramove?
U boga će ovo doplakati.
A što ti je on, starac, smetao?
Zla ni musi ne želi nikakva.

KARAMAN-PAŠA

Baš ste, kneže, i vi čudnovati:
zla ne želi! - To se vama čini.
Kad glas puče u naše krajeve
da car dođe među Crnogorce,
u narodu poče nešto plesti
i sanjati što biti ne može.
Odmaha ga ja k sebi pozovi
i kaži mu da se toga prođe -
da ne traži cara mimo cara,
da se prođe svakih dogovorah
dosim sa mnom, carevim većilom.
Ne hće ovo razumjet patrika,
no sve više počni ludovati,
dok najposlje otpremi kolače
lažicaru na polje Cetinje.
Svako voli sebe no drugoga:
ja ti odmah uhvati patriku
i spremi ga caru u Stambolu.
Car ga baci na nekakvu adu.
Padni raja plačem oko mene,
dosadi mi jutrom i večerom;
te ja spremi čestitu devletu,
i devlet mi povrati patriku.
Mišljah čisto, mojega mi dina,
e patrika pamet naučio.
Kad patrika luđi no je bio:
svijem putom iduć od Stambola
kojekakve lakrdije pričaj -
sve o tome caru lažavome.
Kad razumjeh što je i kako je,
da mi starac srećno ne umače,
pravo, kneže, hoćah ga podići,
da sa koca gleda put Cetinja.

LAZO BOGDANOVIĆ

Zli su Turci, pašo, bez lijeka.
Kuku tome od koga ste jači;
njemu dana ne sviće bijela,
no ste gori od kuge svakoje.

KARAMAN-PAŠA

Nije, kneže, tako mi kurana,
no patrika velika budala;
vidi divno, viđet ne umije
đe ga držim rukama za bradu,
vidi golu sablju pred očima;
živjet mu je dok je mene drago,
i opeta đetinski luduje.
Pa da vidi ikakve prilike,
ne bi čuda velikoga bilo;
no porašta sa sobom prevrnu,
svak će mu se čudit i rugati.

JAVLENIJE ŠESTO

Dolazi kafaz od seraskjera i poziva ih da k njemu idu. Odoše oba
paše i poslanici. Kod seraskjera niko nije do vezir bosanski.

BEGLERBEG

Jeste li se malo razabrali?
Ja sam kaza što meni trebuje
i bez šta se povratiti neću
ni za jedno blago na svijetu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Česa nije ni car jest ne može;
česa nije, može li se dati?
Dade li ga iko od vijeka?
Hoće li ga dati do vijeka?

BEGLERBEG

Može sila, kada dobro stegne,
učiniti da plače sušina.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

To je priča narodnja o Marku,
ali ko bi tome vjerovao?

BEGLERBEG

Slab vjerovat to ne može nikad,
nego silan to vjeruje čisto;
pred silom se svašto lako mrvi.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Božja sila svašto smrvit može
i dobiti ono česa nejma,
a ljudske su dosta sile slabe
u neznanju probiti putove
za iznaći ono česa nije.

BEGLERBEG

Kaluđere, to mi napominješ
da lažicar među vama nije.
Nije mene lako prevariti;
među vam' je, i naći ga hoću
da ću stati ovdje tri godine.
Sve ako će gore crnogorske
triput veće porast nebesima,
sakriti ga mojoj sili neće;
sva ako će ova silna vojska
u vaše se gore ukopati,
tri puta će druga viša doći
u pohode tome vašem caru.
Velika je volja sultanova:
što bog hoće, ono sultan hoće;
što li hoće i namisli sultan,
ono svijet i na silu hoće.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Pa da vam se taj čovjek i dade,
kakvu biste sreću zadobili?

BEGLERBEG

Ko me smije o tome pitati?
No ja hoću da mi se predade.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Kako će se dati česa nije?
A i da je, predat ti ga neće;
sve su sile mrtve i ništave
za onoga koji pravo misli,
te čast ljubi više nego glavu.

BEGLERBEG

To je tako! Što mi već zamećeš?
To si moga najpriđe kazati -
da možete, a dat ga nećete.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

To se znade, čestiti valisu,
da ga nikad oni dati neće.
Pa ko ima časti i obraza,
bi l' to mog-a ikad zaht'jevati
od naroda jednog slobodnoga?

Razljuti se Beglerbeg, počne turski psovati.
Svi ćute komat, niko ni u nos.

JAVLENIJE SEDMO

VEZIR BOSANSKI (protu Avramoviću)

Vjera i bog, pope, sijaseta!
Kako bi se ovaj belaj moga
o manjojzi trsit glavobolji?

PROTO AVRAMOVIĆ

Lako, pašo, da je vama drago:
od napasti da nam se prođete -
to je lijek ovoj glavobolji.

VEZIR BOSANSKI

Kada posa do ovoga dođe,
ne može se lako razmrsiti;
ali smo se dužni postarati
na nek' način prekinut poklaće.

PROTO AVRAMOVIĆ

Ja drugoga ne znadem načina
do ovoga te sam ti kazao.

VEZIR BOSANSKI

A ja znadem jedan dosta laki -
primite ga da se ne kajete.

PROTO AVRAMOVIĆ

Pričaj, pašo, je li i bog dao,
al' se čuvaj dobro besputice
jer je kod nas trudno i pretrudno
putom hodit, toli besputicom.

VEZIR BOSANSKI

Kada biste vi trojica šćeli
jošt trojicu četvoricu uzet,
otpremit se pravo put Stambola
radi glasa jednoga praznoga
kod devleta da nas opravdate,
da pokornost caru izručite,
da rečete er među vam nejma
toga vraga te se carom zove.
Seraskjer će vama dati pismo,
divno će vas u Stambol primiti,
s darovima kući povratiti.
Kako god im seraskjer napiše,
onako će s vama postupiti
jer ga devlet za svašto vjeruje,
ili pisa pravo ili krivo.

PROTO AVRAMOVIĆ

Zgodno si se smislio, vezire!
Kud bi više bruke i pogrde
na svijetu bijelome bilo
nego da se mi pet-šest starčinah
nevještijeh skitati krenemo?
Ta, vezire, carevi većile,
dosadni smo mi svojojzi kući,
toli da smo caru za divana;
nas je proša i divan i megdan.
Ostala je priča od starine,
s njom se svijet i danas uklinja,
malo ljepša no bi s nama bila:
pošli jednom jošt u stara doba
tri-četiri starca crnogorski
(u Crnu su Goru, mimo igđe,
prejevtini starci dozlaboga)
ka u tajstvo bosanskom veziru.
Veziru ih na divan izvedi,
ugosti ih s kafom na divanu;
oni popi kafu ka rakiju;
stani smijeh vezirske ridžale,
vražjemu se poslu začudili;
nesrećni se snebi Crnogorci.
Kad to viđi bosanski vezire,
zabolje ga neopitnost puka;
dobar bio, srca milostiva,
te on odmah pušti Crnogorce
na slobodu da se kući vrate.
A s nama bi još i gore bilo
kada bismo u Stambol otišli.

VEZIR BOSANSKI

U popa je jezik ka u zmije,
pop je punan svaki davorije,
k svačemu se umije primaći,
od svašta se umije odmaći,
svačemu se znade domisliti.
Deder, pope, domisli se sada
kako bismo i na koji način
ovo vražje kolo razmetnuli.

PROTO AVRAMOVIĆ

Ja ću pričat ako me pomogne,
a zato smo i mi sva trojica
uglavili jošte na Cetinju,
ako bi se do toga dognalo,
kako bi se ovo razvijalo.
Iguman ni pješice ne može,
te pojaši hata Šćepanova,
i ondjena divno uglavismo:
kad budemo kod gospode turske,
sve ćemo im po čistini kazat,
brnjaša im dati Šćepanova.
Tada će nam vjerovati Turci
i viđeti da Šćepana nejma
na viđelo nigđe da mi znamo.
Tijem ćemo zadovoljit Turke
i glavare od turske ordije.
Glas će pući u tursku ordiju:
cara nejma, no je pobjegao,
no mu evo debela brnjaša,
Turcima ga daju Crnogorci -
i cara bi ka brnjaša dali
da on nije nekud utekao.
To će silnu povratiti vojsku,
rat krvavi odmah prekinuti.

VEZIR BOSANSKI

A znadu li za to Crnogorci?

PROTO AVRAMOVIĆ

Ne, vezire, četvero mi postah.

VEZIR BOSANSKI

A da što bi rekli da to bude?

PROTO AVRAMOVIĆ

Mi smo lijek i tome iznašli:
kad nas počnu korit Crnogorci
ere smo im na obraz pljunuli,
mi ćemo im posa obrnuti:
da smo dobro bili darovani
od veljega paše seraskjera,
pa uzdarje da smo povratili,
darovali hata Šćepanova
valisovu jednome ridžalu,
pa na svoju Turci okrenuli,
kako im je od traga ostalo.
Crnogorci ako vjerovaše,
ta se posa o lakojzi svrši;
ako li nas vjerovat ne šćeše,
neka rade što je njima drago.

Smiju se tri paše, a i Beglerbeg se malo objehniva.

VEZIR BOSANSKI

Musafa mi i moga kurana,
u popovoj glavi ima soli.
Ta se vaša meni dopanula;
iz nje čisto vidim i vjerujem
da za onu ne znate budalu,
no je glavom u bestrv uteka.
Na tome se može prekinuti.
Rašta ćemo razbijati glavu
o stijeni ovoj krvavojzi?
Ali eto rumeli-valisa -
on je glava i vojsci i nama,
on umije svašto razumjeti;
neka čini što za bolje nađe,
mi smo dužni slušat i mučati.

JAVLENIJE OSMO

BEGLERBEG

Ta ne ide pravcem nikakvijem,
tu ja vidim dvostrukost veliku
i hitrinu mudro zapletenu.
Taj kaluđer pun je licemjerstva,
među Turke Al-Aknas ne treba,*
javno dinu da pljuje u bradu.
Što bi bila jedna silna vojska,
što bi bila i što bi važila
jedna sila koju na boj vode,
jedan vezir a četiri paše
i beglerbeg rumeli-valesi,
desna ruka dina i padiše;
što bi bila i što bi važila
kada bi je takve malenkosti
mogle vratit i zadovoljiti?
Čim ćemo se pokazat Turcima,
od kojijeh cio svijet trepti?
Čim ćemo se pokazat svijetu?
Čim ćemo se pokazat devletu?
S jednom starom bagljavom kljusinom?
Razberite, Turci, što zborite,
rašta se je ova sila slegla
i potresla Turska do Stambola.
Rad toga li što vi govorite?
Nije, nije, nego cara traži,
prav li bio ili lažav bio;
ova sila ono ime traži
da ga satre i da ga ukine,
i da ovu šaku odmetnikah
al' istraži ali je izvede
na put pravi - na šerijat carski,
unaprijed da sanjat ne smiju
o drugome caru do jednome,
koji drži svijet u rukama...
_______
* Krasnorječivi licemjer (u Alkoranu)

Ište jaje te mu ga donosi sluga.

Kako jajce ovo što ja držim -
da mu dođe u sultansku glavu -
sa pomoćom turskoga alaha
može bacit svijet da mu prsne,
ka ja što ću ovo jajce bacit.

Baci ijetko jaje na vrata od šatora. Gledaju Turci
pred sobom, stide se ludosti.

I vjerujte što vi danas kažem:
al' ću carsku volju ispuniti,
ali ove gore prevratiti,
da se na nos u more pobiju.

Ćute dugo.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (lagano)

Ko sad smije usta rasklopiti?
Cara tražiš đe mu strva nije;
misliš narod cio istražiti,
a u more prevratiti gore.
Smijem zborit, vjera mi je data -
sve su ovo stvari nemoguće.

BEGLERBEG

Strašna voda kada uzbijesni,
kad nadvisi najvišu brežinu,
prevali je i pustoš učini.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ali ko je vodu od vijeka,
prinudio da uz brdo teče?

BEGLERBEG

Stambol znade mnogu majstoriju:
da u njemu vidiš, kaluđere,
koje čudo imade ključevah
koji skaču u vis k nebesima!

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Pođešto sam i ja toga gleda
te je božja ruka načinila
(a ljudska je slaba sprama božje),
al' nikada ljudska majstorija
izvest ključa da joj skače neće
više naše gore ponosite,
koja drži glavu nad oblakom.

BEGLERBEG

Ti sve nešto, kao nehotice,
ove gore dižeš u oblake.
Ja se čudim, tako mi ćitapa,
s oba oka kad viđu slijepca.
A vidiš li, bolan, kaluđere,
ovdje mjesta ni življenja nejma
za čovjeka, nako za đavola.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ako nije mjesta za živjenje,
a ono je mjesta za pričanje;
pričanje je duši poslastica
ka tijelu vaše gurabije,
pa jošt kakvo te kakvo pričanje
iz koga će naša pokoljenja
vječnu silu duševnu sisati.

BEGLERBEG

Kud god kreneš, jednim tragom ideš.
De, tako ti tvoje crne vjere,
ništa nemoj okolišat tako,
nego pričaj što na srcu imaš,
da ne rečeš, kad od mene pođeš,
jer nijesi smio govoriti.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Smiješna je vjera u jačega;
nejačega uvjerit je trudno,
no sve strepi, jezik mu se mrzne.

BEGLERBEG

Vjeruj vjeri koja se ne lomi,
koja zemlju s nebesima veže.
Ta na krmskoj koži ne klanjao,
ta na sveti incil ne pljunuo, -
slobodno me mož u oči ružit
da ti hile pomisliti neću.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Kad se smije, imam što zboriti.
Ja te pitam što si doša ovdje
i dovuka ovoliku silu.

BEGLERBEG

Cio svijet bogu prinadleži,
a bog ga je silni darovao
svojoj sjenki i svom namjesniku,
pravosudnom kalifu Mustafi;
pa po božjoj i sultanskoj volji
diga sam se da bez traga gonim
protivnike mojega padiše.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Pa što valja jednome čovjeku
ovoliki svijet? Što mu treba
kad bi mu ga bog i ljudi dali?

BEGLERBEG

Ti nijesi dobro razumio:
bog mu dade i svijet i ljude,
pa da radi s njima što sam hoće.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

No razmisli, čestiti vezire,
je l' moguće, je li ikad bilo
jedan čovjek da svijetom vlada?
U stotinu da piše kuranah,
to ne može te ne može biti.

BEGLERBEG

Kaluđere, i ti indžil znadeš:
sve je bogu lako uraditi.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Znadem i ja nešto u indžilu;
da ga nikad gledao nijesam,
- bog je meni oči darovao
te sa njima vidim što su ljudi:
sve naliče čovjek na čovjeka,
al' čovjeka ka planine nejma.

BEGLERBEG

Nejma čojka koliko planine,
ali nejma, tako mi musafa,
kaluđera ka tebe bezbožna.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ja nijesam, bog mi ne sudio,
beglerbeže, nipošto bezbožan,
nego imam oči za gledanje;
svijeća mi božja pred očima,
te razbiram bijelu svjetinu
i ne držim crno za bijelo.

BEGLERBEG (grohotom se nasmije)

To su Turci te ti kažeš crno,
a bijelo - to su Crnogorci!
A može li đavo sa dno pakla
crnji biti nego Crnogorci?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ja te molim, čestiti vezire,
da mi kažeš čisto i prijeko
poradšta su oni tako crni.

BEGLERBEG

Kazaću ti odmah, kaluđere.
Svagdašnji su oni nevjernici
i hajduci, da im para nejma;
s njine zloće i njine nevjere
Karadag im nazva zemlju njinu
pokoritelj Grkah i Stambola,
sultan silni, kome nejma para.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Rad toga su oni nevjernici
jer vjeruju što je njima drago,
a ne ono što je drugom drago.
Na hajduštvo i sva opačila
Turci su im učitelji bili.
Crnogorska ovo je krivica
rašta jesu nepokorne ćudi,
rašta ljube ka dušu slobodu,
rašta joj se uvijek klanjaju.

BEGLERBEG

Rašta joj se uvijek klanjaju?
Zar nijesu nikad, kaluđere,
Crnogorci pokoreni bili?
Zar nikada nije turska vojska
Crnu Goru pod noge metala?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ne.

BEGLERBEG (hitajući)

Kako nije, bolan, kaluđere?
A evo si počeo šarati.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ne bi nikad otka ljudi pamte
Crna Gora sasvim pokorena.

BEGLERBEG

Ama Turci preko nje gaziše.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Bivalo je i to dva-tri puta,
nego evo kako, beglerbeže:
vrag unesi sablju među njima,
razluči se krvava plemena,
među sobom zametni bojeve,
pa u onu krvavu pomamu
jedna strana združi se s Turcima,
te prevali preko Gore Crne
hitajući što se brže može,
nego i to s potom krvavijem.
Ali nejma sile na svijetu,
kad je sloga među Crnogorce,
nejma sile, nit je dosad bilo,
da pokori lomnu Crnu Goru
svukoliku, s mora na Moraču.

BEGLERBEG

Bog jošt sile na svijet ne dade
koju sila viša ne satrije,
pa još sila srećnjega Osmana,
pred kojom se svašto samo tare.
Porašta su jedni Crnogorci,
kako kažeš, tako nepobjedni?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Radi kršna njihova predjela,
rad ćeškote njinijeh klanacah,
radi toga što su uvjereni
da ih niko predobit ne može,
radi toga što veselo snose
sve tegote rata užasnoga,
radi toga što su priviknuli
rat voditi svakim neprestano, -
najviše su stoga nepobjedni
jer su sobom rođeni vojnici,
jer se smrću smiju i rugaju.

BEGLERBEG

Sve su ovo smiješni razlozi,
s kojima se svak podrugat može.
Zar nijesu Crnogorci ljudi
ka ostali narod po svijetu?
Zar već nejma gorah u svijetu,
no su same gore crnogorske?
E da znadeš, bolan, kaluđere,
koliko je gorah u svijetu,
al' pred jačim trese ih groznica.
Zar njih muke saprijet ne mogu?
Zar njih rane svladati ne mogu?
Krv je jedna, a tijelo jedno;
mi ćemo se za ćud pobrižiti.
Skoro ću ti kazat, kaluđere,
mogu li se oni pokoriti;
naskoro će znati Crnogorci
đe strah leži, kakva mu je mati.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Može biti svašta na svijetu,
zareći se ni od šta ne treba;
al' pomisli, čestiti valisu;
evo ima pet neđeljah danah
ka si s vojskom ovdena panuo;
dan najprvi đe si boj počeo,
krok naprijed nijesi šenuo,
no su boji i strašna kreševa
pet neđeljah sve na jednom mjestu,
krajem Čeva i kraj Velestova
i srijedom crmničke nahije.
Tvoje sile strašno urišaju,
Crnogorci ne puštaju klance;
lješinama drumi zarastoše,
a vojnike muke raspadoše.
No te kumim hljebom carevijem,
tvojom sabljom i tvojijem hatom,
miči mi se s mojega ognjišta
bez debele tvoje pogibije.

BEGLERBEG

Ima dosta muke, kaluđere,
nego slabi mora pokleknuti.
Pred velikom silom Osmanovom
Istok pade, a Zapad se trese;
od našega silnoga udarca
kakva ljudska padoše strašila!
Da ih počnem brojit, kaluđere,
bi ti kosa naviše porasla.
Za tebe su samo male stvari
što na Crnu Goru nalikuju.
Za Kirid si i za Kibris čuo:
ovdjena su vile i vještice
i kavurske nikle gatalice;
ovo bješe kavurska svetinja
spram koje se sve sedam kraljevah
i gospoda sedam kraljevinah
bez prestanka jednako kršćahu.
Al' kad naša silna vojska krenu
da osvoji dvije ade vlaške,
svi se kralji natrag povukoše
kako spuži u svojim korama;
što šćedoše, Turci učiniše.
Rodos bješe na glas ispanuo,
bješe ćaba vlaškijeh delijah;
tu se hazne sve sedam kraljevah
sasipahu sa svakoje strane,
samo da se održi Turcima.
Jesi l' čuo, stari kaluđere,
kako smo im božić čestitali?
Kada stvari ovakve bivaju
pri pomoći sve sedam kraljevah,
što će Gora Crna opraviti,
koju niko ne zna ni pomaže?
Sad vam ni bog pomoći ne može
kad su na vas Turci i Mlečići,
nako ćete u nebo skakati.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Bog je nama svagda pomogao,
tvrda volja i mišice naše -
druge nama ne treba pomoći;
bog nas znade, a mi sebe znamo,
više nama ne treba poznanstva.

JAVLENIJE DEVETO

Donose sluge kafu.

KARAMAN-PAŠA (k Lazu Bogdanoviću)

Veliko je ovo čudo, kneže;
Crnogorci nikud ne izlaze
u svijetu iz ovijeh gorah.

LAZO BOGDANOVIĆ

Sasvim malo, pašo Karamane,
jer su svojim privikli gorama;
i kako se od njih poudalje,
čini im se da se izgubiše.

KARAMAN-PAŠA

A znadu li štogod o svijetu?
Ali misle da je cio svijet
sabio se u njihove gore?

LAZO BOGDANOVIĆ

Što je bolje, pašo, i da znadu?
Znavanje je kome treba dobro,
zlo veliko onom kom ne treba.

JAVLENIJE DESETO

Beglerbeg doziva jednoga kadiju bosanskoga i kaže mu da pročita
tituo sultanov poslanicima; kadija donosi tituo.

KADIJA (čita)

Ja sam sultan Mustafa emir, brat sunca a rođak mjeseca, služitelj carstvah i oblastih najslavnih i stranah i gradovah najsrećnih, koji služe kiblom svijetu i velikim žertvenikom rodu čovječeskome, a imeno Meke dostopoštene, Medine znamenite, Jerusalima svetoga, u kojemu se zaključaje sveštena ograda mečita Alaksa*; gospodar od tri velike stolice koje su predmet zavisti svijeh carevah zemnih, a imeno Stambola, Jedrene i Bruse; gospodar zemnoga raja Sirije, Misira jedinstvenoga i nesravnenoga, sve Arapske, Afrike, Barka, Kairevana, Haleba i Raka, arapskoga i persinskoga, Lase, Dileta, Raka, Mosula, Šersola, Dijarbekra, Sulkadriža, Erzeruma, Sivasa, Adne, Karamana, Vana, Mavritanije, Abisinije,Tunisa i oba Tripolja, Cipra, Rodosa, Kandije, Morije, mora Bijeloga i mora Crnoga sa njinima ostrvima i bregovima, od oblastih Anadolije i Rumelije, Bagdata, žilišta blagodenstvija, zemlje Kurdske i Grčke, Turske i Tatarije, Čerkeske i Kabardije, Gruzije i Dešt-Kančaka i svih gradovah i pokoljenijah zavisećih od Tatarije, od sve Bosne, Biograda - doma svete vojne, Srbije sa svim njenim gradovima i kulama, sve Arbanije, Karavlaške i Karabogdanske s njinim putovima i gradovima; ja imperator nad imperatorima, razdavatelj zemnih prestolah; osjenka božja nad objema častima svijeta; ja pravosudni padišah, pobjedonosni šeginšah od beščislenih mjestah i gradovah, sultan sin sultanov, hakan sin hakanov, sultan Mustafa sin hanov, sin sultana Ahmeta hana, sina sultana Muhameda hana; ja šah kojega je diploma na vrhovnu vlast potpisata blistatelnim imenom obladatelja od dva dijela svijeta, i kojega je halifska patenta ukrašena velikoljepnim titulom obladatelja od dva mora.
_______
* Hrama Solomunova

BEGLERBEG

Igumane, ču li ovu pjesmu?
Kako ti se sa ušima slaže?
Ti nijesi dosle čisto znao
šta je čuda padiši u torbu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ni sam znao, niti marim znati;
dosta mi je znati što je nužno,
a ostavit takve besposlice.

BEGLERBEG

Danu zbilja, nemoj ništa mrdat,
no nam pričaj ka ti se dopada
ovaj titul našega sultana;
naliči li na onoga cara
koji sjedi suncu na istoku
i bruka se svijem kraljevima?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Taj tituo ka mi se dopada?
Ka najviša ludost na svijetu:
kud će viša bruka i pogrda
za sultana i za podane mu?
U njem čovjek lako viđet može
da je slijep car sa svijem carstvom.
Bi li čovjek koji je pri sebi
dao sebe ovako ružiti?

BEGLERBEG

Ko je slijep, jedan pustinjače?!
Car najjači može l' slijep biti,
kojemu su oči ka dva sunca,
a još dalje no dva sunca vide?
Pa u oba da je slijep oka,
ko bi smio reći da je slijep?
Kakva zlobna da poriču usta
pravosudne islamske kalife,
kojijema kuran dopuštava
svašto činit što im srce žudi?!
Zlo i dobro - sve im jedno biva,
zlo njihovo bog za dobro prima;
bog je njima to dopušta samim
sve za hajter staroga adžije,
velikoga našega proroka,
koji zemlju darova Turcima,
a za Turke otvori nebesa.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Kako koja, tako svaka gora.
I budale mnoge to vjeruju
da je došlo s neba dopuštenje
sultanima da brat brata kolje,
otac sina, a sin oca guši,
te je saraj posta mučilištem
samom sebi, svakom koga može,
te mu provre na sedmoro vratah
krv đetinska i krv mučiteljska.
E to kaže, čestiti valisu,
što je vaša vjera naopaka.

Beglerbeg skoči kao pomamjen brže bolje da ih sva tri posiječe;
već su dželati pale povadili. Viču Turci kao bijesni na igumana.

JAVLENIJE JEDANAESTO

PAŠA ŠUVAJLIJA (klečeći na koljena)

Aman malo, čestiti valisu!
Kamo božje vjere što davasmo?
Njih ako ćeš izgubit trojicu,
udri mene - oprašćam ti glavu.
Što će reći vojske obadvije;
što učini paša Šuvajlija.
Svako će mi na obraz pljunuti.

BEGLERBEG

Što budališ, jedna Bošnjačino,
da li čuo ušima nijesi?
Opsova nam vjeru i proroka,
a opsova kuran i sultana
u sredinu ov'like ordije,
a upravo nama u očima.
Što će reći sva naša ordija
kad začuje ovo pogrđenje?
Pomrzjet će listom nas glavare
ako glavom ne plate kauri.

PAŠA ŠUVAJLIJA

Ne izgubi, pašo seraskjere!
Na što ćemo poganiti ruke?
Na tri starca te su ka tri ovce.
Da su mlađi, branio ti ne bih -
da se drugi nauče zboriti,
budi ondje đe su jači Turci.

Sa mnogo muke i truda odmoli ih paša Šuvajlija, te ih seraskjer
ne posiječe; poprati ih obratno otkuda su i došla. A Brnjaš
Šćepanov ostane svezan kod šatora Šuvajlina, pokazujući se i
poslanici i paša da su ga svrgli s uma.

DJEJSTVIJE TREĆE

JAVLENIJE PRVO

NA CETINjU

Po razbiću Turakah patrijarh pećki, vladika Sava, vladika
Arsenije i iguman Teodosija poslije službe božje čine
blagodarenije bogu za pobjedu nad Turcima. Izlaze među narodom, koji
neprestano sa svake strane vrvi k Cetinju, blagoslovjaju narod.

VLADIKA SAVA (k narodu)

Sva junaštva vaša od Kosova,
s kojima se gore ove diče,
svekolike borbe nečuvene
za slobodu i za ime srpsko
koje pamti naša Gora Crna,
sve pohvale te dosle imaste,
sve okite vještijeh guslarah
i sve ono što se izreć može
za pohvalu pravome viteštvu -
sve vi ovo danas nadvisiste.
Je l' višega čuda ikad bilo
otkad pade svijet na svijetu?
O gospodi, slava tvojoj sili
i desnici tvojoj svemogućoj,
te pritjeca na pomoć vjernima
kad im padne sila i nadežda.

PATRIJARH (kao lud odradosti)

Crkva živi nad vjernim narodom,
narod živi u božojzi crkvi.
A crkva je božja prevelika:
njenom svodu kraj se nać ne može;
a pod svodom nigđe stupca nema.
A vjernoga naroda je malo
koji ide po ćudi gospodu:
nit je šaka nit je puna kapa, -
upravo bi pregrst napunio,
ali ga je dosta za čudesa
sa pomoću boga i slobode.
Aliluja! Aliluja!

Pada patrijarh u nesvijest. Narod se nad njim kupi.
Nekoga žali, neko se čudi što mu se dogodi.

JAVLENIJE DRUGO

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Puštite ga starca nek počine.
Ništa mu se bojati nemojte:
radost mu je dušu nadjačala,
bacila ga sanku u naručje.
Divna sanka koji ga pokriva,
a punan je božje blagodati,
slatke mečte i snovidjenija.
Više će mu starini valjati
ovaj časak medenog odiha
no njegovih sedamdeset ljetah.
On je sada na svetu stolicu
u prestonu lavru Nemanjića,
gleda cvijet srpski za Dušanom
đe se vraća s pobjedom k Prizrenu;
sad se topi u himne viteške
kojim Srpstvo negda grmijaše.

VLADIKA SAVA (smijući se)

Kod tebe je svašta, igumane.
Hajde smisli da radosti ovoj
učinimo nekakvo veselje,
no veselje novo, nečuveno.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ja ga činim od juče od podne,
sve ga činim, nigda ne prestajem:
u crkvi se odrijeh pojući,
pa iz crkve onaj čas u kolu.
Pjevam, igram, ka da sam najmlađi,
bacam kapu uvis k nebesima,
veselim se iz petnije žilah
već ne mogu bolje nikojako.
A da imam sile i da mogu,
bih, vladiko, odmah učinio
da sve ove gore zaigraju,
i u hora da ni se okreću.

VLADIKA SAVA

A vidiš li čudo, igumane,
poslje ove sreće nečuvene
Crnogorci ka su ravnodušni?
Na njima se malo što poznaje,
no spokojno puše i govore
ka da posla nijesu velika
ni očima nigđe vidijeli,
a toli ga rukama svršili.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Da l' običaj nije među njima
da se niko hvaliti ne smije?
Ko se hvali, taj sam sebe kvari;
hvališe su kod njih popljuvani.
Običaj je svagda crnogorski:
nit se hvalit ni klonuti duhom,
u mukama najvećim pjevati,
smrtne rane prenosit bez suze.

JAVLENIJE TREĆE

Dohode arhiđakon Petar (sveti Petar), vojvoda Drago Vukotić,
vojvoda Vuksan Milić, serdar Jovo Petrović, proto Žutković,
Pero Vukotin Martinović, serdar Jovo Đurašković i za njima
mnogo Crnogoracah (i mnoge Crnogorke ćeraju ranjene na konje,
tuže za pogipšima, i od radosti pjevaju). Gotovo svaki na konja
jaše. Patrijarh se osvijesti. Oni razjahaše konje te pristupaju
patrijarhu i vladici. Arhiđakon Petar dava tri hata i šator
seraskjerov vladici Savi na dar od Crnogoracah, a jednoga hata
patrijarhu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ah, za boga, pričajte mi, braćo,
je li kogod od vas pretekao
od srećnega dana suđenoga,
od poloma sile pesijanske,
jer ne mogu živjet od nečesa
dokle znadem što je i kako je.

VOJVODA DRAGO

Ko bi ovde doša, igumane,
da nas dosta i preteklo nije?
Niti smo se jedanak rodili,
niti ćemo jedanak umrijet,
no se redom rađa i umire.
Kažu - nejma smrti bez suđenja,
ma je lako i suđenju doći
đe se smute onakve gomile.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ne zameći, zbiljski, vojevodo,
jer iz kože živi poskakasmo,
no nam kaži za svu pogibiju:
kolika su mrtva i ranjena
od malene vojske crnogorske?

VOJVODA DRAGO

Nije stvarih bilo, igumane,
pogibe nam dvjesta trista drugah,
pet stotina ima ranjenijeh;
to je ništa, kakva muka bješe.
Jednom mišljah, kunem ti se glavom,
da piličnik od nas ne ostade
kakva sila bješe u Turčina;
nas ne bješe no tridest stotinah.
Mišljah čisto, babove mi duše,
da se Turci goveđu prometnu,
da ih s mjesta ne bismo šenuli.
Ko će ka bog? Da mu je za slavu!
Tek na Turke zorom udarismo,
bog im zeca u srce ućera.
I što ću ti pričat, igumane,
nikad Srbi, otkad sebe pamte,
jošt toliko mesa od Turčina
ne vidješe na jednu poljanu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Možete li znati, vojevoda,
koliko je pogiblo Turakah
sadno Čeva do navrh Jednoša.

VOJVODA DRAGO

Broje ljudi u svu Crnu Goru
da imade po oke pameti,
a u tebe toliko samoga.
I da ti je imati ovacah
koliko je pogiblo Turakah
sadno Čeva do navrh Jednošah,
niti bi ih moga prebrojiti,
niti bi im moga broja znati.

JAVLENIJE ČETVRTO

Dohode glavari crnički i oni koji su bili na granicu protivu
Mlečića, a pričaju kako je grom udario u obje vojske, tursku i
mletačku, koje nije mnogo bilo, i kako su Crničani posjekli
Turke.

VLADIKA SAVA

Bože dragi, sreće nečujene!
Ko bi u snu moga pomisliti
da će ova doživjet čudesa?
Sada oči najprostije vide
da je ovo krvavo gnijezdo
bogu drago i bogom branimo
kad za njega gromovima tuče.
Ta ovo je narod jedinstveni!

VOJVODA DRAGO

To se znade, naš vladiko sveti,
iz nesreće sreća se izleže,
kukanje je mati pjesne divne;
iz oblakah dima stravičnoga
sreća udri na junačka krila;
ko vječito hoće da živuje,
mučenik je ovoga svijeta.
Kaži što bi, zbilja, Crnogorci,
stiješnjeni vragom i đavolom,
da krvljenjem i strašnim žertvama
ne živuju i ne broje dane.
Trgovine nikakve ne vode,
nit je znadu niti je imadu;
njina plodna polja i prodoli
na potrk su pesijanskoj sili -
šteti njina žita i sijena;
zanatlije nikakvi nijesu.
Razmisli se može li ikako
Crnogorac drugojači biti
i ostati pravim Crnogorcem.
Da gorimo svijećom, zaludu -
ispravit se nikad ne možemo
vragu prave vjere i slobode,
no udrimo dok je od nas traga
dušmanina slobode junačke.
Ko pogine, poginuće slavno;
ko ostane, ostati će slavno;
a bogu je žertva najmilija
potok krvi kad provre tiranske.

JAVLENIJE PETO

Dohodi Šćepan iz Građanah (pleme), iz kuće Kneževića, u koju
se bio sakrio kako su Turcido na Čevo prodrli. Primaju ga, ali
s manjim ushićenjem.

ŠĆEPA (klanjajući se na sve strane narodu)

Pomozi bog, junački narode,
pomože ti danas mimo ikad.
Ja sam krivac pred bogom i tobom
jer podigoh kulu do oblakah,
na nju strašne navukoh gromove;
ja sam krivac, o narode vjerni,
jer u tvoje ne stadoh redove
da pod svojom padnem veličinom,
al' sa slavom da na njoj ostanem;
no potonja pamet ne pomaže.
S đetinstva sam u dvoru podnjivljen;
razblažena i mlakava duša
strepi grdno od rata krvava.
Što ću kriti? Kada vidjeh Turke
i njihovu silu kolika je,
tad pomislih čisto u pameti
da im u vas ni predručak nije,
te se sakrih u tvrde Građane
ne bi l' kako ja jedan preteka,
vašu slavu da kažem svijetu
da se ona s vama ne pogrebe.
Kriv sam, znadem, al' se opet gordim
što sam uzrok ja ove pobjede,
što sam uzrok današnjega pira,
što povodom mojijem srećnijem
almaz se je najljepši pridao
u vijencu sokolova gn'jezda.
Ovim ću se uvijek gorditi;
spram ovoga sve moje pogreške
malene su, vidjet se ne mogu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (krsteći se)

Kri se od nas, prokleti demone,
bog ti majku ubio opaku!
Čujete li, ako boga znate,
bezočnoga ovoga obraza
u što ti je oči ukovao;
ne znade se pokriti sramotom,
opeta se za cara nameće -
đavo svoju pjesmu ne ostavlja.
Čujete li ka je razgranao?
Okoliši tamo i ovamo,
dok najposlje sve u svoju torbu.
Ja se stidim njegove sramote
i grdnijeh lažah i pletenja,
a on za to glave ne obraća,
nego su mu kada hora došla
da iznova o pogrdi radi.
Čuj, Šćepane, što ti hoću reći:
ti jošt misliš da te ne poznamo;
cijeli te narod već poznaje;
dosta si nas drža za budale.
No vrat lomi kud te oči vode
da podrugu sa nama ne zbijaš;
nosi sobom to ime veliko,
nama ono ništa ne trebuje,
nejmamo ga kuda kamo đesti.
Kolač velji u malenu torbu
stat ne može dok ne prsne torba.
Muke s muke i zovu se muke,
zlo budala najgora uradi;
stotine se glavah pametnijeh
znojem peru dok dobro urade.
Ti se sakri kako nazre muku,
no narodu ne bješe skrivanja;
no da muci vrha glave dođe,
al' da mu se ugasi svijeća.
No hajd' s vragom otkud si došao
dok nijesi što tražiš našao.

Plače Šćepan kako mlado dijete, pada na koljena i moli narod da
ga ubiju govoreći: "Voli sam od vaše ruke umrijeti nego se s ovim
imenom po svijetu skitati". Ispravlja ga i tješi ga pop Andrija
Đurašković i brani od Teodosija Mrkojevića.

POP ANDRIJA

Nemoj tako, oče igumane,
sramota je i teška grehota
na ovakvo narodnje veselje
ucvijelit najgoru sirotu,
a kamoli jednoga čovjeka
te je našim bio poglavarom;
činio je sve što je mogao,
a što nije mogao činiti,
za to ne kriv bogu ni narodu.
- Al' se caru ne valja strašiti.
- Pod krunama ima strašljivicah,
u prnjama ima vitezovah.
On sad druge ne ima krivice
nako što je srca plašljivoga,
a to nije njegova krivica,
nego ga je bog takvoga dao.
Pa pomisli, oče igumane,
kako god je dosad poslovao,
u svašto je za nas srećan bio:
sud postavi u zemlju besudnu,
njegov posa i ovo uradi,
te ovaku slavu zadobismo.
Čuj, narode, što ću sada reći:
dosada sam čisto dvoumio,
a sad viđu objema očima
da je glavom care, kako kaže.
Bi li ikad Otmanović silni
onoliku silu otpravio
na česovu lažu i skitača
da car ruski nije među nama,
da je nije na njega spremio?
Svjedoči li čisto Otmanović
koga danas među se imamo?
Držimo ga, ne nagrdimo se.
A čega se bojati imamo?
Neka čete sve naimi svoje
car satana u cara Mustafe, -
kad se ovoj sili oprijesmo,
bojati se nejmamo nikoga.
A gdje Turci omaste poljanu
i ostave onoliko mesa,
zasada se neće povratiti
na krvava ona razbojišta.
No držite, a imate koga,
nek vi slava ide po svijetu
i da vi se do poslijed priča.

NAROD (iz glasa)

Držaćemo, a car je, vidimo.
Nek stostruke padnu na nas muke,
puštati ga ni izdat nećemo
dok sve naše sile izlomimo.

JAVLENIJE ŠESTO

Izlaze glavari na stranu i vode Šćepana među sobom.

ŠĆEPAN (glavarima)

Mrković je jedan čovjek vrli:
narod mu je duša i tijelo,
gotov se je svagda žertvovati
za narodnu polzu i napredak.
Što me goni, čudit mu se nije;
ono nije zloba ničesova,
no uklanja narod od oluje.
Uvažavam iskrenost njegovu,
i zbog iste ja mu sve opraštam.
U mene je srce milostivo
i želim se s njime pomiriti.
Rad nijesam - bog mi ne sudio-
da na mene štogod starac sumja
zlobe sjeme da u srcu nosim.

Glavari skoče na noge, skinu kape i svi mu zahvale na njegovom
carskom velikodušiju, i odu tri četiri po Mrkojevića te ga
dovedu Šćepanu i pročima.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Što hoćete, zemaljski glavari,
što se starcem jednijem brukate?
Dajbudi vi ja ne trebam ništa.

VOJVODA NIKO

Nikad nam se bolji ne rodio!
Treba si nam i trebaćeš dok si.
Zvali smo te svi iz dogovora
kao oca da te svi molimo
da se smiriš, igumne, s Šćepanom;
vaša raspra nama mila nije.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Umiren sam sa svakim, duše mi.
Zar se Šćepan prepao od mene
da mu carsku krunu ne ugrabim?
Ko šubaru nositi ne može,
njemu ništa kruna ne trebuje.

VOJVODA NIKO

Nije, oče, ni Šćepan takovi
da o tebi štogod hudo misli,
no se s tobom želi pomiriti.
On je čovjek srca milostiva,
veljedušan, roda velikoga;
on neslogu mrzi ka đavola;
on se manji i od mrava čini,
ne da niko da ga carem zove;
sam je svoje ime unizio
i nazva se Šćepanom Malijem;
zasvijet ga niko već inače
zvat ne smije do Šćepane Mali.
Kud će duše na sv'jet poštenije?
Nego, oče, svi ti se molimo:
poljubi se i pomiri s njime;
on to želi, a mi svi želimo.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (smijući se)

Svak pred bogom samrtno griješi
ko bi ikad htio i smislio
vas ispravit s vaše naklonosti,
kada vam je sreća al' nesreća
sa razlogom nekakvim obruči;
teže vas je sa njom razdvojiti
no ustavit mutnu potočinu
koja sebe lomi provalama.
Što ću jezik badava tupiti?
Mir bez rati stvar je od podruge.
Mene Šćepan divno razumije,
a ja njega jošt bolje poznavam.
Vi ne date sedlat ni uzdati,
pravda vi je što je vama drago.
Ko je ikad na svijet dočeka
a od đece jedne raspuštene
štogod drugo do vječite muke?
Teško tome ko o vama briži.
Kamo Šćepan da se poljubimo,
pa ga eto, i čestit vi bio!

Diže se Šćepan te se poljubi s Mrkojevićem. Velika graja i
veselje; poče narod kolo voditi; jedno kolo vodi jedan mladi
kaluđer, a drugo Simo Cetinjanin (trgovac kotorski).

PRVO KOLO

Što se ona čuje huka,
što l' grmljave prolamaju?
Ondena je strašna muka,
planine se potresaju.

DRUGO KOLO

More se je zajosalo,
upire se s bregovima;
a nebo je pomrčalo,
te se hori s gromovima.

PRVO KOLO

Tiranstva se vihorovi
o brežuljku slobodnome
i sinovi Ahmetovi
nemilosno ludi lome.

DRUGO KOLO

Kakva ljudska sila može
doći glave tom narodu,
koga štitiš štitom, bože,
dajući mu ti slobodu?

PRVO KOLO

Krv prestade crna teći
od kreševa stravičnoga
kad proleće danak treći
iznad Laza Carevoga.

DRUGO KOLO

Mrtva trupja kroz gomile
sve brat brata željno traži
đe su mu ga đele vile
al' požnjio paloš vraži.

PRVO KOLO

Brat rođena brata trudno
moga naći i poznati,
koje čudo bješe čudno
tu lješina naslagati!

DRUGO KOLO

Borci u krv svi ležahu
koji slavno tu padoše;
različit se ne mogahu,
nit se mnogi poznadoše.

PRVO KOLO

Al' poznade Mićunović pobratima ;                                        svog serdara
u gomile mrtva trupja, đe mu Janko ;                                        krvav spava.
Za njim ljuto jadikuje i viteško lice ;                                        para:
"Kuku, Janko, gorski zmaju, s tobom pada ;                                        naša slava!"

DRUGO KOLO

Dva ti lava pretrčaju razbojište ;                                       sustopice:
bukovički kapetane s pobratimom ;                                       popom žutim.
Zabrekle im desne ruke mačevima u ;                                       ručice;
s'jekuć Turke za tri dana, odolje im ;                                       mišcam' krutim.

PRVO KOLO

A pod sjenkom od barjakah na megdanu ;                                        uzetijeh
sjedi Danil, vožd junački, su šezdeset ;                                        poglavicah;
na srijedi razbojišta zmaj Mandušić ;                                        kolo vije
sa momčađu izmašćenom mrskom krvlju ;                                        turskih zlicah.

DRUGO KOLO

Tu lazinom nepreglednom na sve strane ;                                        Turčin pade,
ka dubrava pred sjekirom kad se nastre ;                                        i povali.
Laz carev je tom spomenik, tako nazvat ;                                        da se znade,
tom pobjedom nad Turcima da se Srbin ;                                        vječno hvali.

JAVLENIJE SEDMO

Dohodijedan trgovac iz Budve i donosi krijući pismo Šćepanu
od arhimandrita barskoga Debelje. Šćepan, pošto muga krijući
pročitaju, dava pismo patrijarhu da ga na glas pročita. Uistom
ga pismu imenuje arhimandrit Debelja imperatorom Stjepanom.

PATRIJARH (čita pismo, a Šćepan gordo k nebu gleda)

"Ja poklonik pravde i slobode,
zbiljski care, i tebe se klanjam,
a vladici i svetom patriki
blagoslova ištem da mi pošlju,
pa pozdravljam sve redom glavare,
sve lavove i gorske vukove;
care srećni, srpskome narodu
sad si ono što ti ja želijah.
O, da znadeš što o tebi zbore,
sve bi poja i uvis skakao -
plaše te se kao groma Turci!
O, da znadeš što se s njima zbilo!
Prosta njina grdna pogibija
što su od vas tamo izginuli
pri grdilu i njinom iskopu
što učini jedan od drugoga
i od raje što su dočekali.
Kako su ti nagnuli bježati,
u široku Zetu uvalili,
svu su ravnu Zetu poharali,
poharali varoš Podgoricu;
u bježanju grdno izginuli -
na snosove potuče ih raja;
isklala se među sobom vojska,
isklala se i popljačkala se.
Ama što je vojska rumelinska,
ona ti je listom izginula;
onaj kami što je pretekao,
sve je golo ka prst ostanulo;
Arnauti sve joj poskidali.
Serašćer je u subotu veče
dobježao Skadru na Bojani
bez turbana i bez svoje kape,
maramom se bio ubradio.
Da sve kažem što se dogodilo,
šćela bi se kako struka karta.
Srećni care, da si nama zdravo!
Sad možete mirno počinuti,
natežite žice na guslima:
jošt ne znate što ste uradili
dok čujete od vješta guslara.
Već je dosta da vam ne dosadim,
al' vas molim ime mi čuvajte,
krite mi ga kao zmija noge."

ŠĆEPAN (smijući se)

Ovaj ljubi narod i poštenje,
cio svijet ka u prste znade;
razuman je, i čisto prozire
što je čije i što kome ide.
Istina je, i ugađa svaku:
jošt ne znamo što smo učinili
dok čujemo od vješta guslara.
Ja ga ljubim dušom i tijelom,
voli bih ga sada zagrliti
nego oca da mi se podigne;
voli bih ga kod sebe imati
da mi bude savjetna potpora
nego krunu, najskuplju na sv'jetu,
azijatskog velikog mongola.

PATRIJARH

Božja volja i božija sila
ovo malo sačuva naroda,
sačuva ga i proslavi divno.
Njegova je volja svemoguća:
on ukoči silnu osovinu
na kojoj se divna svesvjetija
okretaju kao vihorovi,
i on sveza zrake sa zrakama,
ka što sveza duše sa dušama;
pred njime je cio svijet ništa;
pred njime je išta stvar velika.
Koliko mu truda svijet stade,
onoliko jedan trunak mali
što se igra s vjetrom od oblaka.
Sve je pred njim mrtvo, ne kreće se,
a sve opet živi dovijeka.
Duša leti gore iznad sunca,
a prašina leti ispod sunca.

Opet kolo počinje pjevati.

PRVO KOLO

Na Sitnici vodi bistroj krila nam se ;                                        polomiše;
poglavare naše listom tu Ćuprelić ;                                        sve ulovi,
na tvrdu ih vjeru Turci nemilosno ;                                        pogubiše;
tu pokleknu hrabrost gorska i slobode ;                                        svi sinovi.

DRUGO KOLO

Turčin pljuskom na nas udri, s'ječe, ;                                        vješa, robi, pali;
prirodna ga zloća vodi, a osveta ;                                        goni stara,
varvarskoga svoga srca na nas zlobu ;                                        da iskali,
i slobode dično ime gadnom nogom ;                                        da zamara.

PRVO KOLO

Piska stoji do nebesah, puška grmi, ;                                       krv se lije;
vražja sila mah uzela, ništa joj se ;                                       ne opire:
hvata robje na stotine, na sve strane ;                                       užas sije;
oblaci se mračnog dima nad slobodnom ;                                       gorom šire.

DRUGO KOLO

Mrvaljević, vitez stari, na mukama ;                                       život dade:
na vatri ga su sto robah kleti Turci ;                                       izgoreše;
Mandušić im smrtno ranjen na rukama ;                                       soko pade,
na kocu ga ranjenoga tada Turci ;                                       zlo popeše.

PRVO KOLO

Junaci se tad gledaju kada na vrat ;                                      muke dođu.
Najslavnije tad umrije naš Milija ;                                      vojevoda;
u crkvi se zatvoriti zovne braću ;                                      da s njim pođu;
"Grob je krasan, kaže, crkva - spomenik ;                                      će bit sloboda!"

DRUGO KOLO

Braniše se sedam danah devet bratah ;                                     bez prestana,
sedamdeset i dva više barjaktara ;                                     što ubiše
oko crkve na sve strane, dok ih izda ;                                     džebeana;
Turci oltar provališe, s oltara ih ;                                     sve pobiše.

Mnozina plaču od žalosti. ;

JAVLENIJE OSMO

ŠĆEPAN (otirući suze)

Baš ovoga čuda nije bilo
od postanja ljudih i svijeta
što je ovdje u ovim gorama.
Svud stradaju ljudi i narodi,
no pružaju jedan drugom ruku -
čovjek čojku, a narod narodu;
ako ni s čim drugijem ne može
a ono mu pomaže plakati,
te se tijem muke olakšaju.
S vama biva sasvijem inače:
kad plačete - svak vi se veseli,
kad pojete - svak oko vas plače.
O prokleto krivo vjerovanje,
grdno li si braću zavadilo,
grdno li si braću pomrazilo.
Što je ovo do vražje suđenje?
Ko bi moga prinudit Slavjane
do sljepoće i vražjeg suđenja
da uprte na svojim plećima
azijatsko krivo vjerovanje,
koje boga istinoga huli,
a goji se sa nevinom krvju?

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (Šćepanu)

U tebe su međer mnoga dobra,
al' nijesam dosada znavao
da si takvi bogoslov duboki.
Rijetki su cari bogoslovi,
a u tebe eto i to dobro.
Nego mjeri što ćeš govoriti;
najljepše je o tom ne zboriti
ni nanosit nosa nad oltarom.

ŠĆEPAN

Sačuvaj me bože, igumane,
da bih smio protiv prave vjere
ja zločesto išta pomisliti,
a kamoli usta rasklopiti.
I ja nešto vidim sa očima,
budi ono što je svakom javno -
božju svjetlost te zemlji svijetli
i igranje po nebu zvijezdah;
a i mjesec rđav svjedok nije,
iako se s plačem prošetuje.
No mi pukne srce od žalosti
kad pogledam opaku sudbinu
koja pade na našem narodu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ko će svijet ispravit leđima,
ko l' cijele opametit ljude?
Budale su ljudi od starine,
budale će ostat dovijeka.

ŠĆEPAN

Nešto drugo ja hoćah kazati,
pa se nešto zanesoh na stranu.
Mlečići su, znadem, Crnogorce
sve mrzjeli, mrzeći ljubili,
al' nijesu mrzost na vidjelo
nikad priđe dosad iznijeli.
Ja se čudim što će ovo reći
i ka im je njihova hitrina
dopuštila tu bezobraštinu.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ

Ti se čudiš što će ovo reći,
ali ja se nimalo ne čudim,
jerbo znadem što je prije bilo.
Ovo njima nijesu prvine.
Kad pregazi Ćuprelić-vezire,
kad pregazi s vojskom Goru Crnu
i navali k moru debelome,
pade s vojskom na polje Solilo.
Naše mnogo tad bješe čeljadi,
da se spase, u Boki uteklo,
a sve žene djecu unijele
koja boja biti ne mogahu,
nit se kriti po tvrdim gorama.
Sramotno ih Mlečići tisuću
pohvataše, Turcima predaše;
ženske robjem Turci povedoše;
povješaše krupnije muškiće;
mušku djecu te u povoj bjehu
uvis Turci pobacaše listom,
dočekaj ih na vrh od noževah,
onako ih nose nabodene
pred krvnički šator Ćuprelića
da ugode nečovječnoj ćudi
tiranina bogootpadnika.

Kolo poje.

PRVO KOLO

Klanjaju se mnadu suncu dv'je tisuće ;                                       vitezovah,
celivaju mater zemlju da im pokoj ;                                       tihi dade.
Hoće bratsku krv da svete i razuru ;                                       njih domovah,
ali listom izginuti, - o drugome ;                                       sad ne rade.

DRUGO KOLO

Molitvu im sunce primi, zemlja slavan ;                                       grob obeća;
tridest tisuć turske vojske kako munja ;                                       poraziše,
sve isti dan površiše, - je l' junačka ;                                       ovo sreća?
Utriješe vojsku tursku, glavare joj ;                                       zarobiše.

PRVO KOLO

Serdar Đikan i knez Mojaš u Čevo se ;                                       s vojskom vrate,
vode sobom do dva paše i Turakah ;                                       glavnih trista
zarobljenih na Trnjine da im pokor ;                                       Turci plate
Ćuprelićem učinjeni. Osveta je ovo čista.

DRUGO KOLO

Bosanska se dvaput sila na Trnjine ;                                       slomi selo,
turske kosti na gomile iznad sela ;                                       i sad leže.
Bjesnilo je divlje Turke na sve naše ;                                       kraje velo,
bjesnilo ih beščovječno na zločinstvo ;                                       njino steže. ;

JAVLENIJE DEVETO

Trče arhiđakon Petar Sivalja Beglerbegova. Sav ga narod gleda
kako hitro i vješto konja jaše. Serdar Jovo Đurašković metne
mu svoj čibuk na livadu. On zaleti hata i u najvatrenijem trku
sagne se i ugrabi čibuk sa zemlje. Tada ga sav narod pozdravi
pucnjavom pušakah.

ŠĆEPAN (glavarima)

Ima sam ja u mojoj gvardiji
konjanikah tolike tisuće
od svakoga kraja i naroda;
Tatare sam gleda i Harape,
Kirgize sam gleda i Čerkeze, -
jošt mojima očima ne viđoh
nigda munje ovakve na konju
kao momče ovo što sad viđeh.

PROTO AVRAMOVIĆ

Nije samo on od toga posla
nego ga je bog za svašto dao;
u našoj se zemlji nigda nije
ovakvoga momčeta dizalo
ni divotom ni svakom hitrinom.
Uprav su mu sedamnaest ljetah,
više znade no nas polovina;
pametnije misli i riječi
nit sam čuo niti ću je čuti,
nego neće ovo naše biti.
A ako mu bog sačuva glavu,
on je sreća ovoga naroda,
on je rođen da dovijek živi,
on će drugim biti Skenderbegom.

Dolazi arhiđakon Petar. Šćepan ga grli i oće da mu daruje
svoj džeferdar. Petar se smije i ne hoće dara primiti.

PRVO KOLO

Što Pipere magla krije?
Što l' topovi turski grome?
Što s' oko njih plamen vije?
Što l' puščane jeke lome?

DRUGO KOLO

Topal-paša kurban čini
sokolove da zaduši,
lava robom da učini,
da porastu Musi uši.

PRVO KOLO

Dim na tursku vojsku ide,
turska vojska grdno bježi,
stražnji prve već ne vide, -
tisuća ih mrtvi leži.

DRUGO KOLO

Topal-paša robom osta,
Piperi ga uhvatiše.
Tu padiši bruke dosta,
a Topalu i jošt više. ;

JAVLENIJE DESETO

Dohodi jedan monah odnekuda. Šćepan se diže, srete ga i odvede
na stranu. Za dugo se s njim zabavi, povrati se na obično mjesto,
sjedne i pozove monaha k sebi među narodom. Monah pristupi
patrijarhu i vladici ruci i stane dupke pred Šćepanom. Narod
navrvi gomilom okolo njih.

ŠĆEPAN

Duhovniče, slušaj što ti kažem:
Bogu sam se jako zarekao
da na srcu ne držim taine
koju neću na glas objaviti
pred ovijem vjernijem narodom,
nego pričaj pravo i otkrito,
na cio glas pred svijem narodom,
porašta si ti k meni došao.

Monah, drhteći i obzirući se okolo sebe, vadi iz štapa šiš
okolo kojega zamotanojedno povelje pismo, odvije pismo i daje ga
Šćepanu. Šćepan otvara pismo, gleda ga kao da ga čita i
odradosti plače. Narod zabješen šapti među sobom čudeći se što je.

ŠĆEPAN (otirući suze)

Duhovniče, sve na usta pričaj
što si doša i rašta si doša.
Ne može se nikad ispisati
ka iz usta u usta predati;
čišće jezik nego pismo kaže,
u pisanju štede se riječi.

MONAH

Vidi divno tvoje veličestvo
što ti pismo kaže i govori.
Dali su mi žestoku naredbu
na riječi da ti sve povtorim:
željkuje te vidjeti Rusija,
željkuje te ka ozeba sunce,
cio narod prečeznu za tobom.
Mnoge su se bune podizale
i mnoga je krvca prolivena
tražeći te narod od velmožah
da te pušte i narodu dadu.
Bog to znade što još biti šćaše
da im laža u puk ne pomoga,
te rekoše ere si umro.
Sve razloge i čiste svjedodžbe
iznesoše puku pred očima,
najposlije i grob ti nađoše
u komu si i đe si sahranjen.
Tijem puku oči zamazaše,
al' se opet zucati počelo
da si zdravo i đe se nalaziš.
Stoga su me k tebi otpravili
tvoje vjerne koje imaš sluge
da te vidim, da ti se poklonim,
da ih čisto o tebi izv'jestim:
jesi li im zdravo i veselo,
kako ti je među Crnogorce,
čestvuju li i slušaju tebe.
I to su mi rekli da ti kažem -
kako zgodu vide i priliku
za tebe će poslat poslanike
da se vraćaš na tvome prestolu.

Šćepan plače.

ŠĆEPAN (otirući suze)

O nepravdo, đavolji porode,
je li ovo ikad iko čuo
otkako je gavran pocrnio
da nad praznim grobom očitaju
opijelo živome čovjeku?
Al' kad čisto pred pukom ispane
laž na lažu, pravda na istinu,
teško ti ga onda onijema
što mi silom prestol ugrabiše
i toliku lažu posijaše.
Tada će mi trista puta ljepše
zasjat glava no mi sjaje kruna.

MONAH

Dopušti mi, tvoje veličestvo,
da odlazim otkud sam došao;
ne može se ni trenuć trajati,
jer zavisi od moga trajanja
krasna sreća carstva cijeloga
- pa kakvoga carstva velikoga -
koje hoće da dugo živuje,
kojemu su dani tako dugi:
jedan njegov - običnih stotina.

Monah se klanja prosto i odlazi. Ustade Šćepan te ga prati, dugo
se s njim razgovara i povraća se među narodom veoma veseo i
zadovoljan. Narod se čudi i veseli; svak gleda Šćepana s
ljubopitstvom kao da ga jošt nikad nijesu vidjeli; svak muči, niko ništa.

ŠĆEPAN (narodu)

Pjevajte mi, braćo Crnogorci.
Što vi pjesna kolom ne okreće?
Ko će ljepšu slavu doživjeti?
Na svijetu što bismo tražili
do ovoga što ni bog darova?
Ja već nikad u mome životu
dana slađeg doživjeti neću
neg' čestiti danak kad mi dođe
koji će mi s pravdom darovati
prestol djedov i djedovu krunu.
Ni taj danak meni neće biti
tako sladak ka što je današnji,
no pjevajte i veselite se.

Narod veselo i s grajom potrči i poče kolo voditi.

PRVO KOLO

Hodaverdi, divlji paša,
strašnom vojskom Kuče hara,
Ilikova kulu Raša
hoće Turčin da obara.

DRUGO KOLO

Bježe Kuči uz planinu,
digla ih je turska sila;
od Kosora munja sinu,
a izvija grlom vila.

PRVO KOLO

Dođe vitez od Kosora,
Jovov Đuro sa družinom,
te uzavre bojem gora
bratonoškom tada silom.

DRUGO KOLO

Lete Turci niz Orluje,
Goga Rašov zaždi kulu;
bježi paša, jadikuje,
ucvijeli mnogu bulu.

PRVO KOLO

Turske vojske poglavari
u toj kuli izgorješe.
Ovakvi su za njih dari,
neka Turci manje gr'ješe.

DRUGO KOLO

Bježi paša bez obzira
i bez pola vojske svoje;
neće rati, neće mira,
zlo mu nešto uho poje. ;

JAVLENIJE JEDANAESTO

Dolazi Petro Džaja iz Novoga i donosi na dar Šćepanu dvije
kanarine u dvije krljetke i jednoga papagala. Postaviše papagala
na njegovo sjedalo; počne ga Šćepan zvati.

ŠĆEPAN

Papagale... papagale...

PAPAGAO (klanjajući se)

Car... car... car... car...

Narod se smije i krsti od čuda. Različita i znamenita se
tolkovanija prosuše zbog papagala o Šćepanu među narodom.

TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (u sebi, zacenut od smijeha)

Vrag bi ovdje puka od smijeha,
s groba bi se čovjek nasmijao.
Baš je ovo - ne znam što ću reći;
na svijetu još ove smješine
nit je bilo nit će, ja mnim, biti.
Da kažujem po tisuću putah,
niko ovo ne bi vjerovao.
Ovo nikad pristojati neće
- što se radi s ovijem čovjekom -
za pričanje ni za vjerovanje;
sve mu svira po njegovoj ćudi,
želi laži ovoj ugoditi.
Patrijarh mu bješe otpravio
sredovječnu, gotovo neuku
haturinu onu nevaljanu.
I gdje će ga za petnaest danah
naučiti, kad mu se primakne,
da mu klekne na prva koljena,
da mu ga je lakše pojahati!
Opet laže sa svakoje strane
sakovane po njegovoj ćudi;
po ćudi mu i papaga dreči.
Ta ovo je ništa ko ga znade,
ma veliko čudo ko ne znade.
Da što počnem zborit u narodu,
nagaziću na velju zlu sreću.
To rijetko biva u svijetu
da istina pred nečistom lažom
smije svoje uši pomoliti;
najljepše je - drž' jezik za zube.
Za laže mi nije mnogo stalo:
ko se sebe ne stidi lagati,
taj za svijet ne obrće glave;
nego mi je stalo za drugijem.
Ali opet u drhtećoj ruci
kantar pravo mjeriti ne smije.

Kolo pjeva.

PRVO KOLO

Silna ti se Bosna sleže na granice ;                                        listom naše,
pred njom Ćehaj-paša mladi i bosanski ;                                        kapetani.
Na Ublima sila pade - tridest tisuć ;                                        nje imaše -
janičari i spahije i vojnici sve ;                                        birani.

DRUGO KOLO

Naša vojska nejakašna slomit Turke ;                                        ne mogaše.
Strašna misa Obilića tri vojvode ;                                        opi tada;
su četrdest drugah pođu poklonit se ;                                        volji paše,
sa vatrom mu poklon čine i ubiju ;                                        pašu mlada.

PRVO KOLO

Mrtav paša samosedmi od viteške ;                                        ruke pade,
naše braće dvadest i šest pogiboše ;                                        kod šatora;
Tomanović s četrnaest iz okola ;                                        zdrav ispade.
Danas spomen pogipšima vidiš - ;                                        mramor do mramora.