 |  | |
 |  | |
 |  | |
| | |||||||
 |  |   |
 |      |
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 30. oktobra 1830.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
i mnogo visokopočitajemi Srbe
Jeremij Mihajlovič,Čini mi se sit sam se već naplaka. Zato jedino što viđu da mi od plača nije nikakve koristi osim sama šteta i pogibelj očna, ali jošt mi ne da moje prežalosno srce ustavit se mojijema suzama za mojijem ocem i blagodjejom. Prvo, što sam se lišio milosti blagodjeteljske, drugo, što je narod izgubio svojega pastira i obranitelja, koji bješe nepokolebimi stoli vjere i slobode hristijanske i prevjerni sin i obranitelj otečestva i neotlučimi privjazanik k rosijskomu prestolu i do svojijeh posljednjijeh riječih koje mije govorio na umrli čas. Upitam ga: "Gospodaru, viđu da ćete umrijet, nego što ću ja sad?" A on se uspravi i sjedne na postelju, pa mi počne govorit: "Ja ti sad ne mogu pomoć ništa, no ti ove najposljednje riječi od mene: moli se Bogu i drž se Rusije." To izgovori i u istu minutu predade dušu u ruke gospodnje. No po svemu tome i po svoj toj žalosti koja me je postigla, imam prvo tvrdu nadeždu na vsemogućega stvoritelja i sirih utješitelja, pa na jedinorodnuju pokroviteljnicu i obraniteljnicu našu Rosiju da nećemo bit zaboravljeni ni visočajše njezine milosti lišeni, uz to i na Vaše sootečestvenoje k nam blagonastavlenije.
Ja sam se i od Turakah bojao da ne učine kakvu smutnju na krajinu đe, no mi se čini da neće zašto i ne mogu, no im se ona sila i ono tursko staro tirjanstvo počelo ukraćivati od rati koju su imali s Rosijom, koja je sve slavjanstvo proslavila, a sve turstvo unizila - Ros, glava Slavjan pod pokroviteljstvom vsevišnjago. Priloženoje ovdi pismo imaćete čest pročitat i obratno mi ga povratit, koji se uzdam u Vas da mi nećete zamjerit jerbo Vas mnogo obespokojavam s mojijem kratkoumijem i neučenošću mojom, ali možete bit istinito uvjereni da ću bit i prebivat
Vašego Visokoblagorodija
vseuserdnjejši počitatelj
i pokornjejši sluga
R. PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cetinje, 22. novembra 1830.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,Jošt me je jedna velika glavobolja postigla. Naš gospodin gubernator Vukolaj Radonić pošao je u okolinu kotorsku, na Puč, notnjo bez znanja ničijega nego svojevoljno, ter se tu sastavao s nekakvijem generalom cesarskijem i s drugijema ljudima cesarskijema, imajući namjerenije predati im Černu Goru i na istu metnuti pokroviteljstvo njino, misleći on bez nikakva rasutka, kad je vladika umro da već nije ostalo sinovah otečestva u Černu Goru i privjazanikah k slavimoj Rosiji. Nego, po njegovomu velikomu neščastiju, nagnaše se neki Černogorci u Kotor, i tu čuju za njega a đe se nalazi, oni čas potrče u istu kuću na Puč đe se nalazio i tu ga nađu i s njime se povsuju; pa otolen brže dođu k nama i k nekijema glavarima koji se bjehu nagnali ovđen i kažu ni sve što je i kako je. Kad to glavari razumješe, te oni pišu i za druge glavare, te se ovđe okupi i pošlju za gubernatora da dođe među njima. I tako on dođe među njima. Zapitaju ga česovu je prešu ima u konobu Sima Oraovčanina na Puč, a op im odgovori: "Imao sam prešu moju, a i za narocku korist, ter sam pisa jednu knjigu konsulu u Dubrovnik". A oni mu jopet govore: "Da li ti mi nijesmo rekli da tvojega dobra nećemo? Pa i da smo dali tebe u ruke da za nas po svijetu pišeš, zašto ne bi pisa iz Černe Gore, nego iz Kotora?" Pak mu odmah uzmu pečat i čina ga liše i dođu da im ja dam pasport. I drugo pismo oni bjehu napisali svikolici da idu dva ili tri Crnogorca k Vama da Ve pitaju je li Vi što pisa, i ovako se pogode: ako bude Vama što pisa, da ga liše čina i da mu uzmu pečat, zašto je prestupio riječ svega naroda, jer je to napisa za njih kad mu oni nijesu rekli nikud da piše za narod; ako li pak ne bude Vama pisa, nego ih bude prevario, ano da ga ubiju i da mu ne ostave traga u Černu Goru od njegove familije. Nego, videći ja to da ne može biti bez smutnje, izidem pred glavarima i počnem ih moliti za sve što im je on sad učinio da mu oproste. I tako, blagodareći Boga, budet molenije moje uslišano i sve mu oproste. I tako se s našijem izmjenikom umirimo.
Bjehu svi glavari na skup kad me dopade knjiga od Vas, i ja im oni čas kako pročitah i razumjeh Vaše pohvale dostojne sovjete prikažem, i oni Vama svi zavazda ostaju obvezani i vseserdečno Vas pozdravljajući za Vaše preizrjadno nastavlenije i o njima popečenije.
Molim Vas oprostite mi jer Vas mnogo zaglušujem, koji ostajem s istinim mojim k Vam visokopočitanijem i s soveršenom predanosću
Vašego Visokoblagorodija
iskrenjejši počitatelj
i pokornjejši sluga
R. PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cetinje, 20. decembra 1830.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,Prepočtenjejše pismo Vaše, pisatoje sego tečenija 13 (25), a pod ą 111m, imao sam čest ispravno polučit. U istomu što me pitate za dva manastira, to jest za Stanjeviće i za Maine, da Vam objavim kako su ograđeni i na čiju je koji zemlju. Manastir Maine jest sagrađen na zemlju (iliti u granicu) tader bivše respublike mletačke, a počet je gradit vladikom Rufimom Njegošem, ma s dopuštenijem venecijanskijem. Nego i ovo vjerujte da rečena respublika nije ni paru poharčila iliti pomogla manastir graditi ili zemlje štogođ dala da se isti sogradi, nako samo što je ta vladika kupio svu zemlju koja prinadleži manastiru za gotove novce, ma s pomoću mitropolije cetinjske. A manastir Stanjevići, koji ne prinadleže državi avstrijskoj, počeo je gradit pokojni mitropolit Danil Petrović, a dograđeni su pokojnim mitr. Petrom Petrovićem. I kako sva prava izgovaraju, granica je ispod vode koja istiječe ispod monastira Stanjevićah, koje i isti Avstrici znaju, nego oni drugo ne rade ništa nego da uzmu Crnogorcima svekoliko do vrh planinah koje mogu oni viđeti s mora, a to mi se čini neće nigda biti priđe [nego] Crnoj i kukavnoj Gori ime ne pogine i zatre se. A što opominjete, Vaše visokoblagorodije, da oni neće nepravdu učiniti, vjerujte mi da hoće i da drugo ništa vlast kotorska ne radi nego da pokolje Crnogorce s okolinom bokokotorskom, za što ne bih vjerovao da nijesam te prove vidio. Prestara je poslovica: "Čija je sila, toga je i pravda". Nego kako im drago, neka čine kako su počeli, a mi ćemo ih trpjeti. A mi, gospodine, nijesmo kadri ni ove naše jade držati a kamoli silnome cesaru njegovo otimati. To je grehota i pomisliti a kamoli reći. Ma jopeta, koliko je gođ silan i moguć, nije pravo da nas sirotinju pršti, pa i đecu velikoga oca ispod istoka, nego da ne bismo, bismo i mi naše branit radi bili su ovo malo siromahah golijeh i bosijeh isto ka da su ni ove glavice svaka puna svašta ka London, nego svakome je u svijet izvjestno ko nije igda jednom ime čuo da mi nemamo što nikome dat do kamena studenoga.
U drugom pismu, pisatom istoga 14ga (26) dek., što me pitate za koje sam Vam pismo ja pisa da Vi ga povratim, ja sam Vami pisao hoću li Vam povratit one dva, to jest što je Vama pisao g. gubernator i Vi njemu što ste odgovorili. Pismo Vam šiljem što su Crnogorci za gubernatora učinili, a one dva moja što su mi dali svjaščenici i narod ne mogu poslati, jerbo Sima nije doma.
Za bolijest i za bunu učinjenu u Poloniju molim Vas ne ostavte unapriđe siromaha da me ne izvijestite, jerbo sam za to veoma smutan. Za kneza srpskoga što mi prikričujete da imam po svaki način s njim snošenije, vjerujte odovuda nije sad moguće nikako, jerbo su veliki snjegovi u planine.
Ljubezno Vas pozdravlja iguman Mojsej, također i ja, koji prebivam na vazda Vaš ozbiljski počitatelj
i prepokornjejši sluga
R. PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cetinje, 6. januara 1831.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar,Razumio sam i iz Vašega pisma, pak i od našega Popovića, kako Vi zahtijevate da Vi ja pošljem dva potvrždenija koja su meni data od naroda, ali nijesam mogao i ne mogu zato jedino što potvrždenije koje su mi glavari dali jest propalo, a tomu je pričina: Simo naš ga je ponio kad je poša na Stanjeviće i tako ga je stopio, nego molim Vaše Visokoblagorodije, ako ste ga prepisali, da mi ga pošljete, pa ću Vi isto povratit kad ga prepišem. A naš Milutinovič uzeo je nečesovu slobodu otka se prestavio mitropolit, koja bi mu slomila vrat da se ne gleda na njegovo inostranstvo, pak n na Vaše pismo s kojijem ste ga propratili k mojemu po dondu.
Nego ja istinito znam da Vi jeste mislili da je on čojak, jerbo ja znam istinitoga mojega u Vas prijatelja, kako što ste bili i mojemu pretku. A on bio je poša pred svjatago Nikolaja na Stanjeviće i ja sam šilja za njega momke u dva puta. On nije ktio doć kad sam ja za njega šilja, nego kad je njemu drago bilo, pa po svemu tomu ja sam ga primio ka da nije ništa prestupio, zašto Vi znate ja nijesam imao česova učenija, niti sam nimalo svijeta vidio, pa misljah da će mi što pomoći u ovu našu žestoku muku, a on ne stade nego dva dana i pođe bez pitanja nekuđ put Boke Kotorske. Sada ja ne znam što će biti. Vi znate kako je on prestupio zakone carske kada je utekao iz Kotora, i oni ga ufatiše, hoće ga kastigat po zakonu. Ema neka lomi vrat kuđ mu drago.
Čest imam priložiti Vam pogodbe koje su meždu soltanom i našom ljubeznom Srbijom, a to jest ferman carski i antišerif. Može biti da ih imate ema, ako ih imate, a 'no ove čitati nećete, nego svakojako kada biste izvolili povratiti mi ih natrag.
Novosti odovuda: vezir mohur-seibija došao je u Đakovicu i tu uči soldate na ekzecir. Za skadarskoga ne čujemo ništa iznova. Preporučio mi je Ivančik da Vam prinesem od njegove strane vsenižajše poklonenije k Vama i k Vašoj familiji, također isto i naš iguman Mojsej Vasojević.
A ja jesam i biti ću vazda s istinim mojim k Vam visokopočitanijem i soveršenoju predanostiju
Vašego Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
RADIVOJ PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cetinje, 4. februara 1831.
Vaše Visokoblagorodije
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,Imao sam čest polučiti Vaše visokopočitajemoje pismo, pisato prošloga januarija 19 (31)go, a pod ą 10i, i sve što mi u njemu pišete razumio...
Potvrždenija danas Vam ne mogu obratno poslat, ema ću što skorije. Neke stvari od mojijeh pisam ne tolkujete po sostojaniju žalostnoga naroda černogorskoga, nego po dužnosti kako bi valjalo daje, ali to se sve poznaje, osobito pašćenje o dobru svojego ljubimca i kako mu valja đe drugo u takvijema veščima postupati.
Ja sam prošlijeg nekoliko danah stajao na ribnik Olač blizu Žabljaka i tu, vjerujte, prinužden sam bio narodom da se stanem s vladikom danas suščestvujuščim v Skenderiji za proizvesti me arhimandritom. Potomu poslao sam k veziru da mi pošlje vladiku i poslao ga je u Kom, đe je Ivanbeg Černojević pogreben, i tu me je proizveo arhimandritom i preinačio mi ime s [Radivoja] na Petr, ema to mu je bilo jerbo su to ohćeli glavari koji su sa mnom bili na isto mjesto.
Potomu imao sam tri puta opisku s vezirom za utvrditi mir među Skenderijom i Crnom Gorom i on u svakom njegovom pismu piše mi da ima zbora tajnoga sa mnom, što mi je veoma strano bilo... Dakle, u najpotonje pismo govori: "Znam da si na ribnike i ja eto šiljem spahiju Lekića da s tobom moje tajne zbori svekolike i u isto vrijeme da mir utvrdite". I tako pođoše dva-tri Crnogorca i spahiju Lekića dovedoše i jošt deset Turaka na Oleč. Počeh ga ja nasamo upitivati što vezir i kakva razgovora sa mnom imade tajna, a on mi odgovori: "Poslao meje vezir i pozdravio ti se mnogo da utvrdite mir među sobom, zato jedino da sirotinja i vaša i naša živi u dobro i da ne biste vi što učinili kada se on pobije s muhur-seibijom". A ja mu odgovaram: "Moj dragi Muho, - takvo mu je ime - ti znaš da ja ne mogu obrnuti Crnu Goru ka i vezir Arbaniju u poslušanije, nego da ja ta mir učinim, može koji drago Crnogorac poštetiti ga, jerbo ja ne imam sablje niti konopca, a on to oboje imade. Ali po svemu tomu ja mislim: da dođe mene oli veziru muka, da mi ne bismo jedan drugomu činili pakosti, nego davali ruke pomoći". A on jopeta odgovori: "Mi sve to znamo, nego ovo ti se vezir pozdravio i reka mi da ti kažem kako će sad na njega muka panut od strane careve, a da je kriv, ne bi ni žalio... I ovo mi je reka da će s tobom držat prijateljstvo bolje nego li ga je itko od vašijeh starijeh drža i valan ni u koga ne ima uzdanicu danas u svijet nego u tebe, niti danas imade brata do tebe." A ja mu nijesam smio ništa odgovoriti, jerbo me je strah bilo da ne takne u politiku, nako samo što sam njemu ovo odgovorio: "Spahija, ti mi pozdravi vezira ljubezno i reci mu ovo: da ja ću njemu pomoć i bih mu rad bio pomoć ako mogah, jedno što je starinom mene i svakojemu Crnogorcu brat, a za drugo što mi je komšija". Mir s istijem zaključismo za godinu.
Sada ja ne znam, V[aše] V[isoko]blagorodije, činiti što ću bez Vašega nastavlenija. Vezir će teke im ovaj ramadžan izide oditi na vojsku protivu muhur-seibije i ja po svijema zborovima viđu da će uteć, ako ne razbi soprotivnika, i to nigđe drugo nego k mene. Sada me nastavite smijem li ga ja prifatit k sebe ali ne.
Čest imam neprestano nazivati se
Vašego Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČNZ. Molim Vas ljubeznjejše pozdravite od moje strane svu Vašu počtenuju familiju, kojoj želim kako i Vama svakog dobra i blagodenstvija...
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 9. marta 1831.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič Gagiču,Pohvale dostojnjejše pismo Vaše imao sam čest ispravno polučit u prošasti ponedjelnik, koje je pisato prošloga ferfara 21/5go a pod ą 18m bjeleženoje, i vtoroje, u istom priloženoje, pisato 19/3go prošlog ferfara, koje se kasateljno do mene tiče.
Pak u Vašem notom označenom pismu čto pišete za vezira skadarskoga da smo mu obješčali se dat pokroviteljstvo, Vi budite uvjereni da se mi nijesmo njemu obješčali niti mu vjeru dali da on dođe u Crnoj Gori da ga odbranimo od njegova cara, nego je on nas molio, ako bi mu došla muka, može li uteć k nama da ga kuđ prepratimo. Nego mi po svijema njegovijema riječima nijesmo mu rekli da smo ga mi kapci sodržati i ubraniti od ljutoga i jarosnoga meča brata sonca, a rođaka mjeseca, nego ja sam i od Vašega V[isoko]b[lagorodija] bio sovjetovan, ter sam mir zaključio, zašto viđu da u tvojim sovjetima, kada bi se čovjek njih drža, ne bi pogrešnostih mnogo učinio. Nego i ovo Vas uvjeravam da nas mnogo meč otomanski ne straši, niti će ne ustrašit. Imamo tvrdu uzdanicu na vsevišnjega Boga i na našego cara. Ema po svemu tomu dobro je ne zadijevat boljeg a i jačega, kako, vjerujte, nećemo ga ni zadijevat za sada.
Jučer dođe ovđena momak gospodara Miloša nekijema poslima do mene... pak mi i jedno pismo dade za Vas da Vam ga pošljem i u isto ga prilagam, uzdajući se da će Vam sigurno doći.
Novosti. Vezir će u subotu prvu na vojsku na nizam, pa na mohur-seibiju ide, i kažuju da će od sve turske zemlje do Jedrene sve s njim na cara i da će moći on pod svojom komandom skupit 120000 hiljadah vojnikah. Mnogo slobodno Vi pišem, ema imam uzdanicu da ćete mi prostit, zašto Vi znate da sam ja u slobodi uzrasto, nego jopeta nikomu tako slobodno ne pišem kao Vama, zašto držim te u čislu prvijeh mojih prijateljah.
Koji čest imam naimenovat se Vaš istini počitatelj
i predanjejši služitelj
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cetinje, 26. maja 1831.
Visokoblagorodni gospodine
Jeremijo Mihajloviću Gagiću,Danas sam došao iz Brdah na Cetinje, ali kad sam došao, sasvijem sam našao nečesovo volnenije, koje govore isti koji volnenije to požižu da ono proishodi od konta Mateja Perinovića iz Dobrote, a na njega je naslonjeno od avstrijskoga dvora, ali ja sasvijem to ne vjerujem da to dvor avs[trijski] čini. Nego po svemu tomu narod, kako i sami znate, prost je i neobuzdan i može ga smutiti i sam Perinović kako je počeo s novcima... nego se molim štogođ me sovjetujte, zašto mene pišu naši poslanici, tj. g. Ivan i Ma-go, da će doći do Đurđeva dne, nego da kažem narodu da se drži u slogi, miru i jedinstvu. I kaza sam. I tako su mi tri oli četiri puta pisali, ali sam svakom bio prevaren. Sad narod je ostao bez nadežde, a ja, kako i sam znadeš, troška ne imam da ustanovim takvo praviteljstvo koje bi narod dovelo do poslušanija, a narod je sasvijem siromašan, a naši neprijatelji daju novce za smutiti ga, a Vi znate da novci mnogokrat učine bunu i smutnju i u stolične gradove evropejske, kojizi imaju i novacah i vojske dosta, a kamoli neće u jedan siromašni narod.
Nego Vas jopeta molim, ako išta čujete za naše poslanike, objavite mene; ako li pak ne čujete, i tako mi objavite i pišite mi bih lija mogao poći do u Rusiju i kudijen bih, zašto drugojače ne valjadne, jerbo nastaje pogibelj narodnja.
Vezir mi piše da će i opeta na vojsku, ali pređe će se zatvarati nego li vojevati izvan grada.
Ostajući Vašego ljubeznoga otvjeta očekujući, jesam i biti ću
Tvoj bogomoljac
i pokorni sluga
arhi[mandrit]
čer[nogorski] i brcki
PETR PETROVIČP. p. Narod je jošt slava Bogu u slogu i pozdravlja Vas g. iguman Mojsej.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 20. juna 1831.
Vaše Visokoblagorodije,
Čest jesam imao Vaše dražajšeje pismo primiti od 15 (27) junija, a pod ą 91m označenoje. Ispravno sam ga polučio i pri njemu ono od gospodina Vukotiča, za kojega mi govorite i rasuždajete zrelo koja ga je pričina ustavila tere sada ne prebiva s nama u Crnu Goru, ali će brzo ako Bog da. Pak za moj put u Rosiju što me sovjetujete, mnogo Vi zahvaljam i na to isto ću ostati za neko vrijeme. A vjerujte mi da ja toliko i ne želim u ova smutna vremena tudijena hoditi: jedno, što me je strah u životu u ova velika narodnja vozmuščenija i bolijesti, a drugo, što ja nijesam iskusan u jezicima niti u drugomu učeniju evropejskom, a suviše toga što sam mlad ljetima isto kako i prosvješčenijem. Nego mi i ovo vjerujte da ću od svakog blagorazumnoga i prosvješčenoga čojka primati sovjete kako i od Vas, zašto Vi objavljam da se već na sve naše strane zna tvoja dobrodjetelj. Ali sam ja veoma uzeo svobodu pisati Vama, ali to je istino čistosrdečije, vjeruj, nego sve me je strah da Vas ne naijedim, isto pak da mi ne očitate onu rusku poslovicu: "Gordec'' ne terpit'' nastavlenja, glupec'' ne ljubit'' prosvešenija i tak'' lampadu ugasit'' želaja dobroj noči im''."
Pisao mi je vezir skadarski bi li mu moglo nekoliko familijah pasat preko Crne Gore u Cesarsku, ali i na to čekam što ćeš mi reći i odgovoriti, ema skorije što možete, jerbo će se on brzo, koliko ja mogu poznat, zatvarati u grad.
Mohur-seibina je vojska već došla u Gusinjsku nahiju i pokrila Peć i Prizren i sve do Gusinja, koji odstoji od Podgorice 16 sahatah a druga je vojska na Mat, blizu Skadra, i oni Skadranin presjeka je most na Bojanu koji je bio, pak zaista oće se zatvarat. Veće ne znam što će biti, ali za hristjane sve dobro.
Što me pitate tko mi je pisar, sada mene nije nitko do ja sam što pišem, nego što bješe došlo jedno momče, ja mislim Vama izvjestno, a imenom Stefan Vasič, ali je onomadne pošao k kući svojoj u predragu našu Srbiju.
Aja ostajem ljubezno pozdravljajući Vas i svu Vašu poštenorodnu familiju.
Jesam Vašego Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
arhimandrit
černogorski i brcki
P. PETROVIĆNe mogu ti perom izraziti koliko te pozdravlja i koliko te ljubi srdečno naš iguman Mojsej.
Tvoj isti arhim.
PETROVIĆR. R. U ovi isti čas dođe mi glas la vezir skadarski izide na vojsku na Lješ, koji odstoji od Skadra 5 sahatah.
Jeremiji M. Gagiću
Crmnica, 1. novembra 1831.
Milostivi gospodin
Jeremij Mihajlovič,Imao sam čest polučiti pismo Vaše od 13 (25) prošloga okt., a pod čislo 124e označenoje, na kojemu nijesam Vam mogao odgovoriti pređe, jerbo sam bio u velikijema poslima među narodom, ali sada postavljam sebe u dužnost, ako sam i na putu, odgovoriti Vam.
Što mi spominjete za dinare koji su kod Vas da ih ne možete po mojemu prošenju poslati u ovomu vremenu bez vjerne prilike, zato Vas sada molim neka još za neko vrijeme kod Vas pristanu, doklen pošljem naročito čojka po njih. I zaisto jako sam uvjeren da je za Vas ta rabota mučna, ali trpite, jerbo ni za koga drugoga ne trpite do za svojega prijatelja i otečestvenika, koji Ve ljubi kako svoju dušu.
Objavljam Vam kako se je predao nevaljali i strašljivi paša skadarski velikomu veziru u prvu subotu, 24ga okt., a 31ga istoga okt. pošao je sa svojom familijom na brod pu g Carigrada da se caru pokloni. Budite uvjereni da se nije ovi nevaljatni ništa-čojak predao, da bi ga spasla Bosna, ako ne priđe, a ono bi vjerno na proljeće, zašto ovi vezir što je pod Skadar ne imade takve sile da bi uzeo ni manji grad na silu a kamoli tvrdi Skadar. Nevaljali Mustafa skadarski imao [je] 1300 ljudih u zatvor sa sobom, a imao je zahire i praha u grad najmanje reći za pet godinah, ali njegovo nevaljalo i strašljivo srce sve to učini za ništa. Ali sam i to uvjeren da neće živ do Carigrada doći, nego će se lišiti glave i svega svojega imuća, a to je i zaslužio.
Pozdravljajući Vas i svu Vašu familiju ljubeznjejše, ostajem želeći Vam kupno svakoga blagopolučija i dobra od svevišnjega stvoritelja. Jesam
Vam pokornjejši
arhimandrit crnogorski
PETR PETROVIČJeremiji M. Gagiću
Cernica, 5. novembra 1831.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gosudar
Jeremij Mihajlovič,Počitajemoje pismo Vaše od 31. oktombra (12. novembra), a pod ą 130m označenoje, imao sam čest ispravno ga polučit i vjerno ga razumjeti.
Što u isto opominjete za našega čovjeka što smo šiljali k mohur-saibiji za pregovor, mi toga čovjeka nijesmo šiljali kakvijem drugijem obrazom nego samo da mu vnuši i kaže da on piše i reče Turcima pograničnijema da se pasaju, da ne zadijevaju neka naša selenija (Kučah, Župe, Drobnjakah, Grahova i Seocah), zašto se oni nešto u tijema miješaju i prisvojaju ih da su njihova. I sekretar naš se je vratio, ali zato nije ničesova odgovora imao, nego je obećao veliki vezir, kada uzme Skadar da će na to odgovoriti. Sada on je uzeo Skadar, ne silom no srećom svojom i Mustafinom nevaljaštinom, a za višerečeno nama nije ništa odgovorio.
Imali smo toliko pisamah drugoga sodržanija... i hoćemo utverditi mir na granice, budite uvjereni. A drugo, budite i ovo uvjereni, Vaše [Visoko] blagorodije, da se mi toliko ne bojimo Turakah u sadašnje vrijeme da nam što učine, zašto su se oni i u stara vremena, kada su bili silni negoli danas, kajali kad su naše otečestvo polazili s vojskom. Zašto vjerujte daje naše otečestvo utverdio njegov sozdatelj žestokijem kamenom, kršom i stijenom, preko koje čojak koji se nije uz nju rodio mučno i miran ide pješki a kamoli kakvijem drugijem načinom, da njezine sinove iztrebljuje, a nekali danas da će ni učiniti što kada su iz čisla živijeh izišli, samo teke što se pomiču na kartu plajvazom napisanu. Ali i to, imamo uzdanicu, da će brzo sjever izbrisati, zašto se na sjeverne strane najviše rezine nalazi, ali sverh svega valja i onu srpsku poslovicu nabljudavati: "Ne boj se, a čuvaj se".
Pokorno Vas molim, otmjeno ljubimi moj Srbine, da mi oprostite, jerbo Vam veoma se jesam usudio slobodno pisati, ali vjeruj da je iz najvišega mojega userdija k tvojoj dobroti, kojoj navsegda ostajem počitateljem i pokornjejšim slugom
Vašego Visokoblagorodija
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČ
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 6. decembra 1831.
Visokoblagorodni gospodin
Jeremij Mihajlovič,Počitajemoje pismo Vaše od 27. novembra (9. decembra) pod ą 148 imao sam čest ispravno ga polučiti i pri njemu ostala turska koja su Vi mnom bila poslata za preves g ih, ali viđu Vašim današnjim pismom da nijeste mogli moje prošenije i želanije ispuniti, niti ste imali vjerna slučaja učinit ga. Ja sam jako uvjeren, V[isoko]b[lagorodni] G[ospodine], da ste Vi veliki otečestvoljubec i da biste Vi radi bili sa svijema silama svoje mogućnosti poslužiti svoje drago otečestvo, ali i ovo mi vjerujte: ja da ne znam Vašu ljubov i pošteno srce, ne bih na Vas ni naslanja moje posle koji trebuju da se kriju, nego ja Vas znajući i Vaše blagorodno srce poznajući, ja ću gotov biti i posad ka i dosad na Vas naslanjati sve posle od naroda koji se tiču tijeh stranah.
Drugo Vama objavljam za velikoga vezira. On se nalazi u Skadru u kući Husein-age Čolaka. On veliki zulum čini po Skadru, a osobito od prijateljah pašinijeh. Vješa ih, siječe ih i nabija na kolje, a redžale Mustafine, koji nijesu s njim u Carigrad pošli, šilje ih u manastir u Urumeliju i tu ih lišava života različitijema mučenijama...
Mi se sada nalazimo u mir s mohur-seibijom, ali razumijem od nekijeh našijeh prijateljah daje počeo jedne stvari činiti koje se ne pristaju onakvoj osobi da radi i koje su niske za velike ljude i pomisliti a kamoli činiti. On je poslao nekoliko ljudih od svoje strane i dao im je velike novce za da čine mutnju u narod crnogorski i da ga prizivaju da uljeze pod njegovijem vladanjem, pak se tomu čudim kako on može to činiti i kako mu to njegov sultan dopuštaje, zašto ja znam da je Porta otomanska u tvrdomu svezu s našijema pokroviteljima... i kako on ne pomisli da mi možemo sjutra da hoćemo svu Arbaniju protivu njega podignuti i podbuniti, ali mi nećemo se u takve stvari miješati, no želimo, ako on oće, mir da je među nama. Drugo, razumjeli smo da se sprema da prođe preko Bjelopavlićah na Bosnu na silu bez pitanja ničijega, ali mi s pomoću božom ne bojimo se njega da na silu preko Bjelopavlićah na Nikšiće pasa doklen su ni neke kreposti Bogom sozdane i utrđene. Ali po svemu tomu ne bismo radi bili da se s njim ratimo i da se bez preše lije krv ljucka, nego, kako vidim, želja moja ne može se ispunit, budući da Turci bezprestano, kako i priđe, zadijevaju pogranične naše Crnogorce i ne hoće od njih mirovati.
Drugo, imam čest Vama objaviti kako se Crnogorci nahode u soglasiju među sobom isti kako su bili ovoga prošloga vremena od kako je blaženopočivšeg mitropolita zavješčanije proglašeno, ali sada je suviše stavljeno upravlenije narodnje, koje upravlenije sostovlja 180 ljudih, iz kojijeh su 16 sovjetnici (senatori), a 164 ispolnitelji (polizia), koje sluša narod dobro i kako je dužnost narodnja svoje starije slušati i sobom odabranima povinovat se. Mene se raduje srce i duša kada ja viđu moje otečestvo tako složno i kada viđu toliko njihovo počitanije k našemu carju i blagodjetelju i k njihovijema starješinama i glavarima, ali kakva će mi jošt i ovo radost biti kada viđu moje otečestvo đe napreduje u naukama i procvjetava prosvješčenijem i kada ga viđu da počne izlezati svoje prosvješčene i vjerne sinove, koji će ga umjeti braniti ne samo oružjem nego i perom umnim... kako što i drugi narodi evropejski takve ljude rađu i umnožavaju ih ko više može, jerbo je premudro izrečena ova riječ: prosvješčenije svjet... a neprosvješčenije tma. Nego sad se i ja mnogo radujem, zašto viđu da se sada omjerilo put ove cjelji koju Vama više opominjem, ali sve s pomoću svemogućega stvorenija i našega pokrovitelja v[elikoga] i[mperatora] Nikolaja I-ga, također i našijeh prijateljah, kojizi namjeravaju vozvisiti rod hrabrijeh Slavjanah i izbavit ga ispod teškoga i bezčelovječnoga i bogoprotivnoga jarma turskoga... i iri svemu moleći Vas da date sve ovo više pisano do svjedenija komu sljeduje.
Ostajem Bogu Vas i svu Vašu familiju preporučujući. Jesam i biti ću Vaš,
Visokoblagorodni Gospodine
pokornjejši sluga
arhimandrit černogorski
PETR PETROVIČHusein-Begu Gradaščeviću
Cetinje, 4. februara 1832.
Po poslanomu nama igumnu Mojseju imali smo radost primiti tvoje predrago pismo od 9. čisla prošastoga januarija, u koje vidim prijateljstvo i ljubav koje želiš da bude među nama. To nam je mnogo milo čuti, a osobito što si zborio na riječi s igumnom Mojsijem, mi sve to kabulimo i tvrdu ti božju vjeru dajemo da ćemo od sada unapredak biti ujedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu. Nego te molimo kako našega predragoga prijatelja da se držiš junački i da se čuvaš da te ne bi sadrijazem u čemu gođ prevario, jerbo znaš da sadrijazem nema velike jakote, ali ima naredbe jevropejske, i mi smo tvrdo uvjereni da će se sadrijazemova vojska prvi put jako pobiti s Vama, jerbo ne može biti jošt drukčije. Zato te mnogo molimo da narediš tvojima ljudima da se mudro vladaju i da s malim čislom vojske ne udaraju na nizam.
Mnogo se radujemo čujući od igumna Mojseja da si u svu zemlju tvoju pravi sud postavio za svakoga, budući da takvijem načinom možemo se nadati u Boga da će nam pomoći u ovome i u svakome drugome djelu.
Mi se često bijemo s nizamom sadrijazema i mislimo ovoga proljeća skupiti vojsku i udariti na nizam koji se nalazi oko Skadra. No za takvu vojsku ne imajući džebane, molimo te kako našega predragoga prijatelja da nam pošlješ jedno 100 tovara fišeka da taj nizam što je oko Skadra razbijemo i da ga otolen rašćeramo. To smo naumili ovoga proljeća po svaki način svršiti. Zato te mnogo molimo da nam tu ljubav i prijateljstvo učiniš. Ako li ne moga poslati fišeka, a ti nam pošlji aspri, da kupimo, ali mi radiji bismo gotovije fišeka.
Mi smo po svoj našoj zemlji dali znati o ljubavi i prijateljstvu sa tvojijem ljudima, ali ti dobro znaš da ima po krajinama ljudih hrđavijeh, koji bi mogli štogođ skriviti u tvojoj zemlji. Zato te molimo da ne primaš u rđavu stranu, no da nam za takve ljude napišeš i budi uvjeren da ćemo ih mi žestoko nakazati. Ali ti znaš da se mi s vama lasno ne možemo miješati, budući da nam Nikšići u tome smetaju i pobunjuju narod protiv vas i protiv nas. Zato molimo da pošlješ nekoliko vojske u Nikšiće da nakažeš te ljude koji ne slušaju zapovijed ni tvoju ni ničiju i da tu postaviš tvojega čovjeka da zapovijeda i tako ćemo se moći lasno miješati. No tako kako u Nikšiće nalaze se neki muselimi koji su odbjegli iz drugijeh gradova, to ako bi ti ljudi pobjegli u našu zemlju, budi uvjeren da ćemo ti ih svezane poslati. Bićeš čuo kako se misirski paša obratio protiv cara i kako je njegov sin Ibrahim-paša uzeo jedan pašaluk carev koji se zove San Đovani di Akri, tako isto i druge mnoge zemlje ustale su protiv cara, a za to ostalo ti ćeš znati, budući da čujemo da primaš novine bečke. I da si zdravo.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 19. juna 1832.
Vaše Visokoblagorodije,
Rad sam Vam pismeno predstaviti pričinu našega nesoglasija s Turcima albanskijema i ko je tomu početak, a pritom Vaše Visokoblagorodije može biti sovršeno uvjereno da sve ovo što ću Vi predstaviti jest istinito, koje bi i sami naši komšije Turci posvjedočili.
1. Bez ni najmanje pričine ufatiše Turci podgorički dvanaest našijeh ljudih, koji bjehu pošli da pazaruju i svezaše ih u sindžir i u avsu bačiše. A poslijed pisah ja Afiz-agi, koji bješe zabit u Podgoricu, i pušti višerečene ljudi, ali pošto ih nekoliko namuči u avsu i sindžiru. I za to naši ne učiniše nikakve osvete, nego sve gledahu da će ih nakazati zabit, koji bješe od velikog vezira poslat, no ih ne kće ni on nakazati, niti im moga ništa.
2. Poslijed toga digoše se Turci spuški po nagovoru podgoričkijeh, a sve za inat zabita spuškoga i podgoričkoga, i dođoše među Spužom i našijem selom Martinićima, te nađu neke ljudi koji su bili došli da zemlju rabotaju bez oružja. Počnu se Turci dogovarati i uložiše na iste rabotnike ni krive ni dužne. Pet ubiše a četiri raniše, a naši jošt njih nigđe ni u maloj raboti ne zađeli.
3. Isti Spužani po nagovoru podgoričkomu ufatiše u Spuž na pazar dvadestoro čeljadi siromaške i uzeše im svaku rabotu što bjehu kupili na pazaru i izbiše ih i sve ih spraviše onako grdne doma. Podbuni se naš narod da za to učini na Turke osvetu, ali mu mi nikako ne dadosmo, nego zavaravajući ga da će to djelo izviđeti carski zabiti koji su u oblast zecku, i tako se narod smiri i opet poče ulaziti u pazare nanovo.
4. Na sve to Turci ne pogledaše pišta što bjehu učinili tolike prestupke protivu pograničnog mira i tišine, nego nanovo, u isto doba kad bjesmo pošli s našom gvardijom u Brda, dočekaše na pazar jednoga Bjelopavlića od gvardije i ubiše na pazar. Potom toga narod se uzbuni i poče im iskat da im odgovore Turci za ono zlo što su im preko mira učinili, no Turci za to i ne obratiše glave, no se počeše jošt rugati s našijema. U tome se naši razjariše. Niti kćeše praviteljstvo, niti šta drugo slušati, nego napadoše na Spužane i Podgoričane i s njima se pobiše, a potom više putah udarali su kad naši na Turke, a kad ovi na naše do poslednjega udarca Namik Ali-paše na Martiniće. Pošto je to napadenije učinio su nekoliko tisućah vojske I d pošto je mnogo vojske učinio izgubiti, evo je i nama mlogo zla učinio ne jedanput nego pet putah. Pokušavajući svoju sreću na Pipere i Bjelopavliće, vratio se natrag s velikijem čislom mrtvijeh i ranjenijeh i više niti su naši na njih ni oni na nas napadali.
Pozdravljajući iskreno Vašu ljubeznu semeju, imam čest s istinim počitanijem biti
Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
arh[imandrit] černogorski
PETROVIČMehmedu Rešid-Paši
Cetinje, 17. jula 1832.
Od nas arhimandrita crnogorskoga i Praviteljstvujuščega senata, veziru Mehmet-Rešid-paši, sadrijazemu i upravitelju od sve Rumenlije itd. itd.
Primili smo Vaše pismo, iz kojega vidimo da Vi držite bezrazložno i lažljivo sve ono što smo mi Namik Ali-paši, veziru skadarskomu, pisali i želite nam dokazati da Crna Gora pripada Porti otomanskoj i da rosijski dvor nije se nikad za nas uzimao, niti će se za nas kad postarati. Na ovo mi Vam odgovaramo.
Prvo. Jošt kad je carstvo srpsko na Polju Kosovu palo i nevoljno pod igo tursko došlo, od onoga doba do danas Crna Gora nepresječno je kako svoju nezavisimost tako i svoju vjeru sačuvala i krv svoju prolijevala samo radi slobode, nezavisimosti i svoje vjere, niti se ikad ikomu hoćela pokoriti, znajući ona dobro počitovati šta je to sloboda i predviđajući kakva bi to nevolja bila tuđima robovima biti.
Drugo. Za uvjeriti Vas tvrdo da je Rosija nas jošt odavno pod svojijem krilom držala i da je za nas mislila, nalazimo nuždno javiti Vam kako je jošt blažene pameti Petar Veliki, car rosijski, nama gramote šiljao kao jedinovjernomu i jednoplemenomu narodu i svoju milost i on i njegovi potomci, prejemnici prestola, evo za 120 god. nama ukazivao. Nadamo se, dakle, da nas neće u potrebi i sada zaboraviti.
A što Crnogorce nazivate hrsuzima i hajducima? Zar zašto brane svoju slobodu i nezavisimost i što znadu uvažavati i svoj zakon počitovati? To se ne zove biti hrsuzinom niti hajdukom, nego vjernijem sinom otečestva i istinijem bogopočitateljem.
Što li nas sada zovete da se Vama predamo i rajom turskom postanemo, ne vidimo nimalo da pravo na to imate, jer kako će tako najedanput tuđijema podanicima postati Crnogorci, koji su više od 400 godinah svagda mužestveno neprijatelje od sebe odbijali, a samo da slobodu i nezavisimost u ovijema bezplodnijema i pustijem krševima sačuvaju i da slobodno po zakonu svome žertvoprinošenija mogu sovršivati i gospodu Bogu prinositi, koji će svagda držati stranu pravednijeh i njima na pomoći biti.
Što li nam pak sada prijetite da ćete na nas silnu vojsku poslati i nas sve istrijebiti, to samo je u ruci svemogućega Boga, koji upravlja sudbom čovječijom i, koliko se god Vi uzdate na svoju silu, toliko se i mi uzdamo na božiju, koja nas je za toliko vrijeme branila da nas neće ni sada ostaviti.
I ovo imamo javiti Vam za uzrok što nam pišete sada daje Crna Gora turska čast, a Vi sami prošaste godine pisali ste nam kako jednome slobodnome narodu i da smo s Vama po komšiluku u prijateljstvu, a sada pišete protivu samoga sebe i protiv svojijeh pisama, koje svjedoče Vašu nepravdu protiv Crpe Gore, koja je mogla prošaste godine mnogo štete Vašoj vojsci u Skadru učiniti, ali nijesmo kćeli miješati se s hajinima cara Otmanovića, a Vi zato posjekoste nam osam Crnogoracah u Skadru na pravdi božjoj i posilaste tajno u Crnu Goru da se Vama Crnogorci predadu i da se bune protivu svoje zakonite vlasti.
A što velite da smo Husejin-kapetanu pisali i s njim pomiješani bili protivu Vas, na to Vam javljamo da smo mi, istina, njemu pisali, ali zašto? Samo zato da primi i da ne siječe raju koja je bila na granice crnogorske dobjegla i želila u Crnu Goru ući, koju Crna Gora nije mogla primiti, zašto ne ima dosta mjesta ni za svoje ljude, a mi nismo s njim ruku držali protivu Vas, nego jošt mi smo svagda radi bili da ga sultan osvoji i jaramaze da ugnjeti, kako što je bio isti Husejin-kapetan. Tako isto i iz Zete pribjegli su ovamo neki od zuluma i neki su se od ovijeh povratili, a neki i sad stoje i žele da se povrate, ali ne smiju, jer su nekom oca a nekom brata posjekli Podgoričani.
Mi Vam i sad opet predlažemo da se prođete svakoga na nas navojštenja, nego da u miru i ljubovi živimo, kao što se pristoji na komšiluku, i da niko nikom ništa ne otima. Ako li pak digoste vojsku, to znadite dobro da Rusija, koja nam je do sada 14 gramota poslala, neće nas tako ostaviti, osobito zato što uzroka ne imate nikakva da nas ne ostavite u miru, da po ovijema pustijema gorama brinemo se sebi za užitak. I ako Vi na nas napadnete, mi ćemo prinuđeni biti braniti našu slobodu i nezavisimost, koju su i naši prađedovi branili i mlogi žrtvom postali. Tako isto i mi svi jedinodušno prolićemo našu posljednju kaplju krvi za vjeru, slobodu i nezavisimost, i da znate dobro da Crnogorci radi su vi do posljednjega pogrebsti sebe pod razvalinama svojijeh kućah i so tijem ostaviti potomstvu svjedočanstvo grobovijeh krstah da su postradali za vjeru i otečestvo negoli potpasti pod igo tuđega ropstva.
I to Vam javljamo da ovo nije prvi put da se Podgoričani i Crnogorci biju nego može biti stoti, a sve za to što Podgoričani na tvrdu božu vjeru nevino sijeku Crnogorce.
Molimo Vas da nam odma odgovorite na ovo pismo šta mislite, da se i mi znamo vladati.
I da ste zdravo!
U bogohranimoj Crnogori.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 14. oktobra 1832.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Otkako ste Vi iz Crnogore pošli već dosada triput su turske čete na Crnogoru udarale. Prvi put popalili su staje Kučima, drugom napali su na pastire crničke, od kojih trojicu su ubili i dvije glave ponijeli u Skadar, a treći put zasjeli su Vranjinašima, koji su išli da beru svoje kukuruze, i ubili su dvojicu, te im glave ponijeli na dar veziru skadarskome.
Praviteljstvujušči senat pisao je Ali Namik-paši, veziru skadarskomu, moleći ga da svoje podčinjene odvrati od takvog rđavog postupka sprama Crnogoraca, no da živujemo na susjedstvu u miru i ljubovi. Obače vezir nije ktio našem Senatu ni rječce odgovoriti, no mi piše da on taj potpis, sirječ prezidenta i kavaljera g. Vukotića, ne poznaje i Crnogorce turskom rajom naziva. Sve ovo vidićete bolje iz priložene kopije.
Crnogorci pak niti su kad raja bili, niti će, ako Bog da, ikad biti, jer da oni žele biti tuđi podanici, već odavno ima tko bi ih primio i đe bi barem mogli biti sigurni životu i sovršivati slobodno svoje bogosluženije, a ne trniti, kao pod Turčinom, svako ugnjetenije i rizični život provoditi. Crnogorac kad izgubi svoju slobodu i nezavisimost, on više svoj život ne ščitava ni u što i radije svagda ovaj gubi no ono dvoje. Pri svemu tomu skadarski vezir ne prestaje truditi se kako bi ovaj narod u tursko podanstvo doveo. Najposlije počeo je potajno našijema pošiljati binjiše i berate. Jedan od ovi berata imam i u rukama i žao mi je što mi ga ne ima tko istolmačiti. Uzmite sada na Vaše blagorasuždenije sve predimenovate turske postupke, pak činite zaključenije: tko ima pravo tužiti se, Turci ili mi? Ja Vas molim imenom cijeloga ovoga naroda da biste po Vašoj udobnosti o tome izvolili javiti kome sljeduje, jer znam dobro da Vaša preporuka mlogo može učiniti, kakogod što ste i sada Vi uprav najviše sodjejstvovali da se to tri hiljade cekina naznače, inače Bog zna kad bi ti novci došli. - Hvala vam na userdiju i trudu koje za ovaj bijedni narod polažete.
Priđe nekoliko dana dolazio je ovđe g. Simo Milutinović od jego svjetlosti knjaza Miloša poslat s pismom kojega i pošiljem Vama da blagoizvolite pročitati a potom vozvratiti ga.
Užički episkop Nikifor došao je u Moraču, od kuda mi i piše da želi doći i stojati u Crnogoru, počem iz razni obstojateljstva nikako ne može ostati u Srbiju. Nešto soboljeznovanije sprama stradajućeg bližnjeg, a nešto i oskudnost duhovenstva u ovoj zemlji prinudilo me je da ga primim i da mu manastir u Crnici opredijelim za življenje i za obučavanje klirika, a pri tom i kažu mi da je dobri hristijanin koji se zdravo stara ukrijepiti narod u blagočestiju našem.
S čuvstvom otmjenog visokopočitanija imam čest nazivati se
Vašega Visokoblagorodija
milostivoga gospodina
pokornjejši sluga
arhim. černogorski
PETROVIČ s.r.Vuku Stefanoviću Karadžiću
Petrograd, 1833.
Mnogopočitajemi Stefanoviću,
Jedva jutros sjetih se da sam ti obrekao pisati iz Petroburga. Prostranstvo grada, simetrija ulicah, veličestvenost strojenija i tisućama ovim podobna za mene nova pojavlenija uzrokom su tome mome zakašnjenju. No kako neću zakasniti i kako li ću sjesti pisati kad i ne znam da sam na zemlji, no mislim podignut Dedalovim krilima da iz vazduha smatram ili u snu da gledam stolicu jedinovjernoga i jedinoplemenoga cara slavenskoga, stolicu koja se u punom smislu nazvati može cara i to uprav velikoga. Sad sve to rasudi, pak ćeš i sam priznati da prije ti dosada nijesam mogao pisati.
Ovo ti jutros polusanljiv pišem iz glasovitog monastira Aleksandra Nevskoga, no teke imenom monastira, a svijem pročim palate, i javljam ti da sam zdravo putovao od Beča do dovde, zdravo došao i zdravo se sada nalazim u mon[astiru] Nevskom. Naslađujem se predivnijem pogledom i prekrasnijema zdanijama Petroburga, raznom iskusnom arhitekturom dvorovah carskijeh, hramovah svemogućemu uzdignutijeh i veličestvenima pamjatnicima vozdvignutijema osnovatelju ove stolice i prosvjetitelju Rusije, kakogod i drugima mudrima njemu posledovateljima-Svaki bezpristrasni ovđe došavši mora reći i reći će: "Ruski je narod velik, a cari ruskoga naroda veliki; svemoguća je ruka tvorca izlila blagodat na cara Rusije i na sav njegov dom, svemoguća je volja tvorca vozvisila Rusiju do ovoga stepena, svemoguća je ruka vladike izlila svoje bogate dare prosvješčenija i čovekoljubija na dvorjane".
Nemoj reći da ću ti poslije drugače kazati i da je ozad Mare sa svatovima; Mara ili je došla, ili prošla, ili je ozada. Doista je Petroburg među najljepšijema stolicama evropejskima. Ljubezno te pozdravljam.
Ako primiš koju čast od onijeh crnogorskijeh pjesanah, pošlji mi ovamo. Ja ove dvije mnozini čitam, a najviše ženidbu... Imadem i Homera na ruskom jeziku Gnjedićem prevedena. Srpskije Homer u narodnoj poeziji ko ju hoće razumjeti i kome je srpskost mila; a ko neće, zalud mu sva dobra kačestva prave poezije u narodnim pjesmama, u kojima se nalaze.
Dopuštaše li pečatati tu Glas kamenštaka? Ako su dopustili, daj ga pečatati i pošalji mi 12 egzemplara; ako li pak nijesu, a ti mi pošalji maticu (original), pak ću obist hoće li ga ovamo dati pečatati.
Za drugo ostajem tvoj pravi i iskreni dobroželatelj i sluga
Arhim. PETROVIČ NJEGUŠ
Hasan-Begu Resulbegoviću
19. marta 1834.
Ono tvoje prijateljstvo koje si bio sa mnom učinio na sastanku ti si sasvijem iskvario tvojijem rđavijem postupanjem protiv Župljana, koje si preko vjere činio posjeć i plijenit. A što mi sada pišeš da ja nagovorim Župljane da tebi dođu i da im ti razloge daš, ja nijesam ta čovek koji ću lude na dušu uzet kad ne mogu pouzdano znat hoće li se zdravo kući vratit, jer, da mi nijesi one na prijevaru posjekao, ja bi ih nagovorio nekako, no ovako ne mogu nikako. I vazde će mi žao biti što nijesi držao riječ, a ja sam moju držao i platio 20 talijera za ona dva Turčina što sam ih otkupio na tvoju riječ, za koje si mi ti obećao te aspre, a sad, ako hoćeš poslat ili nećeš, kako ti drago. Čuo sam da vojsku periš na Župljane da udariš; no ja te molim da se prođeš toga i da gledaš ljepši način, e moglo bi na ta način gore izać i za jednu i za drugu stranu.
Vasu Popoviću
Cetinje, 24. aprila 1834.
Sjutra uveče dođi ovamo da se učiniš sasvim žitelj pustinje cetinske.
Ti znaš kakvo je moje srce - dosta sam ratova, blaženi iže v raj vnidoša i raja ne uvidješa.
Hristos voskrese. Aliluja.
Vladika PETR PETROVIĆ
Petar II i Senat crnogorski podgoričkim i spuškim Turcima
Cetinje, 27. aprila 1834.
Vladika i Senat crnogorski pozdravljamo begove, age, spahije i sve Turke podgoričke i spuške.
Danas su nam došli Brđani Bjelopavlići i donijeli nekolike glave koje su vi posjekli kada ste udrili na naše selo Jaštreb. Smatrajući mi na vas, iako česta napadenija činite, kako i na drugo čelovječestvo, mi se nijesmo mogli pohvaliti s ovijema glavama, niti je naše srce u tome nesretnome đelu nikakva zadovoljstvija našlo. Zato vi i šiljemo glave vaše braće natrag i prijateljski vi govorimo da se ostavite udaranja na naše krajine, jer doista nas nije želja da s vama u nemiru živimo, koliko poradi nas i vas toliko više poradi vašega cara, kojega da oćete slušati, mi znamo, ne biste nikakva napadenija učinili na vama pogranične narode. I znadite dobro da smo mi kajil s vama biti u miru i u spokojstviju samo ako uzoćete vi s nama. Ako li ne kćeste, kakvom ni mjerom uzmjerite, onakvom ćemo vi i vraćati. A protivu volje našega pokrovitelja, njegovije sojuznika i vašega cara nikada nećemo oditi. Ostavimo stare budalaštine i sve što je dosad nevaljalo među nama bilo, a dovatimo se dobra i mira, jere mi oćemo ako ćete vi.
Tako znadite i zdravi budite!
Vuku Stefanoviću Karadžiću
Cetinje, 16. novembra 1834.
Osobito počitajemi
gospodin Karadžić,Da sam Vam i priđe odgovorio pa Vaše pismo od 6a noembra, ne bi zgorega bilo, ali se mene dosta rano i danas čini. Sve će biti kako Bog uzoće, a za hartiju kako ja uzoću. Naručio sam 100 stopah onakve koju ste Vi odabrali. Za sada će dosta biti. Milaković kaže da je posla poslovice. Za slova ni glasa ni pojave. Bog da ih sačuva od svega zloga. Ne bih želio da popadnu u carstvu Amfitride, makar ako bi se njima štampavali i ukazi (fermani) Okeanovi.
Zasad kod nas ne ima boljega pojača od popa Jovana i popa Vasa. Oni se kod nas slave svojijem glasom kako Zontah i Katalani u Evropu, a unaprijed ako što bolje bude, čuće se i do Vas. Vjerujte mi da manje nijesam čeka (po Vašemu odlasku) da se preselim s poprišta svjeckoga u pokoj ujedinjeni nego Mojsej iz pustinje u objetovanu zemlju (idježe tečet med i mleko). Što bih vi duže pisa, sve bi zamršenije bilo, i zato nije potreba kojekakve besposlice u posa okrećati.
Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,
hrani srpstva dušom grbe,
budi svagda one ćudi
da ti srpstvom dišu grudi
pa ćeš svakom mio biti,
dušom ću te ja ljubiti.Vladika PETROVIĆ
Vuku Stefanoviću Karadžiću
Maine, 7. februara 1836.
Počitajemi gospodin Karadžić,
Vaše sam pismo primio 1ga febrara, u koje ne stoji zabilježeno kada je pisato. Vi zahtijevate da Vam na njemu brzo otpišem. Što znam ali Vi brzo ali pozdno otpisujem, jerbo ne znam koliko je Vaše pismo trajalo putom.
Vaše će "Poslovice" biti brzo gotove, a bi i dosada da nije bila mala premjena u štampariji. Što pišete za konat Milakovića, on Vi je ponio što ste mu pisali i eto ga k Vama da Vas lično polazi. Pjesmoznavca i pjesmotvorca Jovana Kovača nijesam moga dobavit, jerbo je on u turske ruke, ali sam dobavio Teodora Ikova Pipera, ni gorega ni gorevića- Ovi znade 120 pjesamah dosta dobrijeh i mi smo ih već više polovinu prepisali. Kada ih sve prepišemo, poslaćemo Vi ih na dar, no s tijem ugovorom da ih sve štampati date, da bude za udivlenije ljudima ovi prosti Srbin koji je ovoliko pjesamah moga upamtiti u svoju prostu glavu.
Moje prošenije koje sam da g. Tatiščevu za Vas jošt nije nikakvoga glasa proiznijelo, niti ja o njemu ništa znam. Ne znam jošte što će od toga da bude. Moglo bi što i biti, a lašnje ništa. Ja znam da sam Vi dužan odgovor iz Kotora, ali ste Vi oni koji ćete oprostiti. Koga gođe pozdravljate svaki Vas trostruko odpozdravlja (simovskije). Ja ljubezno Vas, svu vašu familiju pozdravljam, sve Vaše prijatelje i dobrotvore.
Zbogom ostaj, zbiljski Srbe,
hrani srpstva dušom grbe,
budi svagda one ćudi
da ti srpstvom dišu grudi,
pa ćeš srpstvu mio biti,
vječno će te spominjati.Tvoj iskreni
V. P. PETROVIĆJeremiji M. Gagiću
Maine, 17. februara 1836.
Vaše Visokoblagorodije,
Počitajemo Vaše pismo od 24. januara pr[ošlog] imao sam čest primiti. Dvije žalosti koje su posjetile Vašu dušu i koje su, ja mislim, pričina Vaše bolesti, budite uvjereni da su i mene teške i da su mi uvrijedile dušu, jerbo moja je duša takva da sa svojima prijateljima i pečal i radost dijeli. Priroda je Vas i Vašu familiju tu veoma uvrijedila, a još više našega dobroga patriota i prijatelja Frušića. Višnji je upravitelj dao u ruke premenu i plač i radost, a ono sa svojom smjelom rukom razdaje i jedno i drugo. Kada ste Vi ozdravili, Vi ćete, ako Bog da, sa onijema istijema te plačete i veselit se.
Čudo mi je đe se nije Milaković svratio u Dubrovniku da Vi kaže pričinu njegova putovanja; zar mu nije dalo vrijeme. On se otpravio put Rusije ni za kakvo važno djelo, nego za jednu malu stvar; uznaćete za koju.
Ljubezno mi pozdravite, molim Vas, gospođu Evstahiju i svu Vašu fami[li]ju kojoj želim da tvorac iza pečali posjeti dušu sa radošću.
Vas pozdravljajući ostajem s visokopočitanijem
Vašeg Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
NZ. Moj bratučed Georgije Petrović došao je i ljubezno Vas pozdravlja. Drugoga pa Crnogorca nije dolazilo.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 13. maja 1836.
Milostivi gospodine
Jeremija Mihailoviću,Vaše počitajemo pismo od 14a pr[ošlog] aprila primio sam, iz kojega razumijem koliko je putah Vašoj dobroti dosađivao g. Marko Radonić da Vi za njega hodatajsvujete, to jest za njegov povratak u svoje otačastvo Crnu Goru, na koje Vi danas imam čest odgovorit. G. Radonić, da je bio čovjek kakav se Vami predstavlja i drugijema ljudima, on ne bi ni prognan bio sa svojom familijom iz svojega otačastva, nego bi u njem bio kako ostale poštene familije koje u njemu prebivaju, jerbo su on i njegova familija brojena i čestvovana među najprvijema familijama u Crnoj Gori, nego je g. Radonić svojega otačastva svagda bio vrag i vozmutitelj, ne samo on no svaki od njegove familije. Stoga su bili i prognani iz Crne Gore. Vi znate, milostivi gospodine, da su ljudi zli i mutni koji mogu buniti narod svuda opasni i đe su praviteljstva svoj temelj jako utvrdila, a kamoli među ovijem svobodnijem narodom, koji nije nigda privika uzdu praviteljstva vrh sebe držati. Ovđena lako onakvi ljudi kako što je g. Radonić mogu naći svobodnijeh nemirnijeh glavah koje ništa ne razumiju drugo osim ono kako im njima podobni kaže. Njima se ono najljevše i najpoštenije čini. Ja sam istinito uvjeren da bi isti g. Radonić jopeta, kako bi uljega u Crnu Goru, počeo mutiti i buniti narod i obraćati ga protivu onijeh ljudih koji u narod njegovo praviteljstvo sostavljaju. Uvjereni budite da njegovo obećanje i njegova zakletva ne bi ništa drugo bila do gola laž. Dakle, kada je otačastvo ostalo bez svojega vraga, što će mu se jopeta u domu uvoditi?
Što se pak tiče mene, budite uvjereni da ne samo jedan Radonić nego i stotina da i[h] onakvijeh dođe, oni ne bi mogli mene ništa učiniti, ali ono što se čini zlo mojemu otačastvu, ono je moje sobstveno zlo. Što pak kažete da nama više mogu učiniti zla s praga od Crne Gore negoli iz same Crne Gore, naprotiv toga oni nama ništa ne smiju niti mogu učiniti iz države avs-grijske, jerbo će biti nakazani zakonima avstrijskijema. Ako li bi nama pak štogođ učinili (što se ne nadam), pa ne bi bili nakazani zakonima državnijema, onda bi se javna neprijateljska djela među nama i Avstrijom otvorila. Veoma mi je žao, milostivi g[ospo]dine, što Vaše prošenije ne mogu ispuniti, ali ćete viđeti pričine koje mi ne daju u istome listu i nadam se da ćete mi oprostiti, jerbo Vi znate moje srce i dušu: oni Vas ljube i počituju kako mojega iskrenoga prijatelja, koji će svagda zanimavati u njihovome hramu mjesto prvoga otačastvoljubivoga Srbina. G. Savo i njegov sin G. Georgij Vas srdečno pozdravljaju. Ja Vas i Vašu familiju pozdravljajući iskreno, ostajem s počitanijem
Vašego Visokoblagorodija pokornjejši sluga vladika crnogorski
P. PETROVIĆ NJEGOŠ
Ali-Paši Rizvanbegoviću
Cetinje, 6. oktobra 1836.
Od nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i brckoga, Ali-paši Rizvanbegoviću.
Primio sam tvoje pismo jošt popriđe, ali ti nisam ima kad odgovoriti na njem. Ti pišeš da ge čestiti Otmanović postavio vezirom od Hercegovine. To smo čuli otkako si postao tijem činovnikom. A što pišeš e je Grahovo u tvoj sandžakat, dosad nije bilo i ako si ga prijevarom opalio, to si moga krijući učiniti vazda, ali nikakvoga poštenja ni pred kim ne možeš dobiti za takve tvoje postupke. Ja ti kažem da je Grahovo moj đed naselio i ono je naše, a posad biće onoga kome Bog sudi. Što kažeš da si se mislio stati s zapovjednicima od Kotora i Dubrovnika pošto Grahovo smiriš za postaviti mir među vašom krajinom i ćesarovom, a poslijed i s Crnogorcima, to je sve bila tvoja prijevara, koju si i učinio nad Grahovljanima, no takvi tvoj postupak nije ti donio nikakvoga poštenja. - Zašto, kad si mislio harati Grahovo, nijesi napisa mene da ideš s vojskom harati moje ljude, da bi se i ja spremio braniti moje granice i ljude koji su moji? Ja znam veoma dobro da njegovo veličestvo sultan Mahmud nije ti reka da haraš pogranični narod, no si krijući udario, a krijući i pobjega- Ima boja nijesi ni s kim no s nekoliko Grahovljana pri pomoći trista i četrdeset Crnogoracah, koji su bili pandurima na svojoj granici.
Što govoriš da misliš e sam čuo da su dva cara u mir, - pa u mir njihov ko ima pravo metati prst u raju carevu? Ja moju dužnost veoma dobro znam na konat toga i naredbu koju sam ima od mojega visokoga pokrovitelja da sjedimo s mirom od svakoga- I ja bih s drage volje s podanicima visoke Porte otomanske u mir živio kako što živim s ljudima cara austrijskoga, ali ti tvoju dužnost ne znaš, no želiš slavu dobiti harajući narod koji nije podvlastan Porti otomanskoj, i to s prijevarom. - A znaj dobro da na Crnu Goru jošt niko nije dobio slavu. Nećeš ni ti, vjeruj mi, iako se povodom tvojega slavoljubija mnogo naše krvi prolilo, ma ni turske nije ništa manje.
Što govoriš da ne znaš je li to iz moje glave bilo da gvardija i nekoliko ljudi od Crne Gore dođu u pomoć Grahovljanima i toliko tvojijeh ljudi pobiju, ja sam ovo malo čislo ljudi posla u Grahovo kao pandure, a teke su došli, tvoja je vojska udarila na njih i Grahovo popalila, i oni su se dužni bili biti i bili su se koliko su mogli i toliko tvojijeh ljudih, što govoriš, pobili. I mene se među tijema Crnogorcima nekoliko momčadi od moje kuće nagnalo i tu je dvoje poginulo; nijesu imali no po petnaest godinah. Ja veoma sažaljivam da nijesam znava tvoje namjerenije, zašto bih skupio nekoliko hiljadah Crnogoracah da te junački sretem na svoju granicu, kako su se vazda naučili Crnogorci. -
Nego svrh svega toga pokolja i krvi koja je pala i s vaše i s naše strane, ja te molim da se prođeš od Grahova. Nećeš li se proć, a ti odgovori Bogu i tvojemu caru za sve što se dosad dogodilo i što će se posada oko njega dogoditi.
Milošu Obrenoviću
Beč, 15. januara 1837.
Presvijetli Kneže,
milostivi gospodaru,Počitajemo pismo Vaše od 1-voga oktombra prošle godine imao sam čest primiti, iz kojega vidim Vaše dragocjeno raspoloženije k meni i narodu crnogorskome, za što prinosim Vašoj Svjetlosti moju čuvstviteljnjejšu blagodarnost i molim vsevišnjega tvorca da sohrani Vaše za svakoga Srbina dragocjeno zdravlje za pohvalu i sreću svega slavenosrpskago naroda.
Molim Vas, Presvijetli Kneže, da mi oprostite što nijesam ima vremena prije Vama odgovoriti pa počitajemo Vaše pismo, budući sam ono primio pred samim mojim odlaskom iz Crne Gore u Beču poradi nekih posalah s avstrijskim praviteljstvom crnogorskijeh đe se sada i nalazim.
Poslije dolaska mojega u ovome stoličnome gradu prvom dužnošću postavio sam sebe odgovoriti Vama, Svjetljejši Kneže, na preljubezno meni Vaše pismo i izjaviti u tome moje neograničeno želanije viđeti se s Vama lično i pregovoriti o mnogome što bi se ticalo do polze naroda slavenosrpskago, no opstojateljstva neka neće mi dozvoliti moju davnjejšu nelicemjernu želju ispuniti.
Presvijetli Kneže, Vi izvolite izjasnjivati u Vašemu pismu da u knjigopečatnji crnogorskoj jeste poznali neka pravila ortografičeska sasvijem protivna pravilima ortografije knjigopečatani crkovni slavenski knjiga našeg vjeroispovjedanija. Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenosrbi učinili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci, no i to ostavljam do toga vremena doklen budem srećan viđeti se s Vama lično i pregovoriti kako o tome tako i o mnogijema drugijema stvarima koje bi se ticale do sreće podvlasnih nama narodah.
U zaključenju ovoga mojega pisma imam čest pozdravit Vas Presvijetli Kneže, nastupajućim Novim ljetom, kojega kako i mlogih drugijeh vsesrdečno želim Vama provoditi sa svom presvijetlom Vašom familijom u dobrome zdravlju, spokojstviju i blagodenstviju za pohvalu i radost srpskoga naroda.
S glubočajšim mojim visokopočitanijem i predanošću imam čest biti Vaše Svjetlosti milostivago gospodara pokornjejši sluga.
Vladika crnogorski i brcki
P. PETROVIĆ NJEGOŠRadovanu Mrčarici-Piperu
Varšava, 18. jula 1837.
Radovane,
Kako primiš ovo pismo, pisaćeš Vidu u Bjelopavliće da nađe troje četvoro momčadi, no koja su lijepa viđeti, koja će imati po dvije ledenice i nož i bijele šalove; tolicinju piši neka i Todor Mušikin iz Piperah izabere isto tako ođevene i oružane; neka budu gotovi kad im pošljemo da nas sretu, a ti izaberi crnogorskijeh pešestoro, kako na primjer Đura Prelova, Miška Nikova s Lipe, no neka budu lijepo ođeveni, jerbo ide sa mnom jedan čovjek stidan; rad sam da ih vidi. I neka ovo sve bude kako ti pišem, i nemoj da ko za ovo zna. I gledajte obijelite kuće, neka je sve lijepo i čisto kako smo vi pisali i iz Petroburga, i pozdravljam moje roditelje i srodnike, i strika Sava, arhimandrita Stefana, popa Nikolu i Filipa, Mihaila, i neka budu veseli. Ja sam zdravo i nijesam zaludu stoja ovoliko vremena.
Vladika PETROVIĆ
I one kamare na Stanjevićima iska obijele lijepo, to jest one dvije, i skla neka metnu ako je koje razbijeno.
Milošu Obrenoviću
Trst, 3. avgusta 1837.
Vaša Svjetlost,
Ima nekoliko danah da se bavim ovdi u Trijestu čekajući prilike otpraviti se u Crnu Goru, i baš na dva tri dni prijed mojega odlaska dopadnu mi odnekud u ruke sočinenija pokojnoga Obradovića, prepečatana u tipografiji Vaše Svjetlosti. Ja sam se tomu veoma udivio i začudio kako se dopustilo to u Vašu tipografiju prepečatat, u tipografiju iz koje su dužni istočnici slatki i pitatelni u narod pravoslavni istjecati, a ne gorki i otrovni.
Svjetljejši Knjaz, to je javno podruganije s blagočestijem, koje je koren ščastija slavenskoga sadašnjega i budućega. Ja znam istinito da Vaša Svjetlost, kako se u druge stvari umno vladate, tako biste i onaj razvrat od svojega naroda udaljili da Vam nijesu tu stvar naopako predstavili Vaši služitelji, kojizi to zlo sjeme nijesu namjeravali i posijali na štetu blagočestija ni iza šta drugoga do iz sopstvenoga interesa.
Takvi slučaj mene prinuždaje moliti Vas pokornjejše da zapovijedite višerečena sočinenija ne puštati iz Vaše tipografije i da ih zabranite u Vaše knjaževstvo svakome čitati i imati, kao što i druga sva praviteljstva zla i razvratna sočinenija zaprećuju.
Ja prosvješčenije ljubim, no ono prosvješčenije koje je polezno našemu narodu, koje je soobrazno današnjijem opstojateljstvama našijema i kojega je temelj blagočestije; a prosvješčenije razvratno, kojemu su zli osnovi učinjeni na podruganije svetinje slavenske niti ja ljubim niti će nijedan upravomisljašči Slavjanin.
Ja bih Dositeja počitova da je umio svoj dar duševni obratiti u korist našega naroda, ali ga obratiti nije umio, i zato ga prezirem kako čovjeka koji nije vidio u što se sadrži sreća naroda, što li mu može pričiniti nesreću, i kako čovjeka koji je bio nekome podlo orudije podsmjejanija nad blagočestijem.
Vpročem pozdravljajući Vas ljubeznjejše imam sreću biti s visokopočitanijem
Vaše Svjetlosti
predanjejši sluga
vladika crnogorskiP. PETROVIĆ NJEGOŠ
Fridrihu Oreškoviću
Cetinje, 25. oktobra 1837.
Blagorodni gospodine,
visokopočitajemi i ljubezni prijatelju,Vaše počteno pismo od 13. ovog mjeseca milo mi je i povoljno bilo koliko ikakvo pismo što može biti čovjeku milo kad primi od svog sonarodnika koji s iskrenostiju svoga znanca ljubi. Ono me je u mnogotrudnim mojim poslovima, zbog koji pisam Vam mogao dosada odgovoriti, razveselilo, i ništa mi povoljnije ne bi bilo kao da me i unaprijed posjetite počesto, baš ako i ps prostranima, jer znam da Vam djela ne dopuštaju na to mnogo vremena, a oko barem kratkima pismima, i nadam se da ćete Vi ovoj mojoj prijateljskoj želji ugoditi.
Kad gdje uspišete Njihovoj ekcelenciji gospodinu gubernatoru dalmatinskomu, molim Vas izjavite im moje visokopočitanije.
U vreme moga i Vašega zajedno bavljenja pod Mahinama preporučivali su mi g[ospo]da Mitar Mikula i serdar Burović iz Budve da pišem i da molim njihovu ekcelenciju, za prvoga da mu sina Marka prime u Zadru u duhovnu seminariju, a za drugoga da mu odrede platu koja se daje drugima serdarima po Dalmaciji. Meni je teško bilo dosađivati njihovoj ekcelenciji, znajući napred da su im se i drugi molili za druge konkorente, pa svakome ne mogu ni njihova ekcelencija želji ispuniti. Pri svem tom želio bi srdcem i dušom da mogu pomoći i jednom i drugom, jer su obojica dobri i čestni ljudi, no opterećeni mnogobrojnom familijom. Iz tog uzroka molim Vas da biste imali dobrotu uzeti na sebe to breme - pre poručiti ih od moje strane Njihovoj ekcelenciji da blagosklono soizvole na moje prošenije.
Hvala Vam na dobroti što ste izvolili na pročitanije poslati mi nekolike n[ome]re "Srbskoga lista", koje Vam vraćam, a ovaj list i meni dolazi iz Pešte.
Evo Vam šiljem i pismo Vama pisano od g-na Karadžića, koga možete slobodno uvjeriti da gaja i sada isto kao i pre nego što je onu knjigu o Crnoj Gori izdao ljubim i počitujem. Pa i zašto bi ja na njega mrzio? On je čovjek naš revnostni spisatelj, koji čest svom narodu, a pokraj njega i sebi čini. Naprotiv toga, ja bi mu rad pomoći i podržati ga u njegovim poslovima, te kako jošt. O ovom ga možete uvjeriti slobodno i pozdravite ga.
Sad Vi primite iskreno-ilirski prijateljski pozdrav od onoga koji Vas srdečno ljubi, počituje, mnogo cijeni i s kojim se diči
Vaš
pokorni sluga i iskreni prijatelj
vladika černogorskiP. P. NJEGOŠ
Na poleđini ovoga pisma stoji: Primićete tu pastrvicu da probate kakva je riba crnogorska.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 3. juna 1838.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Sljedujući mudrima nastavlenijama našega pokrovitelja Nj. V. imperatora vserosijskoga, kako sam posljednji put iz Rusije došao ovamo, taj čas obratio sam se k vezirima skadarskom i hercegovačkom s ponuđenjem mira i dobrog na obojudnoj polzi osnovanoga snošenija, no dni, mjesto da uvaže ova moja mirna podnošenija, klonivša se k ušteđenju prolivanja čovečeske krvi, odbacili su i s prezrenijem i jošt većma nastojali su bespokojiti Crnogorce, kao što se javno doznaje iz postupaka njima podvlastni žitelja. Od toga doba malo je kad vremena prolazilo da turski podanici nisu nakost činili Crnogorcima, čas paleći im jedno ili drugo, čas otimajući ili s namjerom da otmu životinju, čas iz prijevare sijekući i[h] i glave noseći. Najposlije su gdjekog i živa hvatali i u ropstvo vodili. Da, milostivi gospodine, živa u ropstvo vodili! Ovo nije izmišljenije za opravdanije moje ili Crnogoraca, nego ovo je djejstviteljno bilo. Nedavno su turski žitelji zarobili jednoga Crnogorca, pa jošt zarobili u austrijskom predjelu. Ovo ne podleži nikakvoj sumnji.
Ne pazeći na sva ta postojana turska zla, ja sam, imajući svagda u vidu svjato nabljudavati sovjete i nastavlenija velikodušnog monarha, kojim smo mi oblagodjeteljstvovani i u kojemu mi svu nadeždu i našu sadanju i buduću sreću polažemo, - ja sam, velim, koliko sam kadar bio, odvraćao i zaustezao Crnogorce da zlom ne vraćaju za zlo Turcima, nadajući se na poboljšanje ovi, no prepunivši se mjera turski bezčovječija, Crnogorcima nije drugog sredstva ostalo nego ili da im se svete ili da im predadu oružje. Dug česti, prezrevši posljedno, predizbrao je prvo i osvetu nad Korenićima učinio.
Što se tiče Grahova, za koje ste mi u Vašem počtenom pismu od 31. maja (12. junija) ov. g. za ą 62 izvolili pisati da se tamo govori da su Crnogorci njim zavladali i da se Turci kupe u Hercegovini da osvobode Grahovo i išćeraju Crnogorce iz svoji predjela, čest imam soopštiti Vam da Grahovo niti je danas tursko, niti je od preko sto godina njiovo bilo nego crnogorsko. Grahovljani su od sto godina više dijelili zlo i dobro s Crnogorcima ujedno. Oni su s ovima zajedno pomagajući i Rusima svoju krv prolijevali protiv neprijatelja. Njima su moji predšestvenici kao i ostalima plemenima crnogorskima šiljali starješine da im po običaju ovozemskom sude, i sudili su im. Također i otkako sam ja postao za upravitelja, vladajući se primjerom moji predšestvenika, moja im je gvardija vazda sudila i dan današnji sudi im. Istina da su oni Turcima davali ponešto, no to su davali od neki zemalja i pasišta koja su držali do grada Klobuka. Ja im to nisam nikad branio, niti im i sada branim to davati, samo da hoće Turci od njih mirovati. I otuda ne sljeduje da je Grahovo turska zemlja, kao što ste ga i Vi u predpomenutom Vašem pismu izvolili tako nazvati. I Drugi crnogorski plemena ima koja za gdjekoje zemlje austrijske plaćaju, no ona zato ne prestaju biti crnogorskima plemenima.
Osim toga, treba znati da je Grahovo, kakogod i ostala plemena crnogorska, često tuklo se s Turcima i opet se po običaju ovi zemalja s Turcima mirilo, pa Turci, bojeći se Crnogoraca, nisu do 1836. godine nikad smjeli veliku vojsku na nj dizati. Pomenute 1836. godine, istina, vezir hercegovački udario je prijevarno ka Grahovo, popalio ga i posjekao nekoliko Grahovljana i Crnogoraca koji su im u pomoć bili došli, kao što bi i svakome svom plemenu došli i dolaze kad Turci na koje udaraju. Rečeni vezir, svršivši zlo svoje djelo, pobjegao je taj čas iz Grahova, a pobjegao je jedinstveno zato što se bojao Crnogoraca, koji su i spremali da se s njim pobiju. I tako je Grahovo opet ostalo crnogorsko, ravno kao i druga plemena crnogorska koja su Turci kad palili, isto su ostala opet crnogorska, kojima su i naseljena.
Kad bi mi Turcima ostavili sad Grahovo, mi bi morali i sva naša plemena jedno po jedno ustupiti im, ako oni dobijaju pravo pritjažanija mjesto tim što ga popale. Na primjer, kad je pri svršetku 1837. godine vezir hercegovački imao namjerenije udariti s vojskom na naša dva plemena, Gornju i Donju Moraču, da ja zaranije nijesam to obaznao i da nisam otpravio dvije hiljade Crnogoraca onamo, on bi iz prijevare može biti popalio obje Morače, no zato ni po kakvom pravilu mi ne bismo dopustili da njima prinadleže dokle bismo kadri bili Moračane svojim oružjem podržavati. Paša skadarski viđeli ste šta mi piše za Crnicu da je njegova. Da mi hercegovačkome pustimo Grahovo, on bi sjutra opet iskao Crnicu.
Daja nisam kadar ratovati s Turcima, to i Vi sami znate, a da ne imam ni namjerenija nikakva na zavojevanija, o tom Vas uvjeravam iskreno. Pritom baš i da sam u stanju rat voditi s Turcima i da je mnom obladalo slavoljubije zavojevanija, opet ne bi ja do toga čak stepena nerazuman bio da preduzmem ono što bi mi pričinom bilo izgubiti milost velikodušnoga monarha vserosijskoga, koju milost ja daleko više cijenim nego velika kakva zavojevanija, niti bi njom žertvovao Bog zna kakvima zavladjenijama, a kamo li jednome bezplodnome i praznome Grahovu podobnome mjestu. No Grahovo je naše, a što nama prinadleži to lako doista ne pušćamo, kao što ni drugi niko svoje ne pušća, jer kad bismo počeli to puštavati, onda bi naše malo pleme iščezlo među mnogočislenima neprijateljima. A da je Grahovo naše, to je poznato i g. polkovniku Ozereckovskomu, koji je ovdje bio i o njemu na mjestu idući kroz Crnu Goru vjerno izvijestiti se mogao.
Ako što budete donositi o Grahovu ministerstvu, možete mu donesti iz ovoga što ja imam čest Vam soobštiti. A da je sve ovo istina što Vam pišem, ja stojim dobar i kadar sam svagda dokazati. U slučaju da ministerstvu bude soobšteno onako kako što naši neprijatelji žele i rade, ministerstvo bi se moglo za neko vreme protiv nas vooružati, no najposlije i u ovom slučaju znam da će se uvjeriti i ono o svemu ovom što Vama soobštavam i mene prava naći kao što sam i u ovom djelu prav.
S otmjenim visokopočitanijem i predanošću čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. PETROVIĆ NJEGOŠ
Vencelu Feteru Fon Lilienbergu
Cetinje, 12. avgusta 1838.
Vaša Ekselencija,
Počteno pismo Vaše od 17a avg. po r[imskom] puno ukora kao i svako na mene otpusćeno, imao sam čest primiti. I ovo je gotovo istoga sodržanija kao i ono od 12. čisla istoga mjeseca, samo što je u ovom pribavljeno da moja volja zanima mjesto prava i da ovo pred njom ne valja ništa. Kad bi to djejstviteljno tako bilo, onda bi bilo s moje strane suviše da se takovim pokazujem i sprema ravnog sebi, toli sprema Austrijske Imperije. Zaista, iako me tijem ukoravate, ja znam da i Vi sami ne možete to vjerovati, zašto znate da ja nijesam čak toliko glup čojek da ja takim sebe pokazujem pred činovnicima austrijskima.
Što Vaša Ekselencija spominjete da sam ja u Beču dao Nj. Svjetlosti knjazu Meternihu i Vama čestno slovo da ću ja raditi da se granice razdijele među Crnom Gorom i državom Nj Veličestva imperatora austrijskoga, to je istina. I zaista da je Vaša komisija s takvom spravedljivošću postupala u naznačeniju granica s kakvom sam ja, one bi se dosada bile i razdijelile; no s onim postupanjem i namjerenijem kako čini Vaša komisija dosadašnja trudno će se u tome djelu uspjeti.
A što Vaša Ekselencija pominjete ako ja želim promijenuti misao, ja je drugojačije promijenuti se mogu već ako bi sve one sobstvenosti crnogorske koje zahtijeva Vaša komisija ustupio, pa i s tim ne bi uspjeo nikakva dobra učiniti, samo bi protivu sebe vaskolik crnogorski narod vaoružio. Vašoj Ekselenciji poznato je dobro koliko ste me puta uvjeravali i Vi i Nj. Svjetlost knjaz Meternih da razdjelenije granica među Bokom i Crnom Gorom gledaće se svršiti najspravedljivijim načinom, da se ne učini ni jednome ni drugome pograničnome plemenu nikakve štete niti uzimanja sobstvenosti, to li ga lišiti i onoga o čemu živi i bez česa ne može suštestvovati. Ja znam doista da ste Vi i danas istoga mnjenija, no budite uvjereni da se ovamo na granici sasvim protiv toga postupa.
Na pitanje Vaše Ekselencije da kažem šta je moja želja, čest imam odgovoriti da bi Vaša Ekselencija, ako biste mogli, izvolili vidjeti očima sobstvenima kako ove pogranične stvari stoje, pa onda biste vidjeli jesu li svekolike tužbe pa mene spravedljive ili lažne. Ja se nadam zacijelo, kako biste Vi došli i stvar razviđeli, da bi se granice svekolike u kratko vreme razdijelile. U slučaju da Vašoj Ekselenciji važniji poslovi ne dopuste doći, a ono kogagod izvolili budite poslati ili narediti da tom stvari upravlja, ja sam gotov sa svijema mogućijema silama poraditi da se učini kakogod dobar dospjetak ovome djelu koje je teže meni isto ikome drugome.
S čuvstvom glubokoga visokopočitanija i predanosti čest imam biti
Vaše Ekselencije
predanjejši sluga
vladika černogorskiP. PETROVIĆ NJEGOŠ
Vencelu Feteru fon Lilienbergu
Cetinje, 29. oktobra 1838.
Vaša Ekselencija,
Davno sam ja Vama obećao poslati malo vina crnogorskoga. Moje obećanje, ako je i pozno, nego ispunjam. Ja bi i davno ovo ispunio, nego sam se nada da ćete Vi zaboravit da sam Vi ga obeća. Ja sam se pohvalio da imam lijepa vina, a sada viđu da ovaka vina nijesu za take osobe, nego je ruska poslovica: Čjam'' bogat'' tjam'' i rad''. Mi bismo radi bili da je priroda k nama tako raspoložena kao što je k Italiji i k Greciji, nego naša priroda, kako je sama po sebi ljuta, tako je i u svojima proizvodima.
S osobenim visokopočitanijem čest imam Vas pozdraviti i uvjeriti Vas o mojoj k Vama nepremjenoj predanosti, s kojom ostajem
Vaše Ekselencije
pokornjejši sluga
vladika černogorskiP. P. NJEGOŠ
Ferih-Hasan-Paši
1838. [?]
Od nas Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i brdskoga, Ferik-Hasan-paši, zabitu skadarskome, prijateljski pozdrav.
Primio sam Vaše pismo, koje me veoma udivljava videći da se mećete u tuđe poslove. Što je Vama stalo do nas i do Primoraca ili mi naše granice [podijelili] ili ne podijelili. To je Vama stvar sasvijem tuđa, po kojoj se pokazujete da ne poznajete svoju dužnost. Vi kažete da Crnica prinadleži Vama. Ona, istina, da je prinadležala u staro vrijeme Vama, kako što je negda Vama prinadležala Arbanija i gotovo sva druga evropejska Turska. Ako je ovo uvreda, koju meni nanosite u Vašem pismu, i iz Vaše glave, to je znak da dobro ne znate kako stvari stoje. Ako li je iz čije druge glave, to oni, koji Vas je ovo učio da mi ovako pišete, nije to Vaš prijatelj, jer se s Vama smije. Ovo Vaše pismo drugojačiji odgovor ište, no ja želeći biti s Vama kao zabitom u prijateljstvu, udaljavam se od svijeh nelijepijeh stvari koje bi Vas mogle uvrijediti.
I da ste zdravo.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 10. jula 1839.
Vaše Visokoblagorodije, milostivi gospodine,
Poslije dugog mog spisivanja s vezirom skadarskim naposljedok uspjeo sam i s turskom Albanijom učiniti mir, no ovaj je mir tako slab u svojima osnovima da se vrlo lako pokolebati i narušiti mogne. Da nisu s druge strane pobuđivali Turke ne soglasiti se na moja česta predstavljenija o miru, on bi se, kao što i sami gdjekoji albanski Turci govore, i davno i temeljno učinio. Ne pazeći na slabi osnov ovoga mira, Crnogorci ga doista narušiti neće.
S Austrijcima nije jošt početo lani prekinuto naznačivanje granica, no i ako se počne, jedva li će što od toga biti, jer austrijska komisija nema rješiteljno nikakve vlasti da sama u dogovoru s našom komisijom zabilježi granice, nego se povodi za svojima, s Crnom Gorom graničećim žiteljima, a ovi Bog zna gdje unutra u Crnoj Gori kažu svoje granice. Vjerujte mi da bi ja srcem i dušom rad bio da se mogu oko granica lijepijem načinom s komisijom austrijskom nagoditi. No je li moguće na njena nepravedna zahtevanja, oslanjajući se na želju svoji žitelja, soglasiti se i lišiti neke Crnogorce onoga o čemu žive? Jednom riječju, granice među nama i Austrijcima nije nikako moguće razdijeliti što ne bi od austrijskog dvora komisija upunomoćena bila, jerbo ova dosadašnja nikakve vlasti ne ima jerbo jedan najposljednji seljanin austrijski da reče da ne pristajem na to što ste vi komisija razdijelili, austrijska komisija, ako ne dospije da ga ubijedi kano moleći ga da pristane, razdjelenije se oni čas prekida. Ovo je pričina koja čini ovoliko larme među nama. Ja baš i da hoću skloniti se na ovo ustupljenje i tako nespravedljivim biti k Crnogorcima, neće Crnogorci htjeti pustiti ono što su i oni i njiovi preci s krvlju dosada branili. Mene je i lani ne maloga truda stalo udržavajući Crnogorce od neprijateljski djejstvija protiv Austrij[a]ca, koji su nepravo napali bili na Crničane i popalili im staje, no sve jednako čini, na mene se sva krivica bača. Kada je bio boj među Crničanima i Austrijcima, ja sam više od dvije hiljade Crnogoraca u jednoj gomili zaustavio da ne udare na Austrijce. Također i po drugijema Crnici pograničnim plemenima dao [sam] naredbu da niko ne udara na Austrijce, govoreći da su oni naši prijatelji. Mene su ovome poslu svjedoci koji su sve ovo očima gledali gospoda K. Kovalevski, bivši moj učitelj Francuz Žom i austrijski oficer Hartlin.
Čujem, a ne znam hoće li biti istina, da su Austrijci namjereni da grade i zatvaraju vodu na crničkoj granici, kojom se vodom Crničani od preko 70 godina služe i bez koje neka plemena morala bi se iseliti. Može biti daje njihova namjera bila da tim samo dadu povod k svađi i neprijateljstvu, budući smo se u tom nalazili s albanskima Turcima, pa da nas jošt većma spregnu i kinje. Ako bude istina da će oni tu vodu graditi i zatvoriti, ja ne vjerujem da će to biti po naredbi praviteljstva, nego samo mjestnoga načalstva, jer ta zabrana vode nepremjeno morala bi iznova narušiti na crničkoj granici slogu i dobro snošenije.
Mi ovdje odavna ne imamo kiše, niti se nadamo da će što roditi žito. U svakom slučaju da bi sačuvao se narod od gladi, naručio sam s prošastom poštom u Trijest g. M. Vučetiću da za moj konat kupi i u Kotor pošlje 4000 mletački stara kukuruza.
S otmjenim visokopočitanijem i predanošću čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 19. jula 1840.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Imao sam čest primiti Vaše počteno pismo od 13 (25) julija pod ą59, kojim ste izvolili izvijestiti me da ste veksle prodali s rokom da se plate 29. julija. Po istečeniju tog roka izvolite, molim Vas, novce otpraviti po parohodu u Kotor na mog brata Pera Tomova Petrovića, od kojega ćete i moje rospiske dobiti.
Istina daje prošla već godina dana otkako Vam ja nisam ništa soobštio šta se događa u Crnoj Gori i na njenima granicama, al' tome je uzrok što nisam imao ništa novoga i važnoga soobštiti Vam, inače ja ne bi nikako propustio to. Što se govori u Vjeni i tu da smo mi, štono rek, u odkrovenoj vojni s Turcima ercegovačkijema i albanskima i što gazete razne koješta o nama opominju, to su samo izmišlenija naših neprijatelja, jer mi s Turcima nemamo ništa drugo osim obične vazdašnje stvari. Oni nas često, čas ovđe čas onđe, napadaju i štetu nam čine, a Crnogorci im svete se gđe i koliko mogu, a može biti katkad da im i u većoj mjeri zlo za zlo vraćaju. Biva često da samovoljni Turci ercegovački i albanski udare na koje selo naše i predadu sve što im do ruke dođe ognju i sablji, pa njiovi glavari, namjesto da ih za takova đela nakažu, a oni ih jošt pohvaljuju i darom darivaju. Ovo je pravi i jedini uzrok zašto Crnogorci moraju da istom mjerom vraćaju svojima susjedima kojom im ovi uzajmljuju.
Vi možete svobodno uvjeriti rosijsko-imperatorsko ministerstvo da ja sasvim nikakve namjere nemam pokušavati se pa zavojevanija tuđi zemalja, niti ja počitujem išta daje polezno meni i mojemu narodu što je protivno volji našega pokrovitelja. Ja se sveto držim sovjeta imperatora Nikolaja, koji se u to sostoje da sa svakim u miru i soglasiju živimo ko hoće s nama tako. Po ovima sovjetima ja sam sveto dosada postupao, pa i od sada postupaću, niti ću se i u što puštati što bi protivno bilo volji našega visokoga pokrovitelja. S Austrijcima u soglasiju i dobrom sporazumijevanju smo. Zemlje su na granici izmjerene i samo se čeka da dođe g. Čevkin, pa da dokončamo dijeljenje granica.
Pisma koja mi unapred budete pošiljati, molim izvolite rekomandovati: Al Sigr. Giovanni Bjeladinovich a Cattaro.
S otmjenim počitanijem čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 20. septembra 1840.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Od česti pogranični turski napadenija na nas posljedno koje se Ovi dana dogodilo vrlo je znatno za naš kraj.
Hasan-aga Hot, buljubaša albanski, Mehmed-aga, muselim podgorički, i Mehmed-beg, kapetan spuški, skupe krijuć 6 do 7 hiljada vojske, s kojom pođu na naše selo Dodoše, udaljeno od fortice žabljačke . vrstu i po, s tom namjerom da isto selo popale i porobe i da naša polja tu ležeća opustoše. Za turskom vojskom išla su i kola prazna, opredijeljena na vozenje iz naši polja kukuruza. Na sreću, našima dođe As prije nego što će neprijatelj udariti, te Dodošanima, kojih se broji do 120 pušaka, priskoči u pomoć iz drugoga obližnjeg sela jedno 100 pušaka. Ovo neznatno čislo ljudi dočeka Turke, koji su se već bili selu primaknuli, s njima se malo preko rijeke pobije, a zatim usudi se i rijeku preći i s Turcima potuku se. Poslije kratkog boja, koji je Trajao sahat, Turci nadadu bježati bez ozira kuda je koji mogao tako da su naši jedne sagnali u samu forticu. Mrtvi i ranjeni od naše strane iznosi čislo na 20, a na strani turskoj ima ih izvjesno preko stotine, Premda se govori da ih je i više. Među turskima ranjenicima i pomenuti muselim podgorički broji se, koji je jako obranjen. Ovaj je boj tako žestok bio da su se i rukama hvatali za puške jedni drugijema i nekolike turske puške donešene su mi onako iskrivljene, oko kojih su se čupali, a naši nijesu svoje ni jedne neprijateljima puštili.
Svi naši starci, pa štaviše i sami Turci priznaju da u ovima krajevima jošt nikad manja šaka ljudi protiv toliko velike sile nije se tako hrabro kao sada podnijela. I doista ovaj događaj ostaće ogledalom valjatnosti u ljetopisima crnogorskijema, kao što će u ljetopisima ruskijema ostati uzorom hrabrosti i samootverženija postupak štab-kapetana Lito protivu Čerkeza.
Želeći da ovi događaj izvolite soobštiti ministerstvu, s otmjenim počitanijem i uvaženijem čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Aleksandru Karađorđeviću
3. januara 1841.
Sijateljni knjaz
Aleksander Georgijevič,Vaše sam ljubezno pismo od 8. okt. primio ispravno po g-nu Radu, također portret vašega besmertnoga oca. Nikakav dar na ovome svijetu ne bi meni prijatniji bio od portreta viteza i oca jedinoplemene meni Srbije, kojega su slavni podvigi jošt kada sam ja mleko maternje posao jako na tablici duše moje napisati i koji će vječno ostati ogledalo viteštva ne samo među malijem narodom srpskim nego i među velikijema narodima i u vsemirnoj istoriji.
Također za ono što ste preporučivali g-nu Radu, što je moguće bilo od moje strane učinio sam, i unaprijed sve ono što budem moguć nemojte me poštediti.
Vpročem čest imam Vas pozdraviti i ostati Vašega Sijateljstva k uslugam gotov.
J. A. Turskom
21. jula 1841.
Premda ste već razumjeli da smo blagopolučno razdijelili granicu između austrijske Albanije i Crne Gore, no ne mogu propustiti da Vam i ja o tome ne objavim, jer znam da je to Vama tako isto milo kao što je i meni.
Imao sam čest primiti od Vaše strane poslani mi mikroskop. Ovaj čudesni instrument zaslužuje svakojega vnimanija: črez njega ljudske oči jasnije vide prirodu i čoveka, u veliko voshiščenije dovode tvari velikoga stvoritelja, koji je kako u velikijema svojijema djelima tako i u najsitnijema životnijema svoje soveršenstvo pokazao. Na ovom Vašem daru mnogo Vam i serdečno blagodarim.
S istinim visokopočitanijem i predanostiju čest imam biti.
Ali-Paši Rizvanbegoviću
Cetinje, 18. oktobra 1841.
Od nas P[etra] P[etrovića], vlad[ike] crn[ogorskoga] i brd[skoga], Ali-paši veziru hercegovačkome, pozdrav.
Primio sam tvoje pismo, ne znam u kojemu je mjesecu pisano, zašto u njem mjesec nije postavljen. Ovoje tvoje pismo došlo preko Nikšića otpečatano. Ja ne znam ko ova tvoja pisma otpečataje. Iz njega sam sve lijepo razumio što mi pišeš. Prvo što ti se žali fukara pivska i drobnjačka na naše Uskoke da im veliki zulum čine, ja vjerujem da dosta od njih trpe, jerbo je taj zli i divlji običaj ostao među njima i Turcima kada nijesu graničari u miru, te jedan drugome svakim zlom dosađuju, ali ja ne vjerujem da je ovo pismo cijela fukara iz dogovora pisala i da želi da se Uskoci rasele, nego su ovo nekolika čovjeka pisali koji Uskoke mrze. A što kažeš da su ti Uskoci vazda davali danak od kako si ti vezirom [posta]nuo na Hercegovinu, a kada ti ga nijesu [dav]ali da su ti ga sve odjednom platili. Oni može biti da su ti neki put i davali ponešto, nego bez mojega znanja i od mene krijući, kako što ga i mene mnoga sela turska daju. A što kažeš da su ga plaćali odjednom kada ga nijesu šćeli lijepo davati, to znamo da su oni često puta plaćali i mnogo zla pretrpjeli, nego je i njima svak ko im je što činio potpuno platio. Za to što je dosada bilo ne može ih niko prekoriti. A što pišeš da tija čisto kažem ištem li ja carsku zemlju, ja nikakve carske zemlje ne ištem, razma što ti pišem, ako želiš mir na granici, kako što ja želim, da mi se prođeš od Uskoka i od zemlje, na kojoj Uskoci žive, jerbo evo pedeset i više godina od kako su Uskoci uskočili k nama i otadar su oni naši kao i ostala sva plemena crnogorska. I vjeruj mi dobro, moj prijatelju, da te svi ti ljudi lažu koji ti kažu da se Uskoci mogu s njihovoga očinstva raseliti, zašto dokle mi trajemo trajaće i Uskoci i ono ... svoje puštat nećemo nikome. Samo ti ljudi što ti to kažu rade o nemiru.
Tako znadi i da si zdravo.
Mehmed-Spahiji Lekiću
Cetinje, 7. marta 1842.
Od nas P[etra] P[etrovića], vladike crnogorskoga i brdckoga i kavaljera rusijskoga, Mehmed-spahiji Lekiću, kapidžibaši na konšiluku, prijateljski pozdrav.
Primio sam tvoje pismo, iz kojega sam sve lijepo razumio što mi pišeš. Ti znaš lijepo, spahija, da sam ja rad sa svakim živjeti po granici u miru i ljubavi ko hoće sa mnom, a posebno bih rad bio s tobom, s kojijem sam jošt kada sam bio dijete ufatio ljubav. Sada pišeš da si i ti rad da se naša ljubav ponovi. Ako si ti rad, i ja sam rad da iznova ljubav ufatimo i da krajine naše smirimo. Ovi će mir Bogu i carima mio biti, a našijema krajevima svijema rahatluk i dobro donijeti. Ako si kail miru, kako što se ja nadam da si, a ti otpravi tri-četiri tvoja čovjeka pod Žabljakom, a ja ću moja tri-četiri da se tu, ako Bog da, sastanu i robje razmijene i mir među sobom utvrde i proglase. I ako ti hoćeš da smo prijatelji na konšiluku dok smo živi, znadi dobro e ja hoću. I ovu mi knjigu po istoj sahiji otpiši da znam jesi li kail ka i što pišeš sa mnom prijateljstvo ponoviti.
I da si zdravo.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 21. avgusta 1842.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Primio sam Vaše počteno pismo od 15a avgusta, koje mi je žalosnu vijest donijelo da se moj mladi sinovac, imperatorski paž Pavel Petrovič Njegoš, jošt 20a maja ove godine prestavio. Ovaj tužni glas mene je sasvim porazio. Pa kako i ne bi kad ono što sam imao najdraže na svijetu, to sam izgubio, jer s njim je saranjena jedinstvena nadežda njegove kuće, njegovog strica, a i samoga otečestva. Kako sam za mene ovaj žalosni glas primio, ja bi odma pospješio dužnost rodstvenu učiniti uputiti se k grobu da ga zagrlim i nad njim se isplačem, u kojemu je moje mlado sunce zašlo, moj angel počiva, kojega sam ljubio više nego samog sebe i u kojemu je pogreben onaj na kojega sam najviše nadežde zidao za buduću sreću njegova otečestva i mene tužna, - ja bi, velim, pospješio tu dužnost učiniti da se ne bojim da moj polazak ne bi što protivan bio mojemu milostivome pokrovitelju. Zato molim Vaše Visokoblagorodije da izvolite izvijestiti se od Vašega načalstva i meni koliko je moguće skorije javiti mogu li ja taj žalosni put preduzeti ili ne.
S otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
J. A. Turskom
Cetinje, 23. juna 1843.
Vaše Visokoprevoshoditeljstvo,
milostivi gospodine,Za znak mojega prijateljstva i odličnoga uvaženija k Vašoj osobi pošiljem Vam na dar jednoga od mojih hatova koji se naziva Gavran. Ovo je hat bio onoga u svoj Bosni i Albaniji turskoga u sadašnje vrijeme najslavnijega viteza Smail-age Čengića, pa kad su ovoga Crnogorci prije 2 godine dana posjekli, uzet mu je hat iskraj njegova šatora. Gavran je konj mlad, punan ognja i tako zgodan daje uprav veselo na njemu jašiti. Primite dakle, Visokoprevoshoditeljni gospodine, ovaj mali dar za znak najvećega uvaženija s kojijem Vam ga podnosi Vaš srdečni prijatelj i pokornjejši sluga
vladika crnogorski
P. P. NJEGOŠ
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 29. jula 1843.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Odavno bi Vam pisao o stvarima našijema i Ali-pašinima, ali nijesam imao što dokle viđu što će se iz toga roditi. Vi znate kakva je pogodba lani među nama u Dubrovnik bila. Ja sam i onda gotovo znao, a sad viđu da ono nije ništa bilo osim jedna laž s njegove strane. Poslijed, pošto je primio odgovor iz Carigrada, pisao mi je jedno pismo, u kojemu ništa drugo kazao nije nego što me opomenuo da sam na carskoj zemlji podanik otomanski. Naravna stvar da sam se ja tom njegovom budalaštinom, iako me je uvrijedila, nasmijao, pa videći i on sam da sam se ja tijem podrugao, počelo se opet zboriti o našemu sastanku negđe na naše granice. Po kratkom vremenu kako je u narod izišla riječ o sastanku, počela su se otkrivati zloumišljenija turska da namjeravaju mene na sastanku ubiti pošto ih stalo da stalo. Utom dođe vrijeme i od sastanka, i ja pođem u Ostrog, a oni nekizi dođu u Nikšiće. Cijelijeh 5 dana varali su me i čekao sam ih kada će izisti na sastanku k meni, dok evo ti ih šesti dan đe idu, no ta isti dan, malo prije nego što će oni doći, meni se da črez jednoga prijatelja otkriti sve njihovo zlo namjerenije, zato ih i ne pustim k sebe, niti hćenem s njima stanka činiti, jer znam da ni o čemu drugome varalice ne rade, nego da pletu mrežu da u nju mene uhvate. Crnogorci, koji su čuli šta Turci rade, i oni su se o zlu turskome dogovarali, pa kad vide da ja Turke k sebi ne primam, onda oni te su oko mene bili i drugijeh nekoliko ljudi od obližnjega sela skoče na oružje da one Turke isijeku. Ja sam se svakojako starao da te stvari bilo ne bi, i polovinu Turaka učinio sam spasti, a 9 ili 10 od njih blizu same granice isijeku Crnogorci.
Tri puta smo mi dosada mir činili s prijevarnijem vezirom hercegovačkijem, i sva tri puta je nas na miru prevario. Jednom nam je posjekao tri čobana i uzeo oko hiljadu ovaca, drugom posjekao je trojicu, trećom znate koliko zla učini kada Grahovljane na mir porobi, posiječe i poplijeni, pa ni za jednu od ove tri nije nam udovletvorenija dao, i ova mu četvrta za rukom ne izide. Vi koji ste blizu granica i kao konsul našega pokrovitelja, i sami sve ove prijevare gotovo znate kao i ja. Ja ovoliko postavljam sebe u dužnost Vama objaviti, moleći Vas da dovedete ovo do znanja Vašega načalstva i da ga uvjerite od moje strane da sa zlijema i prijevarnijema Turcima od Bosne i Arbanije nikako nije moguće imati mira ni dobroga sporazumjenija, niti će se moći mir u ove krajine među nama i Turcima nikako ustanoviti priđe nego bi poslanici od dvora ruskoga i turskoga među nama mir utvrdili.
Ovo Vam objavljujući, s otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija,
milostivi gospodine,
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ, s.r.
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 12. avgusta 1843.
Milostivi gospodine,
Drago Vas pozdravljam sa svom Vašom blagorodnom familijom.
Znam da Vas mnogo interesuje znati što se među nama i Turcima radi, ali Vi nemam što važnoga pisati, samo tu neki dan jedna 1,000 Arbanasa udarili na jedno naše pogranično seoce u kome se ne broji no 30 kućah, zažde dvije sionice i jednu kuću, koja je isto tako slamom bila pokrivena, no ono seoce s pomoću jednoga drugoga ništa manjega izaždenu Arbanase iz sela. Tu 40 Arbanasa padne mrtvijeh i ranjenijeh, a od našijeh nikakav ne bude mrtav, no 5, 6 ranjenijeh. Ovako su me uvjerili oni, po ovdašnjemu običaju, koji su nekoliko glava arbanaškijeh donijeli ovamo.
Mi smo u rat sa svijema Turcima okolo nas, kako gotovo svagda što smo. Oni su vazda složni na naše zlo, i Bošnjaci i Arbanasi. Veoma mi je za čudo, gospodine, da bi mnogi ljudi radiji da su Turci i ovi put, kako mnogo puta, prevarili Crnogorce, nego li e su Crnogorci svojijema varalicama zajam vratili. Čudo mi je da ljudi kažu da su Crnogorci protivu prava narodnijeh sada postupili, a niko ne kaže daje Ali-paša protivu prava narodnijeh postupio kada moje poslanike pohvata, tri na kolac nabi, a tri po godine u sindžir drža, i za druge mnoge nevjere koje je učinio mojijema krajinama, a i sada da su prevarili mene i moje Crno[gorce], za to ne bi piko ni riječi rekao, no bi sve ćutanjem prošlo, kako što je prolazilo i ovo do danas što je nama činio. U nas je običaj, koji se u ovi narod u zakon obratio: kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom da mu zajam povratimo. Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi se na ovu goru turska džamija poperila i ova šaka Slavjana svoje ime izgubila. - Istina da je mučno voditi rat 100000 naroda crnogorskoga sa 2 miliona Bošnjaka i Arbanasa, a osobito u današnje vrijeme kada im praviteljstvo carigradsko svaku nuždnu pomoć u izobiliju protivu nas daje. Može biti da će kazati ko da ovo ovako nije, ali ja najbolje znam koji svaki dan to očima viđu.
Duže nemam vremena pisati Vam, a imao bi šta dosta, ali kako bi što iznova bilo, objaviću Vam, moleći Vas da i Vi mene kako svojemu prijatelju što biste čuli objavite.
Molim Vas uzmite od tije dinara one 700 rubalja te namirite ruskoga generala za mojega bratučeda Georgija, a on će ovamo platiti.
Vpročem drago Vas pozdravljam
Vaš iskreni prijatelj i sluga
v[ladika] crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Jeremiji M. Gagiću
Kotor, 24. septembra 1843.
Vaše Visokoblagorodije,
Postavljam u dužnost sebe objaviti Vama da sam jučer 23g sept. blagopolučno se povratio iz Grahova pošto smo s Turcima premirje učinili, i u idući četvrtak poslaću ja mojega sekretara Milakoviča i Ali-paša jednoga činovnika u Kastelnovi da se sastave i traktatom mir učine Hercegovinom i Crnom Gorom, od koga ću traktata, kako se načini, kopiju Vama otpraviti. Vi ste kuriozni znati šta je među nama i Turcima bilo na Grahovu. Turaka je po čistima izvjestijama bilo od 12.000 do 15.000, Crnogoracah najpre je bilo 4000 do 4500, no kako vezir skadarski i Arbanija počne udarati na pogranična njima naša selenija, ja budem prinuđen otpraviti 1500 ljudih po granici arbanaškoj da ostanove vezira skadarskog, koji je sam predvoditeljstvovao Arbanase. Hercegovci, kako su čuli da im pomaga vezir skadarski (kako što je običajno da uvek Arbanasi Hercegovcima pomažu, a oni njima u podobne slučaje), posokole se Hercegovci i počnu izlaziti gomilama u predjel grahovski. Ja nisam htjeo puštiti da se učini sraženije na granici turskoj, nego smo sve čekali da se našemu logoru povuče pobliže, da se snažnije s njim pobiju. Po 500 do 600 ljudi puštavao sam te su se s Turcima nekoliko luta udarali, no ne gledajući na prevoshodstvo Turaka, oni nisu, slava Bogu, uspjeha imali, kako sami čujete, niti su smjeli uljesti u ravninu grahovsku do 16ga sept. prošastoga. A ovaj dan udare okolo 1000 kavalerije turske i prospe se ravninom grahovskom, naše dva posijeku i nekolicinu rane, no poslije nekoliko sahati budu prinuđeni s Grahova s bjekstvom povratiti se, noseći sobom nekoliko mrtvijeh i ranjenijeh, i ostavivši na mjestu sraženija nekoliko mrtvih konja. Dok evo ti sjutradan više kavalerije no prvi dan i od 4000 do 5000 pješaca, i udare sasvim zorom na naše krilo lijevo. Od našijeh do 800 ljudi više nije bilo, ali su imali poziciju dobru. Četiri sahata su Hercegovci sa svom silom na njih udarili da ih izgnaju iz njihovih zasjeda, no su ovi hrabro držali svoje mjesto, nisu puštili da Turci ni naručje slame zapale. Naše desno krilo, kojim su senatori predvoditeljstvovali, nije se moglo s jednoga mjesta krenuti, jerbo se na njihovom mjestu najviši napor turski čekao. No pred sami večer pođe naši 1001"' drugah, koji su bili u rezervu na pomoć lijevome krilu. U to isto vrijeme Turci budu prinuđeni bježati, a ovi naši poženu do blizu krjeposti klobučke. U tome sraženiju pogine mnogo Turakah i koljah, i ranjenijeh mnogo bude ljudi i konja, i naši nađu nekoliko oružija i fišekah na mjestu sraženija, koje su Turci pobačali, i naših tek nekoliko bude ranjeno. U sve ove bojeve koje smo imali s Hercegovcima bilo je našijeh 11 mrtvih i okolo 20 ranjeno; Turakah je poginulo i ranilo se okolo 150 ljudih i uzeto im u ove bojeve 60 konjah, a toliko ih ima mrtvi. Ovo nauči Hercegovce te ne smedoše sa svom silom pa nas udariti. I poslijed ovi pokušenija počnemo se prepisivati ja i Ali-paša i vojske naše razdvojimo. U ovom slučaju Austrija se pokazala sprama nas i bijedni Grahovljanah velikodušno i blagorodno, za koje ću joj ja za svagda ostati priznatelan.
S otličnim počitanijem i uvaženijem čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
v[ladika] černogorskiP. P. NJEGOŠ
Aleksandru Karađorđeviću
Cetinje, 27. oktobra 1843.
Vaša Svjetlosti,
O kako mi je dobro došlo Tvoje pismo od 27a septembra ove godine! Opšta naroda srpskoga radost, moja je radost. Slavna i besmrtna djela Karađorđa oduševljavaće Srbe dovijeka. Tvoje je, srećni i dragi knjaže, narodu srpskome stupljenje na prestol knjaževski praznik najdraži njihovim dušama - bez isključenija cijelome Srpstvu od maloga do velikoga, a meni draže i milije od ijednog srpskoga sina. Božije su sudbe neispovijedime. Njegova je pravda nad tvojom glavom knjaže[v]skom zablistala za sreću i slapu cijela Srpstva.
Preporučujući se i unaprijed tvojoj blagonaklonosti i prijateljstvu, čest imam nazvati se
Vaše Svjetlosti [...]
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje 24. oktobra 1843.
Visokoblagorodni gospodine,
Znam da ste ljubopitni znati počisto što se dogodilo među nama i Turcima od Arbanije u ono vreme kada sam se ja bavio na Grahovu. Oprostite mi jer Vam nisam mogao dosada objaviti, budući nešto zanjat poslovima, a nešto dok doznam pravu istinu da Vam pišem. Albanci, zakleti naši neprijatelji, kako su čuli da se vezir hercegovački digao s vojskom na nas i da sam ja pošao i odveo Crnogorce protivu njega, 1a septembra udare na pogranično naše pleme Pipere su tri strane oko 8,000 Turaka, no poslije dugoga boja pritrči u pomoć kapetan martinicki su 50 druga. Taj mah obrate Turci pleća, misleći da viša pomoć Piperima dođe i naši ih poženu do u Podgoricu. S naše strane bilo je 12 ljudi ranjeni i mrtvi, a s turske preko 80. Istina je da su Turci nekoliko štete učinili u polju od žita i sijena piperska, nego su i naši u polju turska sijena popalili i mnoge vinograde turske ištetili. U ovome boju budu Arbanasi grdno posramjeni.
Šesnaestoga istoga mjeseca udare Turci na ostrov naš Vranjinu, kojih je bilo čislom 12,000 i koje je predvoditeljstvovao sam paša skadarski. Vojska udari na Vranjinu, jedna pregazi od turske strane, jerbo je u to vreme voda jako bila spličala od suše, a druga dođe jezerom u lađe; lađah je bilo vojeni turski s topovima 15, a bez topova od 50 do 60. Jedan se dan cio biše, i Turci ne mogoše ništa učiniti samo što blokiraše svojom flotiljom Vranjinu, te joj u pomoć od Crnogoraca niko doći ne moga, a u Vranjinu je tako malo čislo bilo naši da se nisu mogli turskoj sili održati. - I sve ovo vreme s turske strane grmjeli su topovi turski i lećele bombe protivu Vranjine, a najviše protiv moje kule koja je bila jedan osobiti kamen u vodi i u kojoj je bilo zatvoreno 25 ljudi. Oni su se hrabro branili i mnogo Turaka okolo sebe ubili, ali zaludu vodom nije im mogao niko u pomoć pritrčati od turske flotilje i topova. Turci kulu opašu, koja je nezgodno za boj bila napravljena, probiju joj zid gvozdenima polugama dok otvore jamu unutra u kulu i počnu u kulu ubačati bumbe, 7 Crnogoraca poginu na mjesto, a 18 ranjeni i ispečeni od bomba pohvataju Turci. Taj isti dan kad osvoje kulu na Lesendru udare Turci na Vranjinu. Oni su se i taj dan branili i ne mognu im Turci nikako odoljeti, no kako se smrači, videći da ne mogu ništa učiniti po svi izginuti, navezu se u svoje male čunove i između turske flotilje uteku tvrdoj zemlji crnogorskoj. Ovi isti te su utekli, kojih je bilo oko 200, na njih svi Crnogorci pljuju i postali su predmetom posmjejanija u svoj Crnoj Gori, jer tu ne izgiboše svi, ali šta će učiniti dvojica protivu stotina ili 200 ljudi protivu 10,000-12,000.
Sedamnaesti istoga mjeseca opališe Turci selo Vranjinu, u kojemu je bilo oko 30 do 40 kuća, kuće sve do temelja razure. Našijeh bude oko 60 ljudi mrtvi i ranjeni i uhvaćeni na Lesendro i na Vranjinu. Turaka je i više tri puta toliko bilo mrtvi i ranjeni, ali sve isto Turci ostaše pobjeditelji na ovome malome ostrvu.
Devetnaesti istoga mjeseca digne se paša skadarski sa svom tom vojskom s kojom je Vranjinu poharao i povuče sa sobom bumbe i topove. Topovi su mu neki jaki, do 12 funti kugla poteže. Učini okov pod naše selo Dodoše i počne topovima i bumbama gađati selo, ali na selo ne smjedne udariti jer suhijem mogahu naši u pomoć pritrčati Dodošanima; no poslije jedno dva sahata okupe se naši do 1,000 na Dodoše i pobiju se s Turcima. Turci pleća obrate i pobjegnu, a naši ih poćeraju dok i doćeraju do fortice žabljačke, koja nije no po sahata puta daleko od sela Dodoša. Turaka je tu mnogo poginulo, ali upravo ne znam koliko. Ovi isti dan razbježe se vojska turska, a paša pođe u Skadar.
Turci jošt stoje flotiljom oko Vranjine, na Lesandru ih ima oko 4 do 5 stotina od vojnika koji su na carsku platu. Imaju nekoliko topova ukraj sebe i grade forticu na Lesendru. - Mi flotilje nemamo s topovima, a suhom se do njih doći ne može, a topova dobri nemamo, ali, koliko uzmožemo i kako uzmožemo, s njim ćemo se ćerati doklen gođ ovi ostrovak ostave. I ako je mali, al' je nama u njemu velika šteta. Molim Vas da ovo dovedete do svidjenija Vašega načalstva. S čuvstvom mojega k Vam visokopočitanija i predanosti čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija pokornjejši sluga vladika crnogorski
P. P. NJEGOŠ
Jeremiji M. Gagiću
Cetinje, 19. novembra 1843.
Vaše Visokoblagorodije,
milostivi gospodine,Znam da Vas interesira zna ti š ga se događa sad na našim granicama, pa zato i ne propuštam izvijestiti Vas o tome.
Da sam s vezirom hercegovačkim ponovio i utvrdio mir, to sam Vam saopštio još u mom pismu 6ga ovoga mjeseca pod ą 67, i kakogod što sam rad da taj mir ostaje nenarušim i vječan, tako bi želio učiniti mir i s pašom skadarskim, no ovoga ne samo što nije bila želja da se među nama mir učini, nego je još prevarnim načinom zavladao crnogorskim malim ostrovom, zovomim Lesendro. Sva sredstva, u mojoj vlasti stojeća, ja sam upotrebljavao i upotrebljavam kako bi taj ostrov opet osvojio od Turaka, no priznati moram da zasad nikakve prilike nije, jer Turci dovezli su 15 s topovima snabdjeveni brodova i preko 40 prevozni lađa, pa s prvima svud unaokolo čuvaju ga i brane od napadenija naših, a s drugima promjenjuju i potkrjepljuju svoju vojsku na njemu. Istina i mi smo naperili dva topa, te tučemo ukrjeplenija koja su Turci na pomenutom ostrovu načinili, no budući da su naši topovi stari i rđavi, a k tome ni zrna ne imajući dosta, pa i što ih je nisu od kalibra, zato i ne možemo imati željenoga uspjeha, ali pri svem tom barem uznemirujemo neprijatelje, pa i štete im ponešto činimo. Da mi kojom srećom imamo nekoliko brodića s topovima, te bi Turci davno čistac s Lesendra, ili barem da paša skadarski tu vojnu na svoj trošak vodi, i tako bi Lesendro dosad naš opet bio. Obače vidi se da je to posao same Porte. Tim se pak jasnije vidi da je to upravo njen posao što su i sami Albanesci preko našeg serdara riječkoga i vojvode ceklinskoga, kad su se ovi s njima na razgovor sastali, činili mi od strane Porte predloženija i obećanja, šta mislite kakova? Da će Porta meni onakova ista prava i otličija dati kojima je negda ona bivšega srpskoga knjaza Miloša podarila. No to su predloženija i obećanja zavarivajuća, koja su kadra opsjeniti samo onoga koji pri svojoj sopstvenoj polzi i ugodnosti opštim blagom žrtvuje, ali nikad onoga koji u sreći svoga naroda traži i nalazi svoju sopstvenu sreću. Ne gledajući pak ni na silu i opsjenu neprijateljsku, ni na slaba sredstva kojima bi kadar bio nadvlastiti neprijatelja, ipak uvjeren sam, polažući moju nadeždu na Boga i na pokrovitelja našega, da ću s pomoću njihovom i hrabrošću Crnogoraca svagda trijumfirati nad vragi.
Moleći Vas da biste izvolili o ovom uvjedomiti i Vaše načalstvo, s otmjenim visokopočitanijem i predanosti čest imam biti
Vašega Visokoblagorodija
pokornjejši sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Ali-Paši Rizvanbegoviću
Cetinje, 27. decembra 1843.
Poodavno nijesam bio u Beč, pa zato ovijeh dana polazim da se malo prohodam i nadam se, ako Bog da zdravlje, da ću se vratiti u Crnu Goru do dva ili tri mjeseca dana, i mislim da ću naći stvari na granici između Crne Gore i Hercegovine u lijepom načinu i slogi, zašto znam da ko otuda najmanju rđavu rabotu učini Crnogorcu, da ćeš ga ti kastigati, a ako Crnogorac što ružno kome od tuda uradi, kastigaće ga Senat i moj brat Pero, koji za ovo vrijeme ostaje na mjesto moje. I sve što bi ti trebalo da za štogod pišeš meni, piši mome bratu i Senatu. Oni će ti sve učiniti isto tako koliko i kakogod bi ti i ja činio.
Objavljujući ti ovo kao mom pravom prijatelju, želim ti od Boga zdravlje.
Ali-Paši Rizvanbegoviću
Vjerovatno 1843. god.
Od mene Petra Petrovića, vladike crnogorskoga i kavaljera cara ruskoga, ljubezni pozdrav pobratimu Ali-paši, kavaljeru cara turskoga i veziru sve Hercegovine.
Pišem ti samo da znaš kako primih tvoje pismo da želiš da bi se na komšiluku uzdržao mir među mojim i tvojim ljudima, i da zla budu rezil. Ja ti se čudim što zboriš, jer ne tvoriš kao što zboriš. Kako smo u Dubrovnik ugovorili, ja onako i držim i ne dam nikakvome hercegovačkome uskoku u moju zemlju, a ti, pošto namjesti pandure, dopuštio si im da pravim Crnogorcima sijeku glave i da udaraju na čobane, te ih ubijaju i odgone pljenove, i raji svaka zuluma i bezakonja čine što nikad tako, a ti ih jošt darivaš kad ti crnogorsku glavu donose. Je li se igđe u svijetu čulo da jedna strana drži mir i vjeru, a druga da na miru gazi vjeru i sve što hoće da radi? Ja držim ono što smo ugovorili, a ti, ako oćeš, stavi po palankama poštene a ne ajdučke ljude, koji neće jadnu fukaru prštiti. Ovakovim se načinom može mir obnoviti među nama, ako oćeš, a ne drukčije. Sad mi otpiši kako misliš na nove pandure.
Aleksandru Karađorđeviću
Beč, 2/14. februara 1844.
Vaša Svjetlost,
Evo već nekoliko dana da sam doša u Vjenu i ne propuštam ovi prijatni slučaj da Vas drago i svesrdno pozdravim. Otkako sam ovde došao već je nekoliko puta bio kod mene g-n Vuk Karadžić, žaleći mi se kako mu je ono pensije što mu je davala Srbija ukinuto. Smatrajući ja njegove zasluge literaturske na polzu našega naroda, pak i njegovo položenije u kom se nalazi, s druge pak strane uzdajući se u Vaše srpsko čisto i nerazrušimo prijateljstvo k meni, ja sam istome g-nu Karadžiću obreka da ću Vas o tom moliti, i štoviše, koliko su moje nadežde i ljubav k Vam neograničene, ja sam gorepomenutoga uvjerio da po mojemu pismu koji dan očekiva Vaše milostivo rešenije kojim ćete mu pređašnju pensiju unapred produžavati i ono što mu je od nje zaustavljeno dosada otpraviti i tijem njega starca utješiti, a Vašega dušom predanoga prijatelja udužiti. Što [se] pak njega tiče, iako ga je stanje prinuždavalo te se nekoliko protivne nama strane pridržavao, ali budite tvrdo i istinito uvjereni da će posada biti Vaš dušom i srdcem predani.
Kakav će to Srbin biti
koji neće Vas ljubiti?Oprostite smjelosti onoga koji je Vas svagda plamtećom dušom ljubio, a sad više no ikada.
Vaše Svjetlosti
iskreni i predani prijatelj i sluga
vladika crnogorskiP. P. NJEGOŠ
Osman-Paši Skopljaku
17. aprila 1844.
Primio sam tvoje pismo od 14. aprila ove godine, iz kojega sve vidim što mi pišeš. Otkako zapovjedam među ovijem narodom jošt nikada nijesam jednoga čojeka, ne Turčina ne koga drugoga na vjeru prevario, niti mojom voljom nikome kakva zla učinio, a od zla sam se branio ja kako što od davnoga vremena su i moji stari. I da su hoćeli turski glavari koji su oko Crne Gore, kako što sam ja htio, ne bi nikakva zla nigđe u ove krajeve bilo, no bi bio mir među Turcima i Crnogorcima kako što je mir među Crnogorcima i ćesarovcima- Ali, Osman-pašo, ti znaš zlikovce turske koji svojega cara ne slušaju, nego svako zlo koje im do ruke dođe grade. Graničeći ja s podobnijema ljudma nijesam moga da se od njih ne branim. Istina da su i Crnogorci često putah za osvetiti se podobno Turcima činili, nego štogođ je meni do ruke došlo, ja sam to popravlja. Ja sam mnogo puta Crnogorcima roblje tursko otimao, obdariva roblje darovima i vraća ga svojijema kućama, kako n. pri[mjer] dizdara žabljačkoga sa svijema njegovijema, i proče. Ovo će tebi svaki pošteni od toga kraja kazati da sam ja to činio koji neće lagati.
Što sam ja tebe lanih učinio i je li Crna Gora s pašalukom skadarskijem u miru bila? A ti kako ču da mene doma nije, preko mira opali one 20 ribarskijeh kućah u Vranjinu i namjesti oko nje lađe i topove carske; uhvati 10-15 staracah i bogaljah na nju, te ih i danas mukama mučiš. Ti znaš i sam lijepo da ništa od ovoga što si učinio nije pravo, i ja, smatrajući tebe kako namjesnika carskoga u Albaniji, znam da se za takve poslove hvata ne bi da te nijesu Albanasi okrenuli. Što li kažeš da se ove naše stvari ne mogu pismom svršiti, no da pošljem 2-3 čoeka k tebi, ti znaš lijepo, Crnogorci koji gotovo nigda iz svojijeh gora ne izlaze, oni ne znadu one načine kako treba o tijema poslovima zboriti, no ako te kail miru, kako što je mene, makni mi se iz ovoga ništavoga ostrova te si ga lanijeh uzeo, pa je mir među nama gotov i da se narod pospješe. Nećeš li se ni maći, ja svakojako zadijevati nikoga neću, no ću činiti kako su mi rekli stariji i čekati udovletvorenija od blistateljne Porte otomanske. A ti, ako želiš se, kako što ja želim, da sve u mir i u red stane po granicama, pošlji k meni Hamzagu Kazaza. On je i prije kod mene bio, ovđe mu je doći isto kao i u svoju kuću. Ako li bi ko što počeo zboriti tako ili onako, a ti pošlji jednoga kodžobašu do mene da se razgovorimo. Može u toliko biti lako i da se složimo, ako ti usćeneš ka i ja. Što se pak tiče za Dodošane, oni se više pružavati neće oranjem nego što su ovijeh godina.
Osman-Paši Skopljaku
24. aprila 1844.
Primio sam tvoje pismo od 21. aprila, u kojem mnogo koješta smiješnoga viđu. Ti spominješ age i drvare turske da sam ja lanijeh pobio, a ne spominješ glavare i čobane crnogorske koji su od Turakah poginuli. To tako i biva da se u tuđem oku i dlaka vidi, a u svojemu ni brvno ne vidi se.
Svak zna da su lanih Bošnjaci na Planinicu protiv moje volje poginuli, ali ništa drugo nije bilo nego su panuli u onu jamu koju su za druge kopali.
Što kažeš da ne puštaješ carske zemlje ni prst, ja carsko i ne tražim ništa, niti ću tražiti, no ja znam care i carske zemlje uvažavati kako se pristoji, a ni svoje, čuo si, nijesmo nikome puštavali lako.
Crnogorci da su lanih doma bili i da nije mir s Albanijom bio, ja i ti ne bismo se mrazili, niti bi ti vojske nikakve na Vranjinu dizao, ja to čisto znam. Nego svrh svega toga ja nikoga u moja pisma nikada nijesam uvrijedio, pa neću ii tebe.
Što se tiče za pošiljanje ljudih i s jedne strane i s druge oko mira, kad mi se ne hoćeš maći s toga kamena i s te vode, nemamo ih rašta pošiljati jedan drugome, nego ja, kako sam ti u oba moja pisma pisao, znadi čisto da hoću u miru od svakoga sjeđeti ko šćene od mene i čekati rješenije od starijijeh, po kojemu mi se red vladati.
I budi zdravo i veselo, moj prijatelju.
Ali-Paši Rizvanbegoviću
6. maja 1844.
Primio sam tvoje drago pismo, jedno i drugo. Što se tiče Uskoka, nadam se da će im se turiti zapt da ne smiju ni u čije ništa taći, a za ovo što budu dosad učinili preko ovoga mira, naredio sam kapetanima moračkijema da se sastave s tvojim čoekom koji je u Drobnjake i da sve jedni drugijema povrate, i od toga kraja nadam se da neće ni mene ni tebe glava boljeti, no da je i tebi preporučeno, moj dragi prijatelju, nemoj da ko kakvo zlo Uskocima učini.
Što se tiče Cuca, ja sam poslao serdara cetinjskoga s družinom u Cuce da svekoliko vrate te su uzeli sa Nikšića koji su poginuli i da ih žestoko oglobe, a za njiovu zlu osvetu šta ću ti dulje pričati. Ali-pašo, ti znaš lijepo kao i ja nesrećnu rabotu, osvetu našijeh krajeva, ali zaisto da nijesu oni pogani Uskoci posjekli kneza njiova, Cuce ne bi smjeli ni u što rgnuti.
Što ću ti se faliti, što se reče "tuđemu se pofali, a svojemu pravo kaži", ja Cucu nijesam kadar za tu stvar mušketati nijednoga priđe no bi ti mušketao one koji su kneza cuckoga posjekli, a kako bi ti njih mušketao, vjera i Bog i ja bi arambaše od ove čete cucke mušketao pošto stalo da stalo. I kako bi se krivci mušketali, tadar bi tvrdi mir po granici svuda bio. No bilo kako bilo, mal će se nikšicki iz Cuca vrnuti i ja i ti prijatelji za svagda ostati.
Osman-Paši Skopljaku
7. maja 1844.
Upravo sam primio tvoje drugo pismo od 3. maja, iz kojega sam počisto razabrao sve što mi pišeš. Doista ne mogu da ti se nekoliko za neke stvari ne čudim u ovo pismo.
Što kažeš da su moji ljudi jednog Žabljačanina ubili i dvojicu ranili na svojima njivama đe su orali, poznato je svoj krajini, i mojoj i tvojoj, da otkako sam ja iz Beča došao, nije se ni jednoga Crnogorca krenulo protivu Turčina ili hristjanina Arbanasa koga da mu zlo učini. A naprotiv toga tvoji topovi svaki dan protivu Crnogoraca pucaju, a ta isti dan kad je taj Žabljačanin poginuo cijeli su dan pucali topovi protivu Crnogoraca koji su svoje njive orali, pa je istrčao garnizon žabljački i na naše nekolicinu udario, a naši, ti čisto znaš kako i ja, da nikoga ne zadijevaju. Ja se veoma ovome nemiru čudim.
Čuo si jučer što su učinili neki tvoji ljudi koji su posjekli na kumstvo dvojicu od mojijeh. Ja znam da ti za to znavao nijesi, no da je to njihov ugursuzluk, ali se sve opet dogoni do tebe kako su tvoji ljudi.
A što mi pišeš da bi mnogo lijepo bilo da ti jednoga mudroga i vjernoga čojeka pošljem, vjeruj mi počisto, Osman-pašo, da ja čojeka od toga posla nemam, a doista da ga imam, bih ti ga poslao, a da ti opet pošljem onoga koji ne bi za ta posa bio, to mi stidno dolazi. Nego što ćemo duljiti rabotu: smiri ovo, a možeš lako. Makni mi se iz toga školja da se povrate u njem ovi 20 siromaha da naprave po jednu kolibu i štogod usiju i ulove da se hrane da ne dosađuju nekijema Crnogorcima i meni na kapiju. Tu stvarih nije oko šta govorimo, znaš i ti čisto. Ja ti ovo pismo šiljem preko Lesandre, a ti meni, ako ćeš što pisati, pošlji mi preko Žabljaka u Dodoše na Mrđena Savićeva.
Osman-Paši Skopljaku
12. maja 1844.
Viđu u tvoje pismo od 9. maja što mi pišeš. - Što mi veliš e si razumio da sam po sirotinji podijelio nečesovo kremenje, da ih pripravljam bajagi da su gotovi. Što će sirotinji kremenje? Sirotinji hljeb treba da se nahrani i ja sam mnogijema hljeba davao koji ga nemaju, a kremenja nikome.
Što li se fališ e si podijelio tvojoj sirotinji prah da nas dočekaju prijateljski, a da međer ti da imaš su čim, umio bi se dobro faliti, zašto u tvoja pisma ja ne viđu ništa ni jednom do nečesove smiješne fale i izmišljenijah. Nego kako gođ pišeš, budi uvjeren, moj dragi prijatelju, da od moje strane niko nikoga ne smije zađesti. A ko dođe da njih nap